Komad o sudbonosnim trenucima jedne malo poznate civilizacije koju je, u iščekivanju najveće radosti, zadesila najgnusnija katastrofa.


GODINA: 2009.

LIKOVI: Minimalno 6, od kojih je jedan starac, a jedan dijete

                Minimalno 2, od kojih je jedan dijete

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.



Likovi:


PIPI, mužjak


FANTA, ženka


BOMB-BO, izrod njihov


HURK, stari Pipijev


ZOMP, sretnik


SFIS, travar


KLJUZ, glasnik


IZRODA SFISOVA
 Razni sporedni mužjaci, ženke i izrodi


I


 

Blaga zimska večer u nastambi mužjaka Pipija. U dugom redu stoji bagra radosna i strpljiva s konzervama i razmjenskim darovima. Ženki Fanti prinose voće, povrće i mrtve životinje – sve od ribe do klokana, od oraha do bundeve, i dalje. Sve to Fanta marljivo slaže u pozamašne gomilice. Pipiju, mužjaku, daje bagra konzerve koje im on, vitlajući vješto oštrim kamenom, otvara pa vraća. U bagri žamor i klicanje: "Bolje je od vukovog mozga!", "Tebi fala, ženko najsjajnija!", "Pamti ovo, jezik, pamti!"… Malo po strani leži Bomb-Bo, izrod Pipijev i Fantin, i strši iz premale slamice. Čudno čedo; njegov blejavi pogled luta kako mu se glava klati. Tu je još i starac Hurk – on pomaže Fanti oko gomilica, stupa sporo i ponosno. Kroz rupe na krovu i na zidovima lagano sniježi. Hvata se u hrpice na podu.

MUŠKO NEKO: Anđelina Đoli, nju najvolim od svih. Ovi valjci njeni sreća su ko sunce skoro, žderanje ko nijedno drugo! Al ti, Pipi, baš žestok si susjed i drug. Toj vještini tvojoj ja se klanjam. «Uuuu, koja vještina!», kažem ja njoj. Pipi, bez tebe čarobni valjci ovi samo valjci bili bi.


 

FANTA: Tako. Hvalite mužjaka mog jer najvještiji je od svih! Svaki dan hvalit ga treba. Tako ja ga, i dok valjke otvara, i dok ždere, i dok spava samo.


 

HURK: O bagro, šta je ljepo gledat sve vas ovdje. Tolka bagra, a ko jedan svi da
jesmo. Familija smo, a nismo iz utrobe iste svi.


 

MUŠKO NEKO: To Anđelina Đoli bez poroda familiju stvori!


 

MUŠKO NEKO: Nek ne krepa Đoli nikada!


 

ŽENSKO NEKO: Da tebe nije, Pipi, ne bi Đoli Đoli bila. Ko druge ženke bila bi.


 

PIPI: Ženko, radost vlada, al kuš! Takvu bljuzgu iz čvalja da više nisi sipala! Jedna je Đoli samo. Nikad Đoli ko druga ženka biti mogla ne bi! A ovo šta ja radim, ništa to nije, bagro mila. Samo ručetina jaka i oštar kamen. I dobar mot, eo ovako... (Pipi malo podiže konzervu, pokazuje kako se otvara. Vještina maestralna. Uzdah divljenja.)


 

FANTA: Mužu, ti lav si koji ne riče. Ti gledaj, mužu, gomilu ovu našu šta buja. Te ribe, dabrovi ti, kesteni, srne, mi dobićemo danas žderila ko da cijelu godinu smo skupljali. Mi žderaćemo svaki dan ko veprovi ludi. Sve zbog ruke te tvoje dvije vješte. Mi sretni ćemo po podu ležat i micat se nećemo moć. Ja škembetinu ko pred porod ću imat. Mužjaka takvog ni jedna druga nema.


 

PIPI: Miliš mi se riječima tim milim. Dođi ovdje ženko, facu ću ti čmrljit. (Fanta priđe, to joj Pipi od milja facu navlači i štipa) Neki mužjak oće guzičetinu golemu, sisurine, škembu za stiskat... Meni ova faca tvoja sve šta treba. Nema bolje face nigdje od moje ženke face.


 

FANTA: Ne zaboravi na Anđelina Đoli.


 

PIPI: (sanjivo) Ah, Đoli... Njoj i sise i škembetina u sisama su.


 

HURK: Đoli... Ona nema facu ko mi tu. Njena faca ima boju pjeska i blješti. Krasno blješti ta faca njena. Sunce malo...

 

MUŠKO NEKO: Znam: ujutro ona ustaje i po obali najljepši pjesak traži. Uzme šaku pjeska i nabije si na facu. Do drveta onda ide nekog, skida iz kore smolu, il iz uha vadi. Smolu u pjesak trlja i sve to po faci. Trlja u facu dok ne spoje se pjesak i koža i smola. Faca joj pjesak postane, i pjesak faca...


 

ŽENSKO NEKO: To bit ne može. Ja smolu sam i pjesak već davno trljat probala, pa ko raža sam, ne ko Đoli bila.


 

HURK: Ti kliči bagro šta Đoli vidjela si, a nemoj probat ko Đoli bit! To je ko da
dugu štipat oćeš, ko da splav koju vjetar neće potopit gradit oćeš… (a nosio je Hurk upravo ananase neke, pa se zaljuljao i skoro pao. Pridržalo ga muško neko.)


 

MUŠKO NEKO: Kljokaš se, Hurk stari.
HURK: Ništa to nije, samo korjen neki za papak mi zapeo.


 

FANTA: Hurk, lezi ajd. (Fanta ga polegne pored Bomb-Boove slamice) Danas puno se zbivanja zbilo. Tebi je Đoli umor donjela.

 


HURK: Ko kad u sunce predugo gledaš. Ništa to nije.


 

FANTA: Odmori do jutra, Hurk. Jel ti hladno?


 

HURK: Dobro je meni. Sve je dobro. Sretan dan je ovo. A ti mali, spavat nećeš?

 


FANTA: Vidio je danas Đoli, i ptičurine njene ukočene šta se s neba spuštaju vidio je. Krasote to su. Sve to njemu još u očima tim njegovim hoda: ptičurine, Đoli, sunca njena blještava, roblje… Uman taj je izrod moj. Šta vidi on, pamti on.


 

MUŠKO NEKO: Neka. Šta prije spavanja misliš, u spavanju živiš.
Na ulazu pojavi se Zomp. Kad stupi, svi se razmaknu u strahopoštovanju.


 

PIPI: Zomp! Ti sretno biće! Dođi tu, tvoje valjke nek odma otvorim!


 

ZOMP: (predajući Pipiju konzerve) Danas dan je čudan.


 

PIPI: Svima dan je ljep, a tebi od svih najljepši je.


 

ZOMP: Ženku svoju samu ostavih. Stidim je se, i ona čudna je. Facu da joj vidite: smije se, a od plakanja je cjela mokra.


 

FANTA: Ženu ne krivi. Mater malo žalit mora kad izrod drugdje daje. Čak i
Anđelina Đoli kad ga uzme, mater malo žalit mora. U škembi njenoj izrod je živio, opnu donju je širio, a sisu cuclao. Kad izrod ide, ko da mater ide to je.
ZOMP: Ja znam to. Al kažem ja njoj: Šta! Šta oćeš ti? Izrod tvoj sad s Đoli na
ptičurini ukočenoj leti. Kroz oblake idu i valjke otvaraju. Žderu dok mogu žderila najfinija. Onda bljuju po oblacima i žderu još, i uvijek. Anđelina s njim je tamo, on ju gleda. Njenu facu gleda ljupku ko nijedna. Onaj miris divan njen on sad stalno njuši, ko mi zrak ovaj obični. I šta? Šta oćeš, kažem joj.


 

PIPI: Vama ipak dva izroda već uzela je. Svaki put kad došla je, izrod vaš uzela je!


 

FANTA: A sve izrode majci uzet, to ipak mater malo žalit mora. I kad Đoli uzima, mater malo žalit mora. Nu, kad izrod ide, ko da mater ide to je. A zna ta ženka tvoja, Zomp, još otkad se niz stjenu nesretna skotrljala, zna ta da više rađat neće.


 

ZOMP: Sve to veze nema. Izrodi moji sad u nebu lete i iz valjaka žderu. Zvjezdice oni po nebu skupljaju, šta? Šta se tu žalit ima?


 

MUŠKO NEKO: Zomp, a šta Đoli baš tvoj izrod uvjek uzme? Šta mom fali ovom, gle ga. Noge i ruke ko i tvoj onaj ima. A gušu mu gledaj masnu, ko krme odozdo da gledaš.


 

ZOMP: (uzima od Pipija svoje otvorene konzerve i baca u bagru) Na vam! Žderite, bagro! Danas radost moja vama žderat daje. Dok gutate samo da znate da to je zbog izroda Zompovih.


 

MUŠKO NEKO: Zomp, a šta baš tvoj izrod uvjek uzme?


 

ZOMP: Šta moje uzme? Ja to znat ne mogu. Reć vam mogu samo da ja svakom
izrodu svom za Đoli jedan sunčev cvjet u kosu stavim. Jer suncokret ljep je, i žut je, i velik, a tako je i sunce. I ženka moja kosu im na stranu stavi, da preko čela i preko face ne ide im, nego face da im se vide. Znam ja, valjda Đoli voli kad faca se vidi, kad i ona uvjek s kosom odostraga ide, nikad na očima i u čvaljama ju ne drži, uvjek joj se cjela faca vidi. A treba izrod ljepu facu imat. Bili moji ljepi i jedan i drugi, jer ženka moja ružna nije, a kad ženka ljepa je, uvjek skoro ljepe rađa. I još je prala moja ženka ovog jutros na rjeci. U vodu slatku ga gnjurila i blato mu s face i s vrata strugala. Da izrod ko sunce i ko Đoli sličan bude, a s njih nikad ne vidiš da blato se cjedi. A u rulji kad budemo, kad svi se oko Đoli na livadi skupimo, stavim ja svoje izrode na leđa da visoko budu. Da vide oni Đoli i da Đoli vidi njih. I vidi ih Đoli, i uzme ih Đoli! Tu čarobnosti nema, uma malo možda.
U bagri žamor. Šire se novi horizonti. Od ushita na trenutak čak i žderanje zastane.


 

ŽENSKO NEKO: Šta i mojeg će onda malog uzet kad u rjeku ga gnjurnem?


 

MUŠKO NEKO: Ja cjelo ću polje suncokretno obrat! Ni faca se mojoj vidjet neće od cvjetova žutih.


 

MUŠKO NEKO: Faca se mora vidjet, faca se mora vidjet!


 

FANTA: (priđe Bomb-Bou nježno, miluje ga, on uvijek isto bleji) Čuješ ti, izrode mili? Tebe ja ću cvjećem kitit i peludom mirisnim naprašit. Anđelina Đoli tvoja mater biće, a mene sjećat se nećeš, izrode sretni, od svih izroda najkrasniji.


 

PIPI: Svakom izrod njegov najkrasniji je.


 

FANTA: (tiho, osvrnuvši se na Hurka koji spava) Gle, Hurk stari zaspo je već.


 

PIPI: Mio otac. Umor to je velik za njega ubogog. Oj bagro, čkomite ajte! Svima
valjke otvoriću, al čkomite da starog mog ne budite.
Pipi nakratko zastane s otvaranjem konzervi čekajući žamor da se stiša. Na tren
nastane savršen muk. Snijeg nježno pada.


 

PIPI: (tiho) Tiha noć…


 

ZOMP: (tiho) Ljepa noć…
Još kratko osluškuju tišinu – lijep trenutak zajedništva.


 

PIPI: (tiho) Dalje...
Idući u redu daje svoje konzerve na otvaranje i u tihom žamoru svi opet isto guštaju. Hurk se smiješi u snu, a Fanta nježno ziba Bomb-Boa čije oči, nalik ribljima, kao da su negdje drugdje.













 


II


Proljeće je stiglo u Pipijevu nastambu. Kroz rupe na krovu probija sunce, a kroz
rupe na podu trava i prvi cvjetovi. Radi se: dok Fanta kraj velikog kotla kipuću kašu miješa, Pipi pored s nekim letvama prtlja. Izrod njihov Bomb-Bo na svojoj premaloj slamici nezgrapno se klati, a stari Hurk leži kraj njega, trza se nešto i kašljuca. Pčelice zuje i lepršaju. Odjednom, uđe Sfis sa svojom travarskom košaricom, a s njim i izroda njegova mala i preplašena.


 

PIPI: Kasniš, Sfis.


 

SFIS: Kasnim, Pipi, ne gnjevi se zato. Hitnost se zbila. Tako je to travar bit, uvjek hitnost neka. Al sada ovo joj… čudnost to je žestoka. A šta ti me trebaš, Pipi?


 

PIPI: Vidi ovog starog mog pa reci: šta? Stalno nešto kašlje on, a iz čvalja mu po krepotini smrdi. Neka trulež gadna u njemu se skupila.


 

SFIS: (nagne se nad Hurka) Da te vidim, Hurk stari. Šta kašlješ? Zašto? Kašlji da te čujem!


 

HURK: Silom kašljat ne mogu. Pipi brine previše, sin je predobar. Ja danas triput sam zakašljo.

 


PIPI: Dvajst barem.


 

HURK: Ništa meni nije. Malo mi iz čvalja smrdi jer mentu žvako dugo nisam. Imaš mente, Sfis? Pričaj o toj čudnosti rađe.


 

FANTA: Čudnost je šta ti sa sobom izroda ovog ženskog vodiš. Čuvaj se, mužu, oće nešto travar ovaj.


 

PIPI: Šta ti je, ženo? Pusti Sfisa da o čudnosti priča.


 

SFIS: Čudnost huda, da... Kambalu znate svi, Kambalu šta na početku šume živi i veprove dobro kolje. Nu, a izrod njegov znate isto?


 

HURK: Izrod znam Kambalin. Vidio ga nedavno. Taj nije mali više. Izraso
najednom, ko drač kad proljećem krene. Skoro muško taj je, na Kambalu liči jako. Glava velka, vrat ko lavlji, ručetine mrcinske…


 

SFIS: Jedna.


 

HURK: Šta?


 

SFIS: Ruka jedna mu ostala. Od druge frtalj još samo.


 

PIPI: Šta frtalj? Šta mu ruka ispala? Ne može bit to.


 

SFIS: Al tako baš je. U zoru ošo izrod taj u šumu, gladan bio, reko da ide vjeverice klat. Vratio se malo prije, cvilio ko vjeverica na klanju, ruku jednu nema, a krv ne štrca, neg ko rjeka sljeva se. Pozvo mene odma Kambala i vrišto: Sfis, trava daj! Trava!… Kojih trava, šta Kambala stari? Trava kojih? Ko ruku koje nema travama može vratit… Onda našli lišća nekog velkog ja i Kambala pa te rane izrodu svezali. I još živ on je, čudo! Krv mu ne ide više, al još cvili. Ti priđi šumi malo, odma čućeš cvil njegov: cviiiiiiii…


 

FANTA: Šta, a ruka gdje je?
SFIS: Ruke nigdje. Tražili neki ruku poslje. Htio Kambala ruku natrag nabit ako
života još u njoj ima. Al ruke nigdje. Još nju traže neki.


 

PIPI: Ma šta to zadesilo njega? Šta kaže izrod taj? Prokletstvo koje, šta?


 

SFIS: Šta kaže? Ništa. Jezik nema.


 

HURK: Šta? Jezik nema?


 

SFIS: Bez ruke i bez jezika došo. Iz čvalja krv frcala. Tražili i jezik neki. Nema
nigdje…


 

PIPI: Koja sudba kleta…


 

SFIS: Kambala očaj cijedi, um mu luta, čak Stođavola spominje...


 

PIPI: Stođavo – to bit ne može!


 

SFIS: Hurk, ti sretan možeš bit. Ništa tebi nije. (stavlja mu neke trave u usta) Na, žvači trave ove, ako kašlješ ti, od njih kašljat nećeš. I mente imaš ovdje, nek zamiriši ta trulež tvoja utrobna.


 

HURK: Ništa meni nije. Ja ustat oću…


 

PIPI: Ti leži, Hurk. Neka travar kaže ako ustat smiješ.


 

SFIS: Leži još dan koji, Hurk. Svi mi takvi smo: kad možemo svud, doma nam je ležat najmilije. Kad ne možemo, svim bi šumama odjednom šetali.


 

PIPI: U šumu familija moja više ići neće. Tmast neka tamo vlada kad mrcinski izrodi bez jezika se vraćaju.


 

SFIS: Pipi, ti najveći od svih muževa da šume se strašiš. Šumica obična to je, svaku travku ja znam tamo. Nesreću je imo Kambalin izrod taj. Na korjen neki popikno se valjda, u kamen neki pao.

 

PIPI: I kamen taj mu jezik zgrabio i rezat mu ga kreno?


 

SFIS: Oštar neki kamen valjda.


 

FANTA: (požuruje) Šta oćeš ti, travaru, za trave te šta si Hurku dao? Kokosa oćeš?, puno njih imamo. Tri kokosa da mu damo, mužu?


 

SFIS: Ti pitala si ženko prije šta izrodu sa sobom vodim.


 

FANTA: Sad pitam: kokos oš il ananas, biraj!


 

PIPI: Šta je tebi, ženo mila? Pokora bar malo imaj dok s mužjakom stranim zboriš.

 

SFIS: Neću, Pipi, ja da vam u familiji zavad kujem. Kad sunce prži jako, i moja
ženka ko guska sikće. A još kraj kotla vrućeg ova tvoja stoji.


 

PIPI: Ti reci šta si htio, Sfis. A ti ženo, mir.


 

SFIS: Hoću da izrodu moju, Pipi, za Anđelina podesiš. Da kad dođe Đoli naša izrode nove sebi tražit da mojim se baš posluži.


 

PIPI: Ja reću ti ovo čuj: nisi prvi koji od mene podešenje traži, al drukčije svaki
podešenje vidi. Šta oćeš da s izrodom tvojim činim, ti reci. Ako mogu, ja to činiću.


 

FANTA: Ako može, on to neće. Mužjaku moj, ti to nećeš. Mi imamo ovdje izroda svog milog kojeg mi ćemo Đoli uvalit. Mi nećemo izrode tuđe resiti kad imamo izroda svog. Mužjaku moj, ti to nećeš?


 

PIPI: (zbunjeno) Nu?


 

FANTA: Šta je, mužu? Ti gledaju tu. (upire prema Bomb-Bou) Jel imamo izroda
svog? Jel imamo? Šta fali izrodu našem?
Tek trenutak Pipi je neodlučan.

 

PIPI: Ženo, kuš! Ja radim šta znam. Ja radim šta radim. Travar meni trave dao, ja travaru uzvrat dugujem. Šta je Sfis, koji uzvrat oćeš?


 

SFIS: Ja ovo mislim: ako Đoli najljepša je, a najljepša je, u tom sloga vlada, onda izroda moja na nju nek liči.


 

FANTA: Šta tvoje ovo da na Đoli liči? Od gliste mužjak moj labuda da spravi?


 

SFIS: Skroz iste njih dve ne moraju bit. Šta možeš ti vještinom svojom uredit, Pipi, to puno biće. Eo izroda ova moja kose duge crne baš ko Đoli ima. Još urese slične njenim spravit, facu tu sredit malo, to puno biće.


 

HURK: Usta ta svoja Anđelina moja od morskog psa je uzela, škembicu od izrodića ženskog šta još hodat uči, sise su joj lubenice dvije sočne, a miriši ona ko cvjeće svo kad u proljeće na livadi se spoji. Ima oči od kobre ubojice, a dobra je ko matera. Nije samo ženka to, Anđelina je ona Đoli.


 

PIPI: Dobro zbori stari moj. Đoli kad vidiš ko brda krasna u cvatu da gledaš, a tvoja ova polje je kopriva.


 

HURK: Usne njene kojima zbori jabuka su velka sočna. Samo ljubeć njih napojit se možeš. Ona na njih ko da se s eukaliptusa najvećeg bacila, i od zemlje odbila, i tako stoput bacila odbila usnama Đoli. Usna debela ko nijedna druga, na žvaljenje zove ona jer postoji samo.


 

PIPI: Stari, um taj tvoj skakutavi dobre slike nekad stvori. Sfis, izrodu ovdje stavi! (Sfis primakne izrod) Ženo, ti kamen onaj donesi! (pokaže na kamen pored kotla)


 

FANTA: Ja ti kamen nosit neću. Ti bez mene tu izdaju gadnu čini.


 

PIPI: Fuj bačvo plodna, ti kamen nosi, to sam reko! Ne da nagonom tim svojim
umuješ. Kamen nosi!


 

FANTA: Ja mješat moram, ja kamen nosit neću. Ja mješam, mene ruke bole. Ja
kamen nosit ne mogu.


 

Pipi ljutit ustane i sam ode po kamen. U prolazu hraćne Fantu. Ona hraćak proguta, ponosno i bez riječi, pa nastavi miješati. Pipi se vrati do izrode Sfisove. Digne kamenčinu nad njenu glavu.


 

PIPI: Sad ćeš Đoli usta dobit. Zube pazi!
Pipi kresne izrodu Sfisovu kamenom po usnama. Ova stane urlati.


 

SFIS: Krasno, krasno! O, nabubrenosti divna!


 

PIPI: Eo još krvi malo pobrisat… (Pipi briše listom nekim izrodi krv s usana) I ribu od tih jednu mi dodaj… (Sfis mu doda jednu ribu, Pipi ju zabije izrodi u usta da prestane vrištati) Gle, zubi još tu su, a krv skoro posušićese. Kad bol ta njena i urlanje prestane, ti iz čvalja slobodno joj ribu vadi. Sad dalje možemo. Šta misliš, Sfis, gdje još Đoli u izrodi tvojoj se krije?

 


SFIS: Znam: Đoli kad dođe, uvjek ona plašteve neke preko sebe nosi, i uvjek sisetine ona skriva. Pipi, jel ti možeš izrodi mojoj plašt neki stvorit?


 

PIPI: To šta ti plaštem zoveš, samo koža je tuđa. Ženo, pauna onog mrtvog dobaci! Sfis, šarenost paunska pasaće, a?


 

FANTA: Al ta ptica za u kašu našu ovdje čeka. Ja nju ne dam. Od žderila familijskog ti misliš drugima plašteve zavodničke pravit. I šta? Ja mješat moram.


 

PIPI: (uzimajući sam mrtvog pauna kraj kotla) Ženo, stvore glupi i pakosni. Meni pokrov ptičji treba, ne meso.


 

Pipi uzima bodež i guli pauna. Zarezuje i u gornji sloj mesa kako bi se perje imalo na čemu držati. Sfis gleda i divi se.


 

 

SFIS: Pipi, ti režeš to ko da sam si bodež posto. Al kako pauna sjetio si se? I umno i igrasto ti misliš.


 

PIPI: (ogulivši pauna) Ja vidim samo šta pred očima mi stoji. Nije to vještina neka. (ogrne izrodu Sfisovu paunovim perjem pa dobaci Fanti ostatak pauna) Na ti, ženo glupa, ptičurinu tu zbog koje muža sramotiš i gnjeviš. (Sfisu) Još kokosa dva uzeću, gle. (uzima dva kokosa) Ispod pokrova ovog ptičjeg sakriću ih, ko sise dve velke da mala tvoja ima. (stavi dva kokosa izrodi Sfisovoj pod paunovo perje) Jel dovoljno sad Đoli sliči?


 

Stoji izroda Sfisova na klecavim koljenima, s ribom u ustima, suzama u očima, slojem mrtve ptice preko tjelešca i kokosima koji se naziru ispod paunovog perja. Vlastita krv slijeva joj se niz usta, a krv ptičja niz leđa. Sfis se smije i gleda ju ponosno, mrka Fanta crveni se od gnjeva i vruće pare iz kotla.


 

SFIS: Krasota! Đoli misliće da u jezeru sebe gleda. Tebi, Pipi, fala. Još jedno dobro ja ću tražit samo: ti sjeti se, Pipi, čvorove od kose kakve zadnji put je Anđelina Đoli imala. Takve iste izrode mojoj pleti.


 

PIPI: Stvarno, kad zadnji put tu je bila, pletenice ona je imala.

 


SFIS: Pleti, Pipi, pleti ih! I kako Zomp reče, jedan sunčev cvjet u kosu stavi.


 

PIPI: Taj poso ja činit ne znam. Kad snagom treba stijenu mrvit il umom znanje
rađat, to sve ja mogu. Al za kosu dugu prtljat, od tri vlakna jedno pravit, to ženska moja bolje znaće.

 


FANTA: Neće!
PIPI: Ti, ženo, amo dođi i kosu ovu pleti! To naredba je, ne razgovor.


 

FANTA: Ja to ne mogu. Ja tu mješat moram.


 

PIPI: Ženo, kosu pleti! Ti odma tu dođi il ustaću ja.


 

FANTA: Od mješanja ovog mene ruke bole!


 

PIPI: (ustajući) Ja kosti ću ti lomit, ženo!


 

FANTA: Ja neću kosu tu dirat!
PIPI: (dižući ruku nad Fantu) Ti zube ćeš po zemlji tražit!


 

FANTA: (preplašena) Neću!


 

Tu Fanti ruke upadnu u kipući kotao. Ona urliće i meće pred oči ruke svoje spržene. Pipi spusti prijeteću šaku i gleda ženku preplašeno.


 

FANTA: Vode! Vode!


 

SFIS: Ona namjerno tu ruke je gurnula. Ona namjerno je.


 

Pipi otrči po bačvu. Zalije Fantu vodom.


 

PIPI: Fanta, ženo, šta? Dobro jesi? Šta je?


 

FANTA: (cvili) Bolje… bolje.


 

SFIS: Ona namjerno je! Ona izrodi mojoj kosu ne htjede plest!


 

FANTA: Nisam.

 


PIPI: Šta?


 

SFIS: Ona namjerno je.

 


PIPI: Ti namjerno si?


 

FANTA Nisam.


 

PIPI: Ona namjerno nije.


 

SFIS: (ljut) Kosu pleti, ženko ti!


 

PIPI: Šta? Kosu kakvu plest? Ruke njene ražanj su, njoj spokoj sad treba. O, jadna ženo, ženo mila.


 

SFIS: Šta mila? To je zmija. Ti zmijo huda, kosu pleti!


 

PIPI: Šta? Ti s ženkom mojom tako zboriš?


 

SFIS: Ja kriv nisam šta ruke svoje ta ludara prži! Pletenice na izrodi svojoj ja oću! Ovo prevara je smradna!
PIPI: Ja da smrad sam, ti veliš? Iz doma mojeg ti se goni! Tu kržljavost svoju sobom vodi. Marš, Sfiše, boleštino gadna! Šta tu još ti jesi!?


 

SFIS: Vi mutavi svi ste! Familijo najmutavija, sad čujte kletvu ovu: ako zbilja
Stođavo je biće mrsko šta šumom našom hara, nek nastamba ova vaša prvi mu
zalogaj bude!


 

Sfis bijesno izađe i uzme svoju izrodu sa sobom. Ostavi im samo zloslutu tišinu.











 

 


III


 

Na krasnom zelenom proplanku sjede Fanta i Bomb-Bo. Proplanak rascvjetao i
mirisan gleda dolje na prostrane livade i poljane, nekoliko brežuljaka u nizu, jednu gustu šumu i mirno more koje sve to opasa u nedogled. Pitomo sunce predvečernje zalijeva ugodnu sliku. Svoja usta Fanta upinje u divovski rog i od muklog zvuka sav proplanak drhti.


 

FANTA: Ti sam, Bomb-Bo mili, puhat moraš. Kad puhanje to krene svi nek tebe gledaju baš. Ja tebi puhanje pokazat mogu, al najvažnije kad bude, ti sam puhat moraš. Ti sreće imaš, Bomb-Bo, jer nema puno izroda rog ovakav. Tvoj otac najvećeg nosoroga ovdje zaklo je. Da takav imaju, drugi po dane cjele samo puhali bi, znaj. Ajde mili, puši sad. Ovako...


 

Fanta opet prvo puhne, a onda gura rog Bomb-Bou prema ustima. Klateće čedo ne obazire se.


 

FANTA: Ti možda zvuk rogov ne voliš. Nosoroge strašne pomisliš možda. To zvuk je tmast, al strašit ga se ne moraš. Ti galebiće slatke u špilji morskoj dok grakću misliti možeš. Il Hurka dede dobrog sjeti se dok glasom hrapavim takvim ljepe priče zbori. Čuj opet, šta ne zvuči to baš ko Hurk naš dobar stari?


 

Puše Fanta.


 

FANTA: Ti sad probaj ajde…


 

Gura mu rog k ustima. Bomb-Bo ništa.


 

FANTA: Znam, ti dubravu ovu našu s previše ljubljenja gledaš. Ni za Đoli svjet ti nju mjenjat ne želiš. Al to domoljubljenje tvoje preveliko je ipak. Ti sjeti se samo Đoli šta je krasna. Od sve ove divote naše stoput još krasnija. Ti želiš ko i svi da možeš tu krasnost stalno gledat. Ti to želit moraš. Ja zborićuti o Đoli svjetu, ti počuj slike ove: tamo svi ko Đoli su, usta imaju velka i ružom obojana. Mirišu na milost. Drveće tamo valjke čarobne najsvakakvije rađa, ne kokose uvjek iste tužne i banane. Tuzemlje naše ovo danas ljepo je, a sutra ko zna šta biće… Nema tamo plićaka u kojim morske psine vrebaju, nikad tamo vode ne fali, nikad žderila ne nestane. Nikom tamo krov se ne sruši na bulju dok spava. Zimi dovoljno kože za sve ima, i nijedan izrod ne krepa u snjegu. Mater tvoja tebi dobro oće. Ti puši, Bomb-Bo, puši!


 

Gura mu rog k ustima. Bomb-Bo ništa.


 

FANTA: Ti možda puhat nećeš jer vonj roga nosoroga tebi gadan je. Ti i ja prije
spavanja svaku noć rog ćemo ovaj skupa njušit. Navika ta od smrada tebi će miris spravit. Najzad ti ćeš u rog puhat. Al nek čeka rog! Mi zborit ćemo učit. Kad dođe Đoli i kad bagra nahrli, a ti u svoj rog puhni da sve se ježi i tebi okreće. A kad svi, svi baš, i Đoli, svi kad u tebe pilje, ti reć ćeš ovako: Anđelina ženo, ovo tu šta ja držim evo to tebi, to je za tebe, to je jedna fina praćka, evo gle, od najfinijeg drveta šta ima tu, ti s njom gađaj svinjice, mačke, orla, sve ih pogodi i požderi. To ti imaj jer si dobra! Praćka je to, a ja sam Bomb-Bo. Dajem ti praćku, a ti meni mater budi.


 

Fanta pričeka da Bomb-Bo progovori. Bomb-Bo ništa.


 

FANTA: Ti sad reci to, mili.
Bomb-Bo?

 

 Ništa.


 

FANTA: Šta je? Ti tako čkomliv si izrod. Ti brigu haješ šta o praćki koju nemaš
zborit moraš? Ja s Pipijem, ocem tvojim, zboriću. Nek napravi praćku najkrasniju za Đoli moliću. A tvoj stari dobro je muško i vješt, on naće drvo najbolje i praćku divnu načinit. Ti zborit sad odma o praćki možeš, to laž neće bit, o ti izrode krasni koji se laži tako krasno kloniš.
Bomb-Bo?

 

 Ništa.


 

FANTA: Ti valjda to dugo govorenje zaboravio si. Na, počuj ga opet, teško nije:
Anđelina Đoli, ovo tu šta ja imam na ti to, to je za tebe, to je jedna fina od najfinijeg drveta šta ima tu praćka. S praćkom tom svinjice ti gađaj, orla, mačke, sve ih pogodi i požderi. To ti imaj jer si dobra! Praćka je to, a ja sam Bomb-Bo. Dajem ti tu praćku, a ti meni mater budi. I kokosa ti dat mogu ak oćeš, kokosa mi tu puno imamo.
Bomb-Bo?

 

Ništa.


 

FANTA: To ipak tebi predugo je. Pomalo učit trebaš, ti još ipak mali si. Nu, s
početkom ti počni. Počuj: Anđelina Đoli, ovo tu šta ja imam evo to tebi, to je za tebe, to je jedna fina praćka.
Bomb-Bo? Ništa.


 

FANTA: Šta? Ti umoran si valjda već. Reci ovo samo: Anđelina Đoli, imam nešto tu za tebe, gle.
Bomb-Bo?

 

Ništa.

 

FANTA: Đoli, za tebe nešto imam?
Bomb-Bo?

 

Ništa.


 

FANTA: Bar: Đoli…
Bomb-Bo?

 

Ništa.


 

FANTA: Đoli?
Bomb-Bo?

 

Ništa. U taj čas evo Pipija na proplanku – velik je i strog.


 

PIPI: Ja znao sam da odavde zov svog roga čuh. Šta tu sama radiš, familijo nejaka?


 

FANTA: Ja Bomb-Boa našeg učim Đoli našoj miloj kad dođe kako umilit se treba.


 

PIPI: Rog taj moj dobro čuvat moraš. Nosoroga takvog više nać se ne može. Kad rog taj vidim, uvjek još ko da ga u grču držim, i opet zvjerska blatna leđa hrapava na sebi ćutim, i ko da mu opet bodež pod grkljan stavljam, a on otima se i skače, i divljom rikom na smrt mi prjeti.


 

FANTA: Učim Bomb-Boa u rog da puhne, Đoli zovom tim da dozove.
PIPI: Šta? Da on rog, taj spomen moj drag, u bagru onu nosi divlju? To ne. Ti ženo rog taj domu našem nosi i više da ga iskradala nisi.


 

FANTA: Al izrod naš u rog taj će puhat. Dozvat će Đoli tako na govorenje svoje.


 

PIPI: Na govorenje on Đoli će dozvat? Govorenje koje? I upuhom kojim?


 

FANTA: U rog ja ću ga puhat naučit. I sve će milo i slatko iz njegovih čvalja za Đoli izlazit.

 


PIPI: Izlaziće jel? Al ne izlazi još?


 

FANTA: Kratko učim ga tek. A i krajobraz ovaj um mu mori.


 

PIPI: To još čuo nisam da krajobraz uvjek isti umu nekom napor bude.


 

FANTA: Bomb-Bo krasan izrod je, al mali još. To ne može on u danu jednom svim vještinama tim sjajnim ovladat.


 

PIPI: Šta? Vi sjedite tu već dan cjeli?


 

FANTA: Jutrom dođosmo. To godi izrodu našem u krajobraz krasan buljit. To slike krasne u njemu budi i jezik brže odmotava.


 

PIPI: Ti Hurka starog samog u kašlju onom ostavila si? To familija ne čini. Šta ako opet on dizat se krene? Šta ako opet krene s glistama zborit i rukama golim koprive čupat? Šta ako kašalj škakljat ga počeo i lupat po leđima ga treba? I ko s potoka vodu njemu nosi?


 

FANTA: Stari jutros čio je bio. To Hurka raduje šta Bomb-Boa našeg Đoli će u vrli svjet vodit. To i tebi radost trebalo bi bit. Ti samo izrode tuđe za Đoli pripremaš. Familiju svoju za banane i foke mjenjaš. Jel otac uzorit si il nisi?


 

PIPI: Ja s ženom agon vodit neću. Ti domu smjesta pođi i izrod ovaj sobom vodi.


 

FANTA: Ti okrutan si, mužu, prema rodu najmilijem.


 

PIPI: Ti, ženko, sama sebi okrutna si jer umnosti ti muške fali. Ti znaš za ona klanja šta nedavno se zbiše, a opet sama šećeš i k tome izrod vodiš. Ti čula još ni nisi za onu jezu novu?


 

FANTA: Klanje novo?


 

PIPI: Zuzuovog malog cjeli dan nema. Odma Zuzu strahotu neku slutio. Puno ih
tražit išlo. Na kraju u pjesku, kraj vode, samo šlapicu izrodovu u lokvi krvi našli, krvi izrodne mirisa slatkog. Sva bagra govori šaptom hudo ime Stođavolovo.

 

FANTA: Ti, mužu, bar si prvi uvjek reko da Stođavo u zbilji ne biva.


 

PIPI: Kad sila takva huda harat krene, ja zadnji sam koji za ime pita… A ti ženo um svoj time ne mori, samo izrod uzmi i domu se vraćaj, i Hurka starog pitaj jel vode mu treba.


 

FANTA: Ti za dobro starog svog brineš, a za izrod ništa da govorenje uči i vještinom novom Đoli očara. Ti kletim se poslom baviš. Kad izrod svoj izdaš, dobro svršit ne možeš!


 

PIPI: Ti ženo uvjek isto svoje tupiš, ko ptica djetlić kad u drvo kucat stane. To
kvocanje tvoje nitko volit ne može.


 

FANTA: Ti izrode druge vještinom svojom krasiš, a blago svoje najkrasnije da truli puštaš.


 

PIPI: Ja blaga nemam nikakvog, a nemaš ni ti!


 

FANTA: Bomb-Bo, izrod naš krasan, blago je tvoje!
PIPI: Ti ženo glupa, žmiriš gdje svi drugi gledaju. Taj izrod tvoj mutav je. Od štuke rječne on mutaviji je.


 

FANTA: To za svoj izrod reć, to gadost je prljava!
PIPI: Ženo, ti jezik svoj pogani obuzdaj! To šta ti malim nazivaš, već veće je od tebe skoro. To čkomi samo i ždere!


 

FANTA: Ti, mužu, krivo zboriš.


 

PIPI: Aj pusti, ženo, nek izrod sam priča. Jel oćeš, izrode, za Đoli govorenje učit? Jel oćeš s materom na brdu ovdje ostat gdje sile hude vrebaju?
Bomb-Bo?

 

Ništa.


 

PIPI: Ja mislio sam tako.


 

FANTA: (poniženo) Ti, mužjače, pakost siješ.


 

PIPI: A ti, ženko, sad domu ideš i izrod ovaj sobom vodiš! Ti još jednu kontru reci i ja uši ću ti natezat! Zec bićeš, ne ženka. Ti pokorićeš se sad?


 

FANTA: (tiho) Oću.


 

PIPI: Tako. Ja sad ić moram. Velki balvan u daščice cjepat. A ti, ženo, odma domu hitaj! Ja naveče doć ću, žderilo nek me čeka! A rog ovaj gdje je bio stavi, i pipat ga više nemoj! I za starog mog skrbi, nek taj leži i vodu pije.


 

Ode Pipi. Fanta sačeka tren da se izgubi s vidika.


 

FANTA: Ae, mili moj, opet probaj: Anđelina Đoli, eo ovo tu šta držim ja to je
praćka, to je za tebe…
Bomb-Bo?

 

Ništa.


 

FANTA: Ti ne brini šta otac tvoj pričo je. On umno je muško, al niko izrod svoj ko mater ženka ne pozna. Ti zborit možeš. Zborit zato počni sad, ae…
Bomb-Bo?

 

 Ništa.


 

FANTA: Ti gnjeviš se sad na oca svog. Iz inata ti zborit nećeš. Al nek baš kad glas pustiš taj otac tvoj koji se sramit treba ponosan bude. Ti smiješ Đoli nešto ljepše neg praćku obećat. Ti misliš da praćka njoj dovoljna nije. Evo rog ovaj krasni ti reci da ćeš joj dat, pusti šta otac tvoj zbori, ovaj rog ti i Đoli skupa u sreću daleku ponesite.
Ae, zbori, kako Đoli rog ćeš obećat: Đoli ženko krasna, evo tebi ovaj rog!
Bomb-Bo?

 

Ništa.


 

FANTA: Ti bi možda prvo puho rađe. Ti misliš, ako pred Đoli prvo puhat, a onda govorit moraš, da i u učenju ovom tako činiš. Umno to je, milo moje umno. Puši prvo onda, puši!
Gura mu rog k ustima.

 

Bomb-Bo ništa.


 

FANTA: (u zanosu nekom tužnom) Znam: čudo ti si, ti od mene umniji si, ti puhat nećeš ni zborit jer sve to tebi glupo je, tebi ja sam glupa jer učit te oću ono šta znaš, ti izrod si tako poseban, ko grmlje u proljeće ti odjednom ćeš živnut, ti bagru ćeš očarat, Đoli zavest ćeš, u svjetu njenom vladaćeš, ti nisi ko mater tvoja nevaljala i glupa, ti mene ni ne gledaš, ti mene stidiš se, i ja sebe stidim se, nek prokleta ja sam, ja sam kriva, ja sam kriva, u tebe ja ne sumnjam, u tebe ja ne sumnjam, oprosti mi izrode, čudo ti si, ja ne plačem, ja ne plačem, čudo ti si, ja ne plačem…


 

Zacvili Fanta u očajanju pa hitro zgrabi rog. Puše dugo, kao da je pluća od
nosoroga pozajmila, puše i gleda u daljinu. Oči joj se crvene na plač, a     Bomb-Bo bleji kao riba.




 

IV


 

U mraku skučene špilje šćućurilo se tuce izroda: ima ih većih i manjih, ljepših i
grđih, a tu je i Bomb-Bo. Na ulazu stoji kamenčina, a izvana čuju se samrtni krici i grgljanje čudovišta. Kroz jedan prorez traka mjesečine baca svjetlo na male face prestravljene i uplakane. Plač, cvokot i šapat...


 

IZROD NEKI: Meni hladno tu je.


 

IZROD DRUGI: I ja mačkicu svoju zaboravih uzet.


 

IZROD NEKI: Šta ti to mačkica je?


 

IZROD DRUGI: To stavim ja na noge kad zima mi bude. Mačka to je, al mačku iz nje moj stari je izvuko.

 


IZROD MRZOVOLJ (MALO STARIJI): To koža od mačke zove se onda.


 

IZROD NEKI: Kad doće po mene materčica moja?


 

MRZOVOLJ: Možda mater tvoja baš sad crkava.


 

URLIK ŽENSKI IZVANA: Smiluj se, zvjerko velika! Aaaaaa... (taj krik zagubi se u krkljanju nekom dubokom i zvukovima nalik žvakanju)


 

IZROD NEKI: (preplašeno) Ne! To moje matere glas je bio.


 

IZROD NEKI: (preplašeno) Šta? Al baš ko moja mater to je zvučalo.


 

MRZOVOLJ: Da nije tvoja to mater bila?


 

IZROD NEKI: Nije, moja glas dublji ima.


 

MRZOVOLJ: U urlanju svaki glas se mijenja.

 


IZROD BLAGI (MALO STARIJI): Šta ti izrodiće ove plašiš? Šta dosta jeze bez tebe tu nema? Jel tebi ko zbori da mater ti priklana negdje leži?


 

MRZOVOLJ: Ja rećuti kad pitaš. Mater moju zaklo je juče. S bratom mojim i
sestricom malom na potok išla ona kožuhe oprat. Iz vode izletilo je đubre, izroda dva odjednom u usta je strpo. Majku moju žvako je pa ispljuno. Jadnica ta crkla odma nije, dugo kraj potoka tamo stenjala jadna. Otac moj kamenom ju utuć moro. Ti spavaj mila, u uho joj šapno.


 

BLAGI: To bjeda jest, al jedina bjeda nije. Meni zaklo je i oca i mater, još brata mi zaklo, čak babu i deda u spavanju izgrizo. Ja ipak od sebe manje u plač ne tjeram.


 

IZROD VESELI (MANJI MALO): (hvalisavo) Meni oca i materu zaklo, dve babe i dedu jednog, i braće sedam komada!


 

IZROD NEKI (MANJI ISTO): Meni sve je zaklo. Matora oba, sve dedove i bake, bratova i sestri sto!


 

IZROD NEKI: To bit ne može. Vas žaba je neka okotila.
Pomakne se kamenčina s ulaza. Neka ženka nagura svog izroda s drugima.


 

MATER: Ti budi tu i miruj. Po tebe mater skoro će opet doć.


 

IZROD NJEN: Ti čuvaj se, matero dobra. Ja još bi te vidjet htio.


 

MATER: To bjedan bi život bio da Stođavo hudi ga skonča. To neću ja dat. Na vam, bagro malena, da u čekanju svom od gladi ne krepate.
Ona prospe pred njih šaku oguljenih kikirikija pa izađe vrativši teškom mukom
kamenčinu na mjesto. Gladni izrodi žderu pohotno: kljucaju sjemenke kao ptičice, cikću, sudaraju se glave i jezici... Samo blejavi Bomb-Bo ostane kako je bio. Primijeti to izrod koji kraj njega sjedi.


 

IZROD POKRAJ: A šta? Šta ti žderat nećeš?
Bomb-Bo?

 

Ništa.


 

IZROD NEKI: Taj mutav je. Ništa taj ne zna.

 

POKRAJ: Kikiriki jedan u čvalje da mu gurnemo?


 

IZROD NEKI: Rađe ne. Za nas više biće.


 

IZROD NEKI: To izrod je Pipija vještog. Moj stari reko bi uvjek dok živ je još bio: Pipi taj uman je i dobar, a ipak ubog tako. Toj mutavosti šta u domu svom drži kraja nema.
Čuje se opet vrištanje žensko izvana. To je glas matere koja je malo prije tu bila.


 

MATER IZVANA: Ne izlazi, mali moj, do snjega prvog! Ipak bjedan je život moj! (i zagubi se glas u stravičnom prožvakavanju)


 

IZROD NJEN: (hvata se za glavu) Matero jadna, ženko najdraža. Kako ja bez tebe ću?


 

MRZOVOLJ: Među istima si sad. Kako svi, tako i ti ćeš.


 

POKRAJ: (Bomb-Bou) Tebi, mutavče, tu najbolje je ipak. Sretan ti si.


 

IZROD NEKI: Šta sretan on je? On žderat ne zna kad žderilo pred njega staviš, a cjeli dan tu ništa ždero nije. On mutav je tolko da od gladi će crknut. Šta sretan onda on je?


 

POKRAJ: Jel mater mu kolju il u vodi pod suncem s grozdom najsočnijim se brćka, njemu isto je. To sreća je nekad mutav bit. Bar brigu on ne haje.


 

VESELI: Ni ja ju ne hajem. Mene Anđelina će Đoli u sreću sobom povest.


 

IZROD NEKI: I mene Đoli će uzet!


 

IZROD NEKI: I mene! I mene!


 

MRZOVOLJ: Nikog od vas Đoli uzet neće. Jednog možda. To zna se bar kako Đoli uzima, jednog uvjek. Više ona uzet neće.


 

BLAGI: Ti šuti, snovokradico zlobna. Ti šuti, to ja te molim.


 

IZROD NEKI: Šta više od jednog ona uzet neće?


 

BLAGI: Uzeće više! Sve vas će uzet.


 

IZROD NEKI: Jednog samo uzeće, a to ja biću. Tako moj je otac reko.


 

BLAGI: Otac tvoj lešina je dobra, al krivo je reko. Kad Đoli ovaj naš jad vidi, kad vidi to đubre gladno šta za klanjem žeđa, sve nas ona dobra uzeće.


 

VESELI: Uzeće sve, to ja znam! U ptičurini njenoj svašta puno stane. Tamo igra
izrodna vlada. U kljunu šuma raste, po drveću tamo se pentrat možemo, ja na grani nekoj gnjezdo ću gradit. U krilu jednom livada je cvjetna, i čičci, ko koga više čičkom pogodi, tog ostali čičak šef zovu. U krilu drugom voda topla, za loptat se pjeskom mokrim, i za gnjurenja se igrat. U repu hladovina meka, tamo mi ćemo počinut, i priče jedan drugom tiho zborit.


 

IZROD NEKI: A borovnice? Borovnice jel tamo rastu? Od svega ja borovnice
najvolim.


 

VESELI: Rastu! Al ne ko naše ove u trnju pikavom. Borovnice tamo ko grožđe se lako beru.


 

BLAGI: Mi tihi budimo i čekajmo tiho. Do Đoli dolaska još puno dana ima. Daleko su još snjegovi prvi.


 

MRZOVOLJ: Više lišća s grana još past treba neg šta nas ovdje ima.


 

IZROD NEKI: (sanjivo) A onda od najkrasnijeg najkrasnija...


 

IZROD NEKI: Onda Đoli!

 


BOMB-BO: Đoli...


 

POKRAJ: Ti reko si nešto, mutavče mali?


 

IZROD NEKI: On Đoli je reko. Gle ga, sad miče se nešto.


 

Zbilja, uzvrtio se Bomb-Bo naokolo i izvukao negdje iz mraka onaj rog nosorogov u koji ga je Fanta učila puhati. "Kakav rog krasan...", prpošapće izrod neki kad ga je Bomb-Bo već stavio u usta. Sve to se brzo zbilo i kad su neki stariji izrodi stali vikati "Ne!", "Stani!", "Pobićešnas!"..., bilo je već prekasno. Zatutnjala je špilja od upuha Bomb-Boovog, a ostali izrodi ustrčali su se i stali vrištati. Viču oni: "Bjež odavde!", "Krelac čudovište doziva!", "Proklet budi mutavče"... Nekoliko ih se združilo da pomaknu kamenčinu s ulaza i svi su istrčali plačući i vrišteći van u opaku noć. Jedino Bomb-Bo ostao je u špilji obasjan bijelom mjesečinom. On spusti rog od usta i progovori glasom retardirano-proročkim.

 

BOMB-BO: Anđelina ženo... ovo tu šta ja držim... evo to tebi... to je za tebe... to je jedna fina praćka... evo gle od najfinijeg drveta... šta ima tu... ti s njom gađaj
svinjice... mačke... orla... sve ih pogodi i požderi... to ti imaj jer si dobra... praćka je to... ja sam Bomb-Bo... (dok Bomb-Bo govori, izvana se čuje vrištanje izroda, zapomaganje i zazivanje matera, zatim neki čudovišni podrizi, žvakanja, krkljanje, roktanje, sve se to miješa u jedan isti stravičan zvuk) To je jedna fina praćka... evo gle od najfinijeg drveta... šta ima tu... ti s njom gađaj svinjice... mačke... orla... sve ih pogodi i požderi...



 

V


 

U nastambi Pipijevoj skupila se četa hrabrih mužjaka. Dugačkim granama okružili Pipija koji vješto vitla nožem i od štapova im pravi koplja. Ponosni su: stoje više nego uspravno i govore glasno. Malo pokraj leži Hurk, starac ubogi, koji je skliznuo sa slame na tvrdu zemlju. Mrzlo je. Sve se pari od daha, zime i znoja. Crveni im obrazi i uši. Griju ih prkos i domoljublje.


 

MUŠKO NEKO: Šilji brže, šilji, šilji!


 

MUŠKO NEKO: Ajmo Pipi, šilj-šilj-šilj! Čas se primiče.


 

PIPI: Brzo kolko mogu šiljim, bagro hrabra. Nek dlan mi otpadne, ja ne marim.


 

MUŠKO NEKO: Niko tu ne mari. E, šta to mar je još?...


 

MUŠKO NEKO: Tu čuvanje naše zadnje nek stoji. U velkom grlu njegovom ja rado ću krepat ako od tog on gušit se stane.


 

MUŠKO NEKO: Na kopljima ovim oštrost je krasna. O kakav hip biće kad to đubre gnusno kroz dlaku crnu probijem.


 

HURK: Anđelina, konačno mi dolaziš. Ti i ja smo sunca dva.


 

MUŠKO NEKO: Šta? Anđelina? Di je?


 

PIPI: Već reko sam da starog tog ne slušate. Nema njega više. To stari je pjetao tu šta leži: zbori, a ništa ne veli.


 

MUŠKO NEKO: Ti, Pipi, bogalj si ipak. Sva familija još živa je tebi, a sreću nikakvu ti od tog nemaš.
PIPI: Pjetao ovaj stari familija moja jedina je. A šta od njega imam ja? Nu, a izrod onaj i ženka od leševa još su mrtviji.

 

HURK: Đoli! Ljubljena moja! Ptičurina donjećete meni, na slamici ovoj valjaćemo se sljubljeni. Ti i ja, ustajat nećemo nikad, ovi ovdje vodu će nam nosit. Ja žeđam, vode mi dajte!

 

MUŠKO NEKO: Pipi, ja u spavanju svakom rog tvoj onaj još čujem. Kad izroda
svog one noći urlik začuh, ja znao sam da u komadima ću ga nać. To Pipi ja znam najzad, za familiju tu svoju mutavu i hudu ti kriv nisi.


 

MUŠKO NEKO: Bar vještinu imaš, Pipi. Vještina ova nek bude iskupljenje tvoje.


 

PIPI: Prvi kopljem na Stođavola ja ću. To nek bude iskupljenje moje.


 

MUŠKO NEKO: Al ja sam prvi htio!


 

MUŠKO NEKO: Ko god hoće, prvi ić može. Mjesta za sve u prvom redu biće,
dovoljno velka je zvjer.


 

MUŠKO NEKO: Tako je! Ko ne voli umrjet prije, u tom naša krv ne vrije!


 

HURK: Đoli, kraj potoka sad ona ide. Ćup ona nosi, ćup! Na kamen ona čučne i
nogicu u vodu gura. Zašto noga moja dlake nema?, ona sebe vesela pita, a usta svoja u razmišljanje puči. Pod slap ona ćup taj gura. Slap u vodu pada, Đoli mojoj facu prska. Ona kesi se i o Hurku svom pojku pjeva. Ćup taj ona svom Hurku nosi.


 

MUŠKO NEKO: (pruža Pipiju granu neku) Pipi, na, na drvo ovo vatru ti stavi.
Koplja sama dovoljna nisu. Šta s kopljem mi mu možemo? Mi bocnut ga možemo prije neg nas proždre. A bocnut Stođavola, šta to je? To zvjerku bjesni samo, kad bocka ju neko. Ko vas kad komarac pika pa ga cjelu noć lovite dok ga mrskog ne raskeljite.


 

MUŠKO NEKO: Pravo ovaj zbori. Juče Munmon s kopljem ogromnim na njega je išo. Munmona znate svi, jako muško, ko kamen tvrd, znao taj jednom rukom vepru vrat slomit. To baš jutro familiju mu ovaj priklo, vidio ja Munmona gdje s kopljem tim bjesno hoda pa mu reko: “Stani Munmone, taj bjes svoj smiri, šta sam na đubre gadno ideš kad za sutra već bagra će se gnjevna skupit?” A on mi hrabar reko: “Nu! Ja čekat neću. Čekanje mene ždere!” i u šumu ošo. Čuli su ga samo još da iz šume vrišti. I koplje ono njegovo da su vidjeli neki vele, još Stođavolu iz čvalja smradnih viri, među zuba dva, ko čačkalica mu dobro dođe.


 

 

MUŠKO NEKO: Vatre zato treba!


 

MUŠKO NEKO: Spalit đubre!


 

PIPI: (prestane sa šiljenjem koplja pa krene trljati dva štapića jedan o drugi) Časkom vatra stiže. Vatrom pobjedićemo, bagro mila!


 

MUŠKO NEKO: Goriće đubre!


 

MUŠKO NEKO: Ja za taj naš pokolj kličem!
Stvori se na ulazu još jedan mužjak. Uspuhan je, mora da je trčao.


 

MUŠKO NEKO: Kljuz, ti si...


 

KLJUZ: Ja sam, ratnici. Ko glasnik dolazim.


 

MUŠKO NEKO: Počujmo!


 

KLJUZ: Mužjaka hrabrih druga četa pred šumu Stođavolovu po dogovoru stade.
Zazivali ga oni povicima hrabrim i zazvat ga uspješe. Koraci mukli iz šume se čuli, zemlja ko da da je potres cvokotat je stala. Pojavilo se đubre najzad s tim trupom svojim gadnim glomaznim. Bjesan nešto urlat tim glasanjem svojim zvjerskim stade, s četri nožurde te svoje dlakave gnjusne pred nas kroči. Mi oči u zrak uperismo, facu tu njegovu vonjavu da pogledamo. U zakutcima oka njegovih krmelja se gnojnih skupilo, spavalo je valjda đubre. Šta sanjat prokletinja takva može, to bolje ne mislit. Sretan nije šta budili smo ga. Ljut on stane repom vitlat i vatru bljuvat. Mužjaci hrabri na strane razne se razbježaše, ne jer kukavice su neg dogovor jer je takav. Sad on njih okolo lovi i ponekoga zaklat stigne, al brza je bagra hrabra i još ih živih ima. Čekaju nas oni tamo, čekaju da u pokolj skupa krenemo.


 

MUŠKO NEKO: Šta sad baš kad probudio se tek? Jao, pa on sad opako gnjevan biće.


 

MUŠKO NEKO: Sve to tako brzo dođe, ja ženku svoju za oproštaj ni začmrljio
nisam.


 

KLJUZ: Šta? čujem li ja to abu-abu?


 

PIPI: Mužjaci časni, sad ne budite latice maka!


 

HURK: Po livadi cvjetnoj bosa Đoli trči, gola, sise ko zečice dvije skaču, zečice šta svaka kupinu jednu u zubima nosi, trči meni Đoli moja, po livadi Hurk ona viče, pjeva Hu-u-u-u-rk, glavica krasna u trku joj se klima, u kosi pletenice skakuću…


 

KLJUZ: Šta?


 

PIPI: Ništa. Stari kaže u boj da krenut moramo! (uspio je sada Pipi svojim trljanjem dobiti vatru. Pali grane i pruža ih kao baklje hrabrim mužjacima) U boj!


 

KLJUZ: U boj!


 

HRABRI MUŽJACI U ZBORU: U boj!


 

MUŠKO NEKO: (podrhtava mu glas) Ali... Meni koplje sad ovo malo se trese.


 

MUŠKO NEKO: Ti onda prvi ideš. Dok tebe će žvakat, mi straga pikaćemoga.


 

MUŠKO NEKO: Krenimo!


 

MUŠKO NEKO: Za dom!


 

MUŠKO NEKO: Za Đoli!


 

MUŠKO NEKO: (zastane i pogleda u nebo, s divljenjem) Đoli!


 

MUŠKI NEKI: (pogledaju za ovim u nebo, oduševljeno) Đoli! Đoli! Anđelina!
Blažen nek je hip!


 

PIPI: Šta?


 

MUŠKO NEKO: U zraku je Đoli! Ptičurine nam stižu!


 

MUŠKI NEKI: Dolazi! Dolazi!


 

Kroz rupu na krovu sad svi gledaju prema nebu. Razniježili se hrabri mužjaci,
raspala se ratnička kolona, samo trče bezglavo i razdragano. Kliču: "Ja k domu
hitam izrod svoj nakitit!", "Suncokreti, suncokreti moji gdje su?","Srećo najveća! O, Anđelina moja Đoli!"... "Ptičurine, blažene nek ste, ptičurine krasne, ptičurine ukočene" – tepaju oni pojavama na nebu koje negdje drugdje nazivaju avionima. Samo Pipi, Kljuz i njih još nekoliko stoje u mjestu i gledaju ostale u nevjerici.


 

 

KLJUZ: Pred šumu mi moramo ić! U boj!
PIPI: Pred šumu, bagro! Neman hudu priklat! Mrtve osvetit!


 

MUŠKO NEKO: Al livada mene zove! Pred Đoli!


 

MUŠKO NEKO: Na livadu. Na livadu hitajmo!


 

MUŠKO NEKO: Moja ženka mrtva je, ja domu hitat moram: izrodu slatkom vodom nečisnicu prat, nokte u špice brusit…


 

Vitlajući oštrim kopljima i gorućim bakljama, režeći i urlajući od radosti, hita
napokon divlja bagra prema livadi na iščekivani doček. I za tren isprazni se
nastamba Pipijeva. Ostali su samo Pipi, Kljuz i njih još nekoliko. Samo blijedi
pogledi u trenutku poraza i tišine.


 

MUŠKO NEKO: Izdaja.


 

PIPI: A vi? Na livadu nećete?


 

MUŠKO NEKO: Ja izroda nemam.


 

KLJUZ: Ni ja ih nemam više. Do šume pođimo. Bar ostatke junačke na jednu hrpu da skupimo.


 

Oko toga se slože pa i oni odu. Tu je još samo Hurk, blijed i ostavljen od svih. A ipak, smije se i pruža ruke prema nebu.


 

HURK: Na izvoru ona staje, tu s pupe svoje list ona skida. U potok hladni radosno skače. Hurk, mene ona doziva… Mi ko izrodi veselo brćkamo se. Pod vodom se tražimo. Iz čvalja njenih svoju žeđ ja tažim. U sisama njenim moja bulja se zagubila… Vodi me, Đoli! Vodi me gdje slapovi nikad ne prestaju!


 

Uto zastane Hurk sav sretan, zagledan u nebo, mrtav.











 


VI


 

Usred puste ravnice sjede uplakana Fanta i blejavi Bomb-Bo. Sve je mrtvo i sivo: nema sunca, vjetra ni oblaka, samo pokoje drvo srušeno i trulo i neka vrućina što se diže iz zemlje i pepela.


 

FANTA: Ti legni, milo moje.
Bomb-Bo? Ništa.


 

FANTA: Ti legni, ajde. Bar svako leć može.
Bomb-Bo?

 

Ništa.


 

FANTA: (polegne ga sama rukama na tlo) Tako, ti miruj sad. Oči sklopi i brigu ne haj.


 

Nekim kožuhom prekrije Fanta Bomb-Boa od glave do pete. Kožuh preko glave njega ne smeta – svjetlo ili tama, svjedno mu je. Fanta zaplače još jače i stane skupljati suho granje po ravnici. Za to vrijeme iz daljine dolazi Pipi. Zastane kad dođe blizu Fante, malo poskoči kad je vidi.


 

PIPI: O!


 

 

FANTA: (proguta suzu) O.

 


PIPI: Tebe dugo vidio nisam.


 

FANTA: Ni tebe ja.


 

PIPI: Ti fališ mi, ženko.


 

FANTA: Reko si da gonim se, da žena tvoja više nisam.


 

PIPI: To reko sam. A sad da fališ mi kažem.


 

FANTA: To sad malo je bitno.


 

PIPI: Ja to kažem ipak.
Ništa.


 

FANTA: A šta ovdje tebe navodi?


 

PIPI: Tragam ja. Gospodar tmasti gladan je. Za proždrjet nešto nać mu treba dok još gnjevan nije.


 

FANTA: Taj nikad sit nije. Ti hodaš puno?


 

PIPI: To puno nije tolko, al umor brzo me hvata. Nekad radost me dalje vukla, prkos nekad, sad ništa.


 

FANTA: Al neka ti tu si. Meni oštrost neku spravit treba.


 

IPI: Oštrost? To bar teško nije. Evo... (iz pasa izvuče sjekiru) Gle, to oštrost ja na štap sam nabio. Dobro, a? Sjekira to sam nazvao, zato jer sječe.


 

FANTA: Dobro je. Za svrhu ovu dobro biće...


 

Sa sjekirom u rukama priđe Fanta kožuhu. Stoji i diše duboko, jedan trenutak. Drugi već mlati zvjerski, sve brže, sve žešće, i pritom plače, stenje, urla, vrišti dok se kožuh natapa krvlju i postane uskoro sasvim crven. Pipi gleda sa strane, miran je, steglo ga u faci. Fanta najzad pusti sjekiru da padne na tlo i ostane stajati nad krvavim činom, drhtava i cvokotava.


 

PIPI: To Bomb-Bo naš je bio?

 


FANTA: Nikad prije Bomb-Bo ga nisi zvao. Da, on je bio.


 

PIPI: Neka, ženo. Taj spor ti i ja bolje da nismo vodili. Gospodar mlado meso najvoli.


 

FANTA: (cvileći) I mekano...


 

PIPI: (krene kao da će ju zagrlit) No smiri, ženo jadna.


 

FANTA: (otrgne se) Nu, ti vatru pripali. Na, drva tamo već sam naslagala.


 

Pipi ode do hrpe granja. Uzme dva štapića i kratkim trljanjem brzo pripali vatru.


 

PIPI: U čemu kuhaćemo?


 

FANTA: Neki kotao tamo bačen je. Kraj potoka baš.


 

PIPI: Nu! Kraj vatre sjedi, ženo. Odmaraj i vatru održi. Neće žena kotle teške nosat.


 

Pipi ode. Fanta ostane sama kraj vatre i plače. Tu i tamo pomakne koje drvo ili
puhne u žar.


 

FANTA: (plačući, prvo tiho, a onda sve odlučnije) Ti vrati se nama, Anđelina Đoli... Ti još jednom dođi. Vidićeš, dobri ćemo ti bit... Ti dođi, čarolije svoje udjeli... Mi jadni ovdje smo. Gladujemo mi i žeđamo... Mi sami sebe koljemo... Roblje mi smo... Ti nama još jednom spusti se, ti vidićeš da tebe najvolimo. Baklje one i koplja, sva horda ta divlja, to za tebe nije bilo. Zlo mi tebi nikad ne htjedosmo... Za drugog to je bilo, za drugog jednog... Ti valjke svoje nosit ne moraš, ti nikog sobom ne moraš vodit, ti grda čak možeš doć, bez mirisa svog ti dođi... Ti dođi samo, dođi nam oprostit...


 

S leđa joj priđe Pipi noseći kotao. Morao je čuti zadnjih par riječi. Ona, zanesena, nije ga primijetila.


 

PIPI: S kim ti to zboriš?

 

FANTA: S Đoli, dobrom djevom.


 

PIPI: Šta zboriš s njom kad tu je nema?


 

FANTA: Tu nikog drugog za zborit nemam. A baš s njom mi se zbori sad.


 

PIPI: Ti, ženo, odmor trebaš. (uzme ju Pipi i posjedne na tlo) Ja kuhanje ovo gnjusno dovršiću. (Pipi stavi kotao nad vatru, razbuca još malo plamen) Nek zavri malo voda počekajmo još.


 

FANTA: (plačući) Daj opet nam dođi, milosti Đoli. Tvoj povratak željno iščekujemo.


 

PIPI: (sjedajući do nje) Šta? Zašto? Tu nemamo više izroda za dat joj.


 

FANTA: (na rubu sloma) Šta? Onda šta? Ja s njom zborit oću, moram ja s njom
zborit! Ona... Anđelina je ona Đoli. Šta!


 

Fanta se skljoka Pipiju u ruke. Plače mu u grudi.


 

PIPI: Neka ženo, neka.


 

FANTA: (plačući) Anđelina Đoli, djevo, ti spasi nas od ovog pakla... Ti vrati se nama i oprosti nam... To mi te molimo...


 

PIPI: (tiho, gledajući Fantu) Usliši nas...


 

Topao ljudski zagrljaj. Pipi i Fanta ostaju sjediti čekajući vodu da zavri.



Facebook! TwitThis