Tags: 1M

Zagreb Mon Amour prati reminiscenciju, ispovjedni govor jednog identitetski obeshrabrenog muškarca. Sklon je melankoliji i nepovoljnim verzijama istine.


GODINA PROIZVODNJE: 2012.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 1

ZBOR: da

AUTORSKA PRAVA: CC




Priče uvijek sliče jedna drugoj. Nekako.


Od Tomislavca do Kvatrića do Novog Zagreba.


Postoje sretni pojedinci i oni koji su manje sretni.

Ovo je priča o Zagreb boyu i svima onima koji mu sliče.


O onima koji ne mogu ništa reći svojoj mami, svojoj crkvi, svojim idolima, svom kruhu.

Priča je ovo o konzumentima i pasivnim gledateljima.

Priča boli i nije mišljena da ne boli. I shizofrena je, kao i društvo, a to govorim da ne mislite da se radi o nečem drugom.

Umjetnosti, nedajbože.


Ovo je njegov glas (možda) /osvijetljen do pola, od struka do nogu/

Ovo je moj glas.


Ulogirao sam se u život. S imenom i s potrebom.

To su me tražili.


Onda sam pokupio osmijehe i tragove.

Prva trauma je nadiđena.


Stavio sam svoje lice. Zamaglio sam oči. Pojačao sam svjetlo.


Pitali su me da kažem nešto o sebi pa sam rekao da sam zgodan, da nisam feminiziran i da tražim ok dečka za seks i druženje i da molim tetkice da odjebu. To je ok, kaj ne?


Rekao sam da volim nogomet i da volim kad mi ga puše, da sam aktivan i da mi je higijena jako bitna. Onda sam se izlogirao. Onda sam se ulogirao. Javio se Ivan i pitao me da li imam slike lica jer se ne nalazi na slijepo. Rekao sam mu da puši kurac. Skužio sam da je pederčina koja se razvlači po kajtijaznam kojim štajgama.


Ja ne znam kako je sve to krenulo. Kako sam se dao uvući u tu priču.

Ni ne znam koja je moja priča.


Odgojen sam da budem normalan, zdrav i pošten. Moja mama je divna žena. Užasno puno radi. Oca nikada nije bilo. To valjda svi kažu.


– pa izgubljeno sam

mislim da sam se zaljubio

u nekog mladića

a mislim da on u mene nije

pa tako

malo sam nervozan

jer on je MANEEEEEEEEEKEN

a ja nisam

baš

taj

to

tijelo

s istetoviranim zvjezdicama po ruci i leđima

i ne nosim CK gaće

i nemam usjekotine iznad kurca


– auf. kič, ali nema veze. stalno se pitam: da li i kako uopće možemo biti zaljubljeni u ljude koji nisu zaljubljeni u nas?


je li to

“emocionalna nezrelost /infatilnost?”


– aha

pa to je blokada


– da li je svaka “ljubav” takva?

infantilna...


mislim, bio sam jučer

na terapiji

i kao

kaže mi žena

da bi npr. Ivan

da sam ja žena vrlo

vjerojatno me nakon zahtjeva koje sam mu izdao oženio


...

ali s obzirom da u privatnom

životu ne može formalizirati svoj identitet

(pred bitnim ljudima)

onda bira ništa ne napraviti


– pa ja mislim da je najveći problem

što ja kao želim bliskost

ali nisam siguran da li je to taj čovjek

i ne znam što ja hoću od njega


– nego eto tako

lijepo bi bilo da smo zajedno

samo to imam u glavi

a to je bzvz

to mi je rekla i terapeutkinja

što ti razmisljaš o njemu

i što se njemu sviđa


– ma ne znam

jebem ti život

a sinoć sam se bio napio

s mojom duhovnom majkom

koja me pola sata maltretirala

u restoranu

da mu pošaljem poruku

da dođe kod mene

ja to nisam mogao napraviti

uf, koliko me maltretirala

i derala se na mene

u restoranu

na kraju je rekla

donesite mi još vina POLUDJET ĆU

ali ja sam znao da nije trenutak za to

uopće

naročito što ja ne znam što bih radio s tim momkom


ja imam tu sliku

sjedimo na kauču

i šutimo

OBUČENI


– da, moraš poljubiti

poljubac je rizik

ali vodi u jednom ili drugom

smjeru

...znam,


najbolji je katalizator

a ako bi me odbio

odbio bi me

i ja

bih potvrdio svoju traumu

da sam ružan

i jadan


a ako me ne bi odbio

onda bih sumnjao

i mislio

da je sa mnom

iz samilosti

i vlastite

jadnosti pa bih mislio

da mi se možda kao takav i ne sviđa


ali bih ipak ostao

i stalno sumnjao

da li me vara

da li se ipak divi samo mom mozgu


– bolje da se odmah bacim

s mosta

odmah

sad

da naručim taksi

i da se bacim

i da ostavim pismo:


e više nisam ružan

već sam mrtav...


super je što mi je terapeutkinja gay

i čini mi se da me razumije bolje od ostalih


– i znaš šta

najgore je

da kada bih bio s njim

on bi bio puno zadovoljni i sretniji

od mene

jer ja u suštini ne bih mogao biti s takvim partnerom

ali bih bio duboko zahvalan

što me itko odabrao

...


kada bi sumnja došla do vrhunca

ja bih njega ostavio

a on bi pristao

jer bih svojim jezikom i načinom

iz njega mogao izvući sve


i da me voli

i da me ne voli

i da sam lijep

i da sam ružan

...

možda pretjerujem

možda upisujem samo svoju situaciju sjećanja

možda možda

...

neki dan sam se opet rasplakao

kao nekad u osnovnoj školi

počeo sam se bojati ljudi

opet


...

hodam gradom i zaobilazim glavne ulice

kao da se skrivam od nekoga

a više nema nekoga

jer ga nikada nije ni bilo, a to je upravo ono što piše u najboljim

svjetskim romanima:

DA NEMA NIKOGA ZA NIKOGA


...kada to shvatim onda dođem u centar

i mahnito se okrećem da vidim hoće li se on pojaviti

i reći mi sve što sam naučio da trebam čuti

...NAUČIO...


...

da se želi vratiti, da me voli, da ne može bez mene

...

pa će mi ponuditi

i stan i kuću i more i budućnost.


PONUDIT ĆE MI VRIJEME

SEBE U VREMENU

ZEMLJU KOJA SE ZA NAS NEĆE OTVARATI

REČENICU: TI SI JEDINO BIĆE

KOJE MI TREBA

...


a onda se probudim, nakon intenzivnog sna

u kojem šetam psa

koji me voli

(pas je kažu: vjernost?)


...i onda si kažem da i jesam lijep

i jesam autentičan

i jesam originalan

i imam više sadržaja

od pola svijeta


...i samo se mrzim

samo mrzim samog sebe...


...javio sam mu se i rekao da mi je jasno i drago to što se nismo čuli i da je tako bolje jer smisao u životu često daju druge situacije, predmeti, ponašanja.


I to puno bolje nego li riječi.

Onda mi je odgovorio da bi se volio naći sa mnom

da bi mi se javljao


ali


da se boji

da ne pomislim da je sroljo


– pa ne znam

mislim da obojica igramo tu igru

igru moći


i da je to skroz bzvz

i da ćemo se opet

sjebati


...jer samo dokazujemo sebi

da smo voljeni

...nekako


a uopće ne komuniciramo

ma ne znam

u stvari

radit ću samo što mi srce govori


...znam

toliko smo kodirani tim pseudo psihoanalitičkim mišljenjem da uopće nismo sigurni postojimo li izvan tog diskursa


...na primjer, htio bih mu reći: ne moraš mene voljeti, ali nemoj ni nikog drugog i budi sa mnom zauvijek

...

ta poezija je uvijek tako fatalna

u pičku jebenu materinu


...ili:

da mu kažem: dragi, svi smo osuđeni na borbu s edipovim kompleksom,

osuđeni smo na regresije,

na govna i kurce,


ajmo preskočiti ovaj cijeli život

i ubit se skupa...

ma serem

da, znam


...ili da mu kažem da mi se po Zagrebu gade svi pederi, da je ovo loš pederski svijet, da kad vidim jednog imam osjećaj kao da sam ih vidio sve


...da mu kažem, da vam kažem, pardon, da se borim s jebenom depresijom svaki dan iznova, da se natjeravam da idem van, da se lažno smijem, da su mi svi beskrajno glupi, da se sam sebi gadim...


...ili da kažem da ni sam sebi ne vjerujem kad to kažem jer dok to izgovaram jednako se tako mogu i smijati. VRIŠTATI OD JEBENOG SMIJEHA.


...


...tako je to sa snovima.


U tom kadru, naime, koji se ponavlja svako jutro a nekada i noću

trčim ti u zagrljaj.

Ti me zagrliš.


Kažeš: Mali.

Kažem: Slatkalo.


Zagrljaj je to onaj zauvijek. Uvijek. I za još, kad ga zaboravimo.


Poljubim te u obraz i nos.

Nasmijemo se.


Tu kadar prestaje.


Onda se svi rasplačete.


Jedini trenutak vrijedan spomena. Za život.

Svi ga pretpostavljamo makar nikada ne znamo.


ONDA NAM OSTAJU SAMO JOŠ NAŠE MAJKE ZA TELEFON.

I OČEVI, KAKO ZA KOGA.


BRAT PA SESTRA.


I SVA LJETA KOJA ĆE PROĆI. TKO ZNA S KIM I NARAVNO – TKO ZNA GDJE. SVE ĆE SE PROMIJENITI I NEKUD NESTATI.


NEĆEMO IMATI POJMA.

NIKAKVOG.


Na fotografiji si ti, kao Aladin.

Na nekom tepihu. Drvenom. U zraku.

To je zadnja tvoja fotografija koju imam.


Ja sam iza. Kao i uvijek. To mi nitko ne vjeruje. Ali je tako.


Obećanja su ostala u ladicama i izbrisanim smsima.


Mali grč na licu uz podočnjake i loš zadah.


/i wanna fall from the stars, straight into your arms [svira].


Ne znam ni mogu li to više poželjeti.


Ne pada kiša. Barem danas ne.

A kao da je padala cijeli život.


I onda sam tebe sreo. I povjerovao.


Ljubavna religija je svrsishodna.

Kao i ratio: onda kada te više nije bilo.

U životu je očito potrebno: SVE. Što god to značilo.


Pjesma se ponavlja.

Sada već želim da se dogodi, da padnem s nekih mekih i svježih zvijezda u tvoje naručje i da se nikada ne probudim. Da ta patetika bude moja zadnja istina. Moje zadnje tjelesno. Moja zadnja boja. Moje jedino sjećanje.


Zašto ne?

Zašto ne.


Vidjeti te kada te prestanem voljeti stoji kao nekakva napomena.

A ispod ne piše, ali bi moglo:

Ako ikada.


Nemamo razloga vjerujovati u nju. Trebat će vremena. I vremena.

Dugo, dugo, dugo.

U ljubav. Da.


Dok se ne dogodi. Dok ne poživimo. Dok ne zaplačemo. Opet.

Dugo je to.


A onda umreš na tom krevetu na kojemu si tražio lijek. Kao pravi čovjek. Glasom velikog čovjeka.


Prekine se san. Sat zazvoni. Ipak sam živ. Jebote.

Faaaaaaaakkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkk


Odem u prazninu. U neko mjesto gdje se nešto nekada dogodilo.

A ne znam što.

Ne.


Spustim cvijeće na taj grob. I odem. Da nam jednom bude bolje.

Jednom! Bolje! Nama!


Dam poljubac. Jedan dva tri četiri.

I onaj posljednji: za put.


Pitaš me: Kako je?

Kažem: Dobro je.


...Stalno mi je nešto, jebote.

Naravno, svaki onaj put kad mi je ništa.


ok, sada prestajem gledati išta sa strane.


Zapisivat ću ovaj dnevnik kao nešto najprostije i najvulgarnije. Kao svjedočanstvo o jednom strahu, o tuzi, o boli. O svemu onome za što ne znam odakle zapravo dolazi.

O onome što je motiviralo moju hipohondriju. Možda. O onome što je motiviralo tvoju hipohondriju. Možda.


VAŠUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU?????????????????????????????????????????


Priče su uvijek iste. Krenimo tako. KRENIMO OPET TAKO. Ispast će kao da pričam sa samim sobom. Ali i pričam. Kao i vi nadam se sa sobom. Kažu da je to – u suštini zdravo.


Što god to JEBENO značilo.

Negdje ću totalno (bez)razložno ubaciti stih. Svoj. Tudi. Naš. (Iz zajedničke memorije, da me nitko ne može tužiti.)


OPET.OPET.OPET.


I KAŽEM:


– Reci mi: umri.

– Reći ću ti. Jednom.


– Onda ću leći i čekat ću da prestane kucati.

– Onda lezi i čekaj da prestane kucati.


– Ti si totalni idiot ako misliš da to ide tako.

– Molim te, kao da ti znaš bolje načine.


– Sad te navlačim.

– Ne, nego razvlačiš.


– Ok. Želim da mi daš ideju.

– Da se ubiješ?


– Možda.

– Možda?


– Da?

– Da!


......O.K. NI TO MI NE IDE......


Metafora se oznojila. SRCE MI SE OZNOJILO.


Samo kada bi znali. Kada ne bi od nje i njega radili hiperbole. Kada ne bi činili “nemoguće”.

Kada bi vjerovali da “vrijeme” liječi eventualno “sve”.


Kada bi “sve” bilo “vrijeme”.


Pritisak je iza. Iza glave. U glavi, ali kao da je iza.

U desnom dlanu.

Na hrđavom znaku života.


Kihnemo (za istinu). Progutamo vodu protiv dehidracije.


Vidimo oblak koji nas vodi u izbjeglištvo tamo neke devedesete. I neki avion koji je bio plastičan i mjesec preko prljavog prozora kao vječno vječno sjećanje na uzavreli dnevni boravak.


Na uzavrele riječi.

I breskve, svježe oprane i dječaka u bijelom i onu fotografiju tebe, njega i tvoje sestre kada se kao naivno smješkamo, a ti imaš izokrenutu nogu i majicu na kojoj su nacrtane olovke. Bila je svjetla i zelena.

TO SAM JA NA TOJ FOTKI. JAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA.


Od tada tebe volim. Samo to tada još ne znamo.


Kupili smo lješnjake i listove i boriće pa smo ih prodavali na imaginarnoj tržnici.


Ona jedna... ona je znala to lijepo upakirati.


Kupovale su se gumene igračke a savjest nas je pekla za sve one koji su tada bili sami.

Bila je snimka na televiziji nas koji smo odlazili u tom kamionu bez felgi. Kao.


Tada, devedesetih.


I onda kada se sve preseli u zelenu sobu s radiokazetefonom okrečenu još prije dvadeset godina.


I u onaj trenutak kada ti poklanjam stihove “ne možemo mi biti jedni od njih.”


Ali tada samo drhtimo.

I sve postane očajno i opasno.

Dakle: očajno je opasno – to ti šalješ.

Ja se samo nasmiješim i zaspem.


IMAM OSJEĆAJ KAO DA SAM TE CIJELI ŽIVOT ČEKAO, KAO I POPULARNA KULTURA UPRAVO TU JEBENO LOŠU FRAZETINU.


Nekada ono kuca pored mene. Na desnoj strani. Lupa u madrac.


Lupa u prozor. U ušima je buka. Iz kose izlazi bjelina. Umirem pa starim pa srednujem pa sam mlad. NEEEUUURRRRROOZZZZZAAAAAAA.


Noć je jutro. Onda, ali nema veze. Stvarno, baš nikakve.


I diše. Pa se kroz vrat spusti šum.

Tada se mrzim. Rodi se sjećanje. I neko mjesto u trbuhu koje zavrišti.

Pojedemo zaleđenu čokoladu iz frižidera i slaninu i papriku s malo suvih šljiva.

Jer je to sve što je bilo.


I to sam ja, sve što sam bio.

Nadam se da takav više neću. Ali, nikada.

Ali, stvarno.

Ni biti ni htjeti.


Pogled u ogledalo: pa rez, staklo na podu i strah koji kida pa te proreže. Zaveže.

Lupa. Lupa. Lupa.

Srce, jebote.


Ispred vrata nema nikoga. Ni ispred zgrade. Ni iznad, na nebu.


NE.


Radimo što hoćemo: kupujemo gumene bombone u obliku medvjeda.


Glava je kavez: najgora od svih igrački.


Prsti su ključ: baci me na pod. Iskopaj jamu. Zakopaj jamu.


Suze će zakasniti.


Vrišti: MRZIM TE.


A TO ZNAČI DA ME VOLI.

I kaže: TO ZNAČI DA TE VOLIM.


– ok – serem

neću igrati igre

reći ću mu što zaista hoću od njega

iz dubine duše

čak i ako mi se to čini glupavim

ali reći ću što mi je na duši

bit ću ono što jesam

pokušat ću

to izvući iz sebe



Facebook! TwitThis