Pisana po motivima Flaubertove Madam Bovary,zapravo više kao inspirirana pojmo bovarizma, želja da budem netko drugi, mladu Emu koja želi postati poznata pjevacka zvijezda pratimo kroz tri čina: 1.rat, 2.poraće, 3.mir, uz svaa tri dijela vezuju se tri muškarca s kojima Ema ima određene i različite odnose, za razliku od poznatog romana Ema se ne ubija, već ostaje u "sretnom i mirnom" braku.


GODINA: 2012.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 4 (OTAC 60-tak, LEON 20-tak, KARLO 30-tak,RUDOLF 40-50)

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 3 (EMA 20-30, MAJKA 60-tak, FELICIJA 30-40)

NAPOMENA VEZANA ZA LIKOVA: Likovi ostare dvije - tri godine. 

NAPOMENA VEZANA ZA MJESTO RADNJE: Provincijski gradić, bolnica, glavni grad, baraka za izbjeglice, mnistarstvo, firma, stan, mrtvačnica

DODATNE NAPOMENE: „bovarizam - (prema romanu G.Flauberta Gospođa Bovary) – „svojstvo držati se drugim nego to čovjek jest“ definicija A.G.Matoša.“
Bratoljub Klaić „Rječnik stranih riječi.

"..čovjekova sklonost da zamišlja kako je rođen za drukčiju sudbinu od one koju mu je život namijenio.“ 
Jules de Gaultier



dramske osobe:

EMA

KARLO

RUDOLF

LEON

OTAC

MAJKA

FELICIJA

1.čin RAT

„Često bi s vrha neke planine najednom ugledala divni grad s kupolama, mostovima, lađama, limunovim šumama i crkvama od bijelog mramora koji su šiljasti zvonici nosili rodina gnijezda. Konji idu korakom zbog velikih ploča, a po zemlji leže rukoveti cvijeća koje vam nude žene u crvenim haljinama, utegnutim u struku. Čuje se kako zone zvona, kako ržu mazge, dok bruje gitare i žubore česme iz kojih se diže para i osvježava piramide voća u podnožju blijedih kipova..“                     „Gospođa Bovary“  Gustave Flaubert

Pozornica je u potpunoj suprotnosti prethodnoj slici sanjanog grada, kao da se radi o istom gradu ali danas i poslije strašne kataklizme; pozornica je nalik na veliku ruševinu isprepletenu porušenim  hodnicima, galerijama, stubištima, podijima, slijepim ulicama i prostorijama. Prostori tog devastiranog grada-labirinta podsjećaju na provincijske sobe i podrume, gradske stanove i hodnike velikih institucija, zahode sportskih dvorana i zakutke televizijskih studija.

Mrak.

Zvuk sirene.

Huk rata.

Svjetlo.

KARLOVA SOBA

Karlo, maskirno odjeven, pakira veliki ruksak. Majka živčano trčkara prostorijom.

MAJKA: Zašto ne ostaneš u bolnici? Baš ti od svih moraš na prvu crtu..

KARLO: Njima treba liječnik, mama,  a ja sam najmlađi..

MAJKA: Nisi ti najmlađi, a onaj mali s naočalama?

KARLO: On je slabovidan i ima kraću nogu.

MAJKA: Ali zašto baš na prvu crtu?

KARLO: Moram.

MAJKA: U to selo?! Ti seljaci su si sami krivi..

KARLO: Ovo je isto selo.

MAJKA: Nije, ovo je grad, mali grad. Tamo primitivci pucaju, ubijaju se.

KARLO: I ovdje će uskoro.

MAJKA: Neće, ipak je ovo civilizirana sredina..

KARLO: Civilizirana provincija.

MAJKA: Mi imamo kazalište.

KARLO: Gdje su mi baterije?

MAJKA: Još uvijek možeš reći da ne možeš..

KARLO: Mama, prestani.

MAJKA: Možeš reći da moraš u metropolu zbog..

KARLO: Baterije su tu. Sve je spakirano. Idem.

Karlo pojubi majku koja ga ne pušta iz zagrljaja.

MAJKA: Tamo zbilja stradavaju ti seljaci, mislim ljudi gube ruke, noge...

KARLO: Zato i idem tamo, ja sam liječnik..

MAJKA:  Kako ćeš ti s tim primitivcima? S vojskom je došlo puno kriminalaca. Kako ćeš s njima?

KARLO: Pokojni otac bi rekao: „Ako je čovjek imalo drzak, uvijek uspijeva u životu!“

MAJKA: Ti nisi drzak. Ti si plah..

KARLO: Postat ću drzak, naučit ću. Mama, sad zbilja moram krenuti..

MAJKA: Nećeš se oprostiti sa ženom?

KARLO: Spava.

MAJKA: Probudit ću je.

KARLO: Nije joj dobro. Pusti je da spava.

MAJKA: Sine, javi se.

KARLO: Ne mogu ti se javiti. Počinje je rat.

MAJKA: Nije ovo rat, ne vjerujem, to je samo prolazno puškaranje..

Jaka eksplozija.

Bljesak.

Mrak.

Svjetlo.

EMINA SOBA

Ema stoji na sredini sobe.

Rasteže se.

Upjevava se.

EMA: Ma me mi mo mu. Ma me mi mo mu. Ma me mi mo mu.

Duboko diše.

EMA: Ondje sam. Tamo.

Sklopi oči.

EMA: Postojim - tamo. Nalazim se u budućem trenutku.

Umiri se.

EMA: U budućnosti - na pozornici. Počinje natjecanje, veliki talent show.

U daljini zvuk aviona.

EMA: Aplauz. Vika. Voditelj izgovara moje ime. Buka. Još jači pljesak. Orkestar svira. Počinjem pjevati. Tamo sam.

Pjeva stihove Dobriše Cesarića (Povratak) u jazz ili šlager obradi.

EMA:                     (Pjeva.) „Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.

Krhko je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav,

Desiti – velim,

Ali ja neznam da li je želim,

Ili ne želim.

...

U moru života što vječito kipi,

Što vječito hlapi,

Stvaraju se opet, sastaju se opet

Možda iste kapi –

I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,

Jedna vječnost pusta,

Mogla bi se opet u poljupcu naći

Neka ista usta.“


U sobu uđe Emin otac.

EMA: Tata!? Nisi smio doći gore!

OTAC: Divna si.

EMA: Zašto nisi ostao u podrumu?!

OTAC: Sigurno ćeš pobijediti.

EMA: Ne, ne i ne! Ne smiješ me čuti prije natjecanja! Zašto si došao?!

OTAC: Došao sam zato što su ovi naši susjedi nemogući..

EMA: Rekao si da ćeš biti u podrumu do kraja uzbune!

OTAC: Jesam, ali ne mogu dolje sa susjedima, popili su mi svu rakiju..

EMA: Ne, ne, nisi me smio čuti kako pjevam!

OTAC: Nemoj biti praznovjerna, to nije dobro..

EMA: Nije to praznovjerje! Vjerujem da ću otići odavde i da ću postati netko, nekakva osoba, za razliku od tebe..

OTAC: Možda ćemo zbilja morati u grad kao izbjeglice, a ne zbog big turbo šua..

EMA: Šuti! To nije turbošu već big talent show! Idemo u grad, na talent show, ali ako me budeš ovako ometao, dizao mi živce, onda ću biti najlošija..

OTAC: Najbolja si, ali natjecanja možda uopće neće biti, počinje rat..

EMA: Ovo sranje će proći, to ne može trajati dulje..

Zvuk sirene.

Snažna tutnjava u daljini.

Mrak. Svjetlo.

URED U BOLNICI

Bolnica. U bolničkom uredu za radnim stolom sjedi i čita Leon, mladić odjeven u bijelu odoru međunarodnog promatrača, a za drugim stolom sjedi pukovnik doktor Rudolf i pije rakiju. Medicinska sestra Felicija raspakirava kutiju s lijekovima.

FELICIJA: Rudolf, zašto si ti pukovnik?

RUDOLF: A zašto si ti tako lijepa?

FELICIJA: Ozbiljno te pitam; zašto imaš čin?

RUDOLF: Zato što je rat.

FELICIJA: Ali ti si završio medicinu, nisi išao u vojne škole, čak nisi služio vojni rok.

RUDOLF: Kralježnica mi je sjebana.

FELICIJA: Pa zašto si onda pukovnik?

RUDOLF: Zato što sam odgovoran.

FELICIJA: Ne moraš biti samo zato pukovnik, ti si liječnik.

RUDOLF: Moram, ja sam ravnatelj bolnice i rat je.  (Pokazuje na kutije s lijekovima.) Iz one plave kutije izdvoji deset bočica i stavi u onu malu kutiju.

FELICIJA: Što će ti lijekovi?

RUDOLF: Nisu to lijekovi, to je „municija“.

FELICIJA: Ne možemo im više to davati..

RUDOLF: Tišina.

Rudolf namigne Feliciji, stavi prst na usta i pokaže na Leona.

RUDOLF:             Izvršite zapovijed.

Felicja izdvoji deset bočica i spremi ih u malu kutiju.

FELICIJA: Zapovijed izvršena. (Vrlo sporo i razgovjetno se obrati Leonu.) Kako ste? Kako ste se snašli? Oprostite što ne govorim engleski ali sam čula da vi razumijete hrvatski..

LEON: Da, da, razumijem i normalno govorim hrvatski. Hvala, dobro sam.

FELICIJA: Drago mi je.

LEON: Snašao sam se.

FELICIJA: Pa da, vi ste veliki dečko. Oprostite, moram ovo spremiti na sigurno.

Felicija pokupi nekoliko kutija i odjuri van.

RUDOLF: Nisi ti pravi promatrač, mislim nisi njihov, nisi ti međunarodni, ti si neki naš usranko koji je negdje maznuo uniformu i sad glumi „slastičara“..

LEON: Vidjeli ste papire, govorite gluposti..

RUDOLF: Nisu to gluposti, kukavico izdajnička, znam ja ovakve kao ti! Mješanac?

LEON: Jesam, rekao sam vam; otac mi  je naš, a mama iz Kolumbije.

RUDOLF: Opa! Volim mulatkinje, tamnopute žene. Mama ti je crna?

LEON: Da, tamne je puti. Imam i sestru, ako vas zanimaju mlađe.

U prostoriju uđe Karlo.

KARLO: Neobično mirno, od jutros nisu gađali. Možda je ovo pravo primirje.

RUDOLF: Moj kurac primirje...

Rudolf odjednom naglo ustane i teatralno zagrli Karla.

RUDOLF:  O, moj dragi Karlo, sad sam se sjetio, moja iskrena sućut! (Leonu.) Mali prdonjo, diži se i čestitaj.. Ovaj ne, htio sam reći; izrazi sućut doktoru Karlu, umrla mu je žena.

Leon ustane i rukuje se s Karlom.

LEON: Moja sućut. Oprostite nisam znao da vam je umrla žena.

RUDOLF: I kako glupo; svi stradavaju od granata, a njegova ženica prirodno, zapravo ne prirodnom smrću već od.. Od čega je ono bolovala vaša žena?

KARLO: Rak. Molim vas nemojmo o tome.

RUDOLF: Da, jasno, nećemo. Neobično mirno danas, a ja zaboravio da je rat, jaka je ova rakija..

KARLO: Imam osjećaj da će ovaj put pregovori biti uspješni, da će se nešto pomaknuti na bolje..

RUDOLF: Neće ništa, pobit će nas ko pse. Sve do jednog.

KARLO: Jeste vi razgovarali sa zapovijednikom o..

RUDOLF: Jesam, razgovarao sam, možda uspijemo prebaciti najteže ranjenike, što ja ne vjerujem.

KARLO: A jeste razgovarali i o...

RUDOLF: Razgovarali jesmo, cijelo vrijeme razgovaramo, evo recimo ja i bijeli mali usranko Leonko maloprije smo razgovarali o ljepšim stvarima..

KARLO: O kojim stvarima?

RUDOLF: O ženama, dobro žene nisu stvari...

LEON: Nismo razgovarali o tome.

KARLO: Znam da niste, Leon, vidim po boci.

RUDOLF: Jesmo, jesmo, malome ti je mama južnoamerikanka! Ole! I sestru ima. Imaš fotografije familije?

LEON: Nemam.

RUDOLF: Volim latino komade. Je li tvoja mama onako potpuno crna ili svjetla čokolada?

LEON: Pustite me na miru.

RUDOLF: Samo pitam. Zato što je razlika, velika razlika, ja ne volim one jako crne kao ugljen, e te baš ne volim, iako se tu i tamo nađe dobar pičič..

KARLO: Doktore Rudolf, nemojte pričati gluposti..

RUDOLF: Nisu to gluposti! (Leonu.) Ako ti je tata bijelac onda ti je sestra mix, dobre nijanse, sestra ti je po mom ukusu. Sigurno nemaš neku fotku?

LEON:  (Zaviče.) Nemam! Odjebite. Drpajte medicinske sestre, onu Feliciju i drkajte, a mene pustite na miru..

RUDOLF: (Također zaviče i ustaje od stola.) Tko drpa, pederčino mala? Tko drka?! Ja ne drkam od svoje osamnaeste, ja samo jebem, jel me čuješ?! A Felicija mi je rod! Razumiješ,  nije prva, al mi je jebena sestrična!

Rudolf agresivno krene prema Leonu, Karlo ga zaustavi.

KARLO: Smirite se, Rudolf, zbilja ste pretjerali s prostotama.

RUDOLF:Ma nabijem ga na kurac.

KARLO: Morate onoj djevojčici srediti oko. Kako ćete ovako pijani?

RUDOLF: Rastrijeznit ću se. Ali prije moram do prve crte.

KARLO: Zašto? Danas je bllo mirno.

RUDOLF: Moram dečkima nešto odfurati.

KARLO: Ne možete u takvom stanju, pijani ste.

RUDOLF: Rekao sam da ću se rastrijezniti.

Rudolf iz male kutije uzme jednu bočicu, na dlan istrese dvije pilule i proguta ih.

RUDOLF: Dečki neće zamjeriti što sam im malo otkinuo od usta. Imamo zalihe.

KARLO: Baš i nemamo, a i nisu za te namjene..

RUDOLF: Nema bolje namjene. Evo; trijezan kao miš!  (Leonu trijezno.) I onda, mali, koje je nijanse tvoja sestra? Kava sa šlagom? Karamela? Mat sivo-smeđe? Kakao? Koja jebena nijansa?

LEON: Nijansa vašeg usranog mozga.

RUDOLF: Duhovito i hrabro.

Rudolf se protegne, strese i uozbilji.

Potpuno se otrijeznio. Pod ruku stavi malu kutiju i mirno se obrati Leonu.

RUDOLF: Jesi za jednu malu šetnju? Za jedno malo promatranje? Kada si tako hrabar.

LEON: Jesam. Gdje idemo?

RUDOLF: Posjetit dečke na prvoj crti.

KARLO: Nemojte njega voditi, zbilja nema smisla..

LEON: Mogu, idem.  Još kad bi pukovnik-doktora nešto pogodilo..

RUDOLF: Duhovito. Ono o drpanju ću sa zadovoljstvom prenijeti sestri sestrični Feliciji.

Rudolf i Leon odjenu jakne, stave šalove, kape i brzim hodom nestanu u mraku.

Karlo popije posljednji gutljaj rakije i zamalo ne povrati.

Zavija pas. Fijuče vjetar

Mrak.

Odbljesak eksplozije.

Svjetlo.

PODRUM BOLNICE

U bolnički podrum,  prenatrpan leševima u vrećama, ulazi Karlova majka i medicinska sestra Felicija koja gura leš u vreći na invalidskim kolicima.

U daljini grmljavina topova.

MAJKA: Niste je mogli dogurati na ležaljci?

FELICIJA: Nemamo gdje zakopati ljude, a vi pitate za ležaljku!

MAJKA: Imate one krevete na kotače, vidjela sam..

FELICIJA:Nemamo za mrtve. Zar, vi gospođo, ne vidite u kakvoj smo situaciji?!

MAJKA: Dobro, ne ljutite se, samo sam pitala.. Za mrvicu dostojanstva..

FELICIJA: Morate pomoći da je dostojanstveno polegnemo na pod.

MAJKA: Sad će joj doći sin, ovaj, mislim njezin muž, moj sin, doktor Bovarić..

FELICIJA: Ne mogu čekati doktora. Pomozite mi.

MAJKA: Moj sin se želi još jednom oprostiti od svoje žene, sad će on..

FELICIJA: Nemam vremena za ceremonije. Uhvatite je za noge.

MAJKA: Ne mogu, imam nekih  problema s leđima, ne smijem dizati teške predmete..

FELICIJA: Nije ovo predmet, glupačo stara!

U podrum dotrči Karlo.

MAJKA: Kako se ti to izražavaš, prostakušo primitivna!

KARLO: Mama!

FELICJA: Doktore, pomozite da vašu suprugu polegnemo, nemam  vremena..

KARLO: Da, da. Naravno. Ni ja baš nemam vremena, čujete da su prekinuli primirje..

Tutnjava topova.

Feicija i Karlo podignu leš s kolica i polože ga na pod.

MAJKA: Ova mala je strašno bezobrazna, moraš je prijaviti šefu.

KARLO: Mama, rat je, ljudi su nervozni.

MAJKA: Umrla mi je snaha, sinu je poginula žena, a balavica se ponaša tako nedostojno.

Majka zaplače.

KARLO: Nemoj plakati, molim te, mama. Nije vrijeme, ni mjesto.

FELICIJA: Žao mi vas je, doktore. Mama-vještica je za vas opasnija od rata.

MAJKA: Jel je čuješ? Zaustavi je!

FELICIJA: Morate pristati na taj posao u metropoli.

KARLO: Šuti!

FELICIJA: Morate se što prije maknuti od gospođe mamice!

MAJKA: Kakav posao?

KARLO: Prestani, Felicija!

FELICIJA: Ona će vas ubiti, a ne granata.

KARLO: Felicija, dosta.

Majka prestane plakati.

MAJKA: Pitala sam kakav posao?

KARLO: (Feliciji.) Rekao sam ti da to ne spominješ! Zabranio sam ti da govoriš o..

FELICIJA: Govorim za vaše dobro. Pogubnija od minobacača.

MAJKA: Ja pogubnija od  minobacača?

FELICIJA: Bježite od te vještice.

MAJKA: Jel ti čuješ kako ona mene zove?

KARLO: Sestra Felicija, sad je zbilja dosta!

FELICIJA: Vještica svih vještica! Nadvještica!  Nemam vremena, vani imaju ozbiljnije probleme.

Felicija ode gurajući invalidska kolica.

MAJKA: O kakvom se poslu radi?

KARLO: Dobio sam ponudu iz grada.

MAJKA: Zašto mi nisi rekao? O čemu se radi?

KARLO: Ministarstvo zdravstva me zove da budem..

MAJKA: Prihvaćamo, odnosno prihvaćaš, idemo.

KARLO: I ti češ sa mnom?

MAJKA: Ti si me mislio ostaviti ovdje? U opkoljenom gradu!?

KARLO: Ne, ne.. Samo sam ja želio ostati ovdje, nije u redu prema ljudima da sad odem..

MAJKA: Dosta si učinio za svoju sredinu. Idemo.  Želiš li ostati koji časak nasamo s Helom?

KARLO: S kim?

MAJKA: Sa svojom pokojnom ženom.

KARLO: Da, zapravo ne, ne mogu, gore me čeka..

MAJKA: Ostani malo i oprostite se u miru, to je intimni trenutak, ipak te je voljela.

KARLO: Je..

Majka poljubi Karla i ode.

Karlo zamišljen gleda u vreću.

Vrisak. Jauk. Galama.

Dotrči Felicija i viče.

FELICIJA: Doktore, imamo navalu. Probila granata jedno sklonište!

Felicija i Karlo otrče. Mrak.  Svjetlo.

ZAHOD U BOLNICI.

Na zahodskoj školjci sjedi Leon.

Eksplozije su sve jače i bliže.

Leon gleda u fotografiju . Govori u diktafon.

LEON: Draga, sestrice,  danas sam u najvećoj gužvi razmišljao kako sam cijeli život nezadovoljan svojom sudbinom. Pukovnici su vikali gluposti, telefoni zvonili, galama, vriska, pucnjava, a ja razmišljam kako ja nisam ja. Moje ja želi biti nešto drugo, neko drugo „ja“ . Želim biti drugačiji, netko  tko se sasvim drugačije ponaša nego ja, netko drugi koga ne obuzimaju želje, navike, žudnje, potrebe, želim biti čist, miran, otvoren, iskren i siguran u sebe. Kakav ću biti bez svih svojih osnovnih navezanosti, bez svojih navika? Kakav ću onda biti? Nervozan, loše volje, bezvoljan, malodušan.. Takav jadan i bijedan, neću znati kud bi sa samim sobom, dosada i dokolica će me opsjedati, nemirno ću i na prekskokce spavati, počet ću sanjati neugodne snove, u meni će rasti strah da ću ponovno pokleknuti. Ali ja to ne želim, ne mogu dovijeka biti ovakav, moram se početi mijenjati. Netko je rekao otprilike ovako: „Tko se ne mijenja -stari..“ I još sam nešto razmišljao; sve ove poruke koje ti šaljem odlučio sam zabilježiti, imam još svašta što sam zapisivao; sve bih to mogao srediti i od toga napraviti nekakvu knjigu dojmova o vremenu, a i o meni, o nama..

Uz jaki tresak vrata u zahod provali Rudolf.

RUDOLF: Slobodno?!

LEON: Što je vama?! Kako to ulazite..

RUDOLF: A?! Prikenjalo ti se?! Usro si se od straha!

LEON:Izlazite van!

RUDOLF: Šupak! Malo smo bili preblizu puškicama i bombicama?!

LEON: Van! Ne možete ovako upadati!

RUDOLF: Mogu, makni se!

LEON: Ne možete...

Rudolf gurne Leona sa školjke, skine hlaće i krene nužditi. Leonu ispadne fotografija na pod.

RUDOLF: Mogu! Moram! Užasan proljev! I mene uhvatilo, ali ne zbog straha..

LEON: Vi niste normalni!

RUDOLF: Već od rakije i voćnog jogurta.

LEON:Vi ste ludi! Ne možete tako..

RUDOLF: Rekao sam da mogu! Nemam vremena, za razliku od tebe koji ništa ne radiš..

Rudolf ugleda fotografiju na podu i podigne je.

RUDOLF: Osim možda drkanja.

LEON: Kakvo drkanje?!

RUDOLF: To ti je sestra!? Lješnjak-čokolada nijansa!

LEON: Vratite mi sliku!

RUDOLF: Drkaš na sestru?

Leon istrgne Rudolfu fotografiju.

KARLO: Idiote poremećeni.

RUDOLF: Bože moj, što sve majka nije dojila..

LEON: Ne spominji mi majku..

U zahod uleti Felicija i opali Leonu šamar.

FELICIJA: A ti možeš spominjati njegovu rođakinju?!

LEON: Nisam vas htio spomenuti, doktor me je izazvao. Oprostite, zbilja mi je žao..

FELICIJA: Dobro, dovoljan je jedan šamar. Ili možda ipak dva?

Felicija još jednom snažno ošamari Leona i izjuri van.

Glasan Rudolfov prdac.

LEON: Odvratni ste.

Leon ode van. Rudolf s užitkom uzdahne.

RUDOLF: Odvratan? Tko nije odvratan kad sere?

Tutanj topova.

Mrak.

Avioni. Sirena.

Svjetlo.

URED U BOLNICI

Bolnička kancelarija. Ulaze Ema i Karlo unoseći na ramenima Eminog oca, teško ranjenog u nogu. Pažljivo ga polegnu na madrac pored pisaćeg stola. Otac bolno stenje i nesuvislo zapomaže. Karlo je pretjerano uslužan i ne može sakriti očaranost Eminom pojavom.

KARLO: Evo tu možete .. Ovo je moj ležaj.

EMA: A vi?

KARLO: Ja uglavnom ne spavam, ponekad u hodu..

EMA: Zbilja sam vam zahvalna.

KARLO: Naš ured je jedino mjesto u podrumu gdje ima malo mira, a i manja je gužva..

EMA: Hvala vam još jednom.

KARLO: Zbilja nema na čemu.

EMA: Moram priznati da tek sada vidim što se događa, ja sam bila u drugom „filmu“..

KARLO: Vi radite na filmu?

EMA:  Ne, da sam bar na filmu, ali ja sam bila u svom mentalno-duševnom „filmu“.  Vježbala sam za nastup, mislila sam da će ti incidenti proći i tek kada je tati raznilo nogu..

OTAC: Znači ipak mi je raznijelo nogu?! Nemam nogu!

Ema zaplače.

EMA: Imaš! Imaš nogu!  (Plače i govori Karlu.) Kad sam ugledala tatine noge,  prvo što mi je palo na pamet da sad zbilja ne mogu na show!

KARLO: Kakav show?

OTAC: Turbolent big šuo!

EMA:  Big talent show! Natjecanje za mlade pjevače. Samo što ja pjevam jazz, i to stihove poezije, prave poezije, a tamo najčešće prolaze oni koji pjevaju zabavnu glazbu.

OTAC: (Vrisne.) Onda?  Imam li još nogu ili nemam?

EMA: Imaš, sve je u redu.. (Karlu šaptom.) Užasna sam,  u tom strašnom trenu, poslije eksplozije, ja  sam mislila o svom nastupu!

KARLO: Mladi ste, niste još shvatili, mislim ne možete to tek tako shvatiti..

OTAC: Ema, pitao sam te nešto. Imam li dvije noge?

EMA: Imaš.. Ali ti je noga gadno ranjena..

OTAC: Gadno? Što to znači? (Viče.) Želim znati istinu! Jel imam nogu ili nemam!

EMA: (Viče još jače.) Imaš! Imaš nogu! U bolnici si i sredit će ti tu nogu!

KARLO: Smirite se, sve će biti u redu. (Emi.) Evo, dajte tati  ovo.

Karlo pruži pilulu Emi. Ugleda joj nokte.

KARLO: Imate prekrasne nokte.

EMA: Nokte? Kako? Kad nemam lijepe ruke.

KARLO: Ne, imate lijepe ruke.

EMA: Nemam!

KARLO: Tko vam je rekao da nemate lijepe ruke?

EMA: Vidim i sama. (Daje ocu sedativ i vodu.) Izvoli, tata.

Otac popije lijek i istoga trena klonu.

EMA: I ja bih to. Dajte mi tih pilula.

KARLO: Što? Šalite se. To je prejako.

EMA: Ne šalim se, voljela bih da me nema ili da sam negdje drugdje, a to je sve manje moguće, ovi će nas poklati...

KARLO: Neće. Tu su međunarodni promatrači..

EMA:  Odustat ću od glazbe. Zašto da pjevam? Tko će me čuti? Nije se ni vrijedno mučiti...

KARLO: Vi možete s prvom grupom pacijenata koja će biti evakuirana u grad. Otac vam je teško ranjen, a vi ste mladi i lijepi..

EMA: Zbilja mislite da sam lijepa?

KARLO: Prekrasni ste, i sami znate da ste lijepi.. Oprostite mi.

EMA: Što da vam oprostim?

KARLO: Pa, možda sam bio nepristojan.

EMA: Kada?

KARLO: Maloprije kada sam spomenuo vaše nokte.. I da ste lijepi.

EMA: Nema veze, hvala vam.

KARLO: Ne, ne, hvala vama što ste se pojavili. Dugo sam u ovom sranju, oprostite, hoću reći dovoljno sam dugo u ovome metežu, u paklenoj situaciji, razumijete, pa mi stvari postaju beznačajne i nevažne, mozak mi se isušio, srca više nemam.. Sve do danas, od trenutka kada sam vas ugledao život mi se vraća u tijelo, u dušu.. Oprostitie, opet sam počeo, ali morate me shvatiti, rat je..

EMA: Ne, nastavite, smiruje me kada govorite.

Stanka. Tišina.

EMA: Zašto sad šutite? Recite nešto.

KARLO: Ne znam sad što da kažem.

Stanka.

Ema i Karlo se strastveno gledaju u tišini.

Snažna eksplozija. Sve se zatrese i zabljesne. Oboje zalegnu.

Poslije nekoliko trenutaka tišine Ema ustane i ozbiljno pogleda Karla.

KARLO: Bolje bi bilo da legnete. Mogla bi još jedna.

EMA: Da, najbolje bi bilo da legnem. S vama.

KARLO: Molim?

EMA: Vi ste mi možda poljednja prilika.

KARLO: Za što?

EMA: Glupo i neobično za djevojku mojih godina, moje prijateljice su sve to već obavile..

KARLO: Što? Ne mislite valjda..

EMA: Da, nevina sam. Ima li ova soba ključeve? Ima.

Ema zaključa vrata.

Odjekne snažna ekplozija.

Ema padne Karlu u zagrljaj i počne ga strastveno ljubiti.

EMA: Molim vas, obavite to.

KARLO: Ali tvoj otac..je ovdje.

EMA: Vidiš da je bez svijesti. A možemo ga i pokriti.

Ema pokrije oca dekom preko glave.

EMA: Idemo, doktore!

KARLO: Kamo?

Ema sjedne na stol i privuče Karla k sebi.

EMA: U bolju budućnost..

Tutnjava snažnih eksplozija je sve glasnija.

Ema i Karlo ništa ne čuju. Ljube se i grle.

Mrak. Svjetlo.

BOLNIČKI HODNIK

U podrumskom hodniku bolnice, zaklonjena iza zelenog paravna, improvizirana je operacijska dvorana. Na stolu pacijent. Pod slabim svjetlom  Rudolf uz asistenciju sestre Felicije operira. Iza paravana Karlova majka viri i ispušta neke zvukove ne bi li privukla doktorovu pozornost.

Grmljavina teškog topništva se prekida na trenutke, ali je sve bliže.

MAJKA: Ksss, ksss.

RUDOLF: Tko je to?

FELICIJA: Majka doktora Bovarića. Luda babuskara. Gnjavi cijelu bolnicu.

MAJKA: (Šaptom iza paravana.) Gospodine Rudolf..

RUDOLF: Pitajte je što hoće.

FELICIJA: Ignorirajte je, luda žena..

MAJKA: Halo, doktore. Pukovniče Rudolf!

RUDOLF: (Viče.) Gospođo, ne mogu sad! Sad nije vrijeme!

MAJKA: Samo da vam kažem dvije riječi.

RUDOLF: Recite i onda se maknite.

MAJKA: Evo; samo dvije riječi. (Izgovara kao neku šifru.) Marković Maksimirska ulica.

RUDOLF: To su tri riječi.

MAJKA: Onda samo; Marković, Maksimirska.

RUDOLF: I? Što je s Markovićem?

MAJKA: Markovič je moj prvi rođak, pa sam mislila kad dođem u grad, mislim ako dođem, ako se izvučemo iz ovog pakla, onda bi se mogli tamo, u metropoli, malo družiti kod Markovića, jer sam čula da ste i vi dobri s bratićem..

RUDOLF: Shvatio sam, gospođo, ići ćete s prvim ranjenicima... A sad me pustiite da radim.

MAJKA: Naravno, naravno.. Vidimo se.  Baš se veselim sjedeljci kod Markovića.

Majka nestane.

FELICIJA: Tko je Marković?

Snažna eksplozija.  Mrak. Svjetlo.

URED U BOLNICI

U uredu na podu zagrljeni sjede Ema i Karlo. U drugom kutu bez svijesti leži i stenje Emin otac.

EMA: Hvala, Karlo.

KARLO: Zbilja nema na čemu. Tebi hvala.

EMA: Ovo nije bilo odvratno, mislim nemoralno..

KARLO: Ne, nije. Bilo je predivno, a vjerujem da ćemo ponoviti..

EMA: Da, možda si.. Možda si ti taj.

KARLO: Tko?

EMA: Jedan muškarac koji mi dolazi u snove..

KARLO: Ja? (Smije se.) Muškarac iz snova?!

EMA: Svaku večer u krevetu prije spavanja zamišljam moj veliki koncert; dolazak luksuznim autom u najveću dvoranu u gradu gdje me čeka dotjerivanje, ludo šminkanje i još luđe haljine, bezbrojne cipele, tu je i mali orkestar, zgodni frajeri i nevjerojatni glazbenici, ali u mom umišljaju je najvažniji veliki koncert za pedeset tisuća posjetilaca, s grandioznom scenografijom i fantastičnim ozvučenjem, s nekoliko savršeno odabranih specijalnih gostiju, svaku večer drugi.. Kada s mašatanjem uđem u sami koncert često utonem u polusan i tada mi se koncert pomiješa s pravim snom koji je uvijek isti; pjevam svoj najveći hit, odjednom prestane glazba i nestane orkestar, pjevam akapela, okrećem se prema gledalištu u kojem je muk, zatim u potpunoj tišini i u punom svjetlu publika izlazi iz van, zagonetno se smješkaju, neki mi namiguju i svi do jednoga smireno napuštaju dvoranu, pjevam dalje i čudim se kako mi nije neugodno i neobično to što se događa, kada se dvorana isprazni niz tribine se počnu spuštati divoska posteljna, pokrivači, deke, jastuci, plišane igračke, pozornica se pretvara u veliki krevet, u dnu dvorane vidim neku mušku osobu, prvo je u sjeni, a kad priđe bliže lice mu prekrije val pokrivača i posteljine, počinje sukljati pjena i topla čokolada koja mi još više otežava da prepoznam nepoznatog muškarca koji mi prilazi, sve je bliže i bliže, pjevam i vidim da ima vitko i dobro građeno tijelo, ali mu nikako ne mogu vidjeti lice. Kada završi pjesma, kad prestanem pjevati budim se.

KARLO: I ti misliš da sam taj?

EMA: Možda.

U tom trenu odjekne glasna eksplozija. Emin otac počne vrištati ispod deke.

OTAC: Pakao! U paklu sam! Jebem ti sve, u paklu sam!

Ema ustane i makne deku s oca koji maše rukama.

EMA: Nisi, tata, nisi u paklu. U bolnici si! Sa mnom!

OTAC: Ema, to si ti? Zašto ste me pokrili preko glave?

EMA: Rekao si da ti je hladno za glavu.

OTAC: To sam rekao? Kako glupo. Pakleno glupo.

Netko pokušava ući u ured. Čuje se glas Karlove majke i lupa po vratima. Karlo otključa vrata i pusti majku da uđe.

MAJKA: Zašto ste zaključali vrata?

KARLO: Pacijent je bježao..

OTAC: Ja bježao? Pa ja sam ranjen u nogu..

KARLO: Puzali ste..

MAJKA: Puzao je? To mi je malo nevjerojatno..

EMA: I ja sam htjela pobjeći.. Zapravo sam imala napad panike. Histerija.

MAJKA: A vi ste?

KARLO: Ovo je Ema, a ovo je moja mama.

EMA: Drago mi je, Ema.

MAJKA: Bovarić, drago mi je.

Rukuju se.

Snažna eksplozija.

Zvuk za opću opasnost nestaje u daljini.

Mrak.

Svršetak prvog čina.

2. čin PORAĆE

„..jer nitko nikada riječima ne može odrediti točnu mjeru svojih potreba, ni svojih zamisli, ni svojih boli, i jer je čovječja riječ kao kakav napuknuti lonac, na kojem izvodimo melodije koje bi jedva razigrale medvjeda, a mi bismo htjeli  ganuti zvijezde.“  G. Flaubert „Gospođa Bovary“

Iznad pozornice kao sunce izranja veliki ekran na kojem piše: „Otprilike godinu dana poslije“

Svjetlo.

U drugom činu prostori porušenog grada djelomično su  popravljeni. Atmosfera pozornice je prozračnija nego u prvom dijelu, puno više svjetla, ali u hodnicima, izbjegličkim sobama i državnim uredima još uvijek se osjeća strah od zatvorenog i jeza bezizlaznog labirinta.

U daljini se čuje neka domoljubna pjesma.

URED U MINISTARSTVU

U sredini ureda ministarstva stoje Karlova majka i Rudolf. Odjeveni su civilno. Gospođa Bovarić ima novu frizuru.

RUDOLF: Nisam vas zato zvao.

MAJKA: Niste?

RUDOLF: Da sam htio razgovarati o slučaju vašega sina onda bih zvao Karla.

MAJKA: Gospodine ministre, moj sin nije kriv!

RUDOLF: Ne morate me tako oslovljavati. Nisam više siguran da je to moj posao.

MAJKA: Doktore Rudolf, moj sin nije kriv.

RUDOLF: A i naše ministarstvo više nije nadležno za njegov slučaj.

MAJKA: Onda mu bar pomozite da nađe neki drugi posao.

RUDOLF: Uskoro ću možda tražiti novi posao za sebe..

MAJKA: Morate mu pomoći, on vam je u ratu bio desna ruka..

RUDOLF: Bolje recimo lijeva ruka, a uostalom nemam više te mogućnosti.

MAJKA: Kako nemate? Ne želite pomoći.. A kada smo sjedili kod Markovića..

RUDOLF: Nije vam više dobro pozivati se na Markovića.

MAJKA: Znam. Čitam novine. U zatvoru je, ali prije godinu dana vam je Marković trebao..

RUDOLF: (Živčano zaviče.) Sad mi više ne treba! Koga jebe! Nitko mi više ne treba!

Neugodna tišina. Majka strpljivo čeka.

RUDOLF: Oprostite, uzrujan sam. Nagomilalo mi se pun k..

MAJKA: Razumijem. Teška su vremena.

RUDOLF: Da, da, teška vremena.. Hoćete nešto popiti? Jednu finu rakijicu?

MAJKA: Može, samo ako nije šljivovica.

RUDOLF: Nije šljiva.

Rudolf iz ladice pisaćeg stola izvadi bocu i dvije čaše.

RUDOLF: Izvolite. Nazdravlje.

MAJKA: I vama. Uzdravlje. Zdravlje je najvažnije.

Rudolf popije naiskap i nalije još jednu, majka damski pijucka.

MAJKA: I zašto ste me onda zvali?

RUDOLF: Točno, da, da.. Zašto sam vas zvao? Ja sam, naime, smislio..

Rudolf se počne nekontrolirano smijati.

MAJKA: Zašto se smijete?

RUDOLF: Oprostite.. Smijem se sebi. Mislim, ja sam nešto smislio, pa se smijem što i zašto sam ja to nešto smislio..

MAJKA: Ne razumijem.

RUDOLF: Ne možete to razumijeti. Oprostite. Sad ću vam reći.

Rudolf dok govori svako malo prasne u smijeh.

RUDOLF: Budući da moje ministrastvo već neko vrijeme prate samo ružne priče, slučajevi kao iz fIlmovima strave i užasa, odlučio sam malo popraviti opći dojam našeg ureda i napraviti jedan promotivni video spot koji bi malo ublažio ovu medijsku i drugu hajku, i ujedno pokazao da se u ovom ministarstvu radilo ozbiljno i pošteno iako su neki segmenti naše službe ponašali bahato i neodogovorno..

Rudolf se od smijanja zagrcne i počne kašljati.

MAJKA: Jeste li dobro? Možda ste previše popili..

RUDOLF: Mislim da sam premalo popio.

Rudolf ispija još jednu čašu. Nakašlje se i uozbilji.

RUDOLF: Da skratim, snimamo spot o ministarstvu, a emitirat ćemo ga na godišnjicu pada.

MAJKA: Kakvog pada?

RUDOLF: Pada našeg grada i bolnice prije godinu dana, odnosno našeg proboja do slobode..

Rudolf se opet počne smijati, ne jako kao prije, ali sada čudnije, pomalo bolesno.

MAJKA: I zašto mene trebate? Kako vam ja mogu pomoći?

RUDOLF: Snimit ćemo nekoliko izjava svjedoka, među ostalima bih vas zamolio da i vi nešto kažete, nešto kratko i jednostavno..

MAJKA: Vrlo rado, bit će mi čast.

RUDOLF: Evo, sad ću pozvati Leona, on će vas snimiiti. (Vadi mobitel iz džepa.) Znate Leona? On je isto s nama bio u proboju..

MAJKA: Leon? Ne sjećam se..

RUDOLF: Ma kad ga vidite sjetit ćete se.  (U mobitel.) Leonko usranko, ajde dođi s tom kamerom..Da, da, sad ćeš nešto snimit.. Dolazi!

Rudolf spremi mobitel i nalije još jednu čašu.

RUDOLF: Hoćete i vi još jednu?

MAJKA: Ne, hvala. Zašto niste zvali Karla da nešto kaže?

RUDOLF: Gdje da kaže?

MAJKA: Pa u tom vašem spotu.

RUDOLF: A da! U našem spotu! Pa spot je tako koncipiran da izjave o ratnim danima..

MAJKA: Ipak je on bio jako aktivan, jedn od rijetkih koji je ostao..

RUDOLF: Da, da, znam, ali ovaj spot nije samo o ratnoj bolnici već o ministarstvu, o našem cjelokupnom radu.. A te izjave i ta sjećanja na rat, to smo htjeli napraviti malo nježnije, odnosno da o ratu govore samo žene..

MAJKA: Žene? U redu, ali moj sin je bio..

RUDOLF: Dobro ste me podsjetili, htio sam vas još nešto zamoliti.

MAJKA: Što? Recite.

RUDOLF: Volio bih da nešto snimi i Ema.

MAJKA: Ona?

RUDOLF: Da, zapravo nju bih zamolio da nešto otpjeva, sjećam se zabave nakon što smo se probili, pjevala je cijelu noć..

MAJKA: Da, ona voli pjevati.

RUDOLF: Dat ćete mi njezin broj mobitela.

U prostoriju uđe Leon noseći kameru i reflektor.

LEON: Dobar dan.

RUDOLF: Evo, sad će vas preuzeti Leon. Sjećate se Leona?

MAJKA: Kako da ne! Dobar dan, Leon.

RUDOLF: (Vadi mobitel.) Dajte mi Emin broj.

MAJKA: Moram pogledati u svoj. Čekajte..

Majka izvadi mobitel iz torbice i traži broj. Leon namješta reflektor, kameru i stolac. Majka pruži mobitel Rudolfu.

MAJKA: Evo, prepišite si, ja ne vidim dobro..

RUDOLF: (Utipkava u svoj mobitel i odmah zove.) Hvala. Vi to lijepo obavite s Leonom, pa se vidimo. Doviđenja.

MAJKA: Nećete biti ovdje? Ja ne znam što da kažem.

RUDOLF: Pa recite kako vam je bilo, što vas je jako dojmlo, nešto kratko i jednostavno.

Rudolf ode.

LEON: (Pokazuje stolac.) Izvolite, gospođo Bovarić, sjednite.

MAJKA: (Sjeda i popravlja kosu.) Hvala.

LEON: (Namješta mikrofon.) Recite nešto da probamo ton.

MAJKA: Što da kažem?

LEON: Nešto, bilo što.. Kako su vaši?  Ema i doktor Karlo? Kako je bebica?

MAJKA: (Tiho.) Dobro su.

LEON: Malo glasnije.

MAJKA: (Glasnije.) Dobro su.

LEON: Još malo govorite.

MAJKA: Dobro su, hvala na pitanju mogli bi i bolje.

Leon stane iza kamere, reflektor se pali. Na velikom ekranu iznad pozornice pojavi se majčino lice koje govori.

MAJKA: Nemaju stan, ne rade. Dijete je dobro, ali oni.. Ma dobro su ali ipak..

Mrak.

Slika na ekranu se zamrzne. Smetnje. Slika se mijenja. Nestaje.

Glasan snimljeni smijeh publike iz komičnih tv serijala.

Svjetlo.

EMINA I KARLOVA SOBA U IZBJEGLIČKOM DOMU

Prostorija koja je nekoć bila mala učionica sad je preuređena u privremeni stan bračnog para Bovarić; mini-kuhinja u jednom kutu, u drugom trosjed koji se može razvuči, na njemu leži Emin otac i na malom televizoru gleda neku humorističnu seriju, iza paravana gdje je umivaonik u krevetiću spava beba, a na sredini sobe stol za kojim sjede Ema i Karlo. Piju čaj.

OTAC: (Bijesno viče na televizor.) Meni nije smiješno. Nimalo! (Oponaša smijeh.) Ha ha ha!

EMA: Tata, tiše malo.

OTAC: Kad me živciraju! Ovaj glupi smijeh koji puštaju.. To je totalno idiotski.

EMA: Dijete spava.

OTAC: (Utiša tv.) Oprosti, dušo.

EMA: (Karlu.) Spava nam dobro.

KARLO: Što nam..?

EMA: Naše dijete spava dobro..

Ema primjeti da se Karlo neobično drži šalicu dok pije čaj.

EMA: Što ti radiš?

KARLO: Držim šalicu lijevom rukom, zapravo danas sve pokušavam raditi lijevom rukom..

EMA: Zašto?

KARLO: Natukao sam rebro, boli me cijela desna strana pa sad koristim tu situaciju za jačanje lijeve strane, razumiješ, prihvaćam bolest kao blagoslov..dobro, ne baš tako drastično, budući da bolest nije tako strašna, nije bitno.. Što si ti ono rekla?

EMA: Rekla sam da nam dijete dobro spava.

KARLO: Lijepo, blago nama.

EMA: Tebi to nije ništa? Pa znaš kako spava mali od Felicije.

KARLO: Ne znam.

EMA: Uopće ne spava, kriči cijelu noć..

KARLO:I naše ponekad kriči.

EMA: Ne tako, ne toliko, plakala je preksinoć zbog temperature, a evo sad dvije noći spava kao mala beba, a Felicijin mali ne plače, čula sam, to nije plakanje; on vrišti, grozno, to nije normalni dječji plač..

KARLO: Ne plaču sva djeca isto.

EMA: Nisi to čuo, ne možeš znat, mali krešti, kao bolesni majmun..

KARLO: Možda i je bolestan.

EMA: Felicija veli da nije, da su to frazevi, ne, ne, frasevi.. neka vrsta grčeva koja nastaje iz straha..

KARLO: Dijete je ludo?

EMA: Nije to ludilo, to je neki poremećaj, ali ti bi to trebao znati, ti si liječnik.. Mislim, sada si nezaposleni liječnik.

KARLO: Moraš me na to podsjećati svakih pet minuta?

EMA: Moram. Iako već pomalo odustajem. I ja ću s Felicijom čistiti urede i kafiće.

Karlo udari šakom o stol.

KARLO: Nećeš! Nisi ti za to.

EMA: Od čega ćemo živjeti?

KARLO: Danas je mama išla kod ministra Rudolf..

EMA:  Ne mogu vjerovati?! Mama je išla! Zašto ti nisi išao?!

KARLO: Pa zvao je nju. Mama je bila dobra s onim Markovićem, a ja nisam išao zbog mog slučaja..

EMA: Nemaš ti nikakav slučaj, ne umišljaj da si ti neki slučaj, ti si kreten koji je izgubio posao na najgluplji mogući način i u najgore moguće vrijeme.

KARLO: (Uopće je ne sluša.) Udario sam lijevom rukom. Jesi li primjetila?

EMA: Što?

KARLO: Pa maloprije kad sam lupio šakom o stol; nisam to učinio desnom rukom već lijevom rukom, iako sam dešnjak, vježbajući lijevu stranu ,razumiješ..

EMA: (Strašno zaviče.) Samo razumijem da si ti najveći idiot kojeg sam srela u životu!

Tišina. Karlo gleda izbezumljenu Emu.

OTAC: (U televizor.) Gospodo s televizije, sve nam je jasno, mi nismo takvi glupani za kakve nas držite. Jeli tako, Ema?

EMA: Tako je, tata.

Ema umorno ustane od stola i sjedne do tate na trosjed.

OTAC: Oni misle da mislimo kako tamo u studiju sjedi publika i kako se smije glumcima, a mi znamo da oni taj „smijeh“ puštaju sa zvučnika. Kako bi snimali sa živom publikom?  Pa znamo mi kako se snimaju filmovi i serije, stalno se nešto prekida, ponavlja, popravlja, jeli tako, Ema? To si mi ti pričala.

EMA: Da, tata, tako je..

OTAC: I kako bi onda toj publicii bilo nešto smiješno ako se deset puta ponovi?! To je nemoguće, jeli tako, Ema?

EMA: Nemoguće, tata, nemoguće.

U daljini snažan i neobičan plač Felicijina djeteta.

U prostoriju uleti Felicija, izmorena i razjarena.

FELICIJA: Ne mogu više. Ja sam na rubu.. Doktore Karlo, morate mi nekako pomoći.

KARLO: Kako da vam ja pomognem?

FELICIJA: Pa vi ste liječnik, dođite na par minuta u moju sobu, samo ga poslušajte..

KARLO: Ali vi imate svog liječnika, pedijatra..

FELICIJA: Dođite sad, morate doći sad, zvuk se promijenio..

KARLO: Kakav zvuk?

FELICIJA: Zvuk djetetovog plača! Počeo je plakati na neki novi način..

KARLO: To vi umišljate, umorni ste i rastrojeni zbog nespavanja..

FELICIJA: Ne umišljam! Molim vas, Karlo, samo na minutu dođite i poslušajte, pa onda recite jeli to normalan plač..

KARLO: Ja zbilja ne razumijem zašto ne odete svom liječniku..

EMA: Ajde, Karlo, diži guzicu, tako i tako ništa ne radiš!

KARLO: (Diže se od stola.) Pa dobro, ali ne mogu tu ja ništa..

EMA: Znamo da ti ništa ne možeš, pravi se da možeš, glumi..

FELICIJA: Hvala vam, hvala.. Samo na pet minuta dođite i poslušajte taj novi plač..

Felicija izjuri van, Karlo polako izlazi za njom.

EMA:(Viče za Karlom.) Karlo, poslušaj plač lijevim uhom!

Ema se nasmije svojoj šali. Zazvoni joj mobitel u džepu.

EMA: (U mobitel.) Halo? Da, ja sam. A to ste vi, ministre Rudolf?! Da? Kad? Danas? Paaa.. Mogu. Da, zapravo mogu, nezaposleni muž će m pričuvat dijete. Dolazim. A gdje su vaši dvori? Dobro, znam. Vidimo se.

Ema ustane i nasmiješi se.

EMA: Tata, reci Karlu da sam morala nekamo otići?

OTAC: Kamo?

EMA: U bolju budućnost!

Ema se od srca nasmije i izleti iz prostorije.

Otac pojačava ton na televizoru.

Pozornicom odjekuje nasnimljeni smijeh humoristične serije i histeričan plač djeteta iz susjedstva.

Na ekranu iznad pozornice dijete koje nemirno plače.

Mrak.

Svjetlo.

URED U MINISTARSTVU

U sredini ureda kamera i reflekor. Ispred kamere na stolcu sjedi Leon i govori u kameru.

Na ekranu iznad pozornice vidimo Leona koji govori.

LEON: Draga sestrice, evo novog načina dopisivanja. Znam da to možemo uživo preko računala, ali dokopao sam se prave, profesionalne  kamere. . S njom mogu svašta, puno bolje nego s računalom, a mogu ti reći da me je ovaj medij potpuno obuzeo, govorim o filmu, želim se izražavati pokretnim slikama, znam da sam dosta vremena potrošio na pisanje, ali i to mogu iskoristiti, odnosno ukomponirati u flimski izraz.. Ovo je zbilja smiješno; više ne znam jesu li ovo pisma tebi ili moje umjetničko djelo. Zapravo još ne znam jesam li umjetnik, mislim naravno da nisam pravi, još uvijek radim ovdje, još sam uvijek službenik i borim se protiv toga da taj službenik u meni ne ubije umjetnika, to je teška borba. Puno to baljezgam, govorim jedno, a onda pređem na drugo, pa se opet vratim na umjetnost...

U prostoriju uđe Rudolf, iz prikrajka gleda Leona koji ga ne primjećuje.

LEON: Malo sam zbunjen, odnosno uzbuđen sam zato što otkrivam novi medij, novi umjetnički izraz. Sve ću ja to u montaži srediti. „Skinuo“ sam novi program za montiranje, a u računalu imam i snimaka iz rata, audio zapise, fotografije, svoje zapise pisane, pa kad sve to pomiješan, složim.. Bit će to nešto neviđeno.

RUDOLF: Neviđena glupost.

LEON: (Zbunjeno.) A to ja nešto isprobavam, zbog tona..

RUDOLF: Gdje se uključuje kamera?

LEON: Zašto to pitate?

RUDOLF: Nije te briga. Gdje se vadi kaseta?

LEON: Ovdje, sve vam piše..

RUDOLF: Koliko još ima vremena.. Hoću reći na kaseti, koliko se još može snimati?

LEON: Sat i pol.

RUDOLF: Dovoljno. Hajde, sad možeš ići doma.

LEON: Ali ja sam zadužen za kameru, moram je spremiti..

RUDOLF: Sutra ćeš. Doviđenja.

U ured uđe Ema, dotjerana i zadihana.

EMA: Dobar dan.

RUDOLF: Dobar dan. Brzo ste stigli.

EMA: Brzo hodam. (Leonu.) I vi ovdje radite?

LEON: Dobar dan. Radim.

RUDOLF: Za danas više ne, Leonu je radno vrijeme isteklo. Mi na višim položajima, nažalost, ne znamo što je to radno vrijeme, a ovi niži službenici su vam jako socijalno osjetljivi, odmah zovu sindikate i tako to. Doviđenja, Leon, vidimo se sutra.

Rudolf izgura Leona iz prostorije tako da ovaj ne stigne pozdraviti Emu.

Ema i Rudolf sami.

Tišina.

RUDOLF: Kako si?

EMA: Nisam dobro. Znate i sami.

RUDOLF: Govori mi „ti“. Zašto nisi dobro?

EMA: Sve oko mene nije dobro.

RUDOLF: Svima nam je tako.

EMA: Očekivala sam svašta, a sad živim ništa.

RUDOLF: Zdrava si, mlada i lijepa. Nije to ništa.

EMA: Gore od ništa.

RUDOLF: Još uvijek pjevaš?

EMA: Ne, osim uspavanke maloj i kad čistim našu izbjegličku rupu.

RUDOLF: Sviđala mi se tvoja ideja o poeziji u glazbi.

EMA: Kad sam ti to pričala?

RUDOLF: Na proslavi kad smo se probili iz okruženja, malo si više popila..

EMA: Užasno sam se napila, ko majka..

RUDOLF: Kako se ono trebalo to zvati? Ta tvoja ideja? Hit parada poetika..

EMA: Hit parada poezije. Kako se toga sjećaš?

RUDOLF: Kad je to dobra ideja, i danas mi se sviđa. Poezija je umrla, više je nema, ni u novinama, niti na televiziji, još malo pa se ni u školi ne učiti..

EMA: To te jako brine?

RUDOLF: (Nasmije se.) Pa ne baš.

EMA: Kako si ti?

RUDOLF: Sigurno gore od tebe. Odkada sam se vratio iz rata i zaposlio radio sam vrlo malo, uglavnom sam punio svoj bankovni račun, nisam se baš ni pretjerano zabavljao, eventualno neko opijanje i kurvanje, ali na koncu sam i to smanjio, sve se svelo na drkanje, povremeno solo opijanje i prekomjerno spavanje, naravno; uz pomoć tableta - i tako živim već godinu dana. Kao u grobu.

EMA:  Lijepo. Zašto se nisi oženio?

RUDOLF: Zamalo jesam, ali kad je odabrnaica prebrojala sve moje mane, ovisnosti i ostala sranja otišla je bez traga.

EMA: Žao mi je.

RUDOLF: (Pokazuje joj stolac ispred kamere.) Sjedni ovdje i pjevaj nešto.

EMA: I zato si me zvao? Da ti pjevam?

RUDOLF: Da.

EMA: Ja sam mislila da želiš nešto konkretnije..

RUDOLF: To uvijek stignemo, ali zapravo sam te zvao da mi pjevaš.

EMA: I snimat ćeš me?

RUDOLF: Da.

EMA: Zgodno. Kojeg pjesnika želiš da ti pjevam? Koji ti je najdraži?

RUDOLF: Ujević. Ima li njega u tvojoj hit paradi?

EMA: Naravno. On je u top five.

Ema sjedne u stolac ispred kamere koju Rudolf uključi.

Ema pjeva stihove Tina Ujevića (Notturno).

EMA: (Pjeva.) „Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote;

i moje misli san ozari,

umrijet ću noćas od ljepote.


Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći;

plačimo, plačimo u tišini,

umrimo, umrimo u samoći.“

Rudolf priđe Emi, klekne, obgrli joj koljena i počne plakati.

Ema prestane pjevati.

EMA: Ti si zbilja loše?

RUDOLF: Moram bježati.

EMA: Gdje? Zašto?

RUDOLF: Iz zemlje. Završit ću u zatvoru ako ne pobjegnem..

EMA: Zašto?

RUDOLF:Počinio sam kazneno djelo. Zapravo nisam, ja sam nevin, ali to ne mogu dokazati iz zatvora..

EMA: Ne razumijem.. Pa što si me onda zvao? Što ću ti ja? Da ti pjevam.

RUDOLF: Pobjegni sa mnom.

EMA: Molim?

RUDOLF: Idemo do moga stana, pokupit ćemo neke stvari. Vani na računu imam golemu količinu novaca. A i prijatelja. U inozemstvu ćeš pjevati, omogućit ću ti sve uvjete za napredak tvoje karijere..

EMA: Ti si poludio. Ja ovdje imam muža i kćer. Kako da ostavim dijete?

RUDOLF: Malu ćemo poslije prebaciti. Obećavam, imam puno prijatelja u policiji i na važnim mjestima, kad se situacija primiri, to neće biti problem..

EMA: Neće?

RUDOLF: Nikakav problem.

Rudolf podigne Emu sa stolca i strastveno je poljubi. Ema kao da je u nekom naivnom transu.

RUDOLF: Idemo do mene, stignemo se prije bijega i malo maziti.

EMA: Želim se s tobom maziti. Želim s tobom pobjeći na kraj svijeta.

Pozornica polako tone u mrak. Na ekranu krupni kadrovi golih tijela.

Mrak.

Na ekranu smjetnje.  „Snijeg“ slika.

U daljini plač djeteta koji se utišava.

Svjetlo.


FELICIJINA IZBJEGLIČKA SOBA

Mala prostorija skromno namještena. Na sredini kolijevka.

Feliicija i Karlo stoje kraj krevetića. Karlo drži lijevu ruku iznad kolijevke.

Neobična tišina.

FELICIJA: Čudesno. Uspio si.

KARLO: Ma to je možda slučajno..

FELICIJA: Makni ruku.

Karlo makne ruku, dijete počne plakati.

Karlo vrati ruku, dijete prestane plakati.

FELICIJA: Vidiš. Čudo.

KARLO: Da, ali sada se ne mogu pomaknuti.

FELICIJA: Molim te, budi tu pola sata, samo da malo odrijemam, nisam spavala pet noći.

KARLO: Dobro, ali dodaj mi stolac, ne mogu stajati.

FELICIJA: Hvala ti. Baš si zlatan.

KARLO: Suho zlato.

Felicija namjesti stolac pored kolijevke na koji sjedne Karlo.

FELICIJA: Sad neću moći zaspati od čuda. Od tišine.

Felicija legne na madrac.

KARLO: To je od prijenosa energije iz desne u lijevu ruku.

FELICIJA: Ti si zbilja čudan.

KARLO: To mi je i otac govorio. On je išao u lov, a ja sam pisao pjesme.

FELICIJA: Ti si pisao pjesme?

KARLO:  Da, i danas nešto pisuckam.

FELICIJA: Zbilja? Odrecitiraj mi neku.

KARLO: Nedavno sam napisao jednu, zove se „Roditeljstvo“.

FELICIJA: Može, to će me uspavati..

KARLO:   Djeca s majkama došli u park.

Majke se po parku rasporedile.

Dijete zna gdje mu je mama.

Mama pazi svoje dijete dobro.

Dijete u školu dopratila majka.

Ponosno majka dijete ljubi, gleda.

U školi djeca, mame im mašu.

Mame odlaze, a sama djeca su dobro.

Mame djeci za svadbu sve srede.

Djeca u braku mame postanu.

Majka majku ljubi zbog dijeteta.

Dijetetu je drago kad majka ljubi.

Dijete majku do groba dopratilo.

Majka ne zna da dijete plače.

Djeca s mamama na groblje dođu.

Mame uplakane djece crvi glođu.

Felicija hrče.

U sobu puzeći uđe Emin otac držeći se za grudi.

OTAC: (Govori teško i vrlo tiho.) Karlo, gdje si? Nije mi dobro.. Mislim da imam srčani napad.

Karlo se odmakne od kolijevke i priđe Eminom ocu.

Dijete počne plakati. Felicija se budi.

KARLO: Opustite se. Sad ću vas ja lijevom rukom.

OTAC: Kakvom lijevom rukom? Umirem, zovi hitnu!

FELICIJA: Što se događa? Probudili ste mi dijete!

Karlo raskopča košulju Eminom ocu i položi mu lijevu ruku na grudni koš.

KARLO: Osjećate li neke promijene? Neko poboljšanje?

Otac krikne.

OTAC: Aaaa! Boli me još jače! Idiote, zovi hiitnu!

Emin otac zakrklja i ukoči se.

Očito je preminuo.

Karlo žmiri s rukom položenom na prsima starca.

Dijete u kolijevci živčano plače.

Felicija psuje.

Mrak.

Svjetlo.

RUDOLFOV STAN

Dnevni boravak stana u središtu grada, prostorija je povezana s malom kuhinjom, sve je vrlo neuredno; stol prepun vrećica, po stolcima ostavljena soba, rasklopljena daska za peglanje ispod koje je usisavač, na stoliću uz trosjeda je prazna boca votka i puna pepeljara. Trosjed je razvučen i na madracu spava  gola Ema. Naglo ustaje, ogrne se plahtom i mahnito krene tražiti Rudolfa.

EMA: Rudolf? Rudolf, gdje si? Pobjegao si, govno usrano!

U prostoriju uđe Rudolf odjeven s koferom u ruci.

EMA: A tu si. Mislila sam da si pobjegao.

RUDOLF: Nisam.

EMA: Ti si se spakirao. Zašto me nisi probudio? Ja se moram spremiti..

RUDOLF: Ne moraš.

EMA: Molim?

RUDOLF: Idem sam.

EMA: Sad kad si me iskoristio ne želiš da bježim s tobom.

RUDOLF: (Grli je.) Ne bježim. Ne možemo pobjeći zajedno.

EMA: Lažeš. Sereš.

RUDOLF: Ne serem. Došli su po mene.

EMA: Tko?

RUDOLF: Policija. Čekaju me ispred zgrade.

EMA: (Plače.) Nije istina.

RUDOLF: Istina. Dopustili su mi da se oprostim s tobom. Žao mi je. Provalili su me.

EMA: Da smo ranije krenuli.. Nismo morali tu po krevetu izvoditi..

RUDOLF: Uhvatili bi nas u zračnoj luci. A maženje s tobom bit će mi jedina lijepa stvar koja mi se dogodila prije zatvora. Hvala ti.

EMA: Nije tako trebalo biti, nije.. Ostani još malo.. (Grčevito ga grli.)

RUDOLF: (Istrgne se iz zagrljaja.) Moram krenuti. Zbogom.

EMA: Zbogom.

Rudolf pokupi kofer i brzim hodom ode van.

Ema sjedne i zagleda se u daljinu.

Na ekranu iznad pozornice zrakoplv koji uzleće s piste.

Mrak.

Zvuk aviona pretvara se u zvuk usisavača. Svjetlo.

EMINA I KARLOVA SOBA U IZBJEGLIČKOM DOMU

Za stolom sjedi Karlova majka i puši. Karlo usisava.

U jednom trenu majka živčano baci čašu u zid.

Karlo je pogleda i isključi usisavač.

KARLO:  Što je tebi?

MAJKA: Što je tebi? Umro ti je punac na rukama, žena ti je nestala, -  a ti usisavaš!

KARLO: Smiruju me kućanski poslovi, to sam naučio od jednog legionara na prvoj crti bojišnice, on je prije i poslije najžešćih napada, za vrijeme primirja, pospremao kuću u kojoj su držali položaj, ostali su spavali, kartali, pili ili drogirali se, a on je brisao prašinu, usisavao pod, prao vrata i prozore..

MAJKA: Dosta! Ne mogu te više gledati! Prestani se ponašati kao umobolno dijete!

KARLO: Ne ponašam se kao dijete i mislim da je taj način suzbijanja stresa vrlo zreo način.

MAJKA: Zašuti! Gdje ti je žena?

KARLO: Ne znam, negdje se zadržala..

MAJKA: Nema je od jučer popodne. Moraš pozvati policiju.

KARLO: Ne moramo još. Srela je neku prijateljicu, zapričale se..

MAJKA: Ona nema prijateljice! Zašto se nije javila?

KARLO: Vjerojatno joj se ispraznila baterija.

MAJKA: Tebi se u mozgu ispraznila baterija.

U sobu uđe  Ema, bez pozdrava prođe pored Karla i majke, ode u kut s kolijevkom i zagleda se u dijete.

KARLO: Vidiš. Stigla je.

MAJKA: Ema, gdje si bila?

EMA: (Smješka se.) U budućnosti.

MAJKA: (Karlu šaptom.) Reci joj.

KARLO: Odmah?

MAJKA: A kad ćeš? Hajde!

Karlo priđe Emi. Majka sjedne u trosjed i uključi televizor.

Na televiziji su vijesti. I na ekranu iznad pozornice; fotografija Rudolfa i snimke njegova ministarstva

KARLO: Ema, moram ti nešto reći.

EMA:  Sigurno nešto strašno.

KARLO: Pa je strašno i nije, mislim znala si da će do toga doći..

EMA: (I dalje buljeći u dijete.) Umro mi je tata.

KARLO: Da, kako si znala..

MAJKA: (Pojačava ton na televizoru.) Ma slušajte ovo!

TV VODITELJ:  (Off) Jutros je potvrđeno da je iz zemlje pobjegao ministar Rudolf i to nekoliko sati prije nego što je državno odvjetništvo podiglo optužnicu za zloporabu položaja i otuđivanja tri milijuna kuna iz državnog proračuna, spominje se i raspačavanje droge, to još nije službeno potvrđeno. Izvori navode da je ministar, bivši ravnatelj bolnice i pukovnik u mirovini, rano jutros odletio avionom u Njemačku gdje mu se gubi trag. Izdana je međunarodna tjeralica. Najviše što iznenađuje u ovoj priči jest činjenica da je ista optužnica trebala biti podignuta prije dva mjeseca, ali iz nepoznatih razloga nije, što je bilo dovoljno ministru da prebaci određenu svotu novaca na račune u inozemstvu..

Za vrijeme izvješća Ema podigne glavu i počne prvo tiho stenjati, a potom i glasno vrištati. Majka pojačava ton. Karlo krene usisavati. Zvukovi s televizije, Emino vrištanje i huk usisavača pretvaraju se u zvuk dizala. Mrak. Svršetak drugog čina.

3.čin MIR

„Svaki osmijeh prikriva zijevanje od dosade, svaka radost neko prokletstvo, a svako uživanje svoju odvratnost..“ G. Flaubert  „Gospođa Bovary“

Na ekranu iznad pozornice piše: „Nekoliko godina poslije“

Pozornica u trećem činu i dalje nalikuje na devastirani grad, labirinti hodnika i prostorija sada su čisti, s manje pokućstva i više svjetla. Čudnovati prostor pozornice sve je bliži prvotnoj slici fantastičnog grada o kojem sanja Ema Bovary, jedino što prostor ne odiše optimizmom ili snovitom iluzijom.

Snažan zvuk pokvarenog dizala.

Ekran iznad pozornice prestane raditi; crna slika s bijelom točkom u sredini, kao ekrani starih „crknutih“  televizora.

Mrak.

DIZALO

Zvuk dizala. Naglo zaustavljanje dizala.

Glasovi Eme i Leona.

EMA: Užas! Što je ovo?

LEON: Stao je lift.

EMA: To vidim. Ali zašto nema svjetla? Ovo je grozno!

LEON:  Nije grozno, nešto se pokvarilo..

EMA: Jasno mi je da se pokvarilo, ali ja to neću podnijeti..

LEON: Smirite se, sad će popraviti..

EMA: Kad?! Ako ovo potraje mene će.. Ja ću dobiti napad panike..

LEON: Sve će biti u redu, samo duboko dišite..

EMA: Kakvo jebeno disanje! Hvata me napad, moram čučnut..gdje mi je mobitel, imate vi mobitel nazovite nekoga, ne mogu naći jebeni mobitel, nazovite nekoga na mobitel..

LEON: Nemam mobitel.

EMA: Nemate mobitel? Pa zašto nemate mobitel?

LEON: Ne treba mi.

EMA: Evo ga, našla sam mobitel? Koga da zovem? Policiju?

Dizalo se zastrese, pokrene, pa opet stane.

Upali se rasvjeta. Emi ispadne mobitel i razbije se.

EMA: Užas!

Ema sastavi mobitel i pokušava ga uključiti. Dizalo se opet strese, nestane svjetla.

Mrak.

EMA: Ne, ne radi. Govno. Zašto ništa ne poduzimate? Zašto šutite?

LEON: A što da pričam?

EMA: Ne znam, bilo što, pričajte nešto zato što sam na rubu žvičanog sloma, zapravo sam već u njemu, ludim i poludjet ću, zato pričajte nešto da se saberem..

LEON: Ne znam što?

EMA: Ne znam ni ja! Pričajte bilo što i molim vas držite me za ruku.

LEON: Ruke su vam ledene.

EMA: Znam. Pričajte mi nešto da mi skrene pažnju sa situacije u kojoj se nalazim. Evo, recimo ispričajte mi neki vaš doživljaj iz srednje škole.

LEON:  Iz srednje škole? Paa.. Evo, u srednjoj sam školi opsesivno učio napamet rječnik stranih riječi.

EMA: Učio si napamet rječnik stranih riječi?

LEON: Jesam, dosta sam naučio, ali onda mi su mi se te strane riječi počele brkati.. krivo bih upotrebljavao riječi, znate ono ko budala koji za sve govori apropo ili vizavi..

EMA: Zašto si učio rječnik napamet?

LEON:Da budem pametniji, mislim nije pomoglo, a opet s druge strane ponekad se sjetim nečega.. Neki dan sam se sjetio što znači riječ frajer, ovako ide: „frajer, njemački; Freier, 1. prvotno – slobodan čovjek, to jest neženja, a potom dragi, dragan, ljubavnik i slično; danas: čovjek koji nemarno živi uklanjajući se od ozbiljnog posla, pustolov uopće, hohštapler; u daljem razvitku riječi; badavadžija, parazit, lijenčina, muktaš, špekulant, neradnik, gotovan, danguba, bitanga, propalica, protuha, „tapkaroš“, sve ono što se shvaća prema stranim pojmovima; huligan, halbštarke, brodjaga, stiljaga, tunjejadec, tediboj, bluzon noar, tepista, bulevardista, „maher“, „biznismen“, „šićardžija“,sve u najgorem smislu riječi, 2. u kartanju: karta koja tuče sve ostale karte 3. šatrovački: neznalica, početnik, čovjek koga je lako okrasti ili prevariti, a u najnovije vrijeme i čovjek uopće, kod Cesarca: novajlija, čovjek koji je prvi put u zatvoru.“

EMA: Ne znam što da kažem, ali zbilja mi je lakše..

LEON: Pa recite vi nešto o sebi.

EMA: Što?

LEON: Nešto iskreno.

EMA: Pa.. Ja, osim što sam vrlo neurotična i često imam jake napade panike, ja sam i seksualno opsjednuta.

LEON: Shvaćam, ali što mi to radite..

EMA: Hvatam vas za jaja.

LEON: Ali ne možemo ovdje..

EMA: Oprostite ja imam problem..

LEON: Gospođo, molim vas..

EMA: Oprostite, to je jače od mene, možda jedino ako me uvrijedite..

LEON: Ne razumijem? Pustite me..

EMA: Pustit ću vas ako me originalno uvrijedite, one otrcano vrijeđanje; kurvo, droljo, to ne pali.. Morate biti originakni. Hajde, počnite..

LEON: Pa ne znam..

EMA: Vrijeđajte me, ali ne smijete biti prosti.

Tišina isprekidan uzdasima.

LEON: Vaš je život hladan kao podrum kojemu je jedini prozor okrenut prema sjeveru..

EMA: Bravo! Još!

LEON: I vaša dosada je kao nijema paučina koja plete mrežu po svim kutovima vašeg srca!

EMA: Divno. Hvala vam.

Jaki tresak. Svjetla se upale.

Polurazodjeven Leon blago odgurne zadihanu Emu.

EMA: Oprostite.

LEON: Ema? Ema to si ti? Nisam te prepoznao.

EMA: Leon? Ni ja tebe. Užasno mi je neugodno.

LEON: Što radiš ovdje?

EMA: Došla sam se dogovoriti za posao. A ti radiš ovdje?

LEON: Da.

EMA: Umrijet ću od srama.

LEON:Od toga se ne umire.

Dizalo se opet zatrese. Nestane svjetla.

Mrak.

NOVI JEDNOSOBNI STAN KARLA I EME

Novi stan bračnog para Bovarić. Prazna prostorija, na sredini stol, na stolupotrbuške  gol leži Karlo, majka mu  masira leđa. U kutu na podu CD-player.

Meditativna glazba dalekog istoka.

MAJKA: Jako vam je lijep novi stan, nije velik i nije u potpunosti vaš, ali je vrlo lijep.

KARLO: I meni se sviđa.

MAJKA: Vidiš, sve je krenulo na bolje, stan, kćerkica zdrava, Ema želi raditi..

KARLO: Ona oduvijek želi raditi.

MAJKA: Pa zašto nije radila?

KARLO: Ja joj nisam dopustio. Nisam želio da mi žena bude čistačica.

MAJKA: Svaki posao je častan. Potpuno si ukočen. Kada izdahneš snažno vikni „aaa“.

KARLO: Aaaa... Aaaa... Aaa..

Majka sve enregičnije masira sina koji sve glasnije izdiše.

Meditativna glazba sve je glasnija i lagano je nadglasa glazba raspoloženja koja se pušta na telefonskim sekretaricma i u čekaonicama.

Mrak.

HODNIK VELIKE TVRTKE

U hodniku uspješne tvrtke Ema i Felicija čiste veliko zrcalo.

FELICIJA: Izvrstno čistiš.

EMA: Hvala.

FELICIJA: Idemo poslije posla na piće.

EMA: Ne mogu. Volontiram u jednoj humanitarnoj udruzi.

FELICIJA: Ma zajebavaš me.

EMA: Ne, ozbiljno, to me ispunjava.

FELICIJA: Idem popušit jednu na terasu.

EMA: Moraš prestati, pušenje nije zdravo.

FELICIJA: Ništa više nije zdravo.

Felicija ode.

Ema pjevuši i čisti.

U hodniku se pojavi Leon.

LEON: Ema? Što to radiš?

EMA: Čistim zrcalo.

LEON:  Vidim, ali ja sam mislio da si došla raditi nešto drugo..

EMA: Pa i ovo je posao u redu.

LEON: Da, ali mogla si mi reći, ja bih ti sredio bolji posao. Naime, ja sam jedan od vlasnika..

EMA: Opa? Daleko si dogurao.

Tišina. Leon gleda Emu kako čisti.

LEON: Želio bih ti nešto ponuditi.

EMA: Neki bolji posao? Hvala, ne treba..

LEON: Ne, želio bih te zamoliti nešto osobno..

EMA: Zaboravi ono u liftu. Nije mi bilo dobro, a nisam uzela neke lijekove..

LEON: Ne, ne, ne to.. Ne želim to.. Dođi poslije u moj ured, molim te. Hoćeš?

EMA:  Hoću.

Leon ode. Ema pjevuši i čisti.

Emino pjevušenje nadglasa meditativna glazba.

Mrak.


NOVI STAN EME I KARLA

Stan bračnog para Bovarić. U kutu sobe CD-player. Karlo sada leži na leđima, a majka mu masira stopala.

Meditativna glazba.


MAJKA: Jesi čuo da su u Njemačkoj ubili Rudolfa?

KARLO: Jesam. Užas.

MAJKA:  I to na koji način, tri dana su ga mučili, a onda su ga rasčetvorili s kukama..

KARLO:  Odvratno, iako je zaslužio.

MAJKA: (Zatetura.) U posljednje vrijeme mi se strašno vrti.

KARLO:Moraš se više kretati.

MAJKA: Dosta se krećem.  Jučer sam šetala dva sata, ali sam se smrzla, poslije šetnje sam se morala voziti u tramvaju sat vremena da se ugrijem.

KARLO: Zašto se nisi doma ugrijala?

MAJKA: Štedim plin.

KARLO:  Nemaš ništa protiv ako ja malo zadrijemam. Malo mi se spava.

MAJKA: Samo ti spavaj, zlato moje.

KARLO: Hvala. Moja mama najbolje masira na svijetu.

Oboje se nasmiju. Majka masira sinu stopala.

Karlo zaspi i poslije nekoliko trenutaka i zahrče.

Meditativna glazba.

MAJKA: Ova mi glazba ide na živce.

Majka ode do CD-playera i promijeni glazbu, zasvira neki veseli šlager.

Vračajući se k stolu majka nekoliko puta zatetura i primi se za glavu.

Priđe stolu i uhvati Karlova stopala.

MAJKA: Karlo, sine, nije mi dobro.

KARLO: (Kroz san.) Dobro, dobro.. Sve će biti dobro..

Majka se sruši na pod i ostane nepomično ležati.

Karlo spava.

Glazba prestane i na radiju počne vremenska prognoza.

Mrak.

LEONOV URED

Moderni ured uspješne tvrtke. U prekrasnim foteljama sjede Ema i Leon.

Sobom odjekuje lagani jazz.

LEON: Onoliko koliko čovjek može sam sebi lagati toliko ne može ikome drugome. Najbolje, odnosno najgore, lažem sam sebi,  drugima pomalo, ponekad i bezopasno, dok sebi lažem vrlo često, mnogo  i opasno po svoje tjelesno i duševno zdravlje.

EMA: Zašto mi to govoriš?

LEON: Govorim ti da lažem samome sebi i to više ne želim.

EMA: Da? I kako ti ja mogu pomoći?

LEON: Želim te nešto zamoliti, nešto vrlo delikatno..

EMA: Reci.

LEON: Molio bih te da mojoj budućoj ženi budeš kuma na vjenčanju.

EMA: Ženiš se? Bravo! Čestitam. Pa što tvoja odabranica nema prijateljica?

LEON: Ona nije iz Hrvatske. Ovdje nikoga ne poznaje.

EMA:  Nema u svojoj zemlji prijateljica?

LEON: Ima, ali njima ne želi otkriti za koga se udaje.

EMA: Zašto?

LEON: Zato što se udaje za rođenog brata.

EMA: Oženit ćeš sestru?

LEON: Da.

EMA: Zato je to delikatno?

LEON:  Da. Onda? Pristaješ?

EMA: S velikim zadovoljstvom, kume.

Ema pruži ruku Leonu. Izljube se.

EMA: A ja sam mislila da me hoćeš poje.. Znaš već što.

LEON:   Znam.

EMA:  Čak mi je proletilo kroz glavu da bih se opet mogla zaljubiti. Smiješno. Smiješna ja.

Ema i Leon se smiju.

Mrak.

NOVI STAN EME I KARLA

Stan bračnog para Bovarić. Na stolu lijes s vijencem.

Pored stola stoje Ema i Karlo. Piju šampanjac.

Glazba za dobro raspoloženje svira sa CD-playera.

EMA: Malo je neumjesno da pijemo šampanjac.

KARLO: Zašto? Nitko neće znati.

EMA: Čudno. Znaš da sam prije nekoliko godina mislila da ću umrijeti prije tvoje mame.

KARLO: Kako? Zašto?

EMA: Razmišljala sam čak i o samoubojstvu.

KARLO: Zbilja?

EMA: U to vrijeme nisam bila dobro..

KARLO: Pa da, sjećam se, umro ti je tata, ja nisam radio..

EMA: Da, zamalo sam se ubila..

Tišina. Ema i Karlo bulje u lijes.

EMA:                    „U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa,

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.“

KARLO:  Lijepo. Iako se meni motaju po glavi neki drugi Matoševi stihovi..

EMA: Tebi se motaju po glavi neki stihovi?

KARLO:  Da. Zašto ne? Jako volim poeziju.

EMA: Nikad mi to nisi rekao.

KARLO: Čak ponekad pišem pjesme.

EMA: Zbilja? Ti pišeš pjesme? Smiješno. A koji ti se njegovi stihovi motaju po glavi.

KARLO:                „Otkada sam, diko moja,

  Tvoju suzu popio,

  U hajduke htjedoh poći,

  Pa sam ti se propio.“

EMA: (Smije se.) Da, da, znam tu;  „..u hajduke htjedoh poći pa sam ti se propio.“

KARLO: Kad si rekla da će doći ovi iz pogrebnog?

EMA: Za pola sata.

KARLO: Jesi li za ples?

EMA: Ne znam je li baš zgodno ovdje..  U ovom trenutku.

KARLO: Mami bi bilo drago.

Ema i Karlo plešu.

Na ekranu iznad pozornice počinje emitiranje vijesti. Voditelj emisije prilično je uzbuđen.

VODITELJ: Poštovani gledatelji dobar dan, gledate izvanredne vijesti povodom senzacinalne informacije koja nam stiže iz New Yorka. Kao što smo već izvješćivali tijekom dana da je u američkoj prijestolnici viđen kako živ šeta ulicama bivši doktor i kontraverzni pukovnik Rudolf za kojeg  se prije nekoliko tjedana ustvrdilo da je ubijen u Njemačkoj. Maloprije smo dobili i potvrdu te informacije u obliku amaterske video snimke. Pogledajte.

Na ekranu snimka kako pukovnik Rudolf šeta ulicama New Yorka. Mrak.

SVRŠETAK



Facebook! TwitThis