Točka izvorišta prati osamnaestogodišnju autoricu koja se muči s tekstom o muško-ženskim vezama. Za temu teksta odabrala je ljubavni život svog brata, uspješnog redatelja dokumentaraca, međutim, priča uskoro poprima svoj vlastiti tijek i autorica se sve više fokusira na tri žene u bratovu životu.

Autorica se bavi problemima istinitosti i fikcije, koja joj sve više određuje autorske odluke, što je dovodi u sukob s majkom i navodi na raspetljavanje obiteljske prošlosti. Dok preispituje vlastito porijeklo, tekst joj se rastače u nekoliko mogućih verzija, a istine i laži ostaju samo konstrukt kojima je važno pronaći točku izvorišta...


LIKOVI


DINKA
DAMJAN
MORANA
EVA
MARTIN
MAMA
VANJA
TAMARA
BORIS
RANKO
LUKA
HRVOJE
DENIS



TO BEGIN CLICK YOUR USER NAME

DINKA: Manifest ili molitva... ne znam... vrlo neargumentirano, nekoherentno, nepostojano teorijsko uvjeravanje. Teze bez veze, bez samilosti, bez težine.
Ne zanima me istina.
Ne želim gledati nešto što mogu vidjeti na ulici, želim vidjeti ono što se zbiva ispod otvorenih kišobrana, ispod umornih vjeđa, ispod naslaga samoobrane, daleko od znatiželjnih zidova, ono što je možda ne baš sasvim veliko i jedino u svojoj kratkotrajnoj potpunosti posebno. Kao ljudi koje upoznaš jednom i ne upoznaješ ih više i ne upoznaješ ih dalje, ljudi iz vlaka Zagreb-Mjesto kojem se ni imena više ne sjećaš, ako ga je uopće imalo u tom snu... beznačajni ljudi kojima si samo tako, bez veze, darovao trenutak vlastitog postojanja iako ni tada, a sad pogotovo, nisi bio siguran zašto. Cijeli život imat ćeš osjećaj da im duguješ bar cugu jer su ti pokazali skretanje koje nije ni lijevo ni desno, onaj smjer koji sam nikad ne bi pronašao, a nikad im nećeš saznati broj telefona, broj cipela,  prometnih prekršaja, pogrešnih životnih odluka. I upoznao si ih sasvim dovoljno. Više o njima nikad nećeš saznati, jer ne trebaš. Jer u tom komadiću svemira znaš sve što se može znati, sve što je važno.
A kad progovoriš o njima, kroz njih, kroz mene, stvarnost će dobiti kredibilitet koji već odavno imaju samo nepostojeće priče jer je ona sama tako bljutavo lažna, jer se ona meni ne može dogoditi. Zato ja uvijek pišem svoje osobne lažne priče. Svoje lažne osobne priče.
Ne zanima me istina. Daj mi totalnu, glupu, uočljivu iluziju. Onu koja vrišti na sav glas. Onu koja me uključuje i prožima. I onda me uvjeri. Uvjeri me da sam ja ona prava, ona jedina, ona zbog koje se pokreće svemir u svoj svojoj besmislenosti, uvjeri me da sam početna točka svakog sustava i ishodište svakog pravila. Samo prema meni se stvari određuju. Samo unutar mene postoje.
Ne zanima me istina. Jer laž si onog trena kad progovorim o tebi, kad te stavim na scenu, posjednem uz kavu ili podučim drugom jeziku, novoj riječi, novom udisaju. Laž si od početka do kraja, brate, laž kao i ja.



1.    OPEN NEW BLANK DOCUMENT

(Speed date.)
MARTIN: Slobodno?
EVA: Zar bih bila ovdje da nisam?
MARTIN: A jeste li već pronašli nekog savršenog? Da se ne blamiram previše s nekim osvajanjem ako se već udajete.
EVA: Ja se nikad neću udati.
MARTIN: Sjajno. Imate pravo. Razvodi su skupa stvar.
EVA: Slažete se?
MARTIN: Mislim da smo već otkrili zajedničku crtu koja nam dopušta prelazak na ti.
EVA: Slažeš se?
MARTIN: Naravno.
EVA: Ne tražim savršenog.
MARTIN: Dobro, jer takvi ne postoje.
EVA: Zbilja.
MARTIN: Što ne znači da ih ne treba tražiti.
EVA: To je današnja lekcija o snovima?
MARTIN: Prijateljski savjet.
EVA: Zašto?
MARTIN: Zato što ti ne vjerujem da ne tražiš.
EVA: Ne zanima me otkrivanje dubina. Sve ispadne poznato, isto, već viđeno.
MARTIN: A zar nije baš to ono što tražiš? Već otkriveni svjetovi. Dobro utemeljeni i sigurni.
EVA: Malo si previše umišljaš za nekog tko me prvi put vidi.
MARTIN: Što mogu izgubiti? Imam samo nekoliko minuta na raspolaganju.
EVA: Ne želim da me svrstavaš u neki svoj... uzorak. Ja sam drukčija.
MARTIN: Naravno. Nikad ti neću reći da poznajem taj tip kao što si ti.
EVA: Ali..
MARTIN: Kako znaš da ima ali?
EVA: Nikad ti neću priznati otkud znam da ljudi poput tebe uvijek imaju ali.
MARTIN: Ali moja je prednost što se znam s tim nositi.
EVA: I ja. Zato i mislim da ovo ne bi išlo.
MARTIN: Pošteno.
EVA: Ali...
MARTIN: Ali ako ti nisi taj tip i ja nisam taj tip, nikad se ne zna.



DAMJAN: Oooo... tebe nisam vidio cijelo stoljeće. Od faksa.
TAMARA: Daj... nije to bilo baš tako davno.
DAMJAN: Promijenila si se.
TAMARA: Konačno sam izašla iz podruma. Paše mi sunce.
DAMJAN: Kaj ti radiš tu?
TAMARA: Ovo su mi dečki poklonili za rođendan. Čak mi nisu vjerovali da ih neću zeznuti pa su me dovezli ravno pred vrata.
DAMJAN: Aha.
TAMARA: A ti? Koliko se sjećam, ti baš nisi imao problema sa ženama. Barem ne s ... nalaženjem.
DAMJAN: Istražujem.
TAMARA: Mm.
DAMJAN: Zapravo... mislim, ovo će sad zvučati totalno kretenski... jel tražiš posao?
TAMARA: Uvijek.
DAMJAN: Mislim da ćemo se onda morati naći još jednom.
TAMARA: Ne smijem ti dati broj. Pravila.
DAMJAN: Reci mi ga. Zapamtit ću.
TAMARA: Ma da, zapamtit ćeš...
DAMJAN: Dobro pamtim brojeve, sjećaš se?
TAMARA: I predobro.
DAMJAN: E, a jel bi me zaokružila... mislim... da sam ja tu za stvarno?
TAMARA: A što misliš?



DAMJAN: Bok.
MORANA: Bok.
DAMJAN: Damjan.
MORANA: Morana.

(Damjan joj pruža ruku, Morana prihvaća, onda se sjeti nečeg i naglo trgne ruku, ali ne dovoljno uvjereno da bi se stvarno oslobodila stiska.)

MORANA: To je...
DAMJAN: Što? Reci.
MORANA: Nema veze. Zabranjeno.
DAMJAN: (još uvijek drži njenu ruku) Sori.
MORANA: Ništa.

(Morana polako izvlači ruku.)

DAMJAN: Znači, prelazimo na verbalizaciju.
MORANA: Tako to obično ide.
DAMJAN: Prvo seks, onda razgovor?
MORANA: Kako znaš da nisam kršćanski fanatik koji bi te zbog ove rečenice odmah izbacio iz igre?
DAMJAN: Prešla si na ti. Nemam što izgubiti.
MORANA: Znači, ja sam kriva?
DAMJAN: Za sve. Da smo se barem sreli u nekom bircu.
MORANA: To ti je pick up line?
DAMJAN: Ne. Ja sam iskren. Uvijek. Skoro uvijek.
MORANA: Onda si još jedan od onih kojima je cijela ova situacija izuzetno neugodna, jer kao muškarci nisu navikli biti roba na tržištu.
DAMJAN: Otkud potreba za tim ciničnim feminizmom? Ne izgledaš mi tako. Tvoj sistem obrane?
MORANA: Ja se nemam od čega braniti.
DAMJAN: Vidiš, skužila da nisam opasan.
MORANA: Nisi, ali mogao bi biti.
DAMJAN: Samo za sebe.
MORANA: Misliš? A što bi bilo da smo se sreli u bircu.
DAMJAN: Ti bi bila s prijateljicama i ja ti ne bih prišao.
MORANA: Zašto si onda to rekao?
DAMJAN: Ne znam. Zato. Bez veze. Čini mi se da bi bilo lakše.
MORANA: Što, da mi nisi prišao i da se uopće nismo upoznali?
DAMJAN: Gle, ne mogu ti baš sasvim točno objasniti... mislim da ne razumiješ sve okolnosti ovog našeg razgovora.
MORANA: I nećeš mi ih ni pokušati objasniti?
DAMJAN: Preferiram ostati tajnovit.
MORANA: A zašto misliš da ja nemam neke svoje okolnosti?
DAMJAN: Vi žene uvijek imate neke svoje okolnosti.
MORANA: Ovo mi sad vraćaš za robu na tržištu.
DAMJAN: Ne bih si oprostio da sam propustio to učiniti.
MORANA: Onda dobro.

(Pauza.)

DAMJAN: Mislim da smo malo skrenuli.
MORANA: Ajmo onda obaviti formalnosti.
DAMJAN: OK. Što radiš kad ne piješ kavu s prijateljicama po bircevima?
MORANA: Zarađujem za život. Ispijanje kava je skupa navika.
DAMJAN: Još od faksa, pretpostavljam.
MORANA: Aha.
DAMJAN: Dobro, jel moram baš sve pitati? Kojeg?
MORANA: Završila sam p...pravo. A ti?
DAMJAN: Ma... počeo sam studirati veterinu pa sam onda morao sam sebi priznati da ne volim pse. Pa sam se prebacio. Na molekularnu biologiju.
MORANA: Ne voliš pse?
DAMJAN: Ne, ja sam više tip za mačke.
MORANA: Ja imam mačku.
DAMJAN: Kakvu?
MORANA: Narančastu.
DAMJAN: Kao u Doručku kod Tiffanya.
MORANA: Razgovor počinje sličiti na onu glupu pjesmu...
DAMJAN: Molim?
MORANA: (ona pjeva) And I said what about Breakfast at Tiffany's, she said I think I remember the film....
DAMJAN: A, da.
MORANA: Voliš filmove?
DAMJAN: Jako.

(Pauza.)

MORANA: (prasne u smijeh) Nisam mislila da ću pjevati.
DAMJAN: Opet krivi smjer.
MORANA: U jednosmjernoj ulici.
DAMJAN: Sasvim jednosmjernoj.



EVA: Ti ne pripadaš ovamo.
BORIS: Kako si shvatila?
EVA: Vezan?
BORIS: Nikad. I uvijek spreman za eksperiment, pogotovo kad me netko tako brzo prokuži.
EVA: Volim kad se s ljudima lako dogovoriti.
BORIS: Želim kavu na nekoj vanjskoj terasi gdje možemo zajedno promatrati dupe zgodnog konobara.
EVA: I kad su izravni. Može samo jedno pitanje?
BORIS: Naravno.
EVA: Zašto?
BORIS: Znatiželja. A ti?
EVA: Nemir.
BORIS: Mislim da smo savršen par. Samo nemoj reći ostalima.



(Tamara i Martin se promatraju bez riječi cijelu minutu.)

MARTIN: Ne bi išlo.
TAMARA: Hvala bogu da si ti prvi rekao!



BORIS: Oho.
MORANA: Isuse, Boris!
BORIS: Otkrio sam tvoju prljavu malu tajnu. To si sve organizirala zbog sebe.
MORANA: Znaš da bih ti se sad najradije bacila oko vrata, ali ne smijem.
BORIS: Baš mi je drago da te vidim.
MORANA: Što ti radiš ovdje?
BORIS: Znaš da sam ja otvoren za sve nove stvari.
MORANA: Ali ja sam mislila da si ti...
BORIS: Otvoren za sve nove stvari, rekoh. Nove ljude. Pa čak i žene. A sad da čujem, što ti radiš ovdje?
MORANA: Ne smiješ nikom reći. Jedna žena se nije pojavila pa je netko morao uskočiti... da bude paran broj.
BORIS: Velika šefica glavom i... neću reći bradom, upravo sam to zamislio, ne bi ti dobro stajala...
MORANA: Nikom ni riječi.
BORIS: Znaš mene.
MORANA: Baš zato.
BORIS: Reci mi nešto: jel ti se ovo isplati? Mogao bih i ja otvoriti nešto slično.
MORANA: Jesam ja ikad radila nešto neisplativo?
BORIS: Privatno ili poslovno? Jel zbilja želiš da ti odgovorim?
MORANA: Volim te.
BORIS: Znam. Šteta što si žensko.
MORANA: Maloprije si rekao da to nema veze.
BORIS: Od sutra. Znaš da moj život uvijek počinje od sutra.
MORANA: Znači, ovo je ulog u budućnost?
BORIS: (ogledava se) Možeš mi preporučiti nekog?
MORANA: Ja sam razgovarala samo s frajerima.
BORIS: I? Jel se nekog može pripitomiti?
MORANA: A da ti meni preporučiš neku ženu? Mislim da odustajem od muškaraca.
BORIS: Rekao sam ja da si ti to sve organizirala zbog sebe. Ccc. Pa dobro. Da zarađuješ i na svojoj nesreći, a ne samo na tuđoj.


EVA: (gleda Damjanovu pločicu) Lijepo ime.
DAMJAN: Prezime mi je još bolje, ako te to zanima.
EVA: Ne tražim muža. A ni imena me zapravo previše ne zanimaju, samo sam htjela započeti razgovor.
DAMJAN: Zašto te ne zanimaju?
EVA: Lako je zaboraviti ono što nikad nisi ni čuo.
DAMJAN: Da?
EVA: Ovako, da skratimo stvar: zovem se Eva, imam 27 godina, ne tražim brak, ne tražim vezu, nego samo malo zabave. I ne sramim se toga da je tražim na sve moguće načine, uključujući spojeve na slijepo, agencije, Internet, svejedno... to bi bila moja današnja ispovijed, oče.
DAMJAN: Ja sam redatelj, snimam dokumentarac o posredničkim agencijama, i ne bih izašao s tobom, ne zato što mi nisi privlačna, nego zato što si mi zanimljivija kao netko kog želim u tom filmu i zato što nisam došao došao ovamo pronaći srodnu dušu.
EVA: Usprkos općeprihvaćenom mišljenju, iskrenost nije vrlina.
DAMJAN: I ja to mislim.
EVA: Onda ništa?
DAMJAN: Zapravo, mogao bih te malo iskoristiti. Ako želiš.
EVA: Da?
DAMJAN: Jel bi se pristala nalaziti s nekim tipovima preko neta? Mislim, kao istraživanje...
EVA: A ja sam već pomislila da si se predomislio. Šteta. Ovako zgodan frajer, a razmišlja samo o poslu.



2. LOADING YOUR PERSONAL SETTINGS

VANJA: Daj odi doma. Kasno je.
MORANA: Moram još nešto završiti.
VANJA: Radoholičarko. Pogledaj se u ogledalo.
MORANA: Stvarno izgledam tako umorno?
VANJA: Aha. I radiš gluposti.
MORANA: Ako misliš na to što sam ušla u igru, to je bio pokušaj očuvanja digniteta firme.
VANJA: Svakoj agenciji se može dogoditi da se netko ne pojavi.
MORANA: Ali ne prvi put.
VANJA: Baš zato što je prvi put.
MORANA: Ne pred novinarima. Sva sreća da nisu došli oni s televizije.
VANJA: I, kako je?
MORANA: Što?
VANJA: Kako izgleda iznutra? Izrotirati deset frajera u sat vremena.
MORANA: Čudno. Pogotovo ako je jedan od njih Boris.
VANJA: Zaboravila sam ti reći.
MORANA: Nisi. Namjerno si me pustila nepripremljenu.
VANJA: Dobro, jesam. Ali mogla si znati da će nam kolega svakako u jednom trenutku svratiti da provjeri kako ide posao.
MORANA: Ti uživaš u tome.
VANJA: To je sve u svrhu istraživanja. Mislim da je dobro da si isprobala stvar na sebi. Sad bar imamo neki feedback.
MORANA: Što, moram napisati izvještaj? Samo ako i ti probaš.
VANJA: A ne.
MORANA: Ti se ne bi prijavila?
VANJA: Nikad.
MORANA: Kako onda možeš nesigurne ljude uvjeriti da je to super?
VANJA: Lajava sam. Kao da moraš vjerovati u to što pričaš.
MORANA: Ti ne vjeruješ u ovo.
VANJA: Zapravo ne. Strictly business.
MORANA: Ja vjerujem. Kad kažem da je to super stvar za ljude koji nemaju vremena, naravno da mislim i na sebe.
VANJA: Al jel bi se prijavila?
MORANA: Ne znam. Vjerojatno sad ne bih. Pitaj me za pet godina.
VANJA: Opet ti.
MORANA: Opet ja. Lako je tebi.
VANJA: Marko se odselio.
MORANA: Isuse. Kad?
VANJA: Jutros. Kaže da mu je sve to prebrzo i da treba prostora, vremena, zraka... i sva ta sranja...
MORANA: Užas.
VANJA: Ma dobro, nije ništa konačno. Nekako naivno vjerujem da će se na kraju opametiti.
MORANA: Kad počnu s frazetinama o gušenju obično je kasno.
VANJA: Kako utješno.
MORANA: Ja sam samo realna.
VANJA: Zašto si ti tako nepovjerljiva prema njima? I uvijek tako mirna i hladna. Nikad ne vrištiš, nikad ne napraviš scenu. Kao da ti nije stalo.
MORANA: Jer je tako lakše. Svima.
VANJA: Za jednog psihologa, totalno loše prihvaćaš ljudske slabosti.
MORANA: Zato mi ti nikad ne plačeš na ramenu?
VANJA: Ne, kao i ti, ja samo racionaliziram po kratkom postupku. Do vremena kad dođem k tebi, već sve riješim sama sa sobom, onda ti samo mogu pričati nekako... maglovito, kao sjećanje.
MORANA: Koje te više ne dira.
VANJA: Uvjerim sebe da je tako.
MORANA: I uvijek nađem razlog.
VANJA: Opravdanje.
MORANA: Razlog. U tom i je razlika.
VANJA: Znam. Ali dobro je tu i tamo biti samokritičan po tom pitanju.
MORANA: (kroz smijeh) Ja mislim da bi se moglo pristojno zarađivati samo na ljudima iz faha. Koliko bi posla neki kolega imao samo s nas dvije! (pauza) Mislim da ću se nastaviti psihoanalizirati putem kući. Jesi ti ok?
VANJA: Jesam. Sad ću i ja. Samo da još ukucam rezultate.
MORANA: Gotova si?
VANJA: Aha.
MORANA: Daj da vidim.
VANJA: Sutra. Dosta je bilo posla. Probaj se malo baviti svojim privatnim životom.
MORANA: Kojim privatnim životom? Daj, znatiželjna sam.
VANJA: Evo, tu su ti svi upitnici. Osim tvojeg.
MORANA: Moj je na stolu.
VANJA: Imaš jednu praznu rubriku. (pauza, shvaća o čem se radi) O-ho. Nisi valjda razmišljala.
MORANA: Nisam.
VANJA: Lažeš.
MORANA: Ok, jesam. Daj mi taj papir.
VANJA: Ajde ispuni ga. Iskreno.
MORANA: Vanja, to je bio trenutak ludosti.
VANJA: Ispuni ga.
MORANA: Neću. Idem doma.
VANJA: Idi. Samo da znaš da je i on imao trenutak ludosti.
MORANA: Molim?
VANJA: On je zaokružio samo tebe.

(Vanja odlazi, Morana ostaje zbunjena, ali ne može sakriti smiješak.)


3. FOR EXIT, PRESS Esc

(Eva je sama u sobi.)

EVA: Oprosti... takva sam. Ne zaljubljujem se. Ne, nisi ti kriv. Bilo je prekrasno. Oprosti, ali ne mogu ostati. Oprosti.

(Martin ulazi, tiho, Eva je okrenuta leđima.)

EVA: Kako prokleto šuplje...

(Pokušava malo manje ponizno.)

EVA: Gledaj, nisi sad valjda očekivao zaruke? Zašto za žene i muškarce ne vrijede ista pravila? Jebeš osjećaje, tko je još čuo za to?! Daj molim te... Možda se sretnemo na nekoj kavi, negdje usput.
MARTIN: Možda.

(Eva se trgne.)

MARTIN: Ne moraš se bojati. Neću otići.
EVA: Molim?
MARTIN: Ja nisam takav. Ne znam kakve tipove si sretala dosad, ali ja nisam takav.
EVA: Mislim da se nismo baš shvatili.
MARTIN: (prilazeći) A ja sam mislio da smo na istoj valnoj dužini...
EVA: Čekaj.
MARTIN: Zašto?
EVA: Ja bih ipak završila ovaj razgovor.
MARTIN: Meni se baš i ne razgovara.
EVA: (pokušava se izmaknuti) Pusti me.
MARTIN: Ideš?
EVA: Idem.
MARTIN: Ne moraš se braniti. Stvarno, neću otići.
EVA: Braniti? Ma o čem ti pričaš?
MARTIN: Pa ta idiotska racionalizacija koju sad provodiš. Kao, nije meni problem to da frajeri ujutro odu.
EVA: Pa i nije.
MARTIN: Da, naravno.
EVA: Kad bi bar otišli...bez riječi. Najviše mrzim te razgovore, bez smisla, bez pravog razloga, ne kužim koja vas glupa potreba tjera na to. I onda počinju isprike... meni nikad nije žao, žao mi je samo što tako dugo treba da se cijela stvar završi.
MARTIN: Eto vidiš.
EVA: Što, eto vidiš?
MARTIN: Vidiš da mrziš odlaske.
EVA: Mrzim nepotrebne razgovore, ne odlaske. Mrzim sve što sam planirala reći tebi.
MARTIN: Kad je to gomila glupih klišeja.
EVA: Ne znam zašto nisam pobjegla. Zašto me uvijek nešto natjera da ostanem dovoljno dugo da ih izgovorim.
MARTIN: Reci mi ih ako će ti tako biti lakše. Sad, u lice.
EVA: Zašto misliš da će mi biti lakše?
MARTIN: Jer će ispasti da si me otjerala, da si ti željela da odem.
EVA: Ali ja želim da odeš.
MARTIN: Ajde, reci mi.
EVA: Već si čuo.
MARTIN: Ajde, reci. Želim ti odgovoriti.
EVA: Prestani se igrati. Nije zabavno.
MARTIN: Čega se toliko bojiš? Koliko puta ti moram ponoviti da neću pobjeći?
EVA: Ja stvarno želim da nestaneš, kako ne razumiješ?!
MARTIN: Eva...
EVA: Hej, jel ti mene uoće slušaš? Ja ne želim nikakavu jebenu vezu. Ni s tobom, ni s...bilo kojim drugim tipom. Što hoćeš da ti kažem? Da imam dogovoren spoj večeras? I sutra? S dva različita čovjeka?
MARTIN: To si mi planirala reći?
EVA: Nisam. To je moja stvar. I ne želim da to shvatiš kao ispriku.
MARTIN: Očekuješ da to shvatim ozbiljno?!
EVA: Zato ti i kažem da odeš i pustiš me na miru.
MARTIN: Onda mi to reci.
EVA: Rekla sam ti!!! Već bar tri puta!!!
MARTIN: Ne tako. Ne vjerujem ti.
EVA: Gle, onda je to tvoj problem, ne moj!
MARTIN: Reci mi tako da ti povjerujem. Da ne zvuči kao glupi klišej kojim želiš sačuvati vlastito dostojanstvo.
EVA: Htjela bih da nestaneš. Sad, odjednom, tu. Da naprosto ispariš. Da se teleportiraš, kao u glupim Zvjezdanim stazama. Htjela bih da te nema. Ili da mene nema.
MARTIN: I da se sve ovo nije uopće dogodilo. Da se probudiš i više se ne sjećaš.
EVA: Ti banaliziraš stvar. Ti je pretvaraš u glupi klišej. Kao uvijek. Zašto nitko ne shvaća da je meni dobro biti solo?!

(Pauza.)

MARTIN: Shvaćam, ali ne razumijem. Pričaj mi.
EVA: Ajmo ovako. Hipotetski, što bi mi odgovorio da ti sad kažem da skupiš svoje stvari i nestaneš?
MARTIN: Ovo je moj stan. Odjeća ti je na stolcu.

(On izlazi.)

EVA: Ja ne pričam o tome. Nemam potrebu pričati s tobom. I ne zaljubljujem se. Nikad.


4. START UP

DAMJAN: Jesi ti romantična?
MORANA: Romantična? Ne znam. Nisam baš. Ili jesam. Možda. Valjda. Jel postoji neki pravi odgovor na to pitanje?
DAMJAN: Jesi ga ikad postavila samoj sebi?
MORANA: Puno puta.
DAMJAN: I? Koji je pravi odgovor?
MORANA: Nema šanse.
DAMJAN: Znači jesi.
MORANA: Jesam. Uh. Jesam.
DAMJAN: Zašto si onda došla u agenciju? Trebala bi vjerovati u sudbinu i čekati princa na bijelom konju.
MORANA: Pa, upoznala sam tebe, a tvoj Renault mi izgleda kao sasvim solidno prijevozno sredstvo. Zar nisam dobila sve što tražim?
DAMJAN: Što ti zapravo tražiš?
MORANA: Misliš da ti mogu odgovoriti bez da to ispadne traktat nakon kojeg ćeš pobjeći glavom bez obzira? Zašto mi stalno postavljaš sva ta pitanja?
DAMJAN: Jer te ne razumijem potpuno.
MORANA: Ne razumiješ me? Šteta. To tražim.
DAMJAN: Morat ćeš sniziti kriterije.
MORANA: Misliš da bih trebala?
DAMJAN: Ako me pitaš kao prijatelja, ne bi, mislim da nije dobro smanjivati kriterije.
MORANA: Mi nikad nećemo biti prijatelji.
DAMJAN: To se kaže na kraju veze.
MORANA: Ne, na kraju se kaže: bilo bi super da ostanemo prijatelji.
DAMJAN: Ali nitko to ne misli.
MORANA: Da, zanimljivo je kako su ljudi neoriginalni kad dođe do toga. Ali nekima se dogodi da ostanu prijatelji. Ili postanu.
DAMJAN: Tebi se to događa?
MORANA: Nikad.
DAMJAN: Ni meni.
MORANA: Zato oboje znamo da nikad nećemo biti prijatelji.
DAMJAN: Ti već pričaš o prekidu, a nismo ništa ni počeli. Daj pričekaj bar nekoliko dana. Iz pristojnosti. Ili iz obzira prema mom duševnom stanju.
MORANA: Zašto? Nešto nije u redu s njim?
DAMJAN: Zaljubio sam se.
MORANA: A dobro. Već sam pomislila da je nešto izlječivo.
DAMJAN: Ovo je bilo stvarno defetistički.
MORANA: Zar nisam maloprije priznala da sam okorjeli romantičar? I kako se uopće počinje?
DAMJAN: Iskreno, nemam pojma. Da potpišemo neki ugovor? Ti ga možeš sastaviti, bar nas neće ništa koštati.
MORANA: Ti misliš da te sve ovo neće ništa koštati?

(Smijeh. Damjan se naglo nagne prema njoj i poljubi je. Dugo se ljube, prvo strastveno, zatim sve nježnije. Polako se približavaju, tako da tek na kraju završe u zagrljaju. Morana se odvoji, oboje malo iznenađeno stoje, svaki gleda na svoju stranu.)

MORANA: OK, ovo bi moglo biti dovoljno za predujam.
DAMJAN: Oprosti, nisam više mogao izdržati.
MORANA: Oprostit ću ti. Al samo ovaj put.
DAMJAN: I samo ovaj put snizi kriterije.
MORANA: Misliš da nisi dovoljno dobar za mene?
DAMJAN: Sigurno.
MORANA: To ti vjerujem.
DAMJAN: Idemo k meni?
MORANA: Šališ se.
DAMJAN: Šalim se. Ali ne bih se bunio. Laku noć. Sanjat ću te.
MORANA: Laku noć.

(On odlazi.)

MORANA: I tako se počinje.


5. INSERT COMMENTS

EVA: Onda? Jel ti se dogodila kakva značajna promjena u proteklih par dana?
BORIS: Nikakva.
EVA: Šteta. Već sam se ponadala.
BORIS: Zašto? Nije išlo sa savršenim?
EVA: Sa savršenim je svršeno. Zbog mene.
BORIS: Jer te uhvatila panika od savršenstva?
EVA: Jer sam se ponašala kao što se uvijek ponašam u situaciji koja je bila potpuno izvan svega što sam doživjela.
BORIS: Ako sam dobro shvatio, krivo si reagirala?
EVA: Ne krivo. Glupo.
BORIS: I?
EVA: I ništa. Više se nije javio.
BORIS: Možda čeka da ti njega nazoveš.
EVA: Ni u ludilu.
BORIS: Ok.
EVA: Nije ok.
BORIS: Pa ti si rekla da ne tražiš dugu vezu.
EVA: Ali nisam spremna na to da me ne nazovu.
BORIS: Jesu te drugi zvali?
EVA: Ne uvijek.
BORIS: Znači, nije prvi put?
EVA: Nije.
BORIS: U čem je onda problem?
EVA: Ne znam. Zato se i uzrujavam!
BORIS: Jel ti primjećuješ da se naš spoj pretvorio u terapiju? Ja jesam psiholog, ali ovo inače naplaćujem.
EVA: Oprosti. Neću više.

(Pauza. Oboje šute poduže vrijeme.)

BORIS: E, ali mi nemamo o čemu pričati ako mi se ne jadaš. Ja sam peder, psiholog i baba tračara.
EVA: Samo sam čekala da prvi počneš.



6. IMPORT LINK


EVA: Bok.
HRVOJE: Bok.
EVA: Ja sam Eva.
HRVOJE: Hrvoje.

(Pauza.)

HRVOJE: Kaj, idemo odmah k tebi?
EVA: Molim?
HRVOJE: Pa sve smo se dogovorili preko neta.
EVA: A ne bi... ne znam... prvo na kavu.
HRVOJE: Zašto trošiti vrijeme i pare na gluposti kad se nismo zbog toga našli? Gle, sviđaš mi se, ajmo to obavit.
EVA: Gle, sori, ali ne bih baš ovako.
HRVOJE: Ok, nema problema. Ionak imam drugi dogovor za sat vremena. Bok.

(Eva zbunjeno ostaje stajati.)


7. COPY-PASTE

EVA: Bok.
DENIS: Bok.
EVA: Ja sam Eva.
DENIS: Denis.

(Pauza.)

DENIS: Stvarno mi je drago da smo se našli.

(Daje joj buket cvijeća.)

EVA: Hvala.
DENIS: Nisam stigao kupiti prsten.
EVA: Prsten. Kakav prsten?
DENIS: Pa, sve smo se dogovorili preko neta.
EVA: A ne bi... ne znam... prvo na kavu.
DENIS: Ja se pod hitno moram oženiti. Zato sam i kontaktirao agenciju.
EVA: Gle, sori, ali ne bih baš ovako.
DENIS: Ajoj. Ti si mi bila najljepša na popisu.


8. DELETE COMMENTS

BORIS: Gdje skupiš sve te pacijente?
EVA: Svi normalni frajeri su gay.
BORIS: To je istina.
EVA: I što sad?
BORIS: Da ipak nazoveš Martina? Čini mi se kao jedina dobra prilika.
EVA: Sva sreća da te ne plaćam.
BORIS: To bih ti rekao i da me plaćaš.
EVA: Ali onda te ne bih ozbiljno shvatila. A ovo shvaćam, jer nemaš neki prljavi plan u pozadini.
BORIS: Dakle?
EVA: Pobijedio si. Nazvat ću ga.

9. AUTOSUMMARIZE...

DINKA: Laž je, kao i istina, samo naknadni konstrukt. Da sam u bilo kojem trenutku mogla osjetiti tvoje nepovjerenje u pogledu točnosti iskaza, izmislila bih nešto novo, nešto istinitije. Najlakše je zamišljati istinu. Toliko je nevjerojatna da sve prolazi.
Kao što rijeke imaju svoje tokove, tako i istina smjera uvijek prema ušću, nikad prema izvoru. A na ušću se tako lako utopiti u bezobličnoj masi. S lažima je lakše. Laž se mora koncentrirati u jednoj točki kako se ne bi rasula. Kako je ne bi zaboravili.
Ja želim biti točka izvorišta.

10.  DETECT AND REPAIR

MAMA: (baca tekst na stol) Ti živiš u nekom izmišljenom svijetu.
DINKA: Čitala si mi tekst?!
MAMA: Ostavila si kompjuter upaljen.
DINKA: Još si ga i isprintala!
MAMA: Ja se ozbiljno brinem za tebe.
DINKA: Ne pokušavam biti realistična.
MAMA: Ali pišeš o ljudima koji postoje.
DINKA: Pa što? Zar postoji samo jedna istina?
MAMA: Misliš da istina može biti više?
DINKA: To bi ti trebala najbolje znati.
MAMA: O čem sad pričaš?
DINKA: Nije važno.
MAMA: Dinka, izvoli mi reći kad me za nešto optužuješ!
DINKA: Ne optužujem te. Pusti me na miru. Nemam ti što reći.
MAMA: Dosta mi je tvog drskog ponašanja. Po cijele dane sjediš pred kompjuterom, a kad mi se i obratiš, to nije jer želiš razgovarati, nego samo izazivaš svađu.
DINKA: Molim te, izađi van iz moje sobe.
MAMA: Ne idem nikud dok mi ne kažeš o čem se radi.
DINKA: Izađi van.
MAMA: Prestani.

(Dinka šuti sekundu-dvije, a onda eksplodira. Obje urlaju.)

DINKA: Izađi van! Izađi van kad ti kažem! Užasno me živcira kad mi kopaš po kompjuteru i petljaš se gdje ti nije mjesto!
MAMA: Razmisli malo o svom ponašanju!
DINKA: Dosta mi je! Ne mogu te više slušati! Stalno prigovaraš! Ali moj tekst je moj tekst i tamo ti je zabranjen pristup! Baš me briga što misliš o tome! Ti si najveća lažljivica!
MAMA: Opalit ću ti šamar!
DINKA: Ajde, udari me! Ajde! Koga će više boljeti?

(Mama prvo ne zna što bi odgovorila, a onda se povuče.)

MAMA: Još će ti biti žao zbog ovog.

(Mama ode.)

DINKA: (za sebe) To je zato što sam neodgojeno derište bez oca. A i to si ti kriva.



11. FOR HELP, PRESS F1

(Morana i Damjan telefoniraju. Nisu svjesni da je onaj drugi zapravo s druge strane vrata.)

MORANA: Hej, upravo sam the htjela nazvati.
DAMJAN: Opet kasniš?
MORANA: Ne, zapravo, zaboravila sam... na jednog klijenta. Jel se možemo vidjeti kasnije?
DAMJAN: Naravno. Zato i zovem. Meni je isto uletilo još nešto. Ajde nazvat ću te poslije.
MORANA: Može.
DAMJAN: Smijem ti danas poslati pusu preko telefona? Iznimno.
MORANA: Radije nemoj. Ne mogu si sad dopustiti da se dekoncentriram.
DAMJAN: Ok, sad si mene izbacila iz takta.
MORANA: Da?
DAMJAN: Imam bujnu maštu. Jako.
MORANA: Ajde nazovi me, maštoviti. Bok.
DAMJAN: Bok.

(Ulazi Vanja.)

VANJA: Došli su.
MORANA: Ja ne mogu vjerovati da sam uspjela zaboraviti njihov dolazak.
VANJA: Zaljubljena. Kad cijelo vrijeme razmišljaš o sljedećoj poruci koju ćeš poslati.
MORANA: Ljubomornice.
VANJA: Ne, samo sam sretna zbog tebe. Uostalom, sad će ti biti krivo, bar dvojica su pravi komadi.
MORANA: Koja dvojica?
VANJA: Redatelj i kamerman. Redatelj je tvoj tip, totalno.
MORANA: (ni ne pokušava biti uvjerljiva) Ah. Šteta.
VANJA: Nemaš pojma kako mi je drago.

(Odlazi prema vratima.)

VANJA: Ok, dečki, spremne smo. Uđite.

(Ulaze, Damjan i Morana se primijete, oboje se skamene, ostali uopće ne primjećuju.)

VANJA: Moja partnerica, Morana. Morana, ovo su Damjan, Ranko i ... Luka.
MORANA: (jedva protisne glas kroz grlo) Bok.
RANKO: Bok. Mi bismo danas samo napravili kratki intervju s vama. Ono, osnovne stvari, tko, kako, zašto. A onda ćemo vas terorizirati kad organizirate sljedeći susret. Damjan?
DAMJAN: Nda. Pa sve si u biti rekao. Luka?
RANKO: Što si danas pričljiv.
LUKA: (namješta se) Hoćeš tu negdje?
DAMJAN: Super.
VANJA: Da mi sjednemo za stol?
DAMJAN: Može, može.
LUKA: Hoćeš ti?

(Luka daje Damjanu jedan mikrofon, s drugim prilazi Vanji. Damjan je prisiljen pogledati Moranu.)

DAMJAN: Slobodno?
MORANA: (ironično) Naravno.

(Damjanu se tresu ruke dok joj pokušava prikvačiti bubicu.)

MORANA: Ja ću.
RANKO: Damjan, hoćeš ti postavljati pitanja? Kod tebe su.
DAMJAN: Ok.
RANKO: A da objasniš djevojkama što i kako?
DAMJAN: Aha, da, da. Samo odgovarajte punim rečenicama. Znači ako pitam što je speed date, speed date je – tri točkice.
RANKO: Tako da možemo montirati bez pitanja.
LUKA: Cure, daj nešto recite.
VANJA: Bla, bla, bla...
NIKOLA: Ok. Morana?
MORANA: Ne znam što da kažem.
VANJA: To je stvarno čudno za tebe.
MORANA: E jesi bezobrazna.
LUKA: Meni dovoljno.
DAMJAN: Dobro. Spremni?
LUKA: Spremni.
DAMJAN: Idemo.
LUKA: Ide.
DAMJAN: Dakle, što je zapravo speed date?
VANJA: Speed date je sistem koji koristimo za upoznavanje potencijalnih partnera. Radi se o tome da deset muškaraca i deset žena dovedemo na neku vrstu spoja naslijepo u određenom ugodnom prostoru, recimo nekom bircu i onda im damo svakom po šest minuta da se upoznaju sa svim ostalim osobama suprotnog spola. Cijela stvar traje sat vremena, a nakon toga ljudi biraju žele li nekoga, i koga, ponovno vidjeti.
MORANA: Mi smo zapavo posrednička agencija, samo smo uveli način koji je kod nas dosad bio nepoznat.
VANJA: Mnogi ljudi zbog poslovnih obaveza imaju jako malo vremena...
MORANA: ... što čini upoznavanje nekog s kim bi mogli ostvariti vezu gotovo nemogućim. Radno vrijeme je duže...
VANJA: Telefoni i internet dokidaju potrebu za izlaženjem iz kuće.
MORANA: ... i ljudi sve češće zapostavljaju privatni život. Zato smo odlučile organizirati nešto što bi moglo pomoći svim tim silno prezaposlenim ljudima. Oni kad dođu u agenciju ispunjavaju prilično detaljan upitnik pomoću kojeg ih onda svrstavamo u razne dobne, interesne... svakakve skupine. A ostalo je stvar sreće.
RANKO: No dobro, ovo je bilo strogo poslovno, odgovorile ste na sve i prije nego smo postavili pitanja.
VANJA: Sori. Navika. Već dva mjeseca prepričavamo istu priču.
DAMJAN: Jesmo gotovi za danas?
RANKO: Ja bih dodao još par pitanja ako nemaš ništa protiv. Cure, možemo malo opuštenije?
VANJA: Ajmo.
RANKO: Kako je prošao prvi susret?
VANJA: Prvi susret je prošao iznenađujuće dobro. Očekivale smo da će ljudi ipak biti malo sramežljivi i da možda u početku baš i neće funkcionirati, ali očito ekipa koja je došla nema problema s tim, tako da smo mi prilično zadovoljne.
RANKO: Znači, neke srodne duše su se već našle.
VANJA: Moglo bi se tako reći.
RANKO: Morana, što ti privatno misliš o svemu tome?
MORANA: Pa... ja privatno mislim da je u vremenu kad ne možemo baš sjediti i čekati da nam sudbina nešto udijeli svaka pomoć dobrodošla. Što, naravno, nije nikakva garancija da takva veza može uspjeti, čak i ako počne. Ljudi su komplicirana bića, uvijek nađu neku zapreku. Ovo je utoliko lakše jer se preskoči jedan cijeli mučni dio upoznavanja i sviđaš mi se/ ne sviđaš mi se početka.
RANKO: Ne vjerujete u ljubav koja vas dočeka iz ugla i izazove svemirski prasak?
VANJA: Ne vjerujem u nikakvu ljubav koja nije na čvrstim temeljima.
MORANA: Nisam sigurna vjerujem li u ljubav uopće. Ali na vezama definitivno treba teško raditi.
RANKO: Što je najvažnije za dobru vezu?
MORANA: Iskrenost, apsolutno.
VANJA: Bez iskrenosti nema povjerenja, a bez povjerenja...
RANKO: Biste li prepustile svoj život tako u ruke nekoj agenciji?
VANJA: Mislim da bi.
MORANA: Uvijek je dobro malo prodrmati stvari, izaći iz kolotečine. To bi bio dobar eksperiment. Možete otkriti svašta zanimljivo o sebi.
VANJA: Da, kad se morate u kratkom roku predstaviti drugim ljudima, obično shvatite da vam je život potpuno nespecifičan.
MORANA: I da ste možda sami sebe uvjerili u neku sumanutu istinu.
RANKO: U principu, ovo bi se moglo preporučiti svim ljudima u potrazi za sobom.
VANJA: Tako nekako.
RANKO: Ok, meni je dosta. Damjan.
DAMJAN: Ok, kad biste se našle u situaciji da u agenciju dođe netko tko se vama sviđa, što biste učinile?
VANJA: Uzela broj telefona, naravno.
DAMJAN: Morana?
MORANA: Isto što i sa svakim drugim. Posao je posao.
DAMJAN: Nema iznimki?
MORANA: Ne volim generalizirati.
DAMJAN: Ali u principu ti se ne može svidjeti netko tko dođe ovamo kao kandidat.
VANJA: Sva sreća, još nam se nije dogodilo.
MORANA: U principu.
DAMJAN: I rekla si da ti je za vezu najvažnija iskrenost?
MORANA: (pauza) Da.
DAMJAN: Ali dobro je poznato da ljudi pri prvom susretu s potencijalnim partnerom često lažu, pokušavaju uljepšati sliku o sebi.
MORANA: Da, to je normalna stvar.
DAMJAN: I što ako veza započne na krivi način, uz takve sitne laži? Ima li za takvu vezu šanse?
MORANA: Ne znam.
RANKO: Damjan, jesi gotov?
DAMJAN: Još jedno. Kako uopće spajate privatni i poslovni život kad se ovdje ljubav naručuje u instant verziji?
VANJA: Ja teško. Morani uspijeva.
MORANA: Uz goleme žrtve.
DAMJAN: Ranko? Meni je ok.
RANKO: Cure, morat ću ja doći k vama da se malo preispitam.
VANJA: Može i na privatnu seansu. Tko zna što bismo sve mogle iskopati.
RANKO: Dogovoreno.  I nemojte se ljutiti, morali smo dobiti malo sočnog materijala. Znači, vidimo se sljedeći tjedan?
VANJA: Javit ću se kad saznam točan termin.
RANKO: Odlično.
LUKA: Jeste sad za neko piće? Ima tu iza ugla super birc, pa da čujemo neke sočne detalje. Off the record, naravno.
DAMJAN: Ja imam... dogovor...sori.
RANKO: Ah, da, redatelj nam je jedini s privatnim životom.
MORANA: A mi još imamo posla.
RANKO: Onda vam nećemo smetati.
VANJA: Drugi put, sigurno.
RANKO: Ok, čujemo se. Bok.

(Izlaze.)

VANJA: Kakvog posla imamo?
MORANA: To je Damjan.
VANJA: Da, znam.
MORANA: The Damjan.
VANJA: Uh. Sranje.

(vani)
RANKO: (Damjanu) Koji je tebi danas?


12. ALWAYS CREATE BACKUP COPY

(Zvono na vratima.)

TAMARA: Oho, boca vina? To me podmićuješ jer sam cijeli dan gledala materijale?
DAMJAN: I? Kakvi su?
TAMARA: Znao si i bolje raditi.
DAMJAN: Baš ti hvala.

(Damjan je ljubi.)

TAMARA: Čiji je to parfem?
DAMJAN: Kakav parfem?
TAMARA: Ovaj, ženski.
DAMJAN: Ne znam o čem pričaš.
TAMARA: Pomiriši se, Damjan.
DAMJAN: Ne znam. Valjda sestrin, sreli smo se u gradu.
TAMARA: Aha.
DAMJAN: Daaj.
TAMARA: Zašto ti ne vjerujem?
DAMJAN: Ne znam, zašto?
TAMARA: Jer si isto sranje već jednom napravio. Na faksu.
DAMJAN: Molim?
TAMARA: Ni ne sjećaš se. Nije važno. Ne želim kopati po prošlosti. Zanima me ova sad. Tko je ona?
DAMJAN: Daj, Tamara, uozbilji se. Nije zabavno.
TAMARA: Imaš pravo, uopće mi nije zabavno!
DAMJAN: Opusti se. Popij malo vina.
TAMARA: Jel to možda ona koju imaš u sto kadrova od danas?
DAMJAN: (trgne se) Fakat ne znam o čem pričaš.
TAMARA: Vidjela sam kako te gleda. I kakva su to pitanja bila?
DAMJAN: Ti nisi normalna!
TAMARA: Ja nisam normalna? A tko je donio bocu vina i pokušava izbjeći razgovor?
DAMJAN: Zato što ne želim sad razgovarati o glupostima, ti automatski zaključiš da te varam? Luda si, sto posto.
TAMARA: Jel me varaš?
DAMJAN: Isuse!
TAMARA: Ajde jednom budi iskren.
DAMJAN: Ja sam uvijek iskren.
TAMARA: Ne seri.
DAMJAN: Daj se smiri.
TAMARA: Neću se smiriti! Ne znam samo koji mi je vrag bio da sa ponovno s tobom spetljam. Evo ti tvoje vino i nosi se!
DAMJAN: Tamara!
TAMARA: Van!

(Izgura ga van kroz vrata. On se za sekundu vrati.)

DAMJAN: Nije bilo nikakvog parfema, jel'da?
TAMARA: Nije.



13. EXPLORE

(Eva se budi u Damjanovom zagrljaju.)

EVA: Dobro jutro.
DAMJAN: Budan sam.
EVA: I sad ćeš otići.
DAMJAN: Oprosti.
EVA: Ja sam već jučer znala da je greška.
DAMJAN: Zar je bilo toliko loše?
EVA: Ne. Ali ti ne znaš miješati poslovno i privatno.
DAMJAN: Kako znaš?
EVA: Ne sjećaš se? Ispričao si mi sve o Morani.
DAMJAN: Prokleti alkohol. Ne ljutiš se?
EVA: Zašto? Ja sam tebi ispričala sve o Martinu.
DAMJAN: Ničeg se ne sjećam, oprosti.
EVA: Možda i bolje. Mislio bi da sam totalno jadna.
DAMJAN: Jel ti misliš da sam ja jadan?
EVA: Prilično.
DAMJAN: Zar mi nisi ti rekla da je iskrenost precijenjena vrlina?
EVA: Jesam. Ali da bi održali čiste poslovne odnose, neću ti lagati.
DAMJAN: Uf.
EVA: Hoćeš i ovo staviti u dokumentarac?
DAMJAN: Ne bih rekao.
EVA: Zato i ne možeš imati normalnu vezu. Jer ni sebi ne možeš priznati da radiš gluposti. A kad si i priznaš, onda ih dobro skrivaš.
DAMJAN: Boli me glava.
EVA: A meni se ne da voditi ovaj razgovor. Ništa mi ne značiš, ne želim ti pomagati. Obuci se i odi doma.
DAMJAN: Oprosti.
EVA: Nema na čemu. Bilo mi je lijepo. Evo, usput sam malo poradila i na tvom egu. A sad idi.
DAMJAN: Više se nećemo vidjeti?
EVA: Bolje ne. Možda na premijeri filma.
DAMJAN: Nazvat ću te.
EVA: Nemoj.
DAMJAN: Za premijeru.
EVA: To može. Bok.

(Eva se pokriva preko glave, Damjan je želi još nešto pitati, ali odustaje. Oblači se dokraja u tišini i odlazi.)



14. ALLOW SAVE FOR FAST RECOVERY

MORANA: Tri dana. Pa nije ni puno.
DAMJAN: Ni ti se nisi baš pretrgla.
MORANA: Nitko nije kriv.
DAMJAN: Oboje smo krivi.
MORANA: Htjela sam zaboraviti da postojiš.
DAMJAN: To je samo posao.
MORANA: Nije se ni dogodilo. Nije se ni moglo dogoditi.
DAMJAN: To nismo bili mi.
MORANA: To je samo posao.
DAMJAN: To je samo posao.
MORANA: Što hoćeš od mene? Sad.
DAMJAN: Ne znam.
MORANA: Zašto si nazvao?
DAMJAN: Zašto nisi spustila slušalicu? Mislio sam da ćeš prekinuti.
MORANA: Nisam mislila da ćeš imati što reći.
DAMJAN: Ono što stvarno želim je netko uz kog mogu šutjeti. Kad sam umoran i kad sam bezvoljan, i kad mi se čini da su riječi suvišne, ne želim biti sam.
MORANA: To više nije pitanje izbora. Pitanje je što je dopušteno.
DAMJAN: Je li dopušteno biti na krivom mjestu u krivo vrijeme? Biti žestok i nježan istovremeno?
MORANA: Ne uvijek. Ponekad. Sasvim slučajno.
DAMJAN: O čem misliš?
MORANA: Mislim kako moja glava savršeno pristaje tvom ramenu. I ne mogu vjerovati da smo sve upropastili.
DAMJAN: Dođi.
MORANA: Ne mogu.
DAMJAN: Ništa se neće promijeniti ako me dodirneš, to znaš. To više nije isti dodir.
MORANA: Koža pamti. Selektivno. Rastreseno. Neprincipijelno. Osjetit ću ono što želim, a ne ono što je stvarno.
DAMJAN: Ništa nije stvarno. Nije se dogodilo. Nije se moglo dogoditi.
MORANA: Nije se smjelo dogoditi.
DAMJAN: Znala si... nekako... sigurno.
MORANA: A ti nisi?
DAMJAN: Ja inače nikad ne lažem.
MORANA: Imaš li uopće koju manu?
DAMJAN: Ne, prilagodljiv sam. Što ti tražiš?
MORANA: Tražim samo bezuvjetnu ljubav.
DAMJAN: Samo?
MORANA: Da, ako bolje razmisliš, vidjet ćeš da je to najlakše. Za to su sposobne i životinje puno niže inteligencije od nas.
DAMJAN: Ali ne ja.
MORANA: Ali ne mi.




15. AUTOARCHIVE OLD DOCUMENTS

(Zvono na vratima.)

MAMA: Tko bi to mogao biti?
DINKA: To je sigurno onaj moj blesavi brat.
MAMA: On nikad ne dolazi nedjeljom.
DINKA: On ne dolazi, točka. Ali s obzirom da ja nisam nikog pozvala, a tebi nikad nitko ne dolazi, može biti ili on ili Jehovini svjedoci.
MAMA: Otvori vrata.
DINKA: (vraća se) Danas mijenjaju «Kulu stražaru» za ručak.
DAMJAN: Bok mama.
MAMA: Sine razmetni. Uopće se ne javljaš. Ostavila sam ti sto poruka.
DAMJAN: Trideset i šest, da budemo precizni. Joj, mama, kad dođem doma i čujem tu brojku...
DINKA: ... i još znaš da su sigurno sve od mame...
DAMJAN: ... izgubim volju za preslušavanjem. Osim toga, imaš broj mobitela, nazovi me.
MAMA: Neću te zvati na mobitel, kad nisi doma, onda vjerojatno radiš.
DAMJAN: Ti me uvijek možeš zvati.
MAMA: Mogao bi baš i ti mene koji put nazvati. Onako, za promjenu.
DINKA: Pa da bankrotira... Koliko ti laješ na telefon, to si on ne može priuštiti.
DAMJAN: Evo vidiš, mama, gnjaviš. Čak je i Dinka osjetila potrebu ustati u moju obranu. Di si, sister? Kako faks?
DINKA: Isto ko i prije. Kad ćeš mi nać neki posao.
DAMJAN: Daj prvu godinu pa ćemo razgovarat. Ja sam mislio da ti briješ na kazalište.
DINKA: Predomislila sam se.
DAMJAN: Vidiš, mama, to su ti geni.
MAMA: Ne znam samo od kog ste to naslijedili, od mene sigurno niste.
DAMJAN: (Dinki) Al nije ti baš pametno. Nikad nećeš izaći iz sjene velikog brata.
DINKA: Znaš, stvarno me stalno pitaju za tebe. Nešto u vezi s onim prozorom koji si razbio.
MAMA: Kakav prozor?
DINKA: Popravili su ga.
DAMJAN: Znači, ipak se nešto mijenja na faksu. Otkud ti znaš za to?
DINKA: Pričala mi je cura iz kantine.
DAMJAN: Lana?
DINKA: Ne, Petra. Priča očito ide s koljena na koljeno.
MAMA: Kakav prozor?
DAMJAN: Ma, mama, stvarno nije važno. Razbili smo prozor na jednom snimanju. To je bilo davno i slučajno.
DINKA: Sin ti je u biti huligan, ali ti to nisi skužila cijeli život jer ga, kao i sve majke, slijepo voliš.
DAMJAN: Kao i sve moje ostale majke.
DINKA: Idiote!
DAMJAN: Vi bi trebali biti obrazovaniji od nas šljakera.
MAMA: Kakvih šljakera?
DAMJAN: To je podjela s faksa. Šljakeri i teoretičari. Dramaturzi su teoretičari.
MAMA: A tko su šljakeri?
DAMJAN: Svi ostali.
DINKA: To su fore iz tvog vremena, negdje... paleolitika. Neandertalske.
DAMJAN: Mama, kaj imaš u frižideru?
DINKA: Jel vidiš da je došao jest?
DAMJAN: Došao sam doma nakon tri dana i skužio da ono malo što je bilo u frižideru više nije jestivo.
MAMA: Hoćeš da ti nešto skuham?
DINKA: Nevjerojatno, meni ne kuhaš ni kad sam bolesna.
MAMA: Ti ionako ništa ne jedeš. Onda?
DAMJAN: Nemoj, uzet ću si nešto...
MAMA: Sigurno? Nije mi teško.
DAMJAN: Sigurno. Daj sjedni.
MAMA: A gdje si bio tri dana?
DAMJAN: Na putu.
MAMA: Na putu? Zašto mi to nisi rekao?
DAMJAN: Nisam išao na Aljasku. Tražili smo lokacije za neko snimanje. Nije jako važno.
MAMA: Gdje?
DAMJAN: Plitvice.
MAMA: Plitvice! Da sam znala, umrla bih od brige. Tamo je još sve minirano.
DAMJAN: Zato ti i nisam rekao.
MAMA: Damjane!
DINKA: Mama, daj mu ipak nešto skuhaj. (bratu) Ovo je sad čisto sažaljenje.
DAMJAN: Ne moraš, stvarno.
MAMA: A što ako baš želim?
DAMJAN: Onda bi bilo nepristojno da odbijem, a kako si me ti dobro odgojila...
MAMA: Idem.

(Mama izlazi.)

DINKA: Ok, sad prestani srat. Mogao si napuniti svoj frižider. Zašto si došao?
DAMJAN: Moj dućan ne radi nedjeljom.
DINKA: A ti živiš na nekom brdu usred ničega. Kakve su to gluposti?
DAMJAN: Ja živim na brdu usred ničega. U mom kvartu su samo bolnice.
DINKA: Mogao si ići jesti na psihijatriju, nitko te ne bi provalio.
DAMJAN: Došao sam vidjeti tebe, sis.
DINKA: Aha. Kod kog si ti spavao ovaj vikend? Nije te ni nahranila?
DAMJAN: Bio sam na Plitvicama.
DINKA: Baš čudno, onda sam tvog dvojnika vidjela u petak u Aquariusu.
DAMJAN: Nemoguće. Znaš da ne izlazim u Aquarius.
DINKA: Pa ni ja.

(Pauza.)

DINKA: Dakle, hoću čuti cijelu priču?
DAMJAN: Nije to za tebe.
DINKA: Da, ja sam balavica kojoj se ništa ne govori. Sva sreća da me cijeli život čuvate od silnog obiteljskog zla!
DAMJAN: O čem ti pričaš?
DINKA: Nije bitno. Hoćeš mi reći?
DAMJAN: Ne znam baš.
DINKA: Onda ću pogađat. Zaljubio si se... ali ne onu s kojom si bio u Aquariusu... ni u onu o kojoj pričaš u intervjuima...
DAMJAN: Ne mogu vjerovati da čitaš to smeće.
DINKA: Samo kad se radi o tebi. I sad si napravio neko sranje pa si došao po savjet, i to mamin, ali ne želiš priznati da ga želiš. Jer, ti si zapravo mamin sin, zato i imaš problema sa ženama.
DAMJAN: Sačuvaj me bože te džepne psihologije. I to još od sestre.
DINKA: Ali u pravu sam.
DAMJAN: Ni najmanje.
DINKA: Znala sam. Zaboravljaš da ja cijeli život slušam priče o tvojim curama.
DAMJAN: I, koji je zaključak?
DINKA: Ti si nepopravljivi slučaj, a ja se nikad neću udati, jer ako dobri dečki kao ti rade ovakve gluposti svojim curama, nema nade za muški rod.
DAMJAN: Onda, sis, što da radim?
DINKA: Iskreno, nemam pojma. Ako si stvarno zaljubljen, kako si uopće mogao napraviti tako nešto?
DAMJAN: Ne znam. Fakat ne znam. Glup sam.
DINKA: Jesi.

(Vraća se mama.)

MAMA: Opet se vrijeđate?
DAMJAN: Dinka me tješi.
MAMA: Krasno. Juha se kuha.
DAMJAN: Dinka, ti si htjela nešto reći... nešto o obiteljskom zlu koje ti tajimo...
DINKA: (odreže) Rekla sam, nije bitno.
MAMA: Dinka?
DINKA: Priča gluposti.

(Pauza. Dugačka i neugodna.)

DAMJAN: Ej, o čem sad pišeš?
DINKA: O međuljudskim odnosima.
DAMJAN: Nisi mogla biti detaljnija.
DINKA: Ne volim pričati o tome. Što ti snimaš?
DAMJAN: Ma neki dokumentarac.
MAMA: O čemu?
DAMJAN: O agencijama za ljubav.
MAMA: Hm?
DINKA: Posredničkim agencijama.
MAMA: Zašto tako posprdno pričaš o tome?
DAMJAN: Uopće ne pričam posprdno.
MAMA: Pričaš.
DAMJAN: Daj mama ne gnjavi.
MAMA: Ne volim kad to radiš. Omalovažavaš ljudsku nesreću.
DAMJAN: Joj mama...
MAMA: Ništa joj mama. Lako je tebi zezati se na tuđi račun kad imaš dvadeset sedam i starost ti se čini udaljena svjetlosnim godinama.
DAMJAN: Mama, nisi u pravu.
MAMA: Misliš da je tim ljudima drago što moraju na taj način nalaziti partnere? To su obično ljudi koji su sve drugo iskušali. I onda jedva skupili hrabrosti da bi im se dvadesetogodišnjaci izrugivali u nekoj emisiji!
DAMJAN: Ja ne radim tako! Da ikad dođeš vidjeti koji moj film, znala bi!
MAMA: Da me koji put pozoveš, došla bih!
DAMJAN: Zovem te! Svaki put! Uvijek kažem Dinki!
MAMA: Pa da, ona dva puta godišnje kad svratiš, razgovaraš samo sa sestrom. Ja sam uvijek kao peti točak. I ne želim dolaziti na premijere, imam osjećaj da ti smetam.
DAMJAN: Ne smetaš, koliko ti to puta moram reći?!?
MAMA: Nikad ne razgovaraš sa mnom!
DAMJAN: Kad se s tobom ne da razgovarati! Uvijek ovako završi!
MAMA: Evo, opet mi se obraćaš svisoka! Zato i kažem da ne možeš napraviti dobar film! Ti si uvijek iznad svih nas. Savršeni Damjan.
DAMJAN: Dobro, što tebe briga kakve filmove ja radim?
MAMA: Smeta me kad s omalovažavanjem pričaš o toj agenciji! Što ti zapravo znaš o tome kako je to biti sam?
DAMJAN: Ja znam da sam u toj agenciji upoznao ženu svog života. Za tim glupim stolom. Pod tim glupim pravilima. I sad sam sam. Eto, htjela si razgovarati. Reci sad.

(Pauza.)

DINKA: Zašto nam nikad nisi rekla? Za tatu.

(Mama je pogleda, uplašeno.)

DINKA: Da je on otišao prije. Da me nije htio.
DAMJAN: Dinka, nemoj...
MAMA: Ne želim razgovarati o tome.
DINKA: Zašto onda čuvaš sve papire? U kojima me se odriče? U kojima izričito traži da ne nosim njegovo prezime?
MAMA: Vi znate?
DAMJAN: Odavno.
DINKA: Zašto je to bilo tako teško reći? I što s onim silnim božićnim darovima? Ti si ih kupovala u njegovo ime?
MAMA: Nisam htjela da među vama bude neka razlika.
DINKA: Zašto je otišao? Jer ja nisam njegova kći?
MAMA: Nije otišao. Ja sam ga otjerala.
DAMJAN: Jer ti nije vjerovao.
MAMA: A ja nikad ne lažem.
DAMJAN: Osim nama.
MAMA: Nisam vam lagala. Samo vam nisam rekla neke nepotrebne i opterećujuće informacije.
DINKA: Da, to tko mi je pravi otac je stvarno nepotrebna informacija!
MAMA: On ti je pravi otac. Samo on to nije želio biti pa si je svašta umislio.
DINKA: A ti si ga otjerala. Samo zbog toga. Zar ga nisi pokušala uvjeriti?
MAMA: Ne. Zar je zaslužio?
DAMJAN: Ne znamo. Ti nam reci.
MAMA: On nije bio dobar za vas. Vi niste obična djeca.
DAMJAN: Zato nam je i trebao običan otac. Da nas potjera u krevet i da nam zabrani izlaske.
MAMA: Ne.
DINKA: Jer nije bio dovoljno dobar za tebe.
MAMA: Bio je dobar za mene, ali ne i za vas.
DINKA: O, jadna žrtvo! Jel to čujem neko predbacivanje u glasu?
MAMA: Što si ti umišljaš, Dinka? Ja sam svoje odabrala, i odabrala sam šutjeti o tome. Vi ste me natjerali da pričam.
DINKA: Trebala sam šutjeti. Pustiti te da se dokraja života pržiš.
DAMJAN: Pusti je.
DINKA: Neću. Ne misliš da smo sad zaslužili malo poštovanja? Da prema nama postupa kao prema odraslima koji mogu i sami donositi neke odluke?
DAMJAN: A što bi ti napravila? Išla ga tražiti?
DINKA: Pa možda i bih.
DAMJAN: Zašto?
DINKA: Jer moram znati.
MAMA: On naprosto nije htio drugo dijete. Nema tu ništa posebno, Dinka.
DINKA: Tebi to nije posebno?
MAMA: Meni si ti posebna. I to mi je dovoljno. Bez obzira na njega.
DAMJAN: Ne vjerujem ti. Više ti ništa ne vjerujem.
MAMA: Misliš da je meni život bio sjajan? Biti sama s dvoje djece? Znati, negdje duboko u sebi, da ću uvijek ostati sama?
DAMJAN: Zbog nas?
MAMA: Zbog vas. Prvo me nitko nije gledao jer sam bila ružna. Umorna. A sad sam naprosto stara.

(Pauza.)

MAMA: Saberi se, Damjane. Ne želim ti svoju starost. A ti konačno odrasti, onda ćemo možda i moći razgovarati bez glupih obzira.

(Mama izlazi.)

DAMJAN: Zar ti nikad ne možeš držati jezik za zubima?



16. CTRL+ALT+DEL

DINKA: U tom nekom rasutom užasu činilo mi se stvarno svejedno kamo vodi. Moglo je završiti trenutačno, bez razloga i povoda, jer ja sam jedini razlog. Ja sam granica između istine i laži, granica tog dijela svemira. Završiti može samo ono što je počelo, a početi može samo nešto što već ne traje i što nije još urezalo tragove na nama, što nas nije okaljalo svojim neprekidnim, priljepljenim prisustvom. Priče, kao i laži, mogu uvijek otpočinjati od početka i završavati bez završetka jer ne preuzimaju odgovornost.
Krajevi će se onda događati po inerciji, kao kad vam odjednom jesenski vjetar donese neku novu misao, a ljetna sanjarenja naprosto ispare iz glave. Inerciju je nemoguće kontolirati.
Kako znati koji je kraj pravi? Kraj može biti samo jedna točka u nizu. Bilo koja točka.
Ja želim biti točka izvorišta.


17. VERSIONS

EVA: Pobijedio si.
MARTIN: Nikad mi nije bilo draže biti u pravu. Znao sam da ćeš nazvati.
EVA: I što sad? Hoćeš se moći nositi s tim?
MARTIN: Vidjet ćemo. Ne moramo se sutra zaručiti. Znam da je tebi dosad bilo ili seks ili zaruke, ali probat ćemo to malo promijeniti.
EVA: Što, nema seksa?
MARTIN: (smije se) Aha, dobre veze počivaju na uzajamnom povjerenju koje se gradi kroz razgovore.
EVA: I ti se pitaš zašto je to meni dosadno?
MARTIN: Predajem se. Čini mi se da si ipak ti pobijedila.
Ok, spreman sam na tvoja pravila igre. U granicima fizičke izdržljivosti, naravno.
EVA: Tko bi rekao da je vas muškarce tako lako pripitomiti. Trebala sam prije pokušati. Mogla sam već biti bogata udovica.
MARTIN: O, Bože, u što se ja upuštam?
EVA: Bježi dok možeš.
MARTIN: Ja ne odlazim. To sam ti već rekao.


18.

MORANA: Znaš, vidjela sam ga sinoć.
VANJA: Znači nije bila dobra ideja što sam te odvukla u Aquarius.
MORANA: Nikako.
VANJA: Jesi ok?
MORANA: Bio je s nekom ženom. Zapravo, bio je s njih dvije. Kad je jedna otišla, naprosto se pojavila druga. A obje su bile kod nas u agenciji!
VANJA: Šališ se!
MORANA: Čovjek očito nema vremena tražiti cure okolo.
VANJA: Jeste razgovarali?
MORANA: Ne baš. Prišao mi je mrtav pijan i ugrizao me za rame, a ja sam ga odgurnula.
VANJA: Morana, jesi ti njega ikad pitala da li je slobodan?
MORANA: Nećeš vjerovati, ali to mi se nije učinilo važnim.
VANJA: Osjećala si se kao da si jedina.
MORANA: U jednom trenu mi je prošlo kroz glavu da možda nije tako, ali je brzo nestalo. Znaš što je najgore? Ni sad mi nije važno.
VANJA: Proći će te.
MORANA: Sigurno.


19.

EVA: Martin? Isuse, skoro te nisam prepoznala.
MARTIN: Tako ti je to. Ja nisam tip kojeg pamte.
EVA: Ti nisi nikakav tip.
MARTIN: Lijepo od tebe da to kažeš. I, kako si?
EVA: Dobro. Znaš mene.
MARTIN: Još uvijek solo?
EVA: I ponosna.
MARTIN: Dobro se držiš.
EVA: Hvala. A ti?
MARTIN: Još uvijek solo. Ne baš sasvim vlastitim izborom.
EVA: Žao mi je.
MARTIN: Ma nije tako strašno.
EVA: Nije to uopće strašno, vidjet ćeš. Oprosti, moram ići.
MARTIN: Drago mi je da smo se sreli.


20.

From: Morana
To: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
Cc:
Subject: bijeg

mislim da ti dugujem neko objasnjenje. sori, mozda je ovako glupo, i nije zato sto ti to ne bih mogla reci u lice, ali cini mi se da tog ima previse i ne moze se izgovoriti u jednom dahu, a svaka pauza mogla bi me odvesti u nekom drugom smjeru. uostalom, i pauze imaju znacenje, barem kod mene. a ovo nije tekst za pauze. dakle, da bih izbjegla nenamjerno oznacavanje zbog uzimanja daha, odlucih se za pismo. i da, znam da nije dobro ostavljati dokaze na papiru...
a mozda je cijeli ovaj idiotski uvod samo izvlacenje. ne znam. vjerojatno. sad ide tezi dio. iskrenost. predlazem pauzu od desetak minuta.
ne ljutim se na tebe. ljutim se na sebe. ljutim se jer me pogadja nesto sto me ne bi trebalo pogoditi. ljutim se jer mislim da nemam nikakvo pravo na ljutnju, a htjela bih ga imati. probudim se s otiskom tvojih zubi na ramenu, pa se ljutim sto sam te pustila i toliko blizu, a mozda jos vise jer je dobar osjecaj kad me grizes. ljutim se na svoju kozu jer reagira tako glupo, tako neprinicipijelno, tako suprotno onom sto bih htjela. tako bih htjela ostati hladna. zaboraviti da me svaki tvoj dodir pali.
uspijem. ponekad. na trenutak, dva, katkad i duze. mogu ja to, mislim. da sad nestanes iz mog zivota, ne bih te se ni sjetila. a onda napravis neku blesavu, beznacajnu sitnicu i ja poludim. i gotovo. kontrol frik je izgubio kontrolu, prica po tisuciti put ponovno pocinje. problem je s tim pocecima sto se ne brisu automatski, nego svaka nova verzija ukljucuje save file prosle. kvragu. to je prilicna prtljaga za jednu ne-vezu.
kad stojimo u aquariusu, tri metra od tvoje cure i ti mi se uvaljujes, naravno da cu te odbiti, ne zato sto mi se ne svidjas, nego zato sto definitivno nije ni vrijeme ni mjesto. a ti odes i nadjes trecu! ne optuzujem te i ne osudjujem te, ali zelim da znas da se u tom trenutku osjecam povrijedjeno i razocarano jer ispada da ti je sasvim svejedno s kim se ljubis. pa se sjetim da nemam pravo biti povrijedjena. pa me to zbunjuje. jebiga, lose djeluje na ego. vjerojatno na tvoj ne. i to nije stvar alkohola, jer ja cak i mrtva pijana znam u cijem se zagrljaju nalazim, a jos bolje u cijem se sigurno necu naci. i onda odem doma i bjesnim, i osjecam se glupo sto sam te ikad pustila blizu jer da nisam bila ja bila bi neka treca, peta, deseta... i onda, na sve to, proklete bile, krenu suze, a ja placem samo kad sam jako sretna ili uzasno, uzasno bijesna. eto ti. ti si jedini koji me uspio dovesti do suza.
mozda nisi trebao sve ovo saznati. ali ionako se pred tobom osjecam razotkriveno.  a i sigurna sam da sve ovo znas, ali bilo mi je vazno da ja to kazem.
prijateljski savjet, jedini koji ces dobiti od mene, jer kao sto rekoh, mi nismo prijatelji: nemoj bjezati. bijeg je moja taktika, zato i znam da nije dobra.

MORANA: Ovo je mejl koji ti nikad nisam poslala.
DAMJAN: Nemoj mi reći da ga čuvaš u kompjuteru.
MORANA: Aha. Samo zato da te mogu ucjenjivati.
DAMJAN: Mislim da bi trebalo raspraviti neke stvari ovdje.
MORANA: Ma nemoj.
DAMJAN: Da, naprimjer nije istina da ne plačeš kad si tužna. Vidio sam te. Neki dan u kinu.
MORANA: Dobro. Malo sam pretjerivala, priznajem.
DAMJAN: To da si kontrol frik je istina, i da nismo prijatelji, to je isto istina...
MORANA: Damjan. A što bi se dogodilo da sam ga poslala?
DAMJAN: Misliš, da nisi napravila onaj slavni ispad nasred Ilice u kojem si mi sve ovo isto objasnila, samo manje koherentno i uz više psovki?
MORANA: Da.
DAMJAN: Možda bi oporavak trajao kraće.
MORANA: U jednom trenutku sam pomislila kako je to preveliko za mene. Kako mi se dogodilo prerano. Prenaglo. Pre... nestalno. I nestvarno. I htjela sam pobjeći.
DAMJAN: Ja sam bježao cijelo vrijeme. To su tvoje riječi.
MORANA: A da ti nisam uopće rekla sve ovo?
DAMJAN: Onda se možda ništa ne bi dogodilo.
MORANA: Možda se ni ovo ne događa.
DAMJAN: Nama se ovo ne može dogoditi.
MORANA: Nikako.


21.  ARRANGE ALL

DAMJAN: Mama spava.
DINKA: Nemam osjećaj da sam išta riješila.
DAMJAN: Zašto imaš potrebu istjerati sve do kraja?
DINKA: Ne sve.
DAMJAN: Samo važne stvari.
DINKA: Nema nevažnih stvari. Ima samo nevažnih ljudi.
DAMJAN: Kao tata?
DINKA: Kao tata. Ali morala sam saznati da je nevažan. Meni. A tebi?
DAMJAN: Slabo ga se sjećam. Ja uvijek odlučim zaboraviti.
DINKA: I što se onda dogodi?
DAMJAN: Nakon nekog vremena više nisi siguran kako se priča stvarno odvijala.
DINKA: E, to je nevažna stvar.
DAMJAN: Misliš?
DINKA: Hoćeš mi dati da vidim materijale... za dokumentarac?
DAMJAN: Zašto?
DINKA: Zanima me. Uvijek me zanima što radiš u životu.



19. CLICK HERE TO END SHOW

DINKA: Ne zanima me istina.
Želim vidjeti ono što se zbiva ispod otvorenih kišobrana, ono što je možda ne baš sasvim veliko i jedino u svojoj kratkotrajnoj potpunosti posebno. Kao ljudi koje upoznaš jednom i ne upoznaješ ih više i ne upoznaješ ih dalje, ljudi iz vlaka Zagreb-Mjesto kojem se ni imena više ne sjećaš, ako ga je uopće imalo u tom snu, beznačajni ljudi.
Ne zanima me istina. Onog trena kad je zapisano, istinito je i lažno istovremeno. Kao i ti, brate. U rasutom užasu, blagom, neprimjetnom, važno je samo gdje počinje.
Ja želim biti točka izvorišta. Uvjeri me da sam ja ona prava, ona jedina, ona zbog koje se pokreće svemir u svoj svojoj besmislenosti, uvjeri me da sam početna točka svakog sustava i ishodište svakog pravila. Samo prema meni se stvari određuju.  Samo unutar mene postoje. Krajevi će se onda događati po inerciji, kao kad vam odjednom jesenska kiša donese neku novu misao, a ljetna sanjarenja naprosto ispare iz glave.
Ja želim biti točka izvorišta, ali ne mogu. Jer zaboravljam ono što je ispod umornih vjeđa pa ne mogu odrediti početak. Onda lažem.
Ali kad zatvorim kišobran, vidi se zvjezdano nebo.



Facebook! TwitThis