Tags: 5F 3M

Mlada spisateljica Suzana budi se jedno jutro i odlučuje se boriti sa svojom depresijom nastalom zbog nestašice para, tako što će napisati priču s kojom će pokušati sama sebi odgovoriti na pitanje "Zašto su ljudi nesretni?" Priča koju ona izmišlja događa se u jednom danu. U toj priči su njezin susjed Jozef i njegova žena Zorka koja pati od Alzheimerove bolesti. Ali i Ljubica, samohrana majka koja nikako da pronađe idealnog ljubavnika te njezina kćerka Ružica,  tipična srednjoškolka, buntovna i neshvaćena. Njihove se sudbine na čudne načine sudaraju tijekom jednog kišnog, zimskog dana u središtu Zagreba.




GODINA: 2010.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 5Ž (srednjoškolka, srednje 20, kasne 20, kasne 30, srednje 70)

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 3M (srednje 20, srednje 40, srednje 70)

NAPOMENA VEZANA ZA LIKOVE: Moguće dubliranje. 

NAPOMENA VEZANA ZA MJESTO RADNJE: Radnja se događa u Zagrebu. Veći dio radnje događa se u tri stana u istoj zgradi na Gornjem gradu, a manji dio radnje događa se na Strossmayerovom šetalištu.

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.




LICA:

Suzana, mlada djevojka, spisateljica (narkomanka u svojoj priči)

Ivan, njezin dečko (narkoman, u njezinoj priči)

Mirica, mlada djevojka, policajka

Jozef, starac, muž Zorkin, susjed od Suzane

Zorka, starica, Jozefova žena koja pati od Alzheimerove bolesti

Ljubica, žena srednjih godina, samohrana majka od Ružice, susjeda Suzanina i Jozefova

Ružica, srednjoškolka, kćerka od Ljubice

Oliver, Ljubičin ljubavnik


Prolog

Svi elementi scenografije (dijelovi stana): stol, nekoliko stolaca, naslonjač, sofa-krevet, komoda, itd. zbiti su u jednom kutu. Izgledaju kao porazbacana scenografija i rekvizita. Dok ulazi publika čuje se buka: kompresor, nerazgovijetni „uzvici-povici“ radnika na ulici, kamion za smeće, lajanje psa, truba nekog automobila, dubok glas čovjeka koji viče „Krumpira! Luka!“, nepodmazana, teška ulazna vrata u zgradu, lift, alarm-budilica, voda u WC-školjki, itd. Kada se publika smjestila na svoja mjesta na pozornicu izlazi glumica koja igra Suzanu. Donosi stalak sa mikrofonom, namješta ga. Gleda u tonsku kabinu. Na njezin pljesak rukama buka postaje vesela glazba brzog ritma. Ulaze ostali glumci i plešući namještaju scenografiju i rekvizitu tako da u konačnici scena izgleda kao jedan namješten stan.

Za vrijeme namještanja scene glumci se plešući i oblače u svoje kostime, tj. postaju likovi koje će igrati. Svaki puta kada Suzana govori dio svog monologa, glazba se prekida, a glumci ostaju „zaleđeni“. Ona je ta koja ima dvije funkcije – jedna je funkcija pripovjedača koji je svjestan odnosa pozornica-gledalište, mi/glumci-oni/publika, a druga je funkcija igranje lika u vlastitoj priči.

1. Suzana – Jutro – Stan 1 (Prolog)

(Suzana sjedi na krevetu u svojoj sobi.)

SUZANA: Tišina. Kako bi izgledala slika tišine? Jeste li ikad razmišljali o tom? Vi gospođo? Vi, gospodine? Ma znate zašto vas to pitam – jutros sam se probudila s tom mišlju. Sanjala sam sliku tišine. Samo se sad više ne sjeća kako je izgledala. Al' znam da bi se mogla dogoditi tišina, potrebno je vrijeme – vrijeme od A buke do B buke. Između je tišina. Tišina je kao odluka. Trenutak. Trenutak nakon kojeg nužno slijedi neka posljedica – buka, promjena, komadić sudbine.

I dok sam tako sjedila na svom krevetu i razmišljala o tišini, odlučila sam sjesti i pisati. Prva rečenica koju sam napisala nje bila:  „Ljudi se boje tišine“. Ne volim patetiku. Napisala sam :  Gospodin Jozef jutros se probudio s osmijehom na licu. Odlučio je ne dopustiti kompresorima koji ruju u njegovoj ulici da ponište taj osmijeh. Istrčavši iz kreveta, pojurio je na prozor i povikao:

JOZEF: Tiše! Tiše!

SUZANA: Onda je shvatio da i danas pada kiša. Jučer je padala, i prekjučer. Kad će više prestati. – mislila je gospođa Ljubica, Jozefova susjeda, dok je kuhajući kavu bacila pogled kroz prozor. A onda je pogledala na sat. I rekla:

LJUBICA: 7 i 15 je!

SUZANA: I gospođa Ljubica, nasmijana, ispija gutljaj kave. Pa ipak, ako ste je dobro promotrili, na trenutak joj je pogled poništio nasmijano lice. Kao da joj je kroz glavu projurila neka crna misao, neki ružan predosjećaj. Najobičnije jutro u nečijem životu, a za nekoga možda životna odluka. Pretpostavljate da je to pomislila, ali ne možete sa sigurnošću znati da li je to istina. I dok gospođa Ljubica čeka svoju kćerku Ružicu da dođe na doručak, ja odlučujem ne ustajati još iz kreveta. Uzimam jednu tabletu za smirenje. Kao što to uostalom često radim u posljednje vrijeme, jer sam depresivna, zbog mog dečka Ivana Pijem je. Zatim liježem natrag u krevet. Spavam. (Suzana uzima jednu tabletu. Pije je. Liježe u krevet. Spava.)


2. Ljubica, Ružica – Jutro – Stan 2 

(Za stolom sjedi Ljubica. Pije kavu. Gleda na sat.)

LJUBICA: 7 i 15 je!

(Dolazi Ružica. Kako je ušla spušta na pod, negdje, omanju putničku torbu.)

LJUBICA: Dobro jutro!

RUŽICA: Jutro!

LJUBICA: Još si u pidžami?

RUŽICA: Nije ovo pidžama.

LJUBICA: Aha… Napravila sam nam doručak. Sjedni. Jedi. Ima i kave, draga. Al' prvo nešto pojedi. Nemoj kavu na prazan želudac. (Ružica je već sebi natočila kavu. Ispija gutljaj.) Znaš da to nije… Jesi sve spakirala?

RUŽICA: Jesam.

LJUBICA: Hoćeš da ja još jednom provjerim?

RUŽICA: Mama.

LJUBICA: OK, OK. Nisi zaboravila duple hula-hopke? Najavili su još veći pad temperature sutra i prekosutra. Ispod nule, sigurno.

RUŽICA: Znam.

LJUBICA: Navodno će na Plitvicama padati snijeg preko cijelog vikenda.

RUŽICA: To si mi sinoć rekla.

LJUBICA: Al' Plitvice su divne u ovo doba godine. Snijeg, slapovi… Baš su divne.

(Ružica pogleda Ljubicu. Ljubica prestane s pričom. U tišini, obje ispiju po gutljaj kave. Ljubica ustane, izađe iz prostorije, a onda se vrati sa „lutkarskom kućicom“. Ta „lutkarska kućica“ zapravo je replika scene koju kao publika gledamo, dakle tri stana u jednom.)

LJUBICA: Vidi što sam jutros pronašla kad sam tražila kofer. Sjećaš se ovog? To si napravila kad si bila još u osnovnoj školi. Nisam ni znala da ste varili na satu tehničkoga? (Šute.) U koliko sati su vam rekli da bus kreće?

RUŽICA: Popodne.

LJUBICA: U koliko sati?

RUŽICA: Ne znam.

LJUBICA: Kako ne znaš?

RUŽICA: Ne znam.

LJUBICA: Pa pitaj danas u školi.

RUŽICA: Pitat ću!

(Opet šute.)

LJUBICA: Bus kreće iz škole ili s autobusnog kolodvora?

RUŽICA: Ne znam.

LJUBICA: Ako je iza 5, onda te ja mogu vozit na bus. Prije 5 nažalost ne mogu, dogovorila sam se s Oliverom da… (Ljubici zvoni mobitel.) O, mi o vragu, a vrag…

(Ružica ustaje, odlazi u sobu.)

LJUBICA: Dobro jutro, Oliver! Zvala sam te sinoć. Rano si otišao spavati? Reci ljubavi. Misliš prije nego krenemo? OK. Al' je l' se nešto dogodilo? (Oliver šuti.) Oliver?

(Ružica se vratila.)

RUŽICA: Idem ja.

LJUBICA: Ružice, čekaj! (Oliveru.) Oliver, čujemo se kasnije.

RUŽICA: Što?

LJUBICA: Ružice dušo, molim te, nemoj da imam osjećaj krivnje.

RUŽICA: Mama, što hoćeš? Da se nasmijem?

LJUBICA: Lijep osmijeh i željezna vrata otvara.

RUŽICA: (Groteskno se nasmije.) Jesam. Je l' si sad OK? Mogu ići?

LJUBICA: Već smo o tome sinoć pričali - znaš da te ja nikad na ništa ne bih silila, ali ovaj izlet na Plitvice sa razredom je nešto…

RUŽICA: Što je za mene dobro, jer sam asocijalna i jer mi treba da se više družim, kao ostale pubertetlije mojih godina.

LJUBICA: Nisam to rekla. Što ti je to u kosi?

RUŽICA: Mama, zakasnit ću u školu.

(Ružica ode.)


3. Jozef, Zorka – Jutro – Stan 3 

(Za stolom sjedi Jozef. U kutu su na jednoj lampi zakačeni napuhani baloni. Pokraj stola su dvije velike vreće u kojima su prazne plastične boce. Jozef prebrojava boce i radi bilješke na papiru. Iz jedne vreće izvadi 10 njih na stol, onda to zabilježi na papir, zatim te iste boce stavi u drugu vreću. Vidimo u pozadini, zalijepljene na raznim dijelovima pokućstva male papiriće na kojima piše: Kćerka – MARINA, Unuci – JOHN, GRACE, Muž – JOZEF, Tvoje ime – ZORKA, itd.)

JOZEF: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10. Znači 30. … 1, 2, 3, 4, 5… (Čuje neki zvuk iz susjedne sobe.) Zorka? Bit će da se probudila. (Vraća boce koje je izvadio natrag u istu vreću.) Evo me Zorka. Dolazim. Ove ćemo kasnije prebrojati… (Stavlja vreće sa strane, jednu pokraj druge.) A joj, koje su sad koje? Opet sam sve pobrkao. A! Ovu sam malo prije ubacio, znači ove sam izbrojao, a ove… Ma, nema veze… Evo me Zorka. (Zorka je došla.) O, probudila si se. Pardon! (Nakloni se, ode do radija. Upali glazbu – lagani valcer. Zorka se smije. Jozef je primi za ruku, dovede je plesnim koracima do stola i kavalirski posjedne.) Skuhao sam nam čaj. Sad ću ti ga natočiti. Fini čaj od kamilice. S puno šećera kako samo ti voliš. Evo, izvoli… Čaj. Pije se. Ovako – uzmeš i… Mmm… Fino. Probaj. Ovako… Ne moraš sad popiti, ako nisi žedna. Nisi obukla papuče. Prehladit ćeš se. (Govori, dok traži Zorkine papuče.) A ne smiješ se prehladiti, barem ne danas, jer je danas Zorkin rođendan. Što je danas, ljubavi?

ZORKA: Sad sam ti rekla – danas je Zorkin rođendan.

JOZEF: Tako je! I zato su tu ovi baloni. A kasnije će bit i torta. Velika crna, torta, od čokolade, kako sam ti voliš. Da! I danas nam dolazi naša Marina iz Amerike. 'ko nam danas dolazi? (Pronašao je papuče. Obuva Zorku.)

ZORKA: Sad sam ti rekla – dolazi naša Marina iz Amerike.

JOZEF: Tako je, miško moj.

ZORKA: Jozef, 'ko nam danas dolazi?

JOZEF: Sad si mi rekla – Marina danas dolazi iz Amerike. Dolazi i donosi nam unuke. Danas ćemo vidjeti naše male polu-crne unuke Amerikance. Dolaze nam John i Grace.

(Zorka je popila čaj. Čuje se buka iz stana iznad njih. To je Ljubica bacila kofer na pod. Zorka okreće šalicu naopačke i udara s njom o stol. Jozef joj je otima iz ruke.)

JOZEF: Nemoj to raditi Zorka! Razbit ćeš šalicu. (Zorka se uznemiri. Pušta neke čudne zvukove i ponavlja „Ne, ne, ne…“ Ustala je od stola, sumanuto se kreće po prostoru.) Joj, oprosti, nisam htio biti grub. Popila si čaj, ptičice? Sad ću ti ja još natočiti. (Uzima čajnik, ali vidi da je prazan.) Samo trenutak da…. (Vidi da nema više čaja.) Nema više čaja… Ljubica? (Vraća se do Zorke.) Miško moj, sad ću ja otići do Ljubice po još čaja, a ti… (Brzo donosi na stol kutiju sa starim fotografijama.) Vidi Zorka, vidi. Pogledaj ove lijepe stare fotografije. Vidi kako su lijepe… (Jozef navodi Zorku da dođe do stola i sjedne se dajući joj jednu po jednu fotografiju. Kada Zorka sjedne on izvlači iz ladice stola veliki uokvireni natpis, okačen na komad konopca, na kojem piše Zorka Rohr, tel: 3010507.) Kako smo bili zgodni kad smo bili mladi. Vidi kako se smiješ. Najljepši osmijeh na svijetu. A ja, pogledaj me. Nisam ni ja bio za baciti… Gledaj miško moj, samo ti gledaj, a ja ću skoknuti do Ljubice po čaj. (Stavlja natpis Zorki oko vrata.) Evo ti i lančić da budeš lijepa… Moja Zorka, uvijek šik. (Pomiluje ju po glavi.) Di ću ja sad skoknuti?

ZORKA: Sad sam ti rekla – skoknut ćeš do Ljubice po čaj?

JOZEF: Bravo, ptičice moja.

(Jozef krene prema vratima, Zorka ga zastavi pitanjem.)

ZORKA: Jozef, di ćeš?

JOZEF: Pa sad si mi rekla – skoknut ću do Ljubice. Eto mene prije nego kažeš keks.

ZORKA: Keks!

JOZEF: E – keks, keks!

ZORKA: Keks, keks!

(Zorka se nasmije i vrati se listanju fotografija. Jozef, snužden, ode.)


4. Ljubica, Jozef – Jutro – Stan 2

(Ljubica sjedi na podu pokraj otvorenog kofera. Oko nje je razbacana odjeća. Vidljivo je uznemirena, uplakanih očiju.)

JOZEF: Dobro jutro, susjeda.

LJUBICA: Dobro jutro susjed.

JOZEF: Oprostite što vam ovako upadam, ali ostao sam bez čaja. Pa ako biste bili ljubazni pa mi…

(Ljubica se brzo sabire, skuplja odjeću, gura je u kofer i nabacuje lažni osmijeh na lice ne bi li skrila uplakanost i uznemirenost.)

LJUBICA: Nema problema susjed. Uđite.  Koji čaj biste?

JOZEF: Ako imate kamilicu, to bi bilo sasvim u redu.

LJUBICA: Imam kamilice. Samo tren. Odmah je donesem. (Ljubica odlazi u kuhinju.) Žena vam je sama doma?

JOZEF: Ma da, ostavio sam je na kratko, pa…

LJUBICA: Evo, požurit ću se ja. (Dok traži čaj, pokušava se obuzdati da ne brizne u plač. Iz ruku joj ispadu posude, Jozef to ne vidi, ali čuje, pa ipak se pokušava ponašati kao da to ne primjećuje.)

JOZEF: Popodne dolazi jedna naša prijateljica, ona će je malo pričuvati, pa ću ja skoknuti do trgovine, prije nego dođu Marina i djeca.

LJUBICA: A da – danas je Zorki rođendan. Danas ćete konačno upoznat svoje unuke.

JOZEF: Da! Nemate pojma Ljubice, koliko me to veseli.

(Ljubica se vratila iz kuhinje sa čajem.)

LJUBICA: Mogu mislit. Izvolite.

JOZEF: Hvala.

(Čuje se lajanje psa negdje iz ulice.)

LJUBICA: Opet taj pas!!! Koji mu je vrag? Samo se dere.

JOZEF: Vezan je lancem. To mu se očito ne sviđa.

LJUBICA: Vezan ili ne vezan, trebalo bi ga ušutkat! Ne znam što je gore – taj pas koji noć i dan zavija ili ova buka od kompresora.

JOZEF: A čujte, mene više smeta kompresor. Nikako da srede tu rupu u ulici.

(Ljubica skriva lice od Jozefa, jer je na rubu plače. Jozef joj dodirne rame. Ona se odmakne.)

LJUBICA: Da. Koliko to već traje – skoro pola godine kopaju, zakopaju, pa opet iskopaju.

JOZEF: Da. (Vidi kofere.) A vi negdje putujete, susjeda?

LJUBICA: Da. Idem preko vikenda u Istru, s Oliverom.

JOZEF: A lijepo.

LJUBICA: Da. Jedva čekam. Obećao je da će me voditi negdje na ples. Ovih dana imam neku nevjerojatnu potrebu da odem negdje na ples. Valjda zbog ovog tmurnog vremena, kiše.

JOZEF: Hvala vam još jednom na čaju.

LJUBICA: Nema na čemu.

JOZEF: Vratit ću vam odmah popodne.

LJUBICA: Ništa se vi ne brinite. Pozdravite Zorku.

JOZEF: Hoću, hvala. Đenja!

(Jozef ode.)


5. Ružica – Jutro – Škola 

(Čuje se školsko zvono. Ružica utrčava u razred.)

RUŽICA: Joj, oprostite što sam zakasnila. Bus mi je… Što? Tko? Ja? Evo, samo trenutak da… (Uzima „školsku-zadaću“, ustaje na noge. Čita. Za vrijeme čitanja, neprestano joj dolijeću papirići s kojim je gađaju kolege iz razreda. Ispočetka ona se pretvara da je to ne dira, ali što se više približava kraju čitanja svog eseja njezina uznemirenost postaje sve očitija i vidljivija.) Na današnji dan, točno prije godinu dana, ubila sam psa. To je bio ženski pas. Kuja, crna, kratkodlaka mješanka ružne izduljene gubice. Bila je skitnica, lutalica, bez vlasnika. Ali imala je ime. Djeca iz ulice zvali su je – Crna Kuja. Crna Kuja imala je mladunče gotovo podjednake ružnoće. Muško pseto. Kujin sin. Njega su zvali Crni Skot. Izgledao je kao dobar primjer pošalice Boga. Njega nisam ubila. Iako je i on, tog jutra, zajedno sa njom zavijao na mjesec.

Da nisam bila toliko pijana, da nisam pila od zore do sumraka posljednjih šest dana, da se moja sebična majka nije ubila tjedan dana prije, ne bih izvadila pušku i ne bih pucala u glavu Crne Kuje. Ne bih je ubila morskom puškom koju je otac bio kupio prije više od deset godina, prije nego nas je napustio zbog druge žene. Paf! Umrla je u trenu. Jedan hitac i gotovo. Osti su joj se zabile u potiljak, probile mozak i gotovo izgurale oči izvan lubanje. Strašan prizor. Odvratan.

Kad se Crna Kuja skljokala na pod, Crni Skot je pobjegao. Ne znam gdje.

I jednu večer, opet sam čula lavež psa. Kad sam izašla na ulicu, tamo je kod kante za smeće stajao sklupčan poput mačke Crni Skot. Vratio se na mjesto zločina, pomislila sam. Traži svoju majku. Počela sam se smijati. Dođi – rekla sam. Nemoj se bojati. Ako si gladan jedi. Ako si žedan, dat ću ti da piješ. Gledao je u mene, širom otvorenih očiju i bilo mi je mučno od tog pogleda. Nije lajao, ali je ispuštao neke čudne zvukove, kao da muče, kao da jeca. Zastidjela sam se. Prvi put, tek sada, pomislila sam – Ja sam ubila tvoju majku. Ne mogu te gledati u oči. Mrš! – viknula sam i vratila se u kuću.

Ne znam kad je Crni Skot otišao. Ali sutra navečer, vratio se. Opet je satima visio u ulici i nervirao me. Poslije nekog vremena, prekipjelo mi je. Izašla sam na ulicu  i rekla – Ili uđi unutra ili nestani. Ovako više ne ide. Crni Skot nije ušao. Samo je zarežao na mene. Ja sam se okrenula i ušla opet u kuću. Ostavila sam vrata otvorena. Legla sam na pod, nastavila buljiti u televiziju. U nekom trenutku, Crni Skot je ušao u kuću. Došao je do mene i legao. Više nije ispuštao one čudne zvukove. Tu smo noć spavali zajedno na podu  u dnevnom boravku. Služio mi je kao jastuk veći dio noći, a kad sam se ujutro probudila, ležali smo i gledali se iz takve blizine i tako intimno kao što mi se rijetko događalo s ljudima. Mislim da to nikada nisam doživjela čak ni s majkom. Skoro da je bilo pretjerano. Bilo mi je žao što sam mu ubila majku i rekla sam tu to. Rekla sam mu! Rekla sam mu da se više ne treba bojati. I da od sada može dolaziti i odlaziti kako mu drago. Sve sam mu rekla! Mladunče, naravno, nije ništa reklo. Samo me je gledalo velikim očima punim povjerenja.


6. Suzana, Ivan – Jutro – Stan 1 

(Suzana leži u krevetu. Pokraj nje na stolcu odmah do kreveta sjedi Ivan. Suzana se budi.)

SUZANA: Koji kurac? (Suzana iskoči iz kreveta.)

IVAN: Ej!

SUZANA: Što ti radiš ovdje? Što hoćeš?

IVAN: Ej, nemoj se ljutit. Dolazim u miru.

SUZANA: U pičku materinu, što hoćeš?

IVAN: Došao sam samo razgovarat.

SUZANA: Nazvat ću policiju, ako ne odeš odmah isti tren. Izlazi!

IVAN: U kurcu sam, jebote, kako ne kužiš.

SUZANA: Boli me kurac što si ti u kurcu. Izlazi van!

IVAN: Daj, molim te…

SUZANA: Koji kurac radiš u mom stanu?! Koji kurac ti radiš u mom stanu?!!!

IVAN: Nemoj vikat.

SUZANA: Izlazi van! Vrištat ću. Izlazi van!!!

(Ivan je zgrabi. I začepi joj rukom usta.)

IVAN: Ne želim bit agresivan. I neću. Samo me, molim te, poslušaj. Molim te.

(Ivan skida ruku sa Suzaninih usta. Pušta je iz svoga zagrljaja. Suzana je prestrašena.)

IVAN: Čist sam više od mjesec dana. I dobro mi ide. Bilo je sjebano, al' sad sam OK. Mislim… U kurcu sam, ali guram. Odjebo sam cijelu ekipu. Preselio sam se. Sad živim sam i… Jebiga, sad znam, zajebo sam što sam te odjebo. Fališ mi.

SUZANA: Ivane… Idi. Molim te. (Ivan krene, ali se vrati.)

IVAN: Je l' imaš barem nešto love za posudit?

SUZANA: Nemam ništa.

IVAN: Vratit ću ti za koji dan. Nije ono što misliš. Samo sam u kurcu…

SUZANA: Nemam ništa.

(Ivan je gleda, onda svom snagom udari šakom o stol.)

IVAN: U pičku materinu! Zašto me sad tako gledaš?

SUZANA: Ivane, nemoj, molim te.

IVAN: Zašto me tako gledaš? Uvijek me tako gledaš! (Zaleti se prema Suzani koja samo ponavlja „Nemoj, molim te…“, zgrabi je, baci na pod.) Pičko glupa, fakat ne lažem ovaj put!

(Suzana leži na podu skvrčena u fetus položaj, plače. Ivan shvati što je napravio.) Sorry Suzi, nisam… (Krene prema Suzani da je zagrli, ali se ona odmakne.) Baš sam kreten…Suzi? U pičku materinu! (Ivan zgrabi stolac, baci ga, istrči iz stana. Suzana ostaje ležati na podu.)


7. Ružica – Jutro - Škola 

(Ružica i dalje stoji na nogama u razredu.)

RUŽICA: Kako mislite – prepisala? Ovo je moj sastavak. Moja priča. Nisam to prepisala. Od kud bih? Pa školsku zadaću pišemo u školi? Molim? Kakve to veze ima što ja imam 17 godina? Premorbidna sam za 17 godina? Oprostite, nastavnice, ali… Molim? Pa izabrala sam slobodnu temu. Da, znam što je bila tema – Recesija. OK, ali ja sam je prilagodila sebi. Stavila sam naslov – Reces i ja. To znači nešto potpuno drugo. Ako je slobodna tema, valjda imam pravo na… OK, možda svi u razredu ne znaju što znači reces, ali vi valjda znate. Ne, nisam bezobrazna. Oprostite, nisam htjela bit bezobrazna, samo… (Sluša. Onda se obraća svima u razredu.) Reces u Katoličkoj crkvi znači – otpusna molitva, molitva koja ide na kraju mise. Molim? Pa nisam ja to izmislila. Pogledajte u rječnik. Što? Kako mislite dat ćete mi 1? Pa… Nastavnice… Da – mamu pozovem u školu? Ali, nastavnice… Znate što – jebite se! Dobro ste me čuli – Jebite se i vi i vaša recesija, i svi vi koji mislite da je to sad najvažnija stvar na kugli zemaljskoj. Jebite se! (Ružica istrči iz razreda.)


8. Suzana – Jutro – Stan 1 

(Suzana pušta glazbu. Navija je „do daske“. Izvlači iz ladice vrećicu gumenih-bombona. Sumanuto otvara bombone, ubacuje ih u usta, kao što to inače radi kad je pod stresom. Zatim istresa sve tablete koje ima na stolac pokraj kreveta. Slaže ih po bojama i po veličini. Uzima jednu. Ispija čašu vode. Uzima drugu. Opet pije vodu. Pali grijač za vodu. Pojačava glazbu. Jozef joj kuca na vratima. Suzana viri kroz špijunku, ali ne otvara vrata.)

JOZEF: Gospodična? Gospodična?!!! Molim vas, možete li malo stišati glazbu? Ako se ne stišate, pozvat ću policiju. Jeste me čuli? Pozvat ću policiju!!!

(Suzana pojačava glazbu., pleše. Jozef se vraća u svoj stan. Zove na telefon.)

JOZEF: Halo?! Policija? Molim vas, htio bih prijaviti susjedu koja radi abnormalnu buku tu u zgradi. Da, da, pokušao sam je zamoliti, ali ne otvara vrata. A malo prije se čulo neko vrištanje, urlanje nekih ljudi… Ma čujte, ta mala narkomanka opet radi neki tulum. Molim vas… Kako znam da je narkomanka? Znam, jer znam! Dobro. U redu. Samo dođite što prije. Ulica je *** Đenja! Zorka? Di si Zorka? O Bože, što radiš? Zorka?!

(U susjednoj sobi Zorka skakuće po prostoru, baca sve što joj padne pod ruku. Vesela je i zaigrana kao malo dijete. Jozef je pokušava umiriti. Hoda za njom i skuplja stvari koje baca, papiriće koje kida… A onda se oboje počnu smijati dok skakuću po prostoru kao mala djeca. U nekom trenutku Zorka se zaustavi, sjedne na pod i kao da se iznenada snuždi. Promatra Jozefa koji se sjeo pokraj nje. Jozefu su oči pune suza.)

JOZEF: Zorkice, znaš 'ko sam ja? Znaš?

(Zorka mu se blago smiješi i pomiluje ga po glavi. Zagrli ga, poljubi ga u čelo.)


9. Suzana, Mirica – Jutro – Stan 1 

(Na vratima kuca Mirica, policajka.)

MIRICA: Policija! Otvorite vrata! Policija je! Otvorite vrata!!!

(Suzana krene prema vratima, ispadaju joj gumeni bomboni iz ruku, raspu se po prostoru. Ne skuplja ih, odlazi otvoriti vrata.)

MIRICA: Jeste li sami?

SUZANA: Da.

MIRICA: Kako se zovete?

SUZANA: Suzana Mičić.

MIRICA: OK, Suzana Mičić je l' vi pokušavate oglušit?

SUZANA: Molim?

MIRICA: Stišajte glazbu!!!

(Suzana odlazi stišati glazbu.)

MIRICA: Ako slušate tako glasno glazbu, znate da možete oglušit. Osim toga, možete oglušit i svoje susjede. A to ne bi bilo dobro. Mogli bi vas tužit zbog toga, znate?

SUZANA: Oprostite, nisam znala da je tako glasno.

(Mirica je ušla u stan, gleda bombone porazbacane po podu. Suzana krene sumanuto sakupljati bombone sa poda.)

MIRICA: Jeste vi dobro?

SUZANA: Ja? Jesam.

MIRICA: Jeste vi možda pili danas?

SUZNA: Ne.

MIRICA: Jeste se drogirali?

SUZANA: Ja? Ne. Nisam.

MIRICA: Susjed koji vas je prijavio rekao je da se čulo i neko vrištanje, više ljudi.

SUZANA: Ma netko je bio tu. Svađali smo se. Ali neće se taj vratiti. Nema više buke. Oprostite.

MIRICA: Vaš dečko?

SUZANA: Nemam ja dečka!!!

(Neugodna tišina. Mirica naizmjence „skenira“ stan i Suzanu.)

MIRICA: Voda vam je uzavrela, znate?

SUZANA: A joj, zaboravila sam na to. Čaj sam htjela skuhat. Hoćete vi?

MIRICA: Pa… Može.

(Suzana juri u kuhinju. Traži čaj. I dalje je sva konfuzna i zbunjena. A i Mirica je zbunjena od vlastite reakcije.)

MIRICA: Inače, možemo se na ti razgovarat. Nisam ja toliko starija, je li?

(Suzana se vraća sa čajem posluženim u exspresso šalicama.)

SUZANA: Ne, niste. Hoćete šećera? Mislim, hoćeš šećera?

MIRICA: Hvala. Zdravije je bez. (Mirica se počne smijati. Suzana je zbunjeno gleda.) Nikad nisam pila čaj iz… Oprosti.

(Suzana se sjedne za stol. Mirica ne znajući što sa sobom, također sjedne za stol.)

MIRICA: Fino miriši.

SUZANA: Da.

(Neugodna tišina.)

MIRICA: Čaj je spas za ovo doba godine. Kad je hladno i kad se ljudi stisnu, najbolji lijek je dobar čaj.

SUZANA: Da.

(Neugodna tišina.)

MIRICA: Čaj nekako vraća snagu. Vitalnost.

SUZANA: Da.

(Mirica krene ispit gutljaj čaja, ali joj taman zazvoni mobitel. Malo se „brecne“. Slučajno prolije malo čaja po podu. Dosta je „smušena“.)

MIRICA: Ops! Oprostite… Mislim, oprosti…

SUZANA: Nema veze.

(Suzana traži krpu, a Mirica se javila na mobitel.)

MIRICA: Halo? Ej, ma još sam tu. Evo me, spuštam se. Sve OK. Da, sve OK. Eto me za čas.

(Suzana je našla krpu i kleknula pokraj Miričinih nogu da obriše pod. Počinje plakati i histerizirati.)

SUZANA: Prokleta kamilica!?! Zašto si se sad prolila? Zašto se sad prolila, jebena kamilica!!! U pičku meterinu, jebena kamilica se prolila po podu!!! U pičku materinu…!!!

(Mirica je zbunjeno gleda, zatim joj priđe, stavi ruku na rame. Suzana joj se baci u zagrljaj. Mirica je zbunjena, drži je u zagrljaju. U nekom trenutku Suzana se odmakne.)

SUZANA: Oprosti, oprosti…

MIRICA: Moram ići. Dolje me u autu čeka kolega.

SUZANA: Al' niste, nisi popila čaj do kraja…

MIRICA: Nisam, da. Al'… Popij ga ti… Sorry, al' stvarno moram ić.

(Mirica ode. Suzana zatvori vrata. Mirica krene niz hodnik, onda se vrati. Suzana i dalje stoji na vratima. Mirica kuca.)

MIRICA: Možda će ovo zvučat malo glupo, ali… malo mi je neugodno, ali… Je l' bi ti htjela da nekad odem na čaj, pivo, rakiju, što ja znan… nešto… sutra, prekosutra, bilo kad…

SUZANA: Večeras?

MIRICA: Večeras?

SUZANA: Ili…

MIRICA: Može večeras. Gdje? Kad?

SUZANA: Ne znam. Negdje blizu.

MIRICA: Štros? Osam?

SUZANA: Kod A.G. Matoša?

MIRICA: Dobro.

SUZANA: Dobro.

MIRICA: Inače ja sam Mirica. (Pruži ruku. Suzana stisne ruku.) Hoćeš moj broj mobitela, u slučaju da… (Suzana je zbunjeno gleda, onda izvlači kemijsku i daje je Mirici. Pruži svoju ruku da napiše broj na nju. Mirica se malo zbuni, onda se nasmije. Napiše broj na Suzaninu ruku.) Idem sad.

SUZANA: OK.

MIRICA: Vidimo se!

SUZANA: Vidimo se!

(Mirica ode. Suzana zatvori vrata.)


10. Jozef, Zorka – Jutro – Stan 3 

(Jozef i Zorka ulaze u sobu. On nosi veliki natpis Welcome i čekić. Donosi stolac, stavlja ga pokraj starog ormara.)

JOZEF: Može malo pomoći? (Namjesti Zorku pokraj stolca, nasloni se na njezino rame kako bi se uspeo na stolac. Čim se popeo zakucava jednu stranu natpisa. Onda daje Zorki čekić.) Pridrži ga dok namjestim drugu stranu. (Dok Jozef namješta drugu stranu natpisa, Zorka mu pokušava skinuti hlače.) Zorka? Što to radiš? (Zorka se smije, štipa ga za stražnjicu.) Ne možemo sad, vidiš da imam posla. (Namješta hlače.) Daj mi sad čekić. (Pruži ruku za uzeti ga, ali Zorka, nasmijana, poteže ga k sebi, zeza ga.) Ja tebi… (Namjesti usta kao da će joj dati pusu. Ona isto ispupči usta.) …ti meni čekić. (Poljubi je, ali Zorka ne ispušta i dalje čekić iz ruku.) Nemoj ga potezati, inače ću… (Kako se kao klackalica potežu tako Jozef skoro padne sa stolca.) Eto sad sam skoro i pao. (Oboje se smiju. Jozef je konačno dobio čekić, zakucava natpis na ormar. Spušta se i vraća stolac na mjesto.) Eto! Dođi Zorka, dođi ovamo da vidiš što smo napravili. Je l' vidiš? Ovdje piše „Welcome“! Što ovdje piše, Zorka? Što?

ZORKA: Sad sam ti rekla – piše Welcome!

JOZEF: Tako je, miško moj! Idemo sad na ručak.

(Jozef krene prema vratima od sobe, Zorka i dalje stoji i gleda. Jozef se okrene prema njoj.)

JOZEF: Zorka? Idemo. Zorka? (Zorka ne reagira. Jozef joj okrene stražnjicu i skine hlače i pokaže gaće. Zorka veselo krene prema njemu.)


11. Ljubica, Oliver – Popodne – Stan 2

(Oliver sjedi za stolom. Ljubica ulazi s koferom u rukama, baca ga na pod. U bijesu ga otvara, sve što joj padne pod ruke baca sa strane, sve dok ne izvuče mušku pidžamu.)

LJUBICA: Ovo sam ti kupila za poklon. Uzmi. (Stavi mu pidžamu na stol ispred njega.) Uzmi! Nova pidžama. Za nov početak. (Baci Oliveru pidžamu u lice. On je pokuša uhvatiti za ruku, ona izvuče svoju ruku iz njegove. Nastavlja se raspakiravati.)

OLIVER: Ljubice, jebiga. 'ko je mogao znat da će se baš jutros…

LJUBICA: Ne želim više slušat o tvojoj ženi.

OLIVER: U kurac. Nije sad stvar u njoj.

LJUBICA: Uvijek je stvar u njoj, i tebi.

OLIVER: Nije me briga za nju. Al' doktor je rekao da je prelabilna i da joj treba pomoć. Sjebat će djecu. Vidiš da manipulira. Luda je.

LJUBICA: Oliver, molim te.

OLIVER: Ići ćemo drugi vikend. Obećavam.

LJUBICA: Ne, nećemo mi nikamo ići.

(Oliver je ustao i zagrlio Ljubicu s leđa. Ljubica stoji kao kip. Plače joj se.)

OLIVER: Ljubice… (Poljubi je u vrat.)

LJUBICA: Nemoj.

OLIVER: Ljubice… (Još jednom je poljubi.)

(Ljubica opali šamar Oliveru, Oliver joj uzvrati. Ljubica ga počne gurati i ponavljajući viče na njega „Izlazi van!“ Oliver se opire. Ljubica se  rasplače. Pada na pod, Oliver je grli. U nekom trenutku počinju se ljubiti. Ljubica se is prva opire, a onda se prepušta.)


12. Suzana, Ružica – Jutro – Stan 1

(Ružica dolazi doma. Vidi da je Ljubičin kofer polu-raspremljen, otvoren na podu. Sjeda pokraj njega, promatra ga. / Suzana iz susjednog stana - daje znak za glazbu. Plešu. U nekom trenutku, dok Suzana priča, Ružica počinje bacati ogromne količine papirnatih aviona kroz prozor. Ti avioni izrađeni su od reklamnih letaka za razna putovanja.)

SUZANA: Usamljeni ljudi, napušteni ljudi, potišteni ljudi, često sjede sami u sobi i govore besmislice u zrak. U takvim trenutcima nerijetko im glavom projuri misao – kako bi svijet izgledao da njih više nema? Da li bi se išta promijenilo? Svijet kolapsira. Svakog dana diljem svijeta umiru neki ljudi – neki zbog ratova, neki zbog terorističkih napada, neki zbog gladi, bolesti, neki zbog slučajnih prometnih nesreća, a neki jer im je puna kapa svega toga. Pa opet dok neki umiru, neki drugi ozarenih, nasmijanih lica odlaze u turističke agencije i kupuju kartu za izlet, putovanje, odlazak u nepoznato. (Ironično, kao da čita reklamu iz časopisa.) Dočekajte Novu godinu u Istambulu za samo 7 000 kuna, u Pragu za samo 5 432 kune, u Barceloni za samo 6 431 kunu i 50 lipa, u Londonu za pišljivih 8 999 kuna, ili nešto egzotičnije u Taškentu za samo 9 999 taškentskih novaca, ili pak nešto jeftinije u Sarajevu za samo 599 kunica, a uz to dobivate i besplatnu porciju oriđiđi ćevapa sa lukom! (Trenutak šuti.) I ja bih negdje putovala. I slala bih jako puno razglednica. Zašto ljudi danas više ne šalju razglednice?

(Ružica ponovo sjedne pokraj kofera na podu. Slaže stvari natrag u kofer. Zatim približi k sebi „lutkarsku kućicu“, zagrli je i ležeći u fetus položaju zaspe.)


13. Suzana, Ljubica – Popodne – Stan 1/Stan 2 (SAN)

(Ljubica je ušla u dnevni boravak. Dolazi do police na kojoj drži tablete za smirenje. Dok traži tablete, sa police ispadnu rizle. Ljubica u šoku, promatra ih. Odjenom se trzne, sprema rizle u džep, nalazi tablete za smirenje, uzima jednu, pije je. Suzana sjeda na sofu. Šminka se. Ljubica uzima još jednu tabletu, pije je. Odjednom zapazi Suzanu.)

LJUBICA: Tko si ti?

SUZANA: Tko si ti?

LJUBICA: Što ti radiš u mojoj halucinaciji?

SUZANA: Ja u tvojoj? Ne, ti si u mojoj. Mislim, ako je ovo halucinacija. Ali prije mislim da je san.

(Ljubica priđe sofi, sjedne pokraj Suzane.)

LJUBICA: Zašto se šminkaš?

SUZANA: Ne osjećam se dobro.

LJUBICA: Trebala sam popit samo jednu tabletu.

SUZANA: Kakvu tabletu?

LJUBICA: Za smirenje. Uzela sam previše.

SUZANA: I ja sam pretjerala. Popila sam dvije žute malo prije. Bijele su bile OK. Ali ovo je već malo čudno. Očito da nisu dobra kombinacija sa metadonom.

LJUBICA: Metadonom? Ti si narkomanka?

SUZANA: Bila sam. Liječim se.

LJUBICA: (Ironično.) Liječiš se?

SUZANA: Da, liječim se.

LJUBICA: (Provala smijeha.) Uopće ne izgledaš kao narkomanka.

SUZANA: Ne? Hvala. Ni ti ne izgledaš kao da si na rubu živčanog sloma.

LJUBICA: Pa i nisam.

SUZANA: (Provala smijeha.) Ne?

LJUBICA: Ne. (Provala smijeha.) Dobro, možda malo. Ali, kad se probudim, mislim da ću bit puno bolje. (Obje imaju provalu smijeha. Onda se naglo smire i uozbilje.)

SUZANA: Hoćeš? (Ponudi Ljubici ruž za usta.)

(Ljubica uzme šminku. Nastavljaju razgovor dok se obje gledaju u ogledalo i šminkaju.)

LJUBICA: Čudno mi je malo ovo.

SUZANA: Što ti je čudno?

LJUBICA: Čudno mi je što si ti tu. Obično ovakvi snovi imaju neki smisao, neku funkciju proročanstva ili upozorenja.

SUZANA: Kako znaš da ja nisam tvoj prorok?

LJUBICA: (Ironično.) Ti da si moj prorok? (Smije se i dalje je ironična.) Pa onda mi reci nešto. Što vidiš kad me pogledaš.

SUZANA: Vidim da si nesretna.

LJUBICA: Ja? (Smije se.) Nisam nesretna. (Ironično.) Stvarno si mi rekla nešto proročanski.

SUZANA: Ružica je narkomanka.

LJUBICA: Molim? (Ljubica se smije.) Gluposti govoriš. (Pogleda Suzanu i shvati da je ona ozbiljna. Uozbilji se.) Stvarno?

SUZANA: Tj. nije još. Drogira se, ali je na putu da postane.

LJUBICA: Kako to misliš?

SUZANA: Nije probala žuto. Ali ako nešto ne poduzmeš, mogla bi, uskoro.

LJUBICA: Molim?

SUZANA: A ljudi svašta rade kad su nesretni.

LJUBICA: Nije moja Ružica nesretna.

SUZANA: Jesi primijetila kako se stanjila?

LJUBICA: Da. Ali ona je u pubertetu. Tijelo joj se mijenja. Gubi baby-špek.

SUZANA: Počeci nisu strašni. Ja sam se u pubertetu čak i rezala.

LJUBICA: To nije baš normalno.

SUZANA: A što ti radiš kad te nešto tu… (Pokaže na Ljubičino srce.) …boli?

LJUBICA: Ja? Pa ništa.

SUZANA: Nikad nisi udarila šakom o stol ili nogom o stolac?

LJUBICA: Jesam.

SUZANA: Eto vidiš. To ti je to. Ista stvar. Agresija je drugo lice bola.

LJUBICA: Imam osjećam da bih sad mogla nekog udariti.

(Suzani zvoni mobitel. Ona gleda na njega, ali se odlučuje ne javiti. Zove je Ivan.)

SUZANA: O Bože…

LJUBICA: Ovdje je pretiho. Moram se probudit.

SUZANA: (Ljubici, koja ne čuje zvuk mobitela.) Ti ništa ne čuješ?

LJUBICA: Ružica je već trebala doći doma.

SUZANA: (Gledajući na mobitel koji i dalje zvoni.) Kako se ovo čudo gasi?

LJUBICA: Idem.

SUZANA: Idi.

LJUBICA: Čuvaj se. (Mobitel prestaje zvoniti. Ljubica je otišla.)

SUZANA: Hoću… Što? (Ogleda se oko sebe, ne vidi Ljubicu.) Zašto si mi rekla da se čuvam? (Na trenutak samo sjedi i šuti. Gleda prazno ispred sebe. Liježe u krevet. Spava.)


14. Ljubica, Ružica – Popodne – Stan 2

(Ružica leži i dalje na podu. Ljubica je promatra.)

LJUBICA: Gdje si ti do sad?

RUŽICA: Bila sam u školi.

LJUBICA: U školi?

RUŽICA: Da.

LJUBICA: Do sad?

RUŽICA: Iza škole sam otišla na cugu.

(Ružica se sjela za stol. Na stol je stavila „lutkarsku kućicu“.)

LJUBICA: S kim?

RUŽICA: S prijateljima.

LJUBICA: S kojim prijateljima?

RUŽICA: S prijateljima.

LJUBICA: Zašto su ti oči crvene?

RUŽICA: Molim? Nisu mi oči crvene.

LJUBICA: Jesi se napušila?

RUŽICA: Što? (Ružica se smije.)

LJUBICA: Tebi je to smiješno?

RUŽICA: Da, meni je to smiješno.

(Ružica se nastavi „igrati“ sa „lutkarskom kućicom“. Ljubica baci rizle na stol pred Ružicu.)

LJUBICA: Što je onda ovo?

RUŽICA: To nije moje.

LJUBICA: A čije je onda?

RUŽICA: Otkud bih ja to znala?!

LJUBICA: Kako se onda stvorilo u kući?

RUŽICA: Bože mama, rekla sam ti – ne znam, nije moje.

(Ljubica je očajna, ljuta je, ali je samo gleda u nevjerici. Ružici je neugodno, ne može izdržati Ljubičin pogled, zato nastavlja sa slaganjem figurica u „lutkarskoj kućici“.)

LJUBICA: Prestani se s tim igrat.

RUŽICA: Zašto?

LJUBICA: Ako ne prestaneš…

(Ružica se ustane i krene prema vratima od svoje sobe.)

LJUBICA: Di si pošla?

RUŽICA: Idem u sobu. Za sat i pol moram bit na autobusnom.

LJUBICA: Vrati se ovamo.

RUŽICA: Ne da mi se opet vodit ovaj razgovor.

LJUBICA: Ružice, vrati se ovamo!!!

(Ružica je gleda, zatim se vrati. Sjedne za stol.)

LJUBICA: Što je bilo u školi?

RUŽICA: Ništa nije bilo.

LJUBICA: Kako ništa nije bilo? Zvali su me iz škole.

RUŽICA: Baba iz hrvatskog me optužila da sam prepisala sastav. I to je to.

LJUBICA: I to je to?

RUŽICA: Da. (Ljubica je promatra. Ružica uzme neku figuricu iz „lutkarske kućice“ i namjesti je na neko drugo mjesto. Šute.) Nemam ti više što za reći. Sve sam rekla.

LJUBICA: Sve si rekla?

RUŽICA: Rekla sam ti. Ta nastavnica je totalna glupača.

LJUBICA: Glupača ili ne glupača, ti ne smiješ reći – Jebite se! Kakav je to način? Ona je tvoja nastavnica. Je l' se ja trebam sramit svaki put kad ti odeš u školu? Svakih sedam dana, moram pisat nove ispričnice, zato što se ti ponašaš retardirano. I onda još kao šećer na kraju, danas opet nađem rizle u ormariću, usred kuće. I pitam – čije su? A ti mene gledaš u oči i lažeš? Lažeš!

RUŽICA: Rizle nisu moje.

LJUBICA: Je l' ti stvarno misliš da sam ja luda? Da sam ispala iz Srednjeg vijeka?

RUŽICA: Mama…

(Ljubica odjednom, kao i inače kad na tepih izađe ovaj tip razgovora, postaje patetična, plačnoga glasa, „žrtva“. U zanosu brbljanja, zapravo ne vidi Ružicu. A to Ružicu, naravno, još više izbacuje iz takta.)

LJUBICA: Nemoj ti meni „mama“! Mi očito imamo problem. Tj. ti imaš problem sa mnom. Jer ja tebi sve najbolje, a ti meni ovako vraćaš. Mislim… Ne znam… Ja ne znam više što bih trebala napraviti da tebi dođe iz guzice u glavu da ja nisam tvoj neprijatelj. Ako te nešto muči, ako si nesretna, ja sam tu da razgovaramo, a ne… I sad ćeš me opet tako gledat i mislit u sebi – govori stara, govori. I ja ću se osjećat k'o neka glupača koja te terorizira i… Ne znam… Ja stvarno ne razumijem što ja to toliko krivo radim, u čemu je problem?!

RUŽICA: Nema problema.

LJUBICA: Nema problema?

RUŽICA: Tata bi to shvatio.

LJUBICA: Tata bi to shvatio?

RUŽICA: Da, tata bi to shvatio.

LJUBICA: Aha, opet smo na tom terenu. Tvoj otac nije tu! Ja sam tu! Imaj barem malo poštovanja prema meni. Ja se trudim k'o kobila, a stalno ispadam neki krvnik koji te maltretira. Ne znam više kako. Što da napravim. Što god da ja pitam – ne valja. Što god da ja kažem – ne valja. Pa kvragu, ako ti toliko ne pašu pravila ponašanja u ovoj kući, izvoli iseli se. Nazovi oca i od k njemu.

RUŽICA: Pa možda i hoću.

LJUBICA: Pobogu Ružice, nemaš više 15 godina. Završi s tim pubertetom. Odrasti!!!

(Ljubica se razljutila i razmahala s rukama dok je govorila, u zamahu je rukom oborila „lutkarsku kućicu“. Kućica je odletjela na pod.)

RUŽICA: Pogledaj što si sad napravila?

LJUBICA: Nisam namjerno.

RUŽICA: Jesi. Znam da, jesi. Grozna si!

LJUBICA: Nemoj se derat na mene!

RUŽICA: Derat ću se na koga hoću!

LJUBICA: Ružice?!

RUŽICA: Ne želim više živjet s tobom. Grozna si!!!

LJUBICA: Ružice?!!!

RUŽICA: Toliko si grozna da je otac pobjegao od tebe, a sad te ni Oliver ne želi više jebat.

(Ljubica opali pljusku Ružici.)

RUŽICA: Mrzim te!

(Ružica istrči zgrabi svoju putnu torbu i istrči iz stana.)

LJUBICA: Ružice?! … U pičku materinu!!!


15. Suzana, Ivan – Popodne – Stan 1 (SAN)

(Suzana sjedi na kauču. Ivan se pojavljuje. Razgovaraju kao ptice. On je poziva na ples. Ivan i Suzana plešu. Taj ples nalik je dječjoj igri. Taj ples je nešto što su oni uobičajeno znali raditi kada bi im bilo dosadno. Taj ples pun je zavođenja, ljubljenja, dječje radosti. Taj ples traje sve dok se Suzana u nekom trenutku ne snuždi. A snuždi se jer Ivan postane agresivan. Od laganog udaranja po obrazima kao dio nekog sexy plesa, to postane naguravanje i agresivan ispad. Ivan je baci na pod i legne na nju. Pokuša je poljubit, ona okrene glavu.)

IVAN: U pičku materinu!

(Ivan istrči iz stana.)


16. Ružica – Popodne – Ulica

(Ružica u debeloj zimskoj jakni, istrčala je ispred zgrade. Pada kiša. Ona nema kišobran. Pokušava naći mjesto ispod kojeg se skriti od kiše. Vadi mobitel i džepa i zove.)

RUŽICA: Halo, tata, Ružica je. Mogu doći preko vikenda kod tebe? Ne, otkazan je izlet na Plitvice. Prehladno je. Što? Nisi u Zagrebu? A di si? U Šibeniku, kod bake i dede? Ti sam ili…? Aha. Ma da znam da bi i mene vodio, da nisam trebala ići na Plitvice. A kad se vraćate? … Martin mora u školu u ponedjeljak. Što je? Kako misliš isti ja? Isto neuredno piše? Da, baš smo pravi brat i sestra. … Ma, ne, ne, ja sam OK. Da. Jesam. Što? 'ko se to smije? Što Martin radi? Namazao je lice sa šlagom. Da, mogu mislit kako izgleda. Aha. OK. Idi. Vidimo se drugi vikend? Di? U Graz? Zašto? Aha. Dobro, onda se vidimo za dva tjedna. OK. Bok! (Ružica kako je ugasila mobitel, izvlači novčanik iz džepa. Gleda u njega, prazan je. Ima tek nešto kovanica u njemu. Zatvara ga. Odlazi.)


17. Jozef – Popodne – Slastičarna

(Jozef je u slastičarnici.)

JOZEF: Dobar dan. Recite mi, molim vas, mogu li ja tu kod vas kupiti cijelu tortu, ali da je ne naručujem, nego da je sad kupim? Nemate ništa gotovo? A koliko bih trebao pričekati? Sat vremena? O, pa što je sat vremena u mojim godinama. Molim? Hvala na komplimentu. (Namigne.) Ja ću onda tu sjesti i pričekati. Što? Crnu tortu, od čokolade, ako imate. Dobro. Hvala. Oprostite, nisam pitao – koliko to košta? 80kn?! Ma, ne… U redu. (Jozef krene prema praznom stolcu da sjedne i pričeka da torta bude gotova. Sjedne.) Hvala, neću ništa piti. Samo ću sjest i pričekat, ako je to u redu?


18. Suzana – Popodne – Stan 1

(Suzana sjedi na sofi i govori, dok paralelno gledamo Jozefa koji je u slastičarnici.)

SUZANA: Dok se u kutu slastičarnice nasmijana grupica kineskih turista upravo sprema fotoaparatom ovjekovječiti trenutak ugriza prvog paprenjaka, gospodin Jozef razmišlja o broju kovanica u svom džepu. Situacija nije prikladna za prebrojavanje. Zato će gospodin Jozef za trenutak pitati:

JOZEF: Oprostite, mladiću. Možete mi reći gdje je ovdje WC? Hvala.

SUZANA: I onda će ustati i spustiti se u mali, podrumski WC dotične slastičarnice, kako bi u miru i daleko od radoznalih pogleda mogao provjeriti koliko medvjeda, koliko tuna, a koliko slavuja trenutačno ima u svom džepu. Da li je to malo životinjsko carstvo dostatno za jednu crnu, čokoladnu, rođendansku tortu? (Jozefu ispadaju gomile kovanica na pod.) I uskoro će doznati da će biti dostatno, pa ipak mnogo godina kasnije, kada kineski turist bude listao stranice svog starog albuma, tko zna hoće li se zapitati – tko je taj starac, tužnih, snenih očiju uhvaćen u drugom planu na fotografiji na kojoj on uživa okus autohtonog, hrvatskog kolača? Tko zna? Tko zna da li će se gospođa Ljubica, koja upravo hrli prema svom automobilu, ne bi li na vrijeme stigla na autobusnu stanicu, sjećati kako je baš na ovaj dan hodala mokrom travom, utiskujući tragove u nju. Tragove koji će zbog kiše, uskoro nestati, kao da ih nikad nije bilo. No, dok ona bude prebacivala iz treće u drugu brzinu, jer naime, ne voli voziti auto po kiši, Suzana Mičić, ja, i dalje ću sjediti u svojoj sobi. Razmišljat ću o kovanicama u džepu gospodina Jozefa. I bit će mi mučno od toga. Zato ću i odlučiti da se i gospodinu Jozefu, i gospođi Ljubici, a i meni samoj na idućim stranicama dogode neobične stvari. Pozoran čitatelj možda će pomisliti – pretjerano, izmišljeno, sranje. Pa ipak – utješno je to što stvarnost, usprkos svemu, često premašuje maštu. Ono što se događa u stvarnosti često je tako čudno da ne bi prošlo ako se upotrijebi u knjizi, kazališnoj predstavi ili na filmu. Ali, to ne bi trebalo spriječiti ljude poput mene da nešto ispričaju. Ne možemo ne ispričati ono što smatramo istinom, samo zato što djeluje nevjerojatno. Radi se, naime, o tome da je upravo prošlo sat vremena od trenutka kad je gospodin Jozef naručio tortu. I sad će upravo reći…


19. Jozef – Popodne - Slastičarna

JOZEF: Gotovo? Super. (Zvoni mu mobitel. Zove ga Marina.) O! (Slastičaru.) Samo trenutak da se javim. Kćerka me zove. Marina? Di ste? Kako to misliš? Da, ali… Dobro. Dobro. Samo je nazovi, molim te. Tek da ti čuje glas… (Jozef poklopi mobitel. Zbunjen, tužan stoji.) Molim? Aha, da. Torta. Tamo da platim? (Krene prema blagajni.)


20. Suzana, Zorka, Ivan – Predvečer – Stan 1/Stan 3 (SAN)

(Suzana spava. Zorka sjedi za stolom, svira melodiku. U nekom trenutku, Zorka ustaje dolazi do napuhanih balona, buši ih. Suzana se budi.)

SUZANA: Ej, što radiš?

ZORKA: Bušim balone.

SUZANA: To mi je jasno. Al' zašto?

ZORKA: Zato što mi se to sad radi. To me smiruje.

SUZANA: To te smiruje? E pa mene uznemiruje, molim te, prestani.

(Zorka probuši zadnji balon. Gleda Suzanu. Nasmije se. Čuje se grmljavina, potom prolom oblaka. Zorka naglo ustane. Uzima melodiku u ruke. Sjeda pokraj Suzane na sofu.)

ZORKA: Kad sam bila mala otac me naučio svirati melodiku. On je po prirodi bio šutljiv čovjek. I uvijek kad bi mu se dogodilo nešto jako lijepo ili nešto jako ružno, nije volio o tome govoriti, samo bi uzeo melodiku i svirao bi. Nekad bih i ja svirala s njim. Ili bi on svirao, a ja bih plesala. Jednom smo se vraćali kući, bila je noć, odjednom je počela padati kiša, ja sam bila još dijete, nismo imali kišobrana, grmjelo je, prepala sam se. I onda je on izvadio melodiku, počeo svirati i ja sam, odjednom sam se smirila, plesala sam na kiši. Dugo sam plesala na kiši. Sjećam se toga kad da je jučer bilo… Ne sjećam se njegovog glasa više. Ali sjećam se njegove svirke, te jedne pjesme koju je često svirao… Ne znam zašto ti ovo sad pričam. Došlo mi je, valjda… Ti si me prizvala?

SUZANA: A da nisi ti mene?

ZORKA: Meni ne treba prorok. Ja već znam što mi imaš za reći. Marina neće doći. Trebala bi otići iz ovog stana dok je još na vrijeme. Situacija je alarmantna.

SUZANA: Alarmantana?

ZORKA: Znam što si sanjala malo prije.

SUZANA: Što sam sanjala?

ZORKA: Izvukla si iz sjećanje trenutke kad vam je bilo lijepo. A sjećanja su varljiva. Vidim ti u očima da se već premišljaš da li da mu se vratiš ili ne. To je alarmantna situacija.

SUZANA: Nije istina.

ZORKA: Istina je. I ja sam to prošla.

SUZANA: Što si ti prošla? Bila si narkomanka?

ZORKA: Ne, ali sam bila ovisnica. Bila sam ovisna o svom mužu, a on i nije bio baš uzoran. Bio je, što bi se reklo, pravi švaler. Odlazio je i vraćao se kako mu drago. Ja sam kao imala sreće što sam vječito bila prva violina. Ali bit prva violina nekad je teže nego bit druga ili treća. Marina mi to nikad nije oprostila. Toliko sam puta htjela otići, ali nisam imala snage. I molila sam se, mada ne vjerujem u Boga, ali molila sam se za snagu. I eto, na kraju sam otišla. Došao je dr. Alzheimer po mene i mi sad putujemo. Ironija života. Jozef misli da ga je konačno stigla kazna, znam mu to po pogledu. Ni na kraj pameti mu nije da je i mene stigla kazna.

SUZANA: Zašto bi tebe stigla kazna?

ZORKA: Jer se nisam usudila.

SUZANA: Ne sviđa mi se to što govoriš. Predepresivna si za mene.

ZORKA: (Ironično.) A ti si kao puna životnog elana?

(Čuje se kucanje na vratima. Ivan kuca.)

ZORKA: Gotovina, kreditna kartica, plaćanje u ratama. Izaberi destinaciju.

SUZANA: Čekaj, čekaj, ti si…

ZORKA: „Što čekate? Otputuje. Pronađite opet svoj mir i tišinu.“

SUZANA: Je l' ovo neka zajebancija? Ti radiš u turističkoj agenciji?

ZORKA: (Ironično.) Da, Dr. Alzheimer je svjetski putnik i vlasnik lanca najboljih turističkih agencija, a većinski partner mu je dr. Apaurin.

SUZANA: (Kao šalu.) A koja je cijena putovanja?

ZORKA: Pa ovisi koju destinaciju odabereš.

SUZANA: Čekaj, to se stvarno plaća?

ZORKA: Nema džabe, ni u stare babe.

SUZANA: O bože, ne mogu vjerovat da je kapitalizam zarazio i moje vlastite snove.

(Ivan udara svom snagom na vrata.)

IVAN: Suzana!!! Otvori vrata!

SUZANA: Mislim da mi netko stvarno kuca na vratima.

ZORKA: Mislim da – da.

(Suzana se približi vratima, viri kroz špijunku, vidi da je s druge strane vrata Ivan.)

SUZANA: (Uspaničeno.) Vodi me bilo gdje.

ZORKA: Sad je prekasno, draga moja. Probudila si se.

(Zorka ode.)

SUZANA: Ne! Gdje si?

IVAN: Suzana?!!!


21. Suzana, Ivan – Predvečer – Stan 1

(Suzana je u stanu. Na vratima svom snagom udara Ivan. Suzana je u panici. Za vrijeme njihove scene, čuje se buka iz vani ili kakva glasna glazba. Glumci ulaze na scenu ne kao likovi, već kao privatna lica, kao na samom početku i razmještaju stvari, točnije „rastvaraju“ scenu. Na sceni ostaju samo tri stolca ili jedna obična klupa iz parka.)

SUZANA: Odlazi!

IVAN: Pusti me unutra!

SUZANA: Zvat ću policiju, ako ne odeš.

IVAN: Otvori vrata!

SUZANA: Neću! Odlazi!

IVAN: Pičko glupa!

(Ivan razvali vrata. Uleti u stan.)

IVAN: Ti ćeš meni zvat policiju?!

SUZANA: Ivane, nemoj…

(Ivan ide prema Suzani kao da će je udariti, ona bježi od njega.)

IVAN: Što nemoj?

SUZANA: Ivane, molim te…

(Ivan gađa Suzanu sa stvarima.)

IVAN: Ubit ću te! Jesi me čula? Ubit ću te!

SUZANA: Ivane, molim te… (Ivan je zgrabi.)

IVAN: Je l' vidiš što ti meni radiš? Je l' vidiš? (Odgurne Suzanu od sebe.) U pičku materinu!

SUZANA: Rekao si da si čist.

IVAN: Da si me samo jutros poslušala sad… Da si me samo jutros poslušala…

SUZANA: Što si uzeo?

(Ivan zgrabi kofer i baci ga na pod.)

IVAN: Ideš sa mnom.

SUZANA: Kamo?

IVAN: Spakiraj se. Idemo doma.

SUZANA: Ne, Ivane.

IVAN: Ovo moramo zajedno proći. (Suzana bježi od Ivana, on je lovi.) Ja ovo ne mogu sam. Idemo doma. Jesi me čula? Suzana, što radiš? Rekao sam ti nešto. Poslušaj me… (Suzana pokuša pobjeći, ali je Ivan dohvati. Poteže je za kosu.) Imam nešto za tebe.

SUZANA: Pusti me.

IVAN: Otvori usta.

SUZANA: Nemoj…

(Ivan joj stisne rukom vilicu tako da mora otvoriti usta.)

IVAN: Bit će ti super. (Gura joj tablete u usta.) Sutra ćeš mi biti zahvalna.

(Suzana pokušava ispljunuti to što joj je Ivan ugurao u usta, ali joj on ne da.)

IVAN: Progutaj! Bit ćeš mi zahvalna.

(Suzana je progutala to što joj je Ivan ugurao u usta.)

IVAN: Brzo djeluje. Vidjet ćeš. Full brzo djeluje.

(Suzana je u šoku. Ivan se zadovoljno smiješka. Suzana ga gleda i u nekom trenutku bježi iz stana. Ivan trči za njom.) Suzana?!!! Suzana?!!! (Ivan odustaje od trčanja. Samo je prati pogledom.)


22. Zorka – Predvečer – Ulica (Strossmayerovo šetalište) – (POLUSAN)

(Na buku iz prethodne scene nastavlja se Zorkina scena. Zorka potpuno izgubljena, „glavinja“ ulicom, bosa, mokra. Pada kiša kao iz kabla. Automobili prolaze, trube, ona ne zna gdje je. Samo hoda, pa trči, pa hoda sve dok se odjednom ne nađe na Strossmayerovom šetalištu. Vidi kip A.G. Matoša. Prilazi mu, gleda ga. Kiša prestaje padati. Odjednom se čuje glazba: Dustin O'Halloran – Prelude 2 ili nešto nalik tom. Umjesto kapi kiše, oko nje se počinju skupljati veliki baloni sapunice. Zorka se počinje njihati na mjestu. Pleše, smije se. Igra se s balonima sapunice. Kako raste ples, tako raste i njezin smijeh. Kako završava glazba, tako se onda sjeda na klupu, postaje A.G. Matoš. Tako ostaje sjediti za vrijeme iduće scene.)


23. Jozef, Ljubica – Predvečer – Ulica (Strossmayerovo šetalište)

(Jozef sjeda na klupu kod A.G. Matoša. Gleda ga. Onda prazno gleda ispred sebe, u daljinu.)

JOZEF: Zašto je život tako zajeban?

(Ljubica hoda ulicom. Vidi Jozefa s leđa. Približi mu se. Oboje su vidljivo tužni, na rubu suza, ali se radije smiju, da ne bi zaplakali.)

LJUBICA: Jozef?

JOZEF: Ljubice?

LJUBICA: Pa što vi radite ovdje?

JOZEF: Izašao sam malo na zrak.

LJUBICA: Hladno je. Kiša je istina, prestala padati, ali… A di je Zorka? Marina? Je l' došla?

JOZEF: Zorku čuva prijateljica. Marina nije došla.

LJUBICA: Kako to mislite?

JOZEF: Grace ima gripu. Odgodili su putovanje.

(Ljubica shvati da je Jozef tužan. Sjedne na klupu.)

JOZEF: A ti, Ljubice? Nisi li ti trebala otići sa Oliverom u…?

LJUBICA: Trebala sam, ali nisam. (Ironično.) Isto, odgoda.

(Šute oboje. Ljubica potajice plače, a onda se počinje smijati sama sebi.)

LJUBICA: Znate što Jozef –  Ja se danas osjećam tako jadno, tako prokleto jadno. Sve sam sjebala. Sve što sam mogla, sve sam sjebala. Najradije bih nekog zatukla sad. Udarala bih ga i udarala dok ne bih izgubila zadnji atom snage, zadnji atom jebene snage. Toliko sam u kurcu da psujem k'o kočijaš. A znate da ja nikad ne psujem. Samo, ne znam što mi više preostaje. Uzet pištolj i nekog ubit. U pičku materinu tako sam nesposobna, tako sam… U pičku materinu, nisam sposobna maknut toga Olivera iz svog života; nisam sposobna imat normalan odnos sa vlastiti djetetom; nisam sposobna za ništa!!! Mogu samo stajat na mjestu, zavijat, i zavijat… O, kako sam ljuta, kako sam bijesna. U pičku materinu! U pičku…!!! Oprostite Jozef, malo sam… Ne znam… I vi ste imali grdi dan, a ja…

JOZEF: Sve je u redu, Ljubice.

LJUBICA: Nije. Neugodno mi je sad.

JOZEF: Nema ti zašto biti neugodno.

(Šute.)

LJUBICA: (Kroz suze.) Jozef?

JOZEF: Da?

LJUBICA: Ja vama nekad zbilja zavidim.

JOZEF: Zavidiš? Zašto Ljubice?

LJUBICA: Kad pogledam vas i Zorku. Tolike godine zajedno. Ta njezina bolest, a vi ste s njom sve to vrijeme. Ne znam. Izgleda kao…

JOZEF: (Kiselo se nasmiješi.) Stvari nisu uvijek onakvima, kakvima se čine.

LJUBICA: Da, nisu, ali' ipak… (Gleda Jozefa. Potiho.) U pičku materinu!

(Ljubica okrene glavu od njega, opet šute. Kiša počinje jače padati. Ljubica ustaje.)

LJUBICA: Opet će pljusnut.

(Ljubica pali kišobran sprema se otići.)

LJUBICA: Vi nećete doma?

JOZEF: Još ću još malo ostat s Matošom.

(Ljubica vidi da je Jozef nekako tužan i da mu nije do odlaska. Sjedne ponovo. Stavi kišobran da kao štiti i njega i nju, ali zapravo najvećim dijelom prekrije AGM-a.)

JOZEF: Znate Ljubice, moja Zorka je jako voljela kišu kad je bila mlada. Nikad skoro nije nosila kišobran. Govorila je da se kiše boje samo oni koji ne znaju uživat u životu. I mi bismo vam trčali po gradu k'o ludi kad bi kiša padala. Kap rakije u nekom maloj kafani, pa da vidiš koliko te noge nose… 'ko prvi do lokve, pobjednik. … To su bila vremena. … A sad…

(S nekog otvorenog prozora, čuje se glazba: Shostakovich – Waltz No.2, / Jazz Suite No.2)

LJUBICA: Netko pušta glazbu.

JOZEF: To su ovi iz muzičke škole.

(Šute.)

JOZEF: Jesi li za ples Ljubice?

LJUBICA: Ples? Da. Ne znam baš. Ma jesam.

(Plešu. AGM ponovo postaje Zorka, gleda ih dok plešu.)

JOZEF: Jebemti, što je život zajeban, Ljubice. Da sam bar 60 godina mlađi.

LJUBICA: Pa dobro, da. Al' nemojmo sad o tome razmišljat.

JOZEF: Da sam barem ja Oliver, ne bih se ni razmišljao.

LJUBICA: E da, da ste vi barem Oliver.

(Jozef je pokuša poljubiti. Ljubica se u prvi trenutak prepusti poljupcu, a onda svom snagom odgurne Jozefa od sebe. Jozef padne na pod. Ljubica shvati što je napravila. Pokuša pomoći Jozefu da ustane, ali on odbija pomoć. Ustaje i odlazi. Njoj je neugodno. Stoji trenutak kao kip ukopana na mjestu, a onda i ona odlazi. Ostaje Zorka koja u koracima valcera pleše sve brže i življe do samog trenutka kada završi valcer. Zatim njezino tijelo ponovo postaje tijelo starice i ona odlazi, također.)


24. Suzana, Mirica – Večer – Ulica (Strossmayerovo šetalište)

(Suzana leži ispod stabla na Strossmayerovom šetalištu. Dolazi Mirica.)

MIRICA: Suzana?!

SUZANA: Došla si.

MIRICA: Naravno da sam došla. Bože, kako to izgledaš?

(Mirica opipava Suzanino čelo.)

MIRICA: Goriš. Imaš vrućicu.

SUZANA: Da, malo mi je loše.

MIRICA: Moram te odvest kući. Zašto si uopće izlazila?

SUZANA: Ne, ne bih kući.

MIRICA: Moraš, goriš od temperature.

SUZANA: Ne, molim te. Sjedni tu pokraj mene.

MIRICA: Hladno je Suzana. Daj da te…

SUZANA: Sjedni, molim te.

(Mirica sjedne pokraj Suzane.)

SUZANA: Zagrli me.

(Mirica je zbunjena, ali je zagrli.)

MIRICA: Je l' se nešto dogodilo?

(Suzana šuti. Šuti i Mirica.)

SUZANA: Poljubi me.

(Mirica je zbunjeno gleda.)

SUZANA: Poljubi me, molim te.

(Mirica je poljubi. Onda se odmakne, ali je Suzana još jače stisne k sebi i još jednom je poljubi. Ljube se sve dok se Suzana u nekom trenutku ne onesvijesti.)

MIRICA: Suzana?! Suzana?! O jebote… (Mirica kopa po džepovima, traži mobitel.) Di mi je mobitel? U pičku materinu. U kurac, ostavila sam ga… (Ogleda se oko sebe u panici. Viče u publiku.) Gospođo? Molim vas? Vi tamo?! Pala je u nesvijest. Molim vas, nazovite Hitnu! Nije dobro. Što me tako gledate? U kurac, nije dobro, dajte mi mobitel, pomozite!!! Vi, gospodine? Molim vas…

(Glumica koja igra Miricu treba da u ovom dijelu predstave improvizira na zadanu temu – dakle, obraća se publici i traži pomoć od njih. To treba trajati sve dok u gledalištu ne nastane neugodna tišina. Pred našim očima treba se naći čovjek koji se raspada od tuge i želje da pomogne nekom, a mi kao što to obično biva – ne radimo ništa, mi se zadovoljavamo pozicijom promatrača. Kada nastupi neugodna tišina, glumica koja igra Miricu treba da se sabere i hladno odšeta sa scene.)


25. Suzana, Ivan – Stan 1 – Večer

(Suzana ustaje. Na sredini pozornice je velika sofa. Na njoj sjedi Ivan. Suzana uzima daljinski upravljač, pali televiziju. Počinje Dnevnik. Ona sjeda na sofu pokraj Ivana. Ostali glumci sjede negdje na sceni, u pozadini ili  sa strane, tako da ih vidimo. Sjede kao privatne osobe, a ne više kao likovi koje su do malo prije igrali.)

SUZANA: Nakon neugodne tišine, počinje Dnevnik na HRT-u. Znate da ćete večeras ponovo čuti iste, neizbježne priče: smrtno stradalih ovoliko, od svinjske gripe oboljelih toliko, cijena benzina narasla, nove poplave, recesija i dalje tjera ljude na prosjački štap, itd., itd. To je sve kao neki epilog. I tu ostajem samo ja. Ja koja ovo pišem. I što s tim? Osjećam želju da pišem dalje. Ali ne mogu, jer imam drugih obaveza. Dok sam pisala posljednje retke, moja majka je poslala sms da ona i otac stižu za cca pola sata. A moj dečko Ivan već je tri puta dolazio moliti da postavim stol za ručak. On je kuhao, sad je na meni red da nešto napravim. Jučer smo se posvađali. On je uporno tvrdio da trebamo početi kupovati vitamine. Kao treba se zaštiti od svinjske gripe. A ja sam vikala da je farmaceutska industrija leglo zla i mafije. I da ionako nemamo dovoljno novaca, zašto da trošimo na te gluposti. On je rekao –

IVAN: Na televiziji su rekli da je prevencija nužna.

SUZANA: Na televiziji?

IVAN: Da, na Dnevniku.

SUZANA: Ti si kreten kad vjeruješ tim debilima.

IVAN: Ti si kreten kad im ne vjeruješ.

SUZANA: Ja ti neću dati novce za to. Kupi si ih sam. – rekla sam i odmah požalila. Ivan je bez posla već dulje vrijeme. Recesija, je li. Ja zarađujem neku siću. Sklepamo kraj s krajem. Al' igramo Bingo, redovito.

IVAN: Ako večeras dobijemo, prvo ćemo otići u Pariz.

SUZANA: Ne, u New York bih ja.

IVAN: Može i New York.

SUZANA: A nakon toga, Tokio. Pa Južna Afrika.

IVAN: Da plešemo u ritmu bubnjeva.

SUZANA: I znaš što? Onda ćemo kupit i mali kombi da može cijela naša ekipa s nama.

IVAN: Ili jedan mali brodić. Jedrilicu, pa da krstarimo.

SUZANA: I redovito – ništa. Nikad ništa još nismo dobili. Jebiga, život je u kurcu. Stalno slušaš sranja neka na televiziji i misliš – mene se to ne tiče – ratovi, krize, gripa. I probudiš se jedno jutro i kažeš sebi – od danas više ne želim slušat tu buku na televiziji. Ima važnijih stvari u životu, na primjer ljubav. I onda neki prijatelj, u nekom društvu spomene doček Nove godine. I ti kažeš – Mi ćemo ostat doma. Ivan misli da je to bolje. I kasnije kad dođeš kući, imaš što čuti.

IVAN: Zašto mi moraš nabijat na nos to da sam financijski sjeban?

SUZANA: Nitko ti to ne nabija na nos.

IVAN: Ne, nikako.

SUZANA: Je l' se moramo uvijek svađat oko tih vražjih para? Zar ne postoji ništa na ovom svijetu što je važnije od toga? I naravno, opet – svađa, urlanje, prepucavanje i konačno muk, nenadjebivo teška tišina. I što onda radiš? Juriš do prvog daljinskog, pališ televiziju, pališ radio. Uzimaš novine, čitaš. Zoveš na mobitel. Pričaš. Slušaš nesreće cijeloga svijeta, sve samo da nije… (Šuti.) I onda konačno odlučiš, sjedneš i želiš pisat. I misliš se – ako u životu ne postoji logika po kojoj su neki ljudi nesretni, a neki sretni, barem je izmisli ti koja ovo pišeš. Počni od pitanja – Da li stanje stvari u svijetu utječe na ljudske odnose ili ljudski odnosi utječu na stanje stvari? (Šuti.) I opet se dogodi – tišina. Ne kažeš, pomisliš. Kako bi izgledala slika tišine? I eto te natrag na početku priče. Danas s Ljubicom, Jozefom, Ružicom, sutra možda s nekim drugim ljudima. I dok vam ovo govorim, čuje se paralfaon. Točnije zamislite da se čuje, ipak je ovo kazališna predstava. Roditelji su mi došli. I ja ću se sad otić pozdravit s njima, i znate što ću prvo napraviti. Prije nego kažem „welcome", zagrlit ću ih. Laku noć.



Facebook! TwitThis