Muškarac i Žena zajednički se brinu o psihički poremećenoj Sestri koje je nesposobna za bilo kakvu suvislu komunikaciju s vanjskim svijetom. Iako često osjećaju nedoraslost zadatku koji ih je snašao, Muškarac i Žena jedno u drugome vide potencijalni izlaz i šansu za novi početak. Možda daleko, a možda baš tu negdje.


GODINA PROIZVODNJE: 2013.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 1

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 2

NAPOMENA VEZANA ZA DRAMU: Drama je osvojila 2. nagradu Marin Držić za najbolji dramski tekst za 2013. godinu

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.


OSOBE:

 

ŽENA

MUŠKARAC

SESTRA


 

1.Dnevna soba

Sestra sjedi za stolom i pije kavu. Oko nje su razbacani predmeti. Salvete po kojima piše, upaljači koje pali, pa gasi, pali, pa gasi.

SESTRA:

Pobjegla sam istoga trenutka kada mi je glas rekao da bježim

To je trajalo

I trajalo

Kada je bježanje prestalo, pao je mrak

Netko je rekao da uđem u kuću

Ja sam ušla i donijela mokrinu

Trebalo me posušiti

Kosu, gaće

Cijedilo se na piljevinu

Razasutu, mirišljavu

Tumarala sam po zamračenim prostorijama dok se nisam umorila

Sjela sam, pa legla

Ujutro je bio kraj mene

Velik netko

Dlakav, masna koža

Hrkanje nije prestajalo

Što da kažem

Uradila sam s njim sve što se radi

Zavirila sam u ormar prije nego sam otvorila ulazna vrata

Bile su tri motorne pile

Tri sjekire obješene o klin

Miris motornog ulja jak baš koliko treba

Hodnik posut piljevinom kao lijepim rahlim snijegom

Željela sam se naudisati njegove prljavštine

Znojnih cipela

Prije nego izađem

Još jednom ću se izgubiti

Još jednom ću nestati na ovaj način

Opet, trajalo je kratko

Našli su me u šumi

A teško da sam u šumu dospjela sama

Sjeti se, rekao je kada me je našao

Možda te pokupio auto

Možda si slijedila trag nekog djeteta

Možda te je nešto dozivalo u šumi

Ne zaboravi reći da smo jučer bili u cirkusu

Da sam te vodio

Slonovi, lavovi, vatra

Sjeti se tri stvari

Slonovi, lavovi, vatra

 

 

2. Stepenice pred kućom

Muškarac i žena sjede jedno pored drugoga i puše. S mjesta na kojem sjede mogu vidjeti željezničku prugu i teretne vlakove kako prolaze. Sestri se u unutrašnjosti kuće naziru tek leđa. Sjedi na podu, u polumraku.

MUŠKARAC: Danas sam viljuškarom probio zid. Zaspao sam. Nakon toga sam pobjegao s posla. Šef me nije vidio, ali neki radnici jesu. Vjerojatno više nemam posao, ali osjećam se spašeno. Čudo jedno.

ŽENA: (znatiželjno) I?

MUŠKARAC (slegne ramenima) Kako i? Pobjegao sam i sad sam tu.

ŽENA: Kako ćete sad? Ti i ona.

MUŠKARAC: Ne znam, mislio sam nešto drugačije. Nekako drugačije. Ne znam, kažem, nisam mogao trpjeti ljude, pa onu hladnoću u skladištu. Bude vrlo hladno već u jesen.

Tišina.

MUŠKARAC: Možda bi mogli pokrenuti biznis. Ti i ja. Nešto dobro. Nešto s hranom.

ŽENA: (hvata muškarcu ruku) Pazi.

MUŠKARAC: Pazi što?

ŽENA: Mašeš previše rukama. Skoro si mi zapalio jaknu. Isto kažem, pazi da se ne zaneseš.

MUŠKARAC: Da.

Tišina.

MUŠKARAC: Pada mrak.

ŽENA: (okreće se iza sebe i pogledom traži sestru) Večeras ću je skinuti i okupati. Ako hoćeš, možeš ju ti.

MUŠKARAC: Ipak sam joj muž, ja ću.

ŽENA: (uzdahne) U njenoj glavi vjerojatno ne postoji nešto kao muž, sestra, otac. Svaki dan je luđa i luđa i luđa.

MUŠKARAC: Ne znam, meni je ista. Ni manje ni više luda. Ista i danas i sutra i jučer. Najgora je bila kad se izrezala. Puštao sam joj pjesme. To ju je možda malo vratilo. Kao da se malo smješkala. Ali opet, to nije bio onaj njezin smješak od prije. Tko zna što joj se mota po toj udarenoj glavi.

ŽENA: Tvrdim da je luđa. A i deblja.

MUŠKARAC: Dobro, ostavimo to. Kiša je.

Uzdahnu i gotovo istodobno se zagledaju u nebo.

ŽENA: Prestala bih pušiti. Samo da se mogu zakačiti za nešto drugo. Neko pletenje ili skupljanje nečega. Ili pisanje, na primjer.

MUŠKARAC: Ja sam jednom prestao.

ŽENA: I što se desilo?

MUŠKARAC: Desilo se da sam opet počeo. Uvjeravam te da nepušenje nije nikoga spasilo.

ŽENA: Ovisi kako se gleda. Nekog je možda malo i spasilo. Kao što spasi i zdrava hrana, dobar san, dobri živci. Mala dnevna doza spasa je ono što nam svima treba. Čovjek se malo spasi tu, malo tamo i generalno se osjeća bolje. Ne treba biti megaloman i stremiti vječnosti.

MUŠKARAC: (smije se isprekidano, groteskno) A tako. Da mi je znati što znače dobri živci.

ŽENA: Pa znaš, da te ništa ne dira. Stres, ljudi, poslovi, šefovi. Kad viljuškarom probiješ zid na poslu, da te ne dira. Da se sutradan vratiš na posao i kreneš ispočetka.

MUŠKARAC: Da se vratim, da.

ŽENA: Pa da.

MUŠKARAC: (više za sebe) Prije da se ne vratim, ali dobro.

Muškarac se okrene iza sebe i potraži pogledom sestru.

MUŠKARAC: Hoćemo ići mala? Još nisam dobio dnevnu dozu tebe i tvojih živaca. Bog zna da bez toga dan ipak ne bi bio potpun.

Sestra ustane bez pogovora. Krenu. Čuje se zvuk udaljavanja automobila. Žena ostaje sama. Ogrće se velikim vunenim šalom i ulazi u kuću.

3. Dnevna soba

Muškarac i sestra izlaze iz auta. Muškarac se nakašlje. Uđu u ženinu kuću. Stresaju snijeg sa sebe.

ŽENA: (ravnodušno) Došli ste.

MUŠKARAC: (ravnodušno) Došli smo.

ŽENA: Danas je još hladnije.

MUŠKARAC: Dosta hladnije, pa da.

ŽENA: Kod vas je sigurno toplije, je li? Vaša kuća je manja, pa bi po svim pravilima trebala biti i toplija.

Žena upire prstom lijevo od sebe.

ŽENA: Meni recimo onaj tamo radijator ne radi. Uopće. Kao da se zainatio. A plaćam njegov rad, sigurna sam da ga plaćam.

Muškarac se napadno nasmije. Ali samo on.

MUŠKARAC: Hladno je kao u skladištu. A nigdje nije hladno kao u skladištu. Onda znaš koliko je hladno.

ŽENA: Zima traje predugo.

MUŠKARAC: Traje.

Žena sjedne i obujmi glavu rukama.

ŽENA: Danas sam pregazila srnu. Isprva sam bila nesretna. A onda... Što je uopće jela ta srna? Nema ničega osim zemlje i snijega. Kažem, možda je bolje ovako.

MUŠKARAC: Gdje si bila?

ŽENA: Kako gdje sam? Kažem, pogazila sam srnu. Koprcala se u snijegu. Ja sam stajala naslonjena o auto. Kao da sam čudovište, nisam plakala, nisam joj pomogla. Samo sam gledala i razmišljala kako ne bi bilo dobro da prođe neki auto. I nije. Krv sam zakopala snijegom. Nogama sam nagrtala snijeg na krv. Na kraju je sve bilo bijelo, samo utabano.

MUŠKARAC (više za sebe): Životnje zimi hrane isti koji ih i ubijaju. Lovci. Smiješno. U isto vrijeme spasitelji i krvnici.

ŽENA (nasmije se): Donijela sam ju.

MUŠKARAC: Koga?

ŽENA: (Pokaže rukom na vrata sa svoje lijeve strane) Srnu. Eno je u kuhinji. Mislila sam.

Žena se snuždi.

ŽENA: Ne znam što sam mislila. Kada je mrtva, da ne propadne. Znam da je grozno, ali ona više ništa ne zna.

MUŠKARAC: Imaš pravo, nema nikakve razlike. Srna, svinja.

Sestra ustaje s kauča i sjeda na pod. Plače. Isprva tiho, potom sve glasnije i glasnije.

ŽENA (nervozno): Što je pak njoj?

MUŠKARAC: Teško je reći. Danas je progovorila. Nije progovorila-progovorila. Više se derala. Ne znam što je uopće htjela reći. Zatvorio sam ju u sobu i izišao.

ŽENA: Ostavio si ju samu?

MUŠKARAC: Samo taj jedan put. Kažem, nisam mogao slušati.

Žena gleda sestru, potom muškarca.

ŽENA: Znam, udarena je. Ni ja ne bih mogla slušati. Možda sam ostarila, ali imam sve manje i manje strpljenja.

Muškarac i žena ustaju i odlaze u kuhinju. Sestra ostaje na podu jecati. Tiše, pa još tiše.

4. Kupaonica

Sestra je u kadi. Gola. Smirena. Žena joj brije glavu.

ŽENA: Draga, tako bih voljela da si normalna. Da je kao prije. Sjećaš se kad smo se igrale skrivača s drugom djecom? Kad sam trčala i pala i kad mi se poderalo koljeno i kad... Naravno da se ne sjećaš. (sjetno) Kako i bi. Ima tome već 20 godina. Barem. Mislila sam da ćemo postati bogate, imati djecu, pse, vikendice. Da samo vidiš kako bi lijepu djecu imale da nije bilo kako je bilo.

Žena uzdiše i gleda u neodređenom smjeru. Zaustavlja ruku na sestrinoj glavi i gladi joj ćelu.

ŽENA: Sjećaš se samo onih mojih haljina koje si krala  i oblačila u grmlju. Nisi znala da te vidim. Sve sam vidjela, i tebe u grmlju i one male prištavce koji su te čekali pored kioska i tjerali da im daš. Jednom sam ih ih čula kako te oblijeću i govore glupim, tinejdžerskim glasovima: Daj nam. Daj nam sad. Možda je u tome trenutku sve krenulo nizbrdo. Pa nakon njih ona dva Roma s kojima si nestala na 5 dana. Tko zna što su ti radili. Bože Dragi, što ti je bilo? I što je bilo meni da te štitim pred svima? (iskrivljenim glasom, groteskno) Mala kurvica je nestala. Pa što ako je nestala? Svi su te tražili, naravno. I ja sam se pretvarala da te tražim. A znala si. Sve si znala dok su drugi mislili da si oteta i mrtva kao ona... Kao ona što je nestala prije tebe i koja je stvarno bila oteta i mrtva. Toliko nikada nisi imala osjećaje za druge. Toliko te je malo bilo briga za nas.

Tišina. Sestra gleda ravno ispred sebe. Žena naslanja bradu na rub kade i gleda u sestru.

ŽENA: Kad bi barem opet mogla biti lijepa. Kad bi se barem mogla isprisjećati svega onoga. Recimo, kada smo bile male i kada sam ti mazala margarin na kruh i posipala puno šećera iako sam dobila striktnu zapovijed od mame da smijem samo malo. To je lijepo sjećanje. Na tebe onakvu malu i tvoje male pokvarene zubiće. Da si barem zauvijek ostala onako neiskvarena.

Muškarac ulazi u kupaonicu. Glavom pokazuje na sestru.

MUŠKARAC: Što si joj uradila?

ŽENA: (sliježe ramenima) Oprala sam ju.

MUŠKARAC: Kosa.

Žena se pokušava sjetiti što je uradila i gleda oko sebe.

ŽENA: Više nema kose.

MUŠKARAC: Vidim da nema. Pitam zašto nema. Što si joj uradila?

ŽENA: (obrambeno) Ošišala. Nije se moglo više češljati. Pogledaj kosu koju sam bacila na pod. Nikad ju nisi prao. Pogledaj kakva je voda.

Žena prstima prolazi kroz vodu u kadi, diže ruku i pokazuje mu prljavštinu koja se skupila na prstima.

ŽENA: Cijela je prljava.

Muškarac se primakne i sjedne na rub kade. Pogladi sestru po ćeli.

MUŠKARAC: Pripazi malo s tim.

ŽENA: Samo sam ju ošišala. Nisam ništa... (iskrivi lice u grimasu i zaplače)

MUŠKARAC: Napravila si od nje voštanu lutku.

Ustane i ode.

ŽENA: Nisam ništa, samo sam...

Čuje se šum televizora u dnevnoj sobi.

ŽENA: (glasno, da muškarac čuje) Ona je već godinama voštana lutka. Više joj nitko ne može uraditi ništa, a da sama sebi nije već uradila.

 

5.Dnevna soba

Sestra sjedi na kauču, sama. Grad, a i prostorije u kući, uvaljane su u mrak. Samo ekran svijetli žuto. Teško je razaznati koja pjesma svira, ali se svako malo čuje „When you hold me, I feel better...“ Sestra te riječi svaki puta poprati smješkanjem i tihim, glupavim odobravanjem. Moguće da cijelo vrijeme svira ista pjesma.

SESTRA:

Moje tijelo bubri

Širi se i mekša

Ja sam lijepa morska životinja i plivam, plivam

Jedva sam ju strpala u kadu, rekla je sestra usta punih srnećeg mesa

Noge joj vise kao dva balvana

Onako, znaš

Okreće glavu kao mačka u nevolji

Ubila sam srnu, Bruno

Tko se dobro snalazi u životu neka joj pomogne

Tko se dobro...

Čuje se škripanje podnih dasaka baš cijelu noć

Tko se dobro snalazi, neka joj jebeno pomogne

 

6. Stepenice pred kućom

Muškarac i žena sjede i puše. Žena se sanjarski zagleda u nebo.

ŽENA: (oklijevajući) Imam nekoga.

MUŠKARAC: Dobro.

ŽENA: Pa ništa, samo...

Tišina. Muškarac gleda pred sebe. Pa u nebo. Pa pred sebe.

ŽENA: Nećete moći više tako često dolaziti. Mislim... Sad kad... Znaš.

MUŠKARAC: Da.

ŽENA: Ne želim da ne dolazite nikad, samo... Samo ne svaki dan. Kažem, on će biti sada tu. Ponekad, mislim. Ne stalno, ali ipak.

Žena pogleda muškarca i slegne ramenima.

ŽENA: Ne želim da ga ona otjera.

MUŠKARAC (tiho, razočarano): Da. Da ga ne tjera.

ŽENA: On je bankar. Nosi lijepo odijelo. Već je pomalo sijed, ali znaš mene. Uvijek sam voljela starije. Znaš već, to je zbog tate. Valjda, kažem, nisam sigurna.

MUŠKARAC: (s nevjericom) Vas dvije ste imale tatu. Kako sad zbog tate?

ŽENA: Ti vjerojatno ne znaš što nam je znao prirediti kad smo bile male. No svejedno, moj bankar nije tata. Samo kažem da mi se sviđa stariji muškarac jer tata nije bio tata kakv je trebao biti. I u trenutku u kojem je trebao biti. Nije nas tukao, to ne, ali znao je otići. I ne bi ga bilo neko vrijeme. Pa bi ga onda opet bilo. Za djecu je to uvijek šok. Takva nesrazmjerna prisutnost. Reci da to nije šok. Odlaziti tako, s ženama koje su samo izvlačile novac od njega. Jer tata je imao novca, da znaš da ga je imao. Više nego je trebao ili zaslužio.

MUŠKARAC: Znam da je imao. I sam je uvijek govorio da ima.

ŽENA: Neke žene se lijepe za novac. Ne sve, naravno, ali te njegove jesu.

Tišina.

ŽENA: Da sam imala priliku, sve bi ih potrovala mišomorom. Te primitivne štakorske glave.

MUŠKARAC: Ne bi ti nikad... Ali dobro.

Tišina.

MUŠKARAC: Što je bilo s tim njegovim ženama?

ŽENA: Pa ništa, nestale su kad i njegov novac. Gotovo istodobno.

MUŠKARAC: Naravno. Ostavile ga samog.

ŽENA: Govorim ti zato što želim da razumiješ. Tu moju vezu. Ne govorim ti bezveze, da ocrnim oca ili tako nešto.

MUŠKARAC: Ne znam baš. Moj tata je uvijek bio tu. Bio je dobar otac.

Tišina. Muškarac se sjetno zagleda u daljinu, kao da se prisjeća djetinjstva.

MUŠKARAC: Opet vozim viljuškar. Molio sam da me prime natrag.

ŽENA: I jesu?

MUŠKARAC: Jesu. Rekao sam da mi je žena luda i da sam ja jedini koji doprinosi našoj obitelji. Koji je u stanju doprinositi, plaćati poreze. Znaš već.

ŽENA: (napadno se zagleda muškarcu u oči) I što su rekli?

MUŠKARAC: Ništa. O ludima sve najbolje. Nisu oni krivi što su ludi. Kao da oni vole to što su ludi, to su rekli.

ŽENA: (prijezirno, pokazujući na sestru) Ponekad mislim da ona uživa biti luda.

MUŠKARAC: Ne znam. Prošlo je previše. Predugo da bi se znalo što voli, a što ne voli.

ŽENA: (sjetno) Tako je bila lijepa. A sad je tako... Ne znam. Debela.

 

7.Bolnica

Sestra leži pokrivena do vrata. Ispod pokrivača joj vire nožni prsti.

SESTRA:

Srce sam ostavila u uličicama

Sastavljala pisma

U meni je tako malo toga preživjelo

Guska se porezala, rekla je sestra

Da, da

Sakrit ćemo noževe

Uspjela je razrezati cijelu ruku

Noževi moraju iz kuće

Da, da

Problem je postao još veći problem

Ona ne silazi s kauča, Bruno

Deblja je, veća je

Trebam li reći da je kada bila crvene boje kada sam ušla

Pa se sve prelilo

Uvijek sam krila britvicu za noge

Pa tko njoj može pomoći

Noževi moraju iz kuće

 

8. Dnevna soba

Muškarac i žena sjede na kauču. U ruci drže po bocu piva. Ispred njih je nekoliko praznih boca.

ŽENA: Kao da je nešto u meni.

MUŠKARAC: (šaljivo) Ti si u tebi.

ŽENA: Ne mislim ja. Nešto veće.

MUŠKARAC: To je ono što smo pojeli. Jučer. Danas. Možda osjećaš grižnju.

ŽENA: Nije to. Kao da je nešto veliko, ružno, bolno. Razvija se. Raste. Bojim se da nije bolest. Znaš kako je danas s bolestima. Ušuljaju se u tebe da i ne osjetiš.

MUŠKARAC: Kako sad bolest? Prvo ona, pa ti. Dobro, ona je godinama... Mislim takva.

ŽENA: Nju će pustiti iz bolnice dok kažeš keks. Ovo je nešto veće.

MUŠKARAC: Ne znam, kažem vjerojatno je od srnetine. No ne znam, nije moje tijelo, pa ne mogu ništa reći.

ŽENA: Samo da znaš, uvijek sam te... Ako se ne oporavim, da znaš. Uvijek sam stremila nečemu boljem. Za nas. Za nju.

MUŠKARAC: Što je s tvojim bankarom?

ŽENA: Uklanja madež s leđa. Baš danas od svih dana.

MUŠKARAC: Stanuje li blizu?

ŽENA: Što?

MUŠKARAC: On. Gdje živi? Bila si kod njega. Blizu je, je li?

ŽENA: Tako-tako. Živi kod tornja. Onog s kojeg je prošli tjedan pala staklena ploča i ubila ženu.

MUŠKARAC: A je li?

ŽENA: Da

MUŠKARAC: Onda se i on mora paziti kad prolazi.

Tišina. Muškarac krišom pogleda ženine noge.

MUŠKARAC. Ja sam tu. Mislim... Za tebe i to tvoje. To što se događa.

Zagrle se. Muškarac ženu pogladi po obrazu. Žena poljubi muškarca u obraz.

MUŠKARAC: Nikad nije kasno. Znaš na što mislim.

ŽENA: Uvijek je kasno.

Trenutak kasnije.

ŽENA: Željela bih ti ispričati svoj dan.

MUŠKARAC: Što s njim?

ŽENA: Danas u tramvaju me jedan čovjek zamalo pretukao.

MUŠKARAC: (pooštri glas) Kako pretukao? Zašto nisi...

ŽENA: Tražila sam njegovu kartu. Znaš, kako već uvijek od ljudi tražim.

MUŠKARAC: Da.

ŽENA: Rekao je da nema. Da ne može kupiti.

MUŠKARAC: I onda?

ŽENA: I onda sam ja kao uvijek rekala da u tome slučaju nema pravo korisiti uslugu javnog prijevoza i neka mi da osobnu iskaznicu.

MUŠKARAC: Baš. I dao je?

ŽENA: Nije. Rekao je da će me osobno prebiti ako još jednom zatražim osobnu. Naglasio je osobno i osobnu. Huligan. Odmakla sam se. U takvim slučajevima uvijek kažemo da ćemo zvati policiju. Ja sam izišla i ušla u krčmu na sljedećoj stanici i plakala. Bila sam u civilu, pa sam mogla plakati da nitko ne zna. Pila sam lozovaču, također.

Tišina.

ŽENA: Nakon toga sam ušla u tramvaj s nekom novostečenom snagom i uhvatila neku klinku. Ona je dala. Osobnu, mislim. Rekla sam da je kazna 500- 900 kuna. Nakon toga mi je pokušala oteti osobnu, ali ja sam držala čvrsto, nisam dala. Neka plati, što me briga, neka plati kako god može. Ako ima za čizmice i bundice, ima i za kaznu.

MUŠKARAC: (razočarano) Tako. Nije dobro što si se zainatila.

ŽENA: Da, u tome trenutku sam osjetila to unutra. Da raste. Tu kuglu. To... To... Olovo.

MUŠKARAC: Kao da ti se tijelo osvetilo za zloću.

ŽENA: To nije zloća, to je moj posao.

MUŠKARAC: Rekla si pomalo zlobno: neka plati. Možda nema. Ne znam, kažem, nisi trebala baš tako.

ŽENA: (na rubu suza) Da, nisam. Ali svejedno u meni raste. Ti ne možeš znati što je s mojim tijelom.

 

9. Bolnica

Sestra sjedi u bolničkom krevetu i jede.

SESTRA:

Danas sam pojela kilu banana

Kilu jabuka

Kilu svega

Moje tijelo traži i više od onoga što u njega može stati

Tvoj želudac je pohlepan, rekao je doktor danas

Ili možda..., rekao je, pa stao

Moj želudac traži mekano, kiselo, sočno

U mislima grizem debele morske krastavce

Pa onda lignje, jegulje

Držim trbuh kao loptu i slušam, slušam, slušam

 

10. Čekaonica u bolnici

Muškarac sjedi u čekaonici s novinama u ruci. Žena uznemireno ulazi u čekaonicu.

ŽENA: (muškarcu) Čeka dijete.

MUŠKARAC: Tko čeka dijete?

ŽENA: Pa ona.

MUŠKARAC: Tko ona?

ŽENA: Pa sestra.

Šutnja. Muškarac nekoliko trenutaka gleda u ženu.

MUŠKARAC: S kim?

ŽENA: Pa s tobom. S kim bi?

MUŠKARAC: (zbunjeno) Ali nismo. Ja nisam.

Muškarac hoda lijevo- desno. Potom sjedne na prvu stolicu koja se nađe pored njega.

MUŠKARAC: Ja nisam. Vjeruješ li da ima već... Ni sam ne znam koliko je prošlo.

ŽENA: Nije imao tko drugi. Pogledaj kakva je. Tko bi drugi to s njom radio?

MUŠKARAC: (mrmlja više za sebe): I to mi je hvala za sve. To mi je hvala za sve godine njezina ludila. Osjećam se...

Žena sjedne pored muškarca. Zagrli ga.

ŽENA: Nisi- nisi?

MUŠARAC: Nisam- nisam.

ŽENA: Tko je onda?

MUŠKARAC: Ne znam. Znala je nekada odlutati. To ti nisam govorio. Jednom mi je nestala na cijela dva dana. To je bilo onda kada sam ti rekao: Odosmo mi u cirkus danas. E, pa nismo. Tražio sam ju. Ja i jedan čovjek s posla.

Muškarac podboči laktove o koljena.

MUŠKARAC: Tražili smo ju. Valjda je onda, s nekim. Netko je iskoristio njeno stanje. Našli smo ju u šumi. Buncala je. To je jedan jedini put u šest godina da je nešto govorila

ŽENA: Zamisli. Još si veselo rekao: odosmo mi u cirkus. Kao da stvarno.

MUŠKARAC: (odmahne glavom) Da, nismo nijednom. Cirkus čak nije bio u gradu.

ŽENA: Svašta. Ne mogu u to vjerovati.

Tišina. Muškarac i žena gledaju na suprotne strane.

ŽENA: Luda, pa još i dijete.

MUŠKARAC: Tuđe.

ŽENA: Tuđe, a morat će biti naše.

MUŠKARAC: (tiho za sebe) Ja ne mogu, ja neću. Toliko ludosti.

Tišina.

MUŠKARAC: (trese se) Hladno je. Hladno je kao u skladištu.

ŽENA: Bilo je hladno prije dva mjeseca i bit će hladno još dva mjeseca. Barem. Nakon toga blato, mokrina, pa ona polumrtva travanjska trava.

MUŠKARAC: Čini se da zima traje vječno.

ŽENA: Treba se pomiriti.

MUŠKARAC: (oštro) Sa zimom da, s tuđim djetetom ne.

ŽENA: Dođi.

Žena položi dlan na muškarčevo koljeno.

ŽENA: Dođi da te ugrijem.

MUŠKARAC: Čekaj.

Muškarac ustane i gleda ženu odozgo.

MUŠKARAC: Čekaj da se smirim.

ŽENA: (pruža ruku prema muškarcu) Znam, ipak dođi. Za minutu ćemo ići nešto popiti. Lozovaču ili nešto još ljuće.

 

11.Bolnica

SESTRA:

Prazna sam kao prazna kanta

Po cijele dane i noći kreče zidove i vuku ljestve po podu

Miris koji se uvlači u krv

Pa bjelina kojoj nema kraja

Doktor je postao doktor jer može gledati samo bijelo

Moraš misliti na svoga muža

Bruno, ona misli samo na sebe

Rodila je da nam napakosti

 

12.Stepenice pred kućom

Muškarac i žena sjede i puše. Pada vrlo sitna kiša. Žena se pokrila najlonskom vrećicom po glavi.

ŽENA: Ono u meni postaje veće i veće.

MUŠKARAC: (odsutno) Raste.

ŽENA: Raste. I ne samo to. Jača

Žena uzdahne.

ŽENA: I to na način da mene slabi. Želim samo ležati. Po cijeli dan.

MUŠKARAC: Nešto slično mi se desilo jednom kada me je radnik pokosio viljuškarom. Pretpostavljam da nije isto. Mene je fizički boljelo. Noge. Leđa. Glava mi je bila usijana.

ŽENA: A u meni raste.

Gase cigarete i ulaze u dnevnu sobu. Sjedaju na kauč okrenuti jedno prema drugom.

MUŠKARAC: Koliko još?

ŽENA: Koliko čega?

MUŠKARAC: Znaš.

ŽENA: Ne znam, čega?

MUŠKARAC: Znaš. Do trenutka kada će ona... (oklijevajući) Do djeteta.

ŽENA: Brzo. Možda mjesec. Najviše četrdeset dana.

Tišina.

ŽENA: Bila je toliko debela da se nije vidjelo.

MUŠKARAC: Baš.

ŽENA: Ni ti nisi nikad primjetio?

MUŠKARAC: Nisam, ne. Puno je jela zadnjih mjeseci.

Žena se zagleda u muškarca. Muškarac uvrijeđeno šuti.

ŽENA: Luda je, zato je sve tako. Ne možeš ju napustiti baš sad.

MUŠKARAC: (s dozom samozatajnog ponosa) Mogu i hoću. Već jesam. Rastao sam se od nje u glavi, a i pobacao sam njezine stavari.

ŽENA: Kako pobacao? Kuda?

MUŠKARAC: Pa svuda, na cestu, u vrt, na smetlište uostalom.

ŽENA: Mogao si donijeti meni. Ona sad pretpostavljam nema ni što obući.

MUŠKARAC: (pomirbeno) Nema.

ŽENA: A u moje stvari ne stane.

MUŠKARAC: Ne stane.

ŽENA: Zašto onda? Ne razumijem.

MUŠKARAC: Što znam zašto. Iz mene je govorila ljutnja kad sam bacao.

Tišina.

MUŠKARAC: Sutra ću skupiti sve što sam bacio i donijeti tebi. Da imaš.

ŽENA: Ako kod mene dođe nakon poroda.

MUŠKARAC: Da, ako dođe. (zamišljeno) Ako ne dođe, vratit ćeš ih meni ili dati onome tko se bude brinuo o njoj i djetetu.

ŽENA: Doći će onda k meni, pa kako bude.

Tišina.

ŽENA: Sad kad si. Znaš... Kad si ju odbacio.

MUŠKARAC: Nemoj opet.

Svatko gleda na svoju stranu.

ŽENA: (više za sebe) Pa kad jesi.

MUŠKARAC: (ironično) Zar neće smetati tebi i tvome bankaru? Njezina prisutnost, mislim.

ŽENA: Neće. Ona mi je sestra.

MUŠKARAC: Zadnji put si rekla da ti smetamo, ona i ja. Da dolazimo prečesto. Da ga tjera.

ŽENA: Zadnji puta je bilo drugačije. Imala je tebe. Sada nema.

MUŠKARAC: Nema. Ima samo to dijete.

 

 

13. Dnevna soba

Muškarac ulazi u ženinu kuću. Žena sjedi za stolom i kineskim štapićima jede brzu hranu iz kartonske kutije. Muškarac spušta dvije velike vreće na pod.

MUŠKARAC: (stišće kapu u ruci) Došla je.

ŽENA: Došla je.

MUŠKARAC: I?

ŽENA: (ravnodušno) U sobi je.

MUŠKARAC: (pokazuje na vreće) Donio sam... Majice. Ako zatrebaju.

ŽENA: Sjedni.

Muškarac sjeda na kauč.

MUŠKARAC: Kako se zove? Dijete, mislim. Jeste mu dali ime?

ŽENA: Nismo. Još. Želiš li da se zove po tebi?

MUŠKARAC: (ironično) Po meni? Ne, to ne bi bilo... To je tuđe dijete. Ipak.

ŽENA: (odrješito) Da, tuđe. Sad je naše.

Žena nastavi jesti. Tišina.

ŽENA: Svejedno se može zvati po tebi. Imaš lijepo ime.

MUŠKARAC: Stvarno to misliš?

ŽENA: Da, možda malo starinsko, ali starinska su lijepa.

Tišina.

MUŠKARAC: Ona zna?

ŽENA: Što? Da će dijete imati tvoje ime.

MUŠKARAC: Ne. Ne to.

ŽENA: Onda?

MUŠKARAC: Što se dogodilo. Što joj se dogodilo.

ŽENA: I zna i ne zna. Znaš nju.

MUŠKARAC: Nekako ne mogu zamisliti. Mislim... Nju s tim.

Tišina.

MUŠKARAC: Možda bih mogao ući u sobu i vidjeti ih. Vidjeti ga. Ipak...

ŽENA: Ipak.

MUŠKARAC: Ipak dijete nije krivo.

ŽENA: Nije, ne.

MUŠKARAC: Idem.

ŽENA: Uđi tiho ako možeš.

MUŠKARAC: Tiho, naravno.

Udaljava se. Otvara vrata sobe. Žena i dalje jede.

 

14. Dnevna soba

Žena i sestra sjede u dnevnoj sobi. Pored njih su dječja kolica koja žena nehajno njiše.

ŽENA: Tišina.

Tišina.

ŽENA: I ništa osim tišine. Čak je i ovo dijete tiho. Pogledaj ga, samo se smješka i šuti. Kao ti.

Žena se zagleda u sestru.

ŽENA: Jučer sam podigla sav novac s računa. Pomislila sam... Znaš, ono što pomisle svi barem jednom u životu. Pobjeći. Otići tiho i ostaviti sve netaknuto. Sjesti na vlak, pa u avion i početi sve ispočetka. Držati se podalje od uspomena kao od kuge. Cvikati karte u Australiji, zašto ne? I oni imaju autobuse. Mogu i voziti, mogu čistiti, mogu.. Što znam. Kažem, jučer se doimalo moguće. Opcije su izgledale otvoreno, svijet je pozivao. Onda je tvoje dijete zaplakalo i ti ga nisi znala nahraniti i ja sam znala da ću novac danas vratiti u banku. Neka trune, neka se gomila, to je ionako papir, a ne opcija.

Žena uhvati sestru za ruku.

ŽENA: Pričaj mu bilo što, ali samo pričaj. Ovdje je tako nenormalno tiho.

 

15. Stepenice pred kućom

Muškarac i žena sjede i puše.

ŽENA: Što ako ga uguši? Jastukom, svojim debelim tijelom, nečim što joj dođe pod ruku.

MUŠKARAC: Ne bi.

ŽENA: Ne bi, baš. Nisi ju vidio kako se valja po krevetu. Zgnječila bi odraslog čovjeka.

MUŠKARAC: Pretpostavljam da ću ja biti kriv u tom slučaju.

ŽENA: Ili ti ili ja. Ona sigurno ne.

Žena naprasito ugasi cigaretu i uđe u kuću. Muškarac ugasi svoju cigaretu i krene za njom.

MUŠKARAC: Ne sažaljevam se, ali teško je biti odgovoran za sve što se događa. Za svoje i tuđe greške. Odbijam to.

ŽENA: Odbijam i ja. (pokazuje rukom na sobu u kojoj je sestra). Problem je u tome što odbija i ona.

Muškarac rastreseno hoda po prostoriji.

MUŠKARAC: Ne mogu. Kažem, ne mogu više. Umoran sam.

ŽENA: Od nje?

MUŠKARAC: Od nje, od svega. Imam umnjak koji je izrastao ukoso. Umoran sam i od njega.

Tišina.

MUŠKARAC: Znaš?

ŽENA: Znam, da. Čovjek ostari i umori se.

Tišina. Muškarac sjedne.

MUŠKARAC: Pokopao sam kornjaču.

ŽENA: Što?

MUŠKARAC: Kornjaču. U vrtu sam ju pokopao.

ŽENA: Čiju kornjaču? Gdje si našao kornjaču?

MUŠKARAC: Svoju kornjaču. Godinama imam kornjaču.

ŽENA: Nisam znala.

MUŠKARAC: Nisi, pa da.

ŽENA: (uvrijeđeno) Zašto mi nisi rekao da imaš kornjaču?

MUŠKARAC: Ne znam. Kažem, to je bila mala kornjača. Našao sam ju u šumi i donio. Imala je svoju posudu i sve, ali nekad sam ju puštao. I po vrtu i po kući. Bila je to dobra i poslušna kornjača.

ŽENA: (ravnodušno) Baš lijepo.

MUŠKARAC: Pa je.

ŽENA: Kažem, lijepo da si mi rekao da imaš kornjaču.

MUŠKARAC: Oprosti.

ŽENA: U redu je.

MUŠKARAC: Sigurno?

ŽENA: Da.

MUŠKARAC: (više za sebe) To je bila moja kornjača. Znaš... Samo moja. Zato nisam govorio.

 

 

16. Dnevna soba

Sestra stoji na sredini prostorije i njiše kolica. Vidi se svjetlo televizora.

SESTRA:

Treba više pričati

Treba šetati po susjedstvu

Treba mršaviti

Koža se rastegla kao žvakaća guma

Noge se grče cijelu noć

I onda, i onda, i onda.

Stršiš, rekla je sestra, kad dođeš među normalne ljude

Tako si velika, debela i još si zaboravila pričati

Kao stogodišnja maslina

Treba više pričati

Treba šetati po susjedstvu

Treba mršaviti

 

17. Stepenice pred kućom

Iz kuće se čuje nogometno navijanje s televizora.

MUŠKARAC: Utakmica.

ŽENA: Utakmica. Naši i njihovi. Sestra to gleda.

MUŠKARAC: (iznenađeno) Nogomet?

ŽENA: Da. Izgleda da ju to smiruje. Ili čini manje ludom, što ja znam. Gleda ga već tri dana, otkad je prvenstvo.

Tišina.

ŽENA. Zagrli me malo.

MUŠKARAC: Kako?

Muškarac obgrli ženu oko vrata.

MUŠKARAC: Tako?

ŽENA: Oko struka. Kao muškarac ženu. Ne kao brat mlađu sestru.

Muškarac premjesti ruku ženi oko struka.

MUŠKARAC: Tako?

ŽENA: Tako je bolje, da.

Tišina.

ŽENA: Imam puno novca, znaš?

MUŠKARAC: Da, a kako?

ŽENA: (slegne ramenima) Tako, imam.

MUŠKARAC: Ti si samo kontrolorka u tramvaju. Nisi mogla naplatiti dovoljno kazni da bi dobila dovoljno provizija da bi mogla biti bogata.

ŽENA: Znam da nisam. Ne znam ni sama, samo ga imam. Godinama ga skupljam, dodajem. Imam nešto i od tate, uostalom.

Tišina.

ŽENA: Znaš da bismo mogli... Ti i ja. Ne znam. Kažem, samo sam malo razmišljala.

MUŠKARAC: Da.

ŽENA: Moglo bi se otići s tim novcem. Započeti život u nekom drugom gradu.

MUŠKARAC: Kuda bi otišla?

ŽENA: (uvrijeđeno) Što znam. Na neko ljepše mjesto, ali svakako ne bih išla sama.

MUŠKARAC: S tobom bi išao i bankar? I on sigurno ima novca.

ŽENA: Ne, ne bi on išao. Što pričaš?

Tišina. Žena se vrpolji u muškarčevom zagrljaju.

ŽENA: Istinu govoreći, moj bankar ne postoji. Sigurno postoje mnogi bankari, samo nijedan od njih nije moj.

MUŠKARAC: Da? Nekako sam i mislio.

ŽENA: Da. Izgleda da sam se pretvorila u lažljivicu. Gotovo sam samu sebe uvjerila da postoji. Pogotovo mi se svidjela njegova sijeda kosa. Aktovka također.

MUŠKARAC. I to što živi blizu poslovnog tornja.

ŽENA: I to, da.

MUŠKARAC: Žao mi je. Mislim... znaš na što mislim. Dobro bi ti stajao jedan sijed poslovni muškarac.

ŽENA: (neuvjerljivo) Baš. Bolje bi mi stajao ti.

18.Dnevna soba

Sestra sjedi na spakiranoj putnoj torbi. Odsutno jede sendvič.

SESTRA:

Netko je pod moje noge stavio koru banane

I pala sam ravno na kuk

Jutro je počelo cigaretama

Završilo spakiranim torbama i djetetom koje gleda ravno u oči

Ja sam lijepa

I letim kao ptica

Može li se ptica vezati?

Može, za noge

Može li ptica letjeti i nakon toga?

Može, u svojoj glavi

 

19. Pred kućom

Muškarac i sestra izlaze iz kuće. Žena nervozno njiše kolica s djetetom.

MUŠKARAC: Vidimo se kasnije.

ŽENA: Vidimo, da.

Žena hvata sestru za ramena. Zagleda joj se u lice.

ŽENA: Čuvaj se. Znam da ne znaš kuda ideš, ali bit će ti bolje tamo. Dobit ćeš lijepu sobu, imat ćeš cimericu s kojom ćeš moći pušiti i piti kavu. Dat će ti da šetaš. Jednom tjedno ćemo ti slati domaću hranu, sve što najviše voliš. On i ja ćemo pokrenuti biznis, nešto s hranom. Nećemo otići jer nema razloga da se počinje ispočetka. (s lažnim oduševljenjem) Ovo mjesto je dovoljno lijepo.

Tišina. Žena pokazuje na dijete u kolicima.

ŽENA: Njega ćemo ti dovoditi dva puta mjesečno. Vidjet ćeš kako raste, kako napreduje. Kako...

Žena zaplače.

MUŠKARAC: (nestrpljivo) Moramo krenuti.

ŽENA: Da, krenite.

MUŠKARAC: Imam za voziti dva sata. A magla je.

ŽENA: Da, idite. Dijete i ja ćemo se igrati.

Žena zagnjuri glavu u kolica.

ŽENA: (djetetu) Je li tako da ćemo se igrati? Je li tako?

Čuje se zatvaranje vrata i udaljavanje automobila. Žena sjedne na stepenice i zapali cigaretu. Začuje se plač djeteta iz kolica. Glasno, pa glasnije.

ŽENA: (za sebe, tiho, pomirbeno) U meni raste.

 



Facebook! TwitThis