Tags: 2F 3M

Peteročlana obitelj koju pojedinačne, a i zajedničke nevolje njezinih članova dovode do ruba raspada, nalazi se u analogiji s raspadom većih zajednica.


GODINA PROIZVODNJE: 2011/2012

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 2

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 3

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana



Lica:

Veljko, 50

Ana, 45 – Veljkova supruga

Tara, 18 – njihova kći

Sin, 10 – njihov sin

Joža, 70 – djed


I.

Radnja se zbiva u stanu, koji tijekom prvog dijela iz prizora u prizor postaje sve ispunjeniji knjigama. Naslagane knjige tvore zidove, oblike i dijelove scenografije.

Posebnost

Veljko sjedi za stolom i čita knjigu. Čuje Anu kako dolazi i uplaši se, sakrije knjigu u hlače, pokrije ju košuljom, zgrabi odvijač koji je pripramio za slučaj Anina dolaska. Klekne na pod i počne „popravljati“ stolac na kojem je sjedio. Ana ulazi i vidi se da je bijesna. Veljko se pravi kao da je iznenađen što je vidi.

VELJKO: Ana, dušice! (Pokuša ustati.)

ANA (Bijesno.): Nemoj ti meni „dušice“! (Veljko ustukne, odustane od ustajanja i ostaje na podu dok Ana viče na njega.)

VELJKO: Vratila si se... prije no što je bilo očekivano!

ANA: Opet! Samo ti to imam reći. Opet!

VELJKO: Ana, najdraža, nešto si krivo shvatila, rekao bih čak i pobrkala...

ANA: Ništa ja nisam (Podrugljivo.) pobrkala. Vidjela te Nataša s posla kako ideš... (S gađenjem.) tamo. (Razočarano, sjetno.) Ne vjerujem da sam ti vjerovala.

VELJKO (Ustaje.): „Ne vjerujem da sam ti vjerovala“... kako si to predivno rekla, Anice! Uvijek sam ti govorio da si nadarena za igru riječima, pa ti...

ANA: Igra riječima? Pa dobro jesi li ti normalan? Tebi je do igre? Veljko, sav naš novac nepovratno ide tamo, a tebe baš briga što boja otpada sa zidova, što jedva plaćamo režije, što je štednjak pokvaren...

VELJKO: Štednjak... vidiš, to je zanimljiva riječ. Zaigrana. Oksimoronska! Jer štednjak baš i ne štedi, čak štoviše, on troši, pa da...

Ana ga pogleda u nevjerici i krene prema vratima.

VELJKO (Krene za njom.): Ribice, ne idi! Oprosti, znam da nisam smio, ali kažem ti, jednog će se dana to isplatiti, taj novac nije potrošen, već uložen...

ANA: To govoriš od prvog puta kad sam te uhvatila. (Nježnije.) Veljko, trgni se. Ta tvoja navika nam šteti, prestani dok još možeš...

VELJKO (Njezinoj nježnosti odgovara vlastitom.): Šteti nam sad da bi nam pomogla kasnije...

ANA (Odgurne ga, vikne.): Dobro, moram li ti nacrtati? Odeš li još jednom u knjižaru, ostavljam te! (Odlazi.)

Veljko ostaje zbunjen i sam. Sjeda za stol, vadi knjigu iz hlača i počne je proučavati kao da mu je strana – pipati korice, brzo listati stranice, mirisati je... Ulazi Sin, prestrašen.

SIN: Mama je opet vikala na tebe.

VELJKO: Ona na mene? Rekao sam i ja njoj ponešto...

SIN: Stari razlozi?

VELJKO: (Zamišljeno.) Da, da... (Stanka.) Vidiš, Sine, ovaj svijet funkcionira na ideji da svi koji ga čine u njemu obavljaju neku funkciju. Sukladno tome, oni koji ne obavljaju nikakvu funkciju već žive od rada drugih, nailaze na osude – i taj je princip odličan, nadasve neophodan, ali ima manu: postoje ljudi čije biće sadrži određenu... posebnost. Posebnost zahvaljujući kojoj oni svijetu spremaju nešto veliko. Riječ je o pojedincima čiji doprinos zahtijeva toliko koncentracije, truda i planiranja da naprosto nemaju vremena baviti se... trivijalnim stvarima. I zato se mama nekad ljuti na tatu. Jer joj ne pomaže oko trivijalnih stvari. Ali ono što tata ima u planu za nju, za tebe, za sve nas... mislim da će opravdati što koji put nisam oprao posuđe, usisao, ili Bože moj, imao posao. Je li ti sad jasnije?

SIN: Ugrubo.

VELJKO: Ugrubo je zadovoljavajuće.

SIN: Ja se trudim pomoći mami koliko god mogu.

VELJKO: I zato si dobar sin, Sine. Pa evo, da bi mami bilo bar malo lakše, mogao bi ti postaviti stol, hm?

SIN: Bilo bi pošteno.



Doručak

Za stolom je cijela obitelj: Veljko, Ana, Sin, Tara i Joža. Očekivana obiteljska atmosfera takvog prizora izostaje; taj obrok izgleda kao susret petero stranaca u menzi. Ana to pokušava promijeniti.

ANA: I, kakav vam je bio dan?

TARA: Mama, jutro je. Doručkujemo. (Digne vilicu s komadom hrane i pokazuje joj.)

ANA: Znam to! Dobro onda, kakav vam je bio jučerašnji dan?

Muk. Zveket pribora za jelo.

ANA: Meni je bio u redu. Radila sam do pet i otišla sam u kupnju, evo zato sad imamo ovu hranu. Pa sam došla ovamo, malo pospremala, oprala prozore, obrisala prašinu... živi se, radi se. (Stanka.) Evo, Sine, što si ti radio jučer?

SIN: Bio sam u školi. (Ana, mimikom i gestama: „Da, da, dalje?“) Iiii... nakon zadnjeg zvona sam izašao iz nje.

ANA: I onda? Valjda si nešto radio s prijateljima nakon nastave?

SIN: Ne, krenuli smo kući. Došao je neki striček, ponudio nam je bombone ako odemo s njim u kombi.

ANA (Šokirano.): Nisi valjda pristao?! (Tara je pogleda zbog glupog pitanja.)

SIN: Ne. Martin je pristao, otišli su se voziti. Martin danas nije došao u školu. Možda je pojeo previše bombona.

Muk i zveket pribora. Tara uzima svoj tanjur i uputi se prema izlazu.

ANA: Kamo ćeš ti?

TARA: Odavde.

ANA: Tara!

TARA: U sobu.

ANA: A zašto u sobu?

TARA: Tamo mi je ugodnije.

ANA: Ugodnije ti je kad si sama u sobi nego kad si s obitelji?

TARA: Ugodnije mi je podnositi tišinu kad sam sama. Onda ima više smisla.

Ana gleda Taru bez ideje što bi joj rekla.

ANA (Autoritativno.): Sjedni. Za. Stol.

TARA (Isfrustrirano sjedne. Uz prikladnu gestu:) Heil mater!

Muk i zveket pribora.

ANA: Pa dobro, nemoj sad šutjeti. Što ima kod tebe?

TARA: Ništa.

ANA: Ništa?! Kako je to moguće? Pa mlada si! Kad sam ja bila mlada, uvijek mi se nešto događalo.

TARA: Ne sumnjam. Kreneš s razredom na izlet u Dubrovnik, kad ono – Napoleon ga je zauzeo!

ANA: Tara!

Muk i pribor za jelo.

ANA: Izlaziš li i dalje s onim... Matijom?

TARA: Matijom? Ne, to je odavno gotovo.

ANA: Ne, zabunila sam se, mislila sam na Gorana.

TARA: Mama, on je s mora.

ANA: Što nije to onaj fotograf?

TARA: Ne, to je Ivan.

ANA: A nije Ivan onaj što frflja?

TARA: Ne, to je Franko. I ne frflja, samo ima... poteškoća s izgovorom pojedinih glasova.

ANA: Pa dobro... izlaziš li s kim?

TARA: Pa... (Premišlja se je li u redu da o tome razgovara s mamom. Odjednom počne brzo, radosno i uživljeno govoriti.) Upoznala sam na nekom tulumu jednog Zagorca i razgovarali smo cijelu noć, bio je tako šarmantan i... drukčiji. Prvo sam mislila, Zagorec neki, ne zna ništa osim složiti dobar gemišt, ali nije takav, stvarno nije. (Ana je gleda sa zanimanjem, Tara osjeti nelagodu. Hladno.) Ali nije da se to tebe tiče.

JOŽA: E, ti Zagorci... Znao sam ja jednog, kako se ono zvao, majku mu? A gdje ste vi bili kad smo mi kod Galicije rame uz rame pucali?

TARA: Djede, ti nisi mogao biti...

JOŽA: Ma pusti ti udžbenike! Što oni znaju? Nisu oni nas vidjeli. Znao je on da dođe na ručak kod nas, u naš kraj. E, to su bile gozbe. I s njim i bez njega. Nismo puno imali, ali smo znali što znači porodica. Jedinstvo. Kad je hladno, belot, kad je toplo, balote. A ne ovo. Što je ovo? (Stanka.) Prije je bilo bolje.

Muk i pribor za jelo.

ANA (Sarkastično.): A što je s tobom, Veljko? Što si ti korisnoga radio jučer?

VELJKO: Moj je jučerašnji dan bio prožet riječima. Baš kao i onaj prije njega, i današnji, i kao što će biti sutrašnji. Ta me rutina što jamči sigurnost veseli.

ANA: Prožet riječima... ma prekrasno. Blizu kraja si?

VELJKO (Nije ju čuo.): Molim, samo decibelčić glasnije.

ANA: Blizu kraja. Knjige.

VELJKO: A, knjige. U neku ruku – još par rečenica.

ANA (Razočarano ponovi:) Još par rečenica...


Jednostavnost

Veljko sjedi za stolom i piše svoju knjigu – okružen je otvorenim knjigama iz kojih neumorno, povremeno i bjesomučno traži te bilježi citate. Na drugom kraju prostorije Sin sjedi na stupu naslaganih knjiga i čita slikovnicu prateći slova prstom. Zastane u čitanju, ponovno pročita jednu rečenicu, premišlja se, progovori.

SIN: Tata?

VELJKO: Ne mogu sad, Sine. Tata radi.

SIN: Pa... baš zato. Mislim da bih ti mogao pomoći.

VELJKO (Nasmiješi se.): Sine... ovo su stvari za odrasle. Znaš da tvoje sposobnosti što su u suprotnosti s tvojim godinama cijenim beskrajno, ali književnost je... (Duga stanka tijekom koje Veljko smišlja ostatak rečenice.)

SIN: Lijepa je. I kad je nešto jednostavno, to je isto lijepo. Našao sam jednu jednostavnu i lijepu rečenicu.

VELJKO: Jednostavnu?

SIN: I lijepu.

VELJKO: Pa... dobro. Čitaj. Kakav bih ja to bio pisac, a kakav tek otac, kad te ne bih saslušao?

SIN: „I svi su sretno doputovali, a mi također.“

VELJKO (Zamisli se.): Pročitaj mi je opet, ali ovaj put... osjećajnije.

SIN (Naglašavajući riječi glasom, mimikom i gestikulacijom.): I svi su sretno doputovali, a mi također.

VELJKO: Još jednom, ali svaku drugu riječ.

SIN: Svi sretno a također.

VELJKO: Ovaj put pročitaj... (Razmisli.) samo one riječi koje počinju samoglasnicima.

SIN: I... a.

VELJKO: Da, da... odlično, a sad cijelu rečenicu s desna na lijevo.

SIN: Desno je...?

VELJKO: Ona ruka kojom pišeš.

SIN: Aha. (Zamuckujući.) Ređokat im a ilavotupod onters us ivs i.

VELJKO: Savršena je! Dostojanstvena i snažna, a prije svega, kao što si primijetio, jednostavna! Od tih rečeničnih kobasica što su za sobom ostavili velikani poput Prousta ili Krleže često zaboravim koliko ljepote u sebi može sadržavati puka... jednostavnost. Sine očev! (Grli ga.) Svaka moja sumnja u tebe bila je neopravdana. Ta, ako ništa, za ovu knjigu si zaslužan, rekla bi mama kriv – upravo ti! Sjećaš li se tog dana?

SIN: Više ne nego da.

VELJKO (Euforično se prisjeća.): Ja sam sjedio upravo za ovim stolom, ni za kojim drugim. Stolac je bio drugi, ali ipak nimalo manje vrijedan od ovoga. Bio sam posve sam u sobi, okružen papirima, pred pisaćom mašinom, i pokušavao sam osmisliti rečenicu jer sam, toga se valjda sjećaš, pisao knjigu. Vlastitu!

SIN: O onom prodavaču oklopa kornjača?

VELJKO: Baš tu! I tijekom te spisateljske blokade, nemogućnosti stvaranja, sveopće beskorisnosti, usred tog pakla što je vladao ovom prostorijom, pojavio si se ti. Priznao sam ti što me muči, a ti si tako djetinje nevino i životom neopterećeno pokazao na policu i guknuo: „Ali tata, tamo ima rečenica!“

SIN: Što znači „guknuo“?

VELJKO: I tada mi je sinulo! Pisati vlastitu priču je besmisleno. Pa tko bi se normalan nadao bilo kakvom obliku originalnosti nakon tri i pol tisuće godina književnosti? I na stranu sve to, tko sam ja da se stavljam u isti koš s legendama pisane riječi, meštrima rečenica, s onima kojima je tinta čavao a pero čekić? Ali opet... književnost, toliko raznolika, toliko neizrecivo divna koliko jest, privlačila me previše da bih u njoj uživao samo pasivno, samo čitajući. I tvoja me nedužna replika dovela do ideje: napisat ću knjigu, ali svojom nedostojnom maštom neću proizvesti ni jednu jedinu riječ. Rasut ću, ne, posijati po njoj rečenice, od Eshila do Hemingwaya, i one će proklijati te izrasti u priču što će se, vjerujem, nekako sama od sebe dogoditi. Bit će to... prekrasno.

SIN: Znači, razmislit ćeš o mojoj rečenici?

VELJKO: I više nego razmisliti. Arhivirat ću! Dođi, vidi kako tata radi. Prvo sjednemo za stol i zapišemo rečenicu. Pročitaj mi je još jednom.

SIN: Ređokat im a...

VELJKO: Ne, ne, uobičajeno.

SIN: I svi su sretno doputovali, a mi također. (Dok Sin čita, Veljko zapisuje rečenicu na pisaćoj mašini.) Tata, kad ćemo mi doputovati?

VELJKO: Kako to misliš?

SIN: Oni su u priči putovali, putovali... i napokon su doputovali. Pa su bili sretni. Kad ćemo to mi?

VELJKO: Mi ćemo to... Kad se oslobodimo straha stapanja onoga što volimo i onoga što moramo. Kad prihvatimo da ti, tako često dijametralno suprotni i društvom udaljeni polovi, ne moraju biti međusobno odbojni. Oni se mogu privlačiti, ako u sebi nađemo toliko odvažnosti da si to dozvolimo, toliko beskrajnom snagom da s vremenom postanu jedno!

SIN: Znači... kad spojimo ugodno s korisnim?

VELJKO: Pa može se i tako reći. (Izvadi papir iz mašine.) Nakon što smo zapisali rečenicu, prilagodimo veličinu papira (Reže papir škarama.) i pohranimo rečenicu u prikladni spremnik. Imamo ljubavne rečenice, provokativne, antologijske, politički angažirane...

SIN (Gledajući u jedan od spremnika.): Što znači... erotikom prožete?

VELJKO: Pitat ćeš mamu. Ili sestru. Samo nemoj djeda. Uglavnom, nailazimo na problem... ne nalazim prigodno spremište za tvoj citat.

SIN: Otvori novo. „Jednostavne i lijepe rečenice“.

VELJKO: Jednostavne i lijepe, kažeš? Ta, doista ne bi bilo naodmet ubaciti par takvih u djelo... (Čuje se kako netko dolazi, Veljko se uplaši.) Sine, brzo! Skrij se, približava nam opasnost.

SIN: Ali...

VELJKO: Mama ne smije vidjeti da sam te... uključio. Brzo!

Sin se sakrije iza naslaganih knjiga, Veljko sjedne za stol i počne listati knjigu. Ulazi Ana.

ANA: Što radiš?

VELJKO (Pogleda Anu, pa pogleda knjigu.): Čitam!

ANA: Čitaš?

VELJKO (Ležerno.): Malo i pišem.

ANA: Veljko, nećemo ovako razgovarati! Ne znam što ti je, ali kad se pribereš, spremi večeru. Bit ću u sobi i lektorirati. Netko mora i raditi, znaš. (Nakon Anina izlaska nastupi stanka. Čuje se kako je zalupila vratima. Veljko se počne smijuljiti kao vragolasto dijete.)

VELJKO: Sine, izađi, zrak je čist! Kladim se da nisi znao da u tvom ocu leži toliko odvažnosti, ha?

SIN: Idem pomoći mami.

VELJKO: U lektoriranju? Nećeš radije nastaviti pomagati ocu? Posao nam je raznovrstan, od literarnih do, po najnovijem, kulinarskih izazova!

SIN: Ne bi bilo pošteno. Volim vas jednako, pomažem vam jednako. Jednostavno je. (Ode.)

VELJKO (Prošeće po sceni, tu i tamo baci pogled na knjige, papire, povremeno ih i dodirne... progovori zamišljeno.) Jednostavno...


Zvanično

Sin ulazi u Aninu sobu, gdje ona za računalom lektorira. Sin joj dolazi s leđa, ona ga ne primijeti.

SIN: Majko? (Ana se preplaši.)

ANA: Sine! Otkud ti?

SIN: Živim ovdje.

ANA: Otkud ti u mojoj sobi?

SIN: Živim ovdje i želim ti pomoći. Nije mi teško.

ANA: Sine, znaš li ti što ja radim?

SIN: Ne. Nisi ni ti, dok nisi saznala.

ANA (Umorno.): Sine... mama je četiri godine studirala kroatistiku da bi mogla sad ovo raditi.

SIN: Što je to?

ANA: Kroatistika je... to jest, nije se tada to tako zvalo... Sine, komplicirano je, možemo li drugi put o tome?

SIN: U redu, pitat ću djeda. On zna kako je bilo prije.

ANA: Nemoj djeda! U redu, pomoći ćeš mi. Evo, uzmi pravopis i nađi mi kako se piše „podijeljen“.

Sin uzme jedan od pravopisa u sobi i počne tražiti riječ.

SIN: Što znači... „altruist“?

ANA (Isfrustrirano.): Nisam te to pitala! (Stanka.) Altruist je osoba koja pomaže drugima ne misleći na sebe.

SIN: Jesi li ti altruist?

ANA: Altruistkinja. Ajde, molim te, nađi „podijeljen“.

Sin lista.

SIN: Što znači... „egzaltiran“?

ANA: Ushićen, veseo.

SIN: Je li tata egzaltiran?

ANA: Pa i je. (Sarkastično.) Divan je on primjer egzaltacije. Nađi „podijeljen“.

Sin lista.

SIN: A što je „nihilist“?

ANA: To je... osoba kojoj nisu bitne uobičajene vrijednosti. Na primjer, obitelj.

SIN: Je li Tara...

ANA: Je. Nađi više „podijeljen“.

Sin nađe novu riječ na istoj stranici.

SIN: Što je „nostalgija“?

ANA: Žaljenje za nečim što je prošlo.

SIN: Ima li djed nostalgiju?

ANA: Kaže se „djed je nostalgičan“. Sine, htio si mi pomoći. Nađi mi onda „podijeljen“.

Sin lista do kraja rječnika.

SIN: A što je to... „zvanično“?

ANA: Službeno. (Stanka.) Otkuda ti to?

SIN: Piše. Koju si ono riječ trebala? (Ana shvati da mu je dala krivi rječnik, ustane i uzme mu ga, stavi ga na mjesto i sama otvori pravi te nađe „podijeljen“.)

Stanka.

SIN: Samo sam htio pomoći.

ANA: Sine... nije mi jasno, zašto si došao?

SIN: Rekao sam ti, htio sam pomoći. Tata kaže... (Ana uzdahne i pridrži glavu rukom. Sin zašuti.)

ANA: No, što kaže?

SIN: Kaže da svi moraju imati neku funkciju.

ANA: Funkciju?

SIN: Da moramo pomagati.

ANA: A je li? A kako on pomaže?

SIN: Ako sam dobro shvatio, on ima posebnost. Ali nisam siguran.

Stanka i Anina nevjerica. Ana prilazi Sinu.

ANA: Sine... ti si dijete. Tvoja je funkcija da se igraš, da uživaš. A pomažeš nam tako da nas raduješ dok te mi gledamo kako rasteš.

SIN: A što kad prestanem rasti?

ANA: O tom potom, Sine. Nemoj se ljutiti, ali bi li ostavio mamu malo samu? Moram još i peglati.

SIN: Ako ti to pomaže. (Ode.)


Pomoć

Ana frustrirano glača. Ulazi Tara. Kad spazi Anu, počne se šuljati do drugog kraja pozornice. Ana joj se obrati ne gledajući je; glačajući.

ANA: Hoćeš pomoći majci?

TARA (Na trenutak je rasrdi to što je otkrivena. Lažnom i ironičnom umiljatošću.) Oh, roditeljice, nema toga što bi mi bilo srcu milije. Ali nažalost, knjiga zove.

ANA: Što, pišeš neki test?

TARA: Recimo.

ANA: Kad?

TARA (Nasmiješi se glupom pitanju.): Pa sutra.

ANA (Napokon se okrene i u potpunosti je doživi.): Sutra?! I tek danas učiš za njega? A iz čega je taj test?

TARA (Koluta očima.) Iz... (Trenutak smišlja odgovor, bahato.) domaćinstva!

ANA: Mlada damo! Ne obraćaj mi se tim tonom.

TARA (Za oktavu višim tonom.): Domaćinstva!

ANA: Slušaj, ti. Prvo, uozbiljit ćeš se jer se s ocjenama koje imaš nećeš upisati ni na šumarski fakultet. A drugo, kad te pitam za pomoć, pružit ćeš mi ju jer je to najmanje što možeš napraviti za mene. Imaš li ti pojma koliko je muke bilo samo roditi te?

TARA: Mama, molim te. Vidjela sam ti medicinski karton kad sam ga nosila u zavod ne bih li ti (Naglašavajući.) pomogla. Manje je droge trebalo da nastane Dark Side of the Moon nego ja.

ANA (Stankarekla bi joj nešto, ali ne zna što. Tihim, ali prijetećim tonom.) Pomozi. Mi. Peglati.

TARA: Koja je čarobna riječ?

ANA (Vikne.) Odmah!

TARA (Smiluje joj se.): Dobro, majko. Neka ti bude. Ako ti toliko znači, pružit ću ti privid da još imaš kontrolu nad nečim u životu.

Ana je pogleda ne vjerujući da joj to govori, ali nema snage svađati se s njom. Tara preuzima glačalo, a Ana slaže odjeću. Očito je da Tara ne zna rukovati glačalom – Ana joj pokuša pokazati, ona se odupire, obje su živčane. Ulazi Joža s vrećicama, bio je u dućanu.

JOŽA: Opet nema Traubisode!

TARA (Ne okrećući se.): Nema je već 20 godina, djede.

JOŽA (Nije ju čuo.): Šta?!

ANA: Ma valjda nisu naručili, Joža. Bit će sljedeći put.

JOŽA: I opet nije bilo dobroga duhana. Ove što mi prodaju su prefine. Oću prave radničke, Opatiju oću!

ANA: Kupio si sok?

JOŽA: Ne.

ANA: Ne?

JOŽA: Nisam se mogao odlučiti. Kad ih ima previše, Ana, što sam mogao? Višnja, marelica, borovnica, ananas, bazga... koji Bog Isus je bazga uopće?

ANA: Pa mogao si...

JOŽA (Prekine je.): Prije je bilo jednostavnije. Imaš naranču i jabuku, pa biraj. A ne ovo, treba ti enciklopedija kad kupuješ.

Stanka. Ana, shvativši besmisao upuštanja u raspravu, nastavlja peglati.

JOŽA: Prije su oni na vrhu odlučivali za nas i kad bi nešto pošlo po zlu, oni su bili krivi. A to nisi smio reći, tako da zapravo nitko nije bio kriv.

Stanka i peglanje.

JOŽA: Sve je bilo bolje. A mi smo to prodali. Za šta? Za bazgu.

Stanka. Joža je tužan.

JOŽA: Ima išta slatko?

ANA: Ima bombona tamo.

JOŽA (Oduševljeno.): Petstopet sa crtom! E, to je bombon! U moje vrijeme si mogao izaći s kesom ovih i glavni si! (Stavi jedan u usta, gleda prema Ani i Tari čekajući odgovor.)

Ana i Tara ga ignoriraju. To ga još više rastuži.

JOŽA: Da... pustit ću ja vas. Samo dajte. (Ispljune bombon.) Prije su bili bolji. (Ode.)

TARA: Čije je ovo?

ANA: Tatino.

TARA (Ljutito.): Dobro, što on nije u stanju ispeglati si odjeću? Cijeli dan je kod kuće, mogao bi ti malo pomoći. (Ana je prijekorno pogleda.) Ja učim! (Blago ponizno.) Idem u školu. Kad imam vremena za nju.

ANA: Tvoj tata radi.

TARA: Moj tata cijeli dan uzalud piskara i to je tako već sedam godina. Mama, daj se trgni. Da je od toga nešto trebalo biti, bilo bi. Ili mu reci da se sredi, ili...

ANA (Vikne.): Ili što? Što bih trebala, priznati sebi i tebi da ga toliko dugo uzdržavam ni za što? To što od toga dosad ništa nije bilo ne znači da neće nekad, uskoro, od toga biti nešto veliko. I sve će se isplatiti.

TARA: ...ili mu daj do znanja da tako više ne ide. Ti si kao oni gudači u Titaniku. Brod tone, a oni sviraju. Briga njih. Ni ne pokušavaju se spasiti.

ANA: Dobro, a što ti radiš dok taj (Podrugljivo.) brod tone?

TARA: Pokazujem tebi gdje je čamac. On je našarao toliko tih papira da tonemo zbog njih. Za nas još ima nade, ali vremena baš i ne.

ANA: Dobro, jesi ti normalna, pa mi smo obitelj!  Želiš nas uništiti?

TARA: Ja želim spasiti što se spasiti da. (Podrugljivo.) Obitelj, obitelj! Samo zato što nas vežu preci znači da moramo sve raditi zajedno, pa ako treba i propasti. Nije uvijek spas u jedinstvu, majko. Nekad se ljudi jednostavno... raziđu. I bolje im je tako.

Uđe Veljko.

VELJKO: Najljepši pozdravi dvjema najvažnijim ženama moga života! Ana, imaš li trenutčić?

ANA: Za što?

VELJKO: Pa eto, radio sam na svojem remek-djelu, kad odjednom – mrak!

ANA: Mrak?

VELJKO: I staklo, rasuto poput pahulja na Silvesterovo... bješe i dima!

TARA: Želiš reći, pukla ti je žarulja?

VELJKO: Pa... može se i tako reći.

TARA: Čekaj, i ti misliš da će ona sad...

ANA: U redu, Veljko. Sad ću ja, upali si svijeće.

VELJKO: Ah, opet u zlu sakriveno dobro! Svijeće su pisanju upravo katalizator; vatra proždire kisik i pretvara ga u toplinu, vosak suzi dok se ne stvrdne, miomirisi koji guše i raduju istovremeno... zlatni rudnik nadahnuća! (Odjuri.)

Tara pogleda Anu. Ona nemoćno slegne ramenima. Tara odlazi.


Nedužni

Sin za stolom piše domaću zadaću. Prolazi Tara.

SIN: Sestrice?

TARA: Sine?

SIN: Potrebna mi je pomoć.

TARA: Pomoć?! Pa dobro, tko sam vam ja? Sad peglaj s mamom, sad tati mijenjaj žarulju, sad djedu kupuj...

SIN: Za školu je.

TARA: Što, ti ne čuješ kad mama viče na mene zbog ocjena?

SIN: Mama puno viče.

TARA: A o kojem je predmetu riječ?

SIN: Vjeronauk.

TARA (Nasmije se.): Tu si me našao. Ovo bi trebalo biti zanimljivo... Pucaj.

SIN: „Što je obitelj?“

TARA: Obitelj? To ti je... prijevara. Uvjerenje da... se ljudi moraju držati zajedno. Bez obzira koliko različiti bili. Bez obzira na to... koče li jedni druge ili ne. Obitelj je zlo. (Sin bez prigovora zapisuje.)

SIN: „Zašto je obitelj važna?“

TARA: Trebao bi napisati neke gluposti tipa „Jer nam pruža sreću, sigurnost, štiti nas...“, ali i to su laži. Da nema obitelji, sve bi bilo ljepše. Roditelji ne bi uništavali djecu. Sebično ih iskorištavali. Odgajali ih da postanu isti oni, eventualno malo uspješniji. Ne bi ih gostima pokazivali kao trofeje, ili ih skrivali ako misle da nisu dovoljno dobri.

SIN: „Zašto je grijeh razoriti obitelj?“

TARA: Postoje obitelji čije je očuvanje grijeh.

SIN: U mom razredu ima jedan Matija, njegova se obitelj razorila. On je tužan.

TARA (Zamisli se.): Matija je... koliterarna... no, nedužna žrtva. Nije on ništa kriv. Kad se nešto razara, zna biti onih koji se nađu preblizu tom razaranju, pa nastradaju. (Prilazi mu, obgrli ga jednom rukom.) Ali neke se stvari jednostavno moraju raspasti da bi se druge, bolje i ljepše stvari, sastavile.

SIN: Zašto se nekad praviš glupa?

TARA: To ti je u zadaći? (Stanka.) Gledaj, mali... pusti ti vjeronauk. (Zatvori i skloni njegovu bilježnicu.) Ne znam puno o tome, ali jedno sigurno znam: ako pokažeš da nešto znaš, ljudi će svašta očekivati od tebe. Odluke, na primjer. Koje za sobom nose odgovornosti. Ali, ako sve oko sebe držiš u uvjerenju ne znaš ništa, tko će biti dovoljno lud da te pita za pomoć? Oni koji ne znaju, ne rade. A kome se normalnome radi?

SIN: Mama puno radi.

TARA: E pa mama... nije baš normalna.

SIN: Ona kaže da tko radi, taj i griješi.

TARA: U pravu je. Greška je raditi. (Krene prema stalku za kapute.)

SIN: Sestrice? Nas nitko neće razoriti?

TARA (Nasmiješi se.): Sve će biti u redu, mali. (Nastavi prema stalku.)

Ulazi Ana.

ANA: Kamo ćeš ti?

TARA (Ne osvrćući se.): Van.

ANA: Kamo van?

TARA: Još se moram odlučiti između teških droga i lakih muškaraca.

ANA: Tara!

TARA: Što ja znam kamo ću, ne planiramo izlaske kao da su vojne operacije. Izađemo, završimo negdje, vratimo se kući.

ANA: Barem obuci kaput. (Pruža joj kaput.)

TARA (Uzme jaknu sa stalka.): Jakna je ljepša.

ANA: Ali... (Tara izleti.)

Ana je tužna, Sin sve promatra. Ana prolazi dlanom po kaputu, jedan prst joj propadne u rupu. Vrati kaput na stalak i ode. Tara se nakon nekog vremena ušulja.

SIN: Sestrice!

TARA (Stišava ga.): Ššššššš! (Odlaže jaknu, uzima kaput.) Vani je hladnije nego u maminom srcu! (Bježi.)

Ana se vraća s iglom i koncem. Primijeti da je jakna tu, a da kaputa nema. Blago se nasmiješi.


Samoća

Ana ulazi u Veljkovu sobu oprezno i znatiželjno – kao da je kročila u kakvu arheološku iskopinu. Veljko, misleći da je sam, radi na svojoj knjizi i uplaši se kad Ana slučajno obori hrpu knjiga.

VELJKO (Skrivajući svoj rad.): Anice! Nismo li se dogovorili...

ANA: Znam, znam. Ovo je „zabranjena zona“.

VELJKO: Prilično sam siguran da smo rekli „područje privatnosti“, ali...

ANA: Trebala sam nekoga. Zašila sam Tarin kaput i shvatila sam da sam... sama.

VELJKO: Kako to da si odabrala baš mene? (Kratka stanka.) Da otjeram tu samoću.

ANA: Veljko... pa u braku smo.

VELJKO: A, to.

ANA: Da, to! To je svrha toga! Zakleo si se pred Bogom, državom, obitelji, pred svima si se zakleo da ćeš biti tu kad te trebam. Kad me boli. Kad ne mogu. Kad sam usamljena. Samo trebaš biti tu, ne tražim previše.

VELJKO: Nisam znao... da je tako. Ja volim samoću. Samoća je najbolja za stvaranje. Kad je netko uz tebe, nemaš razloga izmišljati druge svjetove. Tada je stvarnost najljepša.

Ana se rasplače.

ANA: Ti ćeš stvarno radije prosipati te gluposti nego biti uz mene. (Stanka.) Što je tebi naš brak? Prihvatilište? Ubožnica? (Nastavi plakati i ne gledati Veljka.)

VELJKO: Ana! Ta, uvrijeđen sam, eto, moram reći! Grehota je tvrditi da naš odnos shvaćam tako. Brak je... (Napipa spremnik s rečenicama na stolu koji mu je iza leđa, otvori ga, izvadi papirić i počne čitati.) rat koji dvije osobe vode da se kazne što su zajedno.

ANA: Sjećam se kad me je tvoja slatkorječivost radovala. Kako je to davno bilo. Ti si tako... prštio potencijalom. Obećavao si, i to šutke. Sama tvoja pojava je nekako... jamčila.

VELJKO (Odloži papirić i približi joj se.): Mene je radovala sigurnost koju si mi pružala. Od one večeri na plaži sam znao da sam našao što sam tražio. Nisam više bio izgubljen, tek polovica, bio sam dio cjeline. Kad te nije bilo, strepio sam.

ANA: To! Upravo to! I ja sam tako osjećala. Bilo mi je najljepše s tobom, a najteže bez tebe.

VELJKO: Zašto si ovo govorimo tek sad?

ANA: Bojala sam se reći ti to. Mislila sam, što ako te volim više nego ti mene? I ako ti to saznaš? Gotova sam. (Stanka.) Gdje je sad sve to?

VELJKO: Te stijene na našoj plaži... činile su se beskrajno snažnima. Nosile su nas i sve što smo osjećali. Ali i one nestaju. Malo po malo, more ih troši.

ANA: Bile su tamo kad smo otišli za prvu godišnjicu.

VELJKO: Velikim stvarima treba dugo. Ali ništa nije veće od vremena. Nismo ni mi.

Stanka. Ana plače.

ANA: Zašto si me odveo na te stijene ako si znao sve ovo?

VELJKO: Jer za tim stijenama ostaje kamenje. Pa šljunak. Pa pijesak. Nas više nema, Ana. Ali nije bilo uzalud.

Stanka. Ana poludi.

ANA: Što to uopće znači? Što pisac želi reći? Iz kojeg ti je to poglavlja?

VELJKO: Ana, samo pokušavam... (Ana ode.)


Nostalgija

Noć. Ana sjedi na trosjedu ispred kojeg je televizor i krati si vrijeme na neki trivijalan način. U prostoriju se ušulja supijana Tara. Majka je isprva ne spazi, no ona se sudari s nekim predmetom.

TARA (Pridrži predmet, „ušutkava“ ga.): Ššššššš!

ANA: Tara! Dobro, gdje si do sad?

TARA: Tko, ja? Aha, pa vani. U... kafiću. Tj. kinu. Prvo u kinu, pa u kafiću. U kafiću nam je bilo bolje.

ANA: Pa, vidim da je bilo! Imaš li opravdanje za svoje kašnjenje?

TARA: Za kašnjenje? Pa... kasnio je bus.

ANA: Bus? Uvijek idete u onu istu rupu, koja je pet minuta hoda odavde!

TARA: Kasnio je konobar.

ANA (Tarin ju je bezbrižni odgovor umorio. Život ju je umorio. Sjedne na kauč. Ustane.) Ovo ovako više ne ide. Ne želim te gledati ovakvu, gubi se u krevet.

TARA: Mama, pa popila sam piće, par pića nakon filma, zašto se odmah postavljaš kao da sam najveća ispičutura u gradu? Imam 18 godina, to je moja... građanska sloboda!

ANA (Ismijava je.) Građanska sloboda! A moja je majčinska dužnost da od tebe napravim uzornu i prije svega korisnu osobu, a ne... ovo! Idemo. (Uhvati je za ruku i vodi s pozornice, ona se opire.)

U prostoriju bane Joža, vidno pijan, s bocom u ruci. Pjeva, jedva razumljivo.

JOŽA: Prije ćemo mi umrijeti, nego svoje zemlje dat'...

ANA (Prestraši se.): Joža! Opet!

JOŽA: Što opet?

TARA: Mama uvodi prohibiciju.

JOŽA: A, to. (Sjeda na trosjed.) Pa što ako sam pijan? Znaš ti, znate li vi koji je dan danas?

ANA (pogleda na sat): Trideseti studenoga.

JOŽA: Dvadesetdeveti novembar! (Svečano.) Dan Republike!

TARA: Opet on...

ANA: Trideseti je, prošla je ponoć.

JOŽA: Ponoć, ponoć... (Starački tvrdoglavo.) nije gotov dan dok ne zaspeš, i ne počne novi dok se ne probudiš. I prema tome, Dan Republike još nije gotov, a prema tome ja imam svako pravo da budem urokan.

TARA: Joža, reci mami da se ne ponaša kao diktator.

JOŽA: A, diktator, mala, teška je to riječ. Tvoja mama jednostavno... drži kontrolu. Mora netko. Nekad su različiti ljudi natjerani na... kak se to veli? (Komično duga stanka.)

ANA: Suživot?

JOŽA: E, to. Ja to bar najbolje znam. Jel znate vi, (Ani.) dobro ti znaš, (Tari.) ali ti mala, da je ta država, ta prava država, imala sedam granica, šest republika, pet naroda, četiri jezika, tri vjere, dva pisma... ali jednog i jedinog pravog gazdu? E i tvoja mama ti je u biti naš maršal.

TARA (Živčano.): Dobro mama, kako ti očekuješ da ja ispadnem normalna? Živim s djedom koji se vraća kući kasnije i pijaniji od mene, osim kad misli da je sutra radna akcija pa mora rano ustati, s tatom koji neuspješno obavlja funkciju kućanice i piše knjigu sedam godina i s tobom, koja si dovoljno naivna da misliš da će od toga nešto biti! (Izjuri.)

Ana stoji. Tužna je. Joža poteže iz boce.

TARA (Proviri.): I s bratom kojeg ja moram odgajati! (Nestane.)

ANA (Prilazi Joži iza trosjeda.): Imaš ti pravo, Joža... prije je bilo bolje. Kako je ona bila divno dijete. Poslušno. (Sjedne na kauč.) Spremna na suradnju. Nekako... odgojiva. (Uzima Joži bocu i poteže.)

(Joža je ignorira i uzima daljinski. Upali televizor.)

TELEVIZOR: Suđenje generalima zbog ratnih zločina na području... (Joža promijeni program.) Današnji incident u Vukovaru potaknut etničkom netrpeljivošću samo je jedan u nizu... (Joža promijeni program.) Veliki prosvjed branitelja uoči smanjenih mirovina... (Joža prebaci na HRT i čuju se prvi taktovi Lijepe naše kao znak za kraj programa. Joža ugasi televizor i bezvoljno baci daljinski.)

JOŽA: Je. Bilo je bolje.


Zabuna

Veljko i Ana se susretnu.

VELJKO (Radosno.), ANA (Sjetno.): Moram ti nešto reći.

ANA: Tko će prvi?

VELJKO: Nastavimo kako smo počeli! Tri, četiri...

ANA (Istovremeno s Veljkom.): Ostavljam te.

VELJKO: Nosim knjigu izdavaču.

Trenutak čuđenja i šoka.

ANA (Snađe se.): Ostavljam te na miru! Da pišeš. To sam ti htjela reći. Često te požurujem, možda ti čak i smetam... pa eto. Samo to. Ali, Veljko, ovo su divne vijesti! Stvarno je izdaješ?

VELJKO: Stvarnije ne može biti. (Zamišljeno, ne gledajući Anu, ona ga tijekom tog govora gleda davno ugašenim žarom.) Prije no što se snađemo, ta će knjiga obići svijet i ljude što ga čine! (Uživljeno.) Dok će se stabla nemilosrdno sjeći da bi se istiskale sve ti silni primjerci, moje ime, naše ime, proširit će se kao kakav benigni književni virus i zaobići će malo koje kućanstvo na svojem putu. (Manijakalno.) Što je Napoleon započeo mačem, ja ću završiti perom!!!

ANA (Očarana je, priljubi se uz njega.): O, Veljko... stvarno misliš da će biti tako? Da ćeš biti... (Sa strahopoštovanjem prema toj riječi.) slavan?

VELJKO: Pa može se i tako reći. Ostalo je još samo par rečenica. (Anino mimikom izraženo zadovoljstvo nestaje. Tijekom ove replike se uz nevjericu postupno udaljava od Veljka.) Malo kod početka, nešto kod sredine, poneka pri kraju... ali riješit ću to u skorije vrijeme. Ali, sve u svemu, knjigu možeš smatrati – završenom! Valja naći bocu pjenušca za posebne prilike, da... (Ode.)

Ana se rasplače i završi na podu. Dolazi Sin. Primijetivši da mama plače, potrči do nje i zagrli je.

SIN: Majko, što je?

Ana ga pogleda i nastavi plakati.

SIN: Rodila si me, možeš mi reći.

ANA: „Još samo par rečenica.“ Koliko sam puta to već čula?

Kratka stanka tijekom koje Sin bespomoćno gleda uplakanu majku. Odlazi s pozornice i vraća se s velikim rukopisom Veljkove knjige. Pruža ga majci.

ANA: Što je ovo?

SIN: Tata to piše. Prepisuje. Ne znam. Kaže da treba još par rečenica.

ANA (Lista.): Pa ovo je ogromno!

SIN: Tata se jako trudi.

ANA (Listajući.): Tata ipak nije propalica. (Stanka.) Sine, što misliš, koliko je tih par rečenica... bitno?

SIN: Ja znam malo toga, dijete sam.

ANA: Želim reći, kad bi mama tatinu knjigu odnijela jednom dobrom stričeku koji bi nam možda mogao dati puno novca za nju, bi li to bilo u redu, ha?

SIN (Slegne ramenima.): Ali ne znam, dijete sam! (Izlazi.)

Onog trenutka kad Sin napusti pozornicu, Ana brže-bolje pokupi svoje stvari i izjuri van s rukopisom. Veljko ulazi s bocom šampanjca i čašama, primijeti da nema Ane. Zbunjen je.


Ručak

Cijela je obitelj ruča za stolom. Nakon nekog vremena oglasi se Veljko.

VELJKO (nervozno): Ana. Sine. Joža. Lara.

TARA: Tara!

VELJKO: Tara. Kao što znate, ja već neko vrijeme pišem knjigu. I sklon sam pridavanju svakakvih karakteristika toj knjizi, sklon sam vjerovanju da to što je čini papir ne znači da se puno razlikuje od nas, da me ne može voljeti kao što ja volim nju. Ali koliko god je cijenim, ne uspijevam vjerovati da je kadra jednostavno... odšetati. Nestati. A nestala je. Tako da, molim, ne, zahtijevam da onaj koji je...

ANA (vikne): Dobro, hoćeš prestati više? Ja. Ja sam je uzela. Prijateljica prijateljice poznaje jednog izdavača i dala sam mu... to. Kaže da će uskoro pročitati. (Veljko je zabezeknut i shrvan.)

VELJKO: I... izdavaču? Samo tako? Uzela i odnijela? Bez pitanja, dogovora, osvrtanja?

ANA: Da, Veljko, baš tako. Taj postupak nije sadržavao pitanja, dogovore, ni osvrtanje. Učinila sam to. Djelovala sam. Mora i to netko. Da sam ti dozvolila da stalno dopisuješ „još par rečenica“, od toga ne bi bilo ništa.

VELJKO: Ali, bez tih par rečenica... i tko zna što će od nje napraviti taj izdavač? Ti izdavači, oni su najobičnije izdajice! (Primijeti spontanu igru riječima, izvadi blokić i počne zapisivati. Stanka.)

ANA: Nego, Tara. Jesi li razmišljala što bi dalje?

TARA: Dalje?

ANA: Pa, dalje. Nakon srednje.

TARA: Vješto mijenjanje teme, majko. Ja sam se u biti opredijelila za fakultete.

ANA (Sarkastično.): Mogla si radije u komičare. A koje to fakultete?

TARA: A, sad bi ti. Odlučila sam da će biti neki fakultet, a sad koji, ima vremena.

ANA: Nema vremena, Tara! Maturantica si, svi tvoji kolege se već pripremaju, a ti nemaš pojma ni što želiš! Zvao me tvoj razrednik. Kaže da je ocjene poput tvojih vidio samo kod idiota ili... još gore. (Tara je pogleda, znatiželjna toga što je „još gore“. Ana nevoljko prošapuće, kao da je riječ o kakvoj prostoti:)... ili kod umjetnika.

TARA: Možda sam umjetnica.

ANA: Ne budali. Dovoljan mi je jedan u životu. (Veljko se ne osjeća prozvanim i nastavlja jesti u miru.) Ono što želim reći jest: moraš se odlučiti.

TARA: To nije moguće.

ANA: Molim?

TARA: Odlučiti se. Jedan faks je lakši, drugi je zanimljiviji. U trećem je veća lova, a na četvrti mi idu prijatelji.

ANA: Pa, da. Svaki ima neku dobru stranu.

TARA: ...ali, na ovom neću imati život jer ću se družiti jedino s knjigom, a na onom ga neću imati jer ću između predavanja prati suđe u nekoj birtiji da ga platim.

ANA: To je normalno, tvoj tata i ja smo oboje radili tijekom studija.

TARA: Onda je jedan na suprotnom kraju zemlje, a na drugi ih primaju šestero. Uvijek je nešto. Kad zbrojiš, svi su isti.

ANA: Pa da, sve ima svoje dobre i loše strane...

TARA: Sve je isto. Ne postoji dobar izbor jer sve ima lošu stranu. Ne možeš to zaobići. Čim se odlučiš za nešto, moraš se suočiti s tim lošim stranama. Zašto mora biti tako? Lakše je ne odlučiti.

Ana ne zna što bi rekla.

TARA: S tim da je sve toliko složeno da čak i kad misliš da ti je neka odluka dobra, nađe se neki detalj i sve one dobre strane nemaju smisla. Tako da, majko, ne. Nisam se odlučila za „dalje“.

VELJKO: Zanimljivo... nemogućnost odlučivanja. Kad si razvila tu teoriju?

TARA: Nije to (Ismijava.) teorija, to je istina.

VELJKO: Istina koju si ti uobličila. Predlažem da je razviješ, baciš poneku skicu na papir, pa tko zna, možda od toga bude...

ANA (Vikne.): Da se nisi usudio! Zadnje što mi treba je još jedno piskaralo.

VELJKO: Ali, Ana! Književnost je jednostavno najpogodnija za to. Glazba je najbolji medij za emociju, likovne umjetnosti za sliku, a književnost za ideju.

ANA: Neću ti dozvoliti da umjetnošću upropastiš dijete s kojim je sve u redu!

VELJKO: Ne mora odmah skočiti na glavu, eto neka prvo bude neki esej, sastavčić.

ANA: Ni esej, ni sastavak, ni kip, ni simfonija, (Vikne.) ne dam! 


II.

Knjige nestaju s pozornice i scenografija postaje realistična – pozornica nalikuje na filmski set. Veljko se ne izražava kao prije – njegovu egzaltaciju i radost zamjenjuju hladnoća i indiferentnost.


Jastukozbor

Veljko i Ana su u bračnoj postelji.

ANA: I baš je lijepo govorio onaj tvoj kolega s fakulteta. Vidi se da se razumije u knjige. (Stanka.) I onaj glumac kojeg je našao urednik, baš je krasno čitao ulomke. S toliko osjećaja. Gledala sam ga jednom u nekoj sapunici... mislim da je glumio radnika u tvornici sapuna. (Stanka.) Tvoj mi je govor bio malo čudan. Onako, presažet. Ali, što je, tu je. Tvoja je promocija. Naša promocija. (Ana se nasmiješi. Neviđenom radošću.) Eto, uskoro će se kritičari, analitičari, profesori, svi će se oni pitati... što je pisac htio reći? Za što je ovo metafora? Kakva je ovo neobična usporedba? Svi će zajedno odgonetati rečenicu za rečenicom tog štiva koje će nam donijeti toliko...

VELJKO: Zašto si to napravila?

ANA: Molim?

VELJKO: Zašto si odnijela knjigu izdavaču knjigu bez da si me pitala?

ANA: O, Veljko... čemu se sad zamarati time?

VELJKO: Samo želim znati.

ANA: Pa, jednostavno nisam mislila da je tih par nesretnih rečenica toliko bitno. Bojala sam se da nakon što, je li, umetneš tih par, što ako onda shvatiš da ti fali još par? Pa još par? Tako je moglo u nedogled. Trebalo je djelovati. A ti, neodlučan koliko jesi, to nikada ne bi bio napravio.

VELJKO: Ja, neodlučan?

ANA: Da, ti! Otkad smo se vjenčali, ja o svemu odlučujem jer ti to nisi u stanju. Što, nisi primijetio? Pretpostavila sam da se bojiš odgovornosti, a kako sam znala da mi se nikad ne bi usudio prigovoriti na odluke, mislila sam: „zašto ne?“.

VELJKO: Ali...

ANA: I na stranu sve to, Veljko, ruku na srce, ti si nesposoban.

VELJKO: To nije istina. Može li nesposoban čovjek napisati knjigu?

ANA: Može li nesposoban čovjek sinu dati ime „Sin“?!

VELJKO: Koliko puta moramo proći ovo? Imenice služe imenovanju bića, stvari i pojava, a to naše biće je naš sin, a ne neki Matija ili Šimun. Nema smisla da bude em sin, em Matija. Ili Šimun. Kao da je bitno; što je, tu je. Nema sad smisla filozofirati o tome, to je iza mene, iza nas.

ANA: Sva sreća da smo se bili dogovorili da, ako bude curica, ja biram ime. Što da je Tara bila muško? Kako bi se Sin zvao, Sin 2? O tome ti govorim. Ti si radije izmislio cijelu teoriju, samo da se ne bi morao odlučiti za jedno jedino ime.

VELJKO (Vikne.): To je laž!

ANA: Veljko! Tako si... vatren. Prije mi nisi ovako prkosio. (Priljubi se uz njega, tiše i zavodljivo.) Sviđa mi se to. (Gnijezdi se na njegovim prsima, on ne reagira. Odjednom joj se raspoloženje mijenja.) Ali prije si govorio nekako... ljepše. To me tako živciralo, a sad mi nedostaje. Zašto više ne govoriš tako?

VELJKO: To nije potrebno. Svojom sam knjigom stao na kraj izražavanju. Bolje od toga ne mogu, nitko ne može. Nema smisla pokušavati.

Stanka. Anin gromoglasan smijeh.

ANA: Presladak si! Pun vrckastih ideja, kao kad smo se tek upoznali. Sjećaš se kako je to davno bilo?

VELJKO: Prije dvadeset i jednu godinu.

ANA: Ti bi bar trebao razlikovati retoričko i... ono drugo pitanje. (Stanka.) Dobro, izražavaj se kako želiš. Neka si mi ti samouvjeren u svoj rad. Ako je upola dobra kao što govoriš, prodavat će se kao luda!

VELJKO: Prodaja je najmanje bitna. Bitno je da dođe do ljudi.

ANA: Pa, ne bih se baš složila – prodaja će sav tvoj rad učiniti isplativim. Vidiš, nikad te nisam pitala, a kako i bih, toliko se toga događalo... koliki si postotak potpisao? Ono, od svake knjige?

VELJKO: Nula.

ANA: Molim?

VELJKO: Ništa.

ANA: Aha, onda si unaprijed uzeo neku masnu lovu, pa ako se ne bude prodavala, Bože moj?

VELJKO: Ni to. Ne mogu primiti novac za to. Vidiš, Ana, ja zapravo nisam pisac. Nikad nisam bio – ta knjiga koju si dala izdati i time izdala mene (Ulovi se u igri riječima i to mu zasmeta.)... ta knjiga je najobičniji plagijat. Sve sam ovo vrijeme  prepisivao rečenice iz drugih knjiga i tako sam oblikovao tu „svoju“. Ali to nije moja knjiga. Nego Sofoklova, Voltaireova, Baudleaireova... ja za nju ne mogu uzeti novac. Vjerujem da shvaćaš.

Veljko ugasi svoju svjetiljku pored kreveta i namjesti se za spavanje – Anu, poluosvijetljenu njezinom svjetiljkom  novostečena je spoznaja zamrznula u sjedećoj pozi u kojoj su vodili razgovor i ostavila je u nevjerici.


Ljubav

Tara i Sin se susretnu.

SIN: Sestrice?

TARA: Sine?

SIN: Znaš li čuvati tajnu?

TARA: Naravno da znam. Idem u srednju.

SIN: Neki ljudi kažu da znaju, a ne znaju. Ili ne žele.

TARA: Sine, pa sestra sam ti.

SIN: Ali, tebi obitelj ništa ne znači.

TARA: Dobro, mali, kome ćeš povjeriti tu tajnu ako nećeš meni? Tati, da piše novu knjigu o njoj, pa da mu na promociju dođu praunuci? Ili Joži, da ti kaže kako je bolje šutjeti o nekim stvarima, da su njegovi drugovi govorili o svojim tajnama pa su završili na Golom otoku? Ili mami...

SIN: Sviđa mi se jedna cura.

TARA (Puno radosnije i s više zanimanja.) A da?

SIN: Ide u b razred i uvijek nosi mašnu u kosi. Jučer smo pričali na igralištu i shvatili smo da imamo puno toga zajedničkog. (Tara se nasmije njegovoj nedužnosti.)

TARA: A kako ja mogu pomoći?

SIN: Želim je pozvati na sladoled, ali glupo mi je što možemo ići samo jednom.

TARA: Samo jednom?

SIN: Pa da. Kad se tebi svidi neki dečko, idete nekamo samo jednom i nikad više. (Tara se snuždi shvativši koliku je štetu nanijela bratu.)

TARA: To je zato što... se bojim.

SINA: Čega?

TARA: Ljubavi. Znaš ti uopće što je to?

SINA: Na vjeronauku smo učili da... (Tara zakoluta očima i prekine ga.)

TARA: Ljubav je nešto zbog čega ljudi čine gluposti. Isto kao i zbog obitelji. Pogledaj mamu. Zaljubila se u nekog tipa prije 20 godina i dan-danas ispašta zbog toga. Prvo ne možeš reći „ne“ jer ga voliš, a kasnije ti to postane navika. Ne želim to.

SIN: Zašto onda svi vole?

TARA: Što ja znam. Ljubav je najljepši način da uništiš sam sebe. Kad te netko povrijedi, imaš izgovor za sve. I nitko ništa ne očekuje od tebe.

SIN: Mislio sam da je to puno...

TARA: Jednostavnije? Ono što će ti pružiti najviše sreće i tuge u životu ne može biti jednostavno.

SIN: Sestrice?

TARA: Da?

SIN: Da je pozovem na sladoled ili ne?

TARA: Baci novčić.

SIN: Nemam novčić.

TARA: Ni jedan?

SIN: Imam neki koji mi je djed dao. Onaj s bakljama i čudnim slovima.

Tara iz džepa izvadi novčić, baci mu ga i nasmiješi se. U prostoriju bane Ana, bijesna nakon razgovora s Veljkom. Sa sobom ima putnu torbu u koju sprema stvari.

ANA (viče): Dvadeset godina. Dvadeset godina!!!

TARA: Mama, što...

ANA: Dvadeset godina, ni za što! (Tari.) Imala si ti pravo, trebala sam otići odavno!

TARA: Odlaziš?

ANA: Odlazim.

TARA: A... mi?

ANA: Snaći ćete se.

TARA: Vraćaš se?

ANA: Ne znam.

TARA: Pa što je bilo?

ANA: Bio je tata. Bilo je ovih 20 godina. Bio je život. Sve je bilo. Zbogom. (Ode.)

SIN: Sestrice? (Tara ga pogleda.) Jesmo li se mi to raspali?

TARA: Bit će sve u redu, mali.


Večera

Anino odsustvo s vremenom se materijaliziralo stanjem sveopćeg kaosa u stanu – posvuda je razbacana odjeća i smeće. Joža gleda dokumentarac i plače.

NARATOR: Bila je to najveća sahrana nekog državnika koju povijest bilježi. Nebrojivo uplakano mnoštvo koje je pratilo kolonu bilo je raznoliko, od ratara i rudara do prinčeva i ministara. Ali zajednička im je bila tuga, tuga za jednim čovjekom, ali i tuga za jednom zemljom, koja nakon njegova odlaska nikad neće biti ista.

Ulazi Tara. Sjedne pored Jože, otme mu daljinski i promijeni program.

NOVINAR: S nama je osamnaestogodišnja Eva, maturantica Pete gimnazije, nakon promocije njezine druge knjige, „Kako uspjeti“. Nakon četiri godine s prosjekom 5.0 i prvim mjestom na državnim natjecanjima iz matematike, biologije, kemije i fizike, Eva mora odabrati fakultet. Eva, tvoja je biografija i više nego impresivna – kako komentiraš svoja postignuća?

EVA: Znate, možda zvuči otrcano, ali ja čvrsto vjerujem da su za to najzaslužniji moji roditelji. Svojim ispravnim i usmjerenim odgojem naučili su me kako nizati pobjedu za pobjedom i nikad ne stati.

(Ulazi Sin i promatra nered oko sebe. Spotakne se preko smeća i padne.)

NOVINAR: A imaš li favorita glede fakulteta? Imam ovdje informaciju da imaš izravan upis na...

EVA: Nemojte sad nabrajati, bit će mi neugodno... ali da, odlučila sam. Medicina.

NOVINAR: Samo tako? Čovjek bi očekivao da će ti se biti teško odlučiti za jednu od tih silnih prilika...

EVA: Ne, odluke su najjednostavnija stvar na svijetu. Samo slijediš intuiciju.

Tara u bijesu baci daljinski na televizor i program se promijeni na crtiće. Sina privuku luckasti zvukovi i sjedne na kauč. Na crtić reagira smijehom, na što ga Tara i Joža prijekorno pogledaju. Utihne.

Ulazi Veljko i u tom času nestane struje. Joža nalazi svijeću i upali je. Svi sjednu za stol, pobacaju smeće s njega i otkriju kutiju pizze. Počnu jesti – prizor nalikuje Doručku i Ručku.


Uloge

Sin sjedi i telefonira. Razgovara s operaterkom, čije se replike puštaju u off-u.

UNA: Plavi telefon, Una ovdje.

SIN: A ovdje je Sin. Zdravo, Una.

UNA: Čiji sin? Kako se zoveš, zlato?

SIN: To je komplicirano. Je li u redu da me zovete „Sin“?

UNA: U redu... Sine. Koliko imaš godina?

SIN: Deset. Ali tata kaže da razmišljam kao da imam puno više.

UNA: Sine... zašto si nas nazvao?

SIN: Htio sam razgovarati s nekim.

UNA: Pa... o čemu? Je li sve u redu?

SIN: A što je to „u redu“?

UNA (Prigušeno, kolegama u centrali.): Stavi ovoga na zvučnik, snimaj! (Uobičajeno.) Sine, u redu je kad voliš svoju obitelj i kad ona voli tebe. Ima li u tvojoj obitelji neki problem?

SIN: Ne znam. Nikad nisam bio u nekoj drugoj obitelji. Mislim da smo se raspali.

UNA: Misliš da... Sine, gdje su ti roditelji?

SIN: Tata je izašao u šetnju. A mama je otišla.

UNA: Kamo?

SIN: Odavde. Kaže da joj se dogodio život. Sad mi kuha sestra, ali ona to baš i ne zna. I stan je prljav.

UNA: A zašto tata ne kuha i čisti?

SIN: Kaže da su te stvari... nešto na T... Na tr. I da ima pravo ne raditi ih jer radi nešto veliko. To je isto komplicirano.

UNA: Sine, molim te da mi daš svoju adresu. Poslat ćemo nekoga da izvidi situaciju, može?

Ulazi Ana s prtljagom. Sin se iznenadi, baci slušalicu pored telefona tako da ne prekine vezu i potrči zagrliti majku.

UNA: Sine? Čuješ li me?

Šutke se grle. Dolazi Veljko.

VELJKO: Tu si.

ANA: I ti si.

VELJKO: Ostaješ?

ANA: Ostajem. Doslovno – ne mičem se odavde. (Izvali se na kauč.)

UNA: Sine, čujemo li se?

ANA:  Ovu obitelj nema smisla razarati zbog naših nesuglasica i tvoje lijenosti, ali nema ni smisla svu težinu njezinog održavanja svaliti na mene – zamijenit ćemo uloge. Ja ću se po cijele dane povlačiti po stanu i raditi što me volja, a ti nađi posao i uzdržavaj nas. Imaš fakultet, ne bi ti trebalo biti teško. (Izvadi novine iz torbice, baci mu ih, one se odbiju od njega.)

VELJKO: Ali... (Ana ga pogleda, održavajući opušten izraz. Veljko odustane, uzme novine s poda i ode.)

ANA (Sinu.): I dalje se ne izražava? I bolje. Sine, ovo je novo razdoblje za nas. Sad te napokon mogu odgajati! (Uzima tenisku lopticu ili kost iz torbice i baci je na drugi kraj pozornice.) Lovi!

UNA: Nema njima pomoći. (Prekine vezu.)


Preživljavam

Veljko se vraća kući umoran s posla – nosi košulju i aktovku. Odlaže aktovku, sjeda za kauč i predahne samo na trenutak, a potom ustaje i počne glačati. Prizor vizualno podsjeća na Pomoć. Ulazi Tara.

TARA: Vratio si se s posla?

VELJKO: Očigledno.

TARA: Tako mi je čudno da sam to rekla tebi. Imaš posao. I još kakav.

Veljko šuti i glača.

TARA: Mislim, maneken za aktovke!

VELJKO: Meni je posao sasvim u redu. Ostajem anoniman – fotografiraju mi samo podlakticu. Jedan mi fotograf je rekao da imam najljepše zapešće koje je ikad vidio.

TARA: A, ovaj... imaš već neke prijatelje tamo? Idete na piće nakon... posla? I sve to?

VELJKO: Družba je družba, služba je služba.

TARA: A je li ti naporno to raditi? Raditi općenito?

VELJKO: Zašto me sve to ispituješ?

TARA: Tata, mi se ne poznajemo.

VELJKO: A tko se uopće poznaje? Ne poznajemo ni sebe, kako bismo druge?

TARA: To si baš lijepo rekao.

VELJKO (Ponizno.): Oprosti, nisam htio.

Tišina.

VELJKO: Pa... što se događa u školi?

TARA: Ne bih znala.

VELJKO: Čime se baviš onda?

TARA: Jučer sam našla onu kutiju na koju si napisao „prošlost“. Ima lijepih stvari unutra.

VELJKO: To na njoj piše s razlogom.

TARA: Recimo, ona knjiga o prodavaču oklopa kornjača. Pročitala sam je cijelu. Genijalna je! Puno bolja od lektira.

VELJKO: To je iza mene.

TARA: Ti opisi njegove trgovine, odnos sa šegrtom, i ona, kao... (Smišlja riječ.) paralela da on zapravo ima taj neki oklop oko sebe i nikoga ne pušta kroz njega...

VELJKO (Vikne.): Zaboravi na tu prokletu knjigu! Na sve knjige! Zadnja knjiga je napisana i više nema smisla razgovarati o tome.

TARA: U kutiji je bila i pisaća mašina. Izvadila sam je i... pokušala sam.

VELJKO: Pisala si?

TARA: Da!

VELJKO (Rezignirano.): A u redu.

Tara je očekivala razgovor – očeva je flegmatičnost nervira. Viče:

TARA: Zašto si takav? Beživotan? Zašto ti nije stalo ni do čega? Otkad je izašla ta nesretna knjiga, kao da si umro!

VELJKO: Ispunio sam svoju zadaću i od mene je ostala samo ljuštura koja je nekad nosila ideju. I sad, kad je ideja realizirana, ja sam po sebi nemam previše smisla. Živ sam samo po tome što nisam mrtav. Preživljavam. Peglam. Ana je rekla da moram. Bilo bi mi isto da nije.

TARA: Znači... ne želiš da pišem?

VELJKO: Tvoja je sloboda tratiti vlastito vrijeme.

TARA: Ali, rekao si onaj put za ručkom da bih trebala...

VELJKO: Taj se ručak zbio u nekom drugom vremenu.

TARA: Bi li saslušao moje ideje?

VELJKO: Ja ću ovdje peglati. Ti radi što hoćeš.

Tijekom sljedeće replike Joža prolazi stanom i zastane kad ga Tarina ideja zaintrigira.

TARA (Nervozno, zastajkujući.): Knjiga bi bila o odlučivanju. To jest, kako si ti rekao, o nemogućnosti odlučivanja. I htjela bih objasniti, hoću reći istaknuti da je tu i nemogućnost neodlučivanja. Ili neizbježnost odlučivanja, kako hoćeš. Kako je bolje? Jer, shvaćaš, kad ti odlučiš ne odlučiti o nečemu, zapravo si odlučio, zar ne? Odlučio si ne djelovati... i, i to znači da kad god moraš odlučiti, odlučit ćeš, ovako ili onako. Ali nikad nećeš odlučiti ispravno. Jer svakoj odluci nešto fali, svemu nešto fali. Eto, tako nešto. O tome bi bilo.

Stanka. Joža se gromoglasno nasmije i izlazi hvatajući zrak.

VELJKO: Pa... u redu je.

TARA (Isfrustrirano.): Budi mi otac! Reci nešto normalno jednom!

VELJKO (Prestane glačati, okrene se prema Tari.): Imaš pravo, bio sam suviše grub. Moraš shvatiti, nije mi lako mariti, ja sam sad tek organizam. Ali istina je, dao sam ti sve vrijeme koje imaš, trebao bih pokazati zanimanje za njega. (Gleda je u tišini.)

TARA: Dakle?

VELJKO: To je gubitak vremena. (Vrati se glačanju.) Šteta, ideja je baš... u redu. Da si se bar toga sjetila prije moje knjige. Ali, što ćeš.

TARA: Ti znaš da tvoja knjiga nije zadnja ikad izdana? Mislim, na stranu tvoje... ideje. Znaš to?

VELJKO: Ona je zadnji komad književnosti. Sažima svu pisanu riječ koja je nešto vrijedila. Ja sam spasio što se spasiti da. Neka pišu, ali više neće biti ničega vrjednijeg od priručnika za televizor. (Stanka.)

Ulazi Ana.

VELJKO: A da ne govorim o...

ANA (Radosno.): Mužiću! Kako si? Zasigurno ne bolje od mene. Sad mi je sve jasno – ovaj me nerad preporodio! Užitak koji pruža jači je od bilo kakvog... (Gradiranim ismijavanjem.) srama. Osjećaja dužnosti. Poštenja.

VELJKO: Ja nikad nisam bio neradnik.

ANA: A kako bi ti, srce, nazvao nekoga tko živi na tuđi račun? No dobro, pusti to, nećemo se sad svađati. To samo udalji ljude. Nitko nije u pravu. Ili smo oboje. Biraj. Meni se više sviđa ovo drugo. (Veljko ne reagira.) No dobro, budi mrzovoljan.  Ja ću nastaviti upoznavati sebe. Jesi li znao da volim kupke sa solju? I romantizam u glazbi? Ja nisam imala pojma. (Ode, Stanka.)

TARA: Jednom davno si govorio o pisanju i rekao si da je grijeh nešto početi, a ne završiti. Da je još u redu osmisliti ideju i ne iskoristiti je, ali da nije dopustivo staviti makar i slovce na papir i tom početku ne pružiti kraj. Išao si toliko daleko i to prozvao...

VELJKO: Literarnim pobačajem.

TARA: Sjećaš se!

VELJKO: To je vrijedilo prije. Ako si ti počela ovo (S blagim gađenjem.) svoje, možeš slobodno...

TARA: Nisam govorila o sebi. Postoje dva djela u tvom... opusu koja nikad nisi dovršio.

VELJKO: To nije moguće. Iako po vlastitoj odluci slabo pamtim taj dio svog života, jedno znam: što sam započeo, završio sam! (Tara nepokolebljivo šuti i to smeta Veljku.) Tara, nemoj. Znam da je sve završeno.

Tara šuti, Veljko je očigledno nervozan i pokušava je ignorirati. Popusti i nevoljko ode te se vrati s kutijom „prošlost“. Počne vaditi, listati i razbacivati papire i bilježnice.

VELJKO: On se porezao papirom i iskrvario, ova se zadavila ogrlicom, on je napokon naučio plivati...  Sve su završene, zašto si me tako uzrujala? (Starim načinom govora.) Ta, sama pomisao da sam kriv za abortus vlastitih rečeničnih zametaka dovela me na rub stabilnosti, te piramide za koju se tako grčevito borim, istovremeno u ulozi roba i faraona... (Trgne se, urla.) Pogledaj što si mi napravila!!! (Slomi se.) Vratila si me na staro...

TARA: Sin i ja. Na nas si zaboravio? S nama si počeo, dao nam neku, kako ono kažu, (Podrugljivo.) crtu posebnosti... i ostavio nas. Preusmjerio si se na neke tamo knjige, a mi, lako za nas, nas će mama. Samo što ona nije stigla, tko će je kriviti... i ostali smo negdje između. Neki dan me mali pitao što je ljubav. Što ja znam jesam li mu dobro rekla, ja nisam imala koga pitati. Nisam baš ni imala dobrih primjera, znaš. Možda sam ga upropastila.

VELJKO: Ja sam te volio. Uvijek. Kao i Sina!

TARA: Pisao si o puno većim ljubavima od one koju si nama pokazao.

Ta replika dotuče Veljka. Tara ga ostavlja samog.


Odluči

Veljko je postavio ploču za pisanje u prostoriju stana i jasno je da nešto nestrpljivo čeka. Tara sjedi ispred ploče i ne pokazuje puno zanimanja. Ana uvodi Sina.

VELJKO: O, nebesa, pa gdje ste do sad?

ANA: U jednoj od svojih nadahnjujućih šetnji sam ga spazila kako se igra s djecom. Divan prizor.

VELJKO: Zbilja?

ANA: Zaista.

SIN: Našao sam prijatelje!

VELJKO: Prijatelji su, Sine, tek prolazni artikli na tekućoj vrpci života. (Veljko preuzme Sina i posjedne ga pored Tare.) A tvoja je dužnost rasuditi koji su škart!

ANA: A što je s tobom? Nekako si... drukčiji.

VELJKO: Drukčiji sam bio od prije do sad. (Hladno.) Hoću reći, da, promijenio sam se, ali samo privremeno. Moram nešto dovršiti.

ANA: O, to mi je poznato. Samo daj, nadovršavaj se do mile volje. Samo nemoj zaboraviti dovršiti večeru. (Izlazi, Veljko staje pred ploču.)

VELJKO: Dakle, djeco. Poradi nedavno mi ukazanih saznanja vezanih uz moje roditeljevanje, odlučio sam nastaviti što nikako nisam trebao prekinuti – dovršit ću vas, svoja životna djela. Naučit ću vas svemu što trebate znati o ponekad nemilosrdnim prostranstvima koja leže iza zidova što omeđuju naš topli obiteljski dom i zahvaljujući tome jednog ćete dana dio tih prostranstava učiniti novim, tko zna, možda i toplijim domom. Ima li pitanja? (Sin digne ruku.) Reci, Sine.

SIN: Ali, moji novi prijatelji su bili jako... milosrdni prema meni. (Tara priguši smijeh.) Čak sam mogao birati hoćemo li se mijenjati za sličice, ili igrati nogomet. Odabrao sam sličice.

VELJKO (Nadobudno.): Zbog svoje sklonosti likovnim umjetnostima?

SIN: Jer ne znam igrati nogomet.

VELJKO: Zbilja? Kako to?

Sin slegne ramenima.

TARA: Pa, jer ga ti nisi naučio. Ja sam probala, jednom je došao iz škole u suzama jer je dobio 1 iz tjelesnog. (Naglasi.) Tjelesnog! Odustala sam kad sam mu rekla da šutne loptu, a on je rekao da ne želi.

VELJKO: Zašto?

TARA, SIN: Jer to loptu boli.

Stanka.

VELJKO: Pa ako neće, neće. Najbitnija je sloboda. Evo, tu možemo početi. (Napiše „sloboda“ na ploču.) Vidite, tamo vani će se naći tiranina što će vam pokušati oduzeti slobodu, ali vi im to ne smijete dozvoliti. (Sin digne ruku.) Sine?

SIN: Smijem li se vratiti prijateljima?

VELJKO: ...ali postoje slučajevi kad ljudi vlastitom slobodom štete sebi samima. Sin bi svojim odlaskom, primjerice, sebe zakinuo za spoznaje što su neizmjerno bitnije od sličica. Ali toga nije svjestan – zato mu ja privremeno... ograničavam slobodu da bi je kasnije imao više.

Sin je zbunjen.

TARA: Ne smiješ.

Stanka.

VELJKO: Slobodu smo, dakle, obradili... (Stanka.)

TARA: Mogao bi...

VELJKO: A,a,a! Digni ruku kad želiš nešto reći. (Tara nakon pokazivanja nevjerice digne ruku.) Reci, Tara.

TARA: Mogao bi nas naučiti odlučivanju.

VELJKO (Na trenutak promisli.): Aha. Evo Sine, ovo je izvrstan primjer jedne također nimalo nebitne životne lekcije. Tari je, naime, u (Naglasi.) interesu da se uspješno sukobi sa svojom neodlučnošću, kao što je meni u (Naglasi.) interesu da vas naučim bitnim stvarima – kao što su interesi i odlučivanje. Nama je, dakle, usvajanje njezina prijedloga u obostranom (Naglasi.) interesu. Ta, doista – (Uzme kredu.) bilo bi puno prikladnije da mi se u ruci nalazi muhomlat, s obzirom na učinkovitost kojom tamanimo po dvije muhe jednim potezom! (Zaustavi se na trenutak očekujući Tarin i Sinov smijeh.) No, dobro. Što si imala u planu, Tara?

TARA: Što ja znam. U školi profesori obično odaberu primjer.

VELJKO: Izvrsna ideja! Valja se sjetiti neke dileme, po mogućnosti za početak jednostavne, do čijeg ćemo rješenja doći njezinom raščlambom. Sine, sjeti se neke odluke do koje nisi mogao doći.

Sin promisli.

SIN: Neki dan smo se ljuljali na igralištu i jedan golub se zaletio u stablo i pao. Došli smo do njega i bio je još živ, ali imao je slomljeno krilo.

VELJKO: I do dileme je došlo...

SIN: ... kad je Damjan htio da mu skratimo muke, a Petar je govorio da mu krilo može zarasti i da će biti u redu.

VELJKO: I što ste odlučili?

SIN: Svjetla na ulicama su se upalila, pa smo morali kućama.

VELJKO: Tara, što misliš, da ih od odluke nije spasila rasvjeta, a i poslušnost roditeljima, koji bi izbor bio bolji? (Nacrta tablicu s dvama stupcima.)

TARA: Pa... bez krila ne bi mogao letjeti i hraniti se, tako da bi sigurno ubrzo uginuo. Možda bi i bilo najhumanije ubiti ga. (Veljko zapisuje natuknice u odgovarajući stupac.) Ali opet, je li na njima da odlučuju o takvim stvarima? Možda bismo trebali poštovati samo svoje zakone, a ne miješati se u prirodne. (Veljko zapisuje.) I tko kaže da su im jedini izbori bili da ga ostave i da ga ubiju? Jedan od njih ga je mogao uzeti kući i nekako mu... previti to krilo. (Veljko nije siguran kamo bi s tom idejom – otvori novi stupac.) S druge strane, golubi nose svakakve boleštine – što ako bi se mali razbolio jer je htio pomoći nekom tamo golubu? (Veljkove bilješke postanu nerazumljive i razbacane, a on živčan.)

VELJKO: Dobro, možda golub nije bio najbolji primjer, ta ipak su to ozbiljna pitanja, „Biti ili ne biti“, rekli bi Danci... (Obriše ploču.) pozabavimo se nečim jednostavnijim.

Ulazi Ana.

ANA: Mužiću, zaboravila sam ti reći – večeras sam raspoložena za lazanje.

VELJKO: Lazanje?

ANA: Bolonjez!

VELJKO: Što kažeš da odemo vani na večeru?

ANA: U restoran? Meni je svejedno. Ti odluči! (Ode.)

Stanka. Veljko napiše „restoran“ kao naslov nove tablice s dvama stupcima.

VELJKO: Dakle?

SIN: U restoranu uvijek bude lijepo. Zadnji put kad smo bili, nekom dečku su donijeli tortu. Osjećao sam se kao da sam ja slavljenik. (Veljko zapisuje.)

TARA: Imamo li uopće novaca za to? Petero nas živi na tvojoj plaći i djedovoj penziji.

VELJKO: Uštedio sam novčić ili dva – aktovke se dobro prodaju.

TARA: Ali, što ako nam zatreba? (Veljko zapiše.) A i da malo više štedimo, možda bismo si s vremenom mogli priuštiti nešto lijepo. (Veljko zastane, ostavi kredu i približi se Tari. Sin prilazi ploči i zabilježi zadnju Tarinu misao.)

VELJKO: Ali, općenito: ne misliš li da valja uživati sada – u trenutku?

TARA: Obično je tako da ako odaberemo ne uživati sada, više ćemo uživati poslije. (Sin otvori novu tablicu i bilježi raspravu kako se ona odvija.)

VELJKO: Smisleno, da – ali ako uživamo u svakom trenutku života, nije li to bio lijep život?

TARA: Bio bi da je moguć. Ako uživaš sada, znači da nisi uživao prije da si to dozvoliš, ili da nećeš uživati kasnije da to nadoknadiš. (Veljko se zamisli.)

VELJKO: Drži to vodu. Prava... retorička brana. (Pogleda ploču.) Malo smo skrenuli s teme. (Uzme Sinu kredu, on se vrati na mjesto.) Kad bismo se odlučili za restoran – koji bi to bio?

TARA: „Kod Ane i Mije“ – tamo smo uvijek išli.

VELJKO: Istina, jesmo... možda je to baš razlog da danas tamo ne idemo.

TARA: Kako to misliš? Tamo nam je uvijek bilo dobro. (Veljko se opet približi Tari, Sin ga zamijeni.)

VELJKO: Bilo nam je dobro, odista, ali možda bi nam drugdje bilo bolje.

TARA: Možda bi nam bilo lošije.

VELJKO: Uistinu, možda i bi. Ali, tko zna? U tome je čar novoga – to je kao vječna kockarnica u kojoj ulažemo obično i nadamo se da ćemo dobiti izvanredno!

TARA: A možda možemo ni ne ući u tu (Podrugljivo.) kockarnicu i veseliti se onime što imamo!

SIN: Zašto onda svaki put ideš van s drugim dečkom?

TARA: Sine... pričali smo o tome. Znam na čemu sam kad ih mijenjam. Tko zna što bi bilo kad bih se vezala za jednoga.

VELJKO (Izbezumljeno.): Tara, zaboga... jedno su restorani, drugo je ljubav! Ta, ovo, ne, pa ja, ne dolazi u, ja ovo ne dopuštam!

TARA: Govorili smo nešto o slobodi?

VELJKO: Tara... (Grčevito smišlja neki genijalni aforizam. Odustane te iz svog egzaltiranog modusa prijeđe u smireniji, iskreniji, prizemniji. Približi se Tari.) Znam kako će ovo zvučati. Pogotovo kćeri od oca. Ali pusti sad te... nazive. Svi smo mi ljudi.

TARA (Ironično.): Ovo će biti dobro. (Sin zapisuje u novu tablicu.)

VELJKO: Slijedi svoje srce. (Tara koluta očima.) Život nije tu da se preživi, već da se proživi. U tome ti neće pomoći razum, Tara, shvati. Ne želiš valjda umrijeti sama?

TARA: Znači... smisao života je odrediti kako ćemo umrijeti?

VELJKO: Nisam tako mislio...

TARA: Tata... Veljko... ti! Divno to tvoje zvuči ovako, riječima. Ali nije ovo jedna od tvojih knjiga. Imam ja prijateljice. I sve sam ih morala tješiti.

VELJKO: I sve su ti pričale o divotama što ih ljubav donosi!

TARA: Da. I kad se to skrati, sve dođe na nulu. Nema se smisla truditi. Sad se smiješ, sad plačeš. Samo potrošiš vrijeme u busu na putu do te osobe.

Stanka.

SIN: Tata?

VELJKO (Ne mičući zabezeknuti pogled s Tare.): Reci, Sine.

SIN: Smijem li na WC?

VELJKO: Naravno, Sine.

Sin ode, Tara ustane i krene prema ploči. Veljko je prati pogledom. Tara gleda u odlukama unakaženu ploču. Veljko joj priđe.

TARA: Baš smo svjetski primjer izabrali za ovo tvoje... prisilno odgajanje. Rekla sam ti, ali nisi slušao – ne možeš odlučiti.

VELJKO (Kao u transu.): Sve je na koncu... isto.

TARA: Pa... (Nasmiješi se.) može se i tako reći. (Ode, Veljko nastavi buljiti u ploču. Ulazi Ana.)

ANA: I, što si odlučio?

Veljko je pogleda, pa pogleda ploču. Uzme kredu i počne bjesomučno podcrtavati, povezivati tablice strelicama, dopisivati... Ana odustane i uzme telefon.

ANA: Halo? Dobra večer. Molim vas jedne lazanje bolonjez. Za jednu osobu. Što kažete, „Nedjelja – gratis predjela“? U redu, može onda neka salata...


Valcer

Tara sjedi i nervozna je. Naiđe Veljko, Taru to obraduje.

TARA: Tata! Znaš li plesati?

VELJKO: Zašto?

TARA: Moram naučiti valcer za maturalnu večer.

VELJKO: Tako znači. Ne mogu ti pomoći. Ples... to je ispod mene. Ili sam ja ispod toga. Izražavati se pokretom... postoje važnije stvari. Zaintrigirala si me onim odlukama, Tara. Cijelo se jutro bavim vječnim pitanjem – (Teatralno.) crvena... ili plava? (Ode.)

Ulazi Ana, zanesena slobodom.

TARA: Mama!

ANA: Reci, draga?

TARA: Moram naučiti plesati valcer.

ANA: A, Tara... ništa se ne mora. Osim uživati. Opusti se malo.

TARA: Mama, ozbiljno je, maturalna mi je ovaj vikend. Znaš li valcer?

ANA: Valcer? Vidiš, ne znam znam li. Znaš, trenutačno se upoznajem. Tako da, možda ga izvanredno plešem. A možda i ne. Tko će znati?! (Ode.)

Ulazi Sin s bilježnicom.

SIN: Izgledaš kao da trebaš pomoć.

TARA: Iznenadi me, mali. Znaš li valcer?

SIN: Ne znam. Pogledaj na međumrežniku.

TARA: Čemu?

SIN (Pogleda oko sebe, pa šapne.) Internetu. Učiteljica ne voli kad koristimo (Pogleda u bilježnicu.) „anglofilne i posebice prekodrinske“ izraze.

Bane Joža.

JOŽA: Kakve izraze?!

SIN (Pogleda u bilježnicu.): Anglof... (Joža ga prekine i baci njegovu bilježnicu.)

JOŽA: Gdje je ta tvoja čađava učiteljica bila kad je Drina bila kupalište, a ne granica? Kad sam je ja preplivao jer sam preko vidio najbolju mačku što je mogla da se nađe od Đerdapa do Jadrana? Gdje je bila?!

SIN: Pitat ću je. (Ode.)

Stanka.

JOŽA: Što ti gnjaviš malog?

TARA: Što je tebe briga? (Joža se rastuži.) Pitala sam ga zna li valcer.

JOŽA (Živne.): Valcer? Pa mala... gdje si ti bila kad sam ja prvak bio?

TARA: Prvak?! (Joža zadovoljno klima glavom.) Federacije? Republike? Općine? Grada?

JOŽA: Razreda. Sjećam se kao da je bilo jučer – pratilja mi je bila jedna, uf...

TARA: Ona s Drine?

JOŽA: Ne, ova je bila Makedonka. I nismo se baš razumjeli, znaš. Koliko god smo mi htjeli da sve to bude isto, razdvoje kilometri ljude. Učine ih različitima.

TARA (Nadobudno.): Ali... sporazumjeli ste se plesom?

JOŽA (Kao da nije čuo Taru.): I nju su prozvali kraljicom. Plesali smo pred cijelom školom, pod reflektorom... ovako, dođi.

Joža i Tara počnu plesati valcer – isprva nespretno, ali se ubrzo uhodaju. Tad se svjetla priguše i na njima ostane jedan reflektor, pusti se neki stari sentiš poput „Opet si plakala“ ili „Ta tvoja ruka mala“. Pozornicom trepere svjetla disko-kugle i nekom igrom boja se dočara zastava SFRJ. Joža je sretan.

JOŽA (Šapće.): Vera... (Sve glasnije, počinje sve snažnije grliti Taru, ne pušta je.) Vera. Vera, ne idi, Vera, ostani, Vera!!! (Tara se oslobodi, pozornica je opet uobičajena, Joža plače.)

JOŽA: Nisam ja nikad patio za nekom... zastavom. Države, one se raspadnu i obnove, dođu i odu. A kad jednom ostariš... gotovo je. Zemlja, more, rijeke, šume, to sve ostaje. A ja nestajem. Oduran, smežuran, sam.

TARA (Želi ga zagrliti.): Djede...

JOŽA: Pusti me! Što je zagrljaj? I tvoje i moje tijelo će nestati. Sve nestaje. O tome ne razmišljaš kad si mlad. Ti si mlada, budi mlada. Budi sretna.

Tara odlazi, dolazi Sin.

JOŽA: Ti isto. Budi sretan, samo to. Nije to izbor, moraš. Dijete si.

SIN: Ako ti tako kažeš.

Joža odlazi i vraća se s kutijom.

JOŽA: Pokaži mami i tati ovo sutra.

SIN: Zašto im ne bi pokazao ti?

JOŽA: Ja... moram ići.

SIN: Zašto?

JOŽA: Vrijeme je.

SIN: Kad se vraćaš?

(Joža ga pogleda i nasmiješi se. Odlazi, ubije se.)


Ceremonija

Ostaci obitelji zbunjeno sjede za stolom oko Jožinih kremiranih ostataka.

ANA: Pa, dobro... što ćemo s njim? Ima li itko ikakvu ideju što bi on htio? (Muk.) Veljko?

VELJKO: Nisam li ja nesposoban?

ANA: A, da. Sine?

SIN: Gdje je djed?

ANA: Tara?

TARA (Trgne se.): Ha?

ANA: Imaš li kakav prijedlog što ćemo s pepelom?

TARA: Kako me možeš pitati tako nešto? Ja, najneodlučniji očaj koji postoji, da odlučujem što će mi biti s djedom?

SIN: Djed je odlučio. (Svi ga pogledaju.) Ovo sam vam možda trebao reći ranije. (Ode, vrati se s kutijom.) Rekao mi je da tu pogledamo.

ANA: Jožina kutija...

VELJKO: Jedino što je ikad imao. On nije volio imati puno stvari.

Počnu vaditi razne suvenire iz prošlosti, dođu do pisma, Ana ga otvori.

ANA: Na ćirilici je.

TARA (Uzme pismo i počne čitati.): Draga porodico. (Ana je gleda u čudu.) Što? Naučio me jedan dečko.

ANA: Onaj Hrvoje?

TARA: Nebojša. (Pročisti grlo.) Draga porodico.

JOŽA (U offu.): Pišem ovo jer znam da neću još dugo. Vidio sam više zima i ljeta od svih vas. Plakao sam i smijao se, volio sam i nikad nisam mrzio. Živio sam i pustio sam druge da žive, tako i treba da se radi.

Nisam ja živ već dugo, djeco. Znam ja da je moje vrijeme prošlo, samo što nisam uvijek baš htio to znati. Kao kad netko pred smrt postane ružan, pokušavate da ga pamtite kakav je bio prije. Tako ćete vi mene, tako sam ja ovaj naš nesretni poluotok. Ovu kuću isto radije pamtim kakva je bila prije, kad je bila bolja. I drago mi je da odlazim na vrijeme, jer meni je, djeco, jedan raspad bio dovoljan. Ne želim vidjeti što će vam učiniti vaše različitosti, ali i ono što vam je svima zajedničko – neodlučnost. To je najteže u životu, odlučiti. Zato je lako umrijeti. Smrt je jedino o čemu ne odlučujemo.

Ne znam što će biti s vama nakon mene, ali molim vas samo jedno: ujedinite se barem da zbrinete ono što će ostati od mene. Ostavite mog pepela diljem naše krasne zemlje – sipajte me u more, Vardar, po Fruškoj gori i brdima Bosne, posvuda. Nikad vas nisam tražio mnogo, ali trebam da ovo napravite – i to zajedno. Želim biti u zemlji svoje domovine i u sjećanju svoje obitelji. Zauvijek.

Muk koji Ana nakon nekog vremena poništi gromoglasnim smijehom.

ANA: Je li on normalan? Da trčkaramo po šumama i gorama sipajući pepeo naokolo?

TARA: To je očito htio.

ANA: Ma, Joža, znaš njega. Uvijek je bio malo čudan, živio je u toj... prošlosti. Stavit ćemo ga na policu i gotova stvar.

TARA (Viče.): Ono je bila njegova posljednja želja i ispunit ćemo mu je! (Ana pokuša nešto reći.) I kako se usuđuješ govoriti da je bio čudan jer je živio u prošlosti? Pogledaj nas! Plutamo negdje između, pamtimo bolju prošlost i priželjkujemo bolju budućnost, a nitko ništa ne bi poduzeo u ovoj sadašnjosti. (Stanka.) Zašto si toliko čekala da tata završi knjigu? (Veljko ne reagira.)

ANA: Jer sam nas htjela očuvati!

TARA: Jer si se sjećala prošlosti u kojoj se činilo da će od njega nešto biti! I čim si shvatila da neće biti budućnosti koju si očekivala, zbrisala si! (Stanka, Ana je posramljena.) Tata ne da ne živi ni u jednom vremenu, nego ne živi uopće. Sinu se barem posrećilo, ima toliko nenormalno djetinjstvo da nikad neće živjeti u njemu.

ANA: Zašto? Zašto toliko želiš da se raspadnemo?

TARA: Ne želim to. Ali nema druge ako ne možemo zajedno. Dokaži mi da nije tako, dokaži nam svima. Okupi nas, ujedini, povedi nas na taj put koji je on toliko želio.

ANA (Ustane, iz „opuštenog“ modusa se vrati u prijašnji, modus „vođe“, počne planirati, kalkulirati, voditi.): Veljko?

VELJKO: Zarađujem jer radim, štedim jer ne trošim, a ne trošim jer više ne znam kako.

ANA: Sine?

SIN: Otkad smo bili na izletu sa školom, ja znam da volim putovati!

ANA: Tara?

TARA: Ne brini, majko, u školi neće ni primijetiti da me nema.

ANA: Ha... dobro. (Svima podijeli njihove kapute, sendviče, sokove i putne torbe. Za to vrijeme nešto slučajno pokrije urnu. Ana primijeti da im nešto nedostaje, počne to bjesomučno tražiti. Pojavi se Joža u pionirskoj uniformi i otkrije joj urnu te uputi smiješak.)



Facebook! TwitThis