Tags: 5F 4M

U čekaonici liječnika opće prakse susreću se ljudi kakve svi poznajemo, svatko sa svojom pričom o čekanju. Čekanje poprima dimenziju "propuštanja života" u navici iščekivanja "nečega" što će ga popraviti, promijeniti, poboljšati. Metafora života kao čekaonice "boljeg sutra" postaje njihov zajednički nazivnik.


GODINA: 2010.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 5 (25, 30, 30, 35, 55)

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 4 (45, 30, 35, 45)

NAPOMENA VEZANA ZA MJESTO RADNJE: Čekaonica liječnika opće prakse.

DODATNA NAPOMENA VEZANA ZA DRAMU: Na natječaju "Marin Držić" za 2010. godinu drama je uvrštena u uži izbor od 12 drama predloženih za izvođenje hrvatskim kazalištima.

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.



Marini Nemet           


Lica:

Bero

Vera

Izabela

Vedran

Tonka

Zvone

Lara

Sestra

Klošar



1. Nikad se ne zna

Čekaonica. Desetak plastičnih stolaca, stolić sa časopisima, vješalica za kapute, radijator, umjetna biljka, možda kakva farmaceutska reklama ili medicinska parola na plakatu.

U čekaonici sjede Vera i Lara. Lara je mlada djevojka, Vera dotjerana gospođa u šezdesetima. Odjevena je u staromodni kostimić, uredna, s pomno natapiranom frizurom i jeftinim nakitom. Ukočeno sjedi, nogu skupljenih u koljenima, i u krilu čvrsto drži torbicu. Vrebajući žrtvu za razgovor pogledava prema Lari, kojoj očito nije do priče.

VERA: Vi ste naručeni?

LARA: Ne.

VERA: Niste?

LARA: Ne.

VERA: Ja jesam.

LARA, šuti.

VERA: Za pola sata.

LARA, šuti.

VERA: Došla sam ranije.

LARA, šuti.

VERA: Nikad se ne zna.

LARA, šuti.

VERA: Ali uvijek se dugo čeka.

LARA, šuti.

VERA: Još nikad, ali baš nikad, me nisu prozvali u vrijeme kad sam naručena.

LARA, šuti.

VERA: Otkad je došla ova nova sestra, još se duže čeka.

LARA, šuti.

Veru živcira što ne može uspostaviti dijalog. Pokušat će s pitanjima.

 

VERA: Vas prozovu u vrijeme kad ste naručeni? Mislim, ako ste naručeni?

LARA: Valjda, ne znam.

VERA: Aha… prvi put ste ovdje.

LARA, šuti.

VERA: Ili niste?

LARA: Ne.

VERA: Što ne?

LARA: Prvi put.

VERA: Jeste ili niste prvi put?

LARA: Nisam.

VERA: Pa kako onda ne znate?

LARA: Što?

VERA: Prozovu li vas na vrijeme.

LARA: Ne znam. Ne sjećam se.

VERA: Onda sigurno već dugo niste bili.

LARA, šuti.

VERA: Bolje da niste.

LARA, šuti.

VERA: Mislim... bolje je za vas da niste. Čovjek je najsretniji kad ne treba ovdje dolaziti.

Nema komentara.

 

VERA, zajedljivo: Vidi se da nemate iskustva.

Mnogi bi drugi rekli: "Umukni već jednom", ali Lara se čak slabašno i nasmiješi.

 

VERA, pomirljivo: Mislim... vidi se da ne provodite puno vremena po čekaonicama.

 

Ništa.

 

VERA, tiše, kao u povjerenju: Znate, čovjeku je lakše kad s nekim malo popriča. (Stanka.) Pogotovo ako je bolestan. Vrijeme brže prođe. Malo zaboraviš na brige. (Stanka.) Ali, naravno... ima nas svakakvih. Ovakvih i onakvih. (Stanka.) Nismo svi isti.

2. Na neki način

Ulazi Bero. Četrdesetak godina, razbarušena kosa, višednevna brada. Pozdravi. Vera odzdravi, Lara samo kimne.

Bero sjedne na najudaljeniji stolac ne skidajući kaput. Stisnuo se s rukama u džepovima kao da se nikako ne može ugrijati. Vera ga ljubopitljivo promatra, vrebajući sugovornika boljeg od Lare. Lara koristi priliku pa hitro uzima časopis sa stola. Veri se raspline i ono malo nade da će Laru potaknuti na razgovor, a ni Bero baš ne obećava. Najbolje je da razgovara sama sa sobom – netko će se već "zakačiti".

 

VERA: Da... nismo svi isti. Evo, recimo ja. Ja volim popričati. Upoznati ljude. Osjećam se glupo kad samo sjedim i šutim. (Stanka. Nitko se ne uključuje.) Prošli put je tu bila jedna žena, gospođa Branka. Čekale smo skoro dva sata, ali ta dva sata prošla su nam za tren. (Nema reakcije.) Čovjek ni ne primijeti da čeka kad čeka s nekim takvim.

Bero iz džepa kaputa izvadi mali notes i olovku, iz unutrašnjeg džepa naočale za čitanje, i počne nešto bilježiti.

 

VERA, uzdahne: Jadna žena.

Vera se okreće prema Lari da vidi je li je ono "jadna žena" zaintrigiralo. Ništa.

 

VERA: Tko zna je li danas više živa. (Malo se nagne prema Lari, govori joj "u povjerenju".) Znate, imala je zbilja groznu dijagnozu. Ili je još ima, ne znam. Eto, zadnji put kad sam bila ovdje shvatila sam da meni i nije tako loše. Čovjek uvijek nešto nauči. (Prijekorno.) Ako razgovara s ljudima, naravno. (Stanka.) Da nije bilo gospođe Branke, ja bih možda sad vama ovdje kukala kako moram na fizikalne terapije, kako mi je to naporno, kako moram piti tri vrste tableta i što ti ga ja znam. (Uzdahne.) Sad znam da ima i gorih stvari. Jadna Branka. A vi... niste jako bolesni? (Lara šuti.) Mladi ste.

 

Iz ordinacije proviri medicinska sestra.

 

SESTRA: Hrgović!

Lara ustaje kao da je jedva dočekala da je netko spasi od Vere. Ulazi u ordinaciju.

 

VERA: Eto! A uopće nije naručena.

Bero podigne glavu i nasmiješi se, a onda nastavi bilježiti.

 

VERA: A vi?

BERO: Što ja?

VERA: Jeste li vi naručeni?

BERO: Ne. Nisam naručen.

 

"Samo mi je još to trebalo", čitamo na Verinom licu.

 

BERO: Ali ne morate se brinuti.

VERA: Kako to mislite? Vidite da moram. Gospodična nije bila naručena. Kao ni vi. A ipak je ušla prije mene.

BERO: Ja ionako ne idem unutra.

VERA: Ne idete?

BERO: Ne.

VERA: Čekate nalaz?

BERO: Ne.

VERA: Uputnicu? Recept?

BERO: Ne, ne.

Vera je u neprilici.

 

VERA: Aha. Čekate nekoga.

BERO: Pa... ne baš.

Vera danas baš nema sreće. Odustaje od razgovora i uzima časopis. Na naslovnici časopisa koji se, recimo, zove "Krema", atraktivna plavuša – glavna glumica u domaćoj sapunici.

 

BERO: Iako... moglo bi se slobodno reći da uvijek nešto čekamo.

Vera ne zna kako bi reagirala – evo nekoga tko ima volju razgovarati, ali sluti da to baš neće biti razgovor po njezinom "guštu".

 

BERO: Na neki način.

VERA; Da? A što to vi čekate?

BERO: Ja baš i nemam osjećaj da nešto čekam.

VERA, ništa ga ne razumije: A da...?

BERO: Ne, nemam. Prije bih rekao da imam osjećaj da sam nešto propustio.

VERA: Mislite... da ste zakasnili?

BERO: Ne zakasnio. Baš propustio. Kad propustite nešto, to može značiti i da ste uranili pa otišli prije vremena.

VERA, kolutajući očima: Aha.

Bero provjerava što je maloprije zapisao.

 

BERO: Kako ste ono rekli gospođici maloprije... "Kad čovjek čeka s nekim takvim, ni ne primijeti da čeka"?

VERA: Da... valjda sam tako rekla. Vi ste to zapisali?

BERO: Da. To što ste rekli da čovjek ni ne primijeti da čeka... može li se protumačiti kao da čovjek onda zapravo niti ne čeka?

VERA: Molim?!?

BERO: Mislim, možemo li to onda smatrati čekanjem?

VERA: Što ste vi... neki novinar?

BERO, smije se: Ne, nisam.

VERA: Niste?

BERO: Ne.

Vera očekuje objašnjenje, ali Bero šuti. Vera se ne da.

 

VERA: A što ste onda?

BERO, malo razmišlja: Kapetan duge plovidbe.

VERA: Aha.

Stanka. Vera se vrpolji, svaka pauza u razgovoru čini je nervoznom.

 

VERA: Čovjek pokupi svakakve boleštine po tim svjetskim lukama.

BERO: Pokupi ih i drugdje.

VERA: Ako ne pazi.

Vera otvori torbicu, vadi vlažne maramice. Izvadi jednu iz paketića, pažljivo briše ruke, a zatim je presavija, vadi iz torbice prozirnu vrećicu i iskorištenu maramicu sprema u nju. Opet uzima časopis.

 

VERA: Krasna je.

BERO: Molim?

VERA, pokazuje mu naslovnicu časopisa: Mirela. Ne gledate tu seriju?

BERO: Ne.

VERA: Ja gledam. Svaki dan. "Dolina sreće". Nije vam vruće u tom kaputu?

BERO: Ne. Još se nisam ugrijao.

VERA: Pa nije vani baš toliko hladno.

BERO: Niste mi odgovorili na pitanje.

VERA: Na koje pitanje?

BERO: Možemo li smatrati čekanjem... onakvo čekanje.

VERA: Gospodine... ja ne znam što vi hoćete. Samo sam rekla da mi je s gospođom Brankom vrijeme proletjelo. (Stanka.) Uostalom, nepristojno je prisluškivati tuđi razgovor. A o zapisivanju da i ne govorimo!

Vera zauzme stav ignoriranja. No onda se ipak predomisli – nekakav sugovornik ipak je bolji od nikakvog. Baš kad zausti da će Beri nešto reći, u čekaonicu ulazi Vedran, mladić u kasnim dvadesetima.

3. Naizgled u redu

Već na prvi pogled očito je da je Vedran vrlo zabrinut i nervozan. Promrmlja pozdrav i sjedne. Tek što je sjeo, digne se, skine kaput i objesi ga na vješalicu. Ponovno sjedne. Odmah zatim ponovno ustane i sa stolića uzme časopis. Nervozno okrene nekoliko listova, a onda se opet digne i vrati novine na stolić. Vera prati svaki njegov pokret, a Bero je zadubljen u svoje bilješke.

VEDRAN: Gospođo, jesu li možda zvali Bartolić?

VERA: Nisu. Ne otkad sam ja ovdje.

VEDRAN: A otkad ste ovdje?

VERA: Oko pola sata.

VEDRAN: Gospodine, možda ste vi čuli...

VERA, prekida ga: Gospodin je došao poslije mene.

VEDRAN: Možda su zvali prije nego ste vi došli?

VERA: Možda. Ako ste naručeni.

VEDRAN: Da.

VERA: Pa jeste li?

VEDRAN: Što?

VERA: Naručeni.

VEDRAN: Jesam.

VERA: A u koliko sati?

VEDRAN: Sati? Ne znam. Nisu mi rekli u koliko sati. Rekli su samo da dođem po nalaze.

VERA: Pa onda pokucajte i pitajte za nalaze.

VEDRAN, panično: O, ne! Taman posla!

VERA: Zašto ne?

VEDRAN: Previše sam... nespreman. Loše vijesti je bolje čuti što kasnije. Čekat ću.

VERA: Pa vijesti ne moraju biti loše.

VEDRAN: Ma da! Možete misliti! Možda kod nekog drugog, ali kod mene ne mogu biti nego loše. Ne znate vi...

VERA: Dobro, dobro, nemojte se odmah ljutiti...

VEDRAN: Kad netko nema sreće – onda je nema, i tu se ništa ne da promijeniti!

 

Sjedne, odlučan da čeka. Pokreti mu odaju veliku nervozu. Treska nogom. Opet uzme časopis, otvori prvu stranicu, i odmah ga vrati na stolić.

 

VEDRAN: Ubija me ovo čekanje.

VERA: Ma dajte, mladiću, pa čekate tek koju minutu.

VEDRAN: Možda, ali... nije moje čekanje i vaše čekanje isto.

Bero opet zapisuje. Vera je to zamijetila, ali sad je više zanima Vedranov "slučaj".

VERA: Ma nemojte?

VEDRAN: Ne znam kako je s vama, ali ja vjerojatno čekam smrtnu presudu.

VERA: Pa nije valjda tako loše?

VEDRAN, patetično: Nije dobro, gospođo. Nije dobro.

VERA: Bolesni ste?

VEDRAN: Zar se ne vidi? Zar to nije očito?

VERA: Pa ne znam... meni djelujete zdravo. Da vas ovako vidim negdje na cesti, nikad ne bih pomislila da vam je nešto.

VEDRAN: To i jest moj najveći problem – to što je naizgled sve u redu. To što svi od mene nešto očekuju jer im se čini da je sve u redu. A nije.

VERA: A smijem li pitati... od čega bolujete?

VEDRAN: Ha! Od čega...! I to je još jedan od mojih problema! Normalan čovjek se razboli, ta bolest ima neko ime, čovjek lijepo ima svoju dijagnozu, kakva god bila – barem zna protiv čega se bori i s čim živi, a ja... mene je dopao neki fantom od bolesti, nešto apstraktno što nitko ne može ni pronaći. To se zove sreća!

VERA, sućutno: A kakvi su vam simptomi?

VEDRAN: Simptomi?

VERA: Da... kakve tegobe imate?

VEDRAN: Moja je najveća tegoba što sam se uopće rodio.

VERA: Ma dajte, nemojte tako... mladi ste...

VEDRAN: Ha! Mlad! Ja sam i premlad i prestar!

VERA: Kako to mislite?

VEDRAN: Premlad da me shvate ozbiljno. Prestar da počnem ispočetka. A usto sam još i premršav, prenizak, prelijen, preslab, preapatičan, prenervozan, pre... pre...  previše sam za ovaj svijet. Odnosno premalo. Ne uklapam se. Otkad znam za sebe, čekam svoju priliku da se negdje uklopim – ali čekanje ima svoje granice, zar ne?

Bero zapisuje.

 

VERA, tiho, Vedranu: Gospodin vam je to zapisao.

VEDRAN: Što je zapisao?

VERA: To što ste sad rekli, mislim. A i prije je nešto zapisivao dok ste govorili. No, pitajte ga.

BERO: Granice čekanja... to je zanimljivo pitanje.

VEDRAN: Meni govorite?

BERO: Govorim onako... općenito.

VEDRAN: Nešto sam krivo rekao?

BERO: Ne, ne, nikako...

VEDRAN: Sigurno jesam. Slobodno mi recite, nemojte se ustručavati. Navikao sam ja na te stvari.

BERO: Na koje stvari?

VEDRAN: Na greške. Mislim, vlastite. Uvijek nešto krivo napravim, krivo kažem, pojavim se na krivom mjestu u krivo vrijeme, ili na pravom mjestu, ali u krivo vrijeme, ili... u pravo vrijeme, ali na krivom mjestu. To sam ja – Vedran Bartolić, talentiran za promašaje!

BERO: Ne bih se složio...

VEDRAN: Samo dajte, nemojte se složiti. Ako sam na nešto navikao, onda je to da se nitko nikad ne slaže sa mnom.

BERO: Zanimljivo je ono što ste rekli o granicama čekanja...

VEDRAN: Gospođa....

VERA: Vera!

VEDRAN: Gospođa Vera kaže da ste nešto zapisali?

BERO: Jesam. Onu vašu rečenicu...

VEDRAN: Moju rečenicu ste zapisali? Sigurno bilježite za neku antologiju... zabluda!

BERO: Ma ne... prikupljam građu. Za roman.

VERA: Za roman? Meni ste rekli da ste pomorski kapetan, ili tako nešto.

BERO: A čujte... Shakespeare je prije bio konjušar. Zašto i pomorci ne bi mogli pisati?

VERA, Vedranu: I moje je riječi zapisao. Zamislite, gospodin uopće ne treba liječnika. On samo tu sjedi i zapisuje što mi govorimo. Jedan čas je pomorac, a drugi pisac.

BERO: Gospođo, nisam mislio...

VERA: Ne znam ja što ste vi mislili, ali to nije baš pristojno.

BERO: Ja samo nastojim crpiti iz života. Biti u dodiru s malim, običnim ljudima.

VERA: Aha. Mi smo mali i obični, a vi ste veliki i neobični. Pa ste došli špijunirati kako mi, mali i obični, živimo.

 

Bero odmahuje rukom smiješeći se, ne da mu se objašnjavati. Stanka.

 

VERA: Sad će još i pomorci propisati – gdje će nam biti kraj!?

BERO: A što vi imate protiv pomoraca?

VERA: Protiv pomoraca? Baš ništa. Mislim, protiv pravih pomoraca.

BERO, smije se: E to ja zovem pravom, iskonskom ženskom intuicijom!

VERA: Molim?!?

BERO: Vidite... pisci se moraju do kraja uživjeti u svoje likove, moraju gotovo početi živjeti njihov život.

VERA: Ništa ja vas ne razumijem.

VEDRAN: Hoćete reći da je taj pomorac zapravo samo lik iz vaše knjige?

BERO: Bravo, momče!

VERA: Znači... niste pomorski kapetan?

BERO: Ne. Ustvari, bio sam.

VERA: To je opet neka zavrzlama.

4. O čemu se radi

Bučno i žurnim korakom ulazi Tonka, jako uzrujana. Uz tresak zalupi vratima, koja se odmah zatim ponovno otvore jer Zvone utrčava u čekaonicu za njom. Oni su bračni par u srednjim tridesetima. Posvađan par, to je jasno na prvi pogled.

ZVONE: Tonka, molim te, vratimo se doma.

TONKA: Tko te drži? Nisam te ni zvala da ideš sa mnom.

ZVONE: Porazgovarajmo o ovome, molim te!

TONKA: Nemamo mi što razgovarati. Ti si svoje rekao. Odnosno – nisi rekao.

ZVONE: Ljubavi, molim te, nećemo se valjda svađati ovdje pred ljudima? (Ljudima.) Oprostite, nemojte nam zamjeriti, Tonka je malo...

TONKA: Tonka!? Tonka je malo...? Znači, sad sam ja kriva? Ja sam nas dovela u ovu situaciju, je li?

ZVONE: Smiri se, molim te...

TONKA: Neću se smiriti! Neću! Baš me briga za ljude! Sad ti je odjednom važno što će ljudi misliti?

ZVONE: Ma nije, ljubavi, nije mi važno. Važno mi je samo što ti misliš.

Tonka se histerično smije.

 

TONKA: O, da! Svakako! Baš ti je moje mišljenje najvažnije na svijetu. Posljednje tri godine sigurno si se cijelo vrijeme pitao što bih ja mislila... da saznam!

ZVONE: Nisi mi ni dala priliku da ti objasnim...

TONKA: Da mi objasniš!?! Kako se to uopće može objasniti?

ZVONE: Molim te, ne viči.

TONKA, histerično: E pa hoću! Baš hoću! Vikat ću ako mi se viče! Radit ću ono što ja hoću!

Zvone se uspaniči jer je Tonka sad doista preglasna. Vera se meškolji na stolcu, očito joj je bračna svađa jako uzbudljiva. Vedran se tek malo uznemirio, kao da mu je ugroženo pravo na vlastitu nervozu. Bero ih gleda preko ruba naočala.

 

ZVONE: Tiše, molim te! Pa u ambulanti smo, Tonka, pobogu...

TONKA: Ja sam u ambulanti! Ja! Ti možeš ići kamo god hoćeš, nitko te nije zvao! Da nisi ovdje, ja bih šutjela!

ZVONE: Dušo, molim te...

TONKA: Ostavi me na miru!

Sestra izlazi iz ordinacije.

SESTRA: Dobro, što se ovdje događa?

TONKA: A gdje je sestra Marta?

SESTRA: U mirovini. Pitam što se događa. Unutra se ne može raditi.

ZVONE: Oprostite, moja žena... malo je...

TONKA, ironično: "Malo je poludjela..."

SESTRA: Vi ste pacijenti doktora Novaka?

ZVONE: Jesmo, ali...

SESTRA: Niste se naručili.

ZVONE: Ne, nismo, moja žena je samo htjela... ali nije ništa hitno, bez brige, može ona doći neki drugi dan.

TONKA: Ne mogu! Moram vidjeti doktora!

SESTRA: Ubacit ću vas negdje, samo se smirite, molim. Niste na tržnici. Prezime?

TONKA: Tomičić.

 

Sestra odlazi.

U čekaonici neugodna tišina. Tonka je odlučno zašutjela, Zvone nervozno obilazi oko nje, ne znajući što bi. Bero iz džepa vadi kamenčiće, oblutke, i prevrće ih u dlanu. U tišini čekaonice čuje se samo zvuk tih kamenčića.

Zvone oprezno prilazi Tonki.

ZVONE: Dušo...

Tonka šuti. Okreće glavu od njega.

 

ZVONE, tiho: Kad bi samo... kad bi mi dala priliku... kad bi samo pokušala razumjeti...

Tonka i dalje šuti. Svaki put kad joj se Zvone približi s jedne strane, ona okrene glavu na drugu.

 

ZVONE: Ljubavi, molim te, ne idi unutra. Moramo se ti i ja, nasamo, dogovoriti... moramo u miru razgovarati.

 

Tonka ustraje u šutnji. Vedran ustane, nervozno šeta gore-dolje zaklanjajući Veri pogled na bračni par – a to je izluđuje.

VERA: Mladiću, smirite se!

VEDRAN: Oprostite... poludjet ću od ovog čekanja.

VERA: Sami ste krivi. Ne morate uopće čekati, samo zatražite svoje nalaze.

VEDRAN: A ne... nisam lud!

BERO: Pitam se... uživa li itko u čekanju?

VERA: Ja ne.

BERO: Čak ni kad čekate nešto čemu se veselite?

VERA: Vi uvijek postavljate neka teška pitanja.

VEDRAN: Ali čovjek je u pravu. Evo... da se ja sad imam čemu veseliti, sigurno bi mi čekanje predstavljalo užitak.

BERO: Ne biste bili nestrpljivi da dobijete... da počne to čemu se veselite?

VEDRAN: To ćete morati pitati nekoga drugog. Ja ne znam kako je to veseliti se nečemu.

BERO: Nikad niste čekali nešto dobro?

VEDRAN: Meni se ništa dobro ni ne može dogoditi pa ne mogu to ni čekati.

BERO: Ali, svakome se katkad dogodi nešto dobro.

VEDRAN, ironično: Da, čuo sam. Ako mene pitate, najbolje je ne očekivati ništa dobro. Što manje očekivanja, manje je prilika za razočaranje.

 

Bero bilježi. Zvone, koji se na neko vrijeme primirio puštajući Tonku da se smiri, ponovno pokušava uspostaviti s njom dijalog. Bero je ostavio notes i ponovno se počeo igrati kamenčićima.

ZVONE: Tonka...

Tonka šuti. Vera napeto osluškuje. Živcira je zvuk Berinih kamenčića jer želi čuti Tonkin i Zvonin dijalog.

 

ZVONE: A da odemo malo prošetati?

Tonka se okrene na drugu stranu.

 

ZVONE: Molim te, ljubavi.

TONKA: Ja imam važnijeg posla od šetnje s prevarantom.

ZVONE: Tonka...

TONKA: Ne idem nikamo dok mu ne kažem!

ZVONE: Dobro, reći ćeš mu. Ali mora li to biti baš sada?

Tonka šuti.

 

ZVONE: Možda da još malo razmisliš? Glupo je bilo kome reći dok ti i ja to ne riješimo, dok se ne dogovorimo kako ćemo drugima...

TONKA: Nemamo se mi što dogovarati. Reći ću mu. (Glasnije.) Reći ću svima! Hoću da svi saznaju kakav si! Svi!

ZVONE: Tonka...

TONKA: Svi! Svima ću reći. I tvojoj mami, i susjedima, i... i ovim ljudima ovdje ću reći.

ZVONE: Molim te, ne pretjeruj!

TONKA: Da ne pretjerujem? Ja pretjerujem? Ovi ljudi ovdje sigurno misle da sam ja luda, da sam histerična, a nemaju pojma što se zapravo događa.

ZVONE: Ma ne misli nitko...

TONKA: Ne? Evo, pitajmo ih. (Beri.) Gospodine, sigurno mislite da sam histerična?

BERO: Ma ne...

TONKA, Veri: A vi, gospođo? Sigurno mislite: luđakinja, jadan taj čovjek s njom – je li tako?

VERA: Gospođo, ja ne znam o čemu se radi, pa ne mogu...

TONKA: E pa ja ću vam reći o čemu se radi!

 

 

5. Kao da nisam tu

Izlazi sestra i pod ruku vodi Laru. Vidi se da je Lara plakala, ali drži se dostojanstveno. Sestra joj se obraća s puno sućuti.

SESTRA, Tonki: Gospođo Tomičić, vi baš ne možete biti tiho? (Lari.) Sjednite ovdje još samo koju minutu, da doktor ispiše uputnice. Trebate li nešto? Možda vode?

LARA: Ne, hvala, u redu je.

SESTRA: Ako nešto trebate, samo me pozovite. (Veri.) Gospođo Vera, izvolite.

 

Vera je na muci. Uđe li u ordinaciju, propustit će razvoj događaja između Tonke i Zvone.

VERA: Ma znate što, sestro, pozovite radije nekog drugog... meni se nigdje ne žuri. Ja sam u mirovini, imam ja vremena.

SESTRA: Ali imali ste termin još prije pola sata?

VERA: Ma znam, ali... sigurno ovdje ima hitnijih slučajeva od mene, nije problem, meni pola sata više ili manje ništa ne znači. Mogu ja čekati.

SESTRA, sliježe ramenima: Bartolić, izvolite onda vi.

VEDRAN, panično: O, ne. Nikako!

SESTRA: Molim?

VEDRAN: Oprostite, ali ja... nisam spreman!

SESTRA: Kako to mislite – niste spremni?

VEDRAN: Nisam spreman za svoju dijagnozu, ne mogu... dajte mi još malo vremena.

Sestra nemoćno širi ruke. Spazi Beru.

 

SESTRA, Beri: Gospodine... a vi? Vi mi niste predali knjižicu.

BERO: A ne, ja ne trebam liječnika.

SESTRA: Ne trebate?

BERO: Ne.

SESTRA, gubi živce: A što trebate? Pravni savjet?

VERA: Gospodin samo tu sjedi i zapisuje. Navodno piše roman.

BERO, sestri: Ne obraćajte pozornost na mene. Kao da nisam tu.

Sestra odustaje, baš je briga. Obraća se Tonki.

 

SESTRA: O Bože, kakav dan! Gospođo Tomičić... evo, očito je da nemamo problem gdje ćemo vas ugurati.

 

Tonka se digne i krene prema vratima ordinacije. Zvone je uhvati za ruku i vuče je natrag. Doslovce.

ZVONE: Tonka, ne ulazi, molim te!

 

Tonka se pokušava oteti.

TONKA: Ma pusti me, idiote jedan! Pusti me!

ZVONE: Još samo pet minuta, molim te. Razmisli još pet minuta.

 

Zvone uspijeva zaustaviti Tonku. Ona se slabašno pokušava izvući iz njegovog stiska, kao da ni sama ne želi u ordinaciju. Sestri je dosta svega.

SESTRA: Slušajte, ljudi... Ja ću sad tamo ući, a vi se lijepo dogovorite. Ako nitko ne uđe za pet minuta, ja zatvaram ambulantu!

 

Sestra ode. Napeta tišina. Svi se ispodoka pogledavaju.

Zvone popušta stisak. Tonka popravlja odjeću i bezvoljno sjedne na stolac. Počne tiho jecati.

VEDRAN: Gospođo Vera, mislim da nije u redu u vašim godinama toliko čekati... a osim toga, na redu ste.

VERA: U mojim godinama!?! (Odrješito.) Mladiću, gledajte svoja posla. (Pomirljivo.) Ne bi bilo u redu da sad uđem, vidite da gospodični nije dobro, možda će trebati pomoć. (Lari.) Mogu li nešto učiniti za vas, gospodična?

Lara samo zavrti glavom i slabašno se nasmiješi.

 

BERO: (Lari.) Možda da vam nekoga pozovemo?

Lara vrti glavom.

 

VEDRAN, glasno: Ljudi, netko mora ući, pobogu!

 

Svi ga pogledaju, a onda se vrate u prijašnje stanje kao da nije ništa ni rekao.

VEDRAN, na rubu histerije: Netko stvarno mora ući, a to ne mogu biti ja!

BERO: Momče, smirite se...

VEDRAN: Da se smirim? Lako je vama reći! Vi ne čekate nikakve nalaze, vama život ne visi o koncu!

BERO: Mislim da ipak malo pretjerujete.

VEDRAN: Vi to ne možete znati. Došli ste se tu kao... kao književni turist... Sigurno je zabavno bilježiti tuđu muku?

BERO: Ja bilježim svoju muku, momče. To je ono o čemu vi ništa ne znate.

 

Vedran se pokoleba i zašuti. Sjedne na stolac najudaljeniji od vrata ordinacije.

U tišini opet dolazi do izražaja Tonkino šmrcanje.

Vraća se Sestra.

 

SESTRA, pruža Lari fascikl: Evo, sve vam je tu. Kad obavite, dođite s nalazima doktoru Novaku.

 

Lara se tiho zahvali. Sestra prekriži ruke na prsima i pogledom obuhvati ostale u čekaonici.

SESTRA: No?

 

Tonka koristi trenutak Zvonine nepažnje, ustane i otrči u ordinaciju.

ZVONE: Tonka! Ne!

 

Zvone krene prema vratima ordinacije, no sestra ga zaustavi.

 

SESTRA: Gospodine Tomičić, pričekat ćete svoju suprugu ovdje.

Zvone bespomoćno sjedne. Sestra uđe u ordinaciju za Tonkom i zatvori vrata.

6. To ništa ne znači

Vera je razočarana – sapunica uživo naglo je prekinuta. Vedran je vidno odahnuo.

Bero napokon skine kaput. Odjeća mu je iznošena. Premješta kamenčiće iz džepova kaputa u džepove hlača.

 

VERA, Zvoni: Eto, vaša gospođa je ipak ušla.

VEDRAN: Hvala bogu!

ZVONE: Hm, da.

VERA: Možda će joj sada biti bolje.

ZVONE: Teško.

VERA: Meni uopće ne djeluje bolesno.

VEDRAN: To ništa ne znači.

ZVONE: I nije bolesna.

VERA: Eto, kažem ja da ni ne izgleda tako.

 

Tišina. Duža stanka. Vedran se primirio na stolcu, ali sad Zvone nervozno šeta gore-dolje. Lara je polako obukla kaput, ali je onda ponovno sjela.

BERO: Gospođice, doista, ako možemo nešto učiniti...

LARA: Ne, hvala. Pričekat ću tatu, doći će po mene.

 

Vera nervozno gleda na sat.

VERA, mrzovoljno: Sigurno neću stići doma do serije.

VEDRAN: Pa mogli ste već biti gotovi.

VERA: Tko se javlja!

ZVONE: Da ste vi ušli kad ste trebali...

VERA: Meni govorite?

ZVONE: Vama, ovom mladiću, svejedno je...

VERA: Sad smo mi krivi što vi imate problema sa svojom ženom?

Zvone šuti.

 

VERA: Odnosno... što ona ima problema s vama.

ZVONE: Gospođo, ne sudite o nečemu o čemu ne znate ništa!

VERA: Pa onda mi objasnite.

ZVONE: Što ja vama imam objašnjavati? Tko ste vi meni?

VERA: Tko sam ja vama?

ZVONE: Da!

VERA: E pa ja sam vama gospođa kojoj je vaša žena preotela termin za pregled!

ZVONE: Preotela? Svi smo čuli kad vas je sestra pozvala i kad ste odbili ući!

BERO: Ljudi, nema potrebe za svađom.

VERA: Vi se ne miješajte! Vama je ionako svejedno!

BERO: Gospođo Vera, smirite se...

VERA: Ništa se ja ne moram smiriti! Ja imam svoja prava! Evo, to zapišite! To!

BERO: Što da zapišem?

VERA: Što god hoćete, samo se ne miješajte! Ušetali ste ovdje i promatrate nas kao da je ovo kazališna predstava!

BERO: Molim vas da pripazite na svoj ton!

VERA, uvrijeđeno šuti.

 

Nelagodna tišina. Bero se opet igra kamenčićima.

 

 

7. Sigurno je nešto važno

Ulazi Izabela, glumica s naslovnice. Ona je atraktivna plavuša u ranim tridesetima. Besprijekorno je dotjerana, nosi vrtoglavo visoke potpetice. Ulazi s mobitelom na uhu.

IZABELA: Ma brzo ću ja. Znaš da nikad dugo ne čekam. A eto, ponekad i to ima svojih prednosti. Ok, javit ću se. (Završi razgovor.)

 

Vera je u nevjerici – njezina glavna junakinja prešetava joj se pred nosom. Izabela registrira naslovnicu na stoliću. Zakoluta očima, kao – ide joj na živce to što je na naslovnici.

IZABELA: Ima nekoga unutra?

VERA: Ima. Jedna gospođa.

IZABELA: Dugo već?

ZVONE: Predugo.

IZABELA: Vi svi čekate pregled?

SVI, jednoglasno: Ne.

 

Svi se nijemo pogledaju. Izabela je zbunjena, ali Vera će joj rado objasniti.

VERA: Samo ja čekam pregled. Ovaj gospodin ovdje...

ZVONE, prekida Veru, s nadom da će saznati što se unutra događa: A možda da pokucate?

IZABELA: Mislite?

VERA: Ma slobodno, nama ne smeta.

ZVONE: Samo dajte.

IZABELA: Trebam samo recept. Hvala vam.

 

Kuca. Iznutra nema odgovora.

Izabela nervozno cupka, a i Zvone.

 

VERA, usiljeno: Zamislite, danas vas vjerojatno neću gledati.

IZABELA: Molim?

VERA, pokazuje na ljude u čekaonici: Gužva je. Ne vjerujem da ću stići doma do serije. A sigurno će biti nešto važno.

IZABELA: Ah, ma ne propuštate ništa bitno.

VERA: O, kako ne! Bitno je. Hoćete li mu danas oprostiti?

IZABELA: Kome?

VERA: Pa Nenadu.

IZABELA: Ne znam o čemu govorite.

VERA, razočarano: Kako ne? Pa Nenad. Već tri epizode vam šalje cvijeće i sve one poklone...

Izabela se samo neodređeno nasmije.

 

VERA: Hoćete li mu se vratili?

IZABELA: Molim?

VERA: Vratit ćete se Nenadu?

IZABELA: Gospođo, ne razumijem što mi govorite.

VERA: Nenad. Ostavili ste ga jer vas je prevario s onom starletom, ali meni se čini da vi njega još volite.

IZABELA: Ma dajte molim vas, to je samo priča.

VERA:  Pa jeste li mu se vratili?

IZABELA: Ionako vam ne smijem reći.

VERA: Ne smijete?

IZABELA: Ne. Ugovor. Moramo šutjeti o tome, inače ljudi ne bi gledali.

VERA: O, ja bih gledala! Sve da i znam što će se dogoditi, gledala bih. Tako ste prekrasni.

IZABELA: Hvala.

Stanka.

VERA: Ja mislim da ćete se vi njemu ipak vratiti.

 

Izabela sad već postaje nervozna. Prilazi ponovno vratima i kuca. Nema odgovora.

 

IZABELA: Pa dobro, jesu unutra svi pomrli?

Zvone naglo ustane. Zausti da će nešto reći Izabeli, ali ipak odustane.

VERA: Gospodinova supruga je unutra.

IZABELA: O, oprostite...

Zvone šuti.

 

IZABELA, pokušava se opravdati: Čim moram negdje čekati, postanem užasno nervozna.

VERA: I ja.

IZABELA: Jednostavno nisam... baždarena za čekanje.

Bero grabi notes.

 

BERO: Mislite li da je to urođeno, ili se ta vještina može i naučiti?

IZABELA: Molim?

BERO: Vještina čekanja.

IZABELA: A baš ste me našli.

VEDRAN: S tim se jednostavno rodiš, ili ne.

BERO: A vi tvrdite da se niste s tim rodili?

VEDRAN: I da jesam, čemu? Što bi mi vrijedilo da znam čekati, kad za mene nema ničega vrijednog čekanja?

 

Stanka.

 

ZVONE: Pa dobro, što toliko dugo radi unutra?

VERA: Vi to znate bolje od nas.

VEDRAN: Što se mene tiče, može ostati unutra još tri sata.

VERA: Možda bi to vama odgovaralo, ali niste vi ovdje jedini koji čeka.

VEDRAN, šuti.

BERO: On zapravo ni ne čeka, on samo odgađa.

 

Izabela ima "Bože, koji luđaci" izraz lica. Zazvoni joj mobitel.

IZABELA: Reci. (Stanka.) Znam da me čekate, ali zapela sam. U čekaonici. Ne pitaj. Ma ne, ne vjerujem. Pa dobro, mogu i bez garderobijerke, što da radim sad? Reci im da stižem, ali ne znam kad. (Završi razgovor.)

 

VERA: Možda da opet pokucate?

IZABELA: Meni govorite?

VERA: Možda vas sestra nije čula.

 

Zvone prilazi vratima ordinacije. Zagleda kvaku.

 

ZVONE: Mogu li se ova vrata otvoriti izvana?

VERA: Pa ne možete samo tako upasti.

ZVONE: Ne mogu više čekati.

VERA: Možda vam je bolje sada, dok čekate.

Zvone šuti.

 

VERA: Koliko sam shvatila, vaša gospođa ni ne želi da budete ovdje.

ZVONE: Gospođo, vi stvarno volite zabadati nos!

Tišina. Zvone se još više razbjesni.

 

ZVONE, viče: Od trenutka kad smo ušli ovamo, moja žena i ja, vi... vi... njušite! Očito nemate svoj život kad vam je tuđi toliko zanimljiv!

VERA, uvrijeđeno: Nemojte se vi tu izderavati na mene!

LARA, tiho: Molim vas, prestanite.

 

Svi su na trenutak primijetili Laru.

 

 

8. Kad prestaneš čekati

Izlazi sestra s Tonkom. Tonka je uplakana, ali smirena. Zvone krene prema njoj, ali ne zna kako bi se ponašao.

SESTRA: Gospodine Tomičić, doktor vas želi vidjeti.

ZVONE: Tonka...

SESTRA: Požurite, vidite koliko ljudi čeka.

IZABELA: Sestro, molim vas, ja bih trebala samo recept... ako bih mogla sekundicu, prije gospodina...

SESTRA, hladno: Žao mi je, morat ćete pričekati. Gospodine Tomičić...

 

Zvone prolazi pored Tonke, ona mirno stoji gledajući u stranu. Zvone ulazi u ordinaciju. Tonka ostane nepomično stajati nasred čekaonice. Tišina.

VERA: Gospođo, a da sjednete?

 

Tonka se sruši na pod. Bero joj brzo priskače u pomoć.

VEDRAN: Ovo se samo meni može dogoditi!

Vedran bježi u WC.

 

BERO: Donesite vode, brzo!

IZABELA: Zaboga, pa odnesite je unutra, liječniku!

 

Tonka dolazi k sebi. Bero joj pomogne da sjedne, Vera iz torbice vadi lepezu i hladi je. Izabela se naviruje. Lara mirno donosi čašu vode.

IZABELA: Gospođo, jeste li dobro?

 

Tonka gleda u Izabelu, kao da nije sigurna je li još uvijek u nesvijesti ili se sve to zbilja događa.

BERO: Možda je najbolje da vas odvedemo unutra, doktoru.

TONKA: O, ne, molim vas.

VERA: Jeste li sigurni?

TONKA: Ne želim unutra.

VERA: To vam je sve sigurno od uzbuđenja.

TONKA, ironično: Da, baš je to sve uzbudljivo.

VERA: Mislim... od stresa. Zbog supruga.

TONKA: Njega mi ne spominjite. (Izabeli.) Vi ste glumica?

IZABELA: Da.

TONKA: Moj suprug odlično bi se snašao u tom poslu.

IZABELA: Mislite... talentiran je?

Tonka se smije gotovo histerično.

 

TONKA: Takav talent još niste vidjeli.

BERO: Gospođo, sad je najvažnije da se smirite. Morate misliti na svoje zdravlje.

VERA: Pa pustite gospođu da govori, ako želi.

TONKA: Tri godine! Tri proklete godine!

Stanka. Tonka zašuti. Vera se zabrine da ništa neće doznati.

 

VERA: Bit će vam lakše ako to istresete iz sebe.

TONKA: Tri godine...

IZABELA: Mislite da će vaš suprug dugo biti unutra?

TONKA: Što se mene tiče, ne mora više nikad ni izaći.

IZABELA: Samo pitam. Znate, kasnim na snimanje.

TONKA: Povedite i njega, dobro će vam poslužiti.

 

Izabela gubi strpljenje. Vedran izlazi iz WC-a, nakon što je provirio da provjeri je li sad sve u redu.

IZABELA: Samo mi je još ovo trebalo!

VEDRAN: Pa barem se vi ne možete požaliti.

IZABELA: Molim?

VEDRAN: Vama barem sve ide od ruke.

Izabela se nervozno nasmije.

 

IZABELA: Dajte, molim vas!

VEDRAN: Ma ne... samo kažem... ljudi vas znaju, dobivate uloge...

IZABELA: To? To vi zovete – ulogom?!?

Stanka.

 

IZABELA: To je smeće, ništa drugo.

VERA: O, pa nemojte tako! Sigurna sam da vam sve glumice zavide.

IZABELA: Ponekad ljudi, a da to i ne znaju, zavide drugima na njihovoj nesreći.

Izabela sjedne. Umorna je i rezignirana, kao da je upravo shvatila koliko joj je "karijera" zapravo jadna.

 

IZABELA, rezignirano, kao da razgovara sama sa sobom: Prvo čekaš da ti ponude Ofeliju, Cordeliju, Gloriju, a kad se to ne dogodi, pomisliš: dok čekam, mogu odraditi neku sapunicu... treba platiti režije, treba jesti.

BERO: Znate što, ljudi? Ja sam upravo nešto shvatio!

IZABELA: I onda... kad postaneš Mirela... sve je gotovo.

BERO: Shvatio sam da čekanje zbližava ljude.

IZABELA: Dok se nadaš da ćeš dočekati pravu ulogu, još sve ima nekog smisla. Kad shvatiš da je nikad nećeš dobiti, kad prestaneš čekati...

VEDRAN: Što onda?

IZABELA: Onda čekaš recept za Praxiten.

BERO: Bez obzira tko smo, bez obzira kako živimo, to nam je ipak svima zajedničko.

VERA: Što? Praxiten?

BERO: Čekanje.

 

Bero se ozari, kao da je došao do nekog otkrića. Patetičan je.

 

BERO: To je naš zajednički nazivnik!

VERA: Ma dajte, gospodine, mi tu rješavamo stvarne probleme, a vi stalno nešto filozofirate.

BERO: Evo, gospođica nam se povjerila, a još prije pola sata bili smo jedni drugima potpuni stranci.

VEDRAN: Ja sam i sam sebi potpuni stranac.

BERO: Trebalo je samo – zajedno čekati!

 

Bero se vrati na svoj stolac i u žaru zapisuje.

 

BERO, za sebe: Da, to je to!

VEDRAN: To ćete uvrstiti u svoj roman?

BERO: Momče, to je tema mog romana! Tema! (Zaneseno.) Već vidim naslovnicu: Bero Fruk: "Čekanje". Ili možda "Čekaonica"?

IZABELA: Pišete roman?

BERO: Da.

IZABELA: Bero Fruk? Nije mi poznato vaše ime.

Bero šuti, kao da mu je nelagodno što mu je ime izletjelo.

 

IZABELA: Niste dosad objavljivali?

BERO: Ne.

VERA, ironično: Plovio je. Nije stigao objavljivati.

VEDRAN: Znate što, gospodine?

BERO: Što?

VEDRAN, svečano: Ja ću tu vašu knjigu pročitati!

BERO: Lijepo od vas.

VEDRAN: Ako stignem, naravno. Mislim, ako je vi napišete prije nego… (Sjetno.) Morate se požuriti.

VERA: Uhhh! Dajte se malo razvedrite... Vedrane! (Izabeli daje znak rukom da je mladić "malo čudan".)

9. Kako smo zamišljali

VERA, Tonki: Je li vam bolje, gospođo?

Tonka šuti.

 

VERA: Što god da je bilo, sad morate misliti na sebe.

TONKA: Ha!

VERA: Uvijek se može početi ispočetka.

VEDRAN: To su budalaštine.

VERA: Mladiću...

VEDRAN: Ništa se ne može ispočetka. Ne možeš resetirati svoj život.

TONKA: A ja sam ga žalila. Sve te godine...

VERA: Svoga supruga?

TONKA: Djelovao je tako bespomoćno...

VERA: Kad?

TONKA: Znala sam plakati u drugoj sobi, da ga ne opterećujem svojom tugom.

IZABELA: Muškarci su svinje.

VEDRAN: Da bar...

IZABELA: O, jesu, jesu.

VEDRAN: Ima nas, gospođice, koji smo zabrinuti za ovaj svijet.

IZABELA: Velikih riječi sam se naslušala.

VEDRAN: Nas koji još mislimo na druge.

VERA: Vidjeli smo kako mislite na druge... maloprije. (Pokazuje na WC.)

VEDRAN: E vidite, maloprije, kad sam išao u WC, i kad sam, da oprostite... obavljao veliku nuždu... ja sam cijelo vrijeme mislio o tome kako je netko morao posjeći stablo, netko drugi morao je otpremiti to stablo u pilanu, netko je onda tu sirovinu morao otpremiti u tvornicu papira, netko je morao, sasvim sigurno barem nekoliko ljudi, od te sirovine proizvesti rolu WC-papira, i onda je netko tu rolu WC-papira morao dopremiti iz tvornice u trgovinu, pa ju je netko tamo morao staviti na policu i netko na blagajni naplatiti da bi je netko drugi u ovoj ambulanti mogao staviti na držač WC-papira. I što sam zaključio? Zaključio sam da se najmanje trideset ljudi moralo angažirati i namučiti da bih ja mogao svoju bolesnu bezvrijednu guzicu obrisati troslojnim WC-papirom! Naravno da me to bacilo u bed. Kad sam još shvatio da tih trideset ljudi živi od toga što ja brišem guzicu, pao sam u još veći bed. Ovaj svijet je stvarno usrano mjesto!

VERA: Mladiću, gospođa ima problem, a vi tu pričate o WC-papiru! Odnosno, o svojoj guzici!

VEDRAN: Da, tako je – gospođa ima problem. To znači da je to njezin problem.

VERA: Možda joj možemo pomoći.

TONKA: Ja bih morala ići. (Ali i dalje nepomično sjedi.)

VERA: Ne idite još. Slabi ste... zamislite da se negdje na ulici srušite!

TONKA: Još jutros, sve je bilo potpuno... normalno.

 

Stanka. Vera je naćulila uši.

TONKA: Krenula sam u trgovinu, a onda na ulici shvatila da sam zaboravila novčanik.

VEDRAN: Meni se to stalno događa.

Vera ga prostrijeli pogledom – još će joj upropastiti priliku da napokon sazna što je bilo između Tonke i Zvone.

 

TONKA: Kad sam se vratila u stan po novac, zatekla sam ga...

Stanka.

 

VERA: S drugom?

TONKA: ... kako pleše.

VERA: S tom drugom?

TONKA: Sam.

VERA: Sam?

Tišina. Stanka.

 

TONKA: Ne razumijete.

VERA: Pa nije baš da razumijem.

TONKA: Kad sam krenula u trgovinu, on je, kao i posljednje tri godine, bio nepokretan, u kolicima.

Stanka.

 

VERA: Čekajte... znači... danas je prohodao?

TONKA: To sam i ja pomislila u prvi trenutak. Ali njegov pogled... to kako se prenerazio kad sam se vratila i kad je shvatio da sam ga vidjela na nogama...

IZABELA: Hoćete reći da je on te... koliko, tri, godine...?

TONKA: Tri godine.

IZABELA: ... glumio da je nepokretan?

TONKA: Da.

VERA: Auuu!

TONKA: A ja te tri godine čekam da prohoda. Doktor je tvrdio da hoće.

VEDRAN: Pa eto, dočekali ste.

BERO: Ono što dočekamo ne ispadne uvijek kako smo zamišljali.

IZABELA: Muškarci su stvarno svinje!

Tišina. Duža stanka.

10. Nemamo ništa protiv

Iz ordinacije izlazi Zvone. Svi gledaju u njega, osim Tonke.

ZVONE: Rekla si im?

Tonka šuti.

Izlazi sestra.

 

SESTRA: Da pitam tko će ući ili tko neće?

IZABELA: Ja bih samo recept.

VERA: Gospođica žuri na snimanje... mi nemamo ništa protiv.

 

Sestra prezirno odmjeri Izabelu i pozove je u ordinaciju. Ulaze.

BERO, Veri: Kako ste to lijepo rekli, gospođo.

VERA: Ja? Što sam lijepo rekla?

BERO: Rekli ste "mi". "Mi nemamo ništa protiv."

VERA: Nisam mislila na vas. Mislila sam na nas koji čekamo.

BERO: Svi mi nešto čekamo.

 

Stanka.

ZVONE: Rekla si im?

Tonka šuti.

 

ZVONE: Jesi li?

VERA: Da, rekla nam je!

ZVONE, Tonki: Idemo kući?

Tonka šuti.

 

ZVONE: Ja bez tebe ne idem doma.

Sjedne pored Tonke.

 

TONKA: I? Što ti je rekao? Nisi više na bolovanju?

ZVONE: Tonka...

Lara iznenada ustane i krene prema izlazu.

 

BERO: Gospođice, zar nećete pričekati svog oca?

LARA: Pričekat ću ga vani, sad će on.

BERO: Da pričekam s vama?

LARA: Hvala, nije potrebno. Doviđenja.

Lara izađe.

Izabela izlazi iz ordinacije. Oblači kaput. Sestra izlazi odmah za njom.

SESTRA: Gospođo Vera, izvolite.

 

Vera više nema kud. Nevoljko ide prema vratima ordinacije. U prolazu se obraća Izabeli.

 

VERA: Gospođice Mirela, mogu li dobiti autogram?

IZABELA: Izabela, ne Mirela.

VERA: Meni ćete uvijek biti Mirela.

IZABELA: U tome i jest moj problem. Dajte.

VERA: Evo, možete ovdje. (Pokazuje poleđinu recepta. Tiho, u povjerenju.) Ionako ne trebam taj lijek.

Izabela potpisuje.

 

VERA: Hvala vam, od srca.

 

Izabela pozdravlja i odlazi. Vera ulazi u ordinaciju.

ZVONE: I sad ćemo ovdje provesti cijeli dan?

TONKA: Nitko ti ne smeta da odeš.

ZVONE: Moraš se kad-tad vratiti kući.

TONKA: Ne moram. Nemam doma invalida kojega trebam njegovati.

11. Tamo kamo možeš

Izabela panično utrčava natrag.

IZABELA: Djevojka! Onesvijestila se u hodniku! Pomozite!

 

Bero istrči vani s Izabelom. Tonka i Zvone ostanu nepomično sjediti.

Vedran opet pobjegne u WC.

Izabela se vraća i obraća se Zvoni.

IZABELA: Pomozite, zaboga!

 

Zvone izlazi. Tonka ostaje sama u čekaonici. Rezignirano ponavlja Izabelinu rečenicu.

TONKA: Pomozite, zaboga.

Trenutak kasnije Zvone i Bero unose Laru, a Izabela uznemireno obilazi oko njih. Panično lupa na vrata ordinacije. Sestra otvara.

SESTRA: Što sad hoćete? Dobili ste recept.

IZABELA: Djevojka...

SESTRA: Unesite je unutra, brzo!

 

Zvone i Bero unose Laru. Izabela ostaje pred vratima koja su se zatvorila. Izgubljeno hoda po čekaonici, a onda sjedne pored Tonke.

TONKA: Kasnite na snimanje.

IZABELA: Jebeš snimanje. Ionako mi se ne ide.

TONKA: Ni meni se ne ide odavde.

IZABELA: Gadno je kad ti se ne ide tamo kamo jedino možeš.

 

Vedran izviruje iza vrata WC-a.

TONKA: Tri godine. Tri proklete godine.

IZABELA: Prokleta sapunica.

TONKA: I još sam ga žalila.

IZABELA: Imate li djece?

TONKA, sarkastično: E vidite... baš smo namjeravali poraditi na djetetu kad je on "završio u kolicima".

 

Vedran na prstima izlazi iz WC-a i sjeda podalje od njih.

IZABELA: A da to stave u neki scenarij, svi bi rekli da je pretjerano.

TONKA: Nećete otići na snimanje?

IZABELA: Znate što? Neću. Dosadilo mi je raditi nešto samo zato što tako navodno treba.

TONKA: Svatko ima nešto čega se mora osloboditi.

 

Stanka.

IZABELA: Hoćete Praxiten? Imam još jedan, a sad sam dobila recept za novi.

TONKA: Može.

 

Tonka popije tabletu. Šute.

12. Da se nešto dogodi

Izlaze Zvone, Bero i Vera.

VERA: O, gospodična Mirela je još tu!

IZABELA: Kako je djevojci?

VERA: Malo bolje.

BERO: Dali su joj injekciju.

 

Zvone sjedne pored Tonke.

ZVONE: Idemo doma?

TONKA: Meni je ovdje baš dobro.

VEDRAN: Gospođo Vera, vi ste obavili pregled?

VERA: Nisam. Pa vidjeli ste što se dogodilo!

VEDRAN: Bio sam na WC-u.

VERA: Vi baš trošite puno tog WC-papira!

ZVONE, Tonki: I što sad namjeravaš?

TONKA: Čekati.

ZVONE: Čekati? A što?

TONKA: Da se nešto dogodi.

ZVONE: A što bi se to trebalo dogoditi?

TONKA: Svejedno... nešto bolje. Sve je bolje od onoga što imam.

 

Stanka.

BERO: Zanimljivo je da ponekad ni ne znamo što čekamo.

IZABELA: Ali uvijek mislimo da će to nešto biti bolje.

VEDRAN: Ja znam da neće.

VERA: Baš vi znate!

VEDRAN: Govorim za sebe.

VERA: E pa ne vrti se cijeli svijet oko vas.

VEDRAN: Svijet se vrti mimo mene.

 

Stanka.

 

IZABELA: Kažu da put do Obećane zemlje uvijek vodi kroz pustinju.

VERA: O, kako ste to lijepo rekli!

IZABELA: Samo što pustinji nema kraja.

BERO: Znate što je tužno?

VERA: Sad ćete vi opet nešto filozofirati!

BERO: Ta djevojka nema nikoga.

IZABELA: Kako to mislite? Zar nije otac trebao doći po nju?

BERO: Tako je rekla, ali čini se da je to rekla tek tako, da pomislimo da će je netko odvesti kući.

IZABELA: Kako znate?

BERO: Pitala je doktora mogu li je smjestiti u bolnicu jer se nema tko brinuti za nju.

VERA, Izabeli: Znate, ima leukemiju.

IZABELA: Strašno!

VERA: Vratila joj se, tako je sestra rekla.

 

Stanka.

 

VEDRAN: Znači, gospođo Vera, vi opet idete unutra kad djevojka izađe?

VERA: Pa ja zbilja ne mogu vjerovati! Vi mislite samo na sebe!

VEDRAN: Samo sam pitao...

VERA: Djevojka je neizlječivo bolesna, a vi se brinete hoćete li ući pet minuta prije ili kasnije!

VEDRAN: Ja joj ionako ne mogu pomoći.

VERA: Ne možete vi pomoći ni sebi!

BERO: No, no... nema razloga za zlu krv.

VEDRAN: Ma ne trudite se, gospodine. Navikao sam ja na to. Od svih ljudi koje u danu možeš sresti, ja uvijek...

IZABELA: Što? Sretnete najgore?

VEDRAN: To ste vi rekli.

 

Stanka.

 

ZVONE: Tonka, zaboga, što mi imamo s ovim ljudima ovdje?

TONKA: Možda ništa, a možda i puno toga.

ZVONE: Daj, molim te...

TONKA: Ja se pitam što je nama dvoma zajedničko.

 

Stanka. Poduža tišina.

 

IZABELA: Nedavno sam čitala jednu knjigu, u kojoj majka i kći razgovaraju. Djevojčica želi ući u vrt iza neke ograde, a majka joj ne dopušta. Kaže joj: "Ondje nema ničega." Djevojčica na to kaže: "Ako nema ničega, onda mi se ništa ne može ni dogoditi", a majka joj na to odgovori: "Ništa je najopasnije od svega."

BERO: Zanimljivo.

IZABELA: Ništa je zbilja najopasnije od svega.

 

13. Kako se zaslužuje

Izlazi sestra.

SESTRA: Doktor je morao otići.

VERA: Otići?

SESTRA: Da. Otpratiti gospođicu Hrgović u bolnicu, hitna je došla po nju. Vratit će se za pola sata, ako želite čekati. (Vedranu.) Bartolić, ovdje su vaši nalazi.

VEDRAN, prestravljeno: Na... nalazi?

SESTRA: Izvolite.

VEDRAN: A doktor Novak? Neće mi ih pročitati?

SESTRA: Nema potrebe. Nalazi su u redu.

VEDRAN: Ali... to je nemoguće!

SESTRA: Doktor ih je pogledao. Ako on kaže da su u redu, onda su u redu.

 

Vedran stoji nasred čekaonice zbunjeno buljeći u fascikl s nalazima.

SESTRA: Gospođo Vera, čekat ćete doktora?

VERA: A što ću? Moram.

 

Sestra se vrati u ordinaciju. Vedran i dalje nepomično stoji sa svojim nalazima.

VERA, Vedranu: Eto vidite. Nije vam ništa.

VEDRAN: A, ne. To nije moguće.

VERA: Pa otvorite nalaze i pogledajte, sestra vam je lijepo rekla da je sve u redu.

VEDRAN: Doktor se nije imao snage suočiti sa mnom i reći mi istinu – to je u pitanju! Ali ja ću ga čekati da se vrati.

IZABELA: Vi, mladiću, baš ne vjerujete u dobro.

VEDRAN: Ne radi se tu o vjeri!

IZABELA: A o čemu se radi?

VEDRAN: O statistici! Meni se, bez iznimke, događaju samo loše stvari. Kad su u pitanju loše vijesti, ja sam kao gromobran – sve udare u mene! Svi oko mene su sigurni.

BERO: Mora vam se po zakonu vjerojatnosti nekad dogoditi i nešto dobro.

VEDRAN: U mom slučaju taj zakon ne vrijedi.

IZABELA: Dajte mi te nalaze!

VEDRAN: Molim!?

IZABELA: Vaše nalaze. Dajte mi ih.

VEDRAN: A, ne! Nikako!

IZABELA: Zašto? Bojite se da će biti dobri? Da će se pokazati da ste zdravi?

VERA: Zašto gospodični Mireli ne date nalaze?

IZABELA, iznervirano: Izabeli!

VERA: Vidite da vam ona želi pomoći!

VEDRAN: Zašto bi se nje ticala moja bolest?

VERA: E pa zato što nam je cijelo vrijeme nabijate na nos!

IZABELA: Pustite ga. Neka čeka svoje loše dok mu se dobro događa pred nosom.

VEDRAN: Vi mi se javite! Vi čekate... "ulogu"! A svaki dan vas gledamo na televiziji. U glavnoj ulozi!

VERA: Gospođica Mirela zaslužuje još bolje od toga.

IZABELA: Izabela!

VERA: No... Izabela.

VEDRAN: Aha! A kako se to zaslužuje bolje? Čime?

VERA: Svakome prema zaslugama.

 

Tišina. Duža stanka.

 

VEDRAN: Znači... svakome prema zaslugama...

VERA: To je narodna mudrost.

VEDRAN: Dakle, prema "narodu", ova je žena zaslužila da je muž tri godine drži u uvjerenju da je nepokretan?

 

Stanka.

VEDRAN: Ona je djevojka zaslužila svoju leukemiju? Gospođica Izabela je zaslužila sapunice? Vi ste, gospođo Vera, zaslužili... to zbog čega vam se ne ide doma?

VERA: Ja se ne žalim.

 

Stanka.

VERA: Ali se zato vi žalite za sve nas.

VEDRAN: Moje je postojanje ionako nevažno.

TONKA: A ipak ste tako panično zabrinuti za njega?

ZVONE: Tonka, što se nas sve ovo tiče? Molim te, idemo doma.

TONKA: Pusti me. Ovo bar ima nekog smisla.

ZVONE: Što ima smisla? Pa to su ljudi koje ne poznajemo!

TONKA: Ne poznajemo ni jedno drugo.

ZVONE: Zašto mi ovo radiš?

TONKA: Ja tebi!?!

ZVONE: Serviraš ovdje našu intimu neznancima. Neznancima koji si uzimaju za pravo osuđivati me.

TONKA: Svakome prema zaslugama.

 

Vera uputi Vedranu "vidite da sam bila u pravu" pogled.

14. To je kao most

VERA, uzdahne: Tko zna kad će se doktor vratiti.

VEDRAN: Ja ću čekati.

BERO: Pitao sam se... živi li čovjek zapravo dok čeka?

VERA: Evo ga opet!

IZABELA: To je zanimljivo pitanje.

BERO: Što vi mislite o tome?

IZABELA: Mislim da živimo dok čekamo, ali napola.

BERO: Napola?

IZABELA: Da. Kao da živimo nešto privremeno, nešto što ne shvaćamo kao svoj pravi život.

 

Stanka.

TONKA: To je kao most.

BERO: Kako mislite – most?

TONKA: Kao da stalno prelaziš s jedne obale na drugu. A život je dolje, u rijeci.

BERO, opčinjeno: Divno! Dugo već nisam čuo nešto tako dobro.

VERA: Zapišite, zapišite. Ionako nemate svojih ideja.

BERO: Ljudi, ovo je fenomenalno!

IZABELA: A što to?

BERO, ustane, svečano: Moram vam reći... proveo sam sate i sate... ma što sate – dane – po čekaonicama u ovom gradu. Bio sam na željezničkom kolodvoru, na autobusnom, čekao po bolnicama, po ambulantama, od zubarskih do onkoloških. Bio sam posvuda gdje ljudi čekaju, tražeći inspiraciju. Ali ovo...

VERA: Što hoćete reći?

BERO: Hoću reći... ljudi, vi ste ekipa iz snova! Kad knjiga bude gotova, uvrstit ću u nju posebnu zahvalu svima vama!

IZABELA: A koliko ste stranica dosad napisali?

BERO: Pa zapravo... nisam još ništa stavio na papir.

VERA, ironično: Gospodin još prikuplja građu.

BERO: Gospođo, tako to ide. Ako niste znali, postoji nešto što se zove proces akumulacije.

VERA: Aha. Kod vas to očito dugo traje. Koliko imate godina?

BERO: Zašto je to bitno?

IZABELA: Nećete nam ispričati svoju priču?

BERO: Mislite priču mog romana?

IZABELA: Ne. Vašu priču. Osim ako to nije isto.

BERO: To uvijek ima veze jedno s drugim.

IZABELA: No?

 

 

15. Uvijek neki brodolom

 

Ulazi Klošar. Pozdravi i primakne se radijatoru. Po licima prisutnih očito je da Klošar ne vonja baš ugodno.

KLOŠAR: Prostite, ja bum sam malo... tu... vani je zima.

 

Spazi Beru. Bero se, čim ga je vidio, malo okrenuo tako da mu Klošar ne vidi lice. No Klošar je siguran da je to neko poznat pa krene prema Beri da se uvjeri.

KLOŠAR: Pa to si ti, kompa! Znal sam da si ti!

 

Bero se vrpolji. Nema načina da izbjegne ovu nelagodu.

KLOŠAR: Dobro ti je ovo mesto. Moremo u pučku skupa, kad se mal skurim, a? Tam je već red.

 

Bero šuti pognute glave.

KLOŠAR: E, ak nam danas opet daju mrzli ćušpajz, ja ću ić gradonačelniku!

 

Bero bi najradije propao u zemlju.

KLOŠAR: Kaj si se tu stisnul? Tebi ni dost splačina? Tam se neki kakti busaju da se buju brinuli za nas, kakti socijalne iskaznice, kakti spavaone, kakti toplo jelo vsak dan, a sam mi znamo kak nam je.

 

Izlazi sestra, mašući dlanovima onako kako žene to čine kad nalakiraju nokte. Zatečena je time što nitko nije otišao. Spazi Klošara.

SESTRA, Klošaru: Slušajte, gospon, rekla sam vam već sto puta da ne dolazite. Ovo je zdravstvena ustanova!

KLOŠAR: Ma sam da se malo zgrijem.

SESTRA: Ništa od toga! Dođite kad se razbolite!

 

Tjera ga van. Uzima sa stolića časopis. Prvo posegne za "Kremom", ali onda odmjeri Izabelu i ipak uzme nešto drugo, pazeći da ne pokvari lak na noktima. Vraća se u ordinaciju.

IZABELA, Beri: Eto, vaša se priča ispričala sama.

BERO: Možda je vrijeme da odem.

IZABELA: Kamo ćete? Ionako nemate kamo.

BERO, šuti. Rezignirano sjedne.

IZABELA: Osim toga, sami ste rekli da čekanje zbližava ljude.

VERA, pomalo likujući: Je li zbilja u toj pučkoj kuhinji tako loša hrana?

IZABELA: Nama možete reći... je li ta knjiga samo izgovor?

BERO, šuti.

IZABELA: Mislim, izgovor za sjedenje po čekaonicama?

BERO: Ja ću to jednom napisati.

IZABELA: Ali ovdje ste samo zato što nemate kamo?

BERO: Imam kamo, ali nemam...

IZABELA: Što nemate?

BERO: Grijanje.

IZABELA: Isključili su vam ga?

BERO: Da.

IZABELA: Posao nemate?

BERO: Više ne.

Stanka. Poduža tišina.

 

BERO, igra se kamenčićima: Znate, kad sam bio dječak, sjedio sam na obali i bacao kamenčiće u more. Otac mi je govorio kako oni krugovi koje kamenčić napravi putuju daleko na pučinu, i kako će on po njima znati da ga čekam.

VERA: Znači, otac je pomorski kapetan?

BERO: Bio je.

 

Stanka.

BERO: Jednom se jednostavno nije vratio.

IZABELA: Brodolom?

BERO: Uvijek neki brodolom.

 

Stanka.

BERO: Nisam nikad prestao čekati.

IZABELA: Kako se uopće prestaje čekati?

BERO: Ne znam. Pokušavam saznati.

 

Stanka.

16. Zavjese iz Trsta

ZVONE: Ja idem.

TONKA: Samo daj.

ZVONE: Tonka...

TONKA: Kolica si parkirao pred ulazom?

ZVONE: Zašto si tako otrovna? Što bih sad trebao učiniti?

TONKA: Baš ništa. Ne moraš ništa reći, ne moraš se ni pomaknuti. Možeš slobodno ostati... nepokretan.

ZVONE: Dobro, ako baš hoćeš! Možemo mi to riješiti i ovdje, među ovim ljudima koji nemaju pojma o tome što smo sve prošli zajedno!

TONKA: Nemamo mi što rješavati!

ZVONE: E pa ja mislim da imamo.

TONKA, šuti.

ZVONE: Vidiš, draga moja, ta nesreća bila je moja prilika. Prilika koju sam, a da nisam ni znao, godinama čekao.

TONKA: Prestani! Reći ćeš nešto još gore od onoga što si učinio.

ZVONE: Neću prestati. Nije mi se išlo u smrdljivi ured svako jutro raditi posao koji ne volim! Nije mi se dalo imati djecu!

TONKA: Ne želim to slušati!

ZVONE: Nije mi se dalo mučiti za bolji auto, za veći stan, za LCD televizor, za skijanja i ljetovanja, za zavjese iz Trsta! Nije mi se dalo posjećivati tvoje roditelje.

TONKA, šuti. Pokriva uši dlanovima.

ZVONE: Nije mi se dalo čekati takozvano "bolje sutra".

 

Stanka.

 

ZVONE: Poslije nesreće, kad su se svi pitali hoću li ikad prohodati, shvatio sam da imam savršen izgovor da ne sudjelujem u svemu tome.

TONKA: I savršenu sluškinju koja će opsluživati tvoje dezertiranje iz stvarnog svijeta?

ZVONE: Tonka, znaš da te nikad nisam tako doživljavao.

TONKA: Nisi me ni doživljavao. Mislio si samo na sebe!

ZVONE: Kad bi samo htjela pogledati istini u oči, shvatila bi da sam i tebi napravio uslugu.

TONKA: Molim!?! Uslugu?

ZVONE: Više nisi bila nezadovoljna, nisi imala suvišna očekivanja. (Stanka.) Više nije bilo važno koliki su nam računi na karticama, kad ćemo otplatiti auto, idemo li mojima ili tvojima u nedjelju, tko će iznijeti smeće.

TONKA: Pa naravno, kad sam ga ja iznosila!

ZVONE: Bilo ti je važno samo da sam živ, da sam tu, da postoji nada da ću prohodati, da se možeš brinuti za mene.

 

Stanka.

 

ZVONE: I bila si tako... nježna, brižna, tako blaga i puna razumijevanja. E vidiš... to je ono čega se nisam mogao odreći. To je ono zbog čega sam, kad god bih pomislio da bih ti trebao reći, odustajao.

 

Stanka.

ZVONE: Ako mene pitaš, nikad nismo bili sretniji nego u posljednje tri godine.

 

Tonka plače. Duža stanka.

Vera vadi maramicu iz torbice i briše oči.

17. Ništa drugo

Vedran sjedi i zuri u omotnicu sa svojim nalazima, nezainteresiran za ostale.

 

IZABELA: A da vi ipak pogledate sami te svoje nalaze?

VEDRAN: Nema potrebe.

IZABELA: Aha, vi već znate što tamo piše?

VEDRAN: Pretpostavljam. Samo želim da mi i doktor to potvrdi.

IZABELA: On će vam reći da ste zdravi, da vam nije ništa.

VEDRAN: Onda ću tražiti drugo mišljenje. Ako treba i treće.

IZABELA: Nećete dati meni da pogledam?

VEDRAN: Ne. (Stanka.) Što hoćete od mene? Što uopće još radite ovdje? Dobili ste svoj recept, čekaju vas tamo na snimanju.

IZABELA: E pa vidite... ponekad čovjek u naizgled nevažnim situacijama prepozna važno. Dobije poticaj da nešto promijeni u svom životu. Nabolje. (Stanka.)  Doduše... možda ispadne i nagore, ali čovjek barem zna da je nešto pokušao.

 

Stanka.

 

IZABELA: Koliko sam shvatila, i vama bi to jako dobro došlo.

VEDRAN: Što bi mi dobro došlo?

IZABELA: Promjena. Za početak, u načinu razmišljanja.

VEDRAN: Što vi sebi dopuštate! Ne znate o meni ništa!

IZABELA: Možda. Ne znam ni o onoj djevojci, recimo.

VEDRAN: Kakve sad ona ima veze?

IZABELA: Meni se čini da je ona jedina među nama koja ima pravi razlog da se potuži. A jedino ona to ne čini.

VEDRAN: Žao mi je te cure, ali ja joj ne mogu pomoći.

VERA: Ne možete vi pomoći ni sebi.

IZABELA, Vedranu: Zamislite što bi ona dala da dobije te vaše nalaze. Nalaze u kojima piše da je zdrava.

VEDRAN: Vjerujte, nitko ne bi želio biti u mojoj koži.

IZABELA: Ponekad treba samo malo zastati i razmisliti, ništa drugo.

VEDRAN: Kao da će to nešto promijeniti!

IZABELA: Možda hoće.

VEDRAN: Da? Evo, vi ste malo zastali i razmislili – i što sad imate od toga?

IZABELA: Shvatila sam nešto važno. Zahvaljujući onoj djevojci.

VEDRAN: Da? A što to?

IZABELA: Da žudimo za životom dok živimo.

 

Stanka.

18. Mačkama je svejedno

 

VERA, Vedranu: Mladiću, idite lijepo kući i budite sretni što ste zdravi.

VEDRAN: Ima ovdje puno boljih kandidata za odlazak kući od mene.

ZVONE: To je istina.

IZABELA: Tko se od nas ovdje uopće ima kome vratiti?

BERO: Vas nitko ne čeka kod kuće?

IZABELA: Samo mačak.

BERO: Mačke znaju čekati.

TONKA: Mačkama je svejedno.

ZVONE: Nikome nije svejedno.

TONKA: Osim nekima.

IZABELA, Beri: Vi nemate nikoga?

BERO: Ne. Ne više. (Stanka.) Znate što mi najviše nedostaje?

IZABELA: Ne znam.

BERO: Da ujutro kupujem dvije vrste cigareta.

IZABELA: Prije ste ih kupovali?

BERO: Da. (Stanka.) Dosadilo joj je uvijek iznova čekati da se iskrcam.

VERA: Znači, ipak ste bili pomorac?

BERO: Pokušao sam biti. Znate kako je to... često pokušavamo biti ono što se od nas očekuje.

 

Stanka.

 

VERA, Vedranu: A vi, mladiću? Čeka li vas itko kod kuće?

VEDRAN, s nelagodom: Mama.

VERA: Živite s majkom? Koliko vam je godina?

VEDRAN: Dvadeset i osam. Što je? Opet imate neki prigovor?

IZABELA: Ne... samo pitam. Imate li neki posao?

VEDRAN: Još studiram.

VERA: On to temeljito.

BERO: A što studirate?

VEDRAN: Matematiku.

BERO: Matematika je precizna. To je dobro za vas.

VEDRAN: Bilo bi, kad matematika ne bi pružala toliko prilika za promašaje.

VERA: E sad mi vas je stvarno dosta!

VEDRAN: Molim?

VERA: Da sam vam ja majka...

VEDRAN: Srećom pa niste.

VERA: Dobro bih ja vas izdevetala.

VEDRAN: A da? Vaš sin sigurno je uspješan poslovnjak, s obitelji kao iz reklame za margarin: lijepa i pametna žena, slatka curica s pletenicama, uredno podšišan dječačić i labrador.

VERA, šuti.

VEDRAN: No? Ili nije?

VERA, šuti.

VEDRAN: Sigurno je nešto gadno kad ste vi ostali bez teksta!

VERA: To se vas ne tiče.

VEDRAN: Ali se zato vas tiče moj život!

VERA: Vi, mladiću, pored svega, nemate nimalo poštovanja prema starijima.

VEDRAN: Pored čega – svega?

VERA: Pored... ega!

 

Stanka.

 

IZABELA: Trebalo bi se pokrenuti.

VERA: Ja mislim da se doktor neće ni vratiti.

VEDRAN: Ja mogu doći opet i sutra, nije mi problem.

IZABELA: Nije ni to loše, tako ćete malo odgoditi stvar.

VEDRAN: Kakvu stvar?

IZABELA: Pa to... još jedan dan u kojem se ne morate suočiti sa životom.

 

Stanka.

VEDRAN: Mene nitko ne razumije.

IZABELA: A tko koga uopće razumije?

VEDRAN: Idem. Danas sasvim sigurno nije moj dan.

IZABELA: A sutra jest? Nemojte tako, još bi vas netko mogao osumnjičiti za optimizam!

VEDRAN: Idem. Ovo je i za mene previše!

 

Oblači kaput, ide prema izlazu. Na vratima se okrene i patetično kaže: "Zbogom!"

 

 

19. Može se ići dalje

 

VERA: Najbolje da i ja dođem sutra ponovno.

TONKA: Sutra... to se sad čini tako dalekim. Kad bi barem sutrašnji dan mogao poništiti današnji.

ZVONE, s nadom: Možda ga može popraviti?

TONKA: Nepopravljivo se ne može popraviti.

ZVONE: Ali se može ići dalje.

TONKA: Ići... da. Hodati. Trčati. Kretati se...

 

Stanka.

ZVONE: Bolje bi bilo da sam stvarno ostao nepokretan!

TONKA: Kao da je to problem?

ZVONE: Sad mi je stvarno dosta! Idem!

TONKA: Idi. Bilo ti široko.

ZVONE: Posljednji put te pitam: ideš li sa mnom kući?

 

Tonka šuti.

Zvone odlazi. Nakon nekoliko trenutaka tišine, Tonka brizne u plač.

Izabela sjedne pored nje.

IZABELA: Nemojte plakati.

 

Tonka rida.

IZABELA: Mi svi zapravo previše dramatiziramo. Cijelo vrijeme mislim na onu djevojku.

BERO: Kad nas više ne bude, rijetko tko će nas se uopće sjećati.

IZABELA: Nije problem što zaboravljamo mrtve, problem je što zaboravljamo žive.

 

Stanka.

IZABELA: Ponekad se osjećam kao da sam cijelo vrijeme, svaki dan, na probi za neku predstavu koja se nikad neće odigrati. Jer stalno čekam nešto drugo, nešto bolje što se ne dogodi. Tonka, jeste li za piće?

Tonka nijemo potvrdi. Briše suze.

 

IZABELA: Idemo se nas dvije lijepo napiti.

TONKA: Nećete na snimanje?

IZABELA: Neću.

 

Izabela i Tonka ustaju.

VERA: Gospođice Mire... Izabela, "Dolina sreće" bez vas više neće biti ista.

IZABELA: Kamo sreće da više ništa ne bude isto. (Beri i Veri.) Ljudi, hvala vam.

 

Izabela i Tonka odlaze.

20. Mirno more

Bero i Vera ostaju sami. Šute i ispodoka se pogledavaju.

BERO: Onda... gospođo Vera... vaš sin... je li stvarno kao iz reklame?

VERA: Nikad ništa nije kao iz reklame.

 

Vera ustaje, ide prema vješalici. Bero ustane i pridrži joj kaput.

VERA: Želim vam mirno more, gospodine Fruk.

BERO: Hvala.

 

Vera izlazi. Bero ostaje sam. Gleda na sat. Odlazi u WC.

Sestra otvori vrata ordinacije i iznutra proziva.

SESTRA: Gospođo Vera!

 

Tišina. Sestra izviri da vidi zašto Vera ne ulazi. Čekaonica je prazna. Nemoćno širi ruke.

SESTRA, viče: Doktore, mi smo za danas ipak gotovi.

 

Pospremi nered na stoliću i zaključava vanjska vrata. Odlazi. Prostor se zatamnjuje.

Bero izviruje iza vrata WC-a da provjeri je li zrak čist. Sjedne. Uzdahne. Pogledom kruži po čekaonici. Ako još uopće treba nešto reći, reći će:

 

BERO: Kako prigodno. Trebalo bi otvoriti čekaonice za čekanje boljeg sutra.

 

Ispruži se na stolcima i pokrije se kaputom.



Facebook! TwitThis