Umorna redateljica Sara je tek doputovala i zaspala je na pozornici. Sjećanja i misao se pretvaraju u Glas. Sve što je sanjala jest predstava koju je ona režirala i zove se Karline ptice.


GODINA: 2011.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 2

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 7

NAPOMENA VEZANA ZA MJESTO RADNJE: Kazalište. 

DODATNE NAPOMENE: Dramu je za tiskanje odobrio Senat Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku pod brojem 42/11. Recenzentice drame su prof.dr.sc. Sanja Nikčević i doc.art. Tatjana Bertok- Zupković.



mojoj sestri, 2011.

LIKOVI:

 

GLAS

SARA SALG, diplomirala  režiju

KARLA, diplomirala glumu

SRNA, studentica povijesti

LADA, studentica arheologije

MIA, diplomirala matematiku

MARTA, Karlina sestra u kolicima

ADOLF H.

MARILYN M.

DIREKTOR KAZALIŠTA

PROLATNICI U OVOM ŽIVOTU

SVJETSKI PROZAZNICI IZ ONOGA ŽIVOTA

GLAS: Odlazim u prošlost i ove vječne sekunde pretvorila sam se u glas. Glas sjećanja. Slovo, riječ, glaaassss, misao… Dugo, dugo sam to željela i negdje sam visoko, imam prekrasan pogled, visoko sam u zvijezdama iznad vaših glava.  Ne, ne, ne morate podizati glave… Čujete mističnu, napetu  glazbu koja ubrzava disanje. Svijet, život  je podijeljen na bezbroj razina. Vi vidite dvije. Zakinuti smo za bezbroj spoznaja, bezbroj razina, ali to nas sada ne će opterećivati… preživjet ćemo… Vječni prolaznici koračaju. Uz prigušeno svjetlo, jedan dio mrtvih  prolaznika iz gornje razine,  odlazi na maglovite stepenice i vraćaju se u donji, za nas realan svijet. Prolaznici vječno putuju i sobom nose svoju čežnju.  Vidljivo je da s njima netko upravlja. U donjem, našem  svijetu ništa nije drugačije. U našem vremenu prolaznici su vidljivo ravnodušni, zabrinuti, uplašeni, histerični, prazni, sjetni, radosni… Plaču, smiju se, tuku, vrište, kradu, prose, mole se, zapomažu… umiru i rađaju se… Vidite ih? Gibaju se, dolaze, odlaze. Gužva je,  morate mi vjerovati! Sve to uspijevate sagledati, čujete korake, zar ne? Pokušajte žmireći! Marilyn i Adolf  u središnjem su dijelu gornje razine zagrljeni i u ljepljivoj paučini izgledaju kao jedno svijetlo tijelo u bezbroj dijelova. Zašto su magično spojeni baš njih dvoje? Zato što se njihove bezvremenske razine dopunjavaju, ne morate se složiti… Dragovoljno su se javili u ovaj nevini pokus. Opasni, vječni sat  prepolovljen je na gornji i donji dio. To je tajna. U gornjem dijelu nepomične kazaljke poput mačeva  prijete. Kada govore prolaznici u donjoj razini, čudno, baš čudno, uvijek  su samo dvije kazaljke…  Možete li me pratiti? Tko šapuće?Prihvatite da sam glas, recimo  kao što je vjetar-vjetar.

Sasvim naprijed, lijevo  u top-svjetlu,  Sara je umorna, nezadovoljna i sama. Izgleda malo neuredno. Loše je zakopčala košulju, aaa nedostaje joj jedno dugme. Prodornim pogledom gleda oko sebe, gore-dolje, lijevo-desno, naprijed-nazad, razmišlja, piše, crta neke skice, zapravo isprekidane krivulje, krugove. Zatim se ugnijezdi, još malo se poigrava očnim kapcima i  utone u nemirni, nesvakidašnji san…

Sara nestaje u potpunom mraku. To nestajanje ostavlja određeni trag, valjda će se znati vratiti. Nestajanje budi vremensku zbrku.

Srnu i Ladu otkriva lagana svjetlost u desnom uglu.  Ali pogled bježi na gornju razinu i…

I na gornjoj razini Adolf i Marilyn razgovaraju. Sat ne radi, vrijeme je zamrznuto, čujete savršenstvo tišine? Ali bezbroj kazaljki visi u neprirodnom položaju. Opasno miruju. Ako ih netko uključi, dogodit će se kraj. Kraj svih razina. Gibanje prolaznika traje i traje…

Adolf (uplašeno): Iza nas su! Izluđuju me! Poludjet ću!

Marilyn: Baš te briga, umoran si, pusti to!

Adolf: Mrzim kad mi je netko iza leđa. Mogao bih ga…

Marilyn (gleda dolje preko ograde): Pretjeruješ! Slatke su!

Adolf: Ne slušaš me… Slatke? Meni su nekako jako žive...

Marilyn: Naravno da su žive. Žive, slatke i mlade.

Adolf: Mlade, da.

Marilyn: Zašto si ljut? Opusti se…

Adolf: Ljut? Iza nas su! Izluđuju me! Rekao sam ti.

Marilyn: Pokušaj biti radostan. Sve je lijepo! Uživaj u bojama! Smiri se! Dobro, ti gledaj onda gore. Reći ćeš mi što sve ima novoga gore, iznad naših glava. Ja sam željela gore gledati, ali vrat me boli. Lakše mi je gledati dolje… Joj, baš si mi tako, tako si mi, tako… cmok…

Adolf: Čuješ kako grmi? Možda nam netko želi nešto reći.

Marilyn: Ništa ne čujem.

Adolf: Možda nemaš moć slušanja?

Marilyn (tiho, uplašeno): Možda. Kakve ti još moći imaš? O tome smijemo razgovarati?

Adolf: Ne znam točno o čemu sve smijemo razgovarati. A ti, kakve ti moći imaš?

Marilyn: Mogu vidjeti sve u duplo.

Adolf: Kako u duplo? Ne razumijem.

Marilyn: Vidim dvije Srne, vidim dvije Lade, dvije Karle…

Adolf: Karla, tko je Karla?

Marilyn: Karla je jedna djevojka i uskoro će doći.

Adolf: To predosjećaš ili baš vidiš?

Marilyn: Doći će.

Adolf: Vidiš u duplo samo kad gledaš dolje i gore, ili i ovdje vidiš duplo?

Marilyn: I ovdje ponekad vidim u duplo.

Adolf: Kako ponekad? Objasni, ne razumijem.

Marilyn: Pustimo to… Bolje ti je, bolje se osjećaš?... Idemo čuti što Srna i Lada pričaju.

Adolf: Tko?

Marilyn: Srna i Lada. (tiho, jako znatiželjno) Zanima me koja bi godina mogla biti. Što misliš u kojoj su oni godini? Samo kad bih saznala, bilo bi mi lakše… to vrijeme: trajnost-netrajnost, kretanje-mirovanje… godine smrti-godine rađanja…

Adolf: Šššš, to ne smiješ pitati!  Šuti! Što ako te je netko čuo? Čuli su te sigurno! Ne ću te moći spasiti!

Marilyn (jako uplašeno): Oprosti, nisam htjela, slučajno mi je izletjelo, ne, stvarno nisam htjela, nisam više mogla izdržati…

Adolf: I kako znaš njihova imena?

Marilyn: A ti stalno šapućeš neka čudna imena! Na milijune čudnih imena…

Adolf: To nije istina, izmišljaš.

Marilyn: Uvjeri sebe u laž, bit će ti lakše. Laž će te spasiti!

Adolf (pomirljivo): Naši su se spustili među njih. A vidio sam neki su išli i gore. To nije u redu… I mene vidiš u duplo?

Marilyn: Vidim. Ti poslije smrti nikada nisi bio dolje?

Adolf: Ne. Nije mi dopušteno.

Marilyn: Možda je tako bolje. Umiri se, stalno hodaš. Smiri se, činiš me nervoznom. Gdje ti je zidarski metar? Idi nešto mjeri bit će ti lakše. Zabavi se centimetrima.

Adolf: Jesam li mlad, star? Kako izgledam? Što mislim? Opiši kako me vidiš? Reci mi nešto o tom drugom, molim te… Nikada nisam bio dolje. Ne smijem dolje. Možda se ipak nešto promijeni. Jedva te čujem koliko grmi. Opiši kako me vidiš?

Marilyn: Hoću, ali ne sada. Poslije, smiri se… Ima toliko mnogo zagonetaka, nepoznanica. Hoćeš da ti izmasiram glavu?

Adolf: Ne hvala… Lakše mi je, grmljavina je sada tiša. Što misliš, što one misle o nama?

Marilyn: Sada?

Adolf: Naravno sada, ne sutra, ne jučer.

Marilyn: Sada ne misle ništa.

Adolf: Uvjerena si? (tiše) Misliš da vrijeme čini svoje? Je li se zaboravilo?

Marilyn: One u ovom trenutku sigurno ne misle o nama… Nisam o tome previše  razmišljala. Uvjerena sam da su zaljubljene, sretne, pune strasti, pune života…

Adolf (dodiruje ju): Marilyn što radiš?

Marilyn: Maštajući  gledam dolje… Smetaš mi Adolfe. Opusti se i gledaj gore, ako ne ćeš dolje!

Adolf: I ja gledam dolje, ali mnogo dublje, dublje, duboko u zemlju... Što vidiš, molim te reci što ti vidiš? (s mnogo straha) Vidiš li neke naše tragove?

Marilyn: Adolfe, to moramo sami otkriti, znaš da moramo sami otkriti inače…

Adolf (iz inata): Inače nikada ne ćemo saznati koje je vrijeme, koja je godina.

Marilyn: Ja sam maloprije pogriješila, a sada i ti! Šššš… Zašto to radiš? Zašto to spominješ? Zašto? Nemoj provocirati. Dovodiš nas u opasnost! Sad nas je sigurno netko čuo! Sad se ne ćemo izvući! K vragu, zašto si to izrekao? Hoćeš scenu da ti napravim, scenu koju nikada ne ćeš zaboraviti aaaaaa… (sama sebi) smiri se Marilyn.

Adolf: I ja mogu napraviti scenu beeee… Opet grmi, čuješ kako grmi?

Marilyn (hladno): Ne, stvarno ne! Ja nemam tu moć. Grmljavina je tvoja kazna ili utočište.

Adolf: Strašno je glasna grmljavina! Probat ću ju razumjeti! Kad bih samo shvatio što mi govori!

Marilyn: Kako  ti mogu pomoći!?

Adolf: Lijepa Marilyn ne možeš mi pomoći.

Marilyn: Gluposti, uvijek si možemo pomoći. Već će se nešto promijeniti. Molim te, jako sam radoznala, hajmo čuti što razgovaraju.

Adolf: Ja nemam moć radoznalosti.

Marilyn: Uf, muškarci! Gdje ti je metar? Gdje si ga ostavio? Gdje si ga mogao izgubiti?  Gdje si ga spustio, ostavio? Prekontroliraj si džepove. Hajde radi nešto, nemoj mi dosađivati! Pronađi svoj ljubljeni metar!

Adolf: Zašto oni idu stalno dolje? Čemu to kretanja?  Jel' to strast za putovanjima, za istinom, za osvetom?

Marilyn: Muškarci govore više od žena! Ne znam što je u njihovim glavama. Ne znam sva pravila, jednostavno ne znam… Pogledaj kako su odjevene! Kakva je to moda? Bože, to je sada moderno… Slatke su! Gledaj dolje!

Adolf: Marilyn iza nas su! Ne želim da me itko od njih dodirne!

Marilyn: Ne će, ne boj se! Ja ću te braniti!

Adolf: Ti misliš da sam ja lud.

Marilyn: To ne znam, ali znam da si… naporan. Hoćeš poljubac?

Adolf: Da, nedostaje mi nježnosti, zlo kreće zbog nedostatka ljubavi, nježnosti… Tako si nježna i neodoljiva, hvala ti.

Marilyn: Izmorio si me… Idemo ih sada malo gledati, hoćeš? Samo budi dobar uvijek ću te maziti. Hoćeš da ti obučem neku moju haljinu? Hoćeš bijelu, bit ćeš zgodan, lijepo ti stoji… Hoćeš onda biti dobar?

Adolf: Ma, ne znam, nisam raspoložen… samo mi malo tu popravi brkove… Marilyn, molim te gledaj samo mene, samo mene… Marilyn, ti si uključila mrak? Tako si lijepa…

Marilyn: Adolfe, tvoja nesigurnost tako je tvrdo ljubičasta i nikad ju ne ću odnijeti visoko gore, višlje, još višlje… dođi, dođi, gdje je tvoj osigurač, sad ću ga pronaći, dođi, (mačkasto) mnjau, mnjau… buuum, svjetlo-mrak, bummm, kreni-stani… volim ovu igru…

GLAS: Dolje  je naš svijet. Dvije kazaljke  na satu pokazuju poznato vrijeme, poznate brojeve i svi se zbog toga žale i žale, jure, trče, nezadovoljno zapomažu… Cvrkut ptica. U zelenom top-svjetlu, u parku na travi, oko Srne i Lade  je gužva šarenih  prolaznika… One sjede na mekanim  prostirkama i knjige su oko njih, stranice knjiga vjetar zatvara i otvara. Romantično. Među današnjim i nemirno živim prolaznicima ima i onih drugih, za nas  mrtvih:  književnika, glumaca, političara, državnika. Prepoznali ste ih? Lica su im nešto izražajnija poput iskrivljene maske. No, oni su u skupinama i ne miješaju se sa živim prolaznicima, brrrr, ispod obrva oni ih  tako prodorno gledaju… Svjetlo je na njima drugačije boje i drugačije su odjeveni. Puni su mrežaste paučine… Ovo što ja vidim, vi možda ne vidite, iste stvari često vidimo drugačije…

Bljedoputa, pjegava  Srna tužna je, oho, njezina tuga je tako „velika“…

Srna: Zašto osjećam bezrazložnu tugu? Tužna sam, a nemam razloga. Tu me boli.

Lada: Sigurna si da je tuga bezrazložna?

Srna: Da, sigurna sam.

Lada: Idemo raditi bilo što, idemo malo trčati.

Srna: Tuga blokira  pokret. Nemam snage… Ovdje trava nije gusta, ovo je korov. Što misliš na čemu mi zapravo sada sjedimo… Što je ispod nas?

Lada: Ispod nas je svijet. Čaroban svijet. Ispod nas su stoljeća… Tamo je dalje ljepša trava.

Srna: Da?

Lada: Pogledaj u nebo.

Srna: Ne ću, oblaci  znaju pričati priče koje ne razumijem… Tu me nešto guši.

Lada: Vrišti!

Srna: Lijena sam.

Lada: Ubij se!

Srna: Ne da mi se.

Lada: Zaljubi se!

Srna: U koga? Svi su dobri dečki zauzeti. Zakasnila sam.

Lada: Da, zakasnila si. U koga se zaljubiti? U sebe.

Srna: Svjesna sam svoje ružnoće.

Lada: Bože, nisi ružna!

Srna: Nisam ružna. Naviknula sam se na sebe. Eto rekla sam. Tuga nije manja… I ti kasniš. Lada: Gluposti, za mene  još ima nade. Naći ću već nekog zgodnog princa. Moram se samo malo potruditi, ali ne da mi se. Upali glazbu. Gdje su ti slušalice? Uuuu, kako me svrbi kosa! I nos, vidi i lijevi dlan, netko misli na mene!

Srna: Dugo nisam plakala.

Lada: Da?

Srna: Da!

Lada: Plačljivice moja, voliš plakati?

Srna: Svejedno. Kihnut ću, i na mene netko misli. Reci mi nazdravlje.

 

GLAS: Nazdravlje!


Lada: Nazdravlje. Hajmo pozvati neko društvo? Što Karla danas radi? Gdje je Sara? Dosta mi je tvoga mazohizma!

Srna: I Mia se uvijek negdje izgubi. Hajmo.

GLAS: Prijateljice provode dane „savršeno“,  Lada nezainteresirano telefonira. Halo, Lado, rekla sam nezainteresirano. Hmmm… Nitko se ne javlja na pozive. Njihova tuga nije previše ozbiljna, malo su bezvoljne, usudila bih se reći čak razmažene. Mame i tate za njih vrijedno rade. Čujete to lagano prenemaganje u glasu, mislim da im je dobro, samo one toga nisu svjesne, nisu zarobljeni glas poput mene, ovo zarobljeni nije doslovno, malo mljackam usnama, hrčem li ja to?

 

Lada: Ne javljaju se.

Srna: Gdje su?

Lada: U obavezama.

Srna: I ja imam obveza.

Lada: Idi odradi svoje obveze.

Srna: Sutra ću sve nadoknaditi.

Lada: Sutra. Što bi mogle sada raditi? Imaš možda neke novine?

Srna: Nemam.

 

GLAS: Lada traži novine, a oko nje uzbudljive knjige, ali ne, ona ne će otvoriti stranicu, lijena je… Uvijek sam željela dobro ih prodrmati… Dosadne su, nezanimljive, uopće nisu posebne…

Lada: Hoćeš doći na novu izložbu u arheološki muzej?

Srna: Ne ću. (sjeti se) Jučerašnji potres je bio strašan!

Lada: Da uistinu užasan, ima na tisuće mrtvih. Kako se zove mjesto gdje je bio potres.

Srna: Ne sjećam se imena.

Lada: Ni ja. Ime mjesta nije složeno. Na vrh mi je jezika… Joj, ime mjesta nije složeno.

Srna: Nije.

Lada: A ne sjećamo ga se.

Srna: Daleko je od nas. Zato.

Lada: Da. Zato. Lakše ti je? Mislim, razgovaramo.

Srna: A tebi?

Lada: Ja ne osjećam bezrazložnu tugu.

GLAS: Nemaju suosjećanja, poginulo je na tisuće ljudi, tako bi ih prodrmala samo da imam ruke ili neku bumbačicu, kamenčić, štap…

Srna: Ne osjećaš bezrazložnu tugu?

Lada: Ne! Ja osjećam tugu s razlogom!  Živciraju me ovi ljudi! Guši me i moram se negdje isprazniti. Vrišti mi se!

Srna: Da? Što ti je? Čekaj, kamo ideš? Lado, kamo ideš?

Lada: Bog Srno! Vidimo se sutra. (zastane) I ovdje  nešto podrhtava… nebo se trese. Bit će kiše. (vrati se) Znaš što Srno, baš se pitam što  uopće znam o tebi? Što ti uopće znaš o meni?

Srna: Ne volim ništa pričati o sebi. Bojim se svoga ega, mogao bi eksplodirati. Lijepo mi je biti blijedoputa, pjegava i crvenokosa Srna.

Lada: Ali mi smo prijateljice.

Srna: Prijateljice? Pa zapravo i nismo.

Lada (povrijeđeno, ironično): Maštaš o  avanturističkom, vječnom prijateljstvu?

Srna: Maštam.


GLAS: U tišini zapale cigaretu, popuše nekoliko dimova, dimove pušu visoko u zrak, poljube se  i odu. Pokupe prostirku i knjige. Ne slušaju me, rekla sam prvo zapale cigaretu, poslije kupe prostirku, ah tvrdoglave su. Ništa novo, svakodnevni razgovor, ovo sad na kraju… Smiješno. Kao, to su neki problemi… gore je ipak zanimljivije…  gore je ipak zanimljivije jer Adolf i Marilyn kašlju…

Marilyn: Adolfe, ja sam tvoja prijateljica zar ne? Zašto se smiješ? Ne vjeruješ u prijateljstvo?

Adolf: Smijem se gužvi. Dolje je velika gužva! Ljudi su potpuno blesavi. A ovi strojevi ovdje…

Marilyn: Ja nisam stroj. Imam svoj cilj! (pokazuje rukom iznad njihovih glava) Pa gledaj i tamo gore je gužva…

Adolf (kroz smijeh): Mi barem ne pušimo.

Marilyn: Hoćeš da im se noćas uvučemo u san? Voljela bih da me netko sanja, da netko mašta o meni…

Adolf: Ne ću u tuđe snove. Rekla je da smo dosadni. Tako nas vrijeđati, stvarno nije u redu…

Marilyn: Nije to ona mislila o nama. Mislila je onako općenito…

Adolf: Idemo pronaći neko mjesto gdje nema gužve. Tako sam umoran.

Marilyn: Idi sam, ja ću tu ostati, u desetoj mi se razini ne sviđa. Puštaju loše filmove. I zvijezde mi smetaju očima.

Adolf: Ne želim biti sam. I nisam siguran da bih te ponovno pronašao. Želio sam biti s tobom.

Marilyn: Da, i mene je to iznenadilo. Zašto si se zalijepio za mene? On ne želi biti sam! Čovjek je uvijek sam!

Adolf: Čovjek nikada nije sam! Naravno, ti si moja prijateljica, bolju ni dolje nisam imao.

Marilyn: Lažeš! Ne tražim tvoju utjehu! Lažeš! Mogu  biti bez prijatelja! I ne znam zašto sam te izabrala? Slučajno! Sve zbog mog suosjećanja. Kakva smo mi kombinacija?

Adolf (nježno ju drži za ruke): Hoćeš se udati za mene?

 

GLAS: Ovdje bi ga Marilyn trebala  iznenađeno gledati, proradile su joj  uspomene. Ovo je potpuno neočekivano. Tko bi se ovome nadao, ovo je krajnje iznenađenje. Adolfe, Adolfe… pretvaraš se u strastvenog ljubavnika ha,ha… Ali ti nisi On… ne valja, ne valja… Ali Adolfe, ti si bio oženjen, ah, oprosti, i to je bilo prije samoubojstva. Koja je ovo ludost? Puknut ću od smijeha!

Marilyn: Što ti je? Ovdje je to nevažno! Koliko dugo si  ovdje? Iz kojeg svijeta si  došao, koja si ti razina? Ona najprimitivnija?

Adolf: Dugo smo ovdje. I našem boravku ovdje nema kraja. Osjećam… volim te.

Marilyn: Ovdje svi osjećamo ljubav.

Adolf: Ovdje svi osjećamo ljubav.

Marilyn: Ovdje se ne moramo udavati, ženiti. Ovdje toga nema.

Adolf: Nema.

Adolf: Ovdje sve ima smisla?

Marilyn: Da.

Adolf: Ima.

Marilyn: Ovdje sve ima smisla!

Adolf: Mi ovdje imamo cilj.

Zajedno: To je ovdje normalno.

Adolf: Hoćemo još dugo čekati? Zagrli me. Dođi. Koliko će još dugo trajati pokus? Ti si uključila mrak? Ne igraj se!

Marilyn: Ja uključujem samo svjetlo, jel' ti lijepo mirišem, mrnjau-mnjnaaauuu… buuum, kretanje-mirovanje, buuum, svjetlo-mrak…

GLAS: Adolf i Marilyn grle se i ostaju u mraku, čini mi se da su si uzeli previše erotske slobode. Ja ću lako povjerovati da se oni toliko vole, doduše malo su neuvjerljivi ili mi se to samo čini.  Treba vjerovati u ljubav… Brmmm, brmmmm, bučni zvuk starog autobusa baš me baca u djetinjstvo, ne, zvuk autobusa je ovdje, čujem ga, ispunio mi je uši. U autobusnoj gužvi u plavom top-svjetlu  bezbroj je mirisa. Jedan gospodin u ruci drži krletku s pticom. Čini mi se da i ptica odiše mirisom, miris zrelih godina, ptičuljak  živi  barem sto pedeset godina…

Srna: Pa ne gurajte se! Koji metež! Dotući će me ova histerija. Kako si?

Lada: Dobro. Kao uvijek. Nisi došla na izložbu?

Srna: Ne, spavala sam… Zagonetna si Lado?

Lada: Ma ne, nisam…

Srna: Jesi. Osjećam.

Lada: Rekla sam. Nisam. Koja gužva! Ne želim te uvjeravati.

Srna: Jesi, jesi…

Lada: Pljus!

 

GLAS: Aaaa! Ne bih voljela biti na Srninom mjestu… Udarac se pretvara u jeku udaraca, Srnin ponos puca… Bit će tu još svega…

Srna: Što ti je? Zašto si me pljusnula? To boli. Nisi normalna!

Lada: Znam da boli. Vjeruješ li mi sada?

Srna: Što? Jako si me udarila. Ovo nije duhovito.

Lada: Ponavljam, nisam zagonetna...  Jučer sam bila na seminaru o ljubavi.

Srna: Da? Pa boli me, stvarno nisi  normalna… Što si naučila?

Lada: Ništa. Ljuta sam i prazna… Vidimo se! Ovdje izlazim!

 

GLAS: Srnin se obraz zacrvenio… ej… Šteta, mogao je to biti pravi boksački meč, baš šteta, nedostaje mi akcije… ejjj…

Srna: Ejjj… Sutra imam predavanje o Veneciji  u staračkom domu. Dođi! Bakice su vesele i pune dosjetki. Vidimo se! Odlično se zabavljaju. Pričaju dvosmislene viceve... Ona stvarno nije normalna. Ne želim ju više nikada vidjeti. (prolazniku pored) Pa pazite s tom ptičurinom! Slomili ste mi nogu! Nemojte mahati s tim kavezom! Fuj, kako smrdi! Zašto ga niste prekrili?

GLAS: Djedica  je stvarno mahao s kavezom u ritmu vožnje starog motora… brrrr, jen'-dva, tri… Zvuk motora se pretvara u zvuk stare lokomotive ućććć, ućććć, a lokomotiva me vraća u neku  knjigu, mislim to sada nije bitno, samo usput… lokomotiva u glazbi i koraci s gornjeg kata… brrrr u petoj sam razini, aaa dvadeset i druga razina, sloboda u prostoru i vremenu aaaa…  kada ste glas uopće vam ne treba dizalo, zzzzz  tu sam… Neodoljivo je ovo prostranstvo… Lada i Srna napeto slušaju Miju.

 

Mia: Zbunjena sam, ne mogu vjerovati da mi se to dogodilo.

Lada: Što?

Srna: Što ti se dogodilo?

Mia: Otputovala bih ovim vlakovima.

Lada: Reci, što je bilo.

Mia: Ovo su neke stare lokomotive, umorno govore.

Srna: Reci!

Mia: Nekamo gdje… ima puno planina, ljubavi, seksa, novaca...

Srna: Kamo?

Lada: Ha, ha. Reci, što je bilo?

Mia: Što mislite jesu li vagoni prazni?

Srna: Ljudi uvijek nekamo putuju. Ili ti treba prazan vagon za (dahće)…

Lada: Vagoni nisu prazni.

Mia: Imate novaca?

Srna: Ne.

Lada: Da… moram obojiti kosu. Bože, uopće to nisam htjela reći, ne sluša me jezik.

Mia: Ne sluša te mozak. Ali mogu te ja obojiti, pola zeleno, pola roza, ili ćeš ovoga puta neku treću kombinaciju… E, ukrala sam torbu bez novaca.

Srna: Što si napravila? Opet?

GLAS: Mia si tu ne može pomoći, ona je jednostavno kradljivica! Treba joj uzbuđenja, razumijem ju…

Srna: Opet? Užas... Hoće stići ta tvoja polusestra? Koliko ćemo još čekati? Ne da mi se više čekati!

GLAS: Hrabra, hrabra je  Lada. Pljusnula je Miju. Pljas haha, Uživam!

Mia: Što je s tobom? Imaš tešku ruku.

Lada: A ti dugačke prste! To ti je odgojna mjera. Ne smije se krasti.

Srna: Gdje si bacila torbicu?

Mia: Zašto bih ju bacila?

Lada: Pa ukrala si… To je dokazni materijal.

Mia: Sviđa mi se, toliki sam strah pretrpjela… Imam barem jeftinu torbicu.

Srna (viče): Policija! Policija!


GLAS: Srna se naravno samo šali. Policija, policija!

Mia: Gdje je policija? Nisi normalna, zašto me plašiš?

Srna: Stvarno je policija, ali tamo daleko. Kada ćeš prestati krasti? To više nije bezazleno!

 

GLAS: Ali nije Mia nemaštovita, pronašla je opravdanje…

Mia: Volim samo brojiti novce. To  smiruje moje živce. Možda nađem posao u banci. Čim se zaposlim ne ću više krasti. Časna riječ! Torbicu ću pokloniti maloj ciganki koja stalno prosi pored nebodera. Stavit ću joj neki sitniš, neka se dijete veseli. Gledajte to je ta cigančica, tamo u daljini. Bože, jel' ju vidite? Slijepe ste? Dajte mi koji sitniš da joj dam! Hajde brzo, otići će! Hajdete škrtice! Dajte svaka pet kuna! Ajde, dokažite da imate veliko srce!

 

GLAS: Je li to Mia  potkrada svoje prijateljice? Ne, ne, nije baš tako spretna kradljivica… Srna i Lada kopaju po džepovima. Lada pronalazi u džepu… Srna uopće nije sigurna da je vidjela to malo, slatko stvorenje, bit će još ovdje prave akcije ili se varam…

Lada: Ovo nije pravi novac, mislim naravno da je pravi samo danas ništa ne vrijedi, odnosno grozno mnogo vrijedi.

Srna: Pa to je novac iz muzeja…

Lada: Gledaj svoja posla… Ne razumijem kako sam ga mogla staviti u džep, mentorica će me ubiti.

Mia: S vama je nešto organizirati  nemoguće! Idemo, tko zna zašto nije stigla moja polusestra. Možda je zakasnila na vlak. Idemo do informacija vidjeti kad stiže sljedeći vlak.

 

GLAS: Osjećam vremensku zbrku. Kazaljke stoje ili ne stoje, ne znam, možda su se pretvorile u ruže s bodljama, i vi gledate na vrijeme!? Ali Marilyn  je uzbuđena…

Marilyn: Rekla sam ti, tako su slatke i jako je uzbudljivo. (kroz zagonetan osmijeh) Nitko im nije javio da je Mijina polusestra pala s motora. Ljudi su neodgovorni! Mogla sam im ja to reći. Lada ima tako, tako zanimljivu kosu.  Nikada nisam  nosila takvu frizuru… Ti si ju natjerao da udari onaj šamar? Ostavi moj kufer s perikama! Ta ti perika ne ide uz brkove! Ti si ju natjerao!

Adolf: Možda je tu moj metar?! Gluposti, nisam nasilan. A ti si Ladi ugurala novac u džep? I što je bilo s Mijinom polusestrom?

Marilyn: Nemoj raditi te stvari. To stvarno nije u redu.

Adolf: Ništa nisam napravio! Ne pričaj gluposti. Tko je srušio Mijinu polusestru s motora?

Marilyn: Ne ponašaš se lijepo. Ljude treba pustiti da žive svoje živote. Voliš upravljati tuđim sudbinama.

Adolf: Što je s tobom? Kako bih ju  mogao natjerati?

Marilyn: Nemoj raditi te stvari.

Adolf: Prestani to govoriti, živciraš me! Ni ti nisi nevina!

Marilyn: Nemoj raditi te stvari. Nemoj raditi te stvari. (kao da će pasti u nesvijest) Nemoj raditi te stvari.

Adolf (mazi joj glavu): Molim te, nemoj otići, nemoj me ostaviti samoga, molim te nemoj otići… Sve ću učiniti što ti kažeš, bit ću dobar, samo nemoj otići, volim te. Oboje ćemo biti dobri, molim te…

 

GLAS: Moram otkriti tajnu, to se ne može baš lako uočiti, Marilyn je malo škiljila na desno oko, ops, upala joj je trepavica u oko, žulja ju, ona ima umjetnu trepavicu, eee, to ne bih očekivala… mislila sam da je sva prirodna… i malo su izvan kontrole, ah, ništa, ništa…

Marilyn: Nikamo ne idem, još ne, ta frizura, moda, sve je tako uzbuđujuće, tako sam se uzbudila. Na trenutak kao da mi je neko uzeo oko, srce, riječi… malo mi je muka. Kao da ću se u nešto drugo pretvoriti. Trepćem kao lutka…

Adolf: Ja se stalno tako osjećam. Dobro je, sve će biti dobro.

Marilyn: Uvijek ti je mučno?

Adolf: Da. Marilyn, volim te.

Marilyn: I ja tebe volim. Opusti se, lezi pored mene. Nećemo ništa raditi, ššššš… sve je neko drugo stanje.

Adolf: Volim te… Volim te… Sve je neko drugo stanje. Hajdemo se pretvoriti, pretvoriti u… u pticu…

Marilyn: Ne želim veliki, krvoločan kljun… šššš… bila bih ružna.

Adolf: Ali znamo se dodirivati…

 

GLAS: Tiho vas dvoje! Postajete nepristojni… Spojiti, vezati, nadovezati, utkati, režirati predstavu, ah, kada bi Marilyn  sada uključila mrak, bilo bi mi lakše.

U snopu treptećeg svjetla, disko glazba. Veliko naguravanje. Netko viče, ah da, to je Sara… Ona je tu starija od svojih prijateljica. To je kombinacija prošlosti i sadašnjosti. Ne dajte se zbuniti.  Sara to sam… Što ste pomislili?Vi ste pametni?

Sara (viče): Grozna je glazba! Odvratna je gužva! Zamisli da sada netko upadne s mitraljezom…

Mia: Iskoristi tu ideju za neku dramatičnu predstavu! Meni se spava. Užasno je dosadno. Ovdje nemam inspiracije za nešto ukrasti. Gdje se kriju zgodni, nabildani dečki?

Sara: Nabildani dečki kod kuće su s mršavim curama! Idi doma kradljivice ionako je već kasno.

Mia: Što bih radila doma? Sve sam matematičke križaljke riješila.

Lada: Srna danima osjeća bezrazložnu tugu. Naša mučenica.

Srna: Zašto to sad govoriš? Stvarno nemaš takta.

Lada: Nemam ništa pametnije za reći. A ruka me već boli od šamaranja.  Bojim se, mogla bih koji šamar dobiti i nazad. Koji glupi disko i kakve su to nakaze po zidovima?

Sara (nesigurno): Nakaze, ja ih nisam ni primijetila, čekaj, iz ovoga ugla to su ukrasni bičevi i lanci… (pali cigaretu) Lažirala sam pljačku u mjenjačnici.

Mia: Duhovito redateljice! Originalno! Tvoji su eksperimenti fenomenalni. Ne mogu vjerovati!

Sara: Aha… Dobra sam  redateljica… ništa mi ne vjerujete.

Srna: Ti ne prestaješ eksperimentirati?  To nije strast! To je bolesno!

Lada (Sari): Mia je ukrala torbu bez novaca!

Sara: To se zove loša sreća! Noge me bole od ovog drmanja i vaših gluposti i kakva su to lica oko nas?

Mia: I? Nećeš mi uputiti odgojne mjere?

Sara: Šutite dolazi Karla! Poslije ćemo o našim grijesima.

GLAS: Dolazi Karla uuuu,  i ne ću smetati… Karla je nešto neočekivano, Karla je tako darovita, Karla je moja ljubav…

Karla: Gdje ste drage moje? Kako se zove onaj film gdje Robert de Niro ima crveni džemper? Onako frajerski ga nosi oko vrata… Kad ću ja na sceni imati tako točan kostim? Točan kostim mnogo govori o karakteru. Vidiš da je džemper mek kao duša… prava vuna. „takva duša lako će u raju završiti“… To je stih iz tog filma.

Sara: I umjetnice što ima novoga? Što ste danas glumili?

Karla: Lažnu humanitarku koja traži novac za pomoć invalidima.

Sara: Dobila si ulogu? Išla si na audiciju?

Karla: Ne, nisam išla na audiciju, ulogu sam si sama dodijelila. Život je prava pozornica. Osmislila sam i dobar kostim. U improvizaciji sam teksta uvijek dobra. Kako sam improvizirala tekst!

Lada: Mia je ukrala torbu bez novaca. Sara je lažirala, ispričavam se režirala  pljačku u mjenjačnici. Srna danima osjeća bezrazložnu tugu. Karla je lažna humanitarka koja traži novac za pomoć invalidima. Ja pljuskam pljuske jer sam bila na seminaru iz ljubavi. Zgodno! Sve sami životni eksperimenti! Nebo otvori se i učini neko čudo!

 

GLAS: Ne će biti nikakvog čuda, u ovom trenutku nikako ne. Svi žele čuda, nisam jeftini čarobnjak… Žao mi je.

Mia: Čudno, sve sam konce povezala. Eto, sad smo o svemu informirane. Što jedemo to je ionako nebitno. Loša nas hrana precizno ubija. Koga i što volimo to je još manje bitno!

Lada: E, a ja kopam po novim kosturima, ne možete razumjeti kako je uzbudljivo, toliko govore, nismo otkrili iz kojeg su vremena. Možda poslije drugog svjetskog rata ili iz 1991. godine. Radimo još na tome… Koja odvratna glazba. Prerasle smo ovu glazbu.

Srna: Ova je glazba za povijest! Vidimo se za sto dana! Idem tražiti optimizam!

Karla: Gdje ćete, tek sam stigla? Svašta vam  imam pričati. Super sam glumila tu humanitarku, svi, svi su vjerovali da sam prava, bila sam prava humanitarka, napravila sam si i značku… Kako sam glumila! Sara, molim te ostani!

Sara: Ne ću i ne želim.

 

GLAS: Karla stvarno zna biti dosadna na neki neodoljiv način…

Mia: Idem na zahod pa kući.

Karla: Vrata su mi otvarali uglavnom stari ljudi… bespomoćni, bolesni ljudi. Strašno mi ih je bilo žao. Trudila sam se biti jako ljubazna.

Sara: Ne zanima me tvoja priča. Kako si uopće došla na tu ideju? Užas, nemaštovito, pokvareno! Loša dosjetka!

Karla: Saro, to su teške optužbe! Nije pokvareno! Ništa ružno nisam napravila. Sve sam novce dala dvjema staricama... nepokretne su i potpuno same.

Sara: Prestani, ne želim te slušati! Zvala me je tvoja mama, moli me da ti dam neku ulogu. Jako je zabrinuta za tebe.

 

GLAS: Sara laže. Sara je ljubomorna. Krivo joj je što ona nije tako maštovita.

Sara: Ne lažem, meni je bilo grozno neugodno. Što želiš, ne mogu ti srediti neku ulogu. Ni ja se ne mogu uvaliti da nešto režiram. Kazališni intendant me ne podnosi, tri puta me je izbacivao iz ureda.

 

GLAS: Sara govori istinu! O kako je taj zalupio vrata za njom! Bum, tras! Bum, Tras!

Sara: Istina, toliko je senilan da svaki puta zaboravi da smo uopće razgovarali. Staro gunđalo. Ponaša se kao da je bog, hoda, govori kao da je bog.

 

GLAS: Sara je u pravu on je kazališni Bog. Upravlja  koncima… koncima se rimuje s novcima.

Karla: Nisam loša kazališna glumica. Razvijam se… Istina je, osjećam se kao glavica kupusa. Skidam jedan po jedan list. Kako koji list bacim osjećam se sigurnijom. Kada bacim sve listove bit ću ništa ili svašta. To je savršenstvo jednostavnosti. Spoznati što je srce kupusa. To ti ne razumiješ redateljice, to… glumac je struja, a redatelj je utikač. Uvrijedila si se što sam ti rekla da si utikač.

Sara: Umara me tvoja filozofija.

Karla: Saro, to je problem, za tebe su svi glumci  materijal,  sirovi materijal! A glumci su samo uplašena djeca. Ti si se uplašila, jako uplašila, imaš osjećaj da ti umjetnost izmiče, bježi. Onu si skupinu terorizirala da naprave odljeve u gipsu. Tema je bila: izradite  svoje duše u gipsu ili oči ili glas, ne sjećam se više točno. Svi su te ismijavali, ali ja sam te razumjela. Ja sam jednom željela fotografirati svoju dušu. Bukvalno fotografirati svoju dušu. Mikroskopom sam gledala fotografije. Bila sam uvjerena da nešto moram vidjeti. I vidjela sam male ptiče u gnijezdu. Doduše imala sam samo devet godina. Nisam prolupala, znam da to misliš, ne ljutim se. Glumci su najzdravija bića na svijetu…

 

GLAS: Sara bi joj tako slatko razbila zube, ali ne, ona se zna kontrolirati, ona je iznad te situacije…

Sara: Ne seri…

Karla: Mrzim tu psovku! Mučiš se… kako ćeš opstati ako nisi umjetnica? U krizi si.

Sara: Ovdje nema zraka. Potrošili su sav zrak. Idem…

Karla: Zamisli! Uvijek su nove zamisli najvažnije… zamisao je život. Zamisao je osnovna stanica!

Sara: Željela sam pokušavati, eksperimentirati, ali zamaraš me… idem…

Karla: Prestani bježati. Naša je obveza ponovo pokušavati, ipak smo mi umjetnice, možda loše, ali…

Sara: Zašto se onda izgubim u eksperimentu?

Karla: Zašto? Ne možeš odmah doći do cilja. Ali eksperimentirati to je strast! Tu letiš kao ptica, uuuuu! Moj život je eksperiment i ja to volim! Gledaj ove zamahe! Gledaj moja krila!

Sara: Mi smo različite.

Karla: To je jedinstvo.

Sara: Obje volimo raditi spontano.

Karla: Da, obje.

Sara: Zašto nemam krov nad glavom?

Karla: Udat ćeš se i stvoriti krov nad glavom.

Sara: Ne govorim o tom krovu.

Karla: Znam. Zezam te! Razumijem što govoriš. Ima mnogo ljubavi i gore i dolje na svim stranama svijeta. Meni se čini da je ipak više ljubavi od mržnje! Što više različitih ljubavi svijet je onda čvršći!

Sara: Mene zanima istina. Sad se već osjećam lažno i umorno. Potrošeno. Tiho umirem.

Karla: Sve preuveličavaš! Ne seri malena, ne seri je baš ružna riječ… (ljubi ju) Nije moguće voljeti bez davanja, daj ti meni nešto, mislim sada… daj mi lijepi pozdrav… Nisi me lijepo ni pozdravila. Na vrh jezika mi je taj film, kako se zvao taj film, kako sam glupa uvijek pamtim slike, a ne ime filma. Sve ću zaboraviti,  zaboravit ću kad sam se prvi put prasnula, zaboravit ću svoju najbolju ulogu… zaboravit ću svoju prošlost. No nema veze ionako želim živjeti sada i ovdje! Život je pokušaj!

Sara: Ja ću se pobrinuti da se ništa ne zaboravi! Sada i ovdje… Ova je glazba sad super. Možda još nešto bude od tebe! Možda i nisi izgubljeni glumački slučaj. Volim te glumice, ludice!

Karla: Hajmo plesati kao striptizete.

Sara: Rekla sam da čovjek ne treba s tobom imati posla!

Karla: Šalim se! Saro, idemo napraviti neku ludu predstavu,  predstavu s dokumentarnim prizvukom, meni daš glavnu ulogu. Jebi ga, ne volim male uloge. Nemam  ništa protiv malih uloga, ima divnih malih uloga, ali ja bih veliku ulogu…  U maloj ulozi odmah sve moraš dati, sve u malo vremena, u kratkom vremenu odmah sto na sat, to je tako neprirodno,  a divan je uvod, čarolija glume je u točnom uvodu. U uvodu možeš odmjeriti mjeru. Tu dodaš, tamo oduzmeš… Točna mjera to je umjetnost! Onda možeš letjeti kako hoćeš. Unutra, van! Gore, dolje! To je sloboda. Stvarno sam super glumica!

Sara: Naporna si. Ideš k meni na spavanje? Tražit ćemo nekakve tekstove!

GLAS: I Karla je govorila, govorila, govorila, otvarala usta, u pojedinim trenutcima i pljuckala od silnog zanosa, plesala, vrtjela  se, nikada ne ću zaboraviti tu situaciju…

Karla: Idem k tebi na spavanje! Aaaaa zaboravila sam, Marta me čeka, moji su na putu. Idemo bolje k meni. Obećala sam da ću se brzo vratiti.

GLAS: Ovdje ću šutjeti i tišina govori…

Marilyn: Čuješ? Ona je glumica… kako je to lijepo. Prekrasno! I ja sam bila glumica. Voljela sam svoju publiku, uvijek su me radosno dočekivali, ali meni to nije bilo dosta… čeznula sam za…

Adolf: Daaa? Nisam slušao razgovor.

Marilyn: Ne izmišljaj! Kako nisi pa gledao si dolje?

Adolf (šapće na uho): Ma ništa nisam vidio. Koliko je sati, znaš li koje je vrijeme?

Marilyn: Odlazi! Istog trenutka odlazi! Ne želim te nikada više vidjeti. Ti si mrtav za mene!

Adolf: Nema smisla da odem ti vidiš u duplo. Otići ću, a opet ćeš me vidjeti. To je začarani krug.

Marilyn: Ne,  ovo nema smisla! Ne ću s tobom nikada više razgovarati. Kako se usuđuješ to pitati? Odgovori, kako se usuđuješ? (kao malo dijete) Nakon ovoga, nikada, nikada se neću udati za tebe.

Adolf: Puna si strasti, erotike! To ovdje i onako nije važno.

Marilyn: Nisam te uspjela povrijediti? Dobro to nije važno, ali nikada, nikada te više ne ću maziti!

Adolf: Hoćeš!

Marilyn: Ne-ću!

Adolf: Hoćeš! Čuješ škripu automobilskih kočnica pomiješanu s kišom i grmljavinom? Uuu, sada se događa grozna prometna nesreća! Djevojka je nastradala, ali čini mi se, ostat će živa…

Marilyn: Neeee, ne čujem! Ti ne postojiš za mene!

Adolf: Postojim!

Marilyn: Još mi zvoni u ušima pitanje koje si mi postavio, to čujem! Ne čujem grmljavinu, stvarno mi je žao, ali jednostavno ne čujem nikakvu grmljavinu, vidim samo tvoje ruke koje mi mašu ispred nosa!

Adolf: A kočnice?

Marilyn: Želiš me otjerat s ovoga mjesta? Ovdje mi je lijepo, sve vidim dolje… dobro ne baš sve, ali vidim njih, a one su mi tako lijepe, opominjem te, nemoj me tjerati s ovoga mjesta! Iskreno mi odgovori, želiš me otjerati s ovoga mjesta?

Adolf: Oprosti Marilyn, što si rekla, ništa nisam čuo? Što si rekla? Strašna mi je škripa kočnica u ušima! Kako gume škripe! Djevojka ne može otvoriti vrata automobila! Pristala si se udati za mene! To je divno! Marilyn ti me činiš sretnim! Dođi, mazit ću te!

Marilyn: Ti si nepromišljena budala! Jesi me čuo? Nikada se ne ću udati za tebe. To se ovdje ne mora. To ovdje nije bitno. Ti ništa ne razumiješ! Loše si usredotočen!

Adolf: Marilyn, volim te. Volim te, žao mi je, žao mi je… probat ću se usredotočiti.

Merlin (kao stroj): Volim te, da, i ja tebe do zemlje. Volim te jer moram!

Adolf: I ja moram. Brzo ćeš uključiti mrak?

Marilyn: Ne-ću ne želim se igrati.

 

GLAS: A Sara ne mora ništa, Sara samo spava, spava… ali svega se sjeća, svih razina, svih vremena… i progovara njezin organizacijsko redateljski poriv:

Marta je u kolicima i samo jedna stolica pored nje.

Marta: Bog Karla! Brzo si se vratila. Bog Saro! Kako si?

Sara: Dobro. Malo me tvoja sestra gnjavi.

Marta: Vidiš, vidiš kako je meni. Gdje ste bile?

Karla: Skitale i snivale… A ti? Treba li ti što?

Marta: Ne, ne sve je u redu… ništa ne trebam.

Karla: Jesi žedna?

Marta: Prestani se praviti dobra i brižna, zločestice moja. Petra mi je u svemu pomogla, sad sam ju pustila kući.

Karla: Koga moja sestrica najviše voli na svijetu? Koga? Mene! Samo mene najviše moraš voljeti. To zaslužujem!

Marta: Sara u pomoć! Ova žena ubija! Hoće ljubav svih ljudi na svijetu!

Sara: Kakva je to sličica? Tko je to? Marta tko je to?

Marta (vrlo ozbiljno): Ne, molim te ne! Ne! Vrati mi to. Ne gledaj!

Karla: Naravno, hej, sve je u redu. Marta izvoli sliku. Sara sljedeći puta Martu iste sekunde poslušaj. Jasno! Puna mi je glava gluhih ljudi. Čuje li itko išta na ovom svijetu?

 

GLAS: Karla ovdje stvarno pretjeruje…

Sara: Što sam napravila? Pretjeruješ! Htjela sam se samo malo našaliti…

Marta: Sve je u redu… To je…

Karla: U redu je Marta ne moraš reći tko je to.

Marta: Tako je drag. To je moj najdraži glumac. Ovdje glumi gusara…

Karla: Kako se usuđuješ? Ja moram biti tvoja najdraža glumica. Izdajice roda svoga.

Sara: Marta, a ja sam tvoja najdraža redateljica?

Marta: Obje vas obožavam, sad idem na spavanje! Sutra mi dolazi fizioterapeut, imam naporan dan.

Karla. Ljubi te sestrica u nosić.

Sara: Laka ti noć, Marta.

Marta: Noć umjetnice! Ne volim dosadne predstave. Izmaštajte dobru predstavu gdje mi ne će biti dosadno. Možda od tog doživljaja i prohodam.

 

GLAS: Marta spretno u kolicima odlazi. Čini mi se kao u nekom plesnom ritmu, uf…

Sara: Uf.

Karla: Da, uf. Ona je najveći  borac! Ona je moj idol! Ona je oličenje dobrote. Ima savršeno  pamćenje, mora  zaboraviti prometnu nezgodu i onda će prohodati.

Sara: Ona je… istina.

Karla: To je to. Takvu hoću predstavu! Hoću glavnu ulogu u takvoj predstavi! Hoću ulogu gdje se mogu boriti! Tisuću problema, a nema tjeskobe! Milijun problema, a snaga se samo obnavlja! Hoću isprobati koliko čovjek može izdržati bol! Bez zapomaganja, cviljenja! Želim biti struja! (u zanosu ljubi Saru, hvata ju oko struka i vrti) Sara budimo svjetlo, ljudima je lakše utonuti u mrak! Marta je prava umjetnica! A mi smo dvije slatke, meketave koze!

 

GLAS (plače): Bilo je to davno, uistinu je bilo tako, sjećam se, svega se sjećam sve mi je u srcu, očima, glasu…

Adolf: Ne ljutiš se na mene? Ili ćeš se još dugo svega sjećati?... Zašto se smješkaš?

Marilyn: Vidim nekoga u duplo.

Adolf: Koga? Reci, jako me zanima, svrbe me brčići od znatiželje…

Marilyn: Rekao si da nisi znatiželjan. Ako ti kažem izgubit ću tu moć.

Adolf: Šteta, a baš me zanima.

Merlin: Koncentrirana sam. Ona dolazi. Ona dolazi.

Adolf: Karla.

Marilyn: Ti si rekao. Nevina sam. Ja sam ostala nevina.

Adolf: Kriv sam.

Marilyn: Dobro i ja sam kriva.

Adolf, Marilyn: Oboje smo krivi. Pristali smo na pokus.

Marilyn: Krivi smo.

Adolf: Krivi smo. Mazi me… nježno. Zauvijek smo krivi. Hoćeš da ti stavim neku drugu periku?

Marilyn: Crnu?

Adolf: Ne, sijedu. Bila bi prelijepa baka.

Marilyn: A ti si napravi veliki trbuh, hoćeš?

Adolf: Volio bih imati jače mišiće. U rukave mi uguraj neku tvoju haljinu. Što će nam ona?

Marilyn: Nema razloga za ljubomoru.

Adolf: Nisam ljubomoran. U kojoj je boji ljubomora?

Marilyn: Kao i ljubav u crvenoj.

Adolf: Ne griješiš? I rat je u crvenoj boji.

Marilyn: U pitanju su nijanse. Što je ovo? Kakvi su ovo zlatni zubi u mom koferu?

Adolf: Nisu zlatni, crveni su. Zubi s dva lica.

Marilyn: Zar zubi nisu obično bijele boje?

Adolf: Jesi čula? Ovo je novi zvuk! To je znak, znak da ću uskoro moći dolje! Škljoc, škljoc… govor zubnih vilica…

Marilyn: Ne! Stigla je Karla.

Adolf: Sigurna si?

Marilyn: Da.

 

GLAS: Čudno, sad samo otvaraju i zatvaraju usta, pokazuju si zube, zašto vas ne čujem, Marilyn, Adolfe uključite zvuk, kažem zvuk, ne slušaju, postali su previše svoji, ukrotit ću ih… Marta spasi me, nešto je krenulo po zlu, pričaj… ne znam u kojem sam vremenu…

Marta (fotografiji omiljenog glumca, prisjeća se prometne nesreće): Poslije snažnog, limenog udarca, uspjela sam otvoriti  slomljena vrata automobila. Bila sam sama. Gume nisu više škripale… Svemir! Ispred mene je bio beskonačni svemir! Nije bilo ograničenog prostora, vidjela sam jedinstveni prostor… beskonačna svjetlost. Odjednom… Tisuću odrezanih ruku se njihalo, mahalo. Tražile su pomoć. Onda je vjetar nosio novine. Odakle su se stvorile te novine u ovom svemiru? Ne znam. Nije mi bilo jasno. Nisam više gledala u odsječene ruke, ali sam osjećala oštar vjetar. Novine su doletjele u moje lice. Što sam ih više tjerala njih je sve više bilo. Tražila sam zraka. Gušila sam se. Nestanite, pune ste krvi! Novine, nestanite! Sve krvave novine svijeta doletjele su na moje oči, usne. Što sam vam ja kriva? Žao mi je za sve moje pogrješke! Stid me je tuđih pogrješaka! Na licu sam imala krut, čvrst, kosi neboder novina u obliku ptice slomljenih krila! Sva svjetla su u njemu bila uključena. Više nisam mogla treptati, otvoriti usta, samo sam pomislila ruke, dođite ruke i oslobodite mi lice. Ruke, dođite ruke! Osjetila sam dodir jednog nježnog prsta… Onda se više ničega ne sjećam. Nema sjećanja. Nije to praznina, ali nije ni punina. Sjećam se, sjećam se… budio me je zvuk, tihi plač, mek i uplašen dodir… nakon prometne nesreće. Nikada ju ne ću zaboraviti. Bio je to plač nejake bebe. Je si li čuo nekad plač majušne bebice? Takvo cviljenje tjera suzu u oko… Karla me je njegovala.… To je bila moja Karla. To je bio najtužniji plač na svijetu. Toliko tih da se jedva čuo. Ali bolan, ta je bol putovala iz  mozga, iz srca do mojih kukova, gurala sam bol dalje, dalje… shvatila sam da ne osjećam noge, i od tada moje noge miruju, moja se misao stopila s Karlinim vriskom. Ja sam spoznala istinu, ne ću moći hodati, a ona je vrisnula. Od tada smo mi jedno tijelo… Karla me je njegovala…

(vratila se u stvarnost)

To što nema Karle, to je… neizdrživo… (kida omiljenu fotografiju glumca)

Ti si moj najdraži glumac, ona je moja najdraža glumica.  Volim vas. Sve sam ti rekla. Zbogom. Shvatila sam i sad želim i mogu.

Ne trebaš mi više, nemoj se ljutiti.  (Gornjim dijelom tijela snažno zamahne i baci se na pod. Natprirodno ustaje iz kolica)

Volim te Karla. Najdraža moja sestrice. Volim te. To što te nema neizdrživo je. Neizdrživo sestrice moja. Umrijet ću bez tebe. Prohodala sam samo zbog tebe, i od sad ću letjeti, letjeti…

 

GLAS: Teško je ovo bilo izdržati. Marta je prohodala, ali Karle nema… Odletjet ću u drugo vrijeme, na drugo mjesto… U kazalište. Na probu.

Sara: Znači kao da ste na neboderu, na rubu ste nebodera. Stol se pretvara u neboder! Noć je. Pogled je zadivljujući! Svijet vam je na dlanu! Morate snažno vjerovati u to! Noge su vam dobro  vezane, ruke su slobodne, hodajte na prstima, ništa vam se ne može dogoditi. Nemojte biti kukavice, samo su loše glumice  kukavice, polako dižite ruke, ne tako naglo, nikada vi ne ćete biti dobre glumice…

Srna (Miji): Karli je uvijek govorila da je loša glumica. E, da nas sada vidi Karla…

Sara: Čula sam te Srno, što si rekla, bez priče, bez komentara! Šuti i radi! Pokaži malo vjere u to što radiš! Gdje ti je zanos, ljubav? Spoznaj istinu u toj visini. Osjeti visinu! Letjeti, pokušaj letjeti! Dotakni drugo stanje!

 

GLAS: Srna je stvarno imala lošu koncentraciju…

Srna: Ja nisam glumica, dovraga! Još uvijek sam studentica povijesti! Diplomirat ću kad pronađem motiv! O glumi ništa ne znam. Pa ne mogu svi biti profesionalni glumci. Ja uvjerljivo lažem samo privatno. Mogu li glumiti da sam diplomirala?

Sara: Začepi i radi! Leti u zraku! Osjećaj zrak! Kontroliraj tijelo! Ruke!

Mia: Muka mi je, ne podnosim visinu! Hoću dolje! Jebo te, čekaj, jesam ja dolje ili gore, lijevo, desno? Vrti mi se u glavi! Pretvaram se u mrtvaca…

Lada: Vidim milijun kostura! Pretvaram se u kostur! Lubanja mi je šuplja i prazna!

 

GLAS: Ponestalo ti je pameti Lado!  Sve ste užasne! Dovraga, koncentrirajte se!

Sara: Lado, prestani! Mia, začepi i koncentriraj se na zadatak!

Mia: Ubit ću te kad-tad! Ja nikada ne lažem samo kradem!

Lada: Gdje ste duše mrtvih? Mrtvaci, probudite se! Dođite, pomozite Ladi! Ovdje je neizdrživo živjeti. Trebam biti na neboderu, a visim na… na kojem to vragu visim, pa ne visim, odvežite me? Puknut će stol pod nama!... Dobro Saro, zašto i ti nisi na tom fiktivnom, zamišljenom neboderu?

Sara: Zašuti! Vaše sam treće oko! Vaš sam glas! Ja moram sagledati cjelinu, povezati dijelove, napraviti šavove. Ja sam redateljica! Sve ćeš uništiti nedarovita kozo! Gdje ti je mašta? Imate li vi arheolozi mašte?

Lada: U prašini je među kosturima!  Ti si moja frustracija. Aaa…

Sara: Dišite: nos-usta! Dosta s privatnim ispadima! Polako ispuštajte zrak na usta! Rekla sam polako… Ne fićukajte, u kazalištu se ne zviždi! Dobro, ako ne budete slušale moje upute, bit će te još tri sata svezane, jeste čule… idem poslati scenske radnike kući…

Sve: Ne, ne slušat ćemo te! Reci točno što trebamo raditi! Slušat ćemo te!

Sara: Jeste li upamtile koreografiju? Ponovila sam ju sto puta! Kad dam znak počinjete pjevati!

Srna: Smijemo malo improvizirati?

Sara: Ni slučajno! Ovdje je bitan timski rad, zajedništvo! Poslije dobrog, svladanog temelja dolazi improvizacija. Na što ćeš improvizirati kad niste shvatile temelj zadatka.

Srna: Da, jedino ti sve razumiješ!  Sve radiš po svom!

Sara: Naravno! Ovo je moj pokus! Ovo je moj eksperiment!  Ponavljam, ovo je moj eksperiment! Zove se Karlin let s nebodera. Vi ste ptice, raširite krila, osjećajte vjetar u rukama, rukama se može zagrliti cijeli svemir i sad počinje pjesma… Pa krenite više! Idemo zajedno! Pjevajte!

 

GLAS: Koliko se sjećam sve su bile nedarovite, nijedna nije imala sluha… Pa što radite?Potpuno ste bez ritma!

Marilyn: Što radiš? Njišeš se u ritmu, plešeš? Karla…

Karla: Gledam dolje. Tko ste vi?

Adolf: Ja sam Adolf, ona je Marilyn. Ti si Karla. Ti si se bacila s nebodera. Zašto si se ubila?

Karla: Nisam se željela ubiti… Znate moje ime? Kako? Vi ste  Adolf, onaj Adolf, započeli ste rat i toliko je bilo ubijenih Židova… (Adolf klima glavom) a Vi ste Marilyn, ona slavna, američka glumica Marilyn, seks simbol… pa ne bih vas prepoznala…

Adolf: Marilyn je rekla da ćeš doći. Reci nam koja je god…

Marilyn: Ne, šuti! Ne smiješ! Ništa ne odgovaraj… odletjet ćeš na milijune oštrih kazaljki koje su poput mačeva!

Karla: Ne sjećam se svega, osjećam vremenske rupe, sjećam se da sam eksperimentirala… poskliznula sam se, je li se još što dogodilo, ne znam, nisam sigurna, možda me je netko zvao…

Adolf: Drugih se detalja  ne sjećaš?

Karla: To valjda moram otkrivati.

Marilyn: Jesi li osjetila neku struju, silu?

Karla: Još sam zbunjena…

Marilyn: Jesi li dobila ovdje nekakve upute?

Karla: Ne, još ništa nisam dobila… Gdje sam pogriješila?

Merlin (nježno): Ne sjećaš se?

Karla: Toliko stvari nisam završila. Nisam željela umrijeti.

Adolf (tiho Marilyn): Ti si poželjela da ona dođe gore?

Marilyn: Ne provociraj me, kako bih ja to mogla učiniti?

Adolf: Koja si ti kučka Marilyn!

Marilyn: Kako se usuđuješ…

Adolf: Odlazim. Sad budi s njom! Ja to tebi nikada ne bih napravio.

Marilyn: Ne, ti si radio gore stvari…Ti si radio užasne stvari!

Karla (zbunjeno): Zašto se svađate?

Adolf: Za sve si ti kriva!

Karla: Ne razumijem, za što sam kriva?

Adolf: Upamti, ovdje nikada ne ćeš naći odgovore.

Karla: Što će vam odgovori? Osjećam toplinu ljubavi. Ljubav je odgovor.

Adolf, Marilyn: Daaa?

Karla: Da, osjećam. Dođite, zagrlit ću vas! Nikada ne bih vjerovala da ću vas upoznati!

Adolf, Marilyn: I mi tebe volimo. Jako te volimo. Jako te volimo…

 

GLAS: Karla se u svakoj situaciji snađe, ona širi ljubav. Karla jest ljubav!

U  parku,  na  klupi Sara šuti i piše. Sada bih već mogla otkriti da sam ja Sara. Za vas to nije iznenađenje, to ste već shvatili. I sve ovo sanjam, pretvorila sam se u Glas, tijelo me u posljednje  vrijeme boljelo, tijelo sam ostavila tamo naprijed na pozornici, sada upravo pišem… Osjećam se apsolutno slobodnom. Ne, ovo mora biti san, jer silno želim da je Karla živa. Silno želim da je Karla živa. I da je ono vrijeme kad sam tek diplomirala. Onda je Karla bila živa. Oni su joj napravili spletku, oni, inače što bi radili u mom snu. U san vam svatko može doći.  San ne laže! Marilyn uopće ne volim kao glumicu ili volim, njezina se priča  davno dogodila.  Što ona radi u mom snu?A Adolf je oličenje zla! Sanjam ih valjda zato što sam nedavno gledala neke filmove o njima. Valjda ću se brzo probuditi… Igraju svoju igru, ne drže se mojih uputa, previše se miješaju u tuđe živote. To je za osudu…

 

Lada: Saro, ti stvarno nisi normalna. Jesu li svi redatelji takvi teroristi? Što je s glumačkom autonomijom, kreativnom slobodom?

Srna: Ne mogu vjerovati što sam sve proživjela… nekako sam se promijenila… drhtim, a zapravo sam smirena.

Mia: Ti si diktator! Ti si moj neprijatelj! Redatelj mora pomagati glumcu, buditi i otkriti nove svjetove u njemu…

Lada: Još uvijek mi ruke  otpadaju, boli me svaki mišić, ovdje mi se traka urezala u kožu… Mislila sam da glumci imaju slobodu, a oni su zapravo robovi…

Mia: Nisam vam rekla, dobila sam posao u banci i za mjesec dana počinjem raditi!

Sve: Čestitamo Mia!

Srna: Čestitam Mia. Braaavo! Prestaješ krasti! Vodiš na večeru!... Nešto mi struji tijelom kao kakva struja. To je radost!

Sara: Publiku ne zanima proces rada, bitan je rezultat. Lagan proces glumci  odmah zaborave. Što teži proces rada duže pamtimo zadatak. Iz potpunog, bolnog traženja stiže punoća i sve to još otvara novu ideju. Kada je tijelo umorno, potpuno iscrpljeno možda tek onda samo dotaknemo umjetnost. Možda?

Lada: Što, ponovno ćemo biti vezane ili sad idemo na groblje?

Sara: To s grobljem nije loša ideja…

Srna: Nema šanse. Noću se bojim same sebe, a ne još razgovor s mrtvacima… Jučer sam bila Karli na grobu. Plakala sam. Nedostaje mi Karla i njen optimizam.

Sara: Sutra sve zajedno idemo zapaliti svijeću Karli. Svijeća produžuje sjećanja. Može? (Sve šute i klimaju glavom.)

Sara: Jako sam voljela Karlu.

Sve (pale upaljače): I ja. I ja. I ja.

Sara: Nikada ne ću razumjeti zašto je to napravila. Što se dogodilo? Ne razumijem, jednostavno ne razumijem. Moram to otkriti. Moram. Moram saznati gdje je pogriješila. Zašto je željela biti ptica u gnijezdu? Njezini eksperimenti… ne razumijem… Je li slučajno pala ili se netko umiješao?

 

GLAS: I ne razumijem… Glas tužno plače, jeca, lomi se u milijun djelića,  krugova, vibracija… Moj san bježi u  gradsku gužvu. Dobro je ponekad pobjeći. Zvona crkve. Marta s dječjim kolicima, sve su moje prijateljice  oko nje.

Mia: Marta, zašto to radiš?

Marta: Ništa ne razumijete. Hoćete držati bebu?

Mia (nježno): Ali u kolicima nema bebe…

Marta: Tu je i to je  Karla. Nježna i meka poput plišane ptičice.

Mia: Znaju li tvoji gdje si?

Marta: Naravno. U šetnji sam s Karlom. Ići ćemo sad u kino. Karla voli zvukove. Karla voli filmove, vremeplove…

Mia: Hajde, odvest ćemo te kući…

Marta: Malo sam umorna. Oko bebe ima mnogo posla. (naginje se prema kolicima) Idemo ipak kući, tvoja je seka umorna, sutra ćemo u kino. Nisam vam još rekla ubrzo se udajem. Mama je jako zadovoljna.

Mia: Znamo, znamo Marta.

Marta: On je tako nježan, topao, imam bezbroj njegovih fotografija, cijelu sam sobu oblijepila njegovim fotografijama. Još uvijek mi je najdraža tamo gdje je gusar, nježni gusar…

Mia: Da, lijepo. Znamo. Bit će sve u redu.

Marta: Vidimo se uskoro. Da, bit će sve u redu. Imam samo težak dan. Nemoj te nikome pričati o ovome. Stvarno nisam luda. Sve je čudna igra i u toj igri nešto razumijem, a nešto ništa ne razumijem. Stvarno nisam luda. Karla, mahni svojim prijateljicama, mahni ručicama.  Imam težak dan, nisam luda.

 

GLAS: Sve joj prijateljice mašu. Vidljivo su u šoku.

Lada: Kamo pobjeći nakon ovoga? Ponekad mi se čini da nema izlaza. Kamo, kamo pobjeći nakon ovoga? Da Karla ovo vidi poludjela bi! Kamo pobjeći nakon ovoga?

Srna: U povijest! Dajem svoju časnu riječ ubrzo ću diplomirati. Časna riječ!

Sara: Marta me je dotukla. Idemo u kazalište. Kazalište liječi. Ne, nemam živaca biti s vama. Vidimo se već nekada! (Sara ode)

Mia: Ipak, Marta je sretna na svoj način.  Jeste vidjele kako je zračila?  Sigurna sam, ona je sretna… Sara uskoro ima premijeru. Nepodnošljivo je živčana. Ne razumijem redatelje i glumce!

 

GLAS: Sad ipak spavam, ali znam da me je prva premijera dotukla, publika je izlazila, kritika je bila strašna, sve to me je guralo dalje i sljedeći pokušaji su me učinili sretnom. Život je potraga za srećom!

Srna: Napravit će ona dobru predstavu. Sve ćemo biti ponosne na Saru.

Lada: Meni se ne sviđa glumica koja igra Karlu.

Srna: Meni se ne sviđa glumica koja igra Srnu.

Mia: Meni se ne sviđa glumica koja igra Miju.

Lada: Meni se ne sviđa glumica koja igra Ladu. Sigurno je to bila samo loša proba. Tu probu koju smo gledale… Igra je bila začudna…

Srna: Sigurno… Pogledaj te onu curu u daljini… ista je kao… Bože, koja sličnost… Bože, koja sličnost. Ista Karla!

Mia (raširenih ruku, vrište): Bože, pa to je Karla! Karlaaaa… Karlaaaa… Karlaaaa… Gledajte, letim, ja sam na neboderu! Divno se osjećam! Gdje je naša redateljica da to vidi! Karla zašto si to napravila? Zašto?

 

GLAS: Sve vidim, tu sam! Vaša je Sara tu. Letim s vama… s vama sam, volim vas!

Srna (prihvaća igru): Visina! Tisuću kilometara visine! Letim! Mi smo ptice!

Lada: Letim! Letim do sunca!

Sve zajedno: Sunce! Dobar ti dan sunce! Letimo!

Letiiimo u sunce! Dobar ti dan sunce! Bit će to sjajna predstava. Mi smo ptice! Karline ptice! Ptice! Kaaarline ptiiiceee! Volimo te Karla! Prekrasno plešemo! Obožavamo plesati! Igramo se! Život je igra!

 

GLAS: Mi smo ptice! Karline ptice! Imam osjećaj da nije noć, već dan, morala bih se probuditi, ovaj je dio  najbolji dio predstave! To sam odlično režirala, tu se dogodila igra! Savršenstvo igre! U svim mojim predstavama ima Karle, Karla je svjetlost gdje god se nalazila, Karla je ljubav! Tvrde da je gore vječna ljubav! Nije tako! Ljubavi nikada dosta! Zato su uzeli Karlu! Trebalo im je još ljubavi i sada Karla po svim razinama širi ljubav… Koža mi drhti, kamen je u grlu…

Marilyn: Svejedno je gdje si. Želim biti ovdje. Ostanimo tu. Lijepo je ovdje. Znamo kako je dolje.

Adolf: Moram, Marilyn, moram… Vidimo  se…

Marilyn: Adolfe, nema odgovora! Zašto tražiš odgovore! Samo sebe uništavaš!

Adolf: Postoje odgovori. Želim neke stvari popraviti… Dobio sam šansu. A ti sad imaš Karlu.

Marilyn: I Karla je otišla dolje. Obećala je da će se brzo vratiti, ali ona je nemirna, mislim da poslije želi gore, nije mi rekla, ali predosjećam, vidim u duplo… Nećeš me zaboraviti? Meni je druženje s tobom  bilo ugodno.

Adolf: Sigurno? Jako sam se trudio. Ja sam sad ipak netko drugi.

Marilyn: Sretan put. Ja ostajem. Čuješ netko dolazi?  Bože, to netko hrče ili briše nos! Adolfe, jesi li ikad pomislio da možda postoji ona, a ne on, taj netko tko je nama važan, koji upravlja nama, jer da je On, ja bih imala glavnu ulogu, ali žene me nikada nisu voljele… Sigurno je ONA. Izgleda mi kao nedarovita redateljica.

Adolf: Čujem, čujem potpuno nove zvukove, možda je neki novi prolaznik, imam osjećaj da me zove. Idem Marilyn…

Marilyn: Razumijem… Adolfe, nikada nikome nemoj reći tko si, hoćeš ponijeti moju periku, možda te ne će prepoznati…

Adolf: Ništa se ne da sakriti, ništa… prošlost, sadašnjost, budućnost sve je skladna cjelina.

Marilyn: Idem s tobom!

Adolf: Predomislila si se? Ideš sa mnom? Hvala ti. Ti ćeš me učiniti boljim. Drži me za ruku! Lakše je zajedno… Nemoj plakati, plačeš od sreće? Idemo dolje među mrtve prolaznike, gledaj onu tamo skupinu, onu tamo u daljini, vidiš? Brzo ćemo se ovdje vratiti…

Marilyn: Žao mi je Adolfe, čvrsto me drži, ne želim se predomisliti, drži me, imam ovdje još posla, ovdje mi je tako lijepo, nisam sve rekla…

GLAS: I tako u magli zabrinuti, uplašeni, histerični, sjetni, radosni SVI prolaznici koračaju. Plaču, smiju se, tuku, vrište, kradu, prose, mole se, ljube… žive u tragovima. Među njima su Srna, Lada, Mia, Sara, Karla, Marta, Marilyn, Adolf i bezbroj drugih živih i mrtvih  prolaznika… Vjerujem u jedinstvo svih razina. Svi utječemo jedni na druge. Izgleda da me netko budi… O hvala Bogu, ne želim više biti Glas, treba mi moje tijelo!

Direktor kazališta (markantan, ima gips na nozi, glumi veliki autoritet): Gospođo, što Vi tu radite? Zašto spavate ovdje? Tko ste Vi? Za sat vremena počinje predstava! Pa ne možete ovdje spavati! Kakvo je to ponašanje?

Sara: Oprostite, ispričavam se. Nisam se još u potpunosti vratila, kao da sam se probudila iz mrtvih.… (kašlje) Koja je predstava večeras?

Direktor kazališta: Kako koja?  Pa Karline ptice! Niste čuli za našu najbolju predstavu? Imamo ju dugo na repertoaru. A sram Vas bilo… Hajde, pomoći ću Vam… Pa ne može se spavati u kazalištu na pozornici, tko je to vidio… dajte te papire, pomoći ću vam, i nemojte to više raditi, odakle Vas poznajem? Gdje su mi naočale? Jeste li Vi nešto pili?

Sara: Ispričavam se… ne će se ponoviti… hvala vam, sama ću, sve je u redu, želim gledati večeras predstavu, moram vidjeti Karline ptice… (kroz lukavi smiješak) Recite mi tko je režirao tu predstavu? Je li dobra režija? Uuuu, moja glava… Tko glumi? Jesu glumice dobre? Predstava se nije raspala?

Direktor kazališta: Eeee, to nije lijepo, ma, sram Vas bilo, Vi ne znate tko je režirao Karlu. To je naša najbolja predstava, a Ona ne zna tko ju je režirao! Današnji ljudi ništa ne znaju, naravno kad ne idu u kazalište, a kazalište je prostor mudrosti, mjesto istine, prostor istraživanja….

Sara: Koliko je sati? Glava mi je kao rotirajući globus? Koji je danas datum?

Direktor kazališta: Malo ste zbunjeni i zaboravni za jednu četrdesetogodišnjakinju, eeee u moje vrijeme… tako neozbiljno ponašanje…

Sara: Znam da imam  četrdeset godina, nekada sam imala  dvadeset pet, pa trideset pet… Sretna sam zbog toga. Hvala što me podsjećate. Potpuno sam budna. Često mi ništa nije jasno, ali sada mi je sve jasno. Intendante, ja sam napisala i režirala Karline ptice. Došla sam ih ponovno gledati. Doputovala sam, nije bilo mjesta u hotelu, oprostite, zaspala sam na sceni, uhvatila su me neka sjećanja. Sanjala sam cijelu predstavu. Znala sam da me ne ćete prepoznati, Vi nikako da me upamtite!

Direktor kazališta (čeprka po džepovima, traži pljosku): Dajte, dajte, jasno da sam vas prepoznao! Nešto ću vam dati da se otrijeznite, znam kako se osjećate. Malo dobrog pića ne škodi! (iz džepa mu ispadne zidarski metar) Što je to? Tko mi je to podvalio?

Sara (smiješak): To je Vaš zidarski metar?

Direktor kazališta: Nije moj!

Sara (gleda gore): Sigurno ga je neki negativni lik stavio u Vaš džep! Čudo, malo čudo…(šapće kroz smijeh) Nadnaravne sile, struje… Vjerujete u čuda? Čuda postoje!

Direktor kazališta: Ne vjerujem ni u kakva čuda… To je metar iz Karlinih ptica, poznajem sve rekvizite koji se upotrebljavaju u predstavi, ne znam što radi u mom džepu. Netko se poigrava sa mnom. Netko će za ovo dobiti otkaz. Vi ste Sara Salg, a nisam vas odmah prepoznao, idemo, idemo u moj ured. Jel' bi Vi nešto ponovno htjeli kod nas režirati, nemojte samo tražiti veliki novac, znate da kazalište nema novaca, sirotinja smo draga Saro, sirotinja, uzmite dramski tekst koji hoćete, glumce koje hoćete, ja se ne ću miješati u vaš posao, dajem vam časnu riječ…


GLAS: Nikada više nisam režirala u tom kazalištu. Zvale su me nove staze. I Karli i meni je dobro u mojim sjećanjima. Životni eksperimenti su i dalje moj izazov, često pogriješim, ali dobro pamtim Karlinu „slučajnu pogrješku“, Karla je voljela život, Karla širi ljubav…

Ljeti,  kad se vratim kući, radim kao kolporter u Glasu Slavonije, glas me odlično služi… A moje voljene prijateljice: Srna, Lada, Mia, eh, one su sada ozbiljne žene i ne vjeruju u nadnaravne sile, razine, prolaznike i vrijeme ih samo gnjavi… A ja uživam u vremenu, to zauvijek imam, moje vrijeme… Doviđenja, sanjaj te prolaznike pune ljubavi i slušajte svoj unutrašnji Glas…


KRAJ




Facebook! TwitThis