Tags: 2F 1M

Marija je mlada djevojka koja je u potrazi za uspjehom u književnom svijetu otišla u veliki grad i neslavno propala. Svoju priču o ljudima koje je srela

i stvarima koje su joj se dogodile pripovjeda svojoj prijateljici Jeleni koja nije prisutna fizički, nego samo u Marijinim mislima.


GODINA: 2010.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 2

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 1

AUTORSKA PRAVA: cc imenovanje 



(NAPOMENE VEZANE UZ LIKOVE: Jedna glumica igra sve likove)

(Na sceni ulična svjetiljka i ispod nje neka trošna stolica. Kasna je jesen i opalo lišće šušti pod ljudskim koracima. Ipak, ulica je pusta i nema nikoga. Svjetiljka svjetli u nekom napuštenom dijelu velegrada i na pola scene izlazi žena pognute glave, sasvim opušteno. Izgleda pijano, ali nije pijana, samo umorno djeluje. Kosa joj je slaba i prljava, ali je pristojno obučena u neki džemperak i farmerice. Na nogama su joj starke. Ulazi i sjeda na trošnu stolicu i pravi izraz lica kao da joj se gadi.)

Marija (puše od umora i zagleda se u daljinu): Možda šetnja i nije bila tako dobra ideja. Bole me noge. Umorna sam. (trzne glavom kao da ju je ubola osa u vrat i krene masirati sljepoočnice).

(izruguje se-) Donesi ovo, donesi ono, haj' naplati, očisti stol, promijeni pepeljaru... Jebeni luzeri.

(Vadi cigarete)

Draga Jelena- samo da znaš da NISAM prestala s pušenjem. Kako bih mogla prestati kad u onoj vražjoj kafani ne možeš normalno ni disati ako ne udišeš dim.

(ustaje) Da, ja se samo, onako kako smo uvijek vježbale, prilagođavam zraku koji udišem. Kao riba kad je upecaš pa ona ne može disati na svježem zraku, tako i ja kad me netko upeca van iz one rupe ne mogu disati bez nikotinsko-katranske izdisajne smjese. Jebeš kisik. Ovo je prava stvar! (ispuhuje dim).

Nije to neka plaća, znaš. (stoji na rubu scene i promatra dim cigarete) ali što će meni više? Ja još uvijek živim sama. Dovoljno imam da svaki mjesec kupim neki klasik od čike koji prodaje stare i rabljene knjige na autu tamo prekoputa plavog sata. Dobro, da, kupujem i hranu. Ponekad uzmem ostatke iz restorana gdje radi jedan od mojih stalnih mušterija. Haha, ovo zvuči kao da sam kurva. Ne, ne, ne brini, nisam se prokurvala. Jedini ljudi koje susrećem su oni prljavi pijanci koji bježe iz svojih sumornih i dosadnih života u tvrde stolice neudobne atmosfere i teška zraka.

(uzima nožić iz džepa i rezbari na svjetiljci neka imena) Ali neću još dugo.

Kako je to smiješno, Jelena. Ja sam došla u ovaj grad da napravim nešto od sebe. Ti ćeš sigurno reći da sam propala. Konobarica u birtiji- i nije neko ostvarenje sna. Ali znaš, ti ljudi... oni su drugačiji! Oni su priče. I imaju svoje razloge za sve što rade i što su uradili. I što su meni uradili. Ti mi takvo nešto ne bi nikada napravila, jelda? Haha. Ne, nikako.

(u kutu scene ugleda stari, drveni stol kojeg je netko tu ostavio i odlazi do njega i dovlači ga na scenu. Sjeda na stolicu i postavlja se u stav muškarca. Puši cigaru, ispruži noge i zabaci glavu lagano unazad)

Ispričat ću ti zašto se vraćam kući. Ti bi od svih trebala prva znati. Bio je tu jedan- tip. Da, ne bih ga ja nazvala gospodinom- iako na prvi pogled u svom odijelu i ulaštenim cipelama djeluje kao jedan, niti pak običnim starcem jer nije običan niti je star. On je baš- tip koji je tako prokleto nesretan.

(vraća se iz ovog stava u stajaći položaj i kao da ulazi na vrata govori): Uvijek kada uđe kaže isto: (oponaša duboki muški glas) Pelin s ledom i pivo! (ponovno ženskim glasom): i onda se onako sumorno i teško sroza na stolicu. (govoreći to glumi kako Tip ulazi i sjeda na stolicu).

Kad je počeo dolaziti imao je kratku kosu i zamijetila sam njegove tamne, smeđe, vučje oči. Nije on izrazito lijep, Jelena, ali da je privlačan- to mu se mora priznati. Nakon tjedan dana pelina i piva shvatila sam da su njegove ruke s dugim i nježnim prstima, a to sam isto zamijetila dok mi je plaćao piće, da su te njegove ruke umorne i tužne. Kad mu je kosa narasla negdje do uha odlučila sam sjesti s njim i popiti vodku. Daj, Jelena, pa znaš da sam ja oduvijek pila vodku misleći da ću tako biti bliža Dostojevskom i Rusiji. A uostalom, taj dan i nije bilo naročitog posla. Tada je sve počelo...

(dok to govori stoji po strani stola, kao da se obraća publici, a onda, kad to završi, vraća se za stol i vodi dijalog sama sa sobom. Ženskim glasom govori svoje rečenice, a muškim glasom izgovara tobožnje riječi Tipa iz kafane.)

(gleda prema praznoj stolici): „Izgledate umorno“

(gleda prema publici): rekla sam mu, ali ne previše koketno, Jelena. Uradila sam to iz zanimanja za njegovo stanje jer je bio vidno neraspoložen i nadala sam se da će od njega, kao ni iz čega doći neka moja izgubljena inspiracija. Spustila sam piće na stol (demonstrira to) i pokupila prosuti pepeo.

(sjeda na stolicu koju je maloprije gledala i glumi muški glas): Da, jako sam umoran.

(ustane i vrati se ispred stola, svojim glasom): Ne, ne, Jelena, zapravo, rekao je:

(vraća se na stolicu, muškim glasom): Da, trajno sam umoran.

(Ustaje od stola i baci se u lišće pod svjetiljkom)

Zamisli, kako umjetnički rečeno! TRAJNO SAM UMORAN! Ti znaš da sam ja oduvijek htjela analizirati neke čudne ljude s tamnim, vučjim očima. A on je imao na sebi odijelo bez kravate. Samo raskopčana dva gumba s vrha bijele košulje. Nije mi se sviđao, vidjela sam na njegovom izgledu da je pun problema kao ovogradske ulice žvakaćih guma, ali sam imala potrebu pričati s nekim, znaš. Previše sam sama bila u to vrijeme i skoro da sam počela zamišljati glasove. Sreća pa sam imala volje razgovarati s njim. On je bio prvi s kim sam imala volje razgovarati.  (ugleda drugu stolicu u drugom kutu scene i donosi je za stol)

Rekla sam mu:

„Smeta li Vam ako sjednem s Vama trenutak? Sad nema posla, a i ja sam poprilično umorna.“

(sjeda na njegovu stolicu i opet namješta muški glas. Svaki put kad ga oponaša premješta se na drugu stolicu i namješta muški glas): Ne smeta, naprotiv. Godilo bi mi društvo. Cigaretu?

(Nudi cigaretu sama sebi i sama je prihvaća premještajući se na svoju stolicu)

(ponovno svojim glasom): Hvala.

(ustaje i stane ispred svjetiljke, hoda naprijed po sceni, obraća se publici):

I onda mi je tako odsutno pripalio cigaretu. Nimalo džentlmenski ni zavodnički. Više iz navike, zato što je nekad davno pročitao u nekoj knjizi ili tako nešto da se to tako radi. Ne znam koji mi je bio vrag da ga ispitujem sve te stvari koje sam ga pitala. Valjda sam bila preusamljena. Ti mi nisi pisala.

(vraća se na svoju stolicu i puši cigaretu): Zašto ste tako umorni? Gdje radite?

(muškim glasom, sa druge stolice): Ma, posao i nije tako težak. Radim u jednoj državnoj firmi, odnosi s javnošću, ništa posebno. Zapravo je taj posao jako ugodan, ali ljudi nisu. Ljudi su tako licemjerni i odvratni. Truli i sagnjli kao kruške kad stoje predugo na stolu, u zdjeli pod lusterom. Od njih sam umoran. I od svoje obitelji sam umoran.

(vraća se u ženski glas, ustaje od stola i ponovno govori publici, pušeći cigaretu)

Isprva sam, da budem iskrena Jelena, mislila da dolazi od ljubavnice ili tako nešto, ali dok sam sjedila pored njega nisam primijetila tragove ruža na onoj savršeno bijeloj košulji koja je isto tako savršeno ispeglana kao i oprana. Nisam osjetila ni trag ženskog parfema, a sigurno bih da ga je bilo. Govorila si mi da su takvi dolazili kad bi varali. Nije on tu proveo previše vremena da taj parfem izlapi, a dolazili su u taj sumnjivi lokal i prije oni koji su mirisali na prevaru. Ne, Jelena, nije on bio nevjernk. Bio je muž, to je bilo vrlo jasno zbog njegove odjeće, posla i kose. Isto tako po očima mu se moglo vidjeti da nije bio ljubav. On je bio navika. Ti znaš da ja znam kako je grozno biti navika bez popratnog sadržaja.

(vraća se za stol i gasi cigaretu. Ženskim glasom): Imate veliku obitelj?

(s druge stolice, muškim glasom): Ma, prerano sam se počeo brinuti oko toga da uzdržavam nekoga. Prvo roditelje, nisam htio da mi plaćaju hirove i mladalačke želje. Radio sam svakakve poslove i bio neovisan o njima vrlo mlad. Nisam studirao, svirao sam po bendovima sa završenom gimnazijom. Godinama kasnije uspio sam kupiti neku diplomu i evo, vidite.. u našoj državi sve je moguće. Ne kažem da ne radim dobro svoj posao, naprotiv. Praksa čini doktora, ali ja boga mi nisam imao velike temelje za to. Samo malo sreće. Sad zaista netko ovisi o meni i mome novcu i bojim se da je u tome problem.

(druga stolica, ženski glas):  U vama?

(druga stolica, muški glas): U mome novcu.

(Marija se opet vraća u svoju ulogu, sada iza svjetiljke postavlja neke stare šank stolice i šank, odlazi iza njega i opet se obraća publici slažući neke boce po šanku):

Kažem ti, Jelena! Falilo mu je ljubavi, vidiš li? Tog se osjećaja nisam poželjela a već sam bila naviknuta na njega. A dobro, nije ni čudo da mu nešto fali kad dolazi u ovu rupu. To sam mislila onda. (odlazi do stola) Zato sam stalno inzistirala da mi govori o sebi. Ja sam bila tu svaki dan i puno mi je toga falilo, zato sam to znala. (uzima pepeljaru) Poželjela sam se onog osjećaja vjere da mogu nekoga spasiti (nosi je do šanka), ali znaš, Jelena... (istresa je i krene ponovno prema stolu) ni meni nije bio problem pričati mu o sebi. Nisam imala kome drugom. Ti bar znaš da nisam.  (sjeda na stolicu) Nije mi smetalo čak ni na početku kad me pitao

(muškim glasom): Mladi ste, zašto trunete u ovoj rupi? Tko ste vi?

(druga stolica, ženski glas):  Zovem se Marija. Došla sam u ovaj grad prije nekoliko mjeseci s ciljem da postanem slavna. Zvuči iluzionistički, zar ne? Pa dobro, došla sam da probam progurati svoje škrabotine u neku izdavačku kuću, a jedino što sam uspjela progurati je vlastiti nos u vaše osobno poslijepodne.

(ustaje, ode ispred stola, sjedne na sredinu scene, obraća se publici)

Jelena, ne mogu ti opisati kako se štrecnuo kad sam mu ovo rekla. Izgledao je doista zainteresiran za mene. (trenutak šuti pa onda pokunjeno)

Dobro, nije. Izgledao je doista zainteresirano za još jednu nesretnu priču, za malo empatije od nekoga tko je isto toliko jadan kao on. A to sam bila ja. Dobro, Jelena, samo sam se tako tada činila! Nisam ja stvarno jadna. Stvarno nisam. (odlazi do linije za šankom i pušta glazbu. Smije se)

(nasipa sebi vodku i odlazi do stola, stavlja je na stol ispred stolice s koje izgovara riječi ženskim glasom i govori): Zašto me tako gledate?

(prema publici): Stvarno je imao čudan pogled, kao da me analizra- mislila sam tada. Da sam prokužila njegove jednostavne misli i oštećene struje kojima su one tekle bilo bi mi lakše sada, kad je već prekasno za to što sam uvidjela. Kad sam uvidjela da je taj dan bio pupoljak mog rascvjetanog kraja. Kad je već prekasno, nakon što sam uspjela zapetljati i pobrkati sve te stvari.

(zamisli se, pa se prebaci na njegovu stolicu ispred koje stoje pelin i pivo)

(govori muškim glasom): Dakle, pišete! Mogao bih se zakleti da u mojoj firmi radi jedan izdavač.

(druga stolica, ženski glas): Stvarno? (ushićeno se pridigne, stane iznad njegove stolice) poznajete li ga? Mislite li da bi bio otvoren za suradnju?

(ležerno se spušta iz tog položaja na njegovu stolicu, muškim glasom): Ne, ne poznajem ga osobno, velika je to paleta ljudi.  ja sam ipak na ne toliko visokom položaju, ali koliko znam spominju nekoga. Pa dakle, vi ste umjetnica. Baš lijepo.

(druga stolica, ženski glas): Ma, umjetnica. Nisam baš sigurna. Pišem romane i drame, ali nemam baš nekog uspjeha. Probala sam na natječajima, ali mo'š mislit. Imam prestandardne uzore. Mi to zovemo klasicima, ali oni kažu da su Krleža, Dostojevski, Kafka i njihova vojska dosadni i previše puta viđeni. Nisam ja nikakva umjetnica.

(druga stolica,muški glas): Tako je govorila i moja žena dok je bila na početcima. Da nije umjetnica.

(Marija ustane i ode do drugog dijela scene, počne dovlačiti drugi stol i govori publici)

Spomenuo ju je i tad sam shvatila da sam u pravu. Moram ti priznati, Jelena, bila sam ponosna na svoju pronicateljsku sposobnost. Jednostavno sam osjetila da Tip ima ženu. Po odjeći i sve to.  A ovo „da nije umjetnica“ izgovorio je s jednakom dozom skepticizma kao i neke teške ljubavi. Da,teške. Izgledao je kao da voli nekoga tko više ne živi. Razmišljala sam o tome zašto bi mi htio pomoći, a vrijeme je pokazalo da je svemir to napomenuo samo zato jer sam ja bila osobito raspoložena da sve uprskam. No, doći ćemo do toga.

(postavi stol nedaleko od prvog i vrati se na svoju stolicu)

(ženskim glasom): A vaša žena isto piše? (uzima gutljaj vodke)

(druga stolica, muški glas): A ne, ne. Ona je glumica. Akademska glumica. (pripaljuje cigaretu)

(odnosi pepeo, ženskim glasom):  Oprostite na direktnosti, ali ne nosite prsten. Je li vaša žena umrla?

(hoda do šanka, trese pepeo)

Da si mu samo vidjela izraz lica. Bila sam u krivu. Žena mu je bila itekako živa.

(vraća se za stol, muškim glasom): Hahah, ne ne. (vuče dim). Živa je. Samo, mi se volimo na neki čudan način. Na neki životinjski nagon. Nije to do njene umjetnosti, upoznao sam mnogo umjetnika u životu. Da, svi su čudni na svoj način, ali... ja sam je volio ljudski, istinski. Volim je i sad, samo što je ona.. (vuče dim, ustaje poput muškarca ali se negdje pri kraju stola transformira u ženu i govori publici)

Zašutio je tako bolno, kao da sam ga pogledom ubola u unutarnji dio oka pa ga je morao zatvoriti u nadi da ne vidim da ga je zaboljelo. Ustao se i ugasio cigaretu, i krenuo prema izlazu. Na izlazu se sudario s njom.

(vraća se do ruba stola, gasi cigaretu i govori muškim glasom): Žao mi je ako sam Vas umorio svojom pričom. Moram ići, predugo je prošlo od kraja mog radnog vremena, ne bih htio- bez uvrede- da me netko ovdje pronađe. Javit ću Vam što je bilo s izdavačem. (okreće se i glumi da se sudarila s nekim, opet muškim glasom): ispričavam se, nisam Vas vidio. (prodoran pogled u prazninu, kao da nekoga mimoilazi, krene prema izlazu, okrene se oko svjetiljke i transformira u neku drugu ženu)

(drskim glasom sa govornom manom na r): Kreten glupi!  Neka pazi kud ide!(žuri prema maloprije donesenom stolu).

(okreće se prema publici i vraća se u lik Marije)

Ona, Ona je nastavak priče o mom krahu. Samo joj je malo falilo da potpuno podsjeća na tebe. To me je i dokrajčilo. Tebe, još uvijek, nije bilo nigdje. Nisi se ni sjetila doći. Ma ni nazvati, kamo li doći.

Kad je ušla pomislila sam da je prosjakinja. (odlazi do šanka i vadi hrpu nekih čaša) Poderane farmerice, kosa raščupana bez ikakvog oblika, neka majica koja visi s nje.(stane i pogleda se) Dobro, izgledala je skoro kao ja sada.  Nije me zbog toga podsjećala na tebe. Bila je jedina tu, to je bio glavni čimbenik. Ali kunem ti se, Jelena, izgledala je jako čudno! Još ta govorna mana... nisam mogla da se ne zainteresiram za nju. (počne brisati čaše krpom i slagati ih na policu okrenute prema dolje)Željela sam malo veselog duha, malo razigranosti. A tek to kako su se mimoišli! Bila sam sigurna da je to neki znak! On je otišao tako naprasno i htjela sam provesti par trenutaka razmišljajući o razlogu njegova iznenadnog bijega od mene. A onda sam shvatila da to nije bio bijeg od mene i da je vjerovatno vidio da netko ulazi. Nisam se htjela odmah postaviti na važno mjesto u toj situaciji, znaš? Držala me je i misao o onom čovjeku koji ima izdavačku kuću. Zašto mi je to spomenuo? Je li mu to izletilo? Sve sam se to tada pitala, Jelena.  Stvarno sam bila jako usamljena. Sva sreća da nisam imala vremena razmišljati. Mislim, (ironično) sva sreća da je Ona ušla u birc. Izgledala je potreseno,naživcirano. Odmah je rekla

(promijenjenim glasom, stranim naglaskom i govornom  manom na r, iz šanka govori):„Donesi mi litru žeste!“

(složi čaše na policu i kreće s bocom žestokog pića prema ženi)

(stane prekoputa Nje, stavi bocu i čašu na stol i kaže svojim glasom): Poznajete ovog tipa koji je izašao?

(sjedne na stolicu i potegne iz boce, nekim lažnim američkim naglaskom, s govornom manom na r): Ne treba mi čaša, ja pijem kao prava dama! Lejdi! Koga? Onog prgavog lika koji me umalo srušio? Hah.

(ustaje se i okreće prema publici): Imala je tako lažan naglasak, Jelena!(kreće se prema stolici i oko nje kao da proučava nekoga tko sjedi na njoj) Kad je tek progovorila mislila sam da je neka Amerikanka koja se doselila ovdje. Ali sam već nakon druge rečenice bila sigurna da nije bila nikakva Amerikanka.(ustaje i staje iznad stolice) I bila sam u pravu, ispričat ću ti! Ali, još jedna mi je stvar bila čudna. (prolazi do drugog stola) Nije mi potvrdila ni negirala poznavanje onog Tipa. Samo se polunasmijala. Da,polunasmijala. (odlazi za šank i izvlači krpu kojom krene brisati stol za kojim je sjedio Tip) To me, naravno, odmah zaintrigiralo. Ja sam se uvijek petljala gdje mi nije bilo mjesto, ali sad mi ionako u čitavom tom gradu i čitavom tom svijetu nije bilo mjesto, nisam mogla ništa izgubiti ako se upetljam u još nečiji život. Ja sam samo bezazlena konobarica, što im ja mogu napraviti? Mislila sam da su to mislili i mislila sam da sam to mislila. Ta samoća me izjedala. Samoća i pitanja gdje ste svi i zašto pobogu nikoga nije briga za mene. A očito je u mojim rukama i mojoj glavi bilo previše moći, Jelena. Još uvijek to mogu! Zapetljati čvorove od paukovih niti. Ispričat ću ti, samo slušaj! Naravno da sam je morala upitati

(dok govori kreće prema drugom stolu i Njenoj stolici): Je li sve u redu? Izgledate nekako uzrujano.

(sjeda na stolicu nekako prostački i opet lažnim naglaskom s govornom manom) : Da, uzrujano! Kreteni! JA, ja i nitko više sam zaslužna za sve što su postigli! (ustaje sa stolice i kreće se u suprotan kraj pozornice) danas sam bila u bolnici. Neka baba je pala na ulici i pomislila sam- fak, zar se ovo uvijek baš meni mora dogoditi? Da se netko slomi na sred strit i onda ga ja moram dizat iz blata! Uvijek to radim, a onda sam pomislila- možda će mi se to računati kao dobro djelo! Nekad, za raja ako bude trebalo.. A ono, šta sam mogla, podigla sam je i kao- slomila je faking kuk. Odvela sam je u jebenu bolnicu i znaš li... kako se uopće ti zoveš?

(stane malo lijevo i okrene se prema svom prethodnom položaju): Marija.

(desno, naglaskom, nemirno, cupkajući jednom nogom): Meri, znaš li što sam tamo vidjela (prema njoj): Vidjela sam..  imaš li sigaret?

(lijevo, svojim glasom): Da, zapravo, ostala je kutija cigareta ovom tipu od maloprije, sigurna sam da se neće ljutiti ako uzmete njegove. (govoreći to odlazi do stola za kojim je sjedio Tip, donosi cigarete i upaljač, opet nudi sama sebi i sama uzima)

(desno, naglaskom): Ma jebe me se, iskreno, Meri.  (pripali cigaretu)

(govori publici, svojim glasom)Draga Jelena, koliko je ta žena psovala! I kako je bila prokleto nepovezana! Ona je bila kao tjedan PMS-a na dvije noge. (uzima postere Pink Floyda, Nick Cavea, The Beatlesa, Kate Bush, Janis Joplin i lijepi ih na improvizirani zid dok govori) Imala sam dojam da je jedna od onih žena koje uvijek stanu pred oglasnim pločama u gradu i onda ne zapamte ništa što su pročitale. Ni koncerte, ni oglase, ni smrtovnice i da zato nikad nemaju pojma kud bi sa sobom. Takva si bila ti. Vjerovatno si još i sad, ali kako bih ja to mogla znati. (stanka) Samo u ovih par minuta već je meni započela tri priče i nijednu nije završila jer nije znala gdje bi sa sobom! Stalno bi se gubila i onda bi se vratila onim, kao..

(desno, naglaskom): Gdje sam ono stala,Meri?

(publici): I stalno me zvala Meri s onim naglaskom i onim iritantnim „r“. Ne znam zašto sam joj dopuštala da me tako zove. Doduše, djelovala je nekako superiorno nada mnom. Djelovala je tako slobodno i ostvareno, kao da može sve! A ja sam djelovala nekako djetinjasto pored nje. Nekako baš malo, radnički i služnički. Tada mi je to odgovaralo jer sam na tu stvarnu figuru roba i vješalice za sve te nebuloze obukla nekakvu vlastitu masku spasitelja i uživjela se u ideju da ću pomoći smušenim osobama. Kao da sam ja bila nešto uravnoteženija od njih,ali eto.

(njoj): Vidjeli ste nešto u bolnici.

(desno, naglaskom): Vidiš li ove  ožiljke na mojim rukama? (gleda u ruke) Tu su još od djetinjstva. Imala sam ... ma, ništa nisam imala. Osim želje da im se svima osvetim. Zato sam odlučila postati glumica. Ali sam dugo živjela u zabludama kroz taj put do glume. (odlazi do postera) Sanjala sam daske, mjuzikle koje bih gledala na improviziranom kazalištu. (uživljava se u neku ulogu i pleše) Gledaj ovu Janis. Ona je bila luda, a ja sam htjela biti poput nje. Ja sam samo bila pametnija. Tako sam im se osvećivala za udarce. I psihičke i fizičke.  Samo, ti fizički ostanu kao medalje koje označavaju pobjede. A psihički te unište. Sravne te sa zemljom. Sa fizičkim ožiljcima plešeš, ostvaruješ snove, nosiš ih kao šminku. Kao glumica scensku šminku. Kada te peku, peku te kao maskara u očima pod znojem od svjetla reflektora. Kad se zacrvene, rumene se kao tvoji obrazi nakon par poteza četkicom. Kad pomodre, oni su samo jako sjenilo koje je ostalo nakon trljanja očiju poslije čestitanja. Zbog toga sam htjela postati glumica. Da nosim ožiljke kao pobjede. I uspjela sam, Meri!

(ponovno naprijed, okrenuta leđima publici, kao da gleda ovu ženu i govori  joj): I ja sam imala san. (s krpom u ruci) O tome da me citiraju. Razumijete me, sigurno. I da, citiraju me. Samo što moje rečenice potpisuje svatko svojim imenom.  Glupo je reći da ste takvo što čuli od konobarice. Prije krčmarice nego konobarice, ali eto. (čisti stol) Samo što moj san još nije..

(prekida rečenicu i mijenja glas i naglasak): stap it, stap it Meri. Snovi ne postoje na javi, inače to ne bi bili snovi. Ne budi sili.

(u liku Marije): Kako to mislite? Pa Vi ste glumica i ostvarujete svoje snove.

(naglaskom): Nemoj me persirati, Meri. Ni ja tebe ne persiram. Hajdemo ti i ja biti prijateljice! (kao da ide prema Mariji) Ha? Što kažeš? Frends! (grli zrak pa se vraća naprijed na scenu) Ja nisam ostvarila svoje snove, fali mi još ono nešto! (stanka pa se okreće prema mjestu gdje je stajala u liku Marije) Ispričaj mi svoj život! Hajde, ispričaj mi svoj život, Meri!

(publici, na putu od prednjeg do stražnjeg dijela scene): A ja sam uvijek bila mazohist.

(gase se svjetla, stanka)

(na sceni neka soba s foteljama, Marija prepričava svoja druženja s Njom)

Marija: (s ruba scene ide prema sredini i pred kraj rečenica počne teturati) Razgovarale smo tu večer u kafani dugo i  od tada- dolazila je svaki dan. Upotpunjavala bi mi vrijeme dok sam radila, a onda bi se zajedno napile i odlazile skačući po gradu i pjevajući.

(kao da je pijana, naglaskom, s lažnim r): Sjeti se mjuzikla na koji  sam te vodila! O onoj ženi koja misli da zna pjevati (penje se na fotelju) i cijelo vrijeme (glasno) vrišti na pozornici, a ljudi oko nje pjevaju vrhunski i govore joj kako to treba izgledati, ali ona ih ušutkava i misli da je najpametnija? E, tako se i ja ponekad osjećam! Kao da svi oko mene misle da znaju živjeti ovaj život, a ja jebeno zaostajem u tom znanju! (skoro pada s fotelje pa silazi dolje i postavlja se u lik Marije)

(u liku Marije): Znači, ja sam ta koja zna kako se živi? U birtiji, razmišljajući o Tipu i njegovim ponudama u hipotetskom oblaku dima, a ti, GLUMICA , pjevaš život u pogrešnom tonalitetu? Hahaha!

(naglaskom, jako uzbuđeno): Tvoji tekstovi! Želim pročitati tvoje tekstove! Želim od tebe napraviti spisateljicu i izvući te iz one birtijetine! Ja to mogu, ja sam BOGINJA! GODDESS! Reci, Meri, zar nisam?

(u liku Marije): Možda i nisi, ali si jedina koju poznajem da je blizu toga, haha!

Čitala je moje tekstove i govorila mi da je šteta što tako propadaju, da ih treba negdje objaviti i bila je ozbiljna oko toga. (ruši se na fotelju) Rekla sam joj za Tipa i njegovog poznanika. Radila je u kazalištu, bila je glumica. Mislila sam da je ona možda Tipova žena. Rekao je da je glumica i da je čudna. A onaj njihov susret bio je sličan susretu zbunjenih supružnika. Upitala sam je

(u liku Marije, govori drugoj fotelji, s bocom u ruci): Sjećaš li se  onog Tipa s kojim si se sudarila u birtiji kad si prvi put došla tamo?

(naglaskom, na drugoj fotelji s istom bocom u ruci): Oh, hani, nije to bio prvi put da sam došla tamo, samo si me ti prvi put tamo vidjela.

(u liku Marije): Pa, dobro, sjećaš li se?

(naglaskom): Da, da.. bio je izrazito privlačan! Zašto me to pitaš, Meri?

(u liku Marije): Mislila sam da si njegova žena! hahaha

(naglaskom): Haha, da bar! Moj muž je isto bio zgodan, ali onako zgodan ne! Kad me varao tako poluzgodan, strah me pomisliti što bi se dogodilo da je još bolje izgledao. Znaš li ti kako je ponižavajuće sjediti kući i znati da se on vucara po soliterima  s nekom flundrom?

(u liku Marije): Ne, ne znam. Ali znam kako je to biti ostavljen. Nije me nikad ostavio muškarac, bar to ne. Ali su me ostavili svi moji voljeni. Nikoga nije briga gdje sam.

(publici): Mislila sam na tebe.

(naglaskom): Ne pretjeruj, hani. Što je ono tamo, ona silna pisma?

(u liku Marije):  To pišem svojoj najboljoj prijateljici, Jeleni. Bile smo nerazdvojne! Znala je sve o meni. To je najbjelja zastava koju možeš podignuti u životu. Otkriti nekome sve svoje. Sad je ona kući, a ja sam ovdje. Ne zove, pisma mi se vraćaju... ostavljena sam ja, draga moja, u pravom smislu te riječi!

(naglaskom):  Kao da ti to nisi znala, rekao mi je! Kao da nisi znala da si teška za podnijeti, priznala si mi to! Ja sam na kraju bila kriva što je on otišao i ostavio me da propadam ko jebena biljka bez ruke da je zalijeva. Svaka žena,Meri,treba ruku da je miluje. Bila ona prgava kao ja ili tako krhka kao ti!

(publici): rekla sam ti da je ista kao ti. Ni ona nije imala preveliko uho za mene. Ali nije me bilo briga, pravila mi je društvo. I bila je u pravu.

(u liku Marije): Da, u pravu si. Gdje su ti roditelji?

(naglaskom): Majka mi je u ustanovi. Genetski sam slaba na živce. Ona je u pedesetoj poludjela, tako da mi ne ostaje još mnogo. Moj otac vjerovatno ni sam ne zna gdje je. Bar ja nikad nisam znala gdje je on, a mama bi se okrenula ginu i ušutkala me kad bih ju pitala o njemu.

(u liku Marije): U Americi?

(naglaskom, na drugoj fotelji): Hahaha, ne! Što ti je? Misliš zbog naglaska? Ma to je fejk. Ja sam cijela fejk. Na prvi pogled reklo bi se da je moja priča tipična priča. I jeste,za ljude kao što sam ja. Kratka i dosadna priča za uništene ljude. Don't worry, Meri , ti nisi takva. Ti si puno drugačija od mene. I imaš svoje drage ljude. Oni nisu tu, ali ti ih imaš. Budi hepi bar zbog toga,jebote!

Nakon nekog vremena sam prestala razmišljati o Tipovoj ponudi i pitala sam Nju bi li mogla odnijeti neki moj tekst u kazalište, pod pseudonimom, samo da vidimo što će reći za njega. Ona je rekla da je to izvrsna ideja (u liku Nje, naglaskom): Ekselent! I can't wait!

(ponovno u liku Marije) ... i da je ona vrlo utjecajna u tom svom kazalištu i da ako ga ona preda komisiji (karikirano, cinično i pomalo bijesno) sigurno će mu u startu dati prolaznu ocjenu, a kasnije i povisiti.

(govori fotelji nasuprot sebi): a ljudi u kazalištu? Ako te toliko cijene, kako to da ti nisu dragi, da ti nisu prijatelji?

(u liku Marije): Meri  moja draga, ako želiš biti cijenjena i uspješna moraš biti kučka! Nemilosrdna, jebena kučka.

(publici) : Tako je i bilo, da. Upravo tako je i bilo. O svemu ovome sam ti pisala, Jelena, a ti nikad nisi odgovarala. Ne želim ti reći Njeno ime jer ćeš onda znati o kome se radi kad se njena predstava bude igrala kući. I još ćeš mi se više smijati. Ako to još uvijek uopće radiš.

A onda se dogodilo to. (sklanja sobu i ponovno ide na dio scene gdje je iluzija kafane) Pojavila se nakon svega polupijana i s vrata me upitala:

(naglaskom, s bocom skoro praznom u ruci): Imaš li ti prijatelje, Meri?

Kakvo glupo pitanje, pomislila sam čim ga je izgovorila. Onda sam se malo zamislila. Nemoj se uvrijediti, Jelena... razmišljala sam. (sjeda na pod i gleda u daljinu) otkad sam odselila, svima sam pisala. Svima. Tebi najviše, tebi još uvijek pišem. A vi? A ti? Svi vi imate svoje živote tako daleko od mene. Zvučim paćenički i zvučim patetično, ali neka. Sjećaš se, govorili ste mi da je patetika za mene uvijek najplodonosnija. I ja sam znala da će ovo biti bolje za mene. Da odem. Da ću vam nedostajati. (smije se prema podu) Da ću vam NEDOSTAJATI.  Ne znam sjeća li se itko od njih moje adrese, moja mama se sigurno stidi da kaže da je njezina kći književnica postala lik iz knjige. I to ne dostojanstven niti  dostojno popraćen. (prema šanku) Postala sam zarobljena Nora, ali svojom voljom, postala sam Antigona bez odlika, teška Penelopa koja čeka samu sebe ne radeći ništa. Pokradena krčmarica. (ruši čašu sa šanka) Sama i ostavljena sebi, svojoj najboljoj prijateljici. I Njoj. (gleda prema vratima) Jako smo se zbližile i sve sam joj ispričala. (publici)Prošlo je dosta vremena u kojem je moja inspiracija dosegla vrhunac i zaista sam napisala nešto revolucionarno. (Njoj) Tako to ide, puno patetike, puno sitnih riječi. (publici) Tekst je bio božanstven. Ona mi je postala najbolja prijateljica. Bolja od tebe. (Njoj) Bar je bila tu.

(ustaje, oštro prema publici) A onda me tog dana upitala imam li prijatelje! Gdje si ti, Jelena? Gdje ste svi sad kad sam postala ruina? Kad podsjećam na NJU? Gdje si bila kad mi je to napravila? Kad sam kao mala mrvica ničega povjerovala da će me Velika Žena spasiti? Zašto si to dopustila? Zašto smo došli do toga da ti ovo pričam? Da tebe krivim za sve?

(obraća se Njoj, ironično): naravno da imam prijatelje! Kakva to osoba nema prijatelje? Već smo razgovarale o ovome.

(naglaskom): Ne mislim na poznanike, Meri. Na ljude koje pozdravljaš u prolazu, na ljude čiji broj nosiš u imeniku. Mislim na one ljude s kojima ćeš izaći u pola noći na martini u najbliži ili najdalji lokal. One ljude s kojima ćeš skakati po gradu i plakati pijana. Na one ljude koji će čitati tvoje tekstove i gledati sve tvoje predstave, a poslije toga sjediti s tobom i raspravljati o njima. Imaš li, Meri, takve prijatelje?

(u liku Marije, publici):Šutjela sam kratko, a onda sam joj rekla:

(njoj): Kako se usuđuješ? Imala sam takve prijatelje, ali to nisu pravi prijatelji. I zovem se Marija, a ne Meri.

Tebe nije bilo, Jelena. A ona me uništila. Zašto mi nisi pisala? Ti bi me od druge sebe najbolje znala spasiti, ali ne. Zavukla si se pod nečije nokte sva crna od izdaje. Tko zna što se tebi dogodilo. Možda si i umrla. (stanka)

(potišteno, shrvano i promukla glasa) Sad me više nije briga. Jer sam i ja umrla. Na gori način od zemaljske smrti. Ljudsko biće me ispraznilo i iscrpilo. Ta smrt je daleko gora i niža.

(naglaskom): Ma to je isto. Blago tebi (pali cigaretu) kad imaš prijatelje. (ispuhuje dim)

(u liku Marije): Nisam rekla da i...

(prekida samu sebe, govori naglaskom): Ja nemam. (gleda u daljinu) Više nemam.  Imala sam u kazalištu jednu prijateljicu. Takvu, kakvu sam ti opisala. (maše rukom i cigaretom prema mjestu gdje „stoji“ Marija) Provele smo zajedno toliko pijanih noći i mamurnih jutara.  Ovdje, u ovoj birtiji, na ulici ovog prljavog grada, u kazalištu i kod kuće. Bile smo prave prijateljice.

(u liku Marije): Ti se naslađuješ? Licemjerna si.

(naglaskom): Razgovorale smo o meni, mom propalom braku, mojoj ludoj majci i nikad pojavljivanom ocu. (vuče dim) Zatim o njenoj majci, (ispuhuje dim) prijateljici koja ju je iznevjerila time što ju je ostavila samu i nikad je nije ni ispratila na vlak.

(u liku Marije, publici): Da, pričala sam joj o tom danu, Jelena.

(naglaskom): Prelazile smo moje tekstove, (ustaje i diči se pred publikom), njene tekstove. uvježbavale uloge i veličale moje uspjehe. Njene nije trebalo veličati jer su bili veći od mojih, a to mi je bilo dovoljno deprimirajuće.(ostavlja praznu bocu i uzima novu s police) Čim sam je upoznala znala sam da će postati netko i ponudila sam joj pomoć. A onda, kad je odnijela svoj tekst u kazalište...

(u liku Marije): Kad si TI odnijela tekst u kazalište..

(naglaskom): ... kad je stao pred komisiju potpisan pseudonimom, pokupio je sve najbolje moguće komentare.  Onakve kakve moji tekstovi nikada nisu pokupili.

(u liku Marije): prestani.

(naglaskom, prema Mariji): Ljudi su je veličali! Veličali su Awendelu, njen pseudonim! Citirali su je, Meri, kao što si rekla da sanjaš da te citiraju! (kao da joj se unosi u lice) Kao što sam i ja sanjala da me citiraju. Citirali su je, govorili da je (jako glasno) boginja!  Čekali  su da se izjasni ta velika žena (diže ruke uvis) s rukama od guščjeg pera umakanog u tintu koja je na papir prebacila probleme današnjeg društva i prevela ga u (dere se) dramu! U dramu stoljeća!

(vraća se u lik Marije): Ne dramatiziraj. Ti si ta koja je rekla da snovi ne postoje na javi! Ti si me...

(naglaskom): Nikad im nije rekla da je ona Awendela. Odbacila je taj tekst, rekla je da je to tekst njene najbolje prijateljice. Osjećala je da je to posljednji potez da me izvuče iz blata, a ja nisam vidjela da sam ja u blatu do tad do kad se sama iz njega ne iskoprcam. Ali opet, sama je kriva...

(u liku Marije): Nisi ti bila u blatu. Blato je bilo u tebi. Nisi rekla ni riječi, znala si počinjem od nule, trebala si odbiti!

(naglaskom): Odbiti i ostaviti samu u brlogu slave i vukova koji su je željeli oderati? Kao što je to uradila njena Jelena? Dala mi je tekst, Meri, svoj život mi je dala! Mali, tek započeti život koji je mogao biti u zvijezdama umjesto iza šanka. (poteže iz boce)Ja sam bila tu da ga čuvam! A nisam rekla ni riječi! Istina, nisam tad ni htjela. Htjela sam je prevariti. Malu krčmaricu. Da dođem do uspjeha. (poteže iz boce) Odigrala je bijednu ulogu u toj svojoj bijednoj škrabotini i nitko je nije primijetio. Nitko nije shvatio da nikad nije ni učila taj jebeni tekst jer ga je znala napamet. Puštali su je da se vraća na drugu smjenu svog sramotnog posla. (maše rukama pokazujući na kafanu)

(u liku Marije, ironično): Ovo nije sramotan posao. Sjeti se, ovdje smo se upoznale! Kako bi inače postala glumica? (maše krpom)

(publici): Znam da mi se to dogodilo jer me poznavala. Baš kao što mi se dogodilo i s tobom, Jelena. Nisam bila ljuta na nju, previše me podsjećala na tebe. Zato sam joj i dopustila da mi se približi i od sve silne potrebe da je spasim to sam i učinila. Moja najveća pogreška- uvijek kad poželim nekoga spasiti, to i učinim. (stanka) A ti si mi tako nedostajala, svi ste mi tako nedostajali i mislila sam da ako ona progura moje prve tekstove da će mi to biti motivacija. Da će to biti samo još jedna zanimljiva priča kad postanem netko.  Da ćete me se onda opet sjetiti. A ostala sam njen potpis. Živi. Kao što sam ostala i tvoja uspomena. A sve uspomene s vremenom prerastu u zaborav, zar ne? Ti si mi dokaz. Ja sam dokaz.

(naglaskom): To nije posao jedne glumice!  Propala je u svom najvećem uspjehu. A zašto? Jer je bila čovjek. Glupača! Jer je spasila boginju od padanja u podzemlje.  Ljudi na najčudnije načine govore hvala jedni drugima. Na najgadnije načine od kojih mi se izvrće utroba i magle oči od smrada! Ona meni zato jer sam bila uz nju, a ja njoj zato jer me uzdigla do neba.

(u liku Marije, publici): i to mi je bio drugi put. Prvi put sam propala u uspjehu prijateljice, sestre- kad si me bijedno napustila i zaboravila. TI si kriva, Jelena. Za sve što mi se dogodilo.

(Njoj): Prekini s patetikom. To tvoje hvala nikad nisam dobila. Da, ja sam kriva, znam. Samo više ušuti.

(naglaskom): Sad mi više nismo ništa. Ja sam još uvijek ljubomorna, sama pod oblacima. Ona pije sama u svom lokalu i sluša tužne priče nekog Tipa koji ima sjeban život i razmišlja o tome gdje je mogla biti i što su oni sad mogli pričati o njoj. Uvijek se radi o tome što će oni pričati. Što će reći njena mama, neka prijateljica. Kakva prijateljica? To ne postoji. Postoje samo ONI. A oni misle da mene vole! Ne vole mene, volje nju u mom kostimu.

(u liku Marije): I što mi to sad vrijedi? Je li ovo tvoj način da mi kažeš da ti je žao? Ne vrijedi.

(naglaskom): Ono što sam ja sebi  prišila na glavu je samo smiješna kartonska kutija. Ali reći ću ti nešto,Meri. Bolje biti sam pod oblacima nego s ljudima kojima duguješ. Nikad nemoj dugovati ljudima. Postat ćeš ruina. Postat ćeš ja i plakat ćeš pred nepoznatim ljudima u nepoznatim lokalima sa slikama Janis Joplin na zidu! Plakat ćeš nad sobom sve dok si živa, a kad te više ne bude, nećeš imati nikoga da plače nad tobom! (nastavi piti)

(u liku Marije): sad mi kažeš.

(sasvim polako ispuštajući bocu iz ruke  govori publici): Bila je u pravu. I bila je devastirana. Kako je vrijeme odmicalo, vidjelo se kako se i ja lomim dio po dio. Bila sam bijesna, ljuta, a onda tužna do krajnjih granica. Najgore je u životu kad ti netko iz ruku istrgne nešto tvoje. Kad ti netko iz ruku istrgne dah i udahne ga sam sebi da bi nastavio živjeti, ne preostaje ti ništa nego da padneš na ionako klecava koljena. Tuđi dah nikad se ne uspije uklopiti s ostalima.

Pila je, mnogo je pila i na kraju se srušila na stol da nisam imala izbora nego da je ostavim da spava. (demonstrira sljedeće rečenice, ali u liku Marije) Nakon par sati ustala je i rekla

(naglaskom): Odlazim. I neću se više vratiti.

(publici): Nisam je pitala je li dobro ni gdje će jer me nije zanimalo. Pokušala se ispričati što mi je to priredila, tu predstavu svog i mog kraha, pa je krenula do šanka, otvorila usta da nešto kaže, ali je onda iz zadnjeg džepa traperica izvadila novčanicu kojom je platila skoro cijeli iznos onoga što je popila, okrenula se i napustila kafanu.

Ja sam sljedećih nekoliko dana razmišljala o njoj i razumjela sam je.  Razumjela sam je zato što nisam bila sigurna što bih i sama bila kadra učiniti da se maknem s mrtve točke. Nisam znala bih li bila kadra uzeti tvoj tekst, Jelena, i potpisati ga kao svoj. Ona je očito bila očajna i nesretna, kao i ja. Očito je imala nekoga uz sebe, ali taj netko nije bio s njom. Tako sam se i ja osjećala. Zato ti sve ovo i govorim. Da i ti znaš kakvu si ulogu imala u mom životu.  Ja ću se vjerovatno vratiti kući. Pokunjena i razočarana. To sam mislila tog jutra kad je Ona otišla. A onda se ponovno pojavio Tip. Ne, ne brini. To mislim i sada.

(muškim hodom ulazi i govori muškim glasom; sjeda za stol): Još uvijek ste tu. Pelin i pivo, molit ću. Nosim lijepe vijesti.

(publici): Nisam mu se radovala.  Nosio je isto ono odijelo bez kravate,još uvijek bez prstena s košuljom savršeno ispeglanom i bez ikakvih tragova ikakve žene. Baš to mi je trebalo sad.  Nisam više vjerovala u njegove lijepe vjesti. Nisam više vjerovala ni u kakve lijepe vijesti. Jer jednostavno nisu pristizale. Sjetila sam se onog dana kad smo razgovarali.(ustaje i uzima hrpu papira i prebire po njima) Tako sam brzo poletjela i mislila sam da je to to, da je to dan kad će mi krenuti. A istog dana sam se tako strmoglavila prema podu. I to je moja priča. Glavnina moje priče. (baca papire u publiku)

(vraća se za stol i govori ženskim glasom): Da, još sam tu. Ali ne zadugo. Vraćam se kući.

(muškim glasom): Kako to? (pali cigaretu) Mislio sam da ste došli uspjeti. (ispuhuje dim)

(ženskim glasom): Da, jesam. I ja sam to mislila. Vi ste onaj dan bili moja nada. Ali čovjek jedino kad se ponada sve uspije uništiti sa stilom.

(muškim glasom): Ne razumijem Vas.

(ženskim glasom): Nije važno. Puno sam razmišljala o Vama i shvatila sam da ste Vi onaj dan bili jedna od dvije opcije za nadu za moj daljnji život. Ali sam izabrala pogrešnu opciju, krenula kao izgubljeno janje pogrešnim putem. Djelovali ste smušeno,a ja nisam vjerovala u takve ljude. To je greška, velika greška... umorna sam, oprostite, od sve te priče..

(muškim glasom): Znate, onaj moj kolega iz firme je zainteresiran za Vaše tekstove.

(ženskim glasom): Naravno da jeste. Znala sam da će biti.

(muškim glasom): Kako ste ono rekli da se zovete? (pomalo oprezno, kao da se sprema na razgovor, zabacuje se unazad i prolazi rukom kroz kosu) Marija? Marija i kako još?

(ženskim glasom): Nemam više tekstove. (raočarano i tupim pogledom) Prodala sam ih. Nisam doduše ništa za njih dobila. Ali oni su sad u tuđim rukama. (uzima pepeljaru sa stola) Ono što ja imam u svojim je pepeo koji će se zalijepiti za njih s Vaše pepeljare i prljavština koju ću pokupiti spremajući se za doma.

(muškim glasom): Ne razumijem, opet..

(ženskim glasom): a više ni ne znam gdje mi je dom. I ne, ja se više ne zovem. Ja se sad prozivam. I to nekim drugim slovima. (završava za stolom, gledajući u stolicu do sebe)

KRAJ



Facebook! TwitThis