Tags: 1F 2M

Život dvojice službenika neobičnog režima se izobliči kad na snagu stupi novi zakon koji moraju provesti nad nedužnom ženom.



GODINA PROIZVODNJE: 2014.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 2 (45, 30)

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 1 (23)

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.





LICA

Aleksej (45) – upravnik za pravednu preraspodjelu

Josip (30) – zamjenik upravnika

Ivana (23) – građanka



1. Rutina

Ured neke izmišljene državne službe. Posvuda su registri, fascikli i razni spisi koji tvore dojam uigrane birokratske mašine. Josip pokušava raditi za svojim stolom, ali nešto mu smeta. Aleksej, u uniformi koja odaje viši položaj od Josipovog, mirno pregledava spise.

JOSIP: Nikako ne mogu odlučiti.

ALEKSEJ: Takvim riječima u ovoj prostoriji nema mjesta.

JOSIP: Znam, ujo, ali tebi valjda...

ALEKSEJ: Lakše malo s tim... familijarnim varijantama. Tome pogotovo ovdje nema mjesta. Ovo je državna služba, Josipe.

JOSIP (Nevoljko.): Ispričavam se, upravniče.

ALEKSEJ: Dobro, ne moramo odmah pribjeći drugoj krajnosti. Samo znaš da ja volim...

JOSIP: ...kad ima reda. Znam.

ALEKSEJ: Razumijevanje prije svega. Nad čime to dvojiš?

JOSIP: A, ovo. Ma, slučaj. Što drugo.

ALEKSEJ: Pamtim, jučer si tako zastao čak triput. A sva tri slučaja bila su mačji kašalj.

JOSIP: Ovo nije lak posao, znaš to.

ALEKSEJ: Ja sebe za ovo smatram upravo stvorenim. A i tebe. Ne bih te, jasno je, nikad ni učinio svojom desnom rukom da nije tako.

JOSIP: Ne znam baš da sam stvoren za ovo. U zadnje vrijeme, sa svakom novom odredbom... dođe mi da požalim. Što sam pitao mamu.

ALEKSEJ (U nevjerici.): Nije valjda do toga došlo?

JOSIP: Kako se to vrijeme sad čini daleko. Tada naći posao, pa to je bilo...

ALEKSEJ: Radije se ne bih podsjećao do kojeg je... ne znam da li da uopće izustim tu psovku...

JOSIP: Demokracija?

ALEKSEJ: Do kojeg je očaja dovela ovu zemlju.

JOSIP: Dva završena studija i svejedno, posla ni za lijek.

ALEKSEJ: Intelektualci i radnici odbacivali su se jednakim neobzirom. Sve to čuvam kao podsjetnik čega se u budućnosti moramo kloniti.

JOSIP: A uvijek su nas nekako uvjeravali, ako se trudiš, ako se snalaziš... sve ćeš imati.

ALEKSEJ: Kapitalističke obmane koje su mnoge izobličile u koristoljubive monstrume. Pamtim i to.

JOSIP: Ali onda je došlo do, je li... promjena.

ALEKSEJ: Ne trebam lekciju iz recentne povijesti ovog čuda koje smo stvorili, Josipe. Revoluciju, taj šestomjesečni festival oslobođenja, nju ću pamtiti snažnije od svega.

JOSIP: Samo sam htio reći, kad je došla nova vlast, odnosno, kad smo mi došli na vlast, mama je znala da ćeš ti nešto moći, samo smo mislili, ja sam barem mislio da će to biti nešto... malo. Sigurno manje od ovoga.

ALEKSEJ: Josipe... ja te se sjećam i od prije tvoje prve riječi. Jedino dobro što pamtim iz vremena tih poganih bivših praznika je prilika da vidim našu obitelj, pa tako i tebe. Iz godine u godinu bilo je sve jasnije da si... poseban.

JOSIP: Sad, poseban. Jedno je biti prvi na nekom školskom natjecanju, a drugo...

ALEKSEJ (Izgubi smirenost.): Bio si predodređen za veće stvari! Ti si, kao i ja, tu da vodiš!

JOSIP: Ali možda...

ALEKSEJ: Narod, Josipe, nema pojma što će sa sobom. Pa tu ima neodlučnih, niškoristi, ostala je čak i šaka grabežljivih... ne mogu svi biti kao ti i ja. Em sposobni, em dobronamjerni. Nije to česta kombinacija. Ali s dovoljno snažnim vodstvom... čak i s čovjekom, tim neizbježno nesavršenim stvorenjem, možemo na Zemlji skrojiti raj.

JOSIP (Pomalo nesigurno.): Ja stojim iza toga. I želim pomoći našoj zemlji, našem narodu. Ali ovo... (Podigne fascikl.) to je malo previše odgovornosti.

ALEKSEJ: Tu ću te zaustaviti jer prepoznajem sebičnost što se krije među tvojim riječima. No, reci. Slučaj.

JOSIP: Dakle... Jakov Rališ...

ALEKSEJ: Broj, Josipe, broj! Naravno da si neučinkovit kad si sustavno odmažeš tim nesretnim imenima!

JOSIP: Oprosti. Broj 579246. Gospodin se u starom poretku bavio dionicama...

ALEKSEJ: A, neradnik bogataš. Imam osjećaj da neću presuditi u njegovu korist.

JOSIP: Mislim ipak da bismo trebali biti nepristrani...

ALEKSEJ: Naravno, Josipe. Ta, čak si i mi smijemo dozvoliti koju pošalicu ovakve vrste. Na koncu, nećemo presuditi mi, nego (S poštovanjem.) pravda. Mi smo samo njezini instrumenti.

JOSIP: Jasno. Uglavnom, vidim tu da su ga krenule te dionice jer je dao izgraditi vikendicu, ali nakon revolucije smo mu je oduzeli.

ALEKSEJ: Oduzeta mu je.

JOSIP: Vikendica mu je oduzeta sukladno Odredbi o jednoj nekretnini. Vikendicu sm... vikendica je dodijeljena šesteročlanoj obitelji koja nije imala gdje živjeti.

ALEKSEJ: Obitelj je, razumije se, bila u nezavidnoj situaciji?

JOSIP: Njihova kuća je nastradala zbog nemira za vrijeme revolucije. Onda su nešto bili podstanari, snalazili se, pa je otac izgubio posao...

ALEKSEJ: Dakle, ljudi kojima je pomoć prijeko potrebna. U čemu je onda stvar, kako je to uopće došlo do nas? Dodijeljena im je kuća, stvar je riješena!

JOSIP (Znajući da Alekseju to neće biti drago čuti.): Da, ali problem nastaje, u biti, mislim... gospodin je uložio žalbu.

ALEKSEJ: Žalbu?

JOSIP: Žalbu.

Stanka.

ALEKSEJ: E pa da mu pička materina. Jesam lijepo, lijepo sam govorio, svima sam rekao, i na sam vrh sam slao svoje stajalište da te jebene žalbe u ovom poretku nikakvog smisla nemaju. Ako imamo vlast onda imamo vlast, a ne ovo! Pa nekog reda mora biti! Što si sad taj umišlja da može zatrpavati naš ured pizdarijama da bi imao gdje Bogu krasti dane kad zatopli? (Stanka.) Oprosti. Zanio sam se.

JOSIP: On se u biti žali jer mu je tamo rođen sin. To potvrđuje obližnji matičar. Poziva se na, šta piše... „emotivne razloge“.

ALEKSEJ: Ma da mu jebem...

Aleksej zastane jer mu je pozlilo. Josip mu potrči u pomoć.

JOSIP: Ujo!

ALEKSEJ: Dobro sam... dobro je. Sve je u redu.

Aleksej uzme fascikl i prenese ga za svoj stol. Lupi pečat i potpiše. Josip se začudi, ne zna kako bi pristupio.

JOSIP: Ne bih te htio naljutiti... ali možda da još malo razmislimo?

ALEKSEJ: Ovaj poredak, Josipe, ovo naše najdraže dijete... raste samo ako se pitamo „Što znam da je ispravno?“, a ne „Što osjećam da je ispravno?“. Jako jednostavno.

JOSIP (Zbunjeno.): Onda ću to... slati dalje.

ALEKSEJ: Bilo je još nešto?

JOSIP: A? Ma, da, još jedan slučaj... ali ne bih te zamarao, vidim da si malo...

ALEKSEJ: Dobro sam. Manja je šteta mene rasrditi nego krivo odlučiti.

JOSIP: Broj 657891. Radi se o slučaju vezanom uz Odredbu o pravednom uparivanju.

ALEKSEJ: A, zanimljiv dopunjak, tako da kažem, vječnoj bitci uma i srca koje smo se upravo dotakli. Također idealan primjer pomirenja tih zakletih neprijatelja.

JOSIP: Radi se o tome da je gospodin zaprosio svoju djevojku, a ona ga je odbila. Bili su u vezi pet godina, ali tada je bila usred studija koji je htjela nastaviti vani. Tu je došlo do neke svađe i raskinuli su vezu, pa joj se gospodin pokušavao vratiti, a ona ga je odbijala. Tvrdila je da više nije isto.

Stanka.

ALEKSEJ: I tko tu sada što hoće?

JOSIP: Gospodin i dalje inzistira na tom braku. Pa je zamolio pomoć države.

ALEKSEJ: Ima li svjedoka koji ga podržavaju?

JOSIP: Pa... izjasnila su se dvojica građana. Imam tu izjave, oni prisežu da bi njihov brak bio dobra odluka. Tvrde da se slažu, da bi bili odgovorni roditelji, da je jedino što im je, recimo, stalo na put ta... loše tempirana prošnja.

ALEKSEJ: Da, pa oni pripadaju jedno drugome. Valjda su s nekim razlogom proveli tih pet godina zajedno. A i sumnjiva mi je ona, kakve su to ideje o studiju u inozemstvu? Znamo dobro kamo to vodi. Treba nju zadržati ovdje. Odobri.

JOSIP: Ali... ovo su osobne stvari. Tko smo ti i ja da odlučujemo o tuđem braku?

ALEKSEJ: Josipe... obratio si mi se da ti pomognem. Mi ovdje vodimo ozbiljne državotvorne poslove, gdje bismo završili da vodimo ovakve kontemplacije o svakom slučaju? Zato postoje zakoni, da se ne razmišlja. Previše, hoću reći. Ti dobro znaš da se ovo društvo lijepo dogovorilo što je to brak.

JOSIP: Kako to, „dogovorilo“? Pa mi smo, mislim, vrh se prema tome postavio na ovakav način.

ALEKSEJ: Pa no, mi smo se lijepo dogovorili. Da ne mora narod. Ta, nismo djeca da se povodimo idejama da se, šta ti ja znam, nakon mladosti tumaranja i traganja u braku trebamo skrasiti s polovicom uz koju tvorimo cjelinu. (Kratka stanka, posprdno se nasmiješi.) Brak je tu da bi natalitet bio stalan, da bi neke pravne nedoumice bile olakšane, uopće da bi ljudi živjeli urednije i mirnije.

Stanka. Aleksej ne miče pogled sa svojih papira.

ALEKSEJ: Josipe?

Josip je zatečen. Nekako se primora da potpiše papir, lupi pečat i zatvori fascikl.

JOSIP: Idem ja to...

ALEKSEJ: Slobodno.

Josip izlazi s fasciklima, Aleksej s lakoćom lupa pečate i potpisuje papire. Ulazi Ivana s fasciklom.

IVANA: Dobar dan.

ALEKSEJ: Ljubim ruke, mlada damo. S kim imam čast?

IVANA: Ivana Frlin.

ALEKSEJ: Kojim dobrom, gospođice Frlin? Gospođa, tako mladi, nadam se da već niste postali?

IVANA: Gospođica. Hvala vam. Pozvali ste me.

ALEKSEJ: Tko to? Ja osobno? Nekako sam uvjeren da to ne bih smetnuo s uma.

IVANA: Ne vi, država.

ALEKSEJ: A, 'mi'. Shvaćam.

IVANA: Gospodine, ovaj... upravniče. Ja mislim, to jest ja znam...

ALEKSEJ: Gospođice Frlin, nervozi nema ni najmanjeg razloga.

IVANA: Nisam baš sigurna. Kad vas država zove k sebi... obično nije eto tako, da bi vas pitala kako ste.

ALEKSEJ (Izgubi pristojnost.): Ma jesi ti normalna? Tu dolaziš i ovako bezobrazno govoriš o tom krilu koje se tako nesebično zaštitnički nadvilo nad svima nama! Jedan dobar razlog, odmah da ga čujem. Jedan dobar razlog da živa izađeš iz ove zgrade.

IVANA: Ja... stvarno se ispričavam. Upravniče. To je moja mana, nekad sam... preizravna.

ALEKSEJ: Tako znači. U redu, dopuštam. Malo toga je važnije od uviđanja i, da se tako izrazim... (Naglasi.) istrebljenja vlastitih mana. No, dobro... kad vas je, kako kažete, „država zvala k sebi“... o čemu je bila riječ?

IVANA: O pogrešci.

Stanka. Aleksej opet izgubi razum.

ALEKSEJ: Ne, pa ja stvarno, da se ovako, još joj i dam, pa ne, neću ni zvati gardu, gdje mi je pištolj pička mu...

IVANA: Piše da se moram se javiti radi presude. Ali nikad nisam bila u nekom sporu.

ALEKSEJ: Ha?

IVANA: U pismu je pisalo da je moj slučaj, broj ne znam koji, doveden kraju i da se moram javiti da se odluka provede. Ali čula sam kako ide s tim slučajevima, prvo se dobije ona, je li, obavijest. Da je počelo. Ja ništa takvo nisam dobila. Pa zamislite, sjedite doma, normalno živite, i dođe vam odjednom neka presuda.

ALEKSEJ: Što to imaš?

IVANA: Nekakav fascikl su mi tu dali, ne znam.

Aleksej bijesno otme Ivani fascikl.

ALEKSEJ: Pa da im majčicu nesposobnu jebem. Pošalju te na presudu, a fascikl je zapečaćen? Nitko ga ni otvarao nije! Tko ti je dao ovo, točno mi reci?

IVANA: A ne znam, mislim... neki tu u uredu. Crna kratka kosa.

ALEKSEJ: Da se sposobnost diše, u ovim uredima bismo se svi podavili. Ta, građane se u ured šalje jedino u slučaju takve presude koja iziskuje pomno pojašnjenje. A do toga dolazi samo kad su u pitanju žrtve koje traže... pozamašnu nesebičnost.

IVANA: E pa da. A ne kad me želite, mislim... pitati kako sam.

Ulazi Josip. Aleksej u čudu gleda Ivanu.

JOSIP: Tko je gospođa?

IVANA: Gospođica.

ALEKSEJ: Ispratit ćeš gospođicu van ako ti nije do struganja krvi s poda.

JOSIP: Molim vas, dođite...

Aleksej ostane sam i otvori Ivanin fascikl. Sadržaj ga zbuni, pa se uhvati telefona.

ALEKSEJ: Halo? Iz ureda zovem. Za pravednu preraspodjelu, da. Sektor 12. Upravnik ovdje, da. Slušajte, došao mi je slučaj prema odredbi koja još nije donesena. Pa tko je to meni rekao?! Kakva nova odredba? Pa pizda mu materina, žena mi tu dođe bez da itko zna tko pije, a tko plaća! Aha, tajna je? Dakle, prošlo je. I što dakle, to o čemu se raspravljalo... sad stoji? Imamo te ovlasti? U redu, hvala vam.

Aleksej je zadovoljan. Ulazi Josip.

JOSIP: Koliko sam shvatio... greška?

ALEKSEJ: Došlo je do omanjeg... birokratskog felera. Ali na pravom je mjestu.

JOSIP: Dakle, moramo joj objasniti presudu. Odredba o biološkoj pravednosti?

ALEKSEJ: O, da.

JOSIP: To je... nezgodna odredba.

ALEKSEJ: A, baš suprotno. O kućama i brakovima mi možemo sporiti do jutra, ali svaka rasprava na ovu temu teški je vremenski gubitak. Mi potičemo ljude da beznačajnom žrtvom drugome spase život.

JOSIP: Dati bubreg nije „beznačajna žrtva“.

ALEKSEJ: Sad, bubreg, dobro znaš da su to bili rijetki slučajevi. A i bez toga se, Boga mu, može. Ali ne daju ljudi, predragocjeni su njima bubrezi! Pa valjda je ljudski život veća svetinja od nečijeg, šta ti ja znam, komfora.

Josip je u nevjerici.

JOSIP: A za što je njoj utvrđena kompatibilnost? Krv, leđna moždina?

ALEKSEJ: Srce.

JOSIP: Molim?

ALEKSEJ: Srce.

JOSIP: A... ne, pa onda je ipak pogreška.

ALEKSEJ: Kad smo mi, Josipe, pogriješili?

JOSIP: Pogreška je, napamet znam tu odredbu! „Građani su također podložni  preraspodjeli na biološkom planu; država uživa pravo da prema potrebama medicinskih ustanova primora pojedince na takve zahvate koji njihov život ne ugrožavaju ili uvelike otežavaju, a tuđi spašavaju ili uvelike oplemenjuju.“!

ALEKSEJ: A meni, eto, upravo telefonski dojavili tajnu odredbu.

JOSIP: Kakvu sad tajnu odredbu?! Uvijek smo govorili da sve mogućnosti države moraju biti javne.

ALEKSEJ: E, pa... ne više.

JOSIP: Ne, ja ne mogu...

ALEKSEJ: Odredba o (Naglasi.) ekstremnoj biološkoj pravednosti. Samo mala prerada ove zanimljive regule koju si sad izrecitirao. Jednostavnija varijanta, zapravo. S manje ograničenja.

JOSIP: Aleksej, ne! Mi na to apsolutno nemamo pravo! Ti i ja...

ALEKSEJ: Ti i ja provodimo ono što nam nalažu više sile.

JOSIP: Nemaju ni te „više sile“ to pravo! Ljudi...

ALEKSEJ (Vikne tako jako da ušutka Josipa.): Tišina!!! (Stanka.) Ne vlada se polovično. Ako imamo ideju, viziju, ako sanjamo bolje društvo, nema toga, Josipe, ponovit ću, nema toga pred čime ćemo stati!

JOSIP: Ma kakvo bolje društvo? U kojem se čovjeka svaki čas može zaklati i počupati mu iznutrice?

ALEKSEJ: Nitko te neće slijediti ako mu stvar predstaviš tako. Zbog malodušnosti čovjeka, nažalost, zapravo nema tih riječi koje bi mnoštvu našu ideju predstavile kao poželjnu. Makar ona to jest. Zato izbjegavamo te riječi.

JOSIP: I lažemo vlastiti narod.

ALEKSEJ: Djelujemo u sjeni. Ti i ja, Josipe, nećemo imati spomenike. Ulice i trgove koji će se zvati po nama. Ali ćemo izgraditi nešto puno veće i važnije od toga.

JOSIP: To nisam ja! Ja ne želim graditi ništa veće i važnije od svojeg mira. Moji prijatelji, hoću reći, oni koji su mi nekad bili prijatelji, žene se, djeca im se rađaju... gdje je meni to? Gdje mi je sreća, sigurnost?

ALEKSEJ: Nemaš je. Ja sam se toga u treptaju oka odrekao.

JOSIP: E pa ja neću. Jer ja nisam ti.

ALEKSEJ: To... mi postaje sve jasnije.

JOSIP (Blago plačnim tonom.): Kako je došlo do ovoga?

ALEKSEJ: Tako što se narod upitao ima li vladati kaos... ili red. Samovolja ili jedinstvo. Hoćemo li živjeti i umrijeti misleći samo na sebe ili ćemo davati i dobivati onako kako to nalaže pravda. Nismo mi revoluciju nikome nametnuli, Josipe. Nju je izabrao i proveo narod. I time se oslobodio odgovornosti i brige da ikad više o nečemu mora birati. Tu nastupamo mi.

JOSIP: A u čemu je stvar uopće? Što ćemo, ubiti jednoga i spasiti drugoga? Što smo postigli?

ALEKSEJ: Nije baš tako jednostavno. Znao bi to da si ostavio prostora objašnjenju. Srce bi primila jedna naša, nećemo sad imenovati, prominentna znanstvenica.

JOSIP: Kakva sad znanstvenica?

ALEKSEJ: Vrhunski stručnjak za medicinu i kemiju. Ostvarila je neviđene pomake na polju istraživanja matičnih stanica. Njezin rad spasit će, to potvrđuje naučna zajednica... nebrojene živote.

JOSIP: Lorena Fatimić? Bolesna je?

ALEKSEJ: Ipak ćemo, čini se, imenovati.

JOSIP: Pisao sam davno neki seminar o njoj, znam što radi.

ALEKSEJ: A, odlično. Onda mogu računati na izostanak daljnjeg otpora s tvoje strane.

JOSIP: Naravno da ne možeš! Što ti uopće govoriš, da je odmah vrjednija samo zato što je znanstvenica?

ALEKSEJ (Bez da mu je jasno zašto ga ovaj uopće to pita.): Pa... da.

JOSIP: A jednakost?

ALEKSEJ: Jednakost! Svima nam omiljeni pojam lijepog zvuka, a ništavnoga značenja. Što nam vrijedi, Josipe, znati da smo svi jednaki, ako napredak zbog toga izostaje? Ako zbog idiota koji izlaze na trg i štuju tu izmišljenu vrijednost zapadamo u ono najgore... stagnaciju?

JOSIP: Stagnacija barem znači da ne ide na gore.

ALEKSEJ: Ali ne ide sigurno ni na bolje. To je rizik na koji bi svaki istinski domoljub svakog budnog časa trebao biti spreman!

JOSIP: Ja... ja nisam spreman. Nikad nisam bio.

ALEKSEJ: Josipe... shvaćaš, vjerujem da je sada debelo prekasno voditi ovakve rasprave. Puno je ljudi već moralo iščeznuti da bismo bili gdje sada jesmo, ali sve su to redom bile potrebne i neizbježne žrtve!

JOSIP: To je drugo, revolucija je bila ratno stanje, naši protivnici su bili spremni...

ALEKSEJ: Ma kakva revolucija? Ne govorim o šačici prosvjeda i uličnih okršaja. Iza kulisa, Josipe, bili smo prisiljeni neke ukloniti. Ne časno, ne dostojanstveno, ali s plemenitom namjerom. Govorim o onima koji su se odupirali jer nisu bili otvoreni našim idejama zbog kojih nas danas narod slavi. Slobode koje smo mu obećali neki su shvatili kao opasnost. Istospolni brakovi, opojne supstance, pobačaj, sve smo im dali! Pa tko hoće, može, a tko neće, neka ne uzima onome tko hoće.

JOSIP: Sloboda? Kako možeš govoriti o slobodi nakon što si potpisao prisilan brak?

ALEKSEJ: A, to je drugo. Zbunjen čovjek s previše slobode često može zastraniti. Zato smo tu mi – da ga usmjerimo. Na kraju krajeva, Josipe, buni li se itko protiv nas? Održavamo li mi vlast nasilnim sredstvima? Je li standard života vrtoglavo porastao, a nezaposlenost postala nepoznanicom? Pitam te, je li narod napokon sretan? Sretan je. Ali ne zna što sve mi preuzimamo na sebe radi te sreće. I neka ne zna, neka uživa u svojem miru.

JOSIP: Mir... zvuči lijepo. Kao kad ti ujak kaže da ćeš dobiti jednostavan posao, samo sređivanje papira, pristojna plaća...

ALEKSEJ (Izbacuje ga iz takta.): Vratimo se mi slučaju. Vidi ovdje izjavu. „Činovnici doznaju da je gospođica Frlin ušla u kredit bez prave nužde ili razloga, te da je teret otplaćivanja istog prepustila svojem jamcu.“

JOSIP: Teško je sada govoriti o tim kreditima, stvari više ne funkcioniraju tako.

ALEKSEJ: „Bivši partner svjedoči da je u posljednjoj godini veze ustrajala u laži da ima bolesnu prijateljicu o kojoj mora skrbiti. Odnos je došao kraju kad je ustanovio da prijateljica ni ne postoji, već je poslužila kao paravan za preljub.“

JOSIP: Ti to pokušavaš opravdati ubojstvo žene time što je varala dečka?

ALEKSEJ: Pokušavam ti razjasniti o čemu se tu radi. Jako je opasno zasljepljivati se tim djetinjarijama o neupitnoj svetosti svakog ljudskog života. Jer života ima ovakvih i onakvih.

JOSIP: Što, više ili manje vrijednih? Da. Divno. Sjećam se takvih ideja iz povijesti.

ALEKSEJ: Udžbenici pamte mnoge koji su ovlasti jednake našima zlorabili. Takve prezirem svakim kutkom svojeg bića. Jer zbog njih čak i oštroumni poput tebe stvaraju otpor prema snažnom vodstvu. Postoje više i manje vrijedni životi, Josipe. Ali to ne uvjetuje nešto beznačajno poput rase ili vjere. Vrijednost života čitamo iz toga kako se njegov vlasnik prema njemu odnosi.

JOSIP: Fatimićka... čitao sam da je bila blizu toga da pronađe lijek za rak. To jest, ne lijek, ali da smisli neko učinkovitije rješenje. Od ovih koje postoje. Ali navodno su podmitili tu... komisiju da njezinu ideju proglase preopasnom.

ALEKSEJ: To je prije opća kultura nego teorija zavjere. Svi znaju, a nitko ne govori. Svakakve gadosti je omogućio taj sustav gdje se svatko može obogatiti i zatim raspolagati bogatstvom kako mu odgovara. Srećom, došlo je novo vrijeme. Nema tog lobija koji može nadjačati državu bez ograničenja.

Stanka.

JOSIP: Ti se smatraš domoljubom?

ALEKSEJ (Zatečen pitanjem.): Bi li ovo trebala biti uvreda?

JOSIP: Je li domoljub netko tko voli svoj narod?

ALEKSEJ: Konzultacija sa svakim rječnikom dat će takvo ili slično određenje.

JOSIP: I nije ti jasno kakav si zapravo licemjer? Naš narod se sastoji od ljudi, Aleksej. Ljudi će uvijek griješiti. Nije lijepo uvaliti nekoga u dug ili prevariti partnera, ali nije ni protuzakonito. Nije nešto u što mi trebamo ulaziti. Nama je dana moć. Golema moć. I ono što trebamo je napraviti sistem koji će ispravno vladati ljudima. I prihvatiti sve njihove želje, vrline, mane, ono što je dobro i ono što nije. I onda vidjeti što se s tim može, a ne gurati nas na silu u neki kalup u koji ne stanemo.

ALEKSEJ: Ja ne volim čovjeka, nego ono što on može postati.

Josipov trenutak nevjerice i nemoći.

JOSIP: Ja ne shvaćam kako je do ovoga došlo. Ovakve rasprave, odluke... zašto ja?

ALEKSEJ: Ono što ja ne shvaćam je tvoja slabost. Zbog tih izmišljotina poput morala uporno odbijaš shvatiti svoju situaciju. Ti kukaš da je ona očajna, preteška, vapiš „Zašto ja?“... a zapravo u rukama imaš tu ovlast, ispravit ću se, tu čast da eliminacijom jednog uljeza spasiš mnoge.

JOSIP: Ali, ne želim ju!

JOSIP (Intimnije.): Ti si dobar čovjek, Josipe. Ali dobri ljudi nekad moraju naizgled činiti zlo radi višeg dobra. Ja se ne ponosim krvlju koja je na mojim rukama. Nje ima puno, znatno više nego što znaš. Ali ni kap nisam prolio bez jasnog razloga zašto to činim. Nije bilo lako, ali nisam mogao misliti na sebe. Mislio sam na to što ostavljamo za sobom, a to, Josipe... to je veće od nas.

JOSIP: Kako je to lijepo zvučalo. Kad je sve počinjalo. Pravda. Sudit će samo pravda i nikad nitko neće biti zakinut. Zaljubio sam se u tu ideju, stvarno jesam. Nemoj nikad misliti da sam to glumio radi sigurnog posla. Ali, to je bila ideja. Ovo u što se ona pretvorila...

Aleksej je frustriran time što nikako ne dopire do Josipa. Nije siguran bi li odigrao ovu kartu.

ALEKSEJ: Ja znam da bolno jasno pamtiš vrijeme kad ste majka i ti ostali sami. Zamisli da je tada postojao lijek...

JOSIP: Ne spominji to.

ALEKSEJ (Glasno inzistira.): Da te netko tada pitao: Josipe, ako bi to spasilo tvojeg oca, ima li toga što ne bi učinio? Evo, ako ti dovedemo neku lopinu, zapravo ako ti dovedemo bilo koga s ceste, bez da se opće zna tko je i kakav je, ima li toga što nam ne bi dozvolio?

Josip pokuša udariti Alekseja, ali ga ovaj silom posjedne natrag za stol. Stanka.

ALEKSEJ: Na koncu, ti misli što hoćeš. Ali ovo si odabrao.

Josipu neko vrijeme tisuću misli struji glavom. To se skonča rezignacijom.

JOSIP: Nema natrag?

ALEKSEJ: Nema.

JOSIP: I to što radimo... zaista je opravdano. I... dobro.

ALEKSEJ: Dobro je, Josipe. (Uzme Ivanin fascikl.) Tu se nema što odlučiti, već je presuđeno. Potpiši samo da smo dobili slučaj na uvid i obavili razgovor.

JOSIP: Ali nismo... to jest... da, naravno.

Josip jedvimice potpiše. Aleksej se bavi svojim dokumentima. Josip utisne pečat na jastučić s tintom i neko ga vrijeme drži nad dokumentom s plačnim izrazom lica.

ALEKSEJ: Ne čujem pečat, Josipe.

Josip se naglo pribere i shvati da zaista nema natrag. Lupi pečat.

ALEKSEJ (I dalje ne gledajući Josipa.): Tako. Sve će biti u redu, mali.

Stanka. S vrata proviri Ivana.

IVANA: Evo ja se ispričavam, dopustili su mi samo da vas pitam... znači, ovo je bila greška? Smijem ići? Ja bih vas stvarno molila, gladna sam k'o vuk!

Josip nemoćno krene izaći.

ALEKSEJ: A, gospođice Frlin! Pa, kako ste vi nama? Da, sve smo riješili, trebamo samo obaviti jedan minuciozni razgovor.

IVANA: Razgovor? Ali, rekla sam vam, ja nisam ništa...

ALEKSEJ: Sve će te vi to objasniti mojem zamjeniku. Sutra, u devet? Slobodni ste?

Josip prekine svoj put, ustukne.

IVANA: Devet? Pa ne znam, moram...

ALEKSEJ (Ozbiljnije.): Jeste li slobodni, gospođice Frlin?

IVANA: Da, slobodna sam. Doći ću. Sutra u devet.


2. Razgovor

Idući dan. Josip sjedi i zamišljeno gleda jednu točku. Ulazi Ivana. Josipu je teško, ali nastoji ne skidati masku hladnoće.

IVANA: Dobar dan.

JOSIP: Gospođice Frlin. Sjednite.

IVANA: Ja se stvarno ispričavam što kasnim, promet je bio nemoguć.

JOSIP: Sad smo tu.

Ivana sjedne. Stanka.

IVANA: Pa... dakle?

JOSIP: Mi moramo, znači, obaviti jedan razgovor...

IVANA: Gospodine... meni stvarno nije jasno...

JOSIP: Radi se, dakle, o jednoj stvari koja se tiče u najvećoj mjeri... vas...

IVANA: U redu, sad se stvarno počinjem plašiti. Svašta sam čula o tome što se događa u ovim uredima, da ste mi odmah objasnili o čemu se radi!

JOSIP (Tek je sad pogleda.): Umrijet ćete.

IVANA: Molim?

JOSIP: Shvatili su da vaše srce odgovara nekome kome treba. Više nego vama. Uzet će vam ga. Pa ćete umrijeti.

IVANA: Ti si mene našao zajebavati?

JOSIP: Ta procedura je, eto... i nama nova. Pa vam ne mogu reći detalje. Ali o tome se radi.

IVANA: Ma jesi ti normalan? Što je ovo, skrivena kamera?

JOSIP: Bojim se da ne.

IVANA: To... to je sad moguće? Vi si to uzimate za pravo?

JOSIP: Mi ovdje provodimo odluke koje donose drugi.

IVANA: Jel si to govoriš da ti bude lakše? Praviš se tu da potpisuješ neke papire, a zapravo ubijaš ljude?

JOSIP: To se vas ne tiče.

IVANA: Znala sam. Znala sam da će do toga doći, čim se pročulo za one prisilne donacije krvi. Samo je bilo pitanje vremena.

JOSIP: Jasno mi je kako vam se ovo čini, ali vjerujte mi da postoji šira slika.

IVANA: Postoji i uža, idiote!

JOSIP: Molim vas, ovakav način...

IVANA: Što je sa mnom, a? Što sam ja, nakupina organa ili čovjek?

JOSIP: Vi ste potrebna žrtva za veće dobro.

IVANA: Ma koje to, molim te?

JOSIP: Nisu se sjetili dati srce bilo kome. Ima jedna znanstvenica. Za nju znamo da može spasiti tisuće ljudi.

IVANA: Kakve veze ima što je znanstvenica?

JOSIP: Zapravo, ne znam zašto uopće... ne mislim voditi isti razgovor, samo s druge strane. Naredbe su naredbe i provest ćemo ih.

IVANA: Ja... ja ne vjerujem da se ovo događa.

JOSIP: Vjerovali smo da će vam ovo teško pasti.

IVANA: Ma je li?

JOSIP: Zato smo dogovorili ovaj razgovor.

IVANA: Razgovor? Trebao bi mi biti dovoljan razgovor?

JOSIP: Svrha je pripremiti vas...

IVANA: Ti misliš mene jednim jebenim razgovorom, što? Uvjeriti? Primiriti? Objasniti mi da nemam izbora?

JOSIP: Nešto od toga bi bilo odlično.

IVANA: Ne dam vam život. Ne. Ne pristajem.

JOSIP: Nadam se da vam je jasno da ovo nisu pregovori.

IVANA: Spasit ću se. Moram. Postoji način. Imam tu... odgovornost.

JOSIP: Što ćete mi sada reći, da imate bolesnu majku? Nekoga tko ovisi o vama, da vas ne smijemo oduzeti svima kojima nešto značite? Upozoren sam da bi moglo biti tako. I upućen da se na to ne obazirem.

IVANA: Bolesnu majku? A, ne. Ne trebaju mi takve izmišljotine da dokažem zašto vrijedim. Nikome ne trebaju, o tome se radi. Ja ne mislim tu davati nekakve iskaze, bacati sebe na jednu strane vage, a na drugu tu vašu znanstvenicu.

JOSIP: Jer kad biste to napravili, vidjeli biste našu stranu priče.

IVANA: Nisam ni uzorna građanka, niti kriminalka. Obična sam. Imam najdražu pjesmu i poludim kad je čujem, najdražu boju koju nosim kad me neki tip pozove na kavu. Njih nekad ne vidim više nikad, a nekad ostanu jer im se nešto u meni svidi. Ne znam što. Imam prijatelje koji me vole čuti, ali snašli bi se da sutra nestanem. Nisam nezamjenjiva. Ali sam čovjek, pička vam materina. I to je dovoljan razlog.

Stanka.

JOSIP: Ako nemate konkretnih pitanja, mislim da smo završili.

Josip nešto zapisuje. Ivana se zamisli.

IVANA: Kad sam ušla. Jučer, drugi put. Ti si krenuo van. Zašto?

JOSIP: Imao sam posla.

IVANA: On ti je rekao, onaj iznad tebe. Rekao ti je što će biti i ti nisi mogao ostati. I kad si me prije toga izveo van, bio si drukčiji od njega. On je lud, ali ti... ostalo je još nešto u tebi. Znaš da ovo nije u redu.

JOSIP: Nemam ja tu što misliti. Zakoni su zakoni.

IVANA: Sigurno si ovdje završio bez da si uopće znao u što se uvaljuješ.

JOSIP: Nitko od nas nije znao u što se uvaljuje.

IVANA: Molim?

JOSIP: Ništa.

IVANA: Misliš, s revolucijom? Novim sistemom? Da, to sigurno. Novo vrijeme u kojem će vladati pravda. Svi su pali na to. Čak i ja na neko vrijeme. Ali brzo je postalo jasno na čemu smo zapravo.

JOSIP: Nema smisla sad razbijati glavu. Što je, tu je. Igramo uloge koje su nam zadane.

IVANA: Mora postojati rješenje.

JOSIP: Meni možete vjerovati da ne postoji. Vodio sam razgovora puno više nego što sam htio i evo me na istome. To jest, na gorem. Nema smisla razmišljati. Lijepo dobiješ papir, potpišeš ga i gotovo.

IVANA: Ja nisam papir, ja sam ja! Evo me, tu, od krvi i mesa! I srca, što je tebi jedino važno.

JOSIP: Ne znam više što bih vam rekao, gospođice Frlin.

IVANA: Bi li ti dao svoje?

JOSIP: Ha?

IVANA: Svoje srce, da i za tebe ima neki jebeni znanstvenik.

JOSIP: Pa... ovisi o...

IVANA: Jer kažeš da vi „znate“ da ćete ovako spasiti tisuće ljudi, a zapravo nemate pojma. To nije vađenje krajnika, nego transplantacija srca! Što ako ne uspije? Ako se nešto zakomplicira usred operacije, ili ga tijelo odbije nakon? Pa i da preživi, ta istraživanja, što ako ne dovedu do rješenja? O tome ne razmišljate kad nas rastavljate na dijelove, ali što da se radi o tebi? Bi li dao?

JOSIP: Dakle, ovdje se radi o radi žrtvi jednog za...

IVANA: Ne bi. Izvlači se koliko hoćeš, ali ne bi. I naravno da je tako, dobro je da je tako. Mi smo ljudi, ti, ja, čak i ovaj tvoj upravnik. Sebični smo, da, mislimo na sebe, ali takvi smo stvoreni, tko zna kako, kada i od koga, i nemamo se što praviti da smo bolji nego što jesmo.

JOSIP: To i ja kažem. Ali zato imamo ovo. Da nas čini boljima.

IVANA: Tako što se ubijamo, samo legalno?

JOSIP: Da. Baš tako. Eto, ne znam zašto ima smisla, ali znam da ima. Jesmo li gotovi ovdje?

IVANA: Nije prirodno da ljudima vlada nešto što ne uzima u obzir njihovu narav.

JOSIP: Prirodno ili ne, sada je tako.

IVANA: Kad si jednom napokon priznaš koliko je ovo odvratno... bi li se borio protiv toga?

JOSIP: Dobro, a što predlažete? Hoćete raspisati referendum možda?

IVANA: Treba srušiti režim.

JOSIP: Govorite kao da više nemate što izgubiti. Drago mi je da se mirite sa situacijom.

IVANA: A ne, neću se ja s ovim pomiriti. Postoji jedna... skupina. Tajna, naravno. Predani su borbi protiv... ovoga. Jer im je jasno u što se pretvara. Znala sam i prije za njih, ali nisam se htjela miješati. Ali sada... sam si rekao. Nemam što izgubiti.

JOSIP: Gospođice Frlin...

IVANA: Zovi me Ivana slobodno.

JOSIP: Dobro, Ivana, evo ja sam Josip. Sad kad smo se upoznali mogu ti reći da su to o čemu govoriš djetinjarije. Ovi koji su izgradili državu dobro su se pobrinuli da ona stoji i ostane stajati.

IVANA: Postoji način.

JOSIP: A čak i da je moguće, čak i da pokrenete neko čarobno rješenje, to će biti tvoja baština, a ne životno postignuće. Sumnjam da su te pozvali ovamo jer Fat... ova znanstvenica ima vremena na bacanje.

IVANA: Pa valjda treba neko vrijeme da se to... da se papiri provuku, šta ja znam?

JOSIP: Jedno od temeljnih pravila ove vlasti je da se stvari ne odugovlače. Odvest će vas u bolnicu i uzeti vam srce. Nemaju se tu što papiri provlačiti.

IVANA: Dakle... moram naći razlog zbog kojeg bi se to moralo odgoditi.

JOSIP: Gosp... Ivana. Da, ovo je odvratno. Ne želim ovakvu odgovornost sebi, niti ovakvu prisilu tebi. Ali tako je kako je. Ovo ti je posljednji dan života. Nemoj ga baciti na kopanje za rješenjem kojeg ionako nema.

Ivana razmišlja.

IVANA (Zadovoljno.): Koliko si siguran u to?

Ulazi Aleksej.

ALEKSEJ: Gospođice Frlin! Doimate se mirnom. Iz toga razabirem da vas je moj zamjenik uputio u stvar na takav način da shvaćate kako je vaša žrtva potrebna. Pa ste se stoga s njom i pomirili.

IVANA: Sve mi je objasnio.

ALEKSEJ: A ja sam u međuvremenu izgladio detalje s logistikom. Još danas će vas prevesti u obližnju bolnicu radi priprema.

IVANA: To neće biti moguće.

ALEKSEJ: Gospođice... savjetujem vam da ne izazovete nanovo moj bijes.

IVANA: Trudna sam.

ALEKSEJ: Molim?

JOSIP: Ali ovdje piše da ste neudani.

IVANA: Dobro, koliko godina ti imaš?

Aleksej zgrabi otvarač za pisma i nasrne na Ivanu, Josip ga spriječi.

ALEKSEJ: E, sad si sve granice prešla, majčicu ti bahatu jebem! Mojem zamjeniku tako da se obraćaš, kurvo neodgojena!

IVANA: Vi valjda znate kakav status u ovim zakonima imaju trudnice.

ALEKSEJ: Lažeš! Lažeš da bi spasila kožu, smeće jedno samoljubivo!

IVANA: Imam trudničku knjižicu. Svi potpisi, svi pregledi. Mogu se sutra vratiti s njom.

ALEKSEJ: Što nisu te babice jebene provele modernizaciju?

IVANA: Ne znam ja kakve su modernizacije u planu, ali ja sam dobila knjižicu.

Aleksej se sruši na stolac i na trenutak očajava.

JOSIP: Pa... neka ode onda po tu knjižicu.

ALEKSEJ: „Neka ode“? Samo zato što vjerujem u dobrotu, Josipe, ne znači da sam naivno dijete. U očima joj piše da će iščeznuti i svijetu prosuti naše tajne.

JOSIP: Ali ona je jedina. Sigurno jedina u ovakvoj situaciji. Ako se glasine počnu širiti, znamo tko je odgovoran.

IVANA: Gospodine upravniče... znam da sam bila bahata prema vama. Ali, rekla sam vam i prije, jednostavno sam takva. I na tome vam se ispričavam. Žao mi je što sam povrijedila vas, koji na sebe uzimate ovoliku odgovornost s najboljim namjerama. Vaš zamjenik mi je sve objasnio i ja to želim... ali ne mogu. Spremna sam dati svoj život, ali s (Obgrli si trbuh.) ovim životom nemam to pravo.

ALEKSEJ: Koji ste mjesec?

IVANA (Promisli.): Treći.

ALEKSEJ: Treći... ako u sedmom-osmom ubrzamo stvar...

IVANA: Molim?

ALEKSEJ: Gospođu Fatimić moramo spasiti pod svaku cijenu. Iako je sada na kućnoj njezi, pitanje je koliko će to potrajati. (Promisli.) Slušajte sad. Sutra u 9 sati da ste se nacrtali u ovom uredu s knjižicom. Do tada ću o svemu još promisliti. Jasno?

IVANA: Jasno.

Ivana krene izaći.

ALEKSEJ: Gospođice Frlin?

Aleksej se približi Ivani i prodorno joj pogleda u oči.

ALEKSEJ: Niste mi lagali?

IVANA: Ali upravniče, pa sutra ćete vidjeti...

ALEKSEJ: Ne govorim o trudnoći. Zakleli ste se da ste predani našoj ideji. Da biste položili život da nije rastućeg života u vama. To je sve bila istina?

IVANA: Želim to, upravniče. Recite mi ako sam opet preizravna, ali mislim da to ne treba objašnjavati. Mi... često prvo mislimo na sebe. Kad se radi o boljem poslu, stanu, partneru... ali kad su ovakve stvari u pitanju, ne znam kakav bi čovjek morao biti da odbije.

Stanka.

ALEKSEJ: Dobar odgovor, gospođice Frlin. Sutra u devet.


3. Moraš

Pet dana kasnije. Ivana je zatočena u nekoj dosad neviđenoj prostoriji zgrade državne službe. Dolazi Josip, u žurbi.

JOSIP: Tu ste!

IVANA: Nismo mi na „ti“?

JOSIP: Pa... kako si?

IVANA: Živo. Što je za sad jedino bitno.

JOSIP: I to je čudo za sebe. Prije pet dana si trebala doći s onom knjižicom, morali smo organizirati cijelu potjeru da te nađemo!

IVANA: Ti si pomogao u tome?

JOSIP: Ja... sam slijedio naredbe.

IVANA:  A vjerovao si da će me ubiti čim me nađu?

JOSIP: Pa... evo, nije tako ispalo.

IVANA: Nisi imao problema s tim, a stalo ti je?

JOSIP: Stalo? Kako to misliš?

IVANA: Laknulo ti je kad si me vidio. Praktički si dotrčao ovamo.

JOSIP: Dobro sad, dotrčao...

IVANA: Kako to? Imali smo par minuta nasamo u cijelom životu, a ni u tih pet nisam bila baš draga prema tebi.

JOSIP: Zabrinuo bih se za onoga tko je drag prema nekome tko mu prenosi smrtnu presudu.

IVANA: Da nije tvoja briga imala veze s onim što sam ti spomenula? Da postoji način da se izvučeš iz svega ovoga?

JOSIP: Gledaj, jednostavno, kad se sve zbroji... bilo bi mi draže da si živa.

IVANA: Pa ovo je nešto najljepše što mi je ikad itko rekao.

Stanka. Iskreno se nasmiješe jedno drugom.

JOSIP: Da, vrtilo mi se to po glavi. Ideja da mogu jednostavno... izići. Nešto kao kad kartaš za novce, misliš si „Samo da vratim što sam izgubio i odmah se mičem.“. Samo što ja ovdje nikad nisam ciljao na nekakav dobitak. Ljudi dolaze u ove urede sa svakakvim ambicijama.

IVANA: Gdje se tu uklapa tvoj gospodin upravnik?

JOSIP: Znam kakav se Aleksej može činiti. Ali on je drukčiji od svih nas. Puno ih ovdje ispunjava neke svoje želje, ali kad on nešto želi, onda želi za drugoga. I ako se uvjeri da se ta želja mora ispuniti, da je to nekakvo više dobro... neće razmišljati o sredstvima da bi došao do cilja.

IVANA: A što ti želiš?

JOSIP: Mir.

IVANA: A toga tu nema?

JOSIP: Izgledam ti mirno?

IVANA: I jednom kad si ušao... nije baš da je na tebi kad ćeš izići?

JOSIP: Tako mi je rečeno, da.

IVANA: I razmišljao si što bi bilo da nije tako? Da ipak to možeš uzeti u svoje ruke... i da ti ja mogu pomoći?

JOSIP: Razmišljao sam kao što razmišljaju curice koje prolaze dućanima i zamišljaju što bi sve mogle da su bogate.

IVANA: Zanimljive su ti te... predrevolucionarne usporedbe.

JOSIP: Vole zamišljati da mogu imati sve te stvari, ali znaju da nije tako. Isto tako, ja sam se možda zamislio nad idejom slobode. Ali u tim maštarijama nisam zaboravio da nema natrag.

IVANA: Onda ćeš rado čuti da ima. Što misliš da sam radila ovih pet dana, tražila trudničke knjižice po crnom tržištu?

JOSIP: Pa... da, zapravo.

IVANA: Imala sam boljeg posla. Javila sam se toj... skupini. Smislili smo plan.

Ivana otkopča hlače, izvadi papir iz gaćica i da ga Josipu.

JOSIP: Imena upravnika svih sektora?

IVANA: I svih zamjenika. Osim tebe, naravno.

JOSIP: Što je ovo, lista za odstrel?

IVANA: Lista za donacije. Svima njima ćeš naći nekoga tko treba njihovo srce. Ili pluća, ne znam, nešto vitalno. Kad upravnike maknemo s puta, nastat će kaos, neće biti nikoga da organizira vojsku.

JOSIP: Vojsku?

IVANA: Koja bi se borila protiv naše.

JOSIP: Dakle, to ste smislili? Državni udar?

IVANA: Koji ne može ne uspjeti. Imaš tu još nekih vojnih lica, da budemo sigurni.

Stanka.

JOSIP: Čak i da plan nije odvratniji od onoga protiv čega se bori... nije izvediv. Ne mogu svim ovim ljudima naći pacijente koji odgovaraju baš njima, ne mogu nikome!

IVANA: Onda ih izmisli. Jedino bitno je da potpišeš prave papire. I da oni nestanu.

JOSIP: Nestanu? Što, samo tako?

IVANA: Josipe...

JOSIP: Uostalom, ja nemam takve ovlasti, takvo nešto bi morao pokrenuti upravnik.

IVANA: Što ćeš ti postati. Kad trenutačni upravnik postane nemoćan obavljati svoje dužnosti, pa valjda položaj preuzme zamjenik?

JOSIP: Jesi ti to... upravo predložila da ubijem Alekseja?

IVANA: Da. To je prvi korak.

Josip baci papir i krene izaći u bijesu.

IVANA: Josipe, nisam glupa. Znam koja je težina ovoga što tražim od tebe. Neću te vrijeđati i govoriti da je išta manje grozno nego što je. Ali stvari su jednostavno takve da moraš.

JOSIP: Ništa ja ne moram. Ni tebi, ni njemu, ni državi ni narodu, ništa ne moram!

IVANA: U pravu si. Ne moraš, ali ja te svejedno molim. Molim te da pošalješ u smrt čovjeka kojeg sigurno poštuješ, s kojim svakog dana radiš...

JOSIP: Aleksej mi nije kolega iz ureda, on je brat moje majke! A i da je neznanac s ulice, dobar je čovjek! Znaš ti kako je on reagirao kad nisi došla? Kad nam je garda javila da te nema kod kuće?

IVANA: Porazbijao je pola ureda i opsovao pola rječnika?

JOSIP: Rasplakao se. Rekao je da si iznevjerila njegovu nadu. Da još ima dobrote.

IVANA: Čudan je taj tvoj ujak.

JOSIP: Ne možeš me tražiti da ubijem boljeg čovjeka od sebe.

IVANA: Lijepo si to rekao. Ali Josipe... mogu. Tražila sam i tražim i dalje. Ja tebi mogu govoriti o dobroti, zlu, cilju, sredstvima, demokraciji i... o čemu god ovo da je. Ali to nema smisla. Jer se ne radi o nekom višem dobru, ti nisi neki anđeo kojeg ja šaljem da oslobodi narod. Šaljem te da oslobodiš sebe.

JOSIP: Što bi to trebalo značiti?

IVANA: Da ti pružam izlaz iz ovoga. Josipe, pa na čelu ti piše, a rekao si i sam, da ovako ne možeš. Nisi stasao za odluke koje si morao donositi u tom uredu. Niti je itko normalan. Ja bih se prva prije ubila nego odobravala tuđa ubojstva. Ne znam znači li to da sam bolja ili, ne znam, slabija od onih koji to mogu. Ali takva nisam.

JOSIP (Uzme papir s poda.): Tebi je jasno da si mi upravo dala popis ljudi čija ubojstva želiš da potpišem?

IVANA: Jesam. Da takvo nešto više nikad ne bi morao. Ti, ja ili itko. Ja znam da nisi ovo htio u svojem životu. Misliš da ja vjerujem što mi izlazi iz usta, što sam prolazila ovih tjedan dana, od pisma koje šalje država do bježanja od nje?

JOSIP: Mora postojati drugi način.

IVANA: Razmišljala sam. Nema. I nisam tražila drugo rješenje jer mi je žao ovih, nego jer sam znala koliko će ovo tebi biti teško. Ali odvratna vlast se neće maknuti bez odvratnih metoda.

JOSIP: Ali... sve je još novo, uhodava se. S vremenom možda dođu neke blaže mjere...

IVANA: Josipe... ja o politici ne znam puno. Ali znam da je tvoj ujak u krivu. Što god ovo da je, ne smije upravljati ljudima. I srušiti to nije neka naša sveta misija, nego zlo koje, jebiga, ti i ja moramo obaviti dok smo još živi.

Stanka.

JOSIP: Dok smo živi...

IVANA: Što se sad za to hvataš? Izrazila sam se tako u trenutku, nije imalo...

JOSIP: Kako to da si ti živa?

IVANA: Molim?

JOSIP: Nisi donijela knjižicu, poslali su, smo, poslana je garda po tebe. Aleksej je raspisao naredbe da te se pogubi bez suđenja jer si počinila izdaju. Kad ono, evo te.

IVANA: Jer sam trudna. Možda ne tri mjeseca, kako sam rekla, i možda nemam knjižicu, ali test koji sam obavila u pratnji garde sigurno nisam lažirala.

JOSIP: Sad mi ništa nije jasno.

IVANA: Imala sam pet dana. Plodnih dana.

JOSIP: Ti si...

IVANA: Pomogao mi je jedan iz skupine.

JOSIP: Pomogao ti je?

IVANA: Znala sam da ćete me naći, to je bio jedini način da ostanem živa i provedem taj jebeni plan! Nadam se da ti je sad jasno o čemu se tu radi. I ti i ja ćemo napraviti sulude stvari radi ovoga. Ali druge... jednostavno nema.

Josip u bunilu izlazi.


4. Prosvjetljenje

Dan kasnije. Aleksej prilazi zatočenoj Ivani.

ALEKSEJ: Dobar dan, gospođice Frlin.

IVANA: Što vi hoćete?

ALEKSEJ: A, pitanje koje koje kao maleni diktator čuči u svima nama i upravlja nam životima. Tko što zapravo želi? Ja ne dolazim s nekom posebnom nakanom. Josip je javio da neće doći u ured, loše mu je. A kad nemamo s kime podijeliti svoje misli, one ključaju nad vatrom samoće.

IVANA: Vi ste došli da biste imali s kime pričati?

ALEKSEJ: Došao sam da bih uskratio svojim mislima priliku da me obuzmu.

IVANA: Nije da imam ikakvog razloga brinuti se za vas. Ali ne činite se baš najbolje.

ALEKSEJ: Osjećam se kao u skučenoj brodskoj kabini. Voda je isprva ulazila na kapljice, a sada je mlaz prerastao u nešto znatno... obilnije.

IVANA: Bojim se da ste me izgubili u toj slici.

ALEKSEJ: Kao da ću se utopiti u vlastitim razmišljanjima.

IVANA: Vi se ne činite kao čovjek kojem su razmišljanja problem.

ALEKSEJ: Razmišljanje je meni ono najgore. Naizgled brod iz prijateljske flote koji u posljednjem času spusti zajedničku zastavu, a podigne crnu, gusarsku. I opljačka čitavu ušteđevinu našeg mira.

IVANA: Stvarno mi nije jasno, prije ste se činili puno stabilniji. Koliko-toliko. Je li se nešto dogodilo?

ALEKSEJ: Preminula je gospođa Fatimić.

IVANA: Preminula!? Ali, rekli ste da je dobro, kućna njega...

ALEKSEJ: Srčani udari se nemaju običaj najaviti kao pristojan gost uoči posjete. Po svemu sudeći, da smo obavili transplantaciju na vrijeme, nakon kraćeg oporavka bila bi spremna za rad.

IVANA: Mičite se od mene! Trudna sam, briga me što mislite o tome kako, ali jesam! Ne smijete me pipnuti!

ALEKSEJ: Vi ste zaista sposobni neumorno se boriti za sebe.

IVANA: A za koga ću ako ne za sebe? To tako ide, samo ti živiš u nekoj bajci i to ne vidiš!

ALEKSEJ: U pravu ste.

IVANA: Molim?

ALEKSEJ: Ne morate se brinuti. Nije mi ni na kraj pameti nauditi vam, čak i da nije zakona koji mi tu slobodu izričito oduzimaju. Stvarnost je takva da ste od časa kad ste otvorili naše pismo postupali u potpunosti čovječno. Na trenutke, u pohvalnoj mjeri promišljeno. Da, prevarili ste i mene i... (S manjim oduševljenjem tim pojmom nego inače.) državu. Ali preživjeli ste.

IVANA: I to vam ne smeta?

ALEKSEJ: Sada to shvaćam. Do te jasnoće došao sam upravo onim razmišljanjima na koja sam se možda i preslikovito osvrnuo. Vidite, ja sam sve ovo vrijeme razmišljati izbjegavao. Uvjerio sam se da bi me ono sputavalo u izvršavanju dužnosti koje se izvršiti moraju. U tome mi je uzor bio naš Josip.

IVANA: Josip je jedan od onih koji razmišljaju o pitanju i umjesto odgovora dođu do još pitanja.

ALEKSEJ: Ja sam se zato razmišljanja odabirao kloniti. Našu ideju sam slijedio slijepo, bez molekule propitivanja... i sad mi je jasno da sam putem znao pogriješiti. A naše pogreške su daleko od pogrešaka soboslikara ili krojača.

IVANA: Meni se to čini? Ili vama postaje jasno koliko je ovo zapravo krivo?

ALEKSEJ: Krivo ili ne, vi i ja možemo raspravljati. Ali to da je teško apsolutna je istina. Ipak, ja sam uvijek nalazio put ka olakšanju. Tek sada, u najbolnijem osvrtu, shvaćam koliko je to bilo pogrešno. Zapravo, nema razloga pravu prirodu te sile u meni maskirati ljepšim riječima. Bila je to sebičnost!

IVANA: Ne vjerujem da ću ovo reći... ali mislim da ste prestrogi prema sebi. Možda niste shvaćali što radite, ali imali ste dobre namjere...

ALEKSEJ: Dobre namjere i najgore metode! Ali, govorio sam si, te metode, one nisu moje. Prije i za vrijeme revolucije uvijek bi netko bio iznad mene. Njihove bih riječi bez osobnog tumačenja naprosto provodio u djela. Često podmukla, nekad i krvava...

IVANA: Ali sad ste upravnik. I nemate nikoga iznad sebe.

ALEKSEJ: Ali zato imam zakon. Njega je od čovjeka još lakše slijediti. Bezlični komad bijelog papira s crnim slovima puno je bliži savršenstvu od bilo kojeg nadređenog.

IVANA: Ali zakone su ionako napisali...

ALEKSEJ: Znam, gospođice, da su ih napisali ljudi. Znao sam i prije, samo sam odabirao ne znati. Ali sad, kad su mi sve ove stvari tako nemilosrdno jasne... u upravničkom stolcu ne vidim dužnost i svrhu. Nego trnovitu fotelju od koje strepim.

Ivani sine ideja. U svoj ton unese dodatan oprez.

IVANA: Aleksej... ako vam smijem tako reći?

ALEKSEJ: Tko sam ja da vam bilo što zabranim ili dopustim? Govorite kako hoćete.

Ivanu začudi, ali i obraduje ova Aleksejeva promjena.

IVANA: Ako osjećate da ne možete, nemojte. Ne bi bilo u redu ispunjavati dužnosti za koje sami priznajete da vam ne pristaju.

ALEKSEJ: Vi to brinete za mene?

IVANA: Samo iskreno govorim što mi prolazi glavom.

ALEKSEJ: Na tome vam zahvaljujem. Ali predlažete nešto što bi moj teret samo svalilo na Josipa. To si neću dopustiti – zadržat ću položaj. Ali njime ću najzad početi činiti dobro.

IVANA: Nekako mi se čini da vi u to vjerujete cijelo vrijeme.

ALEKSEJ: Dobro, kao i zlo, ima bezbroj nijansi. Volio sam misliti da lebdim u nekom sivilu tih krajnosti, da se uspješno opirem slabosti dobra i okrutnosti zla. Možda je i bilo tako, ne znam. Ali sada znam da se želim približiti bjelini. U posljednje vrijeme na sektorskim skupštinama moj se glas čuje snažnije no ikad.

IVANA: Ne govori baš svatko kao vi.

ALEKSEJ: I tim svojim darom želim uvesti promjene. Želim vlast nad ovom zemljom prilagoditi čovjeku. Vjerujem da vam je jasno kako je ovome pridonijelo naše neobično poznanstvo.

IVANA: Želite vratiti na staro?

ALEKSEJ: Molim? Promijenio sam se, priznajem, ali nisam toliko sišao s uma da priželjkujem demokraciju. Baš je njezin prvi problem uvijek bio taj što u svojoj računici ne nalazi mjesta ljudskoj prirodi.

IVANA: Kako ne? Mislim, nemojte me krivo shvatiti...

ALEKSEJ: Govorite! Ne priliči nakon osvrta na vlastitu iskrenost prepustiti se prijetvornosti.

IVANA: Pa mislim, ljudi glasaju, izražavaju se slobodno, sve je prilagođeno njihovim željama. Država tako postaje neki, ne znam... odraz. Da, odraz, njihove prirode.

ALEKSEJ: Ali tu prirodu treba ukrotiti i poboljšati. Zato i imamo vlast, da bi izuzetni mogli skrbiti za prosjek. Ako narod bira vlastiti odraz, tada prosjekom vlada prosjek i ništa nismo postigli.

IVANA: Nismo puno postigli ni ovakvom prisilom.

ALEKSEJ: Prisila može uroditi najslađim plodovima ako joj pružite priliku. Jasno mi je kako može biti primamljivo težiti slobodi, ali čovjek je naprosto takav stvor da bez usmjerenja ne postiže ništa. Zato smo demokraciju upoznali kao ništa drugo doli anarhiju sa skupim državnim aparatom.

IVANA: Dakle... čovjek ne bi trebao imati glasa o tome tko će njime vladati?

ALEKSEJ: Ne bi. Alternativa možda ljepše zvuči, ali na koncu nas je dovela do propasti koju mi nažalost pamtimo, a mlađi naraštaji će te traume biti pošteđeni. Politika je najsloženija ljudska djelatnost, lakomisleno je pustiti toliku odgovornost puku koji o gospodarstvu i upravljanju ne više od onoga što mu kažu pretendanti na vlast. Karizmatični koliko i koristoljubivi.

IVANA: Dobro, o čemu se onda radi? Koji je plan?

ALEKSEJ: Pokrenut ćemo val promjene. Ali pritom održati čvrsto vodstvo. Neće baš svatko moći govoriti što god hoće, jer jedno je kad govori dobar čovjek, a drugo kad se netko dosjeti širiti vlastitu mržnju i neznanje. Niti će gospodarstvo postati švedski stol na koji može navaliti tko hoće i radi svojeg pršuta gaziti one koji gladuju za koricom kruha.

IVANA: Što je onda drukčije?

ALEKSEJ: Shvatio sam koliko sam bio u krivu misleći da nema toga u što se mi ne bismo smjeli miješati. Jedno je novac, a drugo brak.

IVANA: Ti brakovi su bili urnebesni. I sablasni. Imam prijatelja koji se vjenčao s nekim tipom jer je taj objasnio državi zašto to tako treba biti. Prisilni gay brakovi. Gdje to ima, ja ne znam.

ALEKSEJ: Vi imate nešto protiv onih koje privlači vlastiti spol?

IVANA: Naravno da ne. Samo mi je smiješno. Diktatura koja ne da ih dozvoljava, nego i sili.

ALEKSEJ: Ljubav je ljubav. Nekad muškarac voli drugog muškarca. Ja, recimo, volim svoj narod. A vi volite sebe. I nema onog tko si može uzeti za pravo govoriti koja od tih ljubavi je više ili manje vrijedna. Ima nas koji težimo pod kontrolom imati baš sve, ali to koga ćemo zavoljeti... to ne možemo birati.

IVANA: A država može?

ALEKSEJ: Trenutačno može. Ali ne bi smjela.

IVANA: A što je s ovim... organima?

ALEKSEJ: Ta je ideja začeta sa sjemenom propasti u sebi. Mi ljude imamo pravo potaknuti ka obziru, ali ne i svetosti. Slat ćemo obavijesti o tome da je utvrđena kompatibilnost, ali uz obavijest nećemo slati i gardu.

IVANA: Pa tko hoće, neka da?

ALEKSEJ: Tako jedino može. Previše volim državu da bih mirno gledao kako gubi vlastitu svrhu. Ona je stvorena da služi ljudima, a ne obrnuto. Ono što se zaboraviti ne smije, ja sam uspio smetnuti s uma. Ali podsjetio sam se.

IVANA: Drago mi je da ste shvatili neke stvari.

ALEKSEJ: Meni je drago što sam vas upoznao, gospođice Frlin.

Stanka.

IVANA: A... što je sa mnom?

ALEKSEJ: Lijepo je kako ste za sebe upitali na samom kraju. Vi ste slobodni. Svi papiri koji to jamče već su u pravim ladicama.

IVANA: M... molim? Samo tako?

ALEKSEJ: Vjerujem da vam je prolazilo glavom kako ćete je ubrzo izgubiti. U takvom stanju čovjek pomisli da bi učinio sve, samo da ne izgubi život. Ja od vas ne tražim sve – samo jedno. Da o svemu što ste ovdje proživjeli ne govorite baš nikome.

Aleksej oslobodi Ivanu.

IVANA: Ja... ne znam što da kažem.

Ivana zagrli Alekseja.

ALEKSEJ: Nema se što reći. Osim zahvale, upućene vama. U ime našeg naroda, za sve što ste, pa makar i nehotično, za njega učinili.

Ivana se nasmiješi i izađe.

5. Smjena

Dva dana nakon, u uredu je izložena Aleksejeva uniforma. Josip joj apatično prilazi i oblači je. Zakopčava posljednju dugmad s gađenjem. Kad završi, ulazi Ivana.

JOSIP: Otkuda ti?

IVANA: Oslobođena sam!

JOSIP: Kako to?

IVANA: Ne znaš?

JOSIP: Ne.

IVANA: Pa... ni ja! Došao mi je odjednom onaj stražar, gardist, kako ih zovete... spomenuo neke papire, nisam baš slušala. Čula sam samo „možete ići“.

JOSIP: Aha.

Stanka.

IVANA (Dodiruje mu uniformu.): Dakle... upravnik.

JOSIP: Jesam.

IVANA: Znači...

JOSIP: Da. Nema ga.

IVANA: Pa... kako si?

JOSIP: Loše.

IVANA: Josipe... znaš da...

JOSIP: Bilo je potrebno, znam. I nije mi ništa lakše.

IVANA: E pa, što je, tu je.

JOSIP: Ozbiljno? To mi imaš za reći?

IVANA: Dobro, a što ti očekuješ od mene? Ha? Mislio si da imam spreman govor? Da točno znam utješiti čovjeka koji si je ubio ujaka?

JOSIP: Nemoj to govoriti!

IVANA: A što da kažem, Josipe? Da, ubio si svojeg ujaka. I ja sam dala nekom nakaradnom aktivistu da me jebe u ostavi njihovog skloništa. Jer nas je do toga dovela ova odvratna vlast koje mi je više pun kurac i koju ćemo ti i ja srušiti ovog časa, iz ovog ureda, i više se nikad ne vidjeti!

JOSIP: Možda je mogla postati manje odvratna.

IVANA (Zabrine se da zna.): Kako to misliš?

JOSIP: Našao sam mu nešto na stolu. Pored tone išaranih i nerazumljivih papira. Kao da je planirao govor za iduću sektorsku skupštinu.

IVANA: Što si našao?

JOSIP: Jedan papir, čišći od ostalih, sa samo jednom rečenicom. „Šaka mora ostati čvrsta, ali ne i željezna.“

IVANA: Tko će znati što je time mislio.

JOSIP: Htio je promjene.

IVANA: Koliki je napredak on mogao željeti?

JOSIP: Što ako je to zapravo napredak, a ovo tvoje nazadovanje?

IVANA: Josipe...

JOSIP: Željezna šaka je teška diktatura. Tako je sada. I to ne želimo ni ti, ni ja, a očito nije više htio ni on.

IVANA: Te njegove slike, mogao je misliti...

JOSIP: „Šaka mora ostati čvrsta“. Htio je jaku vlast, ali ne i štetnu.

IVANA: Ako je vlast jaka, onda je i štetna.

JOSIP: Ako je jaka, ima šansu okrenuti stvari na bolje!

IVANA: A ima šansu i propasti. Pa dobro ljudi, što je vama? U kakvom to svijetu živite, ako ljudima daš toliku moć, misliš da će je koristiti da, „okrenu stvari na bolje“? Misliš da nitko neće oduzetu kuću tako slučajno dodijeliti svojem rođaku? Ili iščupati srce nekome tko mu se zamjeri?

JOSIP: Mogli bismo uvesti mjere...

IVANA: Te vaše ideje bi predivno funkcionirale u nekom ljepšem svijetu. Ali taj svijet nije ovaj. Lijepo je što ga vi želite stvoriti, ali grozan je način na koji ste pokušali.

JOSIP: Mislio sam da sam ja na tvojoj strani.

IVANA: Pa, jesi li?

JOSIP: Pripremio sam sve papire.

IVANA: Iznenađena sam. Bojala sam se da te se onako brzo ne može uvjeriti.

JOSIP: Nisi ti mene ništa uvjerila. I to želim da znaš i upamtiš. Ništa što si mi tamo rekla me nije približilo ovoj odluci.

IVANA: Nego?

JOSIP: Ali bila si u pravu. Dosta mi je ovoga. Mrzim se zbog toga, ali ako je ovo jedini način da ovakav život prestane, tako će i biti.

IVANA: Onda ti je jasno i ono drugo o čemu sam govorila. Da smo... takvi kakvi jesmo.

JOSIP: I da je djetinjarija truditi se biti nešto više. Sad mi je jasno.

IVANA: Nećemo si lagati, ovo što radimo je gnjusno. Ali nije ni nas nitko pitao. Samo smo se... probudili u ovome. (Stanka.) Samo, mislim si... ako si se osjećao tako... bezizlazno, kako to da nisi...

JOSIP: To nije opcija.

IVANA: Prekukavički?

JOSIP: Pre... pogrešno. Nikad nisam tati oprostio taj izbor.

IVANA: Oprosti, nisam znala.

JOSIP: Baš zato jer je toliko slično. Imao je to nešto u sebi što ga je izjedalo, uništavalo... i kad je bol postala prevelika...

IVANA: Mogu biti iskrena s tobom?

JOSIP: Ti i ja nakon ovoga možemo biti potpuno iskreni samo jedno prema drugom.

IVANA: Divim ti se. To kako ne odustaješ, ne želiš se predati.

JOSIP: Nemam ja pojma što želim.

Stanka.

IVANA: Dakle... što s tim papirima?

JOSIP: Treba samo ovjeriti. Nisam siguran da mi je jasno što imam u rukama.

IVANA: Hrpa papira koja će oblikovati jednu povijest. I od toga nas dijeli par potpisa.

JOSIP: I pečata.

IVANA: Čudno je to. Ti i ja, Josipe, nećemo imati spomenike. Ulice i trgove koji će se zvati po nama. Ali ćemo izgraditi nešto puno veće i važnije od toga.

JOSIP: Molim?

IVANA: Kažem, nitko neće znati što se zapravo dogodilo. I tko je to napravio. (Stanka.) I zato ne želim da bude onako kako sam rekla u afektu. Da se više nikad ne vidimo.

JOSIP: Što ćeš ti uopće? Nakon?

IVANA: Možda se bacim u politiku.

JOSIP: Politiku? Nakon svega?

IVANA: Pa da, baš nakon svega. Nakon ove... tvorevine. Treba netko paziti da se ne ponovi.

JOSIP: Tako, znači.

IVANA: Molim?

JOSIP: Zato toliko ovo želiš.

IVANA: O čemu ti pričaš?

JOSIP: Stvarno treba izmisliti neku nagradu za budalu godine. Ionako mi vitrina doma zjapi prazna.

IVANA: Nisam dobila tu ideju do jučer, kad sam razmišljala...

JOSIP: Poštedi me.

Josip uzme papire i krene ih spaliti.

IVANA: Ti baš ne voliš razmisliti prije nego što kreneš s nečim? Što to radiš?

JOSIP: Stajem na kraj ovoj tvojoj prijevari prije nego što je prekasno.

IVANA: Prije? A, dragi moj. Baba s kolačima ti je prošla zadnjim takvim potpisom. Možda ti se pamćenje malo pomutilo, tko će te kriviti, vidi se da si pod stresom. Ali Josipe, srećo, ti si ubio Alekseja.

JOSIP: Jesam. Za to sam kriv. I zato sigurno neću pobiti sve ove da bi ti mogla postati gradonačelnica neke vukojebine!

IVANA: Ti stvarno jesi jedno veliko dijete. Da, prvo sam ovo pokrenula da izvučem živu glavu, ali sad vidim i nešto više u tome. Ja nisam domoljub. Neću ti prodavati priče. Ali ne mogu ne vidjeti ljepotu u tome da pomognem cijeloj jednoj zemlji.

JOSIP: Ali nećeš joj pomoći. Prije nije bilo ništa bolje, ljudi su gladovali... ovdje je bilo nade za promjenom.

IVANA: Ako je i bilo,ti si tu nadu sahranio zajedno s ujakom.

JOSIP: Sigurno ima i drugih, Aleksej je poznavao...

IVANA: U redu, Josipe, očito ne možemo lijepo. Ti si kriv za ubojstvo. Državnog službenika. Koje si počinio da bi sam napredovao unutar službe. E da, sa željom da srušiš režim. Što misliš, koja će ti biti kazna ako se to slučajno sazna? Društveno korisni rad? Ili možda misliš zatrudnjeti?

Josipu neko vrijeme tisuću misli struji glavom. To se skonča rezignacijom. Potpiše papir i plače nad njim.

IVANA (Ne gledajući ga.): Ne čujem pečat, Josipe.

Josip lupi pečat. Priča postaje, tako reći, zapečaćena.



Facebook! TwitThis