Tags: 1F 4M

Neboder je drama o ljudima stješnjenima granicama, možda fizičkim, a možda samo mentalnim. U visokom neboderu, u kojem je život potpuno nalik na život u bilo kojoj zemlji koju poznajemo, živi skupina prijatelja, susjeda sa zadnjeg kata, koji na krovu nebodera igraju košarku, druže se, zaljubljuju. Taj neboder je potpuno isti kao svaki drugi neboder, ali po nečemu sasvim poseban- nema vrata za van. Mladi stanari različito reagiraju na tu zarobljenost, a jedan od njih Andi, postane opsjednut idejom da izađe van. Kada mu mlađi brat Dino umre od srčane mane, odvažuje se da to i učini. 


GODINA: 2007.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 4 (1 STARAC, 2 MLADA DEČKA, 1 DJEČAK)

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 1

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.


LIKOVI:


DINO

ANDI

MONIKA

TONI 

ČISTAČ


1.

 

DINO (u bijeloj pidžami, s košarkaškom loptom pod rukom):

Mi smo ekipa, stanovnici jednog nebodera.

Naš neboder je star, siv i pomalo derutan.  Ima puno katova. U njima je puno stanova. A u stanovima puno stanovnika.  I puno djece. Tako nama djeci nikad nije  dosadno.

I svega ima u neboderu što čovjek samo može zamisliti. Ljudi, hrane, svih vrsta igračaka, skrivenih zakutaka, tajnih prolazića. Možemo se igrati. Zato ga i volimo. I ne smeta nam što je malo ofucan.

Postoji jedna, samo jedna nevolja.

Ne možemo izaći.

Nema vrata za van.

 

2.

 

Na platou nebodera.

Pod svjetlima reflektora i noćnim nebom.

Odbijanje lopte o beton.

Zvuk tenisica koje trče za loptom.

Ljeto u zraku.

 

Toni i Andi igraju košarku ispod koša postavljenog na krovu nebodera, Dino, Andijev mlađi brat, sjedi sa strane sa zviždaljkom i sudi. 

 

DINO:

Faul!!!

 

TONI:

Nije bio faul!

 

ANDI:

Bio je.

 

DINO:

Faul!

 

TONI:

Dobro, onda je bio.

 

DINO (zviždi zviždaljkom):

Izmjena!

 

Toni Andiju dodaje loptu.

Andi nabija loptu o beton.

Obojica su fokusirani na loptu. 

Andi kreće u napad.

Toni mu pokušava oduzeti loptu.

Andi  se odlučuje na gađanje.

I, kao i tisuću puta prije toga, promaši.

Jer ne zna baš najbolje igrati košarku.

Jer je sportska sreća promjenjiva.

Lopta padne s krova nebodera.

U prazno. 

 

DINO:

Ne!

 

Sva trojica dolaze do ruba krova nebodera i oprezno pogledaju dolje, za loptom.

 

TONI:

Joj, Andi… Budalo.

 

ANDI:

Lopta manje.

 

DINO:

I što ćemo sad? Da odemo po nju?

 

TONI:

Jako smiješno.

 

Sva trojica razočarano sjednu uz sudačko mjesto. Dino liže lizalicu.

 

TONI:

Stvarno si nespretan.

 

ANDI:

I tebi se moglo dogoditi.

 

TONI:

Ali nekako se uvijek dogodi tebi.

 

Toni se izvali na leđa. Gleda noćno nebo. Dino liže lizalicu.Andi gleda u daljinu.

 

ANDI:

Pravi problem je zapravo u tome što ne možemo otići po loptu… Što mislite… što bi bilo s nama da možemo izaći?

 

TONI:

Ušli bismo u neki drugi neboder i živjeli u njemu, jednako kao što sada živimo ovdje.

 

ANDI:

Možda tamo vani ne žive u neboderima. Možda je potpuno drugačije.

 

TONI:

Faktor neizvjesnosti.

 

ANDI:

Nije li to čudno- da nitko nikad nije izašao?

 

TONI:

Možda i je. Otkud da znamo? Ali se nitko nikad nije vratio i rekao da je bio vani.

 

DINO:

Možda zato što je tamo, negdje drugdje, lijepo. Pa se nitko nije imao potrebe vratiti.

 

ANDI (dolazi do ruba krova i stavlja ruke na ogradu):

Kako bi to uopće izveo? Izašao odavde? Odletio bi? Skočio bi? Ili samo zakoračio? (naslanja se tijelom na ogradu i pruža ruke)

Došao do ruba, pružio nogu, zakoračio i dospio…

 

TONI (odjednom u panici, dojuri do njega i primi ga za ramena):

Daj se makni od tog ruba! Još samo treba da padneš!

 

Iza malog povišenja na krovu nebodera, gdje su smještena vrata za izlaz na krov i dimnjak, izlazi Čistač.

 

S metlom u ruci.

Kao da bi htio pomesti i ljude.

Mete nevidiljivu prašinu.

Davno je prestao biti druželjubiv.

Davno je prestao razmjenjivati riječi.

Sada samo mete.

Ljudi ga se boje.

 

Iz zvučnika glas Čuvara kućnog reda.

 

GLAS ČUVARA KUĆNOG REDA

(nakon kratkog jingla koji prati izdavanje obavijesti):

 

Deset je sati.

Nebo iznad Nebodera vedro i mirno. Vjetar slab do umjeren jugozapadnjak.

Molimo vas da napustite sve javne površine, dovedete mjesto u stanje u kojem ste ga zatekli, pokupite sve predmete koje ste koristili i iza sebe ugasite svjetla, te da u vašim stanovima obvezno spustite rolete.

Također, podsjećamo stanare da su nam preostala dva, naglašavam još samo D-V-A dana do velike Godišnje Fešte Nebodera.

Vrijeme sutra: sunčano i bez kiše. Vjetar slab do umjeren jugozapadnjak. Temperatura slična današnjoj.

I za kraj, pozivamo stanare da se prijave na veliku godišnju Lutriju Nebodera! Sretnog dobitnika proglasit ćemo na Fešti.

 

(Odjavni jingl)

 

TONI:

Idemo.

 

DINO:

Kamo ćemo sad?

 

ANDI:

Ti ideš doma.

 

DINO:

A zašto ne mogu s tobom? Ti si mi stariji brat. Ti moraš paziti na mene.

 

TONI(osmjehne se značajno):

Ne može paziti na tebe.  On sad ima … drugog posla.

 

Toni gasi svjetlo na prekidaču za reflektore.

 

3.

 

Mrak na krovu nebodera.

 

Tiho, tiho, tiho.

Netko šulja se u mraku.

S torbom punom stvari.

Pali svijeću.

(to je Andi)

Vadi:

Dva velika jastuka.

Kuhinjsku krpu koja služi kao stolnjak.

Dva komada kolača od čokolade.

 

Sve to slaže kako bi stvorio

udobno, toplo i romantično ozračje.

 

Za šaputanje u mraku.

Za promatranje zvijezda.

Za djevojku koju će nahraniti kolačem od čokolade.

 

Dolazi Monika sa svojom svijećom.

 

Sada imaju dvije svijeće.

Čitavu noć.

Kolač od čokolade.

I nebo.

 

MONIKA(ljubi ga):

Mmm. Kakav je to okus? Čokolada s narančom?

 

ANDI:

Malo iznenađenje. Donio sam nam kolača.

 

MONIKA:

Sigurno si nešto zeznuo kad si tako romantičan.

 

ANDI:

Što bih zeznuo?

 

MONIKA:

Ne znam. Samo nagađam.

 

ANDI

A što ako ništa nisam zeznuo?

 

MONIKA:

Onda ne znam zašto si takav.

 

ANDI:

 Možda sam takav samo zato što te… volim.

 

Gledaju se u oči. Monika se smiješi. Ljubi ga.

 

ANDI:

Hoćemo napokon početi jesti?

 

Monika kimne. Udobno se smještaju u jastuke. Jedu.

 

MONIKA:

Mmmm. Fino je. Tko je to radio? Tvoja mama?

 

ANDI:

Pa zapravo-ja.

 

MONIKA:

Stvarno?

 

ANDI:

Stvarno.

 

MONIKA:

Nekad me stvarno uspiješ iznenaditi.

 

Andi i Monika šute i gledaju zvijezde.

 

ANDI:

Volim ovaj krov. Vide se zvijezde. Nema nikoga osim nas. Jedemo kolač od čokolade. Kao da je cijeli ovaj krov naša dnevna soba.

 

MONIKA:

Bilo bi super imati vlastitu, pravu dnevnu sobu. S mekanim, velikim kaučem. Bijelim. U nekom stanu. Tvom. Mom. Našem. Zamisli. Što ne bi to bilo super?

 

ANDI:

Pa… vjerojatno bi. Ali ni ti ni ja nemamo ni stan ni kauč. Tako da možemo nekažnjeno maštati.

 

MONIKA:

Ipak… jel bi volio?

 

ANDI:

Što?

 

MONIKA:

Sjediti navečer na kauču. U našem stanu. Raditi kolače od čokolade.

 

ANDI:

Htjela bi da počnemo živjeti zajedno?

 

MONIKA:

Zvuči glupo kad to tako kažeš.

 

Monika šuti i nešto se zamislila.

 

ANDI:

Mislim da ne bi bilo ružno. Živjeti s tobom.

 

Monika se nasmiješi.

 

ANDI:

Dođi.

 

Ustaje, prima Moniku u mali plesni zagrljaj. Napravi s njom dva tri plesna koraka. Sve do ruba nebodera.

 

ANDI(približava se samom rubu):

Zamisli, da se možeš samo… pustiti. Skočiti i padati kroz zrak, dugo, dugo, da te zrak škaklja i brzina ošamuti. A dolje da te čeka jedan veliki jastuk od mekanog perja da se na njega dočekaš i ostaneš čitava. i onda da ustaneš i kreneš… u razgledavanje. Cesta, ulica, stanova. I tamo, sasvim slučajno, nađeš jedan mali, lijepi stan, s velikom dnevnom sobom i kaučem. Ti uđeš u njega, zatvoriš vrata i on postane tvoj.

 

MONIKA:

I kako bih se onda vratila?

 

ANDI:

Možda se ne bi htjela vratiti. Možda bi ti se svidjelo.

 

MONIKA:

A kako bismo onda opet jeli kolač od čokolade? … Možda više ne bi, ako se ne bismo vratili.

 

ANDI:

Pa išli bismo zajedno.

 

MONIKA:

A zašto bismo uopće htjeli nekamo ići?

 

ANDI:

Ne znam. Bez nekog posebnog razloga. Tek tako. Da vidimo što ima vani.

 

MONIKA:

Ne vjerujem da  vani ima ičega zanimljivog. Da ima, ljudi ne bi bili ovdje, u neboderu. Bili bi vani.

 

ANDI:

Što ljudi znaju o tome?

 

MONIKA(pogleda Andija):

To te stvarno zanima ili ti to… tek tako?

 

ANDI:

Ma ne. Samo mi je palo na pamet. Kad sam danas opet promašio koš i još jednu loptu poslao… dolje, tamo  vani gdje nema ničega. Onda mi je palo na pamet da bi bilo dobro da mogu otići po nju. Kao ptica. Samo doletjeti, zgrabiti je i vratiti gore, na krov. U naš Neboder.  Ali ne brini se. Neću pokušavati letjeti. Nisam još uvijek toliko prolupao. I znaš što najviše volim? Jesti s tobom kolač od čokolade na krovu.

 

Grle se i ljube. Kupe tanjure i jastuke i odu držeći se za ruke.

 

Iza dimnjaka se išuljava Dino koji je to sve gledao, u šarenoj pidžami i s košarkaškom loptom u ruci. Upali  svjetlo na reflektorima tako da bude vrlo prigušeno, postavi se ispod koša i počne vježbati gađanje.

 

4.

 

ANDI:

Bojim se visina. Ne smijem to reći svojoj ekipi iz nebodera, ali frka me već kad se približim rubu krova. Oni to vjerojatno znaju. Ipak me poznaju cijeli život. A i da me ne poznaju, primjetili bi. Osjeti se. Stisnuta usta. Ukočenost tijela. Opori smijeh. Ozbiljne oči. Ili pretjerana veselost. Bez ikakvog razloga. Kao puni mjesec i mladi mjesec. Mijenjam se, svakih pet minuta. Onako kako se mijenja i moj strah. Ipak živimo u neboderu. I mene stalno prati taj strah. Da ću pasti, da će se zidovi urušiti i da ću ja ostati sam na metar kvadratnog prostora, a oko mene samo bezdan. Ponekad ga zaboravljam, taj strah, i to na dugo vremena. Ali on se uvijek vrati. Podmukli strah. I ja poželim da ne živim u neboderu. Poželim da me nema uopće.

 

5.

 

Treperave zrake sunca

prodiru kroz ogrtač

od oblaka i smoga.

 

Monika, zaštićena sunčanim naočalama, sunča svoje tegle s cvijećem. Cvijeća je mnogo, raznobojno je, a Monika ga brižno njeguje, prska vodom, prekopava zemlju, uljem lašti listove i latice. 

Andi igra košarku.

Dino liže lizalicu.

 

Iz zvučnika se čuje neka zabavna neboderska glazba, kojom stanari krate dugo poslijepodne.

Andi je odigrao svoje za danas, briše znoj ručnikom i dolazi do Monike. Dodirne jedan od cvjetova u teglama.

 

MONIKA:

Ne diraj s prljavim rukama!

 

ANDI:

Nisam  napravio nikakvu štetu.

 

MONIKA:

Svejedno. Nemoj.

 

DINO:

Zašto tako paziš na to cvijeće?

 

MONIKA:

Zbog Velike Fešte. Od tog ću cvijeća raditi aranžmane. A njih ću pokazati kao svoj godišnji rad.

 

DINO(Andiju):

A ti? Koji je tvoj godišnji rad?

 

ANDI:

Ja  sam svoj već pokazao. Vodim cijeli kompjutorski sustav na Fešti. Osvjetljenje, razglas, specijalni efekti.

 

DINO:

A ja?

 

MONIKA:

Ti ne trebaš ništa pokazati. Tek one godine kad završiš školu.

 

DINO:

A zašto ne prije?

 

MONIKA:

Takvo je pravilo.

 

DINO:

I koja je nagrada?

 

ANDI:

Nema nagrade. Ali što ti je bolji godišnji rad, to ga više ljudi primjeti. I  ponudi ti posao.

 

DINO:

Kužim. A što sve može biti rad?

 

MONIKA:

Što god ti padne na pamet. Nešto čime bi se volio baviti u životu.

 

DINO:

Kužim. Znači, ti bi se htjela baviti cvijećem?

 

MONIKA:

Da. I otvoriti svoju cvjećarnu.

 

Dolazi Toni. Na leđima tegli  torbu, a u rukama nosi veliki karton na štafelaju. Svi ga gledaju malo začuđeno.

 

TONI(Andiju):

Ne gledaj nego pomozi.

 

Andi mu prihvati štafelaj i postavi ga pokraj njih. Svi četvoro stanu ispred kartona.

 

ANDI:

Dakle, ovo je pravo iznenađenje. Toni? Mislio sam da znaš crtati jedino grafite.

 

TONI:

Pa, i ja. Ali moram napraviti nešto za Godišnji rad. Nemam ništa pametnije, pa kad već radim grafite, zašto da ne naslikam sliku?

 

MONIKA:

Ovo je odlično!

 

TONI:

Misliš? Nije još gotova. Puno mi je toga ostalo. Ne znam još što ću staviti u sredinu. Ali ovo okolo je gotovo.

 

DINO:

Podsjeća malo na tvoje grafite.

 

ANDI:

Imaš još dva dana. Hoćeš stići?

 

TONI:

Moram!

 

Otvara torbu i  vadi sprejeve za grafite iz nje.

 

TONI:

Gdje mi je crvena?!

 

Toni poreda svoje boje kraj štafelaja, nalazi crvenu i počinje raditi.

Dino, neopažen od sviju, uzme loptu s kojom se Andi dotad igrao i s njom u ruci ode ispod koša.

 

TONI:

Zapeo sam. Ne znam kako dalje. Pa sam mislio da će mi možda bolje ići tu na krovu. A ima i više svjetla.

 

ANDI:

Moj frend iz škole Toni. Poznavali smo se prije nego što je postao poznati slikar. A onda se preselio na 13. kat  i ima jednu od onih šminkerskih galerija i veliki stan iznad nje.

 

MONIKA:

S bijelim kaučem. U svakoj sobi.

 

ANDI:

Tu i tamo svrati do starog kvarta na zadnjem katu i baci  košarku na krovu sa mnom.

 

TONI:

Da… sigurno. Ali nikad ne bih živio na 13. Katu. Ostao bi na zadnjem katu da mi krov bude bliže. Zbog košarke. 

 

ANDI:

Treba što više sanjati. Onda se možda i ostvari.

 

MONIKA:

Ne previše. Za slučaj da se ništa ne ostvari.

 

ANDI:

Ako ne sanjaš, ni neće.

 

TONI:

Moć pozitivnog mišljenja.

 

Okrenu se kad ih prene zvuk košarkaške lopte. To Dino vježba gađanje.

 

ANDI:

Dino! Što to radiš?!

 

Dino zastane i okrene se prema njima.

 

DINO:

Vježbam.

 

ANDI:

Pusti tu loptu! Pusti tu loptu, rekao sam!

 

Dino pusti loptu.

 

ANDI:

Dino, što ti svi uvijek govorimo?

 

DINO:

Da ne smijem trčati po stepenicama. Skakati na trampolinu. Ni igrati košarku.

 

ANDI:

A zašto?

 

DINO:

Zato što se ne smijem umarati.

 

ANDI:

Onda pusti tu loptu i dođi ovamo. 

 

Dino se trenutak dvoumi pa krene prema Andiju.

 

GLAS ČUVARA KUĆNOG REDA:

(najavni jingle)

 

Četrnaest  je sati. Vijesti.

Na 114. katu otvoren dječji vrtić “Siva duga”. Vrtić je opremljen najsuvremenijom opremom i moći će upisati do 1000 mališana. 

Na 27. katu Nebodera u potpunosti promijenjene dotrajale rolete.

Ministar prostornog uređenja danas najavio zatvaranje i potpunu renovaciju lijevog krila 41. kata.  Stanari će se u razdoblju renovacije koja će potrajati dva mjeseca preseliti u blokove 15. kata.

I, za kraj, podsjećamo stanare da je sutra velika Godišnja Fešta Nebodera. Još nije kasno da kupite srećku i uđete u Veliku Godišnju Lutriju Nebodera! Vidimo se sutra na Fešti! Do slušanja.

 

Odjavni jingle.

 

ANDI:

Nas dvojica moramo doma na ručak. Monika, ideš i ti?

 

MONIKA:

Ostat ću još malo da cvijeće uhvati sunca.

 

ANDI:

Ok. Bok onda. Vidimo se sutra. Toni,  daj završi tu sliku da se možemo hvaliti s frendom poznatim slikarom.

 

TONI:

Hoću. Inače ćete se hvaliti s frendom koji skuplja krupni otpad po Neboderu.

 

ANDI:

Sretno!

 

I njih dvojica odu.

 

Toni isprobava različite sprejeve. Monika se mota oko cvijeća. Toni se u jednom trenu zagleda u nju.

 

TONI:

Monika, ne miči se. Ostani tako. Nemoj se micati. Ni milimetar.

 

MONIKA (zaledi se):

Ovako?

 

TONI:

Da! Točno tako!

 

Toni počne brzo slikati.

 

MONIKA:

Bit ću na tvojoj slici?

 

TONI:

Hoćeš. Kako sam samo znao da se rješenje nalazi na krovu! Sad napokon imam ideju što da stavim u sredinu slike. Tebe i u pozadini cvijeće.  Nemaš ništa protiv?

 

MONIKA:

Ni najmanje.

 

6.

 

Noć. Silueta u mraku otvara vrata krova nebodera i pali prigušeno svjetlo na reflektorima. To je Dino u šarenoj pidžami. Počinje vježbati gađanje.

 

DINO:

Kad bih smio poželjeti bilo što, poželio bih da mogu biti sve što poželim.

Da mogu trčati po stepenicama svih katova koje poznajem.

Da mogu skakati u zrak i rukom dotaknuti nebo.

Da mogu istjerati slabost iz svoga tijela.

Da mi jednom, samo jednom bude dopušteno umoriti se.

Nisam to još nikome rekao, ali ja ću postati košarkaš.

Zabijat ću najpreciznije koševe.

Bit ću najbrži trkač ispod njih.

Skakat ću do samog neba.

I nikada se neću umoriti.

 

Iza dimnjaka se pojavljuje Čistač, hoda tiho, dođe do ugla, naviri se i promatra Dina.

 

7.

 

Noć. Prigušeno svjetlo na reflektorima. Krov je okićen balonima i papirnatim dekorom. Na podu su tu i tamo bačene plastične čaše i tanjuri, a još se uvijek čuje

zaglušujuća muzika negdje iznutra, s nižih katova.

 

Andi stoji sam ispod koša. Igra se s košarkaškom loptom, ali tek toliko, da utuče vrijeme.  Zabija koševe, vodi loptu. Sve bliže i bliže. Skoro do samog ruba.  Andi pusti loptu i počne koračati, vrlo oprezno, polako. Dolazi do ograde i penje se na nju. Ustaje i uspravi se. Gleda dolje

 

Iza dimnjaka izviri Čistač. Gleda Andija.

 

U taj čas naglo se otvaraju vrata koja vode na krov i dojuri Monika u večernjoj haljini. Andi  na taj zvuk zatetura i gotovo padne od iznenađenja, Monika ne stigne ni vrisnuti koliko je prestrašena, ali Andi je već skočio  natrag na krov, na sigurno.

 

MONIKA:

Andi!  Da to više nikad nisi napravio! Zašto si to radio?

 

ANDI:

Samo sam htio stati na rub i gledati dolje.

 

MONIKA:

Mogao si pasti!

 

ANDI:

Nisam.

 

MONIKA:

Jesi! Skoro si pao kad sam otvorila vrata!

 

ANDI:

Iznenadila si me.

 

MONIKA:

Zamisli…

 

ANDI:

Smiri se.

 

Šutnja.

Monika duboko diše.

 

MONIKA:

Andi... Da si sada kojim slučajem pao, osim što bi se… poprilično polomio… o tome sad uopće ne želim razmišljati…  propustio bi i jedno jako lijepo iznenađenje.

 

ANDI:

A koje to?

 

MONIKA:

Dobili smo stan!!!!

 

I skoči na njega i vrišti od sreće.

 

ANDI:

Stan?!

 

MONIKA:

Na lutriji! Na Velikoj Godišnjoj Lutriji Nebodera!

 

ANDI:

Kupila si srećku?!

 

MONIKA:

Jučer! U zadnji čas! Andi! Zamisli! Stan!

 

ANDI:

Nevjerojatno! Koja si ti srećkovićka!

 

MONIKA:

Dobili smo stan. Shvaćaš? Pravi veliki stan! Na 171. katu! S puno sunca. I svjetla. I sada nam još samo treba kauč. Veliki, mekani i bijeli kauč. Da ga stavimo u dnevnu sobu. Ja ću prodavati cvijeće. Budući da se večeras svima svidio moj buket. Ti ćeš

raditi. S kompjuterima. Ili nešto drugo. Budući da si svakako sposoban za mnoge stvari.

 

Monika je presretna. Andi ne izgleda tako oduševljeno. Što Moniki ne promakne. Njen široki osmijeh nestaje s lica. Njegov blijedi osmijeh još više blijedi. Ona se malo odmakne od njega. Gledaju se. 

 

MONIKA:

Što je?

 

ANDI:

Ovo je bilo… brzo. Neki dan smo pričali o tome, a sada…

 

MONIKA:

To i imamo.

 

Šutnja.

 

MONIKA:

Prebrzo je?

 

ANDI:

Ne znam. Nisam siguran. Nisam uspio razmisliti što ću i što stvarno želim i … kamo ću. I što je moj život. I što da radim s njim. Ne zato što te ne volim. Volim te, Monika. Ali… osjećam se tako… kao da još ništa nije ni počelo. Kao da se treba dogoditi još toliko toga, a ja uopće ne znam ni što ni gdje, i teško mi je razmišljati o tako… definitivnim stvarima.

 

MONIKA:

Nisu definitivne. Nikada nisu. Ovise o nama. I samo o nama.

 

ANDI:

Imaš pravo. Nisu. Ali i jesu. Jer ja sam tvoj dečko. I ne idem s tobom živjeti zato da odem od tebe. Nego zato da ostanem. Zauvijek. Bar se tako svi nadaju na početku. A ja imam taj osjećaj, da me nešto čeka… ne netko drugi, uopće to ne, nego nešto, a ne znam točno što je to, negdje drugdje.

 

MONIKA:

Negdje gdje? Gdje drugdje? Negdje… vani?

 

ANDI:

Ne znam.

 

Monika i Andi gledaju se u oči. Andi spušta pogled. 

 

MONIKA:

Ako hodaš po rubu možeš samo pasti. I  polomiti se.

 

I potrči prema vratima.

Čistač se brzo povuče da ga ne vide.

 

ANDI:

Monika!

 

Ali ona je već izašla.

 

8.

 

Prigušeni reflektori. Na krovu nebodera. Noć velike Godišnje Fešte još nije završila. Vrata se otvaraju i na krov dolaze Monika i Toni. Ona u večernjoj haljini. On u elegantnom odijelu. Toni nosi sliku. Oboje su tužni.

 

TONI:

Najbolje da je bacim dolje.

 

MONIKA(pretjerano uzbuđeno):

Ne!

 

Šutnja.

 

MONIKA:

Onda je više nikada ne bi mogao vratiti natrag.

 

TONI;

Nema ni smisla da je vraćam natrag. Gotovo je. Neću biti slikar. Bit ću nešto drugo. Nitko nije rekao da je to dobro. Upravitelj stubišta je čak rekao da nikad nije vidio tako čudnu sliku. Zamisli!  I to naglas, pred svima! Ali nije se svidjela ni nikom drugom. I zašto sam uopće mislio da bi se ikome mogla svidjeti?

 

MONIKA:

Zato što je dobra. Neobična. Ali dobra.

 

TONI:

Ali to nitko nije primjetio.

 

MONIKA:

Ponekad ne ide isprve.

 

TONI:

A obično imamo samo jedan pokušaj.

 

MONIKA:

Pokušaj još jednom.

 

TONI:

Kad bih mogao, znaš što bih volio napraviti?

 

MONIKA:

Što?

 

TONI:

Oslikati Neboder s vanjske strane. Sprejem za grafite. Da više ne bude siv. Zavezao bih se konopcima s vanjske strane i slikao. Bila bi to najveća slika otkad je Nebodera. Vidjela bi se kilometrima daleko. Oslikao bih cijeli krug. Ali… zapravo nema poante. Tko bi tu sliku uopće mogao vidjeti? Morali bi se zavezati konopcima i visjeti s vanjske strane. A ni onda ne bi dobro vidjeli. Bila bi preblizu. I tko bi uopće želio ići na izložbu u zraku? Kad ni ovu sliku koja im je bila ispred nosa nisu ni pogledali… Zapravo se bojim. Bojim se da nisam dovoljno dobar i sumnjam da ću ikada postati dovoljno dobar.

 

MONIKA:

Ja ne znam baš ništa o tome. O slikama. Pa ne mogu reći jesi li dobar ili jesi li natprosječno dobar. Znam samo složiti boje na buketu i izabrati pravo cvijeće. Ali sviđa mi se ta tvoja slika. I sviđa mi se što si mene naslikao  na njoj.  Iako se ni ne vidi da sam to ja. Ostao je samo izraz moga lica. Ali to je najvažnije.  I cvijeće u pozadini. I sviđa mi se što si to napravio sa sprejevima za grafite. Jer nitko to tako ne radi. Meni si dobar. I meni ćeš uvijek biti dobar.

 

Slikar i Muza gledaju se u oči.

Ne mogu skrenuti pogled.

Na njihovim licima netko je

Nacrtao nježnost debelim kistom.

Neki čarobnjak te je noći

udahnuo poljupce u zrak.

 

Toni ljubi Moniku.  Monika prvo na trenutak oklijeva. Zatim se nastave ljubiti.

S jedne strane dimnjaka se pojavi Čistač s metlom. Promatra ih.

S druge strane dimnjaka izviri Dino u šarenoj pidžami s košarkaškom loptom.

Vrata se u taj tren tiho otvaraju i na krov stupi Andi. Zastane kad vidi prizor. Toni i Monika ga ne vide.

Čistač i Dino ga, svaki sa svoje strane vide, a Andi ne vidi više nikoga. Naglo ode. Vrata se zalupe.

 

MONIKA(naglo se okrene):

Tko je to bio?

 

TONI:

Ne znam. Valjda je čistač došao počistiti.

 

9.

 

Noć. Na krovu Nebodera.Andi bijesno nabija loptu o pod. Dino liže lizalicu i mirno promatra Andija. Čistač mirno mete nešto dalje.

 

DINO:

Poderat ćeš je.

 

ANDI:

Što si rekao?

 

DINO:

Poderat ćeš je. Loptu. Koliko je nabijaš.

 

ANDI:

Pa neka. Neka je i poderem.

 

DINO:

Bijesan si.

 

ANDI:

Nisam.

 

DINO:

To nam je zadnja. I nemamo druge lopte dok Komisija za sport ne podijeli nove. A to je tek dogodine. Kad ih naprave.

 

ANDI:

Znam.

 

Andi ostavi loptu i sjedne pokraj Dina. Dino mu pruži lizalicu. Andi i Dino ližu lizalicu na krovu Nebodera.

 

ANDI:

Zamisli da nam lopta padne.

 

DINO:

Išli bismo po nju.

 

ANDI:

Kako?

 

DINO:

Nekako.

 

Šutnja.

 

DINO:

Bit ću košarkaš. Hoću.

 

Andi ga pogleda.

 

DINO:

Čak i ako se ne smijem umarati. Čak i ako nam lopta opet padne dolje. Mora postojati neki način. Ili bar ja vjerujem da je sve uvijek moguće.

 

ANDI:

Čudan si ti mali, znaš? 

 

GLAS ČUVARA KUĆNOG REDA:

(najavni jingle)

 

Deset je sati.

Nebo iznad Nebodera vedro i mirno. Vjetar slab do umjeren jugozapadnjak.

Molimo vas da napustite sve javne površine, dovedete mjesto u stanje u kojem ste ga zatekli, pokupite sve predmete koje ste koristili i iza sebe ugasite svjetla, te da u vašim stanovima obvezno spustite rolete.

Vrijeme sutra: vedro i umjereno vjetrovito. Temperatura slična današnjoj.

 

ANDI:

Idemo.

 

 

 

10.

 

Mrak na krovu Nebodera.

Dino, u šarenoj pidžami, s loptom pod rukom, otvara vrata i pali prigušeno svjetlo na reflektorima.

 

Stane ispod koša. Promatra ga. Par puta udari loptu, i zatim se zatrči na visoki koš.

Kao da bi mogao učiniti sve što poželi. Kao da mu je taj pogodak zadnje što će učiniti.

 

Svjetlo na reflektorima se gasi. Nastaje mrak.

 

11.

 

Sramežljive zrake

jutarnjeg sunca

titraju kroz ogrtač

od oblaka i smoga.

 

Dino, u šarenoj pidžami, leži ispod koša. Kao da spava. Ili je zamrznut. Lopta se negdje otkotrljala.

 

Vrata se naglo otvaraju i dolaze Čistač i Andi. Andi zastane kad ugleda Dina.

 

ČISTAČ:

Tako sam ga našao. Na podu.

 

Andi i Čistač se polako približe Dinu. Andi ga dotakne. Dino se ne miče. Andi sa sebe skine košarkaški dres koji ima preko majice i pokrije Dina preko glave.

 

ČISTAČ:

Pa kako?

 

ANDI:

Srce. Nije se smio umarati.

 

Andi uzme Dina u naručje i odnese ga van.

 

 

12.

 

Noć na krovu Nebodera.  Prigušeno svjetlo reflektora. Andi i Toni ispod koša u košarkaškim dresovima.

 

TONI:

Stvarno želiš igrati, Andi?

 

ANDI:

Da.

 

Igra počinje.

Odbijanje lopte o beton.

Zvuk tenisica koje trče za loptom.

Dva protivnika igraju košarku.

Kao da im je to zadnja igra u životu.

Očajnički se trude

jedan drugome zabiti koš.

Znoj im curi niz leđa.

Mišići na nogama im drhte.

Razmjenjuju ratoborne poglede.

Gutaju neizgovorene riječi.

Andi gađa, Toni brani.

Andi sruši Tonija. 

 

Leže na podu.

 

TONI:

Žao mi je Andi. Žao mi je zbog Dina.

 

ANDI:

I meni je žao. Zbog svega.

 

TONI:

Čega svega?

 

ANDI:

Zbog Dina. Zbog tebe. I Monike.

 

Toni se izvlači ispod Andija. Obojica ustaju. Toni je zanijemio i bulji u Andija.

 

ANDI:

Vidio sam vas.

 

Šutnja.

 

TONI:

Mislim da sam se zaljubio u nju. Oprosti.  A mislim i da ti više nisi zaljubljen u nju. I nije da se opravdavam, ali mislim da ni ona više nije zaljubljena u tebe.

 

Andi diže ruku kao da će ga udariti. Zatim spušta ruku.Toni ode. Andi ostaje sam. Iza dimnjaka se pojavi Čistač i ovaj put se ne sakriva, nego ode do Andija koji se približio rubu.

 

ČISTAČ:

Povrijeđeni ego nije ista stvar kao i povrijeđeni osjećaji. Ako si našao pravu djevojku, učini je sretnom. Ako nije prava, trebaš je pustiti i tražiti dalje. A ako djevojka koja nije prava odluči prva početi tražiti dalje, ne smiješ biti bijesan na nju.

 

Andi se naglo okrene i ugleda Čistača.

 

ANDI:

A kako vi  znate išta o tome?

 

ČISTAČ:

Tako. Načuo sam nešto. U prolazu.

 

ANDI:

Ionako nije stvar u njoj.

 

ČISTAČ:

Nego u čemu?

 

ANDI:

U meni. Moja je najveća to mana što previše razmišljam.

 

ČISTAČ:

Istovremeno, to ti je i najveća vrlina.

 

ANDI:

Ne mogu si pomoći. Nemiran sam. Razbijam glavu s tisuću pitanja.  Je li ovo što je tu sve, ili ima još nešto, o čemu ne znam ništa? Ponekad imam osjećaj da  negdje, negdje drugdje, negdje daleko, negdje nepoznato, nešto lijepo čeka na mene.

 

ČISTAČ:

Onda idi po to.

 

ANDI:

Nije to tako lako. Otići negdje drugdje.

 

ČISTAČ:

Možda tamo nije ništa drugačije. Neki ljudi, košarka na krovu nekog nebodera, kolači od čokolade i neka djevojka koja želi da se useliš u stan s njom. 

 

ANDI:

Možda. Ali strah me učiniti taj korak. I izaći van. Jer bih dospio u nešto sasvim nepoznato.

 

ČISTAČ:

Nitko ti ne može reći što bi trebao učiniti sa samim sobom. Osim tebe samoga.

 

ANDI:

Sve je to ionako nemoguće.

 

ČISTAČ:

Doći do ruba. Pružiti nogu. Zakoračiti. I dospjeti…

 

ANDI:

Ovaj Neboder nema vrata za van.

 

ČISTAČ:

Ne. Nema. Osim… Osim ako sam ne povjeruješ da ih možeš naći. Inače je stvarno previsoko da bi čovjek skakao.

 

Andi čudno gleda Čistača. Čistač uzme metlu koju je odložio i krene.

 

ANDI:

Kamo idete?

 

ČISTAČ:

Idem dalje. Čistiti.

 

ANDI:

Tko ste uopće vi?

 

Čistač ne odgovori, nego se zagleda u Andija. Čistač ode. Andi ostane sam, s loptom.

Gleda u daljinu. Negdje neodređeno. Noć na krovu već je odmakla. I pretvorila se u zoru.

 

Andi uzima loptu i korak po korak odlazi do ruba. Penje se na ogradu i zastane. Polako zakorači prema naprijed.

Prijeđe na drugu stranu i dočeka se na noge.

 

Iza dimnjaka izađe Dino. U bijeloj pidžami. Mahne za Andijem.

 

 

* * *

 

 

 



Facebook! TwitThis