Duh pokojne zemljoradnice prisjeća se nesretnih događaja koji su se prije 10-ak godina zaredali u njenom selu kada su bogataši sumnjive,kriminalne prošlosti došli s namjerom da unište okoliš,potruju seljane.Uz pomoć svog prijatelja vilenjaka,kojeg odmilja naziva Nježnorukim,jer ga je potajice voljela,pokušavala je spasiti selo od propasti krađom čudotvornog pekmeza koji može smanjivati ili uvećavati stvari,ali kapital je ipak na kraju prevladao,tako da su svi iz sela pomrli,uključujući nju,dok je njen prijatelj vilenjak otišao prije katastrofe.
GODINA PROIZVODNJE: 2012
BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 3
BROJ MUŠKIH LIKOVA: 4
JE LI MOGUĆE DA ISTI GLUMCI IGRAJU VIŠE LIKOVA: Da
NAPOMENA VEZANA ZA LIKOVE: Lik pripovjedačice prisjeća se sebe otprije 10-ak godina
NAPOMENA VEZANA ZA MJESTO RADNJE: Radnja se odvija dijelom u prirodi,na cesti,dijelom u zatvorenom prostoru kuće.
AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana
LICA:
Pripovjedačica,
Vilenjak (Nježnoruki),
Jagoda,
Novinar,
Novinarka,
Muškarac (Janko),
Seljanka.
PRIPOVJEDAČICA:
Nisam ga prepoznavala.Došao je okupan mirisom poljskog cvijeća.I razderanih rukava.Nasmijan,samo je gledao,ali ne u mene,već u praznu daljinu ispred koje nije bilo ničeg osim bjeličaste staze što se pružala unedogled,no činilo se kao da on nešto ipak vidi.Zazivala sam ga imenom pa nadimkom;niti da se odazove niti da se na zvuk moga glasa lecne.Nekoć,ma još ljetos,slijedio me kud god da sam bila pošla, pa i u malinjak.
Brala bih maline i metala ih u malu pletenu košaru,čije su oble trake pobijeljele na suncu od godina što su nadošle i od višegodišnje upotrebe,a on bi tobože skrivećki i kradomice jeo jednu po jednu.Često sam znala doći polupune košarice kući. Vrzmao se oko mene kada bih pekla pekmez od raznovrsnoga šumskog voća.Može se reći da su nas zbližili profinjeni mirisi livada i šuma,voća i ljekovitog bilja. Nabrala bih svake godine kamlice,bazge,majčine dušice i kojekakvoga drugog čajnog bilja .A on? Opet bi se muvao po tavanu dok bi se travke sušile,pjevuckao im drhtavim glasom...Grlio me kao što nikad nijedan drugi neće.Šaptala sam mu,tepala,za nevremena k sebi mamila zovući ga svojim Nježnorukim.Sad stoji dva metra od mene i kao da me prvi put u životu vidi. Ne obazire se ni na moje smjele pokrete koji su ga nekad izluđivali do te mjere da je trčao,preko plotova preskakivao,ostavljao kipuće mlijeko na stolu ,zaboravljao se počešljati. Na suprotnoj strani smeđa je klupa.Sirotan,sigurno se ni ne sjeća da ju je upravo on prebojao.Ah! Na klupi su se načičkali češeri –sve jedan do drugog ,od najmanjeg prema najvećemu.Rašireni ,upijaju sunčevu toplinu u sebe i ,kad ih gledaš,čini ti se kao da poprimaju zlatnoplavičast odsjaj.Ostavljeni su tu jesenas. Nisu se bitno promijenili mada sve oko njih jest: i boje,i slike,i biljke,i moj odraz koji sijedijaše od čekanja podno vrletne kuće kraj čijih me plotova dočekivao mašući ili me odatle ispraćao na mom putu do razmirisanih livada. Sjećam se da me prije nije obuzimala ovakva tjeskoba ,ta nisam ni ćutjela ništa doli očaranosti,a sad ? Sad se spremam da mu priđem ne bih li ga podsjetila na to tko smo prije nas dvoje bili,svejedno ne usuđujem se.Ruke su ispružene,ali umjesto njih na njegova ramena pa na kosu prianja paučina prošlih vremena kao i trpki slad cvjetnih mirisa.
Nikad više neću ga moći zazvati Nježnorukim jer on možda i nije moj drug ,nego neki koji slučajno sliči na nj ili mi se sve samo pričinja uslijed visokog očnog tlaka.Ne znam. Pomaknuo se nalijevo. Pa nadesno.Pa je očima upro u zelenu travu .Niz čelo mu se rose grašci znoja.Briše rukama čelo ,a zatim vadi iz gornjeg džepa mrkocrvene košulje rupčić pa njime otare ruke ,nakon čega mu ispadne iz ruku.Podiže ga blago kao što je još donedavno uzimao otrešenu krušku ili šljivu sa tla . Sprema ga u džep i potom nečujno odšeta niz cesticu. Ostajem sama. Ni češerâ više nema,odnijeli su ih i stavili na rubove vrtnog vodoskoka da prave društvo kamenom labudu i vrapcima što dolijeću da se napiju vode i operu perje.
Njegov stas bio je u skladu s obujmom i melodijom njegova glasa.Voljela sam svog druga,šutke smo proveli mnoge lijepe trenutke. Pojavljivao se odasvud ,neočekivano,s namjerom, prolazeći na biciklu ili pješke kraj mog imanja. Bila je to tiha ljubav:poneki dodir ruku,poljubac u obraze, netremični pogledi... Dani su nam bili tihi: boje i slike okoliša nadomještale su riječi koje je bilo suvišno izgovarati. Nismo puno razgovarali,sami pokreti ruku u svakodnevnom fizičkom radu na zemlji odavali su sve što je bilo sadržano u nutrini,ali i izvan nje.Riječi su bile izražene na drukčiji način: mirisima,okusima,slikama i zvucima predivne prirode.Ona je govorila u naše ime.Nije bilo vremena za duge dokone razgovore.
Mene su čekale livade,šumarci,najmirisnije biljčice i travčice.Mog druga čekale su medonosne pčelice. Dan je bio sav isprepleten radom i mjestimičnim predasima.
Otkad ga nema,dan se uvijek čini neujednačenim,kao da se ponekad prerano dani,a ponekad ipak prebrzo smračuje. Kolebaju se ruke dok pristavljaju vodu za čaj. Htjele bi još jednu šalicu,ali hoće li onaj kome je namijenjena stići ? Naćulim ,tako,uši i čekam hoću li začuti kucanje na vratima,ali samo vjetar zašuškeće tresući prašinu i trunje o njih i taj zvuk nalikuje na zvuk zvečke,samo što je sićaniji i prštaviji... A ponekad jež njuškom lupne lagacko po vratima tražeći svoj plijen pa pođe dalje. Za zimskih večeri izvana je dopirao hladan muk ispod vrata.Bilo je nešto vilenjačko u njegovoj ćudi.Mislim pritom na osjećaje i držanje. Bio je neizmjerno dobar da se to ne da ni sa čim usporediti. Govorilo se da čak jest vilenjak ,da je u selo prešao jer mu je dojadilo čamiti u dubokoj hrastovoj šumi. Ah, neka je tko god da jest ,samo da se vrati! S njim mladost kao da traje nepregledno dugo,kao da se sama pomlađuje kroz njegovo obličje i duh.Kao što imade vazdazelenog drveća,tako bih njegov duh naznačila kao vazdavedar.To je ono iz čega sam crpila snagu za nadu, radost, svaku urađenu stvar. Širina njegova duha obične predmetne stvari premetala je u čudesne, nadahnjujuće, kadikad poetične. Tako je njihova svrha bila obogaćivana očovječenim,da se tako baš izrazim, duhom čovjeka.
Govorio je da opredmećeno nikad ne pobija duševnost ako se nađu na pola puta u skladu,uzajamnom nadopunjavanju,u suživotu.Mudrost ga je krasila.I dobrota.Bilo je onih koji ga zbog mudrosti nisu voljeli,ali i mnogo više onih koji ga ne samo jesu voljeli nego ponajprije poštivali. Za njega je duševni mir bio pretpostavka lijepu životu. Govorio je da se duševni mir postiže kroz suživot s prirodom,kroz stvaralačka umijeća u umjetnosti i obrtu. Ruke koje stvaraju,um koji misli ,tijelo koje osjeća-sve to udruženo kao unutarnji mir,unutarnje zadovoljstvo sobom. Moj je drug češće šutio i samo gdjekad štogod prozborio,ali kad bi stao pripovijedati, to su bile takve umilne riječi ispunjene mudrošću da si najradije poželjela cijeli trenutak zadržati u vječnosti.A o vremenu, ah, kazivao je da je ono misaoni doživljaj svega što se zbiva u prostoru. Vrijeme je zabilježeni trag prostora u našoj nutrini. Vrijeme je osobno razumijevanje svijeta u sebi i svijeta oko sebe...
Oh,zapletoh se u razmišljanja! Ali,gle, tek što sam odmakla niz puteljak nasred kojeg lipa obujmljuje svojim mirisima svaku česticu,svaki udah i izdah,svaku travku i svaku stabljiku cvijeća,ugledah opet njega. Kako krasno izgleda moj dika! Tako stasit izdaleka nalikuje baš na vilenjaka,o,da mi je potrčati njemu u zagrljaj,... Zašto da ne? Evo,već sam krenula,samo to nije on,to je neznanac koji je odstajao nekoliko minuta kraj autobusne stanice dok se nije pojavio autobus ,u koji je ušao ne obazrevši se na mene.
Požutjet će lišće dok ne pronađem svoga druga. Možda se skriva u malinjaku...
(...) Tajila sam pred njim da ga noću sanjam. Valjda sam se pribojavala što će na to sve reći.
No, spomenula bih što me kod njega najviše opčinjavalo. Ne,to nije bila ni kosa ni izgled,mada se mora priznati da je poprilično ---- zgođahan. Njegova soba.Bila sam u njoj tek dvaput,prvi put kad se ovamo doselio,drugi put dan prije nego što će nestati ili,kako to radije volim reći,jer manje boli,iščeznuti. Ormar je visok,bukov,smeđ i ulašten,vjerojatno u sebi krije puno tajanstvenih stvari ,ne računajući odjeću, jer uvijek mi se pričinjalo da odande dopire kakav tajanstven miris,nešto čudesno,nešto čarobno... Prozor je bio prekriven vedroplavim zastorom na kojem su bili naslikani bijeli oblaci .Činilo se tako kao da si okružen nebeskim sjajem,tim više što je zastor noću u mraku isijavao neobičnim odsjajem,što je izvana izgledalo kao da se nebo smjestilo u prozor poput akvarela.
Bila je lijepa ta soba.Osjećala sam u njoj,stojeći na pragu vrata, stanovit mir i blagu nesvjesticu,koja je bila iznenađujuće ugodna,omamljivala me poput mjesečine i poput nje isto tako prenosila u stanje sanjarenja.A o čemu sam sve sanjarila ta dva puta,eh,tog se ni sama ne sjećam,samo znam da je bilo lijepo. Zašto je otišao taj dan? Moj Nježnoruki natrpao je stvari u dva velika kovčega i ,kažu,zauvijek odšetao odavde niti se pozdravljajući sa mnom niti sa pčelama...Ali ja nekako duboko u sebi osjećam da ipak nije otišao jednom za svagda,vratit će se on,pa ćemo opet biti zajedno..
Što ga je nagnalo na odlazak? I ,uopće,kako je otišao?Kad sam postala svjesna da ga nema?
Hm,treba se vratiti na događaj koji je umnogočemu promijenio oboje,a zatim nagovijestio rastanak.Rastanak dodira ruku u radu, rastanak pogleda u trenucima odmora,rastanak naših boja,rastanak jednog divnog suživota... Mišljasmo da će taj suživot biti vazdavječan. Nježnoruki je veoma volio uljevušu;to mu je bio najdraži kolač.Sada ga više ne pečem jer bez njega nema okusa. Bez njega ni voće ne miriše na isti način:mirisi krivudavo lebde zračkom kao da se predomišljaju,kao da neće da zaspu moju kosu i dah i sav kraj naokolo.Mirisi kao da nemaju snage da mirišu.A željeli smo, suživljeni, zauvijek biti jedno uz drugo...
VILENJAK: Zar ti nimalo ne shvaćaš da nas mogu otkriti?
JAGODA: Ne boj se,Nježnoruki, nitko neće saznati...
VILENJAK: Ipak,treba biti na oprezu. Učinili smo opasnu stvar.
JAGODA: Ma nismo. Nepotrebno se uzrujavaš.Uostalom,kao da će itko ikad išta otkriti! Mnogi su učinili mnogo gore stvari,pazi što velim,mnogo gore,pa provukli su se ili nije ni do koga doprlo tko je počinitelj.A ti se tu uzrujavaš zbog bezazlene stakle-
nke pekmeza!
VILENJAK: Da,ali to nije bezazlena staklenka pekmeza! Taj pekmez ima čarobna svojstva. Možda smo zloupotrijebili njegovu moć.Možda nismo.Toga se bojim što ne mogu sigurno utvrditi hoće li cijela stvar izaći na dobro.
JAGODA: Ma hoće.
VILENJAK: Tebi je svejedno.Što ću ja s tobom više,kad me ne slušaš,o,tako si svojeglava!
JAGODA (smijući se): Čemu se toliko nerviraš? Ja mislim da će sve ispasti dobro.
VILENJAK: Ti na sve gledaš vedro.A ja se bojim.Evo,ruke mi podrhtavaju.
JAGODA: Ti si lijeporječiv,ali o vjerojatnom ishodu čina dopusti da ja odlučim.
PRIPOVJEDAČICA: Zimzelen je te zime nahrupila u jakim nanosima mirisa.Dok je vilenjak siroto jadikovao zbog učinjenog,ja sam smišljala maštovite nači ne kako da obmanemo sve oko sebe.Hm...Dobro mi je išlo,mora se priznati.
NOVINAR: Recite,Jagodo,kako objašnjavate misteriozan fenomen nestanka cjelokupne skupocjene garniture kristalnoga posuđa iz obližnje gostionice?
JAGODA: Netko je možda ukrao.
NOVINAR: Ali, prisutni vidješe kako suđe samo od sebe nestaje sa stolova usred svadbe!
JAGODA: Možda od pijanosti nisu primijetili kradljivca!
NOVINAR: Ta,svadba je tek počinjala! Piće još nije bilo posluženo.
JAGODA: Otkud Vi to znate? Ne znam ni ja kad im je točno bilo točeno piće i ,uostalom, i prije dolaska mogli su već biti pripiti. Hm... Lusteri su u šarenim fluorescentnim bojama ,pa je moguće da im se zavrtjelo u glavi od jarkih svjetala.
PRIPOVJEDAČICA: Vilenjak je znao presusresti moju misao blagim osmijesima ili pak zimogroznim dodirom. Drznula sam se poigrati s onima koji hine finu i otmjenu gospodu.Svi znaju da je svadba bila krinka za proširenje interesa nad ovim krajem. Crpljenje njegovih bogatstava umnažalo bi zaradu,bila bi ustostručena i još viša i viša... Novinari su postavljali uvijek bezazlena pitanja ,pa je bilo svaki put lako odgovoriti.Gotovo svaki put .
NOVINARKA: Zar Vam nije čudno da se nestanak kristalnog suđa dogodio baš dan poslije Vaše svađe sa šefovskom strukturom i da ste im prijetili da ćete ih,citiram, „ovako ili onako nagnati da se pokupe odavde,makar morali...“,ističem ovo „makar“,dakle „makar morali posegnuti za činom koji ne preza ni od čega- pa tako ni od upotrebe tajnovita znanja“! Onda,Jagodo?
JAGODA: Moja svađa nema veze s tim.
NOVINARKA: Ne bih rekla tako,Jagodo! Vi ste od samog početka htjeli preoteti to suđe od njih.
JAGODA: Da,to je istina,ali ne za sebe,nego da ga podijelim narodu.
NOVINARKA: Dobro,recimo da je to istina. Ali,kako objašnjavate činjenicu da izričito odbijate pretres svoje kuće?Policiji priječite put. Svima u selu kuće su pregledane,pa šuma i potoci,a suđu ni traga ni glasa,samo Vaša kuća....
PRIPOVJEDAČICA: Da,bila je to istina,jedino moja kuća nije bila pretresena,ali ondje se i nije i jest krilo suđe. Kapnula sam u svaki tanjur,u svaku čašu i zdjelu malo čudesnog pekmeza ,pa se od njega suđe pretvorilo u minijaturno suđe za lutke.Bojala sam se da ga ne bi prepoznali.Na kraju,uz vilenjakovo i novinarsko navaljivanje,ah,popustih.Na svu sreću, ne primjetiše ama baš ništa.
NOVINAR: Dokud će istraga,Jagodo,dovesti?
JAGODA: Kako to mislite?
NOVINAR: Pa,gdje će naći kristalno suđe?
JAGODA(ljutito): Ja sam sigurna da su suđe pokrali oni koji su i digli uzbunu,samo ne bi li skrenuli pozornost na glupost dok se bave opasnim stvarima.Ili da budem preciznija-dok zagađuju naš okoliš i truju nas lijekovima za svoje izmišljene bolešćurine! I,molim vas,novinari,manite me se!
PRIPOVJEDAČICA: Prepoznala sam te po hodu,vilenjače. Prepoznala sam te po dodiru:mekanom i tananom. Morala sam lice sakriti rukama,morala sam to učiniti.Oprosti,ali trebalo je posramiti sebe da bih očuvala voljenog...
Ti si sad negdje daleko i možda ipak čuješ moj glas dok šapućem u tišini,oh,kako mi manjka duševnog mira jer mi ti nedostaješ do bola. Žuboravi listovi na drveću pomno čuvaju naše uspomene.Neka te sreća prati –kud god da si pošao,o,Nježnoruki!
Laste su odvukle moje nebo tuđem suncu da mu redi dane,iste one laste koje su neki dan pokazale put do srdačnosti,iste one lastavice koje su došle netom prije tebe u ovaj čarobni kraj! Nedostaješ mi svakim časom sve više i , dok sat otkucava vrijeme :tik-tak,tik-tak ,pa sve brže:tika-taka....,u meni nešto mrije,neka milina,neka blagost,ono što mi bješe okrepa srca u danima koje provedoh spokojna kraj tebe... Ti si bio sve ono što nikad nijedna pjesma neće umjeti opjevati: čudesno čovječno biće , jedini vedri šareni cvijetak usred tmaste svakodnevice. Vilenjače, sjećaš li se kako sam izvirkivala na prozor dok bi se na biciklu primicao mojoj kući? Sporo teku dani bez tebe;prebrzo prolaze besane noći i nema više boja,sna,divnih zvukova kojima smo dušu opajali do nesvjestice! Sjećaš li se toga svega?
Koliko si samo strepio da ćemo biti razotkriveni,koliko si samo noći proplakao!Ja nisam tad shvaćala tvoju bojazan,ali u ovom času –da. I sama se bojim; toliko da bih se najradije sklupčala kao krpeni smotuljak i što dublje zašla u skrovite kutke da me ne vide,da mi disanje i lupkanje srca u tmini ne primijete. Zvjezdastoplav odsjaj zavjese vremešno se rva s našom tajnom... Kad smo se prvi put upoznali, osjetila sam najglušu tišinu no ikad... Žutili su se jaglaci,žutjela se moja duša od proljeća koje si mi svojom pojavom donesao.Baš sam netom ispekla žličare i uz njih ponudila ti lončić mlake varenike,a tvoja ustašca lagašno su u sebe primala jedan po jedan obao kolačić.
VILENJAK: Lijepa si,Jagodo, i dobra kuharica! Mmm... Veoma su ti fini žličnjaci.
JAGODA: Hvala, vilenjače,no u ovom selu svaka žena znade ispeći kolače.
VILENJAK: No ja sam siguran-nijedna tako dobro kao ti.
JAGODA (nasmije se): Hvala još jednom.Joj,znam da sam sa hvalom već predosadna,no bi li želio da te upoznam s najskrovitijim dijelovima ovog kraja?
VILENJAK: Dašta! Hajde,već sam spreman.
JAGODA: Samo da nam ponesem još kolača za put,to jest za obilazak...
PRIPOVJEDAČICA: Šetkali smo uzduž i poprijeko.Tračibabe su naravno već tad stale pričati koještarije. Pletijahu one svakolike i svakakve glasine. I bukvice. Činilo ti se kadikad kao da, ćaskajući o životima drugih, opravdavaju sebe što nemaju mašte da svoje hladunjave duše ispune nečim lijepim... Pokazivala sam vilenjaku mekuškaste cvjetiće raznobojnih latica, sićane gušterčiće ispod jednog kamena,raskošne krošnje.
VILENJAK: U naručju ovih divota mogao bih umrijeti sretne duše.
JAGODA: I ja , jedino što je prerano za našu konačnost.
VILENJAK: Da,toliko toga treba još vidjeti;treba se naživjeti u tim sve krepčim i trpčim mirisima,ušuljati se u zvukove i kao zamro uzsaditi se u njih.
JAGODA: Tako lijepo zboriš kanda iz tebe potočić prepun mudrosti izvire...
VILENJAK: Suncokretište!
JAGODA: Sviđa ti se?
VILENJAK: Tako sam očaran suncokretima:okreću glavu za suncem.Eh,a čovjek se poodavno odljudio ,otprirodio.Pitam se katkad ima li smisla živjeti u takvom svijetu koji se dogrla usteže od najobičnije ljudske dobrote,gdje je laž ogledalo svega i svačega,gdje se umjesto obraza i karaktera više drži do novca i kojekavih isprava,spisa,papirnatih zavežljaja koji čovjeku samo nevolju nose. A porez je ublaženi način porobljavanja.
JAGODA: Da,zbilja! Čovjek radi da bi platio režije,gazdi ostavio dobit i višak vrijednosti i da bi na kraju poplaćao sve poreze i namete.
VILENJAK: I ono što ti ostane nije dostatno za preživljavanje,a nekmoli za dostojanstven život.
JAGODA: Sad kad si spomenuo riječ „život“,pada mi nešto na pamet. Mi živimo u društvu,općenito u svijetu gdje život kao Život s velikim Ž ne postoji.Hoću reći time da se čovjekom povazdan postupa kao s predmetom. Čovjeka se baca u bescijenje.Baca ga se pred gladne zvijeri kapitalista i činovnika. A oni –s njim postupaju kao s ambalažom koja ima ograničen i strogo kontroliran rok trajanja i,ovo je važno istaći, rok upotrebe.
VILENJAK: I znaš što? Sužnju s lakoćom,s umiljatim osmijehom na licu zatiru ponos, osjećaje, ne daju mu da misli svojom glavom.
JAGODA: Ali velik su problem i robovi koji ne vide da jesu robovi ,nego još i podržavaju svoje krotitelje .
VILENJAK: Čuj,čovjek je izmislio društvo, pa i obitelj, kao svoju zajednicu ne bi li postao društveno biće,da bi postao s drugim čovjekom skladan i složan. A što se dogodilo? Niti je čovjek čovjeku postao drug niti je ljudska zajednica druželjubljiva! Pih! Žalibože samo truda kadli sve ode upoprijeko!
JAGODA(šapućući): Ovdje su neki čudaci zagospodarili i privoljeli lakomošću i prevarom mnoge na svoju stranu. Truju prirodu i sva živa bića svojim kemikalijama ,provode nekakve pokuse.Ma, sve je to ,na ovaj ili onaj način, u dosluhu s đavolom.Bojim se,mili,da crna neman zvana fašizam ne pokušava opet u svoje razjapljene krljušti proždrijeti hrupimice ili prenaglo i čovjeka i sav svijet skupa.Sve je izvrnuto.
VILENJAK: Mi moramo,Jagodo,nešto poduzeti.Barem u svom selu.Mali prevrat u jednom seocetu značit će ipak mnogo.Ako ništa drugo,nadahnut će gladne i umorne, siromašne,bolesne,kljaste,hrome i sve potlačene da dignu svoj glas:neka iza glasa romori,tutnji krik roba !
PRIPOVJEDAČICA:
Doskora sve briđi postajahu dani. Crno zlo unedogled je hriputalo, šepesalo,kuckalo,glockalo,zviždukalo,zveketalo,šušketalo,zveckalo,škriputalo,tresuckalo, čegrtalo,valjuškalo se,ćućorilo,cvokotalo,škrgutalo: i uzduž i porijeko, gore-dolje, lijevo-desno,naprijed-nazad,zbrda-zdola,uzbrdo-nizbrdo,amo-tamo,pravo-krivo, poniže-poviše,....Ah!
Koraci su bili nadomak nas.Zrak bijaše suhonjav od slućenih zala. Oh,kako je teško živjeti u tom sprčkanom,da baš tako kažem,svijetu! Sve je naglavačke.Kao munja sijeva Zlo unaokolo i besprestance. Trebalo je nešto,kako reče Nježnoruki, poduzeti ,i to smjesta.Zato sam se onomadne ušuljala obnoć u jednu od hala i ukrala napitak koji mi je prvi bio nadohvat ruke.Čarobni pekmez koji može veliko umanjiti,a majušno uvećati.Odlučila sam se poigrati.
Uzela sam iz neke škripave ladice i tekućinu koja te pretvara u nevidljivo biće.I tako je naum započeo. Vilenjak i ja popismo naiskap te tekućine,a gorču nikad nisam pila, i pokupismo sve kristalno posuđe na svadbi.Oh,kako je bilo samo smiješno gledati njihova uplašena i zgranuta pijana lica.U te bočice ulila sam voćne sokove,vratila ih na mjesto tako da nisu ni posumnjali da sam posudila njihove stvarčice da im naprkosim onako kako nama pakoste.Odlanulo mi je -samo dok njihove podbuhle glavurde nisu počele sumnjati . Dođavola,pomislih! Uzasve, neće valjda neki nadriznalac razaznati što se zbilo! Obuimala me bojazan poput nauljene svijeće ,a kaplje s orošena čela,koje kapaju štokud, obrću,pak,crnkaste slutnje u živu stvarnost. Garave su duše tih svata što nam dođoše nitko ne zna ni otkud ni zašto. Oni su se pošto-poto tu gramzljivo ugnijezdili ,ali od njih niti će se tko kruha najesti niti će se ikako uhljebiti,tek što ljudi nikako ne mogu da shvate da ih obmanjuju,prodaju im noć za dan,zimu za proljeće, prazne priče koje ne drže vodu ,jer imaju formu bez sadržaja,za istinu,prodaju im od sutra do sutra tminu za sunce...
Zarana ujutro jedna pričarija,u podne druga,poslije podne treća,a dovečer se nađe još štočega u njihovim nastranim maštama. I kime se uvijek zaklinju kad nešto naume?Čovjekom! A upravo rade nauštrb čovjeka! E,moj živote,ovdašnji je usud pretežak: žanju li se i kose ljudske duše navrat-nanos,i niza stranu i uza stranu ,a to sve lažju ,lažju gnjecavom i kljusavom, i izvještačenim glumatanjem ! I kako da odagnaš tmurnu misao sa sebe i mirno živiš,dokle god uludo lažovi i nikogovići svoju garež kao kotlokrpe prišivaju na tvoju sudbinu?! Oh, preblizu je njihova trulež tijela, gnjilež pameti! Otkamo li ti dokoličari doniješe tu lomku nesreću? (...) Sve u svemu,životi mojih suseljana stadoše koloteći uraskorak.Bez ikakve zamjerke, jer da nisu namamljeni slatkorječivim lažima,ne bi se tako zaludu pretrgli od sluganstva njima,nastojala sam svakim danom ispraviti nepravdu. Nekad je išlo kao niz dlaku,a ponekad,borme,kao da se boriš s razbjesnjelom zvjerčadi.
No,očeličena,pred mrak sam ,kao od šale,skovala snova plan koji se rukovodio mišlju:
-Nama bolje-njima gore!
Odoka sam procijenila situaciju i dala se u akciju! Borbena sam do ispod kože;ta ,preko mjere je sva ta njihova umiljatost koja se svodi samo na to da će dosutra biti još ovako kako jest,dakle traljavo,a odonda,mili brale, sve će samo cvasti,cvjetuljiti ! Ma! Tko njih šljivi! Zakitiše se novcima kao paun-perom ,a iz očiju im samo gruva najgrđa i najrđavija duša,ako je ikako i imaju! Dabogda istrunuli u mukama mučnim! Krnje su duše robovlasnika;ta nisu to ljudi ,nemaju oni duše,to su protuhe koje u čovjeku nište svaku poru ljudskoga, koje duše ugnjetenih ili naivnih metu grohotnim kresovima ,ali ,bogme,potpiruju robovlasnici i oganj jedan između drugog videći jedan u drugome olinjala i plješnjiva uljeza,pa se međusobno biju i raznim uvredama krste!
Nasjesti na njihove kliktaje,isto je što i sjesti u mravinjak ili lupnuti glavom o osinjak.Držati se ponizno i klonulo pokraj njih, ravno je poništenju svoga obraza. Vjerovati im,to znači biti čovjek-ambalaža bez sadržaja i nalikovati po ponašanju njihovim „znanstveno“ utvrđenim kategorizacijama ljudi.U protivnom,jao tebi! (...)
Eh,sve je nakrivo i obratno! Hlapljive su i crne crncate duše kapitalista.Sa dna njihovih duša možeš zagrepsti tek šupljinu.Činiti drugom grehotu ,njima je smisao života!
JAGODA: Oh,kako su lijepe ove kitice poljskoga cvijeća! Hvala ti,hvala,moj druže! Sjećaš li se grožđana slada od jesenas kad sam te poljubila u bjeljahne obraščiće,pa su oni najedanput promijenili boju,orumenili se?Uvijek kad te ljubim, lice ti je rumenkasto,o ,kaži,zašto svakad,kad te ljubim, osjetiš nelagodu i crvenilo ti obaspe lišce, zar se bojiš čega,vilenjače?
VILENJAK: O,draga moja,sramežljiv sam odvajkada iako,doduše,uza te svakim danom lišavam svoju dušu uskoće i povučenosti.Ti si moja srećonoša!
JAGODA: Oh,ne pretjeruj,mileni,ne pretjeruj,premda mi,priznajem,godi tvoje lepršavo laskanje koje je od srca iskreno i vrlo,vrlo zvonko kao što je zvonka i pjesma lastavicâ, pticâ koje su te dovele do mene!
VILENJAK: Pošao sam za srećom,a sreća me dovela pravo do tebe.U tvojem okrilju ne samo da sam sretan nego pronalazim krhotine svoje duše koje su nedostajale.Uza te spoznajem sebe dokraja! Bilo bi lijepo,zaista lijepo,da naše duše zaspe jedna pokraj druge ako ikad naiđe kakav nespokoj!
JAGODA: S mog tjemena čemer je odavno požeo i zadnju trunčicu nade,sve dok nisam upoznala tebe jer ti si mi,doista ,bez lažne skromnosti, pomogao da odagnam svu čađu iz svoje blizine,svu negativnu energiju koja do mene dopiraše od zluradih pogleda i misli ovih lažiznalaca koji nas truju,koji naš okoliš pretvaraju u umjetni svijet .
VILENJAK: Jutros sam načuo da sumnjaju na tebe.Bojim se,draga Jagodo, ali ne za sebe,...
JAGODA: Bez brige, čvršća sam no što misliš.Ništa mi ne mogu. Oni možda imaju tehniku, puste teorije pa i novce,ali nemaju krepku dušu. Njihove su duše okaljane,počađavjele od zlobe, šupljikave,nečiste nečiscate ,eto,tako stoje stvari! Ja,pak,imam mirnu i naravnu dušu koja ostaje nepokolebljiva u svom stavu. Mogu oni cijukati na mene koliko god im volja ,ali će se nakraju sunovratiti u vlastitu učmalost.Obit će im se o glavu,vidjet ćeš, obijest i to njihovo držanje svisoka! Uh! Sami sebe oni će kazniti, bit će začahureni u vlastitu glupost! Poput sapinjače pričvrstili su se uza nas,ali već sad malo-pomalo posrću. Čuješ li kako sikću jedan na drugog? Najprije šuruju skupa i jedan drugom hvalu daje, likuju,a sad, hm, ne znaju kako se uhvatiti ukoštac sa svojim problemima ,pa prijete jedan drugome umjesto da „smisle“ nov način kako da zagorčavaju tuđe usude. To ti je tako! Kapitalist je kapitalistu svrbljivi,dosadni priljepak!
VILENJAK: A kada grune i zadnja izagnjila riječ iz njihovih usta,nastupit će tišina. Odugačka,troma,sparušena tišina. (Stanka.)
JAGODA: Kao onomlani ,akobogda,kad je kiseli smijeh s njihova lica izaprala krupa u jakim naletima s grmljavinom...
NOVINAR: Recite,Jagodo,kako objašnjavate misteriozan fenomen nestanka cjelokupne skupocjene garniture kristalnoga posuđa iz obližnje gostionice?
JAGODA: Netko je možda ukrao.
NOVINAR: Tko?
JAGODA: Ne znam.Bilo tko. Možda oni sami.Ta,na svašta su spremni da uspiju u svojim pothvatima!
NOVINAR: Kažete : svašta! Zar pretpostavljate da je to neka njihova smicalica?
JAGODA: Ništa ja ne pretpostavljam.Ne bavim se filozofijom.Ja sam poljoprivrednica.
NOVINAR: Što mislite zašto im to suđe predstavlja veliku vrijednost?
JAGODA: Ah,otkud da ja to znam?! Bogatašima je i vezica ili kopča na cipeli predmet konzumerističkog idolopoklonstva!
NOVINAR (nasmije se): No,ipak...
JAGODA(ljutito): Što ipak?
NOVINAR: Zar to nije sve čudno? Ne dešava se svaki dan takvo što.
PRIPOVJEDAČICA:Nisam odgovorila.Otišla sam za svojim poslom. Trebalo je zaliti bašču i počupati korov oko povrća. Uvijek sam prezirala ljutnju.Gnušala se ljutnje. Ni slutila nikad nisam da će doći takvo vrijeme,bolje rečeno,takvi ljudi na koje ću se baš morati naljutiti -zbog njihovih nečasnih namjera i radnji. Činilo mi se oduvijek da znam praštati svakom bez obzira na to što je posrijedi,no da ću u sužnja zamalo biti pretvorena,to nisam očekivala.Morala sam se oduprijeti,morala sam izagnati jad odavde.Ne volim patnju,ne volim nepravdu.Ni na sebi ni na bližnjem. Mislili su da će njihova slatkorječiva laž nunati naše glavice u smjeru odobravanja.E,zeznuli su se! Sazorilo je u meni još štošta: i krika,i psovke,i pjesme o nadi...
Pored gostionice bješe naslagano crijeplje. Vratašca su bila odškrinuta napola.Ušla sam polako i obazrela se oko sebe.Nikom ni traga. Unutra ni žive duše.Pogledam u smočnicu pa u kuhinju –nikoga još nema. Tko zna hoće li itko ikad više i doći?
MUŠKARAC:Što radiš tu? Tko si? Kazuj!
JAGODA: A što ti vičeš? Tko si ti?
MUŠKARAC:A tko si ti?
JAGODA: Prvo se ti predstavi,pa ću ja!
MUŠKARAC: Mudrice (osmjehujući se),dobro! Ja sam Janko, odnedavno vlasnik ove gostionice,a i ciglana je moja,i tvornica vijaka,pilana,krojačka radnja...
JAGODA: Ukratko,puno toga.
MUŠKARAC:Pojednostavljeno,da,puno toga!
JAGODA: Ah!
MUŠKARAC: Reci,curo, kako bih ti mogao ugoditi?
JAGODA:Ha? Ne razumijem.
MUŠKARAC: Imam novaca sve do neba,život mi je,oh,kao bajka,samo u toj bajci nedostaje princeza ...
JAGODA: Čuj,čovo mili,namjerio si se na krivu.Nemam ja ni vremena ni volje da budem nečija,s oproštenjem,namiguša.
MUŠKARAC: O-ho-ho,ja baš mislim da sam se namjerio na pravu. Hajde,curo,što si tako ozbiljna? Ta,život je lijep kao slika!
JAGODA: Samo čija i kakva slika! Zbogom! Odoh ,ne da mi se s tobom, Janko,razgovarati.
MUŠKARAC:Hej,stani,a baš nam je lijepo! Nije ni meni do priče,ja bih radije da te gledam. Lijepa si kao ...
JAGODA: Kao što?
MUŠKARAC: Kao maslačak.
JAGODA:O,koje li usporedbe –s korovom.
MUŠKARAC:Meni je maslačak baš krasan. Čuj,da ti nisi ona Jagoda?
JAGODA: Žuri mi se,idem,zdravo!
MUŠKARAC: Stanide,princezo moja!
PRIPOVJEDAČICA: Otišla sam bez zirkanja.Nisam gledala ni iza sebe ni sa strane.Poslije sam doznala da je ovaj bajkorječivi gazda ,usprkos izgledu šaljivčine i zavodnika, ustvari veoma opasan.Ubio je vlastitog oca , koji ga je i uveo u svijet lopovštine,ne bi li mogao sâm dalje zgrtati tvornice,poduzeća,novac,a krijumčari i ljude i drogu i oružje,dok u krojačkoj radnji drži i posebnu „primaću“ sobu u kojoj se odigrava svijet seksualnih usluga...
SELJANKA:On je,istinabog, u sukobu s onima ,ali dokad? E,lako će se on prevesti na njihovu stranu. Prisvojit će ga k sebi kao posvojenče.
JAGODA:Tako je i bilo.
SELJANKA: Budala za budalom trči.
VILENJAK: I jedna u drugu budala vjeruje.
SELJANKA: Na kraju se mogu gadno zavaditi.
VILENJAK: I na nož,ako treba, ići.
SELJANKA: Ili se još više pobratimiti.Eh!
VILENJAK: Samo što njihovo bratimstvo nije bratsko.
JAGODA: Nego kakvo? Možda, suparničko?
VILENJAK: Može se i tako reći.No više ...
SELJANKA: Ulizivačko.
PRIPOVJEDAČICA: Njihova suradnja nalikuje očijukanju nakon kojeg slijedi razlaz?
VILENJAK: I te kako! To je lukav soj ljudi.
JAGODA:Njihova lukavština opasna je ne samo za one kojima čine nepravdu nego i za njihovo vlastito zdravlje.
NOVINARKA: Lako polude,još lakše druge izlude!
JAGODA: Znači da je istina što se priča?
VILENJAK: Što?
NOVINARKA: Da će kapitalizam samom sebi oderati kožu.
JAGODA:Da. Da će kapitalizam samom sebi oderati kožu.Samog sebe dokinuti.
VILENJAK: Naravno, samog sebe je iznevjerio.Samog sebe preveslao.
SELJANKA: I ,zapamtite! Trn se na trn rado lijepi. I još radije s njim vlastite otrove ispija.
PRIPOVJEDAČICA (kao iz daljine): Sa dna njihovih duša možeš zagrepsti tek šupljinu. (Kao kroz san)
JAGODA: Koliko je još vremena ostalo do našeg suživota,vilenjače?
VILENJAK: Koliko želiš!
JAGODA: Ja želim mnogo.
VILENJAK: Onda :mnogo.
JAGODA: Ali, mene zanima koliko je to mnogo?
VILENJAK: Kao zvjezdano nebo.
JAGODA: Veliš ... (kao izdaleka) Kao zvjezdano nebo. Oh,sad sam sretna! Može li se rukama obujmiti?
VILENJAK:Pokušaj,pa ćeš vidjeti.
JAGODA: Što,kako?Joj! Evo,grlim tebe.
VILENJAK: Našla si svoje mnogo.
JAGODA: O,Nježnoruki,kad ovo sve prođe,imat ćemo opet mir.
PRIPOVJEDAČICA: O,Nježnoruki,kad ovo sve prođe,imat ćemo opet mir. Često sanjam vilenjaka. Snovi su neobični i umirujuće blagi,kao kap rose na žuljevitoj ruci.
Povenula sam od čekanja zimus. Bilo je hladno i vjetar je šištao nemilice.Sve vrvljaše od tuge i sjete. Razdrljena ostade tek uspomena na prvi pogled. Noći su zimus oskvrnule prozor tvoje sobe. Voljela bih da je mogu premjestiti k sebi,da mogu vratiti svoje nebo s lastama i tebe s njima,o,da bar to mogu!
JAGODA: Oh,pa to je onaj Janko!Ide mi u susret. Pravit ću se kao da ga nisam iz daljine primijetila. Sakrivam oči sunčanim naočalama.
MUŠKARAC: Dobar dan,moja princezo! Kad ćete doći u moj dvorac da bajka dobije bojâ i napetosti?
JAGODA: Mislim da u tvom životu ima dosta napetosti. Što me gledaš tako smrknuto? Puno toga posjeduješ.Imaš dovoljno i svojih obaveza i briga.Što ću ti ja?
MUŠKARAC: O,ti bi bila moja princeza!A ne briga.
JAGODA: Hm... No princeze su ljepše izdaleka ,maštajte ,u mašti sam bolja nego uživo.
PRIPOVJEDAČICA: Često sanjam vilenjaka. Snovi su neobični i umirujuće blagi,kao lahorenje vjetra ... Janka nisam odonda sretala. Samo mi je za rođendan poklonio nekakvu bijelu lončinu za juhu.Odbacila sam je na smetlište.
SELJANKA: Trn se na trn rado lijepi. I još radije s njim vlastite otrove ispija.
NOVINARKA: Budala za budalom trči.
VILENJAK: I jedna u drugu budala vjeruje.
JAGODA:On je zbilja uzeo maha s njima!
PRIPOVJEDAČICA: Tko vlada od sile,kadar je da drugom natovari na leđa bol nastalu od te sile.
VILENJAK: Da. Ali grcaju od bola i oni koji silu sipaju. Kako? Jer im je nutrina prazna.
JAGODA: Prazna duša znači ,povrh vrludanja za gomilanjem novaca, i sijanje silnosti na pleća drugih ?
VILENJAK: Dakako.
JAGODA: Oh! Znam čime čovjek može isprazniti svoju dušu: pohlepom.Ali zašto? To ne shvaćam.
VILENJAK: Jer je lijen da bude dobar.Ne želi biti dobar prema bližnjem,želi mu zlo,čini to zlo,uživa zloradeći.I ,s vremenom, ostane pusta forma bez sadržaja, tijelo bez karaktera,bez stava,bez osjećaja i bez volje za stvaralačku maštu. Svi zli ljudi odbacili su stvaralačku maštu.I ogrnuli se plaštem satkanim od zavisti i grabeža. Zli ljudi nisu drugovi; u njihovu rječniku nema te riječi. Oni ljude dijele na gazde,vladare,a tu sebe svrstavaju,i okot,a to su svi ostali. Sva je kolotečina čovječanstva,zapamti,Jagodo,bila i ,nažalost,ostala,samo dokad, niz želja da čovjek obuzda u sebi životinjski poriv za ubijanjem,ali taj poriv nije se do dana današnjeg suzbio ni pisanim zakonom ni usmenim običajem –oni mu katkad čak idu na ruku! Čovjek je od samog sebe napravio nesretno i dezorijentirano biće.Kad umire, osvrće se u mislima za propuštenim,ali malo tko tada razmišlja je li nešto od onog što je bilo napravljeno možda trebalo propustiti!
PRIPOVJEDAČICA: Nisam ga prepoznavala.Došao je okupan mirisom poljskog cvijeća.I razderanih rukava.Nasmijan,samo je gledao,ali ne u mene,već u praznu daljinu ispred koje nije bilo ničeg osim bjeličaste staze što se pružala unedogled,no činilo se kao da on nešto ipak vidi.Zazivala sam ga imenom pa nadimkom;niti da se odazove niti da se na zvuk moga glasa lecne. Sjećam se da me prije nije obuzimala ovakva tjeskoba ,ta nisam ni ćutjela ništa doli očaranosti,a sad ? Sad se spremam da mu priđem ne bih li ga podsjetila na to tko smo prije nas dvoje bili,svejedno ne usuđujem se. Požutjet će lišće dok ne pronađem svoga druga.Ah! Bez njega ni proljeće ne miriše na isti način:mirisi krivudavo lebde zračkom kao da se predomišljaju,kao da neće da zaspu moju kosu i dah i sav kraj naokolo.Mirisi kao da nemaju snage da mirišu.Uza nj, duša mi je klasala svakim danom sve više ,srašćući s nekim neobjašnjivim mirom koji je iz njega dopirao,struio pravo u moju srž... Razmimoišli su se pogledi najedanput i prenaglo pošto je strah obgrnuo ljubav kao inje ogoljenu granu breze. Škakljala mi je oči tuga sve jače i dublje... A željeli smo, suživljeni, zauvijek biti jedno uz drugo i,uzastopce bdijući nad dušama oslabjelih ili potlačenih, krpimice dovoditi sunce da opet punim sjajem zasja.
VILENJAK: Zar ti nimalo ne shvaćaš da nas mogu otkriti?
JAGODA: Nepotrebno se uzrujavaš.
VILENJAK: Taj pekmez ima čarobna svojstva. Možda smo zloupotrijebili njegovu moć.Možda nismo.Toga se bojim.
JAGODA: Čemu se toliko nerviraš? Ja mislim da će sve ispasti dobro.
VILENJAK: Tebi je svejedno.Što ću ja s tobom više,kad me ne slušaš,o,tako si svojeglava! Ti na sve gledaš vedro.A ja se bojim. Evo,ruke mi podrhtavaju.
JAGODA: Ma,daj,smiri se,dragi!
VILENJAK: Kako da se smirim? Znaš li da su moćni i da nam mogu svašta napraviti? U najgorem slučaju,ocrniti nas dovijeka i navući svoju ljagu na nas.
JAGODA:U najgorem slučaju,oni sebe mogu gurnuti još u dublju provaliju. A nas dvoje ispast ćemo u očima ljudi koji nas vole najobičnije kukavice ukoliko pokleknemo.
VILENJAK: Kako misliš: još u dublju provaliju.
JAGODA: Lijepo. Svako njihovo nijekanje značit će priznanje.
VILENJAK: Sad tek ništa ne shvaćam.
JAGODA: Ma,jednostavno je kao bijeli dan. Ljudi znaju sebe nehotice razotkriti kada spominju neke činjenice o sebi, mada ih nitko ništa o tom ne pita,samo što ih iznose u zanijekanom obliku.Kažu da nisu ono što zapravo jesu.
VILENJAK: Dobro. To znam.
JAGODA: E,ali isto je tako i kada otkrivenu istinu o sebi uporno opovrgava bacajući klice sumnje na drugog. I,upamti! Onaj tko metež sije,sâm pogiba od vlastite zbrke. Onaj tko svoj metež svaljuje na drugoga optužujući ga kao krivca,sebe strmoglavljuje na stranputicu. (Stanka.) Zašto šutiš?
VILENJAK: Osluškujem tok tvojih misli i razmišljam. Nedaleko od nas nalaze se oni koji su se polakomili na najsvetije što čovjek ima ,a to je duša. Blizu su,mogu svaki tren nadoći i tko zna što naumiše ?!
JAGODA: Odmahni tmurnim mislima! Znam da nije lako ne obazirati se na ono što te tišti do te mjere da ti se čini kao da ostaješ bez daha ,kao da ti tlo pod nogama izmiče.Ali opet, bremena se najjednostavnije rješavamo izokrećući strahove u vedre misli. S vremenom, straha ponestane,a mi postajemo ne samo jaki ili jači u sebi nego i u očima onih koji su nam mržnjom natovarili to breme i patnju. Strah koji su u nama izazvali vraća se njima i razotkriva njihove komplekse. Razotkriva da su od početka bili ustvari iznutra slabašni. Ta,zar ti nisi uvijek govorio da duševno slabi trče za titulama,karijerom,statusom,novcem, skupim nakitom,odjećom,kolima, ... i da to čine jer bježe od svoje duše, boje se vlastita nemira koji ih iznutra izjeda poput crvotočine?! Zar nisi tako govorio? (Stanka.) Zar nisi?
VILENJAK: Da, to je sve istina. Gomilajući materijalno, jaz se samo produbljuje.Što je veća nestašica duševnoga,to je veća žudnja za častohlepljem.Ali pohlepa ne vodi napretku ,već biva prividni nadomjestak koji se rasprsne svaki put kada duša posrne pred novim naletom nespokoja. Ljudi koji vole moć , iznutra su ledeni. Užasnu se svakoga tko zrači iz sebe mirom.
JAGODA: I želeći taj mir dosegnuti ili čak od ovih „ukrasti“,taru se o žrvnje kapitala. Kapital im donosi tek strelovitiju požudu da posjeduju još više stvari,a pod stvarima oni podrazumijevaju i ljude koji za njih rade.
VILENJAK: Točno tako.
JAGODA: Eto! Nema potrebe da se uzrujavaš.
VILENJAK: Naše duše jesu jače od njihovih duša, ali oni u rukama drže sve zakone,običaje, društvo.
JAGODA: Što hoćeš time reći? Da će nas prokazati i satrti? To hoćeš reći?
VILENJAK: Da,moguće je.
JAGODA: Ali, ti sad mene zbunjuješ! Oh!
VILENJAK: Ma,jednostavno je. Znaš li kako je nastalo prvo robovlasničko društvo? Tako što se izdvojio jedan pojedinac koji je htio prirodu i njene zakone podvesti pod svoju komandu. Pa mu je palo napamet da izmisli poredak kojim će umjesto prirode vladati samovolja jednoga pojedinca i u kojem će čovjekovi predmeti i izumi određivati ljudsku sudbinu.I svatko tko nije bio na strani onog koji je tako razmišljao,postao je rob.Kasnije, na status roba bio je osuđen svatko tko nije mogao po zakonima čovjekova materijalizma uživati u slobodi.Sloboda je u robovlasništvu iluzija;iluzija onih koji je imaju da su nedodirljivi,a ustvari su iznutra staklenasti,lomljivi,prazni,pusti;iluzija onih koji su lišeni nje da će je naći onkraj ovozemaljskoga života ili u pravedno organiziranoj državi. Ustvari, država mora obamrijeti da bi mogla nastati pravda.Država je čisti proizvod klasnoga društva. (Stanka.) Razumiješ li sada moj strah? Kapitalista štiti država, a njegova sužnja samo nada u bolje sutra.
PRIPOVJEDAČICA: Možda je zato vilenjak otišao kao da je znao da sužanj treba spasiti prvo sebe,vlastiti goli život želi li uspjeti spasiti gole živote svih drugih sužanja. Pokajala sam se što nisam otišla. (...)Prošlo je već nekoliko godina. U mom selu nema ni žive duše. Narod je ,da tako grubo rečem,pocrkao od njihovih kemikalija,lijekova,pootrovane hrane - i tko zna od štočega još .Eh! Umrla sam i ja,samo što mi duša ne pronalazisreće dokle god se ne vrati moj Nježnoruki .Nada me nije napustila ni tada kad je duša napuštala napaćeno tijelo. Za naš pothvat nije se nikad saznalo.Minijaturno kristalno posuđe još je u na mom tavanu gdje sam ga i onda bila ostavila. Vilenjakovu su kuću srušili i na tom mjestu podigli crkvicu gdje se svake nedjelje mole Bogu za svoje iskvarene duše.Kako licemjerno,zar ne? Moju kuću ovio je veo paučine i prašine i sparina. Šuljam se svukuda po njoj ne bih li našla nešto što će razbuktati uspomene na moje i vilenjakove presretne dane. Kao duh većinu vremena provodim na livadama i poljima i premda više nemam osjetila, rado mirišem cvijeće,dotičem oble i bockave travke,osluškujem šum drveća,vihorenje vjetra, štropot kiše ,izlažem lice sunčevoj toplini,a na mjesečini sviram frulu koju je nekoć moj vilenjak izradio.Iz nje dopiru meki zvuci koji se čuju nadaleko. Oni koji te zvuke čuju ,osjete blag mir u sebi,olakšanje. Već se razlila priča na sve strane da u šumi živi duh neznane dobre vile koja će ljudima vratiti izgubljenu ,a ozdraviti izranjavanu dušu ....Raznijela se priča o divnim zvucima naširoko. Sve što sam nekoć izbliza kroz vilenjakovu pojavu ćutjela,stalo je sad strujiti naokolo k drugima i ponovno sam osjetila isti onaj zanos,istu onu radost koju sam proživljavala kad je Nježnoruki živio pored mene,sa mnom.
Ali gdje je on? O,tražim te u svakoj sjeni, svakom hladu,svakom snu,svakoj lasti,svakoj proljetnici! Kada opet dođeš sutra ili na ljeto ,iako sam nevidljivi duh,a ti vidljiva duša,ja ću te voljeti i dalje i još ,i još više i strastvenije,grlit ću te -sve dok nova proljeća ne nahrupe u tvoj svijet i ne donesu ti novu družicu koja će ti biti dobra kao dobar dan i koju ćeš voljeti kao što si nekoć mene i s kojom ćeš hodati niz isti sokak pa kroz malinjak i suncokretište...
-KRAJ-
