Tags: 3F 7M

Drama Spašeni donosi priču o devetoro ljudi koji se isprva susreću u trenutku prometne nesreće, a zatim i točno godinu dana nakon tog događaja, gdje ih zatičemo kako se bore s posljedicama nesreće, ali i onim što jesu nevezano za sam događaj. Utoliko je i spašavanje iz naslova svojevrsna metafora koja izlazi iz prostora činjenice da su to osobe koje su preživjele određenu tragediju u kojoj su se sasvim slučajno zatekle, te više tematizira duboko osobnu borbu svakog pojedinca za pronalazak spasenja u okvirima vlastitoga života.
Na taj način, u drami sudjeluju vozač koji je skrivio nesreću i sad traži oprost; mlada obitelj koja je u nesreći izgubila dijete, te sad pokušavaju pronaći izlaz iz tuge; mladić i djevojka koja u oba vremena iznova započinju ljubavnu vezu; starac i starica koji su neprekidno na putu u potrazi za izgubljenim sinom, te sitni lopov koji je u nesreći ostao bez nogu.
O tome koliko smo u svakodnevnom traganju za spasenjem sami, a koliko je ono svakome od nas toliko silno poznato jer je u svom temelju uvijek bolno isto, progovara ovaj dramski tekst.


GODINA: 2009.

BROJ MUŠKIH LIKOVA (dob): 7 – m1 (21); m2 (36); m3 (u osamdesetim); m4 (u srednjim dvadesetim); m5 (kasne tridesete): m6 (u tridesetima); m7 (9)

BROJ ŽENSKIH LIKOVA (dob): 3 – ž1 (20); ž2 (u tridesetim); ž3 (u osamdesetim)

MOGUĆE DUBLIRANJE: m6 tumači četiri različita dramska karaktera

NAPOMENA UZ LIKOVE: uloga Davida je nijema uloga

NAPOMENA UZ DRAMU: 2. nagrada Marin Držić za najbolji dramski tekst, za 2009. godinu; praizvedba: Dubrovačke ljetne igre, 31. 7. 2009, Festivalski ansambl, režija: Franka Perković

AUTORSKA PRAVA: sva prava pridržana


LIKOVI

Djevojka
Mladić

Žena
Muškarac
David, 9 godina

Starica
Starac

Drugi Mladić
Drugi Muškarac

I redom pojavljivanja, isti glumac: Policajac/Kondukter/Majstor/Taksist


Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac, s vrećicom u ruci.

Drugi Muškarac: Ovo, gdje se nalazimo. To je željeznički kolodvor. Najudaljeniji peron. Pragovi i šine. Pruga. (Stanka.) Ja sam radio u željeznici. Bio sam vlakovođa, zato smo ovdje. A onda, još i zbog ovog. Na današnji dan, prošle godine, skrivio sam prometnu nesreću. (Stanka.) Dvadeset i troje ozlijeđenih. Jedno poginulo dijete, dječak. Uništen vlak kojeg sam vozio. I ja, s vrećicom. Uniforma je unutra. (Stanka. Počinje skidati odjeću u kojoj je došao.) Vidite, sve je povezano, ništa bez razloga. Pa onda, negdje s time, i moje prvo sjećanje, jer ima nešto u toj slici, nešto slatko i mutno, ima nešto. A to je moj otac, dok hodamo prema pruzi i jako je hladno, jesen, listopad. On me drži za ruku, čvrsto, jer obojica volimo vlakove, jer ima nešto u sjećanju. U brzini, u snazi, u ritmu, u buci, u vjetru. Ima nešto u tome. (Stanka. Drugi Muškarac iz vrećice vadi uniformu strojovođe i stane ju odijevati.) Tako sam im rekao, na saslušanju nakon svega, i baš tim riječima. A onda sam im rekao i sve ono što se dogodilo tog jutra dok sam vozio vlak, ali zašto bi mi vjerovali? Zašto, kad im kažem da je dan bio bistar, vidljivost dobra, tračnice čiste, brzina optimalna. Tek smo malo kasnili u polasku, ništa strašno. A onda se odjednom, na tristo sedamnaestom kilometru iza jednog oštrog zavoja pojavio taj dječak, niotkud, s loptom u ruci dječak. Vidim ga, i on stoji još daleko na tračnicama, a ja viknem prema njemu, viknem kroz debelo vjetrobransko staklo, viknem: makni se! A on na trenutak umiri svoju loptu, pa me pita natrag – da svi ti usamljeni ljudi odakle oni dolaze, da kamo oni pripadaju. Što ja znam kamo oni pripadaju, makni mi se s pruge, jer ja idem prema tebi, a on kaže onda idi brže, onda idi brže, onda idi brže. (Stanka.) Idi brže. (Stanka.) Kasnije, kad je sve završilo, rekli su da nikoga nije bilo. Ni dječaka, ni njegove lopte. A tko sam ja da njima kažem drugačije, kad ni sam više ne znam drugačije. (Stanka.) I zbog toga, tristosedamnaest. Za svaki kilometar jedan korak. Zato jer sam čovjek, zato jer griješim i zato što mi se oprašta. Zato jer ima nešto u brzini, u snazi, u ritmu, u buci, u vjetru. A što to ima? Ima vrijeme, ono je stalno tu. Mi smo ti koji su samo na trenutak, dođemo i već nas nema, mi smo ti koji smo u prolazu.

(Drugi Muškarac ostaje stajati u svojoj uniformi. U ruci drži kapu, ali ju ne stavlja na glavu.)

Ulica. Danas.

Kiša. Starac dezorijentirano luta ulicom. Na nogama ima papuče.

Starac: Pustite glazbu! (Starac se probija kroz gužvu.) Pustite glazbu!

Glazba. Ruska.

Vlak. Prije godinu dana.

Mladić i Djevojka. Mladić je u tamnom odijelu. Djevojka u  tamnoj haljini.

Djevojka: Onda. Kako izgledam.

Mladić: Okej.

Djevojka: Okej. Dovoljno tamno?

Mladić: Ha?

Djevojka: Rekao si da mora tamno. Dovoljno tamno? I ako ima dlaka. Čuvam sestrine mačke, pa vidi ako ima koja.

Mladić: Nema.

Djevojka: Ne? Na crnom se vide.

(Mladić odmahne glavom.)

Djevojka: Dobro.

(Djevojka napokon sjeda. Stanka.)

Djevojka: A nisi neki manijak?

(Mladić odmahne glavom.)

Djevojka: Zbilja?

(Mladić odmahne glavom. Stanka.)

Djevojka: I onda, kakve cure voli tvoja mama? Mislim, da ne dođem kao, ne znam, da ne banem, a ona onda, znaš.

Mladić: Ne, ne. Dobro je, ovo.

Djevojka: Zbilja je dobro?

Mladić: Da.

(Stanka.)

Djevojka: Znaš što? Na internetu šutiš, ali tamo si samo na slikama. A ovdje, isto. Sjediš kao slika. Mislim, nema veze. Samo. Dosadna sam ti, vidim. (Zastane.) Još mogu sići.

Mladić: Ti bi sišla?

Djevojka: Sviđam ti se?

(Stanka.)

Djevojka: Hoćeš da siđem?

(Mladić polagano odmahne glavom. (Djevojka iz torbice vadi poklon, neveliku četvrtastu kutiju omotanu mašnom. Kutiju pruži Mladiću.)

Djevojka: Ovo je za tebe.

Stan Starice i Starca. Danas.

Starica i Policajac. Policajac pravi zapisnik. Stan je pun kofera i torbi.

Starica: A vani je kiša, gdje je, Bože mili njega. (Stanka. Policajac zapisuje.) Senilan je, od starosti. Ja sam brojala njegove cipele i sve su tu, a vani kiša. (Stanka. Policajac zapisuje.) I što još. Da. Svako jutro čitamo novine, pa sam mu rekla, vidi mileni, pišu o onoj nesreći od lani u kojoj smo i mi bili, kad je poginulo to dijete, samo taj dječak od svih nas, a on kaže da se sjeća, ali ne. (Stanka. Policajac zapisuje.) To nesretno dijete, a mi smo stari, a vlak kaže klop-klop-klop. (Stanka. Policajac zapisuje.) I da, neki miris, mislila sam da mu je pobjeglo, pa sam se sagnula i pomirisala mu hlače, ali nije. Nije mu pobjeglo. (Stanka. Policajac zapisuje.) Pa sam zato nazvala policiju, a morala sam dugo tražiti broj. Znala sam samo da je kratak i lagano se pamti.

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac u uniformi strojovođe nepomično stoji na tračnicama.

Vlak. Prije godinu dana.

Djevojka i Mladić. On u ruci drži poklon.

Djevojka: Danas mi je rođendan.

(Stanka.)

Djevojka: Piše mi, stavila sam na internet, datum i to.

Mladić: Nisam vidio.

Djevojka: Nema veze.

Mladić: Oprosti.

Djevojka (odmahne glavom): Nije važno, zbilja. Rekla sam tek tako. Htjela sam samo da danas netko nešto dobije.

Mladić: Zašto?

(Djevojka slegne ramenima. Mladić protrese kutiju, prinosi ju uhu, sluša.)

Mladić: Što je to?

Djevojka: Otvori, no.

(Mladić pokuša otvoriti paket, ali vrpca je previše stegnuta.)

Mladić: Ne ide.

Djevojka: Čekaj, budem ti ja.

(Djevojka iz torbice vadi škarice. Ispadaju joj kondomi. Stanka.)

Djevojka: Ispali su mi kondomi.

Mladić: Da. (Mladić podiže kondome.) Izvoli.

Djevojka: Samo da znaš. Ja to imam zato da se ne bih seksala, a ne zato da se seksam.

(Stanka.)

Djevojka: Dobro?

Mladić: Dobro.

Djevojka: Zbilja?

(Mladić klimne glavom.)

Djevojka: Zašto si mami rekao da imaš curu?

(Mladić slegne ramenima.)

Djevojka: Djeca ti se tako razgovaraju.

Mladić: Kako.

Djevojka: Bez odgovora.

Mladić: I ti si, tako.

Djevojka: Ja jesam dijete. Zašto si joj rekao?

Mladić: Možda zato da ne bude nesretna.

Djevojka: Neki ljudi moraju biti nesretni.

Mladić: Zašto bi morali.

Djevojka: Jer im je tako bolje. (Stanka. Mladić je promatra.) Što, ti bi se seksao?

(Mladić odmahne glavom. Djevojka se osmjehne.)

Djevojka: Otvori sad.

Vlak. Prije godinu dana.

Starica i Starac. Sjede u svom kupeu.

Starica: I tako, vidiš ga, mi opet malo putujemo. (Stanka.) I neka smo samo došli ranije, da smo fino bez brige.

Starac: Da smo mi bez brige, milena.

Starica: Jel ti udobno?

Starac: No, no.

(Stanka.)

Starica: Hoćeš sendvič, možda?

Starac: Zašto?

Starica: Pa za jesti, a za što drugo, Bože mili, tebe. Jesi gladan?

Starac: Što nismo došli, više?

(Starica odmahne glavom.)

Starica: Još nismo ni krenuli.

Starac: Dugo putujemo, a još nismo ni krenuli.

(Stanka.)

Starica (odjednom, vedro): A jel mi se ti veseliš. Što idemo, što putujemo?

(Starac ju pogleda u nerazumijevanju.)

Starica (glasnije): Veseliš se, pitam?

Starac: Ne.

Starica: Uvijek si sretan kad putujemo.

Starac: Ne.

Starica: Jesi.

Starac: Ne.

Starica: Jesi.

(Stanka.)

Starac: Neka stave glazbu, onda.

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac: Evo kako je bilo. Ugasio sam cigaretu i krenuo u srce lokomotive. Otac ga je htio uzeti u ruke, tog dečka koji je poginuo u mom vlaku. Još dok su hodali po peronu, dječak je nosio loptu, a oni su žurili, gotovo trčali pa sam htio reći: ja vam vozim ovaj vlak i nećemo skoro, ali tko sam ja da govorim išta ljudima koje ne poznam, a njegov tata, on je rekao: Nosit ću ga. / Pusti, nek sam. / Daš tati rukicu?

Vlak. Prije godinu dana.

Žena, Muškarac i David. Uz veliki napor, ulaze sa stvarima u svoj kupe. David ima loptu.

Muškarac: Hajde, držim vrata.

(Žena ulazi, za ruku vodi Davida.)

Žena: Čekaj, evo.

Muškarac: No, daj.

Žena: Polagano.

Muškarac: Nosit ću ga.

Žena: Pusti, nek sam.

Muškarac: Daš tati rukicu? (Nema reakcije.) I ta lopta, uzmi mu loptu.

Žena: Što ti sad lopta smeta.

Muškarac: Nabili smo se na vrata, ne vidiš?

Žena (Davidu): Hajde, mačak. Idemo, dođi.

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi muškarac: I ta lopta, uzmi mu loptu. / Što ti sad lopta smeta. / Kasnimo na vlak, ne vidiš? / Hajde, mačak. Idemo, dođi.

 

Vlak. Prije godinu dana.

Žena, Muškarac i David.

Žena (Davidu): Tu fino sjedni, može?

(Muškarac stavlja kofere na prečku.)

Žena (Davidu): Idemo na put, znaš mačak, idemo pa-pa. Čekaj, tako. Pa-pa.

(Muškarac nervozno nabija koferima po prečki.)

Žena (Muškarcu): Što ti je?

Muškarac (Davidu): Ajde lijepo sjedni, tati. Nemoj se.

Žena: Pa lijepo sjedi.

Muškarac: I ta lopta, svud.

Žena (Davidu): Lijepo sjedni. Hajde, mačak. Tako.

(David i dalje ostaje s loptom. Igra se. Stanka.)

Muškarac (pokaže na Davida): Malo je, vidi, daj ga.

(Žena pogleda Davida.)

Žena (Promatrajući Muškarca): A to, to je od pekmeza, pekmez smo jeli. Od šljiva, reci tati, jeli smo pekmeza od šljiva. Da imamo snage za put, i za doktora i za sve, od šljivica samo jeli.

Muškarac (dodaje joj maramicu): Evo.

(Žena uzima maramicu i obriše Davida.)

 

Vlak. Prije godinu dana.

Drugi Mladić i Kondukter. Drugi Mladić oko vrata nosi polaroid kameru. Pretražuje džepove, tražeći kartu.

Drugi Mladić: Tu je negdje. (Stanka, navaljuje na drugi džep.) A možda više i nisam siguran u ovo. Piše u novinama da danas ne treba putovati. Briga me, ukrao sam kartu, nisam ju kupio, ovo je nečija tuđa sudbina. (Kondukter zuri u njega. Drugi Mladić mu pruža kartu.) Šalim se, evo. Piše i da neko krade, po vlakovima. Pazite vi na to?

Kondukter (pogleda kartu pa mu je vrati): Kupe broj tri.

Drugi Mladić: Hoćete fotku? (Kondukter ga promatra bez riječi.) Besplatno vas.

(Kondukter odmahne glavom.)

Drugi Mladić: Znači, broj tri.

 

 

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac.

Drugi Muškarac: Nije ovako padala kiša, prije godinu dana. Bilo je sunce, puno sunca i čisto nebo. Mislio sam koju košulju obući, možda onu plavu. Kad čovjek dugo živi sam, onda tako bude. Tko će mi reći koju. Tko će reći uzmi ipak s kratkim rukavima, znaš da se znojiš kad je vruće a ti voziš te svoje vlakove, uzmi s kratkim rukavima, dovoljno je dobra da u njoj skriviš nesreću. Kad živiš sam, tako bude. Nemaš nikoga da te ostavi zauvijek, i kaže da na ovome svijetu baš ništa više nisi ni zaslužio. Majka poginulog dječaka, ona je trebala reći, ali nije. Gledala me u tišini. Mislim gdje je sad. I kome govori to sve što mora? Prošlo je točno godina dana, kome ona govori. A trebala je meni.

 

 

Stan Žene i Muškaraca. Danas.

Žena. Sa stropa kapa voda. Žena podmeće lavore i lonce.

Žena: Znate što se pitam? Ako odem nekom fratru po stvarno lijepu propovijed, i onda je ne čujem, jel to koristi nečemu? Mogao je bolje ostat doma, zaključat se, krpat čarape, čemu sve to služi? (Stanka.) Htjela sam čuti nešto lijepo, ali nije bilo. Ma. (Stanka.) A oni me promatraju, stalno, ljudi oko mene. Znam da to rade, nešto im treba, nekakva priča, što će ona s tolikom tugom, izgubila je dijete, što može? Negdje to mora izaći, negdje mora, gdje to ide van? (Stanka. Glasnije.) Što vas briga gdje, živite svoj život!

Majstor (izvan scene): Nešto ste rekli?

Žena: Nešto je puklo, samo tako.

Majstor (izvan scene): Ne, ne, nije, rupe su vam to.

Žena: Nešto u meni, a ja još dišem.

(Majstor ulazi.)

Žena: I. Kako vam se čini?

Majstor: Netko je probušio rupe.

Žena: Na krovu.

Majstor: Na krovu.

(Stanka.)

Žena: Ja sam probušila, da izleti, znate.

Majstor: Što da izleti?

 

Vlak. Prije godinu dana.

Djevojka i Mladić. Poklon je otvoren. Po kupeu lete pčele. Mladić je glavu zaštitio sakoom, pa rukama mlatara po zraku oko sebe, stenje.

Djevojka: Ti si sad fino spasi svoje pčele, a ja ću zapalit jednu, može?

(Pčele i dalje lete, Mladić otvara prozor, Djevojka pali cigaretu.)

 

 

Vlak. Prije godinu dana.

Žena, Muškarac, David. Lopta.

Žena: Ne smije se pušit.

Muškarac: Može se vani, u prolazu. Nema znaka zabrane.

 

 

Vlak. Prije godinu dana.

Djevojka i Mladić. U kupeu više nema pčela. Mladić iznova sjedi, preko puta Djevojke. Stanka.

Djevojka (napokon): Oprosti.

(Nema odgovora.)

Djevojka: Hoćeš da siđem?

Mladić: Ubola me, jedna.

Djevojka: Led bi pomogao.

Mladić: Što je tebi?

Djevojka: Pa ti stavio si na internet da pčele izumiru, da tako i nama dolazi kraj. Nisi? Napisao si da želiš spasiti bar jednu pčelu. Pa sam pomislila, zašto ne?

Mladić: Nisam mislio doslovno.

Djevojka: A. Filozof, znači.

Mladić: Studiram biologiju.

Djevojka: Nisam mislila doslovno. (Stanka.) Htjela sam samo da bude romantično.

(Stanka.)

Mladić: Imaš onda taj led?

Djevojka: Odakle mi led?

Mladić: A cigaretu?

Djevojka: Inače to ne radim.

Mladić: Što?

Djevojka: Ne izlazim s nepoznatima. Ti si mi prvi. (Stanka.) Okej, Znam, svi kažu, ovo mi je prvi, ovo mi je prvi, ali meni je fakat prvi. Imam puno posla, studiram čelo. I kompoziciju. Puno vježbam, nisam neka koza. Nitko me još nije pozvao u vlak. Sviđam ti se?

(Mladić slegne ramenima.)

Djevojka: Nisi me ovako zamišljao.

Mladić: Svejedno.

Djevojka: Ja nisam mislila da nosiš odijela, to je. Ali neka, izgledaš starije. (Stanka.) Hoćeš da siđem?

(Nema odgovora. Odjednom, Mladić ustaje i kreće prema vratima.)

Djevojka: Kud ideš.

(Mladić izlazi iz kupea, Djevojka ostaje gledati za njim.)

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi muškarac fućkaljkom da znak za polazak.

Vlak. Prije godinu dana. Drugi Mladić promatra kroz prozor svog kupea.

Drugi Mladić: Krenuli smo. (Drugi Mladić zatim hvata  polaroid, nagne se kroz prozor i napravi fotografiju.)

Vlak. Prije godinu dana. Starica i Starac. Starac se priljubljuje uz prozor.

Starac: O-pa-la…

 

 

Vlak. Prije godinu dana. Žena, Muškarac i David. David ustaje i prilazi prozoru. Čitavo vrijeme ne ispušta loptu.

Žena: Vidi, mačak. Vidi van, vidi kako zgrade.

 

 

Vlak. Prije godinu dana. Starica i Starac.

Starica: Klop-klop-klop.

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas. Drugi Muškarac.

Drugi Muškarac: Krenuli smo.

Vlak. Prije godinu dana.

Starica i Starac. Starica se sagiba do Starca, miriši mu hlače. Uspravlja se.

Starica: Nisi, ne. Sve je u redu.

(Stanka.)

Starac: Milena.

Starica: Reci, što je.

Starac: A kud mi opet putujemo?

Starica: Bože mili, tebe.

(Stanka.)

Starac: Trebam pumpicu?

Starica: Uzeo si pumpicu, sjećaš se.

Starac: No, no.

Starica: Sjedili smo na peronu i čekali da nas puste u vlak, i još nije bilo lokomotive, da je prikopčaju, i ja sam ti ju dala, dok smo čekali vlak, pa si ju uzeo. Ja sam rekla – sad ćemo mi brzo klop-klop-klop. A ti si uzeo svoju pumpicu. Sjećaš se?

(Stanka. Starac počinje pjevati.)

Starica: Bože mili tebe, pjevaš mi kao ptičica.

(Starac nastavlja pjevati. Pa prestaje.)

Starac: Milena. Jel mi uopće postojimo?

 

 

Stan Starice i Starca. Danas.

Starica i Policajac. Policajac pravi zapisnik.

Starica: Tako me dopalo, što vam još mogu reći? Takav je život.

Vlak. Prije godinu dana.

Drugi Mladić. Zavali se u sjedište u svom kupeu.

Drugi Mladić: E, ovo je život.

Vlak. Prije godinu dana. Žena, Muškarac i David. Muškarac čita novine. Žena gleda kroz prozor. David nateže svoju loptu.

Muškarac: Vidi što ti je život.

(Žena ga nijemo promatra.)

Muškarac: Kažu da neki tip već danima operira po vlakovima. Tu sve piše, unutra, krade. (Stanka.) Pazi si na tašku, jesi čula?

Žena: Što je tebi?

(Muškarac ju promatra. Duga stanka.)

Muškarac (napokon): Umoran sam.

Žena: Zbilja.

Muškarac: Da, zbilja.

Žena: A ja?

Muškarac: Ne znam, stalno u vlaku, ne osjećam noge, više.

Žena: Znaš i sam da mu je bolje od tih terapija.

Muškarac: Vidiš da mu je bolje?

Žena: Prestani, što ti je danas?

Muškarac: Ne znam.

Žena: Što to ne znaš?

(Muškarac zastane.)

Muškarac: Ne znam više kako izgledaš.

(Žena je ostala bez odgovora.)

Muškarac (napokon): Jel se on to pokakao?

(Žena ga promatra.)

Muškarac: Od tog pekmeza od šljiva.

(Stanka. Žena napokon pogleda u Davidove pelene.)

Žena: Nije.

 

 

Stan Starice i Starca. Danas.

Starica i Policajac. Policajac i dalje pravi zapisnik. Pa rukom mahne prema koferima i torbama.

Policajac: Spremate se na put, vi i gospodin?

Starica: Molim?

Policajac: Koferi, sve ove stvari.

Starica: A to.

(Duga stanka.)

Starica: Mi smo stalno na putu.

Policajac (zapisuje): Putuju.

Starica: Skoro dvadeset godina, smo na putu. Izgubili smo sina, nestao je u ratu, na istoku, negdje, nitko ne zna gdje. Od onda, moj suprug i ja, i mi od onda tako.

Policajac: Putujete.

Starica: Da.

Policajac (zapisuje): Putuju.

Starica: Čudite se, nemojte se čuditi. Mislila sam, možda se negdje, na nekoj stanici, u nekom gradu. Možda ga slučajno i na trenutak ponovno sretnemo.

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi muškarac : Nije ovako padala kiša prije godinu dana. Bilo je sunce. Puno sunca i čisto nebo.

Ulica ispred kafića u gradu. Danas.

Dolazi Drugi Mladić, u kolicima. Pada kiša, on kisne.

Drugi Mladić: Baš jako pada.

 

 

Vlak. Prije godinu dana.

Mladić stoji na hodniku. Starac izlazi iz zahoda.

Mladić: Pardon. Imate cigaretu?

Starac: No, no. (Pokaže na pluća.) U mojim godinama, više se nema čime vući. (Zastane.) Ma, čekajte malo. Jeste mi to vi?

(Mladić ga promatra bez razumijevanja.)

Starac: S vama imam taj dogovor, vi ste to.

Mladić: O čemu, dogovor.

Starac: U vezi ploče, za gramofon.

Mladić: Nisam ja.

(Stanka.)

Starac: A što vi onda radite?

Mladić: Putujem.

Starac: I ništa pametnije?

(Mladić slegne ramenima.)

Starac: No, no. (Stanka.) Djeca. Nervozna i neprecizna.

Mladić: Kako to mislite.

(Starac krene, pa se vrati.)

Starac: Svaki strah ima svoje ime.

Mladić: A kako se moj zove.

Starac: Izvolite?

Mladić (glasnije): Kako se zove moj strah?

(Stanka.)

Starac (u povjerenju): Pizdarija.

(Mladić ga promatra bez riječi. Dolazi Starica.)

Starica (Starcu.): Izašao si već, gotov?

Starac: Što.

Starica: Bio si na zahodu. Gotov?

Starac: A došli smo, već.

Starica: Tek smo krenuli, mileni.

Starac: No, no.

Starica: Idemo sjesti, onda.

Starac: Milena, ja sam ti sad ovom dečku nešto rekao.

Starica: A što si mu rekao?

Starac: A što sam vam rekao?

Mladić (slegne ramenima): Pizdarija.

Starac (Starici): Pizdarija.

Starica (Starcu): Bože mili tebe, a zašto si, molim te, to išao raditi? Znaš da to nije lijepo. Uopće nije lijepo. (Mladiću.) Oprostite.

Starac (Mladiću): Oprostite.

Starica: Idemo mi sad. (Stanka. Iznova Mladiću.) Oprostite.

Mladić (Starici): Imate cigaretu?

Starica: U mojim godinama, više se nema čime vući.

Starac (nasmije se): No, no.

Starica: Idemo, mileni. (Odlaze.) Bože mili, tebe.

 

 

Kafić u gradu. Danas.

Muškarac i Drugi Mladić. Sjede za stolom. Ne govore. Zatim.

Drugi Mladić: Baš jako pada. (Stanka.) Vani. (Stanka.) Teško mi je još s kišobranom, jer moram nekako i ove kotače i sve.

(Stanka.)

Muškarac: I to je to?

Drugi Mladić: Molim?

Muškarac: To si mi došao reći, da je kljastima teško dok pada?

(Drugi Mladić vadi novčanik i stavlja ga na stol.)

Muškarac: Aha.

Drugi Mladić: Da.

Muškarac (otvara novčanik): Prazan.

(Drugi Mladić slegne ramenima.)

Muškarac: Zašto sad.

Drugi Mladić: Godina je prošla, upravo, čitava.

Muškarac: A ja to ne znam?

Drugi Mladić: Malo sam bolje, noge i sve. (Stanka.) Mislio sam, u vlaku ljudi baš ne paze na svoje stvari, dok se voze. Mislio sam, bit će love. Nisam mislio, smrskane noge, kolica, posvuda pršljenovi, nisam to. (Stanka.) Jeste za još jedno.

(Muškarac odmahne glavom.)

Drugi Mladić: Sjećate se, rekli ste – slomit ću ti noge.

Muškarac: Ne sjećam se.

Drugi Mladić: U vlaku. A sad. (Stanka.) Možda sam zaslužio.

Muškarac: Onda sam i ja isto zaslužio? Sve ovo.

(Drugi Mladić slegne ramenima.)

Drugi Mladić: Nisam ja to baš tako.

(Stanka.)

Drugi Mladić: Oprostite.

(Stanka.)

Muškarac: Zašto ja?

Drugi Mladić: Molim?

Muškarac: Zašto nisi bio kod moje žene?

Drugi Mladić: Bio sam.

Muškarac: Jesi.

Drugi Mladić (klimne glavom): Ali, samo je rekla - što ću s tobom. (Stanka. Vadi staklenku džema i stavlja ju na stol.) Dala mi je ovo.

Muškarac: Pekmez.

Drugi Mladić: Dala mi je pekmez.

(Muškarac se nasmije.)

 

Ulica. Danas.

Kiša. Gužva, prometni zastoj. Automobilske trube, koraci, žamor. Škripa kočnica. I usred svega, Djevojka. Telefonira.

Djevojka (u mobitel): Dala sam im. (Stanka.) I to sam im dala. (Stanka.) I to. (Stanka.) Gle, sve su pojele, jedu užasno puno i užasno su ti debele. Ne zbilja su ti debele, seki. (Stanka.) Nisam zla, samo je totalni zastoj i pada kiša, a meni se žuri. (Stanka.) Kakva loša karma. Satima ti čuvam mačke, vani je krkljanac, žuri mi se, i još sad loša karma. (Stanka.) Našopaj si mačke još i s tom lošom karmom, pa nek ti se raspuknu. Kozo. (Stanka.) Ne, ne, ti si koza, seki. (Stanka.) Da mi nisi poklopila dok histeriziram, ne znam broj taksija. Zato sam zvala. (Stanka.) Da, dobro. (Stanka.) Dobro seki, ne seri, rekla sam dobro. (Stanka.) Jel to zbilja taksi, pravi broj? Znam samo da je kratak i lagano se pamti.

 

Vlak. Prije godinu dana.

Žena, Muškarac i David.

Muškarac (Ženi): Drži ga radije, da ti ne padne.

Stan Starice i Starca. Danas.

Starica. Policajac. Policajac i dalje zapisuje.

Policajac: Da sumiramo. Ruta 1: Stan – ulica – Dom zdravlja – stan. Ruta 2: Stan – crkva svete Magdalene – stan. Ruta 3: Stan – tržnica – stan. Ruta 4: Stan – park – stan. To bi ugrubo bilo to. (Stanka. Starica ga promatra.)

Policajac: Gdje ste bili danas, kad je gospodin odlutao?

Starica: Na tržnici.

Policajac: Mislite, ruta 3.

Starica: Molim?

Policajac: Ruta 3.

Starica: A. Da. Ruta 3.

Policajac: Ruta 3, samo bez povratka u stan.

(Starica klimne glavom. Policajac zapisuje.)

Policajac (pokaže joj zapisnik): Je li nešto izostavljeno?

(Starica pogleda, pa odmahne glavom.)

Policajac: Onda, tu. Parafnite mi.

(Starica potpisuje zapisnik.)

Starica: I što sad?

Policajac: Što. Vi se fino vratite dnevnim aktivnostima.

Starica: Dnevnim aktivnostima.

Policajac: Da.

(Stanka.)

Policajac: Razumijete što govorim?

(Nema odgovora.)

Policajac: Što inače radite u ovo doba?

Starica: Vježbam tai – chi.

(Policajac zuri u nju.)

Starica: Pomaže mi za kičmu.

(Policajac zapisuje i to.)

Policajac: I ako se sjetite nečeg drugačijeg.

Starica: Godinama je dementan.

Policajac (pruža joj broj telefona): Broj telefona.

Starica: Već je godinama drugačije.

Vlak. Prije godinu dana.

Djevojka i Mladić. Mladić iznova sjedi preko puta Djevojke. Šute. Pa onda.

Djevojka: Još si ljut?

Mladić: Bilo je hladno.

(Djevojka se osmjehne.)

Djevojka: Sviđam ti se.

Mladić: Smetaš mi.

Djevojka: Stvarno si dijete. U košulji odraslog čovjeka. Čekaj.

Mladić: Što.

(Djevojka ustaje, popravlja mu kravatu, sjeda.)

Djevojka: Tako. (Stanka.) Nabavio cigarete?

(Mladić odmahne glavom.)

Djevojka: Nije važno, budem ja.

Mladić: Kako.

Djevojka: Nije mi teško, znaš. Samo da se razumije, ja se ne seksam.

Mladić: Ha?

Djevojka: Ne seksam se.

Mladić: Nikad?

(Stanka.)

Djevojka: A ti hoćeš seks?

Mladić: Ne.

Djevojka: Jesi gej?

(Mladić odmahne glavom.)

Djevojka: Nema veze ako jesi. Možda malo, jer mi se sviđaš.

Mladić: Nisam.

Djevojka: Ne?

(Djevojka ustane, odlazi do njega, poljubi ga. On joj uzvrati poljubac. Ljube se.)

Djevojka: Evo, i to je gotovo.

(Djevojka se vraća na svoje mjesto.)

Djevojka: Žulja me ta tvoja košulja, malo.

Mladić: Ti si obučena kako treba.

Djevojka: Za što?

(Nema odgovora. Stanka.)

Djevojka: Sad sam žedna.

(Stanka.)

Mladić: Tata mi je umro.

(Stanka.)

Djevojka: Pa putujemo.

 

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac: A gdje to? Gdje mi to idemo?

 

 

Vlak. Prije godinu dana.

Žena, Muškarac i David.

Žena: Ne znam gdje.

Muškarac: Tamo gdje treba.

Vlak. Prije godinu dana.

Starica i Starac.

Starac: U Moskvu, u Moskvu, u Moskvu!

 

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac stavlja kapu uniforme vozača vlaka.

Drugi Muškarac: Što još mogu, što je preostalo, brojim. Brojim, a sve oko mene je nevidljivo i prazno, gdje idem, ničeg nema, samo oblaci i samo kiša, ali tako je lakše. Nema puno stvari da odvuku pažnju. Noga ispred noge, koliko idem brzo, koliko brzo. Evo što moraš. Misli samo na jedno. Koliko brzo. Živi tek toliko da vidiš koliko si slab, a onda sve dođe na naplatu, odjednom te košta baš sve, i košta te puno. A ja to znam, ja to znam. (Drugi muškarac oprezno napravi prvi korak.) Jedan.

 

Vlak. Prije godinu dana.

Starica i Starac. Starac dirigira u ritmu prolaska vlaka.

Starac: Jedan – dva – tri, jedan – dva – tri, jedan – dva – tri…

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac hoda po pruzi.

Drugi Muškarac (preuzima): …četiri, pet, šest, sedam…

Vlak. Prije godinu dana.

Starica i Starac.

Starac: Milena?

Starica: Da, reci. (Stanka.) Jesi gladan? (Starac odmahne glavom.) Sila piškiti? (Starac odmahne glavom.) Zima? (Starac odmahne glavom.) Što je bilo, onda?

Starac: Ne znam.

Starica: Bože mili, tebe.

(Duga stanka.)

Starac: Milena. Ja sam Rus.

 

Vlak. Prije godinu dana. Žena, Muškarac i David.

Žena i David spavaju. Muškarac ih promatra, pa uzima gazu i sasvim oprezno briše Davidova usta. Pomiluje ga po kosi. Uzima njegovu malu jaknicu, nekoliko je puta presavije i stavlja na Davidovu glavu, kao da ga želi ugušiti. U tom trenutku, Žena se budi, Muškarac ispušta jaknicu.

Žena i Muškarac dugo se promatraju.

Žena (napokon): On spava?

(Muškarac klimne glavom. Žena u tišini gleda kroz prozor. Stanka.)

Muškarac: A da mu uzmeš tu loptu, dok.

Žena: Neka.

Muškarac: Što?

(Nema odgovora.)

Muškarac: Što mi to radimo.

(U tom trenutku, ulazi Djevojka.)

Djevojka: Oprostite. (Nasmije se.) Mislila sam. Imate možda cigaretu? Ostala sam bez, i sad nemam pojma što bih. Ovisnička nervoza, koji je to užas. Pušite, vi?

Muškarac: Da, da, samo tren.

(Muškarac vadi cigarete, David se budi. Počinje cviljeti.)

Djevojka: Vidi, sad sam ga još i probudila, ja sam ga.

Žena: Da.

(David cvili.)

Djevojka: Mišić mali.

(David cvili.)

Djevojka: A kako se ti zoveš, srećice.

(David cvili.)

Žena: On ne priča.

Djevojka: Oh.

(Stanka.)

Muškarac (pruža Djevojci cigaretu): Izvolite.

Djevojka: I još jednu, ako bih mogla?

Muškarac: Svakako, da.

(Djevojka uzima dvije cigarete.)

Žena: David.

Djevojka: Pardon?

Žena (glasnije): David se zove. (Stanka.) Zašto ga gledate tako, što je?

Djevojka: Sladak je.

Žena: Što ste rekli?

Djevojka (potpuno smeteno): Ja? Nisam -

(Žena počinje plakati.)

Djevojka: Oprostite, nisam htjela nešto. (Stanka.) Pardon.

(Djevojka izlazi. Žena i dalje plače. Muškarac ne govori. David cvili.)

 

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac: Ne znam kako se zvao taj dječak. Htio sam znati, rekli su – sad bi on to htio znati, kako se zvao. A u novinama je uvijek samo pisalo jedno te isto. Veliko D, veliko I, u zagradi devet. Ni sliku nisu dali, to je zato da se zaštite djeca, nekakav zakon, i to su mi rekli, ali kako ga od mene mogu zaštititi ta dva mala slova i jedan broj u zagradi? Kao mala košuljica u kojoj bude beba, premalo mjesta za tako puno ljubavi. Nisu mi na kraju rekli njegovo ime, ali ja se njega sjećam, ja ga se sjećam.

 

 

 

Kafić u gradu. Danas. Muškarac i Drugi Mladić.

Sjede za stolom. Stanka. David i dalje cvili, negdje u vremenu koje je bilo.

Muškarac: Dobar je. Domaći. (Stanka.) Sama ih radi, moja žena. Pa ih onda dijeli ljudima s kojima se seksa.

Drugi Mladić: Samnom, nije.

(Stanka.)

Muškarac: Uzmi bar pekmez.

Drugi Mladić: Ne volim ja šljive.

Muškarac: Ne, ha? Ni ja. Šteta. (Stanka.) Opet nije sama, doma.

Drugi Mladić: Ne znam.

Muškarac: Ja znam. Nikad nije, a ja sam kriv. Mislio sam, ako ostanemo sami, makar na trenutak, ponovno, žena i ja, možda spasimo sebe. A vidi sad, nemam nikoga.

Drugi Mladić: Žao mi je.

Muškarac (odjednom bijesno): Ma kurac ti znaš o tome.

(Stanka.)

Muškarac: Zašto si tu?

(Drugi Mladić vadi fotografiju i pruži Muškarcu. Stanka. Muškarac oprezno uzima fotografiju u ruke. Dugo ju promatra.)

Drugi Mladić: A možda da joj vratite i ovo.

(Drugi Mladić vadi staklenku džema. Stanka.)

Muškarac: Možda.

 

Vlak. Prije godinu dana.

U hodniku, Muškarac gleda kroz prozor jurećeg vlaka.

Dugo gleda kroz prozor. Stoji nepomično. Puši.

 

 

Stan Žene i Muškaraca. Danas.

Žena i Majstor. Sjede za stolom, između njih staklenka džema. Voda kapa u lonce i lavore.

Majstor: Zašto?

Žena: Ne volite pekmez?

(Majstor slegne ramenima.)

Žena: Iskreno, vidim lice. Unutra, u tim staklenkama. Pa neka idu, onda. A još ako volite domaći pekmez od šljiva -

Majstor: Zato sam tu?

Žena: Molim?

Majstor: Da uzmem pekmez od šljiva?

(Žena odmahne glavom.)

Majstor: Nego?

(Nema odgovora.)

Majstor: Zašto ste to radili?

(Žena slegne ramenima. Stanka.)

Majstor: Ovako vam je bolje?

Žena: Da, vidite, je. Pogodili ste, imate pravo. Ovako mi je bolje.

Majstor: Oprostite.

Žena: Ne, ne, zbilja je. Nešto se čuje, zvuk, stalan kad je kiša, a to stalno, to me onda utješi.

Majstor: Znači onda nećete da -

Žena: Što?

Majstor: Da popravim.

(Žena slegne ramenima. Stanka.)

Majstor: Oprostite, sad stvarno moram.

Žena: Razumijem.

Majstor: Da.

(Majstor krene, pa se vrati.)

Majstor: Zašto ste me zvali, ako -

Žena: Slušala sam vas.

(Stanka.)

Žena: „Dobar dan.“

Majstor: Dobar dan.

(Žena se nasmije.)

Žena: Ma ne, ludice. „Dobar dan. Dobili ste liniju za hitne intervencije u graditeljstvu. Ostavite vašu poruku s kontakt informacijama. Odgovaramo u najkraćem roku i istog dana dolazimo na vašu adresu. Hvala.“

(Majstor ju promatra. Stanka.)

Žena: To ste bili vi.

Majstor (odmahne glavom): Buraz.

Žena: Vaš brat?

(Majstor kimne glavom. Žena se počinje smijati.)

Žena (kroz smijeh): Bože moj, Bože moj…

Majstor: Oprostite.

(Žena se i dalje smije.)

Majstor: Idem ja, sad.

Žena: Nemojte, nije važno. (Stanka.) Zbilja, nije važno. Ostanite malo.

Vlak. Prije godinu dana.

Mladić spava u kupeu. Djevojka ulazi, zastaje na vratima, dugo ga promatra, a bez da učini ikakav pokret. Zatim pali cigaretu. Mladić se budi.

Mladić: Dugo sam spavao?

(Djevojka odmahne glavom.)

Mladić: Daš dim?

(Djevojka mu pruži cigaretu. Mladić uzima dim, vraća joj. Šute.)

Mladić (napokon): Što?

Djevojka: Izgužvat ćeš se, ovako.

(Mladić pravilno sjedne i popravlja odijelo.)

Mladić: Daš još jedan?

(Djevojka mu iznova pruži cigaretu.)

Mladić: Mama mi je rekla, obuci odijelo.

Djevojka: Lijepo ti je, lijepo ti stoji.

Mladić: I daj dovedi nekog, da ne budeš čudan. Svatko ima nekog, nemoj mi molim te, samo biti čudan. Pa sam zato.

(Stanka.)

Djevojka: Vidiš. (Stanka.) A ja sam lagala. Često znam ovako, s nepoznatim ljudima. Volim, to, možda je glupo, ali svaki put bude drugačije.

Mladić: Kako nama ide?

Djevojka: Vozimo se. (Stanka.) Znam se poseksati, to isto. (Stanka.) Razočaran?

(Mladić odmahne glavom.)

Mladić: Ja nikad nisam.

Djevojka: Znam.

Mladić: Kako znaš?

(Djevojka slegne ramenima. Stanka.)

Mladić: A što si ti radila.

Djevojka: Kad?

Mladić: Dok sam spavao.

(Djevojka slegne ramenima.)

Djevojka: Gledala sjenu.

Mladić: Gdje?

(Djevojka mu pokaže.)

Mladić: Ne vidim.

Djevojka: Bila je. Nema je više.

(Stanka.)

Djevojka: Imaš njegovu sliku, ovdje?

Mladić: Zašto.

Djevojka: Imaš?

(Mladić odmahne glavom.)

Mladić (u jednom dahu): Bio sam premalen, ostavio je mamu i mene. Ne znam tko je on. Ima drugu obitelj,  drugu djecu, stranac. Nazvao me, jednom, pitao što studiram. Da mu je mama rekla. Zanimaju me pčele, ekologija i to. Šutio je pa je rekao da je to fino. Nek spašavam pčele, Einstein je rekao da treba spašavati pčele. Onda smo prekinuli vezu, nekako. Rekao mi je doviđenja, pa sam i ja to rekao. Radio je kao referent, u nekom poduzeću. Tamo je i bilo, to sve sa srcem. Pao je i popišao se po linoleumu. Mama me nazvala isti dan i pitala, imaš kakvo odijelo?

Djevojka: Ostao si bez zraka.

Mladić: Ne govorim toliko. Inače.

Djevojka: Čekaj.

(Djevojka mu prilazi i popravlja kravatu.)

Djevojka: Tako.

Mladić: Dobro?

Djevojka: Da.

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi muškarac korača po pruzi.

Drugi muškarac: …tridesetčetiri, tridesetpet…

 

Vlak. Prije godinu dana.

Starica i Starac. Starac je naslonio glavu na prozor, spava. Starica ga promatra, zatim ga  sasvim lagano pomiluje po licu.

Starica: Nemoj me pustiti.

(Starica i sama sklapa oči.)

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi muškarac korača po pruzi.

Drugi muškarac: …tridesetšest…

Vlak. Prije godinu dana.

Žena i David. David spava.

Žena: Neću te pustiti.

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi muškarac korača po pruzi.

Drugi muškarac: …tridesetsedam…

Vlak. Prije godinu dana.

Djevojka i Mladić. Mladić ponovno drijema.

Djevojka: Ne želim te pustiti.

Vlak. Prije godinu dana.

Starica i Starac. Oboje spavaju. Starica se odjednom trgne iz sna.

Starica: Spavala sam, mileni. Tolike godine nesanica i praškovi i tablete, a sad samo malo klop-klop-klop i ja odmah. (Pogleda Starca.) Mileni. (Stanka.) Mileni.

(Ulazi Drugi Mladić.)

Drugi Mladić: Oprostite.

Starica (smeteno): Da, da.

Drugi Mladić: Ja sam tu, kupe do vas –

Starica: Jasno, da.

Drugi Mladić: Imam aparat, pa sam mislio, ako želite, mogu vas slikati, možda.

(Starica ga promatra bez razumijevanja.)

Drugi Mladić: Polaroidom. Za nešto sitnog.

Starica: A zbog čega, to?

Drugi Mladić: Ne znam, za uspomenu.

Starica: A zato. Za uspomenu.

Drugi Mladić: Da.

Starica: U mojim godinama, ima ih i previše. Gdje će sve stati.

Drugi Mladić: Ma smetam ja, sigurno.

Starica: Ne, ne.

Drugi Mladić: Mislio sam, možda.

Starica (pokaže na zid): Sjena.

Drugi Mladić: Vidim.

Starica: I vi, Bože moj. (Stanka.) Ne mogu ga probuditi.

 

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac nastavlja koračati prugom.

Drugi Muškarac: …šezdesetčetiri, šezdesetpet, šezdesetšest, šezdesetsedam, šezdesetosam…

 

 

Vlak. Prije godinu dana.

Starica i Starac. Starac je budan. Drugi Mladić.

Starica: Spavao si, mileni.

Starac: A.

Starica: Uspavalo te, klop-klop-klop.

Starac: No, no. Jesmo došli, više?

Starica: Nismo te mogli slikati, znaš.

Starac: Tko to?

Starica: Ovaj mladić, tu. Nije mogao.

Starac: Tko je to?

Starica: Ovaj mladić je pomogao da te probudim.

Starac: Ima aparat.

Drugi Mladić: Mislio sam vas slikati.

Starac: Mrtvozornik.

Starica: Nemoj biti šašav, mileni.

Starac (Drugom Mladiću): Samo sam spavao. Zbilja, zbilja, samo to.

Starica (kroz smijeh neugode): Bože mili, tebe.

Drugi Mladić: Ne, ne. Ja sam tu da vas čisto za uspomenu.

Starac: U mojim godinama, ima ih i previše. Gdje će sve stati.

Starica (Starcu): Jesi žedan, sad?

(Starac odmahne glavom.)

Starica: Piški ti se?

(Starac odmahne glavom.)

Starica: A što bi volio, mileni?

Starac: Hladno mi je za noge.

Starica: Hoćeš da ih ugrijemo.

Starac: No, no.

Starica: Evo, daj.

(Starica uzima dekicu, umata mu noge.)

Starica: Tako, vidiš. Kako je sad? Jel bolje?

Starac: Bolje.

Starica: Zimogrozan je jako, stalno mu je zima.

Drugi Mladić: Da.

Starica (Starcu, kopajući po torbi): Ti se fino ovako ugrij, a ja ću ovom dečku dati nešto sitnih novaca, da mu se odužim jer je tako jako drag. Pa ćeš mi reći, dobro. Može tako, mileni, što kažeš?

Starac (Drugi Mladić): Neku glazbu, znate.

Drugi Mladić: Kako?

Starica (i dalje kopajući po torbi): Bože mili mene, gdje sam ga zametnula, ne mogu ga naći, nigdje ga nema u ovoj torbi, ne znam sad, gdje je samo glupo upao.

Drugi Mladić: Ma, nema veze

Starac: Neku glazbu, neku glazbu.

Starica (Drugom Mladiću): Itekako ima.

Starac: Jesmo došli, milena?

Starica: Pa idemo, putujemo, čitavo vrijeme, znaš. Idemo.

Starac: No, no.

Starica: Gdje mi je novčanik?

Starac: Neka puste glazbu, onda.

 

 

Glazba. Ruska.

 

 

Vlak. Prije godinu dana.

Žena, Muškarac i David.

Žena: Što je ovo?

 

 

Vlak. Prije godinu dana.

Djevojka i Mladić.

Djevojka: Nemam pojma, što. Čuješ, neka glazba.

 

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac nastavlja koračati prugom.

Drugi Muškarac: …stosedamdesetdva… (Zastaje. Osluškuje glazbu, smeten. Začepi uši da povrati koncentraciju, pa nastavlja.) …stosedamdesettri, stosedamdesetčetiri…

Vlak. Prije godinu dana.

Žena, Muškarac i David. Glazba. David je nemiran, baca se, gura glavu Ženi u krilo. Žena i Muškarac, govore jedno preko drugoga. David cvili.

Žena (Davidu): Ššššš – (David se ne smiruje.) Proći će, proći će.

Muškarac: A da im kažem da stišaju, malo.

Žena: Ne znam.

Muškarac: Ovo što puštaju, možda ga to.

(David nastavlja divljati.)

Žena: Ma nije to.

Muškarac: Nego?

Žena (Davidu): Šššš -

Muškarac: Nego što.

Žena: Osjeća on, već dugo. (Davidu) Proći će, proći.

Muškarac: Ne znam, što, boli ga?

Žena: To što radiš.

(Muškarac ju pogleda. Pa grubo hvata Davida.)

Muškarac: Dosta je sad bilo, čuješ tatu. Prestani, više.

Žena: Nemoj ga tako, čekaj.

Muškarac: Što ja to radim.

Žena: Želiš ga ostavit, to radiš.

Muškarac: Smiri ga, ne mogu.

Žena: Da ga ostavimo, stranim ljudima, doktorima, našeg sina, to hoćeš, jel?

Muškarac: Pa što ako hoću? Ne mogu ja to više.

Žena: Ti ne možeš?

Muškarac: Što imamo mi, za njega, pojeo nas je, do kraja, nema nas više.

Žena: Što imamo.

Muškarac: Da, što imamo.

Žena: Znaš što, ja ću ti reći što imamo.

Muškarac: Daj mu nešto, ajde, možda pekmeza.

Žena (Davidu): Proći će…

Muškarac (Davidu): Hoćeš svog pekmeza malo, hoćeš to?

Žena: Nikad ga neću ostavit, čuješ me?

Muškarac: Oni tamo imaju sve te aparate i oni znaju, smije se kad je tamo. Razgovarali smo o tome, i ti si htjela.

Žena (Davidu): Ššššš -

Muškarac: A mi ćemo, sami, onda opet, možda.

Žena: (Davidu.) Šššš-

Muškarac: Nekako.

Žena: Što. Što ćemo.

Muškarac: Ne znam, pokušati, nešto, nekako, kao prije, na početku.

(Žena se počinje smijati.)

Žena: Ti nisi normalan.

Muškarac: A on?

Žena: On je naš sin. Moj sin.

Muškarac: Pa, vidi ga.

Žena: Cvili, pa što?

Muškarac (vikne preko sve buke): Cvili i ne voli te.

(Glazba tog trenutka prestaje. Žena nijemo promatra Muškaraca. David se smiruje. Duga stanka.)

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi muškarac: A dječak je zastao na trenutak, čvrsto uhvatio svoju loptu: Ovo je pruga, ovo je lokomotiva, ovo su vagoni i sve je veliko, ovaj život, dan za danom, ovo brojanje, preveliko za tebe,  preveliko da bi mogao razumjeti. A dječak me pogledao na trenutak, sasvim ozbiljno, kako inače ne gledaju djeca, i rekao: svi ti usamljeni ljudi odakle oni dolaze, kamo oni pripadaju.

Vlak. Prije godinu dana.

Žena, Muškarac i David.

Žena (napokon): Ona djevojka. Koja je bila tu, koja je bila kod nas, u kupeu. Po cigarete. Mislila sam da ga gleda jer je bolestan, jer joj se gadi. Svi ga tako gledaju, mislila sam da i ona. A njoj je sladak, njoj je dijete. Samo to. (Stanka.) Vidi što vrijeme učini od ljudi, vidi što je od mene.

Muškarac: Nemoj, više. Molim te.

Žena: Ne, ne. Imaš pravo, sve sam to učinila sama.

(Stanka. Muškarac promatra Ženu. Primiče joj se, lagano je dotakne. Pokuša je poljubiti.)

Žena: Pusti.

(Muškarac se odmiče. Stanka.)

Muškarac: Uzmi mu loptu.

(Muškarac i Žena se promatraju u tišini. A zatim, oboje i iznenada krenu u borbu za loptu.

David rukama prelazi preko stjenke kupea, ne obraća pažnju na Ženu i Muškaraca, a oni se bore, čupaju jedno drugom loptu iz ruku, sve što se čuje samo je njihovo teško disanje.

U jednom trenutku, oboje završe s rukama na lopti i ovo je sad igra snage.

A zatim, Muškarac udari ženu. Ona ispušta loptu koja pada između njih dvoje.

Dugo se promatraju, bez riječi.)

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac nastavlja koračati prugom.

Drugi Muškarac: dvjestošezdesetjedan, dvjestošezdesetdva, dvjestošezdesettri, dvjestošezdesetčetiri, dvjestošezdesetpet, dvjestošezdesetšest, dvjestošezdesetsedam…

Taksi. Danas.

Djevojka i Taksist. Djevojka sjedi na stražnjem sjedalu. Telefonira.

Djevojka: Da. Sad si se sjetila. (Stanka.) Okej, seki, pa rekla sam ti hvala. Evo, hvala na čestitkama. (Stanka.) U taksiju sam, da. (Stanka.) Znaš da ne razgovaram s nepoznatima, pogotovo ne na rođendan. (Stanka.) Ne svađam se, samo kažem. (Stanka.) Dobro, dobro, dobro, dobro. (Stanka.) Baj, onda.

(Djevojka spušta slušalicu. Voze se. U tišini.)

Djevojka: Možete malo brže, zbilja mi se žuri.

Taksist: Zastoj je, nevrijeme.

Djevojka: Vidim, da.

(Stanka.)

Djevojka (pomirljivo): Pardon. Nisam baš spavala.

Taksist: Prošlu noć?

Djevojka: Prošlih godinu dana.

(Stanka.)

Taksist: Tako to bude.

Djevojka: Rekli ste nešto.

Taksist (glasnije): Tako je to.

Djevojka: Što?

Taksist: Svima se uvijek žuri

Djevojka: Meni ne. (Zastane.) Meni se žuri od kad mislim da neću stići.

Stan Starice i Starca. Danas.

Starica na telefonu.

Starica: Samo sam htjela da još i to znate. Brojala sam cipele. Otišao je u papučama, cipele su sve tu. (Stanka.) Znam da ste već zapisali, ali njega zebu noge, i po ljeti. Pa sam mislila, neki ručnik, ako imate, ili makar krpu, kad ga nađete, da ga ne zebe. (Stanka.) Ne, i još nešto, još nešto (Stanka.) Rekli ste ako bude čudno, a ta ptica, to je čudno. (Stanka.) Da. Čujem pticu, kakva je to ptica i zašto pjeva, zašto sad pjeva i zašto meni? Čujete li to, čujete i vi?

 

 

Vlak. Prije godinu dana.

Djevojka stoji u hodniku, pokraj nje je Muškarac. Puše. Duga stanka. Zatim.

Djevojka: A kud vi idete?

Muškarac: Kud. Po pivo.

Djevojka: Mislila sam, s vlakom.

Muškarac: A to.

Djevojka: Da.

(Šute. Puše.)

Muškarac: A vi, ti?

Djevojka (osmjehne se): Ti.

Muškarac: Ti. A ti?

Djevojka: Ti nisi odgovorio meni.

Muškarac: Nisam.

(Osmjehnu se. Puše.)

Muškarac (ponudi ju cigaretom): Još jednu?

Djevojka: Može, za kasnije. Ostali bez.

Muškarac: A. (Stanka.) To ti je dečko?

Djevojka: Dečko. Nije, ne.

Muškarac: Nego?

Djevojka: Samo putujemo.

Muškarac: Razumijem.

Djevojka: Zbilja?

Muškarac: I ja sam nekad bio mlad, da.

Djevojka (mahne cigaretom): Hvala, budem ipak sad.

(Stanka. Muškarac joj pripaljuje cigaretu. Trenutak tišine.)

Djevojka: Slabe su mi, ove.

Muškarac: Odvikavam se, pa zato.

Djevojka: I kako ide?

(Muškarac slegne ramenima. Puše u tišini.)

Djevojka (napokon): Možda ni ja ne znam kad odustati. A često to radim.

Muškarac: Koje?

Djevojka: Osjećam se sigurnije uz nepoznate ljude.

Muškarac: Mlada si, to je.

Djevojka: Imam rođendan, danas.

Muškarac: Sretan rođendan.

Djevojka: Hvala.

Muškarac: Ponekad treba živjeti.

Djevojka: Da. (Stanka.) Samo što putujem na pogreb.

Muškarac: Svejedno, lijepo izgledaš.

(Djevojka se osmjehne.)

Muškarac: Što?

Djevojka: Mislila sam da ćeš reći da ti je žao.

Muškarac: A često ti to govore?

(Djevojka odmahne glavom.)

Muškarac: Onda neću ni ja.

Djevojka: Nego?

(Stanka.)

Djevojka: Reci.

(Stanka.)

Muškarac: Što.

(Stanka.)

Djevojka: Što.

(Stanka. A zatim joj Muškarac priđe i poljubi je. Djevojka se u prvi trenutak ne snađe, a zatim ga odgurne, nekoliko puta slabije, a zatim snažno, najjače što može.)

 

Vlak. Prije godinu dana.

Starica i Starac.

Starac: Ponovno, još!

Glazba. Ruska.

Prije godinu dana. Djevojka se skutrila u hodniku vlaka i plače.

Danas. Starica grli Starčeve cipele.

Prije godinu dana. Mladić ustaje i u odrazu prozorskog stakla namješta košulju, odijelo, kravatu. A onda uzima stvari koje su oko njega i počinje ih  razbacivati, posvuda po kupeu.

Danas. Žena vodi ljubav s Majstorom.

Prije godinu dana. Drugi Mladić iz svih novčanika koje je ukrao vadi novce.

Danas. Starica cipele stavlja u vreću, pa izlazi.

Prije godinu dana. Muškarac šakama nekoliko puta nabije po stjenkama vlaka, David se igra svojom loptom.

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac: Kao da sam svako jutro tu samo zbog vagona, pa to nespretno četvrtasto željezo prevozim iz grada u grad, a bez da se pitam zašto ide, koji je razlog. I tog jutra isto,  nikad se ne pitam tko su, ili kamo putuju.

Vlak. Prije godinu dana.

Žena, David. Drugi Mladić. Sjede u kupeu.

Žena: Vidite sve te usamljene ljude.

Drugi Mladić: Gdje?

(Žena se nasmije.)

Kafić u gradu. Danas.

Muškarac i Drugi Mladić. Sjede za stolom. Ne govore. Zatim.

Muškarac: Htio sam da svi nestanemo.

Drugi Mladić: Tko?

(Stanka. Muškarac podiže fotografiju.)

 

 

Taksi. Danas.

Djevojka i Taksist. Voze se, polagano. Gužva.

Djevojka briše oči i obraze. Plakala je.

Djevojka: Pardon. (Stanka.) Valjda sam morala izventilirat.

Taksist: Neka, samo vi.

Djevojka: Inače to ne radim.

Taksist: Aha.

Djevojka: Nisam mislila, došlo mi je, tako.

(Stanka.)

Djevojka: A i vi se sigurno nagledate svega.

Taksist: Zapravo, ne. Uglavnom se samo voze.

(Stanka.)

Djevojka: Pardon.

(Stanka.)

Taksist: Putujete?

Djevojka: Molim?

Taksist: Zato na željeznički kolodvor, putujete.

Djevojka: Ne, ne.

(Stanka.)

Djevojka: Vjerujete u drugu priliku?

(Taksist je pogleda, slegne ramenima.)

Djevojka: Nije važno. Još jutros ni ja nisam. A sad, želim biti samo tamo, i nigdje drugdje.

Taksist: Na kolodvoru?

Djevojka: Da.

Taksist: Zato suze?

Djevojka: Ne. Suze su zato jer sam koza. (Stanka.) Ne vjerujem ljudima.

Taksist: Pametno.

Djevojka: Mislite, zbilja?

Taksist: Da.

Djevojka: Ja ne. Ali svejedno je tako. A sad vas puštam na miru, da sve bude kako treba. Evo, šutim, kao i drugi koje inače vozite.

Taksist: Vi to zato da vozim brže?

Djevojka: Ja to zato jer ne razgovaram s nepoznatim ljudima.

(Djevojka se osmjehne, a za njom i Taksist.)

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac: Ali što drugo možeš kad se dogodi loše? Može se plakati, ali nije to za mene. Što onda, što još, što možeš?

Vlak. Prije godinu dana.

Djevojka ulazi u kupe. Unutra, Mladić. On sjedi usred nereda koji je sam napravio, svih stvari koje je porazbacao. Djevojka zastane.

Djevojka: Hej.

(Stanka.)

Mladić: Neko mi je ukrao novčanik.

Djevojka: A.

Mladić: Zbilja. (Stanka.) Bio je tu neki tip, pitao da me fotografira, za lovu, valjda. Ima sa sobom onaj, gdje su slike odmah vani. (Stanka.) Znaš, onaj.

Djevojka: Polaroid.

Mladić: Da, polaroid. Tko još s tim slika?

(Nema odgovora.)

Mladić: Vidjela si ga vani?

(Djevojka odmahne glavom.)

Djevojka: Nema nikog.

Mladić: Nisam htio sliku, valjda je zato.

(Stanka.)

Mladić: Što?

Djevojka (pokaže na kravatu): Popravi si, malo.

(Mladić dugo promatra Djevojku, zatim popravlja kravatu.)

Mladić: A ti?

(Stanka.)

Djevojka: Silazim.

(Stanka.)

Mladić: Znam.

Djevojka: Kako znaš.

Mladić: Sad će stanica, najavili su.

Djevojka: Da.

(Stanka. Djevojka uzima svoje stvari.)

Mladić: Što je bilo.

(Djevojka slegne ramenima.)

Djevojka: Ništa, ja sam. Takva sam, valjda.

Mladić: Nisam ja?

(Djevojka odmahne glavom.)

Mladić: Što ti je s očima?

Djevojka: Joj, ne seri.

Mladić: Jesi plakala?

(Djevojka zastane na vratima. A onda se osmjehne.)

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac: Sva što sam htio, sve što sam radio, od kad je bila nesreća, samo da ne bude puno stvari. Počelo je s novinama, ne želim znati što piše. Onda televizor, onda ljudi, spavam, pustite me, nema me kod kuće, nemojte mi zvoniti. A onda je prestalo, više ne mijenjam posteljinu, ne perem suđe, ta džezva je skroz crna i tri kvačice koje je vjetar odnio u vrt ispod balkona isto su moje. Tako je, tako treba biti. Više nema puno stvari, a kad nema puno stvari, nema ni puno mene.

Taksi. Danas.

Djevojka i Taksist. Taksi stoji, usred velikog zastoja. Posvuda zvuci truba. Prometni kolaps. Kiša.

Taksist: Dalje ne ide.

Djevojka: Kako to mislite – ne ide.

Taksist: Evo, vidite. Sve je zapelo, stalo.

(Oboje izlaze iz taksija. Taksist se penje na krov, pa Djevojci pruža ruku da se uspne i ona. Posvuda puca pogled na prometnu gužvu. Taksist vadi kišobran i otvara ga.

Taksist: Čekajte, da vas od kiše.

(Taksist i Djevojka stoje na krovu taksija, ispod otvorenog kišobrana.  Promatraju gužvu. Šute.)

Djevojka (napokon): Tako. (Osmjehne se.) Ništa, onda.

Taksist: Ne vjerujete, više.

Djevojka: U što to?

Taksist: U te, vaše - druge prilike.

(Djevojka slegne ramenima.)

Djevojka: Ma. Totalno sam zapela, i sad bih plakala, ali to je već nešto drugo. A i glupo mi je, opet. (Pogleda ga.) I zapravo, nemam za taksi.

Taksist: Znam.

Djevojka: Kako znate?

Taksist: Niste kao drugi.

Djevojka: Koji se voze i šute?

(Taksist klimne glavom.)

Djevojka: Pardon.

(Stanka.)

Taksist: Što ćete sad?

Djevojka: Idem natrag, doma. Što još mogu?

Taksist (osmjehne se): Možete trčati.

Djevojka: Ne razumijem.

Taksist: Vidite gužvu, i zastoj i sve.

(Djevojka kimne glavom.)

Taksist: Možete trčati.

Djevojka: A zašto bih trčala?

Taksist: Da bar netko danas dospije gdje treba.

 

 

Vlak. Prije godinu dana.

Žena, David. Drugi Mladić. Sjede u kupeu.

Žena (Davidu): Hajde, lijepo sjedi. Tako. (Stanka. Drugom Mladiću.) Ovo je moj sin. David se zove, i ima devet godina. A ovo je njegova lopta, moja lopta, reci. On ne govori, a ja mu kažem, mačak moj, tako mu ja kažem, mačak moj. A on je bolestan, ima autizam, nešto u njemu što nitko ne razumije, neizlječivo, nepopravljivo. Ne znam. A prije, dok sam bila mlada, dok je još bio u meni, imala sam snove.

 

Kafić u gradu. Danas.

Muškarac i Drugi Mladić. Sjede za stolom. Ne govore. Zatim.

Muškarac: Vidio sam, prije, vidio sam stvari drugačije, nadao se, koji otac se ne nada? Nisam mislio da će biti tišina. A ljudima treba volim te, više od svega volim te. (Podiže fotografiju.) Dobra ti je ova, takav je bio. Zvao se David, imao je devet godina, znaš to? A ovo, na slici, to je on i to je njegova lopta. I znaš što još? Ni mama, ni tata. Ništa. Ništa mu nije bilo draže.

 

Vlak. Prije godinu dana.

Žena, David. Drugi Mladić. Sjede u kupeu.

Žena: Ništa mu nije draže.

(Stanka.)

Drugi Mladić: Hoćete da vam ga slikam, besplatno?

Žena: Ne znam.

Drugi Mladić: Budem, evo, za uspomenu.

Žena: A zbilja bi htjeli?

Drugi Mladić: Naravno, dajte. Evo, možda da ga ovako, ovdje, ovo je dobro. Tu ga stavite, smije se, tako.

(David se smije.)

Žena: Uživaš, mačak, ha?

(Drugi Mladić napravi fotografiju. Tog trenutka ulazi Muškarac.)

Žena: Slikamo se.

Muškarac: Što je ovo?

Drugi Mladić: Oprostite.

Muškarac: Jeste vi taj, ma vi ste taj, čitao sam ja.

Drugi Mladić: Ne razumijem.

Muškarac (Ženi): Paziš na stvari?

Drugi Mladić: Idem.

Muškarac: Taj koji po vlakovima diže novčanike i lovu. Idemo smjesta, ajmo.

Drugi Mladić: Nisam htio.

Muškarac: Odmah van. (Ženi) Imaš tašku?

(Drugi Mladić se provlači pokraj Muškaraca i nestaje.)

Žena (tiho): Imam tašku.

Muškarac (Drugom Mladiću, opipavajući se.): Stani! (Ženi.) I meni je.

(Muškarac izlazi.)

Muškarac (izvan scene): Stani, čuješ!

(Stanka.)

Žena (Davidu): Slikali smo se, mačak. Pa je gotovo.

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac nastavlja koračati prugom.

Drugi Muškarac: …tristopetnaest…

Vlak. Prije godinu dana.

Starac i Starica.

Starica: Mileni?

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac nastavlja koračati prugom.

Drugi Muškarac: …tristošesnaest…

Vlak. Prije godinu dana.

Mladić je sam u kupeu. Odjednom, stane, uoči još jednu pčelu na prozoru, pušta ju van.

Mladić: Spašena.

Vlak. Prije godinu dana.

Muškarac i Drugi Mladić. Muškarac ga drži za ramena.

Muškarac (zadihano, Drugom Mladiću): Slomit ću ti noge.

Vlak. Prije godinu dana.

Žena, Muškarac i David.

Žena (Davidu): Volim te.

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac nastavlja koračati prugom.

Drugi Muškarac: …tristosedamnaest…

(Drugi Muškarac stane.)

Vlak. Prije godinu dana.

Tristosedamnaesti kilometar.

Pa godinu dana, ništa.

Duga stanka.

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi muškarac: Nisam zaspao. To su htjeli reći, da sam zaspao pa se zato sve dogodilo.  Još dok su me vodili iz lokomotive, netko mi da maramicu da stavim na čelo, košulja s kratkim rukavima, košulja za nesreću, košulja od moje krvi. Pa čujem, zaspao si, ha, zaspao je. Nisam, nisam zaspao, bio je to jedan dječak, on je rekao da idem brže. Zašto bi to netko rekao, neki dječak? Zašto, zašto sad? Kad dugo živiš u kavezu, sve što možeš je nekoga moliti da otvori vrata, da te pusti na slobodu. Ali ne razumiju oni ništa, kakav kavez, što on priča, pijan je, zaspao je jer je pijan, kakav kavez?

Sajam starina. Danas.

Starac je za jednim štandom. Starica mu prilazi, sa zamotkom ispod ruke. Promatraju se, dugo. A zatim.

Starac: Zdravo, milena.

Starica: Mokar si.

Starac: Padala je kiša, do sad, ne znaš to?

(Stanka.)

Starac: A gdje si se ti izgubila?

Starica: Donijela sam ti cipele. Mislila sam, da ti nije zima.

Starac (pogleda na noge): Ja sam ti u papučama, milena.

Starica: Promočile su, jel ti zima?

(Starac slegne ramenima.)

Starica: Hajde, daj.

(Starica Starcu pomaže obuti cipele, zatim mu ih veže.)

Starica: Evo, tako. Vidiš.

Starac: No, no.

Starica: Mislila sam da si možda tu. Spremila sam i kofere, da idemo -

Starac (prekine je): Našao sam ploču, vidiš.

Starica: Kakvu ploču, mileni?

Starac: Kakvu sad, pa rusku ploču.

Starica: Rusku.

Starac: No, no. Dugo sam tražio. Rusku.

Starica: Mileni, ti nisi Rus.

Starac: Ne znaš.

Starica: Ne znam, ne. Ti mi reci.

Starac: Ovo.

Starica: Da.

Starac: Dobro.

Starica: Da. (Stanka.) Idemo doma?

Starac: Čekaj.

Starica: Što.

Starac: Više se nećemo voziti, milena. Dosta je bilo. Nema ga i neće se vratiti, on je otišao da ga više ne bude, i negdje je, samo on zna gdje.

Starica (prošapće): Nemoj.

Starac: Umorna si.

Starica (prošapće): Nemoj.

Starac: A mi smo tu, još uvijek, tako valjda treba. Dosta je bilo, dosta putovanja.

Starica: A što ćemo, onda, što je ostalo?

Starac: Slušat ćemo ploču.

Starica: Ovu?

Starac (kimne glavom): Ovo je sviralo kad smo se upoznali, znaš milena. Ovo je sviralo, a mi smo plesali i plesali. Ovo je sviralo, i bili smo mladi.

(Starica ga promatra. Pa počne plakati. Starac ju uhvati u zagrljaj, tako da je nikada ne pusti.)

 

 

Stan Žene i Muškaraca. Danas. Muškarac dolazi kući. Žena sjedi za stolom. Posvuda oko nje lonci. U lonce kapa voda. Muškarac prilazi stolu, sjeda. Vadi staklenku džema i stavlja ju na stol. Na staklenku stavi fotografiju. Žena ga promatra.

Žena (napokon): Znači, vratilo se.

Muškarac: Što?

Žena: Sve mi se vratilo na kraju. (Stanka.) Bio je ovdje, dečko u kolicima.

Muškarac: Znam. Zašto nisi uzela sliku?

Žena: Znala sam da ćeš ti.

Muškarac: Kako si znala?

Žena ne odgovori, uzima fotografiju.

Žena: Smije se, mačak. Vidi ga. Pogledaj, što radi.

Muškarac: Smije se.

Žena: Da.

Dugo se promatraju preko te staklenke i fotografije, Muškarac i Žena. Stvarno dugo.

 

Željeznički kolodvor. Danas.

Mladić sjedi na klupici, na peronu. Prilazi mu Djevojka. Mokra, zadihana. Promatraju se.

Djevojka (napokon): Hej.

Mladić: Hej.

Djevojka: Mislila sam, da ću te možda ovdje.

Mladić: Zašto.

Djevojka: Otišla sam bez pozdrava, zato.

Mladić: Jesi, da.

(Stanka.)

Djevojka: Znaš, ljepše ti je ovako, bez odijela. Zbilja.

Mladić: Izgledam kao dijete.

(Djevojka odmahne glavom.)

Djevojka: Možda sam mislila tako, ali više ne.

(Stanka. Djevojka, sjeda pored njega na klupu.)

Djevojka: Imaš cigaretu?

(Mladić vadi kutiju i dodaje joj jednu.)

Djevojka (osmjehne se): Ja baš nikad nemam. Hvala.

(Puše u tišini.)

Mladić: Mokra si, sva.

Djevojka: Znam.

Mladić: Trčala si.

Djevojka: Ma. Zapela sam u gužvi, pa sam.

Mladić: Trčala.

Djevojka: Da.

Mladić: Trčala da ne odem?

Djevojka: Trčala da ne pokisnem.

Mladić: A.

(Puše u tišini.)

Mladić: Promijenilo se, znaš.

Djevojka: Nema te na internetu.

Mladić: Ugasio ga, da.

Djevojka: Putuješ doma?

(Mladić odmahne glavom.)

Djevojka: Nego?

(Mladić izvadi poklon, neveliku četvrtastu kutiju omotanu mašnom. Kutiju pruži Djevojci.)

Djevojka: Za mene?

(Mladić kimne glavom.)

Djevojka: Zbilja?

(Mladić kimne glavom.)

Djevojka: Samo pazi, jako sam čudna.

Mladić: I ja sam.

(Djevojka se osmjehne i uzima kutiju.)

Mladić: Sretan rođendan.

(Djevojka lagano protrese kutiju, pa je prinosi uhu. Protrese je još jednom. Osluškuje.)

Željeznički kolodvor. Peron. Pruga. Danas.

Drugi Muškarac: Otac i ja volimo vlakove, tamo me vodi kad je jutro, jer tada često ti vlakovi prolaze. Otac mi kaže da im mahnem, slobodno im mahni, jer kako brzo prođu tako ih se brzo zaboravi. Onda dođu drugi, pa drugi, pa još drugi, i ti odjednom zaboraviš ono što si zapravo htio. I tako, na kraju, kad napokon kažeš: oprosti, više nema baš nikoga tko bi te mogao čuti. Da ti kaže – u redu je, znam. Da ti kaže – oprosti i ti meni.

(U tom trenutku Drugom muškarcu prilazi David, čvrsto držeći svoju loptu.

David dolazi iz nekog potpuno drugog vremena, ili možda istog, pa stane ispred Drugog muškarca i pogleda ga.

Duga stanka.

A zatim, David mu sasvim polagano pruži svoju loptu.)



Facebook! TwitThis