Tags: 3F 3M

Dvije obitelji naizgled su nepovezane. No, tragična bolest jednog djeteta dovoljna je da na svjetlo dana izađe njihova zajednička tajna.


GODINA: 2008.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 3

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 3

NAPOMENE VEZANE UZ PRIJELOM TEKSTA: Podebljana slova u tekstu su misli, tj. riječi koje se izgovore, ali ih drugi ne čuju.

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.


LICA:

Vera, Karlova majka

Karlo, Verin sin, Tanjin muž

Tanja, Karlova žena

Luka, Enin muž

Ena, Lukina žena, Bartolova sestra

Bartol, Enin brat


1.

«Riječi koje se ne izgovore ne postoje.» – Jednom si tu rečenicu negdje pročitao. Ili si je možda negdje čuo. Ne sjećaš se više. Uostalom, nije ni važno. Usjekla ti se u sjećanje. I to je važno. Ono što je zanimljivo jest da je uvijek povezuješ u svojim mislima s istom slikom. Točnije, s istom fotografijom. Tu fotografiju još uvijek imaš. Spremljena je u ladici, u kuhinjskom stolu, u tvojem novom, ipak, uvjeren si, prolaznom prebivalištu. Nevažno. Na fotografiji je tvoja obitelj, uža i šira. I ti si na njoj. Ne sjediš. Stojiš na nogama, u pozadini. Većina ipak sjedi za stolom. Svi su nasmijani, od uha do uha. Na stolu je boca šampanjca, otvorenog. I velika torta. To je bio nečiji rođendan. Ne sjećaš se čiji, jer na poleđini fotografije ne piše ništa. Al' sjećaš se pjesme. Svi su pjevali. I sjećaš se da si ti tada bio jako tužan. Bio si jako pijan i kasnije taj dan plakao si. Pa ipak, na fotografiji si nasmijan. Kao što su uostalom svi. I uvijek kad pogledaš tu fotografiju pomisliš – tko je taj dan bio tužan, isto kao ti? Ili su svi ti nasmijani ljudi zbilja bili sretna u tom trenutku? Tko uopće može znati što se iza svih tih nasmijanih lica krije? I što je, uostalom, danas kad gledaš tu fotografiju istina? Je l' istinitije tvoje sjećanje na suze koje si prolio taj dan ili je istinitije tvoje nasmijano lice zaustavljeno u vremenu na dokaznom papiru? «Riječi koje se ne izgovore ne postoje.» - zapravo zvuči kao jedna otrcana fraza. Zar ne?

PRVI DAN

2. Ena, Luka, Bartol –  Jutro – Stan 1

(Luka sjedi za stolom polu-odjeven za posao. Dolazi Ena, u pidžami je.)

LUKA: Probudila si se, već?

ENA: Da.

LUKA: Kako to?

ENA: Pa mogu se, valjda, i ja jednom u životu ustat u zoru.

LUKA: Nije zora. Jutro je.

ENA: Kako za koga. Gladna sam. (Ispije gutljaj kave iz Lukine šalice.) Mmm… (Luka je ozbiljno pogleda.) Što? Pa, dok ne uzmem sebi šalicu… Pazi da te ne zarazim. (Odlazi u kuhinju po šalicu. OFF) Možda sam baš jučer dobila smrtonosni virus i sad ćemo i ti i ja umrijeti. Ako do sutra ne pronađu spasonosno cjepivo, gotovi smo do zore.

LUKA: Donesi meni…

ENA: (Vratila se sa šalicom u ruci. Smije se.) Izvolite. (Stavi čistu šalicu ispred Luke na stol.) Gospodinu čista, a ja ću iz zaražene. (Toči kavu u Lukinu i svoju šalicu. I dalje je vesela, a Luka je ozbiljan.) Al' samo da znaš, ako si se zarazio, spasa ti više nema. (Sjela je.) Gladna sam k'o vuk.

(Dolazi Bartol, u pidžami je.)

BARTOL: Pa pojedi nešto, sestro.

ENA: O, i ti si ustao u zoru.

BARTOL: (Sjedne za stol.) U ciču zoru.

(Luka ustane od stola. Traži cipele.)

ENA: Što da jedem?

BARTOL: Što ti se jede?

ENA: (Trenutak šuti. Razmišlja.) Ne znam. Zapravo mi se ništa ne jede da mi se baš to jede.

BARTOL: Onda nemoj jest. (Oboje se smiju. Bartol uzima Eninu šalicu i ispija gutljaj kave iz nje.)

ENA: Al' gladna sam. (Luka ne obraća pažnju na njih. Dok i dalje traži cipele, ona drži šalicu s kavom pod nosom i miriši je.) Jako sam gladna. Jela bih nešto fino. Nešto što miriši na… more. Ljeto. Na ljetnu kišu. (Udahne miris kave. Luka prestane s traženjem cipele. Stoji nasred sobe, rukom si češka glavu i razmišlja.) Tražiš cipele?

LUKA: Da.

ENA: Na balkonu su. (Pogleda Luku, nasmije se. On ne uzvrati osmijeh. Izađe na balkon. Bartol pali cigaretu.) Da, opet sam premještala stvari. I dalje nešto ne štima. Nešto ne valja s energijama u ovom stanu. Ne znam što, ali…

BARTOL: (Ironično.) Duhovi iz prošlosti se bude.

ENA: Možda. A možda smo mi sami donijeli neku čudnu energiju. Ili smo, možda, trebali ostat živjet u Italiji.

(Luka se vratio s cipelama. Sjeda na stolac i obuva ih. Ošine Bartola pogledom – kao komentar na cigaretu.)

BARTOL: (Luki.) Pušem u plafon, stari. (Luka ga i dalje ozbiljno gleda.) OK, idem na balkon.

ENA: Na balkonu je još sve vlažno od rose. (Luka pogleda Enu.) Nema gdje sjest.

BARTOL: Sve OK, sestro. (Zabunom uzme Lukinu šalicu i izađe na balkon. Luka i Ena ne primijete da je Bartol uzeo šalicu.)

ENA: (Luki.) Znaš, razmišljala sam, možda bismo mogli ovu prostoriju obojit u zeleno, a spavaću sobu u plavo?

LUKA: Prošli tjedan si spavaću sobu obojila u bijelo, jer ti se nije sviđala plava.

ENA: Znam, ali… Sinoć dok sam slagala policu za cipele na balkonu, nekako mi se baš učinilo da bi plava boja ipak bila bolja za spavaću sobu. Ne znam zašto, ali imala sam onaj osjećaj. Onaj… Znaš i sam… (Luka je «blijedo» pogleda.) Što?

LUKA: Zašto ne pokušaš spavat po noći k'o… (Naglo se zaustavi.)

ENA: K'o normalni ljudi?

LUKA: Nisam tako mislio. (Ema ga pogleda. Neugodna tišina. Luka pruži ruku prema njoj kao da će je pomilovat po kosi, ona se odmakne. Uzme šalicu za kavu. Ispije gutljaj. Luka isto posegne za šalicom, shvati da je nema. Pogledaju se. Ena se nasmije. Luka uzvrati osmijeh.)

ENA: (Naglo se uozbilji.) I dalje sam gladna. Mogla bih jesti kruh i paštetu ili kruh i marmeladu, a nijedno od toga mi nije sad draže ili manje draže. (Luka se nastavlja oblačit dok Ena govori.) Zapravo, cijela bi se filozofija života mogla opisati preko ove dileme. Pašteta ili marmelada? Gladan si. Kruli ti u želudcu. Moraš nešto pojesti. Imaš paštetu i marmeladu, moraš izabrati jedno, a jedno i drugo podjednako ti je primamljivo ili odbojno i znaš da ti i jedno i drugo može teško pasti na želudac, ali i ne mora. Kako onda znat koja je odluka prava? Ako se odlučiš na paštetu, i ona ti napravi apokalipsu u crijevima, onda ćeš kasnije mislit – trebao sam pojest marmeladu. Ili obratno. Ali zapravo nikad u trenutku kad trebaš donijet odluku ne možeš znat – što točno sad tvom tijelu treba, jer da to znaš ne bi imao dilemu. Je l' tako?

LUKA: Moram ići na posao.

ENA: I kako onda znat jesi dobro ili krivo odlučio?

LUKA: Naprosto tako što ne razmišljaš o tome je l' nešto pravo ili krivo.

ENA: (Smije se.) Linija manjeg otpora.

LUKA: Idem. (Oboje šute nekoliko trenutaka. Onda Luka poljubi Enu u kosu.) Ne znam do kad ću danas bit na poslu. (Luka ode.)


3. Tanja, Karlo – Jutro – Stan 2

(Tanja i Karlo sjede za stolom. Jutro je. On je odjeven za posao. Ona je u pidžami. Oboje piju kavu, u tišini. Jedan i drugi su ozbiljni.)

TANJA: Hoćeš još mlijeka?

KARLO: Ne.

(Oboje šute.)

TANJA: Danas neću ići na posao.

(Oboje šute. Karlo se u nekom trenutku ustane. Uzima jaknu. Priprema se za odlazak.)

TANJA: Otići ću do bolnice malo kasnije. Kad ćeš ti ići?

KARLO: Ne znam.

TANJA: Hoćeš da nešto poručim Matiji?

KARLO: Ne moraš. Vidimo se… (Tanji zvoni mobitel.)

(Tanja pogleda na mobitel, kad vidi broj, spusti mobitel na stol.)

TANJA: Nevažno. Vera dolazi u 17 sa vlakom?

KARLO: Da.

TANJA: A ti si u to vrijeme na fakultetu, dakle, hoćeš da je ja odem pokupit?

KARLO: Bilo i dobro.

TANJA: OK. (Karlo je pogleda.) Nisam ništa rekla. Samo pitam – kakav je dogovor. Provjeravam.

(Opet zvoni mobitel. Tanja ponovo pogleda tko je, opet ga spusti na stol. Karlo je ozbiljno pogleda, njoj je neugodno, nasmije se.) Stvarno su dosadni ovi iz ureda.

KARLO: Javi se, pa neće više gnjavit.

TANJA: (Ironično.) Ne, neće.

KARLO: (Krene rukom prema mobitelu.) Daj meni. Reći ću da si u kupaoni.

TANJA: (Rukom mu da znak da stane. Javi se.) Halo?

LUKA: Zvala si me sinoć?

TANJA: Molim?

LUKA: Luka je. Zvala si me sinoć. Reci.

TANJA: Aaa… Tko?

LUKA: Halo? Tanja?

TANJA: Nazvat ću vas kasnije. (Poklopi mobitel. Naglo ga spušta na stol. Gleda u stol. Skriva pogled od Karla.) Neki ljudi stvarno nemaju osjećaj za mjeru.

(Karlo je taman navukao jaknu. Gleda Tanju. Ispija gutljaj kave. Tanja ga pogleda, nasmije se. Karlo ne uzvrati osmijeh. Ona odmiče pogled, ispija gutljaj kave. On se okreće i odlazi.)

TANJA: Nećeš me…

(Karlo se zaustavi na vratim. Tanji opet zvoni mobitel. Karlo je pogleda, kratko. Odlazi.)

TANJA: …poljubit? (Ona duboko udahne, izdahne. Uzima telefon. Javlja se. Dok razgovara na mobitel drugo rukom drži prekrivene oči.) Hej!

LUKA: Tanja?

TANJA: Da, ja sam.

LUKA: Prije sam te…

TANJA: Možemo se naći danas?

LUKA: Što?

TANJA: Ako imaš vremena, možemo li se naći danas?

LUKA: Pa… (Trenutak šute, oboje.)

TANJA: Ako ti je nezgodno, ne treba.

LUKA: Nije nezgodno, samo…

TANJA: Nije ništa važno. Zapravo sam samo htjela da…

LUKA: Možemo se naći. Kad?

TANJA: (Trenutak šuti.) Jesi siguran?

LUKA: Jesam. Kad?

TANJA: 12?

LUKA: Može. Gdje?

TANJA: Kao i prošli put?

LUKA: Dobro. (Oboje šute trenutak. Spusti na stol ruku s kojom je držala prekrivene oči. Pune su suza. Glas joj je tih, da se ne razotkrije.)

TANJA: Dobro. Vidimo se.

LUKA: Vidimo se. Bok!

(Tanja poklopi mobitel Spusti ga na stol. Trenutak prazno gleda pred sebe. Zgrabi kutiju cigareta. Zapali jednu. Opet se umiri. Gleda u stol. Uzima fasciklu sa svojim papirima. Otvara je. Uzima šalicu s kavom, kako je dohvati tako joj ispadne. Kava se prolije po papirima. Rukom pokušava obrisati kavu. Iznervira se.)

TANJA: U pičku materinu! (Baci papire po podu.)


4. Ena, Bartol – Jutro (kasno) – Stan 1

(Na stolu je Plavi oglasnik.)

ENA: (Pali cigaretu.) Ja mislim da on ima nekoga.

BARTOL: (Ironično.) Luka?

ENA: Da.

BARTOL: Zašto to misliš?

ENA: Predobar je postao. (Bartol se smije. Ena ga ošine pogledom. On se prestane smijat.)

BARTOL: Ne vjerujem.

ENA: Opet si mu jutros zabunom uzeo šalicu, nije ništa rekao. Čak se nasmijao.

BARTOL: (Kroz smijeh.) Pa hvala Bogu. Konačno postaje ljudsko biće, a ne mašina za svađanje.

ENA: Već danima normalno ne spava. Ustaje u zoru, šeće po kući, puši. Misli da ja to ne znam.

BARTOL: Možda ga nešto na poslu muči.

ENA: On nikad nije imao problema sa spavanjem. Nikad.

BARTOL: Prevruće je. Ljeto je počelo prije vremena.

ENA: Da, prevruće je. Kad bi barem pala kiša.

BARTOL: (Otvori Plavi oglasnik.) Imam osjećaj da će danas biti super dan.

ENA: Misliš?

BARTOL: Danas ću ziher naći posao.

ENA: Nadam se. (Kao šalu.) Inače će te Luka izbacit na ulicu.

BARTOL: Samo se ti šali, sestro, al' znaš kako se kaže – u svakoj šali pola istine. (Dok lista i dalje Plavi oglasnik.) A što ćeš ti radit danas?

ENA: Imam ja dosta posla.

BARTOL: (Ironično.) Je li?


5. Karlo – Jutro (kasno) – Filozofski fakultet, predavaonica

(Karlo sjedi na stolcu u predavaonici na fakultetu. U rukama drži knjigu. Čita iz nje, na glas, studentima.)

KARLO: «Bio sam briljantan. Bio sam briljantan do jaja. Bio sam briljantan u vrtiću. Bio sam briljantan u nižim razredima osnovne škole. Bio sam briljantan u višim razredima osnovne škole. U gimnaziji sam bio strava briljantan, ne samo u učenju, već i u pogledu socijalizacije. Bio sam briljantan iako nisam bio bubalica, iako nisam čitao samo lektiru; bio sam pomalo drzak i buntovnik i ophodio se prema nastavnicima na granici dozvoljenog, a ipak su me voljeli više nego ostale. Danas mi je palo na pamet da čovjek mora biti briljantan na jedan bezgranično odvratan način da bi to uspio. Bio sam briljantan student i našao superbriljantnu djevojku s kojom sam se oženio na briljantan način među briljantnim prijateljima nakon što su mi ponudili posao koji je bio toliko briljantan da je zeznuo sve ostale briljantne poslove. Kasnije smo dobili dijete koje smo briljantno odgajali i kupili kuću koju smo briljantno renovirali. Budio sam se u njoj, spavao sam u njoj. Udisao sam briljantnost i postepeno gubio život. Sačuvaj me Bože da moja dijete bude briljantno kao ja.» (Čuje se kašljucanje iz redova klupa. Studentima je dosadno. Karlo se pravi da to ne čuje. Okrene novu stranicu.) «Moj sin, na svu sreću, nije stigao postati briljantan i nadam se da mu još uvijek ima spasa. Stalno mislim da ga moje odsustvo može spasiti. Mislim da to što mu nedostajem može u njemu stvoriti neki nemir, čežnju, neravnotežu, a ta neravnoteža će ga spasiti briljantnosti. Svojim boravkom u šumi spašavam čitavu obitelj. Misle da je to što sam ovdje mana, dok je to zapravo spas za sve nas. Moja obitelj i ja morat ćemo se mnogo zahvaljivati šumi, ako se jednoga dana odlučim vratiti.»


6. Tanja, Luka – Jutro (kasno) - Park

(Tanja je u parku. Sjedi na klupi. Nervozno puši cigaretu. U drugoj ruci ima neku dječju igračku. Dolazi Luka. Ona ga ne vidi. On stoji iza njezinih leđa, nekoliko metara udaljen. Čini se kao da se nećka da li da priđe ili ne. Ipak priđe.)

LUKA: Hej!

TANJA: Hej!

(Luka sjedne pokraj nje. Tanja nervozno ugasi cigaretu. Luka gleda u igračku. Tanja je spusti na klupu.)

TANJA: Tu je bila kad sam došla. Neko dijete ju je valjda zaboravilo.

(Oboje šute nekoliko trenutaka. Luka uzme igračku. Gleda u nju dok razgovara sa Tanjom. Ona, također, dok govori ne gleda u njega. Gleda negdje pred sebe.)

LUKA: I?

TANJA: Ne znam…

(Opet šute oboje nekoliko trenutaka.)

TANJA: Ne znam zašto sam te zvala. Treba mi da s nekim razgovaram, ali… Karlo i ja… Već danim samo šuti. Uopće ne želi… Danas dolazi njegova majka i… Ne znam… (Luka spusti igračku na klupu.) Ne želiš ovo slušati, je l' tako?

LUKA: (Ustane.) Ne.

TANJA: Oprosti. (Trenutak se gledaju.) Znam da ni tebi nije lako, oprosti.

LUKA: Nemoj me više zvati. (Krene.)

TANJA: Luka? (Luka se okrene prema njoj.) Je l' Ena…?

LUKA: Ne. Ništa ne zna.

(Tanja ostaje na klupi. Pali novu cigaretu. Prazno gleda u igračku na klupi, onda opet gleda pred sebe, prazno, negdje u daljinu.)


7. Karlo – Jutro (kasno) – Filozofski fakultet, predavaonica

KARLO: Ima li netko kakvo pitanje? (Svi šute.) Dobro, ako nitko nema pitanja, onda idemo dalje… Samo da… (U rukama ima gomile nekih papira, pokušava pronaći baš jedan koji mu treba, ali kao i obično, dosta je smušen u tome, tako da mu svi papiri padaju na pod. Čuje se smijeh iz redova klupa i neko tiho šuškanje.) Joj… (Nespretno podiže papire s poda.) Dajte, molim vas, strpite se još koji trenutak. (Gleda na sat dok i dalje traži dotičan papir.) Aha, evo ga! (Čita s papira.) Kao i većina glavnih likova iz Erlend Loe-uvih djela, i u ovom je romanu glavni junak muškarac na rubu nervnog sloma, antiheroji u potrazi za smislom. (Čuje se ponovo šuškanje iz redova klupa. Karlo postaje nervozan, ali se ponaša kao da ne čuje šuškanje.) I dok je prethodna knjiga Naivan.super za temu imala mlade ljude, u Doppleru, ton je još oštriji, tema surovija i proširena na probleme čitavog društva i svih generacija. Glavni lik ovog romana napušta društvo, dom i obitelj i odlazi živjeti u šumi. Zašto? Usamljenost, nezadovoljstvo, traženje smisla, problem roditeljstva, kriza suvremenog života – to su teme za analizu. (Netko se počne glasno hihotati iz redova klupa. Karlo spusti papir. Skine naočale.) Do idućeg tjedna, molim vas, napišite od četiri do pet kartica analize teksta. A onda ćemo nastaviti sa čitanjima djela drugih suvremenih norveških pisaca i… (Zvoni mu mobitel.) Oprostite… Slobodni ste. (Javlja se na mobitel.) Halo? Da. Ja sam. Što? Kako to misliš – odbijena? Čekaj. Sad sam gotov sa predavanjem. Gdje si ti? OK. Dolazim. (Poklopi mobitel. Duboko udahne, izdahne. Spremi knjigu u torbu. Ode.)


8. Ena – Oko podneva – Stan 1

(Ena je do malo prije opet premještala stvari po prostoru. Sad trenutačno sjedi na kauču. Puši i gleda televiziju. Dosađuje se, vidljivo. U nekom trenutku poseže za telefonom, zove.)

ENA: Halo? Jasmina? Ena je. Što radiš? Pa da, znam da si na poslu, nego pitam, onako… A kad imaš pauzu? Sad si na pauzi? Ma ništa posebno, mislila sam da možda odemo na kavu ili… Ja? Ma cijelo jutro sam u nekoj gužvi, pa sam mislila napravit malu pauzu i tako. Jesi slobodna popodne? Znam do kad radiš, mislila sam – predvečer ili večer? Zapravo i ja imam neke obaveze. Zaboravila sam. Baš sam glupa. OK. Ništa onda. Čujemo se. Javi se kad si slobodna. Bok! (Poklopi telefon. Grize nokte. Nekoliko trenutaka opet pokušava pronaći neku zanimaciju, onda se iznova lati telefona, zove.) Halo, Mirna? Da, ja sam. Što? Na sastanku si. Oprosti. Nazvat ću te kasnije. Bok!


9. Tanja, Vera – Popodne – Stan 2

(Zvono na vratima. Tanja dolazi iz kuhinje. Drži u ruci krpu.)

TANJA: Već ste došli?

VERA: Već? Vlak je stigao prije 45 minuta.

TANJA: (Pruži prljavu ruku prema koferu kojeg Vera drži u ruci.) Dajte da ja…

VERA: (Odmjeri prljavu ruku.) Hvala, ne treba. (Tanja brzo obriše krpom ruku.) Ako sam ga do sad mogla nosit sama, onda ga mogu sama i unijet.

TANJA: Zašto niste pozvonili na parlafon. Bila bih se ja spustila da vam pomognem.

VERA: Koliko košta vožnja taksijem od kolodvora do vas?

TANJA: Ne znam. Nisam se dugo vozila taksijem. Zašto?

VERA: (Promatra prostor oko sebe.) Nevažno. Gdje su zavjese?

TANJA: Skinula sam ih da ima više sunca.

VERA: (Više za sebe. Ironično.) Zanimljivo.

TANJA: (Stavi kofer negdje sa strane.) Mislite da vam je previše naplatio?

VERA: Sigurna sam.

TANJA: Trebala sam ipak ja doći po vas autom.

VERA: (Provokatorski, ali  sa smiješkom na licu.) Onda ne bi večera bila spremna, zar ne? (Sjedne za stol.)

TANJA: Pa… da.

VERA: Zašto stol nije namješten?

TANJA: Juha se još kuha, pa… (Krene skupljat stvari sa stola.) Al' sad ću ja to…

VERA: (S jasnim neodobravanjem.) Još se kuha? Znači, kupila si smrznutu ribu?


10. Ena – Popodne – Stan 1

ENA: Halo? Opet ja! Ona koja ne zna što bi jela. (Smije se.) Mislim da sam se odlučila. Ja bih pizzu broj 13, samo bez luka i bez feferona i bez… Što? Aha. Koji broj? 15? Vidim, vidim. Ali ta ima kulen, a ja ne volim kulen. Može onda ta, al' bez kulena? Što? Za koliko? Sat vremena? Joj, pa do onda ću umrijet od gladi. Ne može to malo brže? Joj, a baš sad kad znam što bih točno jela. Ne znam. Bolje onda ništa za sada. Moram malo razmisliti. OK. 'đenja!


11. Bartol – Popodne – Traženje posla

BARTOL: Dobar dan! Došao sam na razgovor za posao. Gdje sam radio? Pa nikad još do sad radio kao konobar, ali… / Dobar dan! Ja sam došao na razgovor za posao za auto-mehaničara. Ne, nisam to po struci, ali se jako dobro razumijem u motore. / Dobar dan! Došao sam na… Aha, već ste nekog zaposlili. / Dobar dan! Čuo sam da tražite vozača kamiona. Ne, nemam dozvolu za kamione, ali… OK. Hvala. 'đenja! / Dobar dan! Trebate dostavljača za pizze? Nemam motor, ali imam bicikl. OK. Onda ništa.


12. Tanja, Vera – Popodne (kasno) – Stan 2

(Vera sjedi za stolom, čita novine. Stol je namješten za večeru. Tanja također sjedi za stolom, puši i lista neke druge novine. Vera se zakašljuca, jasno dajući do znanja Tanji da joj smeta što puši. Tanja se pravi da to nije primijetila. Onda kad se Vera po drugi put zakašljuca, Tanja ugasi cigaretu. Vera spusti novine.)

VERA: Da ga ja nazovem ili ćeš ti?

TANJA: (Okrene novi list časopisa.) Sad će on, sigurno.

VERA: To si rekla u šest i petnaest, u šest i pol, a sad je skoro sedam.

TANJA: Znam. (Tanja zapali novu cigaretu. Okrene još jedan list, a Vera ne miče pogleda sa nje. Nakon nekoliko trenutaka, Tanja shvati da je Vera promatra.) Što?

VERA: (Sa smiješkom na licu.) Ništa. Jesam nešto rekla? Nisam.

(Tanja spusti pogled i nastavi čitati časopis. U nekom trenutku Vera počne lupkati prstima o stol. Tanja se u prvi trenutak ponaša kao da to ne čuje, a onda zatvori časopis.)

TANJA: Prestani se tako ponašat. Ovo je moja kuća, a ne tvoja. Ovdje vrijede moja pravila, ne tvoja. Zapamti to već jednom u životu. I prestani me maltretirat. Prestani bit naporna majka sina jedinca i shvati da tvoj omiljeni sinčić više nema 10 godina, više ne piški u krevetu, nego ima ženu, dijete i svoju familiju. Shvati!!! (Zaustavi se. Gledaju se.)

VERA: Tanja?

TANJA: Zašto me sad tako gledaš? Ti znaš? Rekao ti je?

VERA: Tanja?

TANJA: Ne. Zašto bi ti rekao? Neću ti ni ja reći. To se tebe ne tiče. To se tebe ne tiče, čuješ!!!

VERA: (Zamahne rukom ispred Tanjinih očiju.) Tanja?! Mobitel ti zvoni. Možda je Karlo.

TANJA: (Naglo ustane kao da se netom probudila.) Mobitel? Gdje je?


13.  Bartol – Popodne (kasno) – Traženje posla

BARTOL: Dobar dan! Došao sam na razgovor za kuhara. Ne, nemam škole. Al' odlično kuham. Zbilja odlično kuham. Dajte mi barem šansu. Ako hoćete mogu se sad, ovaj tren, uključit, pa vi procijenite je l' sam dobar ili ne. 100 % će vam se svidjeti. 100 %! Molim vas. Samo… OK. (Krene kao da će otići, ali se onda vrati.) A je l' vam možda treba konobar? Ne. Imate ih i previše? Dobro. Samo pitam. Nemojte se ljutit, samo… OK. Idem. (Više za sebe.) Idem u pizdu materinu, eto gdje idem!

14. Ena – Popodne (kasno) – Stan 1

ENA: Halo? Molim vas, jednu pizzu broj 15, ali bez kulena. Adresa je… Kako mislite – ne može? Malo prije sam zvala i rekli ste mi da… Ali rekli ste mi da može, samo da trebam čekat sat vremena, a ja sam na to rekla… Što? Hoćete reći da – lažem? S vama sam razgovarala i rekli ste mi da… Molim? Vi lažete, ne ja, nego vi! Da, derat ću se, ako hoću. Imam pravo. Nećete vi meni govorit da ja lažem. Sram vas bilo! Da, sram vas bilo!!! Kakva vražja smjena?! Da, to vam 100 % vjerujem! Što? Ma znate vi što – nikad više neću ništa kod vas naručit! Odjebi ti!!! (Bijesno spusti telefonsku slušalicu.) Budala!


15. Tanja, Vera, Karlo – Večer – Stan 2

(Vera, Tanja i Karlo taman su završili sa večerom. Tanja i Karlo su ozbiljni, Vera je vesela.)

VERA: Imam jedno malo iznenađenje za vas. (Tanja i Karlo su zbunjeni. Vera ustane od stola. Ode do svojeg kofera. Izvadi iz njega šampanjac.) Ta-ta-ta! (Izvadi još jednu bocu.) Dvije sam kupila. Jednu za danas. Drugu za sutra.

KARLO: Mama…

VERA: Karlo dragi, možda se može činit preuranjeno, ali kako stvari stoje – Matija će sutra biti zdravo dijete, je l' tako? (Odloži jednu bocu na stol.) Ovu ćemo sutra onda otvoriti. A danas, zna se za što, otvaramo ovu. Tanja, molim te, donesi čaše za šampanjac. (Karlu, pokazujući bocu.) Hoćeš ti ili ja?

KARLO: Mama…

VERA: Bolje da ja. Ti uvijek sve isprolijevaš. (Govori otvarajući bocu šampanjca.) Ja sam spretnija. Ti si kao tvoj otac. Šeprtljav sa rukama. (Smije se.) Ali neka, barem da si nešto naslijedio od svog oca, da se zna da si njegov. (Izvlačeći čep.) Joj samo da ne izleti prema… (Karlu.) Kad se pakiraju koferi? (Tanji.) Donesi jednu krpu, da…

KARLO: (Tiho, više za sebe.) Ne pakiraju se.

VERA: (Gurajući češ.) Ajde još malo… (Karlu.) Što si rekao?

KARLO: Rekao sam – (Čep izleti.) – ne pakiraju se koferi.

(Vera stoji ukočeno na mjestu s bocom u ruci. Tanja je taman došla s krpom. Trenutak svi šute. Tanja i Vera gledaju u Karla.)

VERA: Kako to misliš?

KARLO: Nisam dobio stipendiju. Odbijen mi je znanstveni rad.

(Tanja šutke sjedne za stol. Vera se naglo uozbilji. Spusti bocu od šampanjca na stol. Sjedne i ona. Karlo uzme čašu i sam sebi natoči malo šampanjca.)

KARLO: (Podigne čašu u zrak.) E pa da smo svi zdravi i sretni! Živjeli! (Ispije gutljaj šampanjca.)

VERA: Karlo?

KARLO: Odbijen mi je znanstveni rad. Dobro si čula. Ne putujem na studijsku godinu u Norvešku. Ostajem tu.

VERA: Ne razumijem. Ja sam se jučer čula sa Stanislavom. Rekao je da je sve pod kontrolom. Kako je onda to moguće?

KARLO: Draga mama, moguće je! Itekako je moguće, jer unatoč svim tvojim vezama i poznanstvima, unatoč tvom ugledu kojeg imaš u sveučilišnim vodama, tvoj sin nije ono što ti misliš da jest. Štoviše, tvoj sin nije ni blizu onoga što bi ti htjela i voljela da jest. Tvoj sin nije samo šeprtljav sa rukama, ako nisi znala, on je šeprtljav kao znanstveni novak, kao muž, kao otac, i uopće kao čovjek. I on nikad neće postati doktor nauka kao ti, draga moja mama. Nikad! A znaš – zašto? Zato što, draga mama, nisu svi rođeni na ovom svijetu predodređeni za uspjeh i sreću.

VERA: Karlo? Reci nešto.

KARLO: (Podigne čašu u zrak.) Živjeli! (Ispije gutljaj šampanjca.)

(Vera je sasvim izbezumljena. Krene prema vratima.)

VERA: Ovo treba riješiti, što prije. (Ona ustaje traži mobitel.) Gdje mi je mobitel. (Karlo je ustao, obukao jaknu. Vera je zaokupljena traženjem mobitela, ne primijeti da je Karlo obukao jaknu.) Ja ću sad nazvati Stanislava i on će to srediti. Duguje mi uslugu. Ne može mi to ne napraviti. (Okrene se prema stolu. Shvati da Karlo upravo izlazi.) Karlo, kud ćeš ti sad? (Vera se zaleti prema vratima, zaustavi ga, uhvativši ga za ruku.)

KARLO: Prestani me maltretirati!

VERA: Karlo?

KARLO: Živi svoj život. Mene ostavi na miru.

(Karlo ode. Vera je u šoku. Lagano se vrati do stola. Sjedne. Tanja vidi da je Vera sasvim izgubljena i da je na rubu suza. Rukom joj dodirne rame, ali se Vera naglo trgne, ustane i ode iz prostorije.)


16. Karlo, Bartol – Večer (kasno) – Kafić

(Karlo je na pisoaru. Kako zakopča hlače. Tako mu dođe da se opet izbljuje. Uhvati se za želudac. Čučne se uz zid. Plače mu se, zato rukama prekrije lice. U WC ulazi Bartol. Staje uz pisoar, dok piša gleda u Karla.)

BARTOL: Jesi dobro, stari?

KARLO: (Brzo se ustane.) Jesam. Malo mi je… (Rukama brzo obriše lice, tako da ga Bartol ne vidi. Onda Izvadi maramicu, briše ruke.) Nevažno.

BARTOL: (I dalje za pisoarom.) Jebiga, život je pušiona.

KARLO: Oprosti?

BARTOL: (Zakopča hlače.) Rekao sam – život je pušion. Zato treba s vremena na vrijeme tu pušionu malo i nazdravit. (Karlo ga zbunjeno gleda.) Alkohol? Nazdravljanje? Razumiješ?

KARLO: Ne baš.

BARTOL: Ispijanje rakije do nesvijesti. Prvo boli želudac, a onda druga, treća, četvrta čaša i – puk! Prije nego primijetiš – pomračenje uma. Na podu si. Nema te. Al' čim te nema, pušiona je manje pušiona. Kratko traje, al' dobro dođe. Je l' tako? (Bartol potapša Karla po ramenu. Namigne mu. Krene prema vratima.) A kako dođe, tako prođe. (Ode. Karlo ostane još nekoliko trenutaka. Onda i on izađe.)


17. Ena, Luka – Večer (kasna) – Stan 1

(Ena sjedi na kauču, u mraku. Dolazi Luka. U prvi trenutak ne primijeti da je ona na kauču. Tek kad upali lampu, shvati da je ona tu.)

LUKA: Hej!

ENA: Hej! Gdje si bio?

LUKA: Vani.

ENA: Gdje?

LUKA: Samo vani. Trebalo mi je zraka.

ENA: Kasno je.

LUKA: Znam.

ENA: Opet mi je zagorila večera.

LUKA: Nema veze.

ENA: Ne moja večera. Ja sam jela. Tvoja je zagorila. Stavila sam meso u pećnicu i kad sam upalila plin, nisam mogla prestat gledat sve dok nije sve pocrnilo. Još je toplo. Hoćeš?

LUKA: Zašto si to napravila?

ENA: Ne znam. Nekako se činilo kao normalno -  što bi isfrustrirana domaćica napravila kad je ljuta na muža ili kad je na tabletama, zato što je ljuta, ili nesretna, nevažno.

LUKA: Koliko si ih danas uzela?

ENA: Ne znam. Jednu. Dvije. Tri.

LUKA: Koliko?

ENA: Šaku, valjda.

LUKA: Neću s tobom razgovarat kad si nakljukana tabletama.

ENA: O – «nećeš sa mnom razgovarat kad sam nakljukana tabletama»? (Smije se. Izruguje mu se karikirajući njegove riječi.) Neće sa mnom razgovarat kad sam nakljukana…

LUKA: Prestani.

ENA: Gdje si bio? (Luka šuti.) Želim znati – gdje si bio?

LUKA: Rekao sam ti.

ENA: Što se s tobom događa?

LUKA: Ništa se sa mnom ne događa. Što bi se događalo?

ENA: Došao si doma s posla, mislio si da ja spavam,  i izašao si opet van. Sad je skoro ponoć.

LUKA: Rekao sam ti – trebalo mi je zraka. Šetao sam. Razmišljao…

ENA: O čemu si razmišljao?

LUKA: Neću s tobom ovakvom razgovarati. Sutra ideš doktoru.

ENA: Neću!

LUKA: Ena ti imaš problem. Ti si ovisnica!

ENA: Jesam, i što ćemo sad?

(Oboje šute trenutak. Gledaju se.)

LUKA: Idem spavat.

ENA: Drži se teme. Nećeš otići spavat dok mi ne kažeš.

LUKA: Što? Ne razumijem što želiš od mene. Ako te nešto zanima, pitaj.

ENA: Ne mogu. Bojim se odgovora. Ti mi reci.

LUKA: Umoran sam. Idem u krevet.

ENA: Reci mi, bez da te pitam, molim te.

LUKA: Ovo je ludo. Ja…

ENA: Luka ja možda jesam luda, ali još uvijek sam tvoja žena i znam te. U zadnje vrijeme ti, kad pređeš preko ovog praga, ti više nisi – ti. Ja ne prepoznajem lice svoga muža. Čak i dok ležim u krevetu, ja razmišljam – gdje si ti, tko je taj koji leži pokraj mene. Ne mogu spavat od tebe. Znam da ni ti ne možeš. Čujem te kako dišeš i kako se okrećeš u krevetu i…

LUKA: Ali ja znam tko si ti.

ENA: Da, znaš. Ja sam neprijatelj, očito. Ja to vrlo dobro znam. Znam, jer osjetim – kad me dodirneš, kad… Zapravo, više se ne sjećam što znači vodit ljubav. Što znači…

LUKA: Ena, molim te.

ENA: Je l' se ja tebi toliko gadim?

LUKA: Ne, ne gadiš mi se.

ENA: Zašto mi onda ne napraviš dijete? Ako ga ti ne želiš, barem ga meni napravi. Ja želim imat dijete. Ja moram imat dijete. Ako mi ne napraviš novo dijete, nikad neću prestat sanjat Tomasa. A ja to više ne mogu. Ja sam bolesna od toga. Ja ne mogu više sanjat mrtvog Tomasa u vlastitom stomaku. Ne mogu! (Rasplače se. Luka je gleda. Onda joj priđe. Sjedne pokraj nje. Zagrli je. Pokuša je poljubit, ali se onda odmakne.) Ne. Nemoj. Samo mi reci. Molim te.

LUKA: Nemam nikoga. Ne varam te.

(Gledaju ne neko vrijeme. Luka obriše rukom suze sa Eninog lica. Na to Ena zagrli Luku i počne ga strastveno ljubiti. No, on je u nekom trenutku zaustavi.)

LUKA: Oprosti, al'… (Ena ustane. Ode u kupaonicu.)


18. Karlo, Bartol – Večer (kasno) – Kafić

(Glasna glazba u kafiću.)

BARTOL: Može jedna na dug? Ma daj stari, ostao bez kune. Znaš da ću ti sutra vratit. Ziher ću ti vratit. 'ajde, nemoj me sad zajebavat. Stari? Ma na tebi! (Pokaže mu srednji prst.) Pička ti materina, da ti… (Kako je krenuo leđima prema natrag, tako se sudari sa stolcem na koje sjedi Karlo. Skoro padne na pod, jer je poprilično pijan.) Ops, skoro sam se… To si ti.

KARLO: Ej!

BARTOL: Sam piješ? (Karlo pozitivno potvrdi kimanjem glave.) To je tvoja boca? (Karlo opet potvrdi.) Samo tvoja boca? Pa ne budi škrt. Daj da nazdravimo. (Karlo mu natoči u čašu. Natoči i sebi još malo. Podigne čašu  zrak. Podigne je i Bartol.) Za što ćemo?

KARLO: Za pušionu!

BARTOL: (Ironično.) Misliš, za život?

KARLO: Za životnu pušionu! Živjeli!

BARTOL: Živjeli!

(Obojica se smiju. Ispijaju sve iz čaše. Karlo odmah poseže za bocom. Toči im obojici još.)


19. Tanja, Vera – Večer (kasno) – Stan 2

(Vera sjedi za stolom. Tanja sjedi na kauču. Obje gledaju televiziju. Zapravo prazno zure u ekran. Tanja drži daljinski upravljač u ruci. Vera s vremena na vrijeme gleda na sat.)

VERA: (Ustane.) Ja idem u krevet.

TANJA: Idete? Laku noć!

VERA: Laku noć!

(Vera ode. Kako je otišla, Tanja uzme mobitel, gleda ima li poruka. Nema. Spusti mobitel na kauč. Ponovo okrene program na televiziji. Gleda na sat.)


20. Bartol, Karlo – Večer (kasno) – Kafić

(Karlo i Bartol sjede i dalje u kafiću. Vidljivo su pijani.)

BARTOL: Veliš – banana? Tvoj je život totalna banana. Znaš što stari, znaš što je prava banana? Banana je kad si rođen u idealnoj obitelji, na idealnom mjestu, kad imaš sve predispozicije, sve, al' apsolutno sve uvjete da tvoj život bude dobar život, al' baš onako dobar život smrtnika i kad ti sve to ipak uspiješ zajebat, do kraja, onako, pošteno zajebat.

KARLO: (Podigne čašu za zdravicu.) Zajebat!

BARTOL: E da – zajebat. (Kucnu čašama. Karlo se smije.) Samo se ti smiji, al' govorim ti stari, s tobom večeras pije ne čovjek, nego čovjek-greška.

KARLO: (Smije se.) Čovjek-greška?

BARTOL: Da, da, da – čovjek-greška. (Udari se šakom o prsa.) Pogledaj me! Je l' ti ja izgledam k'o normalno zemaljsko biće?

KARLO: (Jedva govori, «putli» mu se jezik.) Pa, što ja znam?

BARTOL: Pa naravno da – da. U tome je vic, kužiš? Ljudi-greške su poseban soj ljudi. Na van ti zapravo ništa ne vidiš. Oni su normalni ljudi. Ljepši, ružniji, svejedno. Al' oni su sjebani na drugu foru, jer oni su civilizacijski otpadak, kužiš?

KARLO: (Smije se.) Ništa te ne razumijem.

BARTOL: Joj, jebote, ti fakat ništa ne kužiš. Čovjek je socijalno biće, je l' tako? Čovjek je čovjek, jer ima ovo tu… (Prstom kucne po svojoj glavi.) …i jer može komunicirat, a komunikacija jednako socijalizacija; a sad kad ti imaš ovo tu… (Opet kucne prstom po svojoj glavi.) …a ne ide ti komunikacija, znači ne ide ti ni socijalizacija, onda si ti čovjek-greška. A znaš kako postaneš čovjek-greška?

KARLO: Kako?

BARTOL: Tako što se rodiš u ružičastom. Rodiš se tako da je sve oko tebe tip-top složeno i od tebe se «samo» očekuje da korak po korak iskoristiš sve što su tvoji nabrijano dobri roditelji pripremili za tebe. Skupili su dovoljno novaca da ideš u najbolje škole, da živiš u najfinijem kvartu, u velikoj obiteljskoj kući, da imaš najbolje igračke od svojih vršnjaka; pobrinuli su se da kakiš kad ti se kaki, da piškiš kad ti se piški, da sve bude bez greške. I onda kad ti u jednom trenutku, napraviš mali iskorak iz te idealne slike, jer u nekim godinama više ne želiš da ti mama kaže – «tu majicu obuci danas u školu ili nemoj se družit sa tim klipanima, oni su ološ», i sl. pizdarije; onda stari kad napraviš taj mali pomak, izvučeš samo jednu lego-kockicu iz te monumentalne obiteljske slike, ti si u banani. U tom trenutku ti postaješ čovjek-greška i više ti povratka nema. Ja, na račun, toga što sam imao kao narko-fazu u pubertetu danas više ne razgovaram sa svojim roditeljima, živim kod sestre k'o izbjeglica, nezaposlen sam, nemam nikakve završene škole, itd., itd. Kužiš? Bilo je dovoljno da iznevjerim idealnu sliku sebe u očima svoje stare i da se vijest o razmetnom sinu proširi po čitavoj kugli zemaljskoj, k'o najgora pošast. (Karlo umire od smijeha. Smije se i Bartol, al' ne na isti način. Bartolu se plače. Al' da ne bi plakao, priča dalje, sve ironičniji, sve ciničniji.) Jebote, ja fakat nekad mislim da kad dođem na razgovor za posao, da razgovaram sa svojom vlastitom majkom. K'o da je ona u dosluhu sa svim ljudima koje ja poznajem i ne poznajem. To pitanje – «A vi ste se prije drogirali, ali sada se više ne drogirate?», pogled pun nevjerice, jebote, to je moja stara. U grob će me otpratit, prije nego ja nju. (Karlo prasne u nekontrolirani smijeh.) Što je tebi sad? Zašto se tako ceriš?

KARLO: I moja će mene u grob otjerat, prije nego ja nju.

(Oboje se smiju. Onda Karlo podiže čašu.)

KARLO: Za super majke i…

BARTOL: (Podiže i on čašu.) …njihove sinove-ljude-greške!

(Nazdravljaju. Piju.)


 DRUGI DAN

21. EMA - JUTRO - STAN 1

(Ema je u pidžami. Dolazi u kuhinju. Na kuhinjskom stolu je poruka. Uzima je. Čita je.)

ENA: Nemam više čistih košulja. Luka. (Ena


22. Vera, Tanja – Jutro – Stan 2

(Za stolom sjede Vera i Tanja. Vera jede. Tanja pije kavu. Tanji zvoni mobitel.)

TANJA: Hej ljubavi, dobro jutro! Kako si? Baka i ja ćemo doći za nekih sat vremena. Što? Tata je na poslu. On će te doći posjetit popodne. Ne, jučer nije stigao, al' doći će danas. Hoće ljubavi, doći će, sigurno. Jesi dobro spavao? Bravo. Što? Ma nije ti se javio, jer je jučer došao kasno kući, cijeli dan je bio na fakultetu, i bio je mrtav umoran, i… Jesam, dala sam mu sliku. Jako mu se svidjela. (Vera vidi da je Tanji neugodno lagati Matiji na telefonu, pa pruži ruku da joj ga da.) Čekaj, baka te želi čuti.

(Dok Vera govori na mobitel, Tanja zapali cigaretu. Potpuno je odsutna duhom. Zuri u stol.)

VERA: Matija, dobro jutro! Kako je moj mali kapetan? Je l' sanjao sinoć nešto lijepo? Aha. Da? Da? I ja sam bila na tvom brodu? Što? (Smije se.) Imala sam sablju i brkove? Znači ja sam bila neka gusarica? (Opet se smije.) Što kažeš? Dobro. Uredu. Vidimo se malo kasnije. Ljubim te. (Vera poklopi mobitel.) Došao je doktor u vizitu, pa je poklopio. (Ustane od stola.) Trebali bismo se počet spremat, tako da stignemo do… (Uzela je svoj tanjur i čašu sa stola da ih odnose  u kuhinju.) Hoćeš prvo ti u kupaonu ili ja? (Tanja je ne čuje. Uzela je mobitel u ruku i gleda u njega.) Tanja?

TANJA: Što?

VERA: Pitala sam…

TANJA: (I dalje gleda u mobitel.) Idite vi prvo.

VERA: Zašto ga ne nazoveš?

TANJA: Koga? (Pogledaju se.) Ma…Nazvat ću ga. Kasnije.

(Vera ode. Tanja ostane sjedit za stolom. Onda u nekom trenutku uzme mobitel. Zove Karla.)

TANJA: Halo? Karlo?

KARLO: Da?

TANJA: Gdje si? (Karlo šuti.) Karlo?

KARLO: Tu sam. Što hoćeš?

TANJA: Kad ćeš doći doma? (Karlo opet šuti. Tanji se plače.) Karlo? (I dalje šuti.) Molim te, nazovi Matiju. Pitao je zašto ga jučer nisi došao posjetit, i zašto ga nisi nazvao. Samo ga nazovi, molim te, ako ga nećeš otići posjetit, samo ga… Karlo?

KARLO: Tu sam. Čuo sam te sve. (Oboje šute nekoliko trenutaka. Onda Tanja poklopi mobitel.)


 23. ENA, BARTOL - JUTRO - POLICIJA/STAN 1

(Ena je donijela brdo prljavih košulja na stol. Pregledava džepove, prazni ih da bi ih mogla staviti u veš-mašinu. Zvoni joj mobitel. Javlja se. Paralelno nastavlja sa pražnjenjem džepova.)

BARTOL: Halo, sestro?

ENA: Hej! Gdje si ti?

BARTOL: Trebam pomoć.

ENA: Gdje si?

BARTOL: Na muriji sam. Jebiga.

ENA: Što se dogodilo?

BARTOL: Klasika. Napio sam se sinoć i…

ENA: Budalo!

BARTOL: Jebiga. Možeš nazvat Luku da me izvuče van.

ENA: Budalo!

BARTOL: Znam.

(Ena je izvukla iz džepa «liječnički nalaz». Zbunjena je.)

ENA: Koji je ovo vrag?

BARTOL: Ena? (Ena šuti. Potpuno je u šoku.) Halo?

ENA: Nazvat ću ga.

BARTOL: Reci mu da sam…

(Ena je poklopila mobitel prije nego što je on završio rečenicu. Sjeda za stol. U nevjerici je.)


24. Karlo – Jutro - Haustor njihove zgrade

(Karlo stoji pred liftom, u svojoj zgradi. Pritišće dugme za poziv lifta, ali lift ne dolazi. Jako je pijan, klati se  i jedva stoji na nogama.)

KARLO: U pičku materinu… 'ajde više… (Zamahne rukom kao da će udariti vrata od lifta, izgubi ravnotežu i padne na pod.) Jebote… (Shvati da ga netko gleda iz vani, kroz širom otvorena vrata od zgrade.) Što ti gledaš? Nikad nisi vidio pijanog čovjeka, pička ti materina da ti… (Pokušava ustati, ali mu ne ide. Ostaje sjediti na podu.)


25. Ema – Jutro (kasno) – Stan 1

(Ema zove na telefon.)

EMA: Dobar dana! Doktora Klarića bih vas molila. Još je zauzet? Dobro, al' možda mi vi možete pomoći. Trebala bih… Trebam nešto provjeriti. Moj muž, Luka Miletić, naručen je za presađivanje, točnije, davanje koštane srži za… Molim? Da. Za našeg sina. Sutra u 11 sati? Hvala. Samo sam htjela provjeriti u koliko sati. Hvala. 'đenja! (Neko vrijeme sjedi, potpuno nepomična za stolom, onda uzima telefon, zove informacije.) Trebala bih broj od Tanje Richter. (Zapisuje broj na komad papira. Onda poklopi telefon. Ostaje zagledana u komad papira u svojoj ruci.)


26. Luka, Bartol – Jutro (kasno) – Auto

(Luka i Bartol sjede u automobilu.)

LUKA: Znaš što ti je sad činit?

BARTOL: Stari, stvarno mi je žao i neugodno, al'… Jebiga.

LUKA: Znaš što Bartole? Boli me kurac.

BARTOL: Ej nemoj se sad ljutit, stari.

LUKA: Ne ljutim se. Samo očekujem kad se vratim s posla da tebe više nema.

BARTOL: Al' kako ću to objasnit Eni?

LUKA: To se mene ne tiče. To si trebao mislit prije.

BARTOL: Možda da ostanem još večeras, pa da joj sutra kažem da sam se odlučio preselit u stan od frenda ili…? (Luka ga ozbiljno gleda. Ništa ne govori.) OK. Iselit ću se danas. (Izlazi iz auta.) Nego… Je l' imaš možda…? (Luka otvara novčanik. Daje Bartolu 200 kn.) Hvala stari, vratit ću ti čim budem… (Luka povuče vrata od auta. Ode.)


27. Karlo, Tanja – Jutro – Haustor njihove zgrade

(Karlo sjedi na podu. Dolazi Tanja iz vani. U rukama nosi plastične vrećice s nekim namirnicama. Kako je ušla, tako se zaustavi. Gleda Karla. On kako je ugleda, tako se nekako uspije ustati. Ponaša se kao da ona nije tu. Opet se okrene liftu i pritisne dugme za poziv. Tanju mu priđe.)

TANJA: Lift ne radi. (Karlo je pogleda. Onda ponovo pritisne dugme.) Lift ne radi.

KARLO: U kurac! (Zamahne rukom kao da će iznova udariti vrata od lifta, zamalo opet izgubi ravnotežu, Tanja ga uhvati, pridrži.) Pusti me! (Gurne Tanju od tebe.)

TANJA: Molim te, Karlo… (Pokuša ga uhvatiti za ruku, ali se on otrgne.)

KARLO: Pusti me! (Karlo primijeti da netko ponovo viri iz vani, kroz vrata zgrade.) Što je? Što buljiš?!

TANJA: Nemoj ovdje. (Karlo ide prema vratima, Tanja ga pokušava zaustaviti.)

KARLO: Babo!

TANJA: Karlo?

KARLO: Stara babo! Mrš!!!

(Tanja ga uspije uhvatiti pod ruku i pomaže mu da krenu. Penju se stepenicama prema stanu.)


28. Ena, Bartol – Jutro – Stan 1

(Ena sjedi na kauču. Gleda u svoje prste na rukama. Igra se s njima. Bartol dolazi iz sobe. Stavlja svoja dva kofera na pod pokraj kauča. Zatim sjedne pokraj Ene na kauču. Oboje šute. Ena se i dalje igra sa svojim prstima na rukama.)

BARTOL: Jesi dobro?

ENA: (Prestane se igrat s prstima.) Jesam. Zašto ne bih bila dobro?

BARTOL: Ne znam.

ENA: Dobro sam. (Šute oboje. Ena se igra sa prstima.) Znaš što ja mogu radit satima? Ovo je moj lijevi kažiprst. Ovo je moj desni kažiprst. I sad ih ja ovako spojim. Onda ih opet razdvojim. I širim ruke sve dok ih mogu gledat, dok ih mogu vidjet oba dva, a zapravo gledam ispred sebe. I onda tako stojim, stojim dok mi ne privuče pažnju nešto što vidim ispred sebe, i onda ih opet spojim i krenem ispočetka. (Nasmije se, iako bi najradije zaplakala.) Kad to radim, onda ne razmišljam. Osjećam se k'o neka mašina. I to me opusti. (Bartol je zagrli.) Zašto me sad grliš? (Ena se izvuče iz njegovog zagrljaja.) Ne želim da me grliš.


29. Tanja – Popodne – Park

(Tanja dolazi u park. Sjeda na klupu. Nervozno otvara kutiju cigareta. Tek što je izvadila jednu cigaretu iz kutije i krenula je pripaliti, prilazi joj nepoznati čovjek.)

ČOVJEK: Oprostite, imate li možda cigaretu? (Tanja otvara kutiju, daje mu cigaretu.) Hvala. (Čovjek rukama prelazi preko džepova, traži upaljač, ali ga ne nalazi.) Imate – upaljač?

(Tanja vadi upaljač, pokušava mu pripaliti cigaretu, ali upaljač ne radi. Čovjeku je to smiješno, smijulji se.) Neće? Ne ide?

TANJA: U pičku materinu! Zašto sad ne radi? (I dalje pokušava upaliti upaljač. Čovjek je zbunjeno gleda.) Prije je radio. Mora radit. Sigurno radi. Radi! 'ajde, upali se!!! Upali se, pička ti materina, upali se!!! (Kroz suze, iz bijesa u jad.) Upali se, molim te.

(Tanja još jednom pokuša upalit upaljač, ali ne ide. Čovjek je uhvati za ruku. Uzme upaljač.)

ČOVJEK: Mogu ja pokušat?

(Čovjek od prve upali upaljač. Tanja ga zbunjeno, očiju punih suza, gleda. On pripali sebi cigaretu, onda i njoj. Sjedne pokraj nje, na klupu. Vrati joj upaljač. Oboje šute nekoliko trenutaka.)

TANJA: Jebi se.

ČOVJEK: Molim?

TANJA: (Gleda u upaljač.) Ovo nije običan upaljač. (Čovjek je zbunjeno gleda.) Ovo je… Ovo sam ja. Ja sam ovaj vražji upaljač. (Baci upaljač negdje u daljinu.) U pičku materinu! (Baci i cigaretu. Opet se jave suze. Sklupča se na klupi, glavu položi na svoje noge, rukama se obgrli. Sve što dalje govori, jedva se čuje.) Ja sam takva budala. Ja sam totalna budala. Užas… Ne mogu više. Loše mi je. Ne mogu više. Hoću van iz ove kože. Hoću…

(Nepoznati čovjek gleda je zbunjeno, a onda ne znajući što da napravi – položi svoju ruku na njezino rame. Onda podigne svoj trup i čvrsto stisne nepoznatog čovjeka, prilijepi se za njegova prsa, kako bi je on što jače zagrlio.)

TANJA: Oprostite… (Odjuri.)


30. Karlo, Vera – Popodne – Stan 2

VERA: Karlo, imaš previše godina da bi se ponašao kao pubertetlija.

KARLO: (Pruži joj čašu.) Popij mama i ti jednu. Opustit će te.

VERA: Ne radi budalu od sebe.

KARLO: (I dalje joj nudi čašu.) Jednu za sina, 'ajde.

VERA: Karlo, molim te.

KARLO: (Gura joj pod nos čašu.) Za vlastitoga sina.

VERA: (Odmakne rukom čašu.) Prestani.

KARLO: (Navijački, gurajući joj agresivno čašu pod nos.) 'ajde mama! Ti to možeš!

VERA: (Udari mu šamar.) Prestani!!!

(Karlu izleta čaša iz ruke. Oboje su u šoku. Ona izbezumljena, spusti pogled na stol. On polagano sjeda na stolac. Na rubu suza je. Onda se odjednom počne histerično smijati.)

KARLO: Mama, Matija nije moj sin. (Vera šuti. I dalje gleda u stol. Pauza.) Mama, Matija nije moj sin. (Vera i dalje šuti. Gledaju se. Pauza.) Reci nešto, mama. Sad reci nešto svome sinu, pubertetliji.

VERA: Previše si popio, Karlo. (Karlo opet prasne u smijeh. Vera ga ozbiljno gleda. Zatim uzima čašu i bocu sa stola.) Moraš otići spavat. Previše si popio. (Karlo je zgrabi za ruku.)

KARLO: Mama, jesi li ti mene čula?

VERA: (Izvuče svoju ruku iz Karlove.) Karlo, previše si popio.

KARLO: Matija nije moj sin!

VERA: Ne viči. Idi u krevet i…

KARLO: Matija nije moj sin!!! Čuješ?

VERA: Karlo, molim te…

KARLO: Matija nije moj sin!!!

(Vera stoji nepomično na mjestu, kao kip. Karlo prasne u plač. Rukama prekrivši lice, jeca poput kakovog djeteta. Vera nasloni čašu i bocu na stol. Nasloni ruku na njegovo rame.)

VERA: Moraš otići spavat. Molim te. Odi, lezi, odmori se. Sutra je veliki dan. (Karlo se ne miče. Vera ode.)


31. Ena, Luka – Večer – Stan 1 (drugi dan)

(Ena sjedi na kauču. Luka sjedi na stolcu, za stolom, jede. S vremena na vrijeme, nožem «zadere» o tanjur i čuje se iritantan zvuk.)

ENA: Prestani to radit! Prestani strugat nožem po tanjuru!!! Prestani! (Tanja ustane. Ode do stola. Sjedne na stolac preko puta Luke. Bulji u njega dok govori.) Zanima te što sam danas radila? Cijeli dan sam vadila robu iz ormara, pakirala je u kofere i onda je vraćala nazad. Plakala sam jako dugo. Onda sam popila šaku tableta. Bilo mi je bolje. Vratila sam robu na mjesto i zaspala.

KARLO: Što? (Postavlja pitanje jer Ena bulji u njega. Onda nastavi jesti.)

ENA: Sanjala sam tebe, i mene. Razgovarali smo, kao sad, došao si kući i rekao – Moram ti nešto važno reći. Ja sam rekla – Znam. Ti si zaplakao. Zazvonila su ulazna vrata. Probudila sam se. Bartol je zaboravio ključ od stana. Došao je da bi otišao. (Nasmije se. Pauza.) Kad je on spakirao svoje kofere i otišao, opet sam izvadila svu robu iz ormara. Ovaj put sam bila u potpunosti spremna. Stavila sam kofere pokraj vrata. Sjela sam tamo, popušila 9 cigareta i odlučila čekati te. Opet sam zaspala, jer kofera vidim – nema. Ti si me probudio. Jesi li? Ti si maknuo kofere? Pospremio svu robu na mjesto? Ili…? Pepeljara je prazna. Da li je moguće da sam ja to sve sanjala? Da li je moguće da ja…?

KARLO: Hoćeš mi nešto reći ili ćeš buljit u mene dok jedem?

ENA: Uštipni me.

LUKA: Molim?

ENA: Uštipni me, molim te!

(Luka je uštipne. Onda vrisne. Nastavi se kretati prostorom potpuno «šizofreno».)

ENA: Zašto si maknuo kofere?

LUKA: Kakve kofere?

(Ena uleti u sobu i odmah se brzo rati natrag.)

ENA: Gdje su koferi?

LUKA: O čemu ti govoriš?

ENA: Ja nisam luda.

LUKA: Ena?

ENA: Ti mene činiš ludom. Ti mene… (Ena počne svom snagom udarati Luku. Plače. On je pokušava zaustaviti i smiriti. Ona konstantno ponavlja „Ja nisam luda; ti mene činiš ludom“)

LUKA: Smiri se… Smiri se…

(Ena se smiri. Dok govori, Luka je drži čvrsto stisnutu na plećima, skriva od nje lice, skriva da on plače. Kako ona pokuša podići glavu, tako je on čvršće stisne uz sebe.)

ENA: Jesi li ti stvaran? Sad, mislim? Je l' se ovo događa samo u mojoj glavi ili i u tvojoj?


TREĆI DAN

32. Tanja, Vera, Luka, Karlo – Jutro – Bolnica (treći dan)

(Vera i Tanja sjede u bolnici, u čekaonici. Obje šute. Dolazi Luka. Tanja ustaje.)

TANJA: Ej!

LUKA: Dobro jutro!

VERA: 'jutro!

TANJA: Luka. Vera, Karlova majka.

LUKA: (Pruži ruku Veri.) Drago mi je. (Vera samo pruži ruku. Ništa ne kaže.)

TANJA: Doktor je rekao da pričekamo. Pripremaju Matiju. Sad bi trebali doći po tebe.

(Tanja sjedne opet pokraj Vere.)

LUKA: (Pokaže na mjesto do Tanje.) Mogu?

TANJA: Da, da…

(Luka sjedne pokraj Tanje. Sve troje šute. Gledaju pred sebe. U nekom trenutku dolazi Karlo.)

TANJA: (Naglo ustane.) Karlo? (Karlo im priđe. Luka se također ustane. Karlo mu pruži ruku. Luka uzvrati stisak ruke.)

KARLO: Dugo se nismo vidjeli.

LUKA: Da. Od studentskih dana.

KARLO: Da.

(Tanja se opet sjedne. Luka opet sjedne pokraj nje. Karlo sjedne pokraj Luke. Sve četvero šute. Onda se Luka odjednom ustane.)

LUKA: Zovu. Idem.

TANJA: Da, idi.

LUKA: Idem. (Krene. A po tom, Karlo naglo ustane.)

KARLO: Čekaj! (Tanji i Veri.) Da poljubim Matiju prije nego… (Karlo i Luka odu.)

VERA: Hoćeš kavu?

TANJA: Hvala, ne bih sad.

(Vera ustane i ode.)


33. Tanja, Karlo, Vera – Večer – Stan 2

(Tanja i Karlo sjede za stolom. Stol je namješten za večeru. Vera donosi teču s nekom hranom na stol. Vadi na tanjur svima po redu. Zatim sjeda na stolac. Jedu u tišini.)

VERA: Treba nekom još soli?

TANJA: Ne.

VERA: Karlo?

KARLO: Ne.

(Jedu.)

VERA: (Karlu.) Natoči mi vode, molim te. (Karlo joj natoči.) Hvala. (Dalje jedu u tišini.) Sutra su najavili kišu. Konačno. Ova vrućina je nepodnošljiva. (Karlo odloži pribor za jelo na tanjur.) Nećeš više?

KARLO: Ne.

VERA: Zašto? Rekli su na televiziji da bi mogla ne samo pasti kiša, nego da će i temperatura zraka naglo pasti. Mogla bi nas čak zateći oluja. (Tanji.) Trebala bi onu robu sa balkona prebacit u kuću.

TANJA: Prebacit ću je.

VERA: E, sad sam se sjetila. (Ustane, ode do svoje torbe. Izvadi papir na kojem je dječji crtež. Vrati se do stola, sjedne, stavi papir ispred Karla.) Ovo mi je Matija jučer dao. Nacrtao je to za tebe. Jučer sam ti zaboravila dati, jer si… (Karlo gleda u crtež. Vera nastavlja jesti. Tanja je prestala jesti. Pije vodu.) Nisam znala da već zna pisat. (Tanji.) On je zapravo mali genijalac. (Karlu.) Je l' razumiješ što piše? Mama, tata, Matija, na moru. Slovo M mu još ne ide, izgleda kao W, ali se razumije. (Odloži pribor za jelo na tanjur.) Tako si i ti pisao slovo M kad si bio mali.

(Sve troje šute neko vrijeme.)

VERA: (Tanji.) Je l' otvoren neki prozor?

TANJA: U kuhinji.

VERA: Zahladilo je.

TANJA: Da ga zatvorim?

VERA: Ne moraš. Bolje da uđe malo svježeg zraka. (Karlu.) Je l' tako?


34. Ena, Luka – Večer – Stan 1

(Ena sjedi u mraku na podu, pokraj kauča. Na podu je pepeljara puna opušaka i gotovo prazna kutija cigareta. Ena u ruci drži «liječničku potvrdu o kompatibilnosti koštane srži». I gleda u nju, uz pomoć baterijske lampe. U prostoriju ulazi Luka.)

LUKA: Zašto sjediš u mraku? (Ena uperi lampu prema njemu. On rukama prekrije oči.) Upali svjetlo.

ENA: (Makne lampu od Luke.) Ne. Opet sam nešto čula u Tomasovoj sobi. Netko je tamo, sigurno.

LUKA: Nema nikoga Ena.

ENA: Ima. Čula sam.

LUKA: Nema, sigurno.

(Luka upali svjetlo.)

ENA: Ugasi ga. (Luka ne gasi svjetlo.) Ugasi ga! (Ona potrči do svjetla. Ugasi ga. Vrati se do kauča. Sjedne opet na pod.) Ja mislim da meni nije dobro, Luka.

LUKA: Moraš otići doktoru, Ena. Ovo se neće popravit samo od sebe. Moraš pokušat barem… (Luka vidi na podu «liječnički nalaz». Podigne ga s poda.)

ENA: Hoćeš me ti vodit doktoru? (Govori dok gleda u upaljenu lampu usmjerenu u svoje lice..) Je l' se ti ikad moliš? Bogu? Ili…? Ni ti, ni ja nismo… Ali ima dosta ljudi koji ne vjeruju u Boga, ali se ipak nečemu mole. Je l' tako? (Pogleda u Luku.) Pa je l' se ti ikad moliš?

LUKA: Ponekad.

ENA: I ja isto. (Oboje šute neko vrijeme.) Znaš čemu se ja molim?

LUKA: Čemu?

ENA: Ja se molim Bogu da me razbije na sitne, sitne komadiće, i da onda mogu krenut ispočetka.

(Oboje šute. Luka rukama prekrije oči, jer mu se plače.

ENA: A čemu se ti moliš?

(Luka ne odgovara, Ena se okrene, uperi lampu prema njemu. Luka je pogleda. Ona vidi da on plače, ali i dalje drži upereno svjetlo u njegovo lice. Onda ugasi lampu, ustane. Pomiluje ga po kosi i krene kao da će otići, ali je on uhvati za ruku i zaustavi. Pogledaju se. Zatim ona izvuče svoju ruku iz njegove i ode. On ostaje sam sjediti na kauču.)


35.

Little boxes on the hillside, Little boxes made of tickytacky
Little boxes on the hillside, little boxes all the same
There's a green one and a pink one and a blue one and a yellow one
And they're all made out of ticky tacky and they all look just the same.

And the people in the houses all went to the university
Where they were put in boxes and they came out all the same,
And there's doctors and there's lawyers, and business executives
And they're all made out of ticky tacky and they all look just the same.

And they all play on the golf course and drink their martinis dry,
And they all have pretty children and the children go to school
And the children go to summer camp and then to the university
Where they are put in boxes and they come out all the same.

And the boys go into business and marry and raise a family
In boxes made of ticky tacky and they all look just the same.

Malvina Reynolds 




Facebook! TwitThis