Sonja okuplja svoje dvije dugogodišnje prijateljice. Zapravo joj prijateljice trebaju jer joj se događa nešto teško u životu i treba njihovu podršku. Ali bitno je ono što se odmah ne kaže...


GODINA: 2009.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 4 (tri pedesetogodišnjakinje i jedna sedamdesetogodišnjakinja)

NAPOMENA VEZANA ZA MJESTO RADNJE: Stan

DODATNE NAPOMENE: Dramu je za tiskanje odobrio Senat Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku pod brojem 42/11. 


Likovi:

Sonja, 50 godina, pravnica

Ana, 50 godina, učiteljica

Ivana, 50 godina, domaćica

Susjeda Marija, 70 godina, šarmantna baka.


Čuju se gradski zvukovi. Polumrak. Soba puna sjena i glazbe. Zavjese na prozoru nemirne. Svijeće gore. Sonja čeka. Ulazna vrata besmisleno otvara i zatvara. Oštar propuh tjera sjene prošlosti i poigrava se s plamenom svijeća. Sonja prevrće po stvarima. Grli ih i udara kao da su žive. Čekanje puno napetosti, bezglavo hodanje iz sobe u sobu.

Sonja ulazna vrata nikada ne zaključava. Otključana ulazna vrata pružaju joj osjećaj slobode.  Ulazi susjeda Marija bez kucanja. Neodoljivo šarmantni babac u šarenoj kućnoj haljini.

Susjeda Marija (na vratima, ugodno zavija): Gospođo Sonjiceee…

Sonja (uplašila se): Ovdje sam, gospođo Marija.

Susjeda Marija: Vi opet ne zaključavate vrata! Izazivate zlo.

Sonja (kroz smijeh): Lopovima nisu zanimljiva otključana vrata… Nešto sam nosila baciti. Pravim reda. Popravit ću se. Obećavam! Što ste,  gospođo Marija, uzrujani, što je bilo? Uđite!

Susjeda Marija: Ma joj, došla sam Vam reći, susjed Marko ostao je u bolnici. Znam, star je, ali žao mi. Uhvatila me  tuga, tužna sam Sonja… Starija sam od njega, pa valjda bih prvo ja trebala otputovati… nekakav red mora postojati! A bože, što se taj čovjek napatio u zadnje vrijeme. Znate draga Sonja,  ne osjećam se  najbolje, sve me tu probada, nešto me bocka i bocka. Sonjice,  staro sam zanovijetalo… Ma eto, to sam Vam samo došla reći. Idem, pečem kolače, poslije ću Vam ih donijeti. Joj, jesu Vaši kolači uspjeli?

Sonja (neuvjerljivo): Jesu, jesu! Susjed Marko snažan je čovjek, on će to izdržati… Morali bi otići do liječnika!

Susjeda Marija (kao da je velika tajna, vragolasto): Ufffff, ne volim liječnike, stara sam za čekanja u čekaonici, izgubim toliko vremena, i uvijek su gužve… Imam osjećaj kad sam u čekaonici kao da čekam smrt… Sonjice i bolnički mirisi ufff… Ne, ne, nije to za mene…

Sonja: Nemojte tako govoriti, molim Vas. Liječnici znaju pomoći… Kavu?

Susjeda Marija: Ni slučajno, ne, ne hvala Vam ne smijem, danas sam pretjerala s kavom. Želudac me peče i narasti će mi veeeliki rep. Nemoguća sam, Sonjice!

Sonja: Divni ste! Ne znam što bih bez Vas! Hoćete sjesti?

Susjeda Marija (odgovara rukama, vragolasto i mudro): Samo da znate Sonjice, mali savjet, lijepa žena kao Vi, i ne treba znati peći kolače, lijepa žena kao vi treba znati uživati u životu! Uživajte, opustite se Sonjice, vrijeme leti. A kad dođete u moje godine… (vragolasto) Sonjice, čekate nekoga? Lijepo, tako treba! Joj, joj! Raspričala sam se! Dosadna sam pričalica! Žurim, žurim i zaključajte vrata draga moja Sonjice. Zločesti vjetrovi znaju ući u dom ako se vrata ne zaključavaju. (rukama tjera zločeste vjetrove)

Sonja: Hoću, hoću. Obećavam…

Sonja veliku kutiju s puno garderobe iznosi van. Kutija joj ispadne iz ruku i vidimo mnogo haljina veselih boja. Odlučno ih kupi. Iznosi van. Soba na trenutak ostaje prazna. Vraća se. Nogom zalupi vrata. Vrlo brzo ulazi Ana s mnogo, mnogo šarenih, velikih vrećica iz kupnje, bez nelagodnog uvoda i vrlo izravno.

Ana: Jaaa sam! Sooonja, ne kucam! Opet  ne zaključavaš vrata! Netko će te ukrasti! Ili ne daj bože silovati!  (šašavo glumi silovanje) Kako si?

Sonja: Uđi, čekam te, drago mi je što si došla, ništa od toga mi se neće dogoditi, božje oko me čuva…

Ana (ne gleda ju, ostavlja mnoge vrećice): Izgledaš fenomenalno! Koja zvijer od žene... Koji posran dan! Ma, ništa kod nas ne možeš kvalitetno kupiti, sve sami bofl. Cipele me žuljaju. Eeee, umrijet ću… ako  dočekam stotu ubij me. Kako si?

 

Sonja (smijeh): Drago mi je što si dobro. Gdje  stalno skitaš? Skitnice jedna!

Ana: Radim sto na sat. U groznoj sam gužvi!

Ulazi i Ivana, sva zajapurena, ljubi ih. Ima otvorenu natrpanu putnu torbu. Pokušava ju sakriti.

Ivana: Anaa, Soooonja, ne kucam,  ja sam… Kako ste?

Sonja (kroz smijeh): Izvoli, čekamo te! Kako si? Raskomoti se! (gleda putnu torbu) Ostaješ kod mene mjesec dana?

Ivana (ne gleda ih, puno gestikulira): Ne, ne, ne... Jedva dišem, kasnim! Sonja, kako lijepo izgledaš... Trčala sam i pala sam na stepenicama! Razbila sam koljena, curi mi krv! (Raskomotile su se kao u svojoj kući. Kratko su zamišljene)

Ana: Sve tri! Stare, dobre prijateljice! Super! Super mi izgledate, ma nikad bolje haha! Baš smo lijepe kokoške! Idemo kokodakati.

Sonja (jako toplo): Dugo se nismo vidjele!

Ana (bocka): Baš nešto mislim o tom životu, u životu ne dobiješ uvijek ono što tražiš, ali uvijek dobiješ ono što stvoriš. Tu je sranje!

Ivana: Uvijek nešto gunđaš. Hvala na pitanju ja sam dobro.

Ana (provokativno): Ivana i ti sjajno izgledaš! Baš si neodoljiva. Čekaj, smršavjela si!

Ivana: Hvala, odjebi. (ali ne gleda prostor) Lijepo je ovdje, Sonja.

Sonja: Uzbuđena sam… (pokazuje ruke)

Ana (Ivani): Gunđam, nosi se! Uvijek sam donosila svoje probleme u ovo carstvo! Meni je to sasvim u redu.

Sonja (nespretno i naglo, ali ljubazno): Hoćete kolača? Poslije ćemo kolače, ima vremena za kolače. Upalit ću novu svijeću. Gdje su mi nove svijeće?

Ana: Ja bih viski! Lijepo bih molila jedan viski!

Ivana: Nikako ne bih kolače Sonja!

Sonja (toplo): Gladuješ?

Ivana: Sve je u redu.

Ana: Jel? Što je u redu?

Ivana (pomirljivo): Sve je u redu.

Ana: Odgovori su ti uvijek tako slikoviti.

Ivana: Dobro Ana, ne zajebavaj.

Ana: Uvijek zajebavam.

Ivana (poslušno šuti)

Sonja: Što želite za početak druženja? Svašta sam pripremila! Recite! Hoćete da promijenim glazbu?

Ana (Ivani): Zašto sad šutiš? Namjerno?

Sonja: Idem samo nešto vidjeti, brzo ću! Opustite se… Piće i voda su tamo, poslužite se molim vas… evo me za sekundu… (krene, pa se vrati, ali ipak ode, usput otvara i zatvara ladice)

Ana (tiho): Zašto nas je zvala? U groznoj sam gužvi... Nije mi dala piće. Snaći ću se, sposobna sam i snalažljiva žena…

Ivana: Pa posluži se sama. (tiho) Ne znam zašto nas je zvala. (ironično) Ne, ja nisam u gužvi, meni je život savršen!

Ana (bulji u Ivanu): Idem kući, nisam trebala ni dolaziti. Ma, idem u kupnju, kupnja je moj lijek.

Ivana: Nigdje ne ideš! Ugnijezdi se negdje i šuti…

Ana: Ma sranje. Idem u lijepu materinu…

Ivana: Gdje?

Ana: Nigdje… Doobro, nigdje! Donijela sam čvrstu  odluku: danas ću Sonji sve reći… Umirem od gladi. Jel nam pripremila nešto za jelo? Ona nema pojma o kuhanju…

Ivana: Ti si savršena kuharica! Mogla bih te zvati kuharica zagornica, uvijek ti sve zagori.

Ivana Anu značajno gleda.

Telefon zvoni.

Ana: Ej Sooonja, telefon zvoni, ej Sonja… Gdje stoji viski, nigdje ga ne vidim, hajde potraži ga, mrdni guzicu. Ej Sonja…

Ivana: Da, da… Naravno…

Ana: Žena stvarno živi zdravo! Što mi ovdje fali? Gdje su joj one visoke biljke?

Ivan: Meni je ovdje sve lijepo. Hoćeš prekontrolirati i prašinu ispod kreveta?

Ana: Ne hvala, drugi puta! Fizički rad me ne ispunjava. Gdje su joj tepisi? Što se ovdje događa? Ej, gdje su joj Filip i Sara? Gdje je tele od psa?

Ivana: Tiše govori!  Djeca su   u Americi kod bake, njene mame.

Ana: U Americi, u centru svijeta. Blago njima! Idem na zahod. Ne zbog Amerike, nego samo zato što moram. Treba mi torbica.

Ivana je sama.

Ivana: I ja bih u jebenu Ameriku makar pješke.

Ponovo zvoni telefon. Ivana se javlja.

Ivana: Molim? Da, tu je, otišla je samo u drugu sobu. (sluša) Nisam razumjela što ste rekli? Govorite malo sporije… Evo Sonje… (zbunjeno) Prekinuta je veza… ne razumijem.

Sonja (nosi veći broj ukrasnih svijeća): Tko je to bio? Gdje je Ana?

Ivana (odgovara): Na zahodu. (gledaju se, šutnja) Kako si Sonja? Sonja, što misliš o rečenici: intuicija je uho duše. Naletjela sam na čistačicu, bila je na koljenima u lokvi prljave vode, i sama sebi govori intuicija je uho duše. Djelovala je bespomoćno… Htjela sam joj pomoći, ali nisam znala kako, i onda sam šutjela… Kad si ti zadnji put plakala ili šutjela? Glupo pitanje, jel da? (Šute. Sonja je nježno prijateljski dodirne.)

Sonja: Intuicija je uho duše… Rečenica tjera na razmišljanje… Zvuči  duboko i bježi mi, ne mogu ući u nju…

Ivana (pokazuje telefon): Osoba se nije predstavila.

Sonja (laže): Sigurno telefonska anketa. Ne volim biti statistički podatak i uvijek traže mnogo vremena.

Ivana: Baš mnogo.

Sonja (ironični smiješak): Deset minuta mnogo je vremena… što je još novoga kod tebe? Kako si?

Ivana (laže): Ni-šta, ništa nema novoga. Jutros smo se čule telefonom… Nisam  stigla Bojanu otići na grob. Ne će mi Bojan zamjeriti?

Sonja (s puno energije): Ne će. Nije volio odlaske na groblje. Maše nam  odozgora i viče: nemojte mi donositi cvijeće, ne ću cvijeće, ne ću cvijeće za groblje, bolje dajte prilog u humanitarne svrhe… Da, jutros smo se čule.

Ivana: Da to ponovim ili da šutim?

Sonja (smijeh): Šuti, ne ponovi! Plače mi se, od sreće, mislim, jako.

Ivana: Hoćeš da te zagrlim? Onako jako, srčano, muški. Pogledaj  mišiće! Imam ruke skoro kao pokojni Bojan. On je imao snažne mišiće!

Sonja (kroz smijeh): Ne… Onda ću ti odmah sve brzo reći. Ili ti meni. Joj volim te. Drago mi je što si pored mene.

Ivana: Hej Sonja, što je bilo, što se dogodilo?

Sonja (laže): Sve je u redu. Divan dan za druženje!

Ivana čvrsto stisne Sonju za ruku i poljubi ju. Ušla je Ana.

Ana: Mene  tračate? Znala sam! (maše pismom) Halo, stigao je poštar na motoru, držim pismo u ruci! Hitno je, ja sam ga pisala.

Ivana, Sonja (zajedno i iznenađeno): Daaa? Čitaj!

Ana: Ne ću.

Ivana: Zagrli nas, daj dođi Ana. Nismo se dugo vidjele.

Sonja: Dođi Ana.

Ana: Ne ću. (sakriva pismo, izmisli) Nisam lezbijka.

Sonja: O bože. Kakav komentar!

Ivana (smijulji se, vrckasto): Što je to? Je li to važno?  Zašto to naglašavamo?

Ana: Nije vam savjest čista! Fine perverzne gospođe!

Sonja (kroz smiješak): Užas Ana! Provociraš bez pokrića, uostalom ta tema nikoga više ne uzbuđuje…

Ana: Dobro, ispala sam jaaako pametna! Sve treba reći izravno i jasno! (šutnja) Jedan gospodin iz susjedstva drka na mene. U mislima. Ja sam jedna poželjna žena. Ali šteta ne zanima me.

Ivana: Jel te ikada pljusnuo muž?

Sonja (iz svoga svijeta, zna na što cilja, veselo): Joj koja igra!  Stvarno se nismo družile sto godina!

Ana (slatko): Malo vas zajebavam. (Sonji) Tko se igra? Mačka pred vratima? Aaaaa tajanstvenost je važna osobina žene. Intelektualna mističnost…

Ivana: Ubijaš sve oko sebe.

Ana: Doobrooo, shvatila sam, hvala, može Ana i šutjeti! (kratko šuti, skakuće na sjedalicama) Promijenila si uzorak sjedalica od prošlog druženja? Prije su bile zlatne borove grančice, jel da, onako kičaste?

Sonja (ispričavajući se, kao da je kriva): Nisu bile borove grančice. Morala sam nešto promijeniti… Ona je mene našla! Tkanina je tako ugodna, budi osjete,… Osjećaš pod prstima? Tako je mekana! Promjena je… (traži riječ) osvježava.

Ana: Promjena uvijek dobro dođe! Sve promjene dobro dođu.

Sonja: Ipak, ne baš sve Ana… ne mislim da su sve promjene dobre.

Ivana: Zašto oblaci? Ti nikada nisi voljela plavu boju, boju neba. Ne, ne lijep je uzorak, samo… Ne sliči na tebe.

Sonja: Boja zemlje me plaši i vide se jako mrlje. I cijena mi je odgovarala.

Ivana: Ti ne moraš voditi brigu o cijeni... Kakve mrlje? Ti si uredna.

Ana: Što smo mi uredneeee!

Ivana (luckasto): A da budemo to, mislim ono, ono što je Ana rekla?

Sonja (kroz smijeh): Ivana, sram te bilo na mojim oblacima?

Ana: Ti sokovi ostavljaju mrlje!

Ivana: Da! Ne smijemo zbog mrlja.

Sonja (smijeh): A kemijska je čistionicu  daleko!

Ana: Tko sad provocira? Ja ili vi? Idemo dalje, još bi moglo biti zanimljivo druženje… Idemo dalje… Idemo! Uuuu, sada slijedi jedan oštar napad… (prčka oko pisama)

Smiju se, zatim nelagodna tišina.

Ana: Temu smo seksa izgleda iscrpile. Nažalost! Što je sad na redu?

Ivana: Sonja, što u mene gledaš? Nismo nikoga povrijedile, nismo srušile svijet. Samo smo se šalile.

Sonja: Ivana, gledam te i to je sve.

Ana: Sonja mene fiksiraj, lijepa sam kao najskuplja  slika! (bocka) Idemo  pričati o meteorološkoj prognozi, hormonima, depresivnim danim, menstrualnim tegobama?

Ivana (namjerno ubrzano diše): Jedva dišem, evo imam poremećaj disanja.

Sonja (smijeh i kao pametna pravnica): Razgovor je terapija! Moramo se družiti i smijati što više! Ugušit ću vas od sreće, vještice moje!

Ana: Druženje bez tračeva? Strašno! Recimo ja, ja volim samo komfor, luksuz, drago kamenje i uopće me ne grize savjest. Imam mirnu savjest.

Ivana (zabrinuto): Što je zapravo savjest?

Ana: A joj… Ne, u pomoć! Nećemo valjda sada raspravljati, što je savjest? Nisam spremna za psihološka preseravanja!

Sonja (lako): Ja recimo, nemam više savjest samo svijest. Svijest o svakoj sekundi.

Ana: Tjeraš nas kući Sonja? Tek smo došle! Nisi nam dala ništa pojesti! Doduše mogle smo nešto i donijeti!

Ivana: Bože, Ana sve krivo shvaćaš! Prestani, koji ti je vrag!

Ana (mora se isprazniti, histerično): Dosta mi te je! E baš lijepo milena, hajde objasni, što sam to krivo shvatila. Slušam medvjedice!

 

Ivana se ustane i stoji. Ana se ustane i stoji. Podrhtavaju. Sonja se ustane, malo zastane i zagrli ih, jako zaštitnički. Zvono na ulaznim vratima. Čujemo kako Sonja govori, otvorivši ulazna vrata:

Sonja (Ani i Ivani): Odmah ću, opustite se, ne želim ništa propustiti… nemoj te se potući… (na vratima) Možete  to donijeti za četrdeset pet minuta? Evo izvolite, plaćam unaprijed. Zadovoljni? Hvala vam…

 

Gledaju Sonju, ona šuti.

Ana: O čemu ćemo razgovarati: o mojim pismima, seksualnim mrljama, lovi, modi, ratovima, ubijanju, ili što to dolazi za četrdeset pet minuta? (šuti i čeka odgovor) Dobro nema odgovora! Uvijek nešto stigne! Htjele mi to ili ne.

Ivana: Osjećam se poput čistačice na koljenima u lokvi prljave vode…

Ana (bode): Ha ha. Idem kući! Bježim! Ovdje je nepodnošljivo! Kopka me savjest, ritnula me savjest  u trbuh, srce, mozak… (zajebava) Tražim malo pažnje, upomoć… Nitko ne reagira? Eto, kako smo mi nehumano društvo.

Sonja: Ana, molim te! Idemo normalno razgovarati, nismo se dugo vidjele! (mazi rukama uzorak na sjedalici, skriva osjećaje)

Ivana: Ja sam za… normalan razgovor! Dogovor kuću gradi!

Ana: Pitajte me što imam u ovoj skupocjenoj torbici.

Sonja: Što imaš u skupocjenoj  torbici?

Ivana: Nešto si ukrala?

Sonja: Ivana, normalno razgovaramo!

Ivana: Oprosti.

Ana: Pisma!

Ivana: Tko još piše pisma?!

Sonja: Imaš punu torbu… ljubavnih tajni?

Ana: Pisala sam ih  desetak godina. Jako su duhovita.  Umrijet ćete od smijeha. Tako su, tako su…

Sonja (bocka): Za žuti tisak...  Umorna si od kupnje, hoćeš leći na oblake?

Ivana: Stavi noge meni u krilo. Masirat ću te. Vidi kakve su ti vene od visokih potpetica!

Ana nervozno hoda,  uzima nov parfem iz vrećice i poprska se, petlja s pismima.

Ana (ide okolnim putem, još nema snage za istinu): Mirisi me inspiriraju, uuuu dobar miris, i skup… Evo jedne jako normalne teme! Sve žene pričaju o svojim muževima! I što će danas kuhati?! Bože, kako je to zanimljiva tema, aaaaa vrištim… (rezignirano) Jebi ga, spektakularno sam se udala za njega. Mi smo dobro i živimo… Razmišljala sam kad dođe pravi,  razvesti ću se, u jednom trenutku sam pomislila: pravi je stigao… Moj je život dobar. Ne želim usporednu vezu. Iskreno ne želim.  I ne plačem. Zašto bih plakala? Kakve veze ima ljubav i svakodnevni život, to su dvije različite stvari… Ne želim više dijete. Što će mi? Evo, dosta za početak. Sve su vam informacije zanimljive, i uvjerena sam potpuno nove, jer vas dvije mene nikada ne tračate!

Sonja: Ana, tvoj muž dobar je muž. Muževi nisu loša tema razgovora. A ljubavnika sto posto nemaš, to znamo! Pipni, meki su ovi oblaci… Nose u sebi i kišu i sunce jel da? Što je s ovim svjetlom, zašto trepće?

Ivana (gleda si koljena): Znači Ana kod tebe ništa novoga! Uglavnom si dobro, sjajno si, odlično si…

Sonja: Ana, zašto si nama pisala? Mogla si nam to i reći… Ali dobro je pisati. Pišući misliš i osjećaš, ispunjavaš prazninu. Čovjek se može opravdati. Jesmo li te uspjele nadahnuti, potaknuti?

Ana: Vi, niste moja inspiracija, nažalost, eto, žao mi je prijateljice… (laže i gleda u Sonju) Moja pisma nemaju nikakve veze s vama! Nisu autobiografska sranja... (skuplja snagu za dalje) To je plemenita fikcija…Vidim ga, cijeloga, vidim mu stopala, ne pretjerujem, mogu mu opisati mali prst na nozi, ne osjećam mu miris… ponekad osjećam mrtvački miris, tu na ušnoj školjci, tu gdje je ova rupica, pomiriši Sonja… i … kad sam mu htjela napisati jednu, samo jednu rečenicu da znam što radim i da se ne brine…  zaboravim pisati. To je sigurno zbog osjećaja krivice! Onda pomislim na nešto drugo i znam pisati. Smiješno, učiteljica sam i u svakom trenutku bih trebala znati pisati… učim djecu čitati i pisati. I tako sam pisala vama, jer onda znam pisati… i tako se skupilo tih škrabotina…

Sonja (znatiželjno): Reci o čemu si pisala!

Ivana: Pročitaj neko kratko pismo...

Sonja: Ja više volim razgovor u živo, u četiri oka, volim čovjeku gledati dubinu bora…

Ivana: Postoji telefon.

Ana: Volim pisma… ali kad ih naglas želim pročitati, zaboravim čitati. Zaboravim, ne znam slova… Znala sam što radim, svaku sitnicu sam isplanirala…  Moj muž za sve je kriv! Užasno je dobar i dosadan. Savršen je. Danas je kuhao domaću pileću juhicu s mnogo, mnogo svježeg povrća. Mrzim piletinu, ali nikad mu to nisam rekla… Ja sam kriva…

Ivana (bocka): Shvatile smo, da, da, tako ti je teško, da, da, da…

Ana: Prokleto te molim, jednom reci NE! Možeš malo suosjećati sa mnom? Govorim gluposti ali… suosjećajte malo sa mnom!

Ivana: Zašto, zato što si ti krivome čovjeku rekla DA! Ili je nešto drugo u pitanju? Nije on kriv nego ti! Ne ću, ne želim, jebi se…

Ana: Ubit ću te! Tako si bezosjećajna!

Ivana: Daaaa! Daaaaaa! Bezosjećajna sam! Jesi rekla sve što si htjela reći? Jesi nešto zaboravila? (Vrište kao djeca i bacaju jastuke, jedan jastuk je puknuo i iz njega lete sitne spužvice.)

Sonja sa smiješkom uzima jastuke i baca ih kroz ulazna vrata. Ostaje mnogo sitnih spužvica…

Sonja (kao da se ništa nije dogodilo): Ivana, smijem sad nešto ponuditi od hrane, nešto što ne deblja… kokice? Pripremila sam!

Ivana: Može!

Sonja, Ana, Ivana (divlje kao djeca, pjevaju): Kokiccceee! Kokiceeee! Jupi! Idemo u kino! Idemo u kino!

Ivana: Jeste li sigurne da kokice ne debljaju?

Ana: Hoćeš da te ugušimo jastucima? (Sonji) Zašto si bacila jastuke?

Sonja: Ja odlučujem o njihovoj sudbini. Zbogom najdraži jastuci! To su samo jastuci. Moji jastuci!

Ana: Nisam shvatila. Dobro… Crijeva mi sviraju, požderat ću sve kokice.

Sonja brzo odlazi u kuhinju po kokice. Vrata su otvorena.

Ana (tiho): Jel ona tebi normalna? Zašto je bacila lijepe jastuke, baš mi se sviđaju…

Ivana: Šuti, molim te šuti, čut će te Sonja…

Ana: A što je s tobom danas? Izgledaš kao kuhana noga!

Ivana: Ništa mi nije!!! A što je s tobom? Pazi što radiš! (gleda dolazi li Sonja) Pazi nemoj nešto zajebati! Nemoj zajebati tuđi život! Nemaš pravo na to!

Sonja se vraća, služi kokice.

Sonja: Izvoli Ana, izvoli Ivana i još jedna za mene, brzo ću…

Ana: Imam pravo reći istinu!

Ivana (glasno): Obožavam kokice! (tiho) Tvoja „istina“ više nikoga ne zanima, ona sada muči samo tebe. Jel ti rekla zašto nas je pozvala na druženje?

Ana (tiho): Zafrkavaš me? Pa, ja sam tebe to pitala! Ne, meni nije rekla, a tebi jel' rekla? (glasno) Super će mi kokice sjesti na ovu vodu koju sam popila, pretvorit ću se u beton…

Ivana (tiho): Nije mi rekla, jutros smo se čule telefon, ništa ju nisam razumjela! Ali nešto se događa. (glasno) Obožavam kokice…

Ana: Luda sam za kokicama… (tiho) I ja imam osjećaj da se nešto događa. I mene je ponovo zvala, nisam bila kod kuće. (glasno) Ajde Sonja, čekamo te!

Ana i Ivana se značajno gledaju. Sonja se vratila.

Sonja: Obožavam kokice! Grickajmo! Uživajmo!

Sve tri: Kokiccceee! Kokiceeee! Jupi! Idemo u kino! Idemo u kino!

Ana divlje  žvače kokice. Ivana ih radoznalo gleda. Sonja uživa.

Ivana (s kokicom u zraku i prostodušnom asocijacijom: Oblaci ispod guzica… Kokice kao oblaci. Koliko ima puno kukuruza koji se nije rascvjetao. (proguta) I putuju u crijevni život. Bila si na zahodu?

Ana: Da, srušila sam wc kotlić.

Ivan (gnijezdi se u sjedalici)

Ana: Ne lupkaj me Ivana! Što se toliko gnijezdiš? U pomoć, Ivana je oblak veeeelike guzice.

Ivana (opasno, punih usta, ustaje, ne zna što bi… živčano uzima Aninu posudu s kokicama, kokice iz svoje posude prebacuje u Aninu posudu, i tako nekoliko puta, stoji vidljivo napeta): Sad mi je dosta! Ana, ovo je napad na moje tjelesne nedostatke! Imam veliku guzicu? To želiš reći? Odgovori! Odgovori mi! Što si se sad povukla?! Uvijek si tako otvorena, izravna, na granici vulgarnosti! Ponovi, ako si toliko hrabra! Čekam!

Sonja (veselo): Nisam za svađu! Uživajte... Kokice pucketaju. Ritaju se u ustima. Ritaju se kao i mi i onda otputuju… Ne razumijem, kakvi su to problemi sa strujom, zašto pada napon?

Bijesno šute, ali Sonja ih nježno prijateljski  mazi.

Ivana (Ani): Uvrijedila si me! (sjedajući) Dosta mi je svega! (šutnja) Cijeli svijet ima problema! (jako dobronamjerno i analizira) Mene muči moja popustljivost, ozbiljno, tko još ima takav problem u mojim godinama? Obično ljudi u mojim godinama, imaju nekakav stav, a ja uvijek gutam knedle i popustim. Mene muči moje DA. Trudim se prevesti, sve to, na meni razumljiv jezik, ne razumijem sve stvari, ne krijem, nije me stid… Moja glava ili srce je sudac. Dobro, to razumijem. (jako ne povezano) Kaže moja glava Ne… Zapravo, kaže ili ne kaže, i onda se  zbunim, i jednostavnije mi je reći Da. Za sve ljude, za sve situacije… i onda svi misle da sam  popustljiva i debela. Ne morate me uvjeravati da nisam  debela. Debela sam. Ne treba mi vaše uvjeravanje! Pusti me Sonja, moram reći. Poludjet ću ako ne kažem!

Sonja: Samo pričaj Ivana. Evo i Ani je sada lakše. Ana dobro si? Što si spustila nos? Hoćeš da te škakljikam? Ana, daj Ana… Slušamo te Ivana.

Ivana (šutnja): Ubila sam muža! Ozbiljno,  imam njegov remen u putnoj torbi, izvukla sam mu remen iz hlača. Što će mu, uvijek su mu padale hlače. Htjela sam ga još, i udarati po glavi, htjela sam mu sve udarce vratiti, ali nisam… Ne znam, koliko je bilo točno sati. Policija će me  to pitati… Moram na policiju… Kriva sam, ubila sam muža… Stjepan je mrtav. Zauvijek. Još sam mu rekla: najdraži, ti si moj život, idem  u zatvor. Nije mi teško, sve ću izdržati. Šteta što još nisi ručao. Skuhala sam fini ručak. Pomfrit i debeli, pohani odrezak, to obožavaš. Žao mi je što si mrtav, ali mrtav si.  Zaslužio si. Stjepane ti si sad mrtav. Zbogom moj Stjepane! (Ana i Sonja u šoku i ne vjeruju.)

Ana: Grozno, izmišljaš, lažeš! Evo razloga za smijeh. To je duhovitije od mojih pisama. Obožavam te Ivana! Ti si naše dobroćudno, naivno… sunce!

Sonja: Ivana znači…  mrtav je. Ne vjerujem! Ne vjerujem. Smiri se Ivana! Ona rečenica… Intuicija je uho duše… baš mi ne da mira, stalno mi je u uhu… ma, nisi ga sigurno ubila! Nisi ga ubila sto posto! Posvađali ste se, i to je sve! (pali i gasi prekidač od svjetla)

Ivana: Vjerujte mi! Ubila sam ga! Prestanite me ismijavati! Rezala sam kruh, i ubila sam ga, rekao  je da imam veliku guzicu! Imam veliku guzicu i to priznajem, stidim se svoje guzice, ali njegova je veća od moje! Jednom sam probala obući njegove hlače, htjela sam spavati u njegovim hlačama i nisam mogla, jednostavno su mi bile prevelike. Toliko velike da su me žuljale. I kako onda, neko tko ima puno veću guzicu od moje, meni može reći da ja imam veliku guzicu? To se ne smije, to jednostavno nije pristojno. (šutnja, Ivana se jako uznojila, hladi se rukama). (Jako zbunjeno, intenzivno misli) Pravi razlog zašto sam ga ubila? On tuče Maju! Znam, on zapravo mene želi tući, a ne Maju, ali on tuče Maju. Moju Maju niko više neće tući. Niko! Nikada! Bacila sam mu nož u guzicu, i on nije trebao, ali umro je. Nož mu je u guzici, a možda je umro od srca… I nikada više neću, (šutnja, gestikulira) jesti kokice s vama. Kokice koje pucketaju. I sad sjedim na plavim oblacima, i potpuno sam u govnima, i kako će moja Maja bez moje… pomoći jer moram u zatvor. (grca u suzama) Joj, zagrlite me, i nisam uopće histerična. Ne, tamo ću nešto plesti… Slikati. To smiruje.To je originalna ideja, jel da? Željela sam biti slikarica, a ne ubojica. Čujete, ovo se rimuje… grozno… slikarica ubojica… ne rimuje se…

Sonja Ivanu šprica vodom.

Sonja: Ej, naša slikarice! Nisi ga sigurno ubila! Dobra sam odvjetnica. Sredit ću to. Hajde ne brini! Jel ti lakše!  Hoćeš vode? Nemoj se, molim te, nervirati! Sve će biti u redu!

Ana: Ivana ti nisi normalna! Ovakvu pizdariju već dugo nisam čula! Daj nam viski, daj nam bilo što… Imam potrebu nešto razbiti,  nešto što će se rascvjetati u milijun komadića. Život je čudnovato sranje, tko nam je kriv! Kojih ti problema u životu imaš! Odlično je što si ga roknula! Čestitam! Gdje je viski?

Sonja (pokušava pobjeći): Sad sam se sjetila… Idem samo nešto vidjeti, brzo ću… Postala sam grozno zaboravna… (sjeti se i eksplodira) Ana,  nemam viski! Jednostavno nemam! Pet sati pekla sam kolače, a ti tražiš jebeni viski! Hoćeš da ti odem kupiti viski… Užas, kako si zapela za taj viski, kad si zadnji put pila viski, nikada! Viski pa viski! U materinu i viski!

Ana i Ivana su jako iznenađene Sonjinom reakcijom.

Ivana: Iznervirala si Sonju, bila je lijepo raspoložena! Zračila je nekom srećom... (tiho, naivno) E Ana, Sonja se zaljubila ili ima pms! Hormoni joj luduju. (glasno) Nije mi dobro… Hoće mi netko vjerovati da sam ubila muža?

Ana: Dobro, vjerujem ti! Naravno, vjerujem ti… Nervira me njeno dobro raspoloženje! Pa što onda, što nikada nisam pila viski, e sad mi se baš pije, i to je odjednom problem što se meni pije viski? Što, samo snobovi piju viski? U redu ja sam snob! Jebiga, težim uglednom malograđanskom statusu! Živjela malograđanština! Hoću u Pariz na viski... Baš sam se razljutila! Ma Sonja je krava! Nisam trebala ni doći!

Ivana: Ankice, kako ću Stjepana sahraniti? Nemam novaca za pokop... (tiše) Sonja mi je rekla da više mužu ne ide na grob. Jednostavno, jadna  ne može. Tužno je to, jel da? Ona s Bojanom nije bila sretna. Ana, što misliš, što je Sonja Bojanu napisala na onu traku? Onu na vijencu… Uopće se ne sjećam.

Telefon zvoni.

Ivana: Stalno zvoni telefon kad ona ode, statističke iskrenosti! (javlja se na telefon) Molim? Vi ste maloprije prekinuli vezu? Niste! Kako niste? Što? Kako niste? Pa prepoznajem Vam glas… jeste, sigurno jeste! Molim? Sonja je izašla… u drugoj je sobi… što radim? Sjedim u lokvi plavih oblaka. Halo? Halo! Halo! Opet! Budala! To se ne radi! Ne smije se prekidati veza, to je nepristojno, ne smiju se ubijati ljudi… (žmiri, glasno diše i ispušta čudan zvuk slova rrr) Možda je krivi broj. (rrrr) Koliko treba novaca za pokop, Ana? Rrrr…

Ana: Hoćeš da nazovem informacije, rrrrrr tražit ćemo točan iznos u lipu… Otkud  znam! Nisam nikog sahranjivala u zadnje vrijeme! Ne radim u ukopu-pokopu?  (gleda Ivanu značajno) Pokojni Bojan je Sonju jako volio, koliko  o tome znam. (laže) A ne znam baš previše, znam poneku sitnicu… Ivana, hoćeš ti čitati moja pisma? Nećemo bar misliti o tvom mrtvom mužu. Pisma su ipak ljepša tema. Pisma mogu biti i romantična. Ne, ovo drugo, ovo je najduhovitije. Puknut ćeš od smijeha!

Ivana: Ne ću! Ti si kučka. Rekla sam ti da paziš što radiš! Mokra sam. Zašto me je polila vodom?

Ana: Hoćeš nešto Sonjino odjenuti? Prehladit ćeš se. Ne mogu ti dati novi džemper… bio bi ti uzak!

Ivana: Ne ću, neka se prehladim, neka crknem! Neka odem u pakao! Ana, kako je u zatvoru, sigurno je gužva. Daj da ti pokidam ta pisma, daj ih ovamo, daj ta jebena pisma, sve su to gluposti…

Ana (natežu se): Je li se koprcao, dahtao, dugo umirao, tresao nogama? Ne diraj pisma! Udavit ću te... Baš me zanima… Daj, možda uopće nije mrtav. Nisi ti ništa kriva, znam! Uvjeravam te!

Ivana: Želim u zatvor! Treba mi promjena! Tamo ću smršavjeti, tamo ću upoznati nove ljude, bogatstvo je upoznavati nove ljude. Želim se odmoriti i dugo plakati.

Ana: Ubojice, nisi debela, mislim, nisi jako debela… I niko nema toliko šarma kao ti i volim te, beskrajno te volim… I meni treba promjena, makar i na gore! Boli me briga za ljude. Jebeš ljude… Dolazit ću ti u posjet, možda se moj pravi čovjek nalazi baš u zatvoru i zato… ne dolazi. Sigurno je okovan u lancima.

Ivana: Ana,  Stjepana  sam jako  voljela, od prvog pogleda sam ga voljela, mislim i mrtvog ga volim, da, sad ga najjače volim. Imao je lijepe, plave oči… I Sonjin muž imao je lijepe, plave oči. Na muškarcu su oči najvažnije… važne su i čiste cipele. Kakve oči ima tvoj Martin? Dugo ga nisam vidjela, i zaboravila sam…

Ana: Recimo, moj Martin ima oči boje slona… Bojana su upucali u oko.  Sigurna sam da se bavio kriminalom! Zato su ga roknuli! A tvoj je bio ćorav i sitnih očiju. Nije imao oči, imao je samo debele obrve. Grozno, jebiga, istina nikome ne odgovara, pun mi je kurac i moje istine, evo tu me guši… Pravi je pravi, Stjepanu je jedini nedostatak što je alkoholičar i ubije boga u tebi i u Maji, i nedostatak mu je što je sad mrtav… Šalim se, možda nije mrtav! Hajde, probaj telefonirati kući. Rekle smo da ćemo biti normalne! Hoćeš da ja nazovem? (uzima telefon) Sve ću napraviti za tebe prijateljice! Znaš što Ivana, moja sranja prema tvojim sranjima su nikakva sranja! Bože što je moj život lijep! Martine fališ mi! Eto mene kući čim nestanu pileći mirisi i izbacim svu laž iz sebe! Operi zavjese i prozore!

Ivana: Nemoj zvati! Neee! Možda je tamo već policija! Mislit će da sam pobjegla preko granice! Nemoj zvati molim te, nemoj molim te… Stjepan je sve  to radio iz nesigurnosti… znao je biti nježan. Znao me je nježno lupkati  po glavi, tebi je to smiješno… Ali znala sam mu vratiti udarce tvrdim papučama.

Ana: O bože Ivana papučama, što nisi uzela oklagiju kao sve normalne žene? I moj je jako nježan za…

Ivana: Martin je zgodan čovjek. Visok je i ima bujnu kosu. I dobro zarađuje!

Ana: Vidiš koja sam lažljivica!

Ivana: Grozna si, Ana! Prestani!

Ana: Za sada ne bježim od toga! Dođi da te cmoknem.

Ivana: Idemo zvati Sonju. Sooonja što raaaadiš? Morala bih krenuti na policiju. Sonja! (tiše) Ana, misliš li da je dobro što je Sonja dala djecu baki?  Jadna djeca! Sonjina mama je divna baka. Ali daleko je ta dobrostojeća Amerika. I kad će ih opet vidjeti? I gdje su joj stvari? Gdje joj je ona lijepa kineska vaza, nije valjda i nju bacila?

Ana: Ne znam Ivana! Ne miješam se u to! U odgoju djece uvijek možeš pogriješiti! Nema točnog recepta za odgoj djece... Zaboravi vrijeme! Pet minuta prije ili poslije. Vrijeme nas uvijek zajebe! Stići ćeš, zagrli me Ivana, umrijet ću… (šutnja) Moram sva pisma pokidati, kakvu igru igram? Ne želim biti otkrivena u laži. Četiri puta sam slagala za cijeli život, dobro pet-šest. To mi je dosta, inače nikada ne lažem, pet-šest puta i to mi je sasvim dosta, malo lažem, i onda nema šanse da me otkriju u laži! Zašto? Zato što uvijek mislim na te laži! Laži proganjaju! Ja sam lažljivica, ti si ubojica. Daj da te zagrlim…

Ne osjećaju da je ušla Sonja. U ruci drži poklone.

Ivana: Maji stalno lažem, želim ju zaštititi. Laž je moja svakodnevna zaštita. (šutnja) Isplest ću ti džemper u zatvoru, ne, pravit ću male figurice. Srca od glinamola, i na svaki ću napisati volim te, Stjepane volim te. Naučit ću slikati. Nacrtat ću veliku sliku zvat će se buđenje proljeća. Drveće će rasti iz dizanog tijesta.

Sonja: Laž je moja zaštita. Lijepo si to rekla Ivana. Evo mene… stalno nešto moram…

Ana: Što je s tobom? Pozoveš nas na druženje, a onda te čekamo. Nije u redu! Imaš tamo ljubavnika? Mi smo mogle poslije doći!

Ivana: Čekamo te Sonja… dugo te čekamo, jako dugo. Pustila si nas da te toliko dugo čekamo. To nije pristojno. Ipak nije u redu, znaš da žurim na policiju…

Sonja nosi vrlo lijepo upakirane poklone.

Sonja (zbunjeno, veselo): Hajde dižite vaše cijenjene surle u zrak! Ana tebi poklanjam ovo i ovo, a tebi Ivana ovo i ovo…

Ivana, Ana (jako iznenađeno i zajedno): Zašto? Ništa ne slavimo!

Ivana: Oproštajni…

Ana: Pokloni! Jel  nas potkupljuješ? Što trebamo napraviti za tebe?

Sonja: Ne tražim nikakvu uslugu! Volim vas bundeve moje! Pokloni bez ikakvog razloga! Ne postoji nikakav razlog! Htjela sam vas razveseliti. Uostalom, uvijek sam mrzila poklone s razlogom! Ovo su pokloni bez ikakvog konkretnog razloga! Osmijeh molim!

Ana: Sjećaš se da sam ti jednom rekla da mi za Božić pokloniš zlatne naušnice. (lovi ju osjećaj stida) Volim zlato, baš sam pohlepni materijalist, danas nije Božić, ali kao da je Božić… A što je ovo?

Ivana: Narukvica, stvarno je divna… kako je lijepa. Maja će ju čuvati dok izađem… Koštala je sigurno cijelo bogatstvo, kako je teška… Što ćemo mi tebi pokloniti? Jako si nas iznenadila, tako si pažljiva. A što je ovo, Sonja?

Sonja: To su materijali, nešto ćemo si zajedno sašiti, različite krojeve kao da smo, opet, u osnovnoj školi, sjećate se? Može? (kroz smijeh) Akavci, bekavci, cekavci… U kojem razredu su ljepše djevojčice? Kojoj djevojčici su narasle veće sike i dlačice ispod pazuha? Zgodan dečko pogledao je u koga? U Ivanu ili Anu ili Sonju? U Sonju, naravno! Joj, djetinjasta  ideja, Ivana, ti bi mogla sašiti dugu rusku košulju, Ana, ti košulju s velikim ovratnikom, bit ćemo jednako odjevene i vrištat ćemo. Iako mislim da vam se uzorak ne sviđa, mislim da je grozan… Izabrala sam potpuno krivi uzorak! Uzorak je za osamnaestogodišnjakinje! (smije se) Ide uz ove grozne sjedalice i moju glavu. (šutnja) Imam puno neriješenih rasprava pa… (laže) Slažem neku dokumentaciju, bojala sam se da ću zaboraviti. Dugo ste me čekale?

Raširile su materijale. Sve tri sjede prekriženih nogu, i usporeno u jednakom ritmu cupkaju nogom, s poklonima u krilu i ukrasnim papirima. Umotale, zamotale su se u veliku količinu smiješnog materijala i u životna sranja. Gledaju jednaki ritam svojih nogu.

Ana: E da, osnovna škola. Kada je to bilo… Nikoga više ne sretnem iz osnovne škole, svi su se negdje razbježali… Sonja, hoćeš ti čitati moja  fenomenalna pisma?

Ivana: Prestani, nije ti neugodno. Dosadna si!

Ana: Moram biti dosadna, ja sam učiteljica.

Ivana: Onda ja moram imati veliku guzicu jer sam domaćica!

Sonja (provokativno): Probaj objaviti ta pisma. Uložila si puno osjećaja u njih. Postat ćeš slavna. Autorske biografije jako su u modi.

Ana: Misliš? Fenomenalna ideja! Za tim žudim.

Sonja: Šašave ste i neozbiljne! Htjela sam vas posjetiti na osnovnu školu. A vi ste tako… neozbiljne. Idem…

Ana, Ivana: Da se nisi usudila otići! Ubit ćemo te ako odeš!

Ana: Nikad ti više ne ću doći! Časna riječ!

Ivana: Ni ja!

Sonja: Kokica mi je zapela u zub, čini me živčanom.

Ana: Iščačkaj noktom. A da, ne možeš imaš dugačke umjetne nokte.

Sonja: Pije mi se jogurt. Nemam jogurta. Jogurt osvježava i ako ima u sebi one gljive, liječi.

Ana: To je odvratno! Sluzave gljive.

Sonja: Jeste nekad probale staviti sjeckane i suhe koprive u jogurt?

Ana: Ja sam za čačkalicu poslije čvaraka.

Ivana: Jel ti razumiješ o čemu Sonja govori? Za to ne treba čačkalica… Hoćeš da ti odem kupiti jogurt?

Sonja: Ni slučajno, uostalom mogu naručiti telefonom.

Ana: To se zove dobar standard! Ovdje rješavamo životne probleme, pokušavamo biti iskrene, normalno razgovarati,  prisjećamo se osnovne škole,  a nju muči kokica u zubima… sitnica koja život znači!

Zvoni telefon, Sonja se javlja.

Sonja: Molim? (sluša) Dobro. Hvala. Dobro. Obećavam. Hoću… Imala je sedam života! Divno! Hvala. (spušta slušalicu)

Napeto šute. Sonja ih gleda.

Sonja: Hej čekajte, sjetila sam se! Sad ću vas fotografirati! Dugo se nismo zajedno slikale! To je odlična ideja! Idem brzo po fotoaparat! Nemojte pobjeći! Ne mrdajte!

Sonja izlazi.

Ana (tiho): Mogla je i mobitelom. Idemo pobjeći kući! Sve mi je dojadilo!

Ivana (tiho): Nije pristojno. Šuti i trpi. Žrtvuj se malo! Mrzim se slikati! Uvijek ispadnem deblja nego što jesam!

Sonja se vratila  u sobu s fotoaparatom.

Ana i Ivana ju gledaju, ništa joj ne žele proturječiti. Sonja ih slika. Slikaju se sve tri s materijalima. Glupiraju se, pokrivene, otkrivene. Poziraju. Pokazuju svoje tjelesne vještine. Poziraju u cijelom prostoru. Sonja namješta, slika i sjedalice s uzorkom oblaka. Slika samu sebe u sjedalici. Gura ih u sjedalice, pravi zajedničku fotografiju.

Fotografiranje ide bez teksta.

Sonja: Ovo će biti odlične fotografije! Tri neodoljive vještice utopljene u sjedalice! Ne znaš tko je sjedalica, a tko oblak… Presretna sam što ste došle! Koliko je sati?

Ivana: Koliko je stvarno sati? Moram na policiju.

Ana: Ovaj stan nema sat! Vrijeme je stalo. Divno! Idemo  zajebati istinu i vrijeme!

Sonja: Ni slučajno, ne možete pobjeći! Sad počinje pravo druženje! Idem po hranu, sve sam lijepo servirala, idemo sve tri do hladnjaka… napravila sam puno različitih salata, narezala sir… rashladila vino… ima i crvenog vina, sobne je temperature. A za desert čokoladni kolači, recept gospođe Marije! Tope se u ustima! Kulinarski orgazam! Ne brini Ivana, sigurna sam da je Stjepan živ i sada hrče. Ugasit ću to svjetlo, maltretira nas, već su mi zvjezdice pred očima!

Soba ostaje prazna. Vrata su zatvorena. Mukla tišina.

Ulazi susjeda Marija. Tužna i zbunjena u polumraku svijeće.

Susjeda Marija: Sonjice, Marku je jako loše, zvala sam u bolnicu. Strah me, umrijet će. Sonja… ne ću smetati… doći ću poslije… Sonjice moja… (sjeda i kroz suze) Joj, Sonja moja, prije trideset godina na ulici mi je prišao neki muškarac. Meni muškarci nikada nisu prilazili. (smijeh i suze) Mislila sam zbog moga nosa… Iznenada… poklonio mi je malu tratinčicu… Običnu malu tratinčicu. Nisam ni primjećivala  tratinčice u travi, mali običan, proljetni cvijet… Ništa nije rekao. Ostala sam zbunjena i zauvijek pamtim taj trenutak. Zašto? Ne znam… taj muškarac tako sliči Marku. Naravno, znam to nije Marko. Marko je moja tratinčica… Cijeli život sam ga čekala, samo da mi sad ne otputuje. Nije, nije ništa važno, nikako vam ne ću smetati… Pričam, samo pričam… (još sjedi) Idem, idem. Vani su neki lijepi jastuci… Spremit ću ih i sašiti… može ih netko ukrasti. U zadnje vrijeme dolazi mnogo  prosjaka na vrata… Idem. (izlazi)

Ana, Ivana i Sonja veselo unose hranu. Sonji ispadne iz ruku velika posuda salate. Reagira kao da je pala bomba.

Sonja: Dovraga, grozno! Kako ću to sve pokupiti? Ostat će tragovi! Koji nered? (bespomoćno maše rukama i na rubu plača, hoda  oko salate na podu)

Ivana: Pusti, pusti, ja ću sve pokupiti… sjedni Sonja… Ne smijemo se živcirati zbog glupih sitnica, nisi ubila muža kao ja.

Ana: Nemoj histerizirati, mi ćemo pokupiti… Šuti i sjedni! Dosta!

Sonja: Zašto baš meni sve ispada iz ruku, ali spretna sam, uvijek ste mi govorile da sam spretna!

Ana: Spretnija si nego ja, u svemu si bolja nego ja, samo nisam blesava to priznati!

Sonja: Dobro je što sam jučer izbacila tepih. Tko bi oprao te mrlje od maslinovog ulja.

Ivana: Zašto si izbacila tepih? Ništa, ništa, ma nije važno…

Ivana i Ana kupe hranu s poda. U žurbi dolaze i odlaze. Sve su sredile kao da se ništa nije dogodilo.

Sonja: Poslužite se! Hajde gricnite sira! Probajte, papajte salate! Jesam što zaboravila donijeti? Jel imamo dosta pića? Bojan je bio odličan domaćin! Fali mi Bojan! Poslužite se molim vas! Hajde…

Uživaju u hrani.  Jedu sir, salate i piju. Glazba svira. Svjetlo je ugodno.

Sonja otvara Aninu vrećicu s novom haljinom. Haljina je vesele, kričave boje,  izgleda kao za maskenbal. Smije se.

Sonja: Koja dobra haljina! Baš je seksi! Na što me podsjeća? Joj, sjećate se prošlogodišnjeg maskenbala? Čekajte, gdje su  ti kostimi, moram ih naći… Sve sam ih čuvala! Jučer sam ih vidjela! Znam gdje su!

Sonja izlazi. Ana i Ivana su slomljene.

Ana: Prežderala sam se… Hrana mi blokira mozak. Odmah mi padne tlak. Vino je jako dobro…

Ivana: Vino je dobro…

Ana: Mozak mi je u žuljevima…

Ivana (zaključuje, broji na prste): Skuhala sam ručak, obrisala prašinu, ubila Stjepana, četiri: moram na policiju.

Ana (tiho): Ona nije normalna ako je stvarno čuvala sve  krpe od maskenbala? Može, ima veliki stan. Koje romantične glupost!

Ivana (umorno hoda, grli svoju putnu torbu): Idem! Svako nešto čuva, ali sad nemam živaca za to. Čuvala sam brak. Idemo Ana, idem na policiju… Ne mogu više glumiti… život mi je u kurcu… ubila sam čovjeka.

Ana (tiho): Gdje ćeš? Sjedni i šuti! Dobra moja Ivanice, ti ne možeš ubiti ni mrava, a ne čovjeka, Stjepan je bio bijesan pas!

Ivana: Ako kažem da sam ga ubila onda sam ga ubila! Jasno?

Ana: Jasno! Razumijem domaćice! Vraćaj se!

Ivana: Ne ću! Idem! Pusti me!

Sonja (vuče četiri velike vreće kostima s različitih maskenbala, vuče njihove prošlosti, patenti na vrećama se teško otvaraju, sve izbacuje): Gledajte, našla sam ih, dođite pomozite, vucite… vucite vreće… Gdje ste krenule? Idemo presvlačenje! Idemo ljenčine, dižite se. Odmah! Odmah! Vucite vreće! (kostime baca u zrak) Skidajte se! Idemo skidanje! Bacajte ljušture! Ja sam bila smiješni klaun! Ivana ti si bila kostur! Ana ti si bila kanta za smeće, ne, ne, to je bilo prije! Prošle godine  bila si robot. Kada smo ono glumile kurve? Kada smo ono bile kante za smeće? Davno, ne sjećam se točno kada… Kiše su bile, i vjetar je puhao. Mudar čovjek oblikuje sebe, i u kanti za smeće, budala živi samo zato da bi umrla, tko je nešto slično rekao? Blokada! Jeste vi meni dobro? Skidajte se bakutaneri! Počinje život, zabava! Idemo! Ovo se zove pravi život! Ovo je pubertet! Ne, strastveni klimakterij! Život! Ovo je život! Uuuu… Obožavam život! Živio život!!!

Pije veću količinu vina i nazdravlja. Ana i Ivana u čudu gledaju sve  njihove kostime.

Sonja: Živjele! Draga Ana, draga Ivana! Maska je sjajna stvar! Kostim je sjajna stvar! Sve je žrtva, ljubav! Živjele – mi! (želi progutati samu sebe) Netko  krade sekunde! Nije to u redu. Znači: smrt kradljivcu. Nisu loša vremena, loš je čovjek! Tko je to rekao? Možda ja na nekoj raspravi… Veritas amara est!... Intuicija je uho duše! Živjela čistačica! Molim besplatno zdravstveno osiguranje za sve čistačice na kugli zemaljskoj… Smrt lošim deterđentima! Osjećam, osjećam da lupam gluposti! Živjele  sto godina! U zdravlje! Život je savršen! Život je poput najljepše bajke! Život je san!

Ulazak susjede Marije. Na vratima.

Susjeda Marija: Sonjice, Sonjice molim Vas možete li mi promijeniti ovu novčanicu, moram platiti električaru, makar mislim da je tek sad sve žice pobrkao… Koliko mi je taj naplatio! Mislim da su me prevarili! Ali nije važno!

Ana: Ja ću vam razmijeniti, volim sitne novce, onda imam osjećaj da imam puno novaca …

Sonja: Gospođo Marija dođite s nama plesati… Dođite, molim vas! Pokažite nam što je život!

Susjeda Marija (pleše na vratima): Svašta bih vam mogla pokazati! Plesala je Marija kao luda u mladim danima! Ne, ne nemojte me zvati, mogla bih još i prihvatiti poziv! (odvezala je kućnu haljinu, vidi se šareni kombine) Gledajte, nisam još za otpad. Ima još snage u meni! Puna sam  života! Uživajte, uživajte u životu! Žurim, majstori me čekaju, dobro su me opljačkali… misle da sam stara i luda, neka, neka misle…

Sonja pokušava plesati i tjera ih da se skidaju.

Sonja: Šteta Marija… Skidajte ljušture! Idemo! Žena bi svakom muškarcu voljela biti posljednja ljubav. Tko je koga volio, kome sam ja bila ljubav? Sve vas volim! (smije se ko luda) Uzorak boje oblaka, on je zadnji zvao, on je mene pronašao. Vrištao je: uzmi me, uzmi me Sonja! Za tebe sam stvoren! Nije zanimljivo sve reći, zanimljivo je nešto i prešutjeti! Dajte neku življu glazbu i živjele. Zgodne ste babe, baš ste zgodne!

Ivana: Sonja, idem… na policiju!

Sonja: Ni slučajno, nigdje vi ne idete! Hoćete da vas zaključam!? Od ove je sekunde ovaj stan zatvor!

Ana: Naporna si Sonja, reci već jasno što imaš reći. Nešto nam govoriš, a ništa ne razumijem. Dobila si otkaz, ili si se prasnula na poslu, i sad te peče savjest? Nekog si pregazila na pješačkom prijelazu?

Sonja: Sve vas volim! Naše će druženje  trajati 66 minuta. Zakasnile ste! Nitko nikada nije cijenio moje vrijeme. Dobro, ljutite se!  Malo ste me čekale! Razumijem vašu ljutnju! Suosjećam s vašim problemima! Zapravo sam super raspoložena! Treba mi ludo raspoloženje!

Ana: Ako je ovo dobro raspoloženje onda sam ja luda! Dramatiziraš oko čekanja, rekla sam ti: ne znam biti točna, koji ti je vrag? Tko još ide kod psihijatra zato što ne zna čekati?  Što, čekanje ti još uvijek izaziva luđačko lupanje srca? Drhtavicu? Još uvijek ti se tresu ruke, koljena? Stanice čekanja u mozgu su, s tim se rodimo! Budući da sam  napredna u svemu, kod mene su u trostrukoj mjeri: atrofirale! Mene vrijeme ne opterećuje. Baš me briga za vrijeme! Mislile smo da si postala normalna! Cijeli svijet kasni! Ne ideš više k psihijatru?

Ivana: Uvijek nas čekaš sat-dva, to je normalno, navikla si se, rekla si. Kad dođemo dobro dođemo! Ti si taj moto druženja osmislila.

Sonja: Ali to nije u redu, razumijete? Ja sam uvijek točna. Zašto je meni taj sat ugrađen u mozak, a vama nije? Pametnjakovičke! Evo sada ste vi moj psihijatar, moja terapija! Trebam vas!

Ana: Idemo biti racionalne… Trbuh me boli, napuhala sam se kao krava. Idem kući spavati. Spava mi se. Od svega odustajem! Jebeš istinu! Kome još treba istina? Snalazim se u lažima!

Sonja (na vratima): Nikako ne smijete kući! (uzima vino) Sjećam se, imala sam sve petice u školi, dugu kosu do struka, išla sam na balet, a pretvorila sam se u brzu reklamu! Dobro, može druženje u šezdeset šest minuta uz dobru glazbu!. Glazba vam je kao vođenje ljubavi! (pojačava glazbu) Ne želim krasti vaše vrijeme! Ana, sve treba reći temeljito i brzo jel da? Nismo se družile pola godine. (viče) Molim recept za život, moja se vaga pokvarila!

Ana, Ivana (vrište, bacaju kostime u zrak): Evo… jeee… Uživamo u životu! Vrijeme je život! Jeeee… Uuuuu!!!

Ivana: Sad ćemo te pojesti, mljac, mljac. Meni nikada dosta hrane!

Ana: Tko je savršeno točan?

Sve tri: Sonja!

Ivan: Tko sve, sve radi u sekundu?

Sve tri: Sonja!

Ana: Tko je savršeno uredan? Tko?

Sve tri: Sonja!

Ivana: Tko je uspješna poslovna žena?

Sve tri: Sonja!

Ana, Ivana: Sonja je idealna žena! Živjela zajebana Sonja! Sonja je idealna žena! Živjela!

Sve tri: Živjela!

Ana: Dobra večer, cijenjeni posjetitelji maskenbala, ja sam Ana…

Ivana: Dobra večer, cijenjeni posjetitelji maskenbala, ja sam Ivana…

Sonja: Cijenjeni organizatori, ja plačem svoje račune! Jebite se!

Ana: Ej Sonja prestani govoriti u zagonetkama. Koji ti je kurac? Dosta mi je svega! Idem kući!

Ivana (pomirljivo): Hajmo ovo isprobati… Ana skidaj grudnjak. Hajde onaj tvoj trbušni ples! Isprobat ću ovo!

Ana: Što da skinem? Grudnjak? Nikada, u duši sam stidljiva srna, nitko mi ne vjeruje, ali užasno sam stidljiva… Koja je ovo haljina, ove se uopće ne sjećam? Koje godine sam ovo nosila? To su osamdesete….

Sonja: Da, da to si  nosila… čekajte dogurat ću veliko ogledalo iz spavaće sobe… morate se vidjeti…

Ana: Kako plešem, uuuu…

Ivana: Gledaj ove neodoljive pokrete!

Ana: Da se nisi usudila to raditi, sram te bilo! (viče) Sonjaaa, sad nas slikaj, usput donesi i kišobran uz ovo ide muški kišobran… Ovaj šešir je za tebe Ivana! Ova je kruna za Sonju!

Ivana: Što će ti kišobran?

Ana: Nisam mogla tražiti metlu! I kišobran može poslužiti kao muškarac, možeš ga otvoriti, zatvoriti…

Ivana: Što, kiša pada vani? Ovaj je globus bio tvoj Ana! Sjećaš se! Daj meni Sonja, ja ću nas fotografirati!

Puni „oblaci“ su u njima. Gledaju se u ogledalo.  Oblače, svlače različite kostime. Uronile su u čajanku, dosta piju. Grizu se, škakljikaju, prevrću… u kričavim korzetima, maskama s veselim i tužnim facama, svijet Alisa, kurtizana, plastike i laži…

Ana (u donjem rublju i pijano, penje se na stolić, u ruci drži globus. Ivana sklanja hranu sa stola, Ana s puno ljubavi priča o djeci): Ispričavam se, ako sam pijana! Slušajte: (oponaša dječji glas, vrti globus) Noćas su se mama i tata glasno ljubili. Mama je veselo disala.  Kad odrastem, stalno ću veselo disati s mojim dečkom, disat ću poput vulkana… Razumijete što vam pričam? Pijane ste? Današnji klinci već s deset godina razumiju sva čuda svijeta. Mala Jona na satu razredne nastave predložila je da idemo na ekskurziju u Japan. Zašto? Jer tamo je aktivni vulkan, vulkan je poput ljubavi. To se mora, mora doživjeti. Inače je život besmislen! Inače smo samo prazni prolaznici.! To su misli desetogodišnje djevojčice! Onda se ustao njen pametni dečko, i rekao da vulkana ima, i u oceanima, i da je sasvim u redu da putujemo u Japan! On se s tim apsolutno slaže! Ja ću eksplodirati kao… petarda! Čekajte, imamo li u Europi neki bliži vulkan? Ne mogu ih voditi u Japan! Napila sam se! Kako mi se vrti…  ljubavni vulkan! Tko ono nije htio pričati o seksu, prevarama, ljubavnicima? Hajmo malo pričati o seksu, ugrožena sam. Hoće li me netko prasnuti? Martine! Martine! Gdje si? Jel me voliš Martine? Oprosti svojoj  lažljivici! Jednog dana ću ti sigurno biti dobra žena!

Ivana: Silazi sa stola! Ti si bomba, eksplodirat ćeš! Vulkan? Imamo vulkan!  Etna na Siciliji. U najvećoj erupciji poginulo je 15 000 ljudi, mislim da je to bilo negdje u srednjem vijeku… Toliko domaćica zna o vulkanima, molim pljesak, plješćite! Sonjice, nagodinu na maskenbalu  možemo biti oblaci, kad ih toliko voliš,  sve ću ih napraviti, treba mi vate, fine mrežice, žice… a da,  ne ću moći ići, zaboravila sam, bit ću u zatvoru… Baš bi bile sjajni oblaci… mekani debeli oblaci… i sigurno bi pobijedile!

Ana: Ako još jednom spomeneš zatvor,  ubiti ću te, i onda ćeš završiti na groblju! Moram kući Martin me čeka!

Ivana: Meni ovo moje izgleda kao zatvorska košulja, daj da vidim kako izgledam… makni se od ogledala… vidite, još prošle godine sam znala  da ću završiti u zatvoru, čistačica je u pravu: intuicija je uho duše… odvratan je ovaj kostur, kakva je to žena koja obuće kostur za maskenbal… zlo mi je! Moram povraćati… Sto  godina sam frigidna! Stjepan je uvijek pijan i agresivan! (žmiri, diše i sasvim tiho ispušta slovo r) Rrrrrrr… Zlo mi je. Sooonja…

Sonja: Molim? Ma nije ti zlo! Ovo je život! Plešite! Šutite i uživajte, kratko će trajati! Poslije ćete cmizdriti!

Ivana: Sooonja?

Sonja: Mooolim? Super je!!! Hoćemo još vina?

Sve zajedno: Moooolim? Pijane smo!!! Dobro smo se napile!

Sonja: Aaaaa… Putuju oblaci kroz kišu! Ludilo!

Ana (utiša malo glazbu, počela je štucati): Začepite! Ispričavam se želudac se buni! Ništa, vodit ću te pametnjakoviće u Italiju… o jadna ja! Što brbljate vas dvije stalno? Tračate me, a ovdje sam. Idem kući! Ponovite što ste rekle! Nisam čula? Kada ste se zadnji puta? Kada? Dobro je što Filip i Sara nisu ovdje! Ovo nije za mlađu djecu do 12 godina. Martine, mi ćemo zajedno doživjeti starost jel da?! Zajedno ćemo divno mirisati! Sve ćeš mi oprostiti! Nikad više neću lagati!

Sonja (cilja sa smiješkom): Što me gledaš Ana? A zašto sam ja htjela biti klaun? Hajde analizirajte bundeve.

Ivana: Ne znam. Nisam sigurna, ti si meni najljepša, najbolja.

Ana: Imam sebe, što ću tebe analizirati. Ti si odvratno savršena. Ti si Ivana također odvratno savršena…

Sonja s poda uzima Anino zgužvano pismo koje je ispalo iz njezine torbice i nije sigurna želi li ga pročitati. Ivana joj ga uzima, ali Sonja je odjednom odlučna.  Naguravanje s Ivanom. Grubo ju odgurne.

Sonja: Pusti Ivana, pročitat ću ga! Želim ga pročitati. Smijat ćemo se, to je jako duhovito pismo! Ana je donijela odluku da baš danas pročitamo njena pisma! Vrijeme je za čitanje pisma! (čita):

Draga Sonja, draga Ivana,

danas je 1. svibnja. Sve je u bojama. Oblaci i sunce se vole u proljeću. Točnu godinu želim zaboraviti. Bojim se pamćenja. Uspomena… Plačem. Sonja, danas sam spavala s tvojim mužem. Pogriješila sam. Sonja, tvoj muž nije moj san. On voli samo tebe, i misli da ga ti ne voliš dovoljno. Uvijek si sumnjala u njegovu ljubav, sada znaš istinu, i duboko sam uvjerena da si mi neizmjerno zahvalna. Odgonetnula sam tvoju zagonetku. Jednom ćeš mi  reći hvala. Želim ti brz i bezbolan porod. Sinu si ti dala ime Filip, a sada popusti mužu, želi da se djevojčica zove Sara, njemu je to prelijepo ime. Tebi i Ivani poklanjam ovu pjesmu. Pišem je iznad punog oblaka, u mraku nesigurnih traženja. Ovo ne ću nikada reći Martinu. Žao mi je. Pogriješila sam.

Sada je onda kada nije htio zagrljaj

Vani je pun mjesec neke godine,

u kapijama sam nekih nemirnih osjećaja,

u krvotocima nekih mjesečarskih ljubavi.

Budimpešta, Pečuh i čežnja za Parizom,

nisam bila u Parizu hrastove  ljubavi.

Ipak, nemam uniformu ljubavnog lovca,

nisam pronašla plemenito bilje,

i ljubavno zlato

mislila sam, samo treba jednostavno poći,

bez obzira na pogreške.

Sada je, onda kada nije htio zagrljaj.

I srna je ispod kamenih ruševina,

i nema vode u talionici te sobe punog mjeseca,

neke godine.

U mojoj ulici ipak ima puno drveća i raste,

raste zeleno lišće.

Ana se zovem.

Ana (meko, moleći za razumijevanje): Pjesma je čisto sranje!

Sonja: Divna je… zagonetka. Ali sve sam shvatila!

Ana: Nisam bila s Bojanom u Parizu! Imala sam upalu uha.

Sonja: Lažeš! Lažljivice. Ana ti si lažljivica!

Ana (molećivo): Sonja, ti si nas uvijek poticala na druženje… Ti si naše rame za plakanje. Ti si nas naučila izbacivati sve iz sebe. To je moja emotivna terapija… Moj cirkus! Dođi da te poljubim, ljubi te tvoja Ana u obraz, nos,  rame. Cmok! Cmok! Cmok! Možeš mi oprostiti? Oprosti mi, molim te, ne želim te izgubiti…

Sonja (izbezumljeno, ali jako se kontrolira, kroz smiješak): Prokleto se trudim biti dobronamjerna osoba, ljubazna, draga, pravična, valjda sam zato i odvjetnica… Osuđujem te Ana na vječne bračne muke. Zaslužila si. Jebiga, volim pravo, pravnički se klaun  bori za pravdu, i tužno umre s bolovima u grudima. Klaun ima lijepi crveni nos, možda zbog stida, on se stidi za druge, on se stidi životnog cirkusa. Ana, mogla bih grcati u istini, ali ne ću, suočila sam se s istinom…  Život je lijep, gotovo savršen sa svojim usponima i padovima…

Sonja ostavlja crveni nos klauna.

Ivana (nježno pokušava smiriti napetost i nelagodu, nespretno i potpuno krivo): Sonjice, Marijine cvjetne esencije djeluju, i ja ih kontinuirano koristim, jako vjerujem u njih: kozje mlijeko – kad stalno mislite na prošlost, slatki kesten – za ljubavni očaj, ptičje mlijeko – protiv osjećaja gubitka i kod preljubnog šoka, orah – pomaže pri prilagodbi i najdraže moje dame, nikad ne zaboravite bademovo, maslinovo i ružino ulje… dovoljno je samo nekoliko kapi, i… čarolija je tu. Ja sam vitka Madona. Vi ste Madone. Ovdje su tri Madone. Tri divne, savršene gljive koje točno znaju što ne žele.

Ana (tiho): Sereš bez veze! Pomozi mi sad u ovoj situaciji, ovo je jebena situacija, i ja sam tebi pomagala kad si bježala od svoga alkoholičara, vozila sam te na hitnu, sjećaš se? Pomozi mi!

Ivana: Lažeš kravo! Zamisli, zaboravila sam, to nije istina, hoćeš da te ubijem, preljubnice! Bum! Bum! Bum! Rekla sam ti da paziš što radiš! Bum! Bum! Bum!

Sve tri kao padaju mrtve. Ali Sonja i Ana  počinju se strastveno tući. Ivana se trudi biti sudac i samo trčkara oko njih. Baca hrpe haljina na njih. Zapetljale su se u tijela i maskenbalske kostime. Vrište!

Sonja: Ubit ću te! Bila sam trudna! Kako si mogla! Imala si svog muža! Tvoj muž te voli!

Ana: Čekaj objasni ću ti Sonja! Smiri se! Jača sam od tebe! Pusti! Razbit ću te!

Sonja: Ti si zvijer! Bezosjećajna kravo! Čudovište! Bila sam ti najbolja prijateljica!

Ana: Pusti me, pusti i ja sam bila trudna! Pa što?

Sonja: Molim?

Ana (šuti)

Sonja: Ponovi! Ponovi, pijana kozo!

Ana: Ne ću! Što se tu ima ponoviti. Dogodilo se, zajebala sam cijeli život! Jebi ga… Odvratna sam… treba me ubiti! Deset sam godina lažljivica!

Sonja: Ali ne radi se o tebi, već… Ana ti si…  Koja si ti… Nemam riječi. Ti si čudovište. Mrzim te, mrzim te… Ubit ću te… Ne, izvoli van! Nikada te više ne želim vidjeti! Van iz  stana… (drži širom otvorena ulazna vrata, ali Sonja se lomi) Jadna moja, dođi. Ti obožavaš djecu. Ti si najbolja učiteljica. Dođi… Sve je glupo… Sve je to prošlo… Jebem ti, koje je ovo sranje!

Iz lude histerije obračuna prelaze u bespomoćni smijeh i plač. Osjećaji su se stopili s glazbom. Pjesma je lijek.

Ulaze u pjesmu. U hitove iz osamdesetih. Cipele im služe kao mikrofon.

Druženje prekida zvono ulaznih vrata. Sonja se pokušava sabrati. Radnici su ispred ulaznih vrata ostavili nove crne sjedalice. One divlje koketiraju s njima. (čujemo samo muške glasove, ne vidimo ni muškarce ni nove crne sjedalice)

Sonja: Hvala vam! Dalje ćemo same. Bit će sve u redu. Doviđenja i još jednom hvala. Zbogom!

Ana (na vratima, oskudno odjevena): Majstori, hoćete s nama nešto popiti, pojesti? Ispričavam se, moj je brak u sranju, čiji je brak još u sranju pa da se mi posrani malo družimo… Ja sam Ana. Jako sam otvorena za razgovor, druženje. Pravim pizdarije na svakom uglu!

Ivana (malo izvana, malo na vratima, muca na slovo r, ispričava se) Ja sam bacačica noževa u muške guzice! Ivana, drrrago mi je! Dobro ciljam! Žao mi je, sad ću brrrrzo na policiju. Sjajno sam izdrresirani rradnik, doktorrirrala sam na prrašini. Volim kuhati, sprrremati, to je moj život… Prrrašina mi je najbolji prijatelj… (ušla je) Evo, i ovo ovdje, sve ću sada sprrremiti! Doktorrrica sam znanosti! Smjer prrrašinologija! Napisat ću knjigu zvat će se Guzica!

Ana (u koketnim pozama): Koje lijepe, crne sjedalice! Tako su glamurozne! Hoćemo nešto popiti, pojesti? Hoćete ući, izvolite? Ne smijete, šteta, što?, gazdarica je zabranila? Već odlazite, doviđenja, drago mi je što smo se upoznali, pa svratite ponekad!

Sonja: Potpuno ste pijane! Hajde, dosta je bilo divljakuše. Pomozite mi iznijeti sjedalice s uzorkom oblaka. Dajte da to zamijenim. Pomozite mi, treba mi pomoć! Moram sve srediti! Ne želim nered! Sredite taj nered! Odmah! Nisam vas ni trebala zvati!

Pod glazbom njih tri pokušavaju iznijeti stare sjedalice. Opća zbrka nespretnog iznošenja sjedalica. Ludnica. Soba ostaje prazna.

Sonja (potpuno izgubljeno): Ne, vratite mi nazad sjedalice. Molim vas, nisu to samo stvari, te stvari imaju dušu… moju… To su moje stvari! To su moji oblaci… ja sam ih stvorila.

Ana: Baš je dobro bez sjedalica, pogledajte koliko ima puno prostora! Sonja,  ne zajebavaj! Odluči se što hoćeš! Što, zato si nas zvala? Da ti iznesemo sjedalice! Ovo još nisam doživjela. Ispričavam se Ivana u Sonjino ime, ne ide više k psihijatru. Inače je divna žena, moja najbolja prijateljica. Oprostila mi je što sam joj iskoristila muža. I ona je meni oprostila što sam ja ostala bez djece. Duša od žene! Ubili su joj muža, možda i slučajno, nikada se nije saznalo. Svoju je djecu  dala svojoj mami. Savršeno je brižna majka.

Ivana: A zašto si ti danas donijela pisma? Odgovori! Zašto?

Ana: A zašto si ti danas ubila muža? Odgovori! Zašto!

Sonja: A zašto, zašto, ZAŠTO? Odgovorite zašto!? Do vraga, hoću odgovore!

Ivana (pijano i iskreno): Ana, Ankice morrram kući. Sonja, zašto si kupila nove sjedalice, pa starrre su ti nove… Ne razumijem…Ovo je besmislena, apsurrrdna situacija… Tako se rrrazbacuješ novcima, novci se moraju štedjeti. Ne padaju novci s neba. (zastane i onda ljuto) RRRRR rudar radi u rudniku RRRR. U pičku matrinu, nitko me više ne će tući! (napad na Sonju) Ne ću te sažalijevati, uostalom ti si znala, sve si znala. Igrala si lukavu igru, htjela si biti žrtva, mučenica, čuješ, puna kapa mi je tvoje filozofije, ti si iznad svega, tako si pametna, sofisticirana, tvoj je svjetonazor  tako profinjen, (udara ju po leđima) uspješna poslovna žena! I ja kao svinja želim priznanje, hoću da i meni neko kaže hvala i izvolite! Kako ste danas gospođo Ivana Duk? Sjednite, malo se odmorite, danas ste ispeglali hrpu rublja, ispekli domaći kruh, dobili ste bocom po glavi, imate li za kruh? Ti si razmažena… razmaženo derište… sve si dobila na pladnju, uvijek, uvijek si mogla birati…

Sonja (sama sebi, pokušava smiriti disanje, osjeća veliki umor): U redu je Sonja! Sve će biti u redu. Samo dalje, Sonja dalje! Ne slušaj ih Sonja… Svejedno mi je, radite što hoćete, ništa više nije važno… (napad) Konačno zašutite! Šutite! Egoistične, romantične, neiživljene krave! Cijelo druženje slušam vaše jebene kilometarske monologe! Ne zajebavam, nego se mučim, pravim oproštajnu svetkovinu, umirem! Sjeckam se na dijelove! Pravim idiota od sebe. A vi ste slijepe, ništa ne vidite, ne čujete, samo ja, pa ja, vol sam na ražnju… Pune ste samosažaljenja… Klimakterične kokoške… jebiga, bolesna sam, ozbiljno sam bolesna, imam rak… Odgovorite mi ZAŠTO?

U sobu ponovo proviri susjeda Marija, velikih, raširenih očiju, gleda i sluša, ali nitko na nju ne obraća pozornost.

Susjeda Marija: Sonjice, vi ste bolesni? Ne, ne sve mora ići po redu, niste vi na redu… nikako nije vaš red… To nije u redu, red mora postojati, inače će nas sve tragedije jednostavno progutati, nestat ćemo, život nema smisla ako nema reda, još nije vaš red… (ode)

Sonja (skida nos klauna, i skida crne gaćice ispod suknje, opet zbog osjećaje slobode): Kupila sam crnu pidžamu, crni ogrtač za bolnicu,  nove crne sjedalice, sve je novo, nove istine u glavi… Htjela sam se svega riješiti! Svih predmeta, namještaja, sebe! Sad počinje novi početak! Nova sam kao od majke rođena!

Ivana: Sonja, draga moja. Najdraža moja, molim te nemoj mi zamjeriti, molim te, nisam htjela, sve je ispalo… kako je ispalo.

Sonja: Druženje je gotovo. Sve smo umorne. Idite kući … Vani je mrak, željela sam hodati kroz mrak, tad ne ću vidjeti bolničke viruse. (smijeh) Ne ću crnu boju, tupost liječe žive boje. Provjereno, što šarenije to bolje. Gospođa Marija nosi samo šarene haljine.… Ana, daj mi neku novu haljinu iz kupovine.

 

Ivana i Ana su u šoku.

 

Ivana: Sonja čekaj, bolesna si… Ali zašto  nam odmah  nisi rekla…

Sonja: Nisam mogla… Odlično se osjećam, zapravo letim! (duhovito naređuje) Molim vas svaki dan me nazovite u bolnicu, i bez oplakivanja, donesite mi izrađene fotografije, ali nemojte mi govoriti o prevarama. Gora sam nego vi!

Ana: Zašto si šutjela, zašto odmah nisi rekla čim smo došle? Ne bi te gnjavile sa svojim problemima. Što kaže liječnik?

Sonja: Ana, ti si o svojim tajnama šutjela deset godina. Deset, dugih, jebenih godina… Nisam imala snage. Bojala sam se da ćete me sažalijevati, bojala sam se istine baš kao i ti... Liječnička je pretpostavka  da imam tri mjeseca života. To je jako puno vremena. Baš puno.

Sonja (smijeh, grli Ivanu, govori Ani): Pa dobro hoćeš mi posuditi haljinu Ana? Ivana, dobra moja, ostavljam ti ovaj stan, tebi i Maji, potražit će te odvjetnik gdje god bila. Ivana, stvarno ne vjerujem da si ubila muža, tko još umire s nožem u stražnjici.

Ivana: Ali ti imaš djecu… To nije u redu…

 

Sonja: Imaju dovoljno, možda čak i previše! Baka i djeda im sve ostavljaju u Americi. Ne smiju odmah sve imati! O nečemu moraju maštati. Moraju se boriti u životu, moraju otkriti što žele ili ne žele.

 

Ana: Sonja, kako se to moglo dogoditi, kada?

 

Sonja (grli Anu): Ne znam, valjda onda kada se najmanje nadaš, iznenada, očekuješ sreću, a dobiješ rak. (smijeh) Ali veliki ljudi umiru od velike bolesti.… Ana, predosjećala sam da si spavala s mojim mužem. Rekao mi je, ali ne s kim, osjećala sam. Sada ti opraštam, ali prije ne bih Ana. Zadavila bih te. Moja su djeca i tvoja djeca.

Ana: Moja su djeca i tvoja djeca… Volim te Sonja. Oprosti mi…

Sonja: Sve je oprošteno…Izludjela sam vas, dobro sam vas izmučila, ima snage u vama. Malo sam vam ukrala snage i spremila sam je tu… Nisam sama imam vas. (smijeh kroz suze) Što reći, nedostaje mi čaša u ruci… Bitno je ono, što se odmah ne kaže. To treba nekako znati reći. Kako? Nisam vam znala reći… ali morala sam, htjela sam to podijeliti s vama, i sad jedan široki osmjeh, ne varajte bundeve. Nikada se vi nećete popraviti…

Ivana: Potpuno sam u šoku. Hvala ti Sonja.

Ana: Tri mjeseca… pa to je… nemoguće, ne ću moći bez tebe…

Sonja: Drage moje, čistačica stubišta  je u pravu, intuicija bi mogla biti uho duše, ako čuješ sebe i druge… ne znam, nemam odgovore… Intuicija je uho duše, ali tko još sluša intuiciju?

Ana: Razumiješ li Sonja zašto sam  pisala?  Morala sam ostati normalna.

Sonja: Jako dobro te razumijem… Ana, čovjeka kojeg tražiš našla si, samo  si slijepa i voliš tražiti, neizlječivo si zaražena traženjem… Uostalom, reci Martinu da ne voliš piletinu, a konačno, i ti bi jednom mogla skuhati ručak. Zbog promjene, ti voliš dobre promjene. (odlazi po bocu vode) Novčić… to se zove sreća, na ulici ga ne bih ni primijetila. Ima dobrih znakova.

Uzima mobitel i telefonira.

Sonja: Doktore, krenula sam… (šutnja) Ali ne ću odmah doći u bolnicu! Ne, prvo idem na godišnji odmor. Javit ću se kad se vratim! Čujemo se! Što kako ću? Autobusom, prve tri stanice sigurno ću se švercati, to sam često radila u osnovnoj školi, a dalje ću već vidjeti… Doviđenja!

Odmah ponovno zvono telefona.

Sonja: Rekla sam javit ću se kad se vratim!… Molim? Tko? Stjepane, ti si! (sluša) Gdje si? U bolnici! Dobro, dobro. Da, da, ovdje je, reći ću Ivani…

Sve tri su zagrljene. Suze su topli prijatelj.

Ulazi susjeda Marija, vrlo nježno govori.

Susjeda Marija: Joj, joj ispričavam se… niste otišle? Kolači se najslađe jedu u društvu. Molim vas poslužite se. (pravi reda) Baš ste nered napravile, neka, neka, jednom se živi, e dobra prijateljstva… to je srce života, hajde jedite, sve ste mršave i mlade, u najboljim godinama, možete si to priuštiti… koliko kostima… kao za kazalište… vani su neke crne sjedalice kao za kakvu sahranu. Iš, iš, iš zločesti vjetrovi, nas nitko ne će dirati, ovdje je mladost, srčana prava mladost… (iz njedara kućne haljine) Sonjice, malo mi je neugodno, ovo je staro sto godina, i tu je… ako mi se slučajno što dogodi, voljela bih da je to kod vas (džepni molitvenik s mnoštvom papirića, uspomena, adresa) Sonjice, električar mi je uništio  struju, zidove, stan mi je pun prašine… Idem, idem… (ne odlazi)

Sonja: (lista džepni molitvenik) Mala suha tratinčica, je li to tratinčica ili visibaba Marija? Draga Marija, jako vas volim, čuvat ću to… Društvo, gdje mi je putna torba? Ana, kako ide onaj tvoj stih: U mojoj ulici ipak ima mnogo drveća i raste, raste zeleno lišće. (smješka se) Sonja mi je ime.

Ana i Ivana na podu otvorenih usta jedu kolače. Suznih očiju.

Ivana: Ovo se nekom drugom događa.

Ana: Sve će biti u redu.

Sve zajedno (zagrljene): Sve će biti u redu…

Sonja (s knedlom u grlu ali radosno): Cijenjeno moje društvo, moram se spakirati, hoćete sa mnom?

U toplom prijateljskom zagrljaju sve četiri stoje u zamrznutoj slici.  Zavjese na prozoru nemirne. Prodiru zvukovi grada.

Oblaci u glazbi… U sobi putuje stotine oblaka!

Kraj



Facebook! TwitThis