Tags: 3F

Najkraća je noć u godini, ljetni solsticij, noć kada je sve moguće i tri mlade djevojke, Klara, Magdalena i Lucija, se spremaju za ludi provod. Spremajući se za izlazak, strasne i pune razigrane mašte zapadaju u svojevrsnu groznicu; postaju redom redovnice, udavače, mesarice, vatrogaskinje, bolničarke, prostitutke, moire... Ne izlazeći iz sobe doslovno, one se kreću krajolikom svoje nutrine gdje se obično i svakodnevno dodiruje s podsviješću i onostranim.


GODINA PROIZVODNJE: 1993.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 3

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana, bez prerade. 



OSOBE:


Klara

Lucija

Magdalena


Događa se u gradu, za najkraće noći u godini, kada je sve moguće.

Ulica. Predvečer. Crveni odsjaj sunca koji polako gasne. Pale se ulične svjetiljke. Ulicom dolaze Klara i Magdalena. Odjevene su za izlazak kao gradske cure iz dvadesetih godina. Hodaju sitnim, brzim i ljupkim koracima. Kupivši šećernu vatu krenule su u večernju šetnju Tuškancem. Jedu i razgovaraju. "Frivolne curice."


KLARA: Tatica mi je kupio bicikl.

MAGDALENA: Tvoj tata?

KLARA: Ne. Tatica.

MAGDALENA: Ah, da.

KLARA: Je. Kupio mi ga je.

MAGDALENA: Dobro. Neka ti ga je kupio. Nemam ništa protiv.

KLARA: A što je tebi tatica kupio?

MAGDALENA/zajedljivo/: Ti dobro znaš da ja nemam taticu.

KLARA: O, siroće. Oprosti. Ti imaš samo svoju strogu, opasnu mamu. Ne bih se mjenjala s tobom.


Stanka.


MAGDALENA: I? Voziš se?

KLARA: Samo po vrtu, zasad. Tatica kaže - dok ne naučim. Još me ne pušta na ulicu. Pridržava me. Ali ja znam voziti. /Strasno./ Kad me pusti, jednom, podići ču noge na guvernal i sjuriti se niz Jurijevsku ulicu. Prepustit ću se brzini. Luda sam za brzinom.

MAGDALENA: Ubit ćeš se.

KLARA: Neka. Jednom se živi.


Magdalena dovrši slatkiš i odbaci štapić. Oblizuje prste.


MAGDALENA: Puno trošimo ovih slatkiša. Udebljat ćemo se.

KLARA: Pokvarit ćemo zube. Karakter.

MAGDALENA/zagonetno se nasmije/: Kad smo već kod zubi. Upoznala sam jednog momka. Divan, uredan mladić. Meden. Student. Pere zube.

KLARA: Nešto si mi već govorila o njemu...

MAGDALENA: A, ne, to nije bio taj. Prostak. Ali ovaj... /Uzdiše./ Bože, kad stane pričati zavrti mi se u glavi. Puno čita. Pjesnike. Domaću povijest. Zna je naizust i dok je govori, jeca. Tako je dražesan, osjetljiv. Nekidan smo plakali zajedno. /Zamisli se./ Tužna je naša povijest i bremenita. /Ozari se./ Ali je zato moj Josip divan. Moj Pepe. /Šapće./ Pepe... Pepe...

KLARA: O, zaljubila si se...

MAGDALENA/pomalo uvrijeđeno/: A ti u taticu nisi?! Meni se rugaš.

KLARA/smješka se zagonetno/: Ne znašti još ništa o tatici. Ni ne sanjaš što sve on...


Iznenada, iz mraka dotrči Lucija. Zadihana je, raščupana, kose pune slamki. Odjevena je u šestinsku nošnju. Ima veliku zelenu mrlju od trave na stražnjici.


LUCIJA/zadihano/: Oh, tu ste!

KLARA: Gdje si dosad? Kasniš.

LUCIJA: Ne pitajte.

MAGDALENA: Nešto se dogodilo?

LUCIJA: Nećete vjerovati. Svega mi je dosta. Umalo se dogodila nesreća.

KLARA: Što ti je ovo? /Izvadi joj slamke iz kose./ Pogađam.

LUCIJA: Što pogađaš?

KLARA: Bila si se valjala s onim svojim željezničarom? Jesi?

Eto, znala sam. Pun pogodak.

MAGDALENA/zagleda se u Lucijinu stražnjicu/: A što će biti

tek ovo?

LUCIJA/poteže uprljanu suknju/: Isuse Bože! /Čisti se./ Samo mi je to još trebalo!

MAGDALENA: To će teško ići dolje.

KLARA: Ne uzrujavaj se. Odnest ću ja to curama u praonicu.

Ne brini. Ali koštat će te to dvije litre bijelog.


Stanka. Lucija se čisti.


MAGDALENA/zamišljeno/: Možda bi bilo bolje da odemo kući.

KLARA: Zašto? Što ti je sad?

MAGDALENA: Ne znam. Ova noć...

KLARA: Tvoj đak te čeka?

MAGDALENA: Ne.

KLARA: A zašto ne? Zašto večeras nije s tobom?

MAGDALENA: Mora učiti. Puno uči.

KLARA: Odlično. Onda si slobodna. Ha? Lucijo? Je si li ti za to da se ide kući?

LUCIJA: I ne baš. Briga me za suknju. Poslije svega, želim se dobro provesti.

KLARA: Tako je!


Stanka. Klara duboko udiše noćni zrak.


KLARA/ispušta bolne uzdahe/: Ne mogu odoljeti. Topli zrak, miris drveća. Trava. Cvijeće. To uzbuđuje! /Duboko diše./ Mjesec, koji se noćas ne vidi. Topla maglica, vlaga.


Stanka. Lucija i Magdalena također počnu uzdisati.


KLARA: Teški oblaci koji sakrivaju noćni grad, zaštićuju ga od procjenjivačkog oka, od pogleda s visina. Topla ulica koja isijava, dolje. Pred kišu. Zbivanja. Ples žohara.


Iz daljine, nošena mlakim vjetrom, dopre glazba.


MAGDALENA/tiho/: Sazdana od noći.

LUCIJA/sklopi oči i blago se osmjehuje/: To lebdi u zraku.

KLARA: Dogodi li se čudo i mrtvi noćas ustanu iz grobova, zakuha li se nešto i bude li kakve bune, padne li noćas krv u nekoj uličici u strasnoj tuči oko neke žene, želim biti tamo i sve vidjeti i što god to bilo, biti će svećanost.

LUCIJA: Ah, tako želim plesati, noćas.

MAGDALENA/strasno/: Želim noćas plesati, kružiti, želim lutati, dugo, satima.

KLARA: Želim se provesti kao da to nisam ja, ova, nego neka druga, uvijek nova, koja se dobro zabavlja. /Stenje./ Mmm, kakva noć. Sva topla. Zbijena. Najkraća u godini, ali odavde, iz ovog sata, izgleda beskrajna.

MAGDALENA/podvrisne/: Ne mogu više izdržati!

LUCIJA: Idemo odavde!


Iz mraka, dopire prodoran zvižduk policajčeve zviždaljke. Odbije deset udaraca s crkvenog tornja. One nestaju u mraku. Pali se škrta rasvjeta voštanih svijeća. Samostan. U tijesnoj izbi sjede tri redovnice koje se bave ručnim radom. "Stroge redovnice."


KLARA/ubode se u prst/: Pala je krv.

MAGDALENA: Kuha se. Bune se. Puno se čita. Čula sam da već

postoje i uklete pjesnikinje. Sve se kraće suknje nose. Što sve to ne stegne neka čvrsta ruka. Kuda to vodi? O, Svevišnji.

KLARA: O, Svevišnji. /Siše prst./

LUCIJA/ne podižući pogled s rada/: O, Svevišnji. O, silo zla koja ne priznaješ Njegovu vlast, već si sama sebi vlast, dovoljna sebi samoj. O, nemoći. O, silo koja počivaš na zlatu i novcu, moći nečastivog. O, trube jerihonske! KLARA: O, sestro Lucijo!

MAGDALENA: O, sestro Klaro!

LUCIJA: O, sestro Magdaleno! /Povišenim tonom./ Neka se dogodičudo i neka se razore zidine grada, okovanog u zavist i razvrat. O, trublje!

KLARA/rezignirano/: Žene piju. O, sramoto.


Stanka. Redovnice uzdišu.


KLARA: Treba pojačano moliti.

LUCIJA: Takva su vremena.

MAGDALENA: Treba biti suzdržaniji, skromniji, štedljiviji. Treba više postiti.

KLARA: Što su djevojke, naše štićenice, danas ono ručale?

MAGDALENA: Bobovu juhu.


Stanka.


KLARA: A što sutra imaju za ručak?

MAGDALENA: Rižu na vodi.

KLARA/klima potvrđujući/: Tako treba. Treba ih odgojiti ponizno, skromno, treba ih opremiti za život u kojem se neće povoditi za prohtjevima razmaženih, nezasitnih čula. /Zadovoljno./ Riža je dobra.

LUCIJA/razmišlja zdvajajući/: Misionari u Kini, nažalost, nisu uspjeli proširiti vjeru Kristovu, a opet, riža se proširila diljem kontinenata.

KLARA: Ne griješi dušu, sestro Lucijo. Tko smo mi da procjenjujemo veličinu i djelo slavnih misionara!

LUCIJA: Imaš pravo, učena moja sestro. Zgriješih tašto i kajem se!

MAGDALENA/koja je međuvremenu prestala raditi, poluglasno računa/: Mogle bismo našim štićenicama smanjiti obroke za dvadesetpet posto.


Sve tri se zamisle nad zanimljivom idejom.


KLARA: Da. To je prava ideja.

LUCIJA: Upravo tako. Bit će to bogu milo. /Ustaje./ Idem probuditi našu sestru kuharicu i obavijestiti je o toj odluci.


Izlazi.


MAGDALENA: A nas dvije bismo mogle otići i čitavu noć moliti za dobro naših štićenica i svih ljudi na svijetu.

KLARA/oduševljeno/: Da! Da! Za njihove sretne živote! Uzorite brakove!

MAGDALENA: Da, da... Što bog spoji nek' čovjek ne razdvoji!


Ustaju i izlaze. Čuje se mrmorenje molitve. Neartikulirani glasovi tek probuđene sestre kuharice. Sve te zvukove prekida lagana, opuštajuća glazba. Pali se svjetlo. U sobi punoj cvijeća sjede Klara i Magdalena. Pijuckaju piće. Paravan za presvlačenje iza kojeg se Lucija oblači. Na istaknutom mjestu u sobi visi predivna bijela vjenčanica. "Udavača i djeveruše."


MAGDALENA: Hoćeš li skoro? Lucija? Čuješ li ti mene?

KLARA: Požuri se, srce! Tvoja posljednja slobodna večer uživotu. Nemoj to propustiti.

LUCIJA: Odmah ću, cure! Poslužite se pićem.

MAGALENA/Klari/: Koja će?

KLARA: Ja ću. /Toči./ Kuma je zabrinuta?

MAGDALENA/se trgne/: Ah, ne. /Otpije gutljaj./ Tko bi rekao da će jedna od nas sutra pred oltar. Došao je i taj trenutak. Još ne mogu u to povjerovati. Malo se bojim.

KLARA: Ja se samo bojim da ću se napiti prije nego što izađemo.

MAGDALENA: Bolje da se pripazimo. Ne bi bilo zgodno da se sutra nešto priča.

KLARA: Ako sretnemo momke u gradu, još ćemo biti pijanije od njih. Ako ovako nastavimo.

MAGDALENA/pogleda u čašu, neodlučno/: Ne znam. A da ostanemo kod kuće?

KLARA: Ne dolazi u obzir. Ako oni imaju pravo na momačku večer, mi imamo na djevojačku.

MAGDALENA: Djevojke obično ostanu kod kuće.

KLARA: To su glupi običaji. Nismo valjda neke seljančure.

Izlazimo i gotovo. /Vikne./ Je l' tako Lucijo?!

LUCIJA/iza paravana/: Tako je, nego što!

KLARA: Osim toga, već smo se dogovorile s ostalim curama. Nećemo ih valjda pustiti da čekaju.


Stanka.


MAGDALENA/odsutno, zaneseno/: Kad se jedna od cura udaje, pogotovo prva iz društva, to svima nešto znači. Sve osjećaju neku tihu radost. To je divno. Svakoj ruka zadrhti kad mlada potpisuje. /Postiđeno./ Tako bi valjda trebalo biti tako.

KLARA: Tako i je, stara moja. Daj popij. A ako ćeš i sutra imati tremu kad kao kuma staneš pored Lucije i Martina, ne brini. Ja uvijek imam malo u torbi.


Klara uzme torbu koja joj odmah pri ruci i otvara je. Vadi litru konjaka iz torbe.


MAGDALENA: Vidi boćicu...

KLARA/sprema/: Ja nikud ne idem bez svoje pljoske.

MAGDALENA: Luda si.


Smiju se i nazdravljaju.


KLARA/podiže čašu/: Za mladu!

MAGDALENA: Za mladu!

LUCIJA/viče/: O, hvala vam, cure!

KLARA: Sve za tebe, draga. Jesi li sretna?

LUCIJA: O, da. I da znate samo koliko.

MAGDALENA/sa suzama u očima/: Sretnica.


Lucija se pojavljuje iza paravana i pokazuje haljinu koju namjerava obući.


LUCIJA: Hoće li ova biti dobra?

MAGDALENA: Predivna je.

KLARA: Lucijo, u njoj si boginja. Ne misliš valjda, dušo, večeras šarati?

LUCIJA: O, drage moje, znate da tome nisam sklona. /Ide iza paravana./ Još samo da je obućem pa krećemo.

MAGDALENA/zamišljeno/: Crvena je poput krvi, ali ipak divna.

KLARA/nostalgično/: Njena posljednja crvena haljina u slobodnom životu. Poslije toga, svetinja braka. Decentniji tonovi.


Stanka.


LUCIJA/iza paravana/: Lijepo mi je. Bože, tako sam sretna.

MAGDALENA: A tek sutra, kad staneš prad oltar sva u bijelom. Pokušavam te zamisliti. /Zamišljeno./ Ti, pored svog čovjeka. Nije to mala stvar.

KLARA/pripito/: Nije. A što ćeš im reći kad te zapitaju?


Stanka.


MAGDALENA: Pa - da, će reći, za boga miloga.

LUCIJA/glasno, sretno/: Nisam sigurna da ću moći govoriti. Kad će me pitati bit ću toliko sretna i uzbuđena da će mi glas jedva izaći iz grla. /Stanka./ Mislit ću - ovo je divno. Zar se to meni zaista dogodilo?! /Stanka./ Reći ću da. Samo, bojimse, moj glas će zadrhtati.


Magdaleni se oči ispune krupnim suzama. Klara se suzdržano nasmije, ne mogavši sakriti simpatiju.


MAGDALENA/kroz suze, tiho/: Ja ovo ne mogu izdržati. Srce će mi puči od radosti. /Okrene se prema paravanu i vrisne./ Najdraža moja!

LUCIJA: Pripremite se cure, ja izlazim!


Izlazi. Magdalena i Klara gledaju u Luciju s izrazom zbunjenosti i neopisivog iznenađenja. Magdaleni ispadne čaša iz ruke. Klari se otme uzdah ogromnog zaprepaštenja. Pred njima, šireći ruke i okrećući se poput manekenke, s ponosom se pokazuje Lucija u poodmaklom stadiju trudnoće, u širokoj tamnoplavoj haljini na bijele točke, s bijelim, okruglim kragnom. Magdalena, ne vjerujući očima, ustaje iz stolice I opezno dotakne pregolemi Lucijin trbuh. "Trudnica, možda čak i preljubnica."


MAGDALENA/klone u stolicu/: Lucija!

KLARA/užasnuto/: Lucijo, tvoj...

LUCIJA/ne shvaćajući što se zbiva/: Što je, cure?! Nisam li prava?

MAGDALENA/promuca/: Lucijo, tvoj trbuh...

LUCIJA: Što?! /Spusti pogled na trbuh i trudničku haljinu./ Bože, pa ja sam... Ja sam trudna!

MAGDALENA/hvata se a glavu/: Lucija, Lucija! Što si to učinila?!

LUCIJA: Kako?! Kako?!

MAGDALENA: Pa sutra se ženiš!

KLARA: Bit će to lijepo iznenađenje za Martina!


Lucija zabaulja, gubi ravnotežu, hvata je nesvjestica. Stavlja ruke na lice.


LUCIJA/glasom očajnice, jedva čujno/: Martine, Martine, ništa nisam učinila...

KLARA/pribrano/: Nisi ti. Ali netko je. Možda Duh Sveti. Prst Božji.

MAGDALENA/glasom punim jalove nade, ni sama ne vjerujući u odgovor/: Pa je l' Martin?

LUCIJA: Nije. Još do maloprije sam bila... /Vrisne./ Kako?! Kako?!


Skvrči se, pokuša čučnuti nasred sobe ali je ogroman trbuh u tome spriječi. izgubi ravnotežu i sruši se na leđa. Stade

neutješno plakati.


KLARA/nagovarački, znatiželjno/: Hajde reci tko je. Nećemo izbrbljati. /Stanka./ Ako znaš.

LUCIJA/ponavlja kroz suze/: Kako, kako...

KLARA/drsko/: Ja ću ti reći kako. Jednostavno. Ako nije Martin, onda je neki drugi, možda mali Štef ili...

LUCIJA/plačući/: Nije!

KLARA: Dobro. Ne moraš ništa reći. Ja ću pogađati, a ti samo odgovaraj, da, ne.


Stanka. Magdalenino se lice sve više uozbiljuje. Klara se upinje tko bi to mogao biti. Lucija plače i odrično vrti glavom.


KLARA: Je l' ga mi znamo? Ne znamo. /Stanka./ Znači ne znamo ga? Ha, ipak znamo?! /Stanka./ Je l' oženjen? Nije? Hvala bogu, barem to. /Stavi prst a čelo, zamisli se./ Znam! /Poskoči./ Nisi sigurna! Neznaš ni sama!

LUCIJA/prevrće se, udara šakama po podu, histerično plačući/: Nije, nije! Klaro, prestani!

KLARA/hladnokrvno/: Samo razmišljam.


Magdalena se iznenada zamisli. Namršti se, bolna, ljutita grimasa iskrivi njezino lice. Hoće nešto zaustiti, ali je Klara preduhitri.


KLARA/pljesne rukama, skandalizirano/: Ma da nije, strah me je to i pomisliti, onaj mali vrag, Martinov mlađi brat i kod tebe nešto postigao?!

LUCIJA/vrišti/: Prekini! Klaro! Ne muči me! Magdaleno, reci joj da prestane, molim te...


Magdalena se na zaziv svog imena trgne kao ubodena iglom. Iz ukočenosti je prene grozna pomisao. Baci se na Luciju, drmusa je.


MAGDALENA/glasom punim mržnje/: Lucija! Da nisi slučajno to učinila s mojim Pepeom, one večeri kad si ga zvala da ti popravi onaj zidni sat na navijanje, u obliku male vjetrenjače...

LUCIJA/jeca./

MAGDALENA: Odgovori! Odgovori!

LUCIJA/ne prestaje plakati./

MAGDALENA: Slutim! Znam da jesi! /Udara je./ Droljo!

KLARA/hrve se s Magdalenom/: Ostavi je! Ozlijedit ćeš dijete!

MAGDALENA/vrišti/: Kurvo!

KLARA/odvlači Magdalenu/: Što je - tu je. Smiri se. /Gura je./ Odmah da si se smirila. Budi razumna. Nije dijete krivo.

LUCIJA/cvili/: Nisam, nisam, nisam...


Magdalena sjeda još uvijek puna mržnje. Obuzdava je samo Jagodin snažan stisak. Lucijin jecaj postaje tiši, ali utoliko dublji i bolniji. Klara, koja je nekako primirila Magalenu, okrijepi se počem. Sjedne.


KLARA: Svašta. Stidite se. Magdalena, ti me čudiš. Ova /Pokazuje prezrivo na Luciju./ je pokazala tko je i što je. Ali ti trebaš biti razumna. Vladati sobom. /Luciji./ Lijep miraz donosiš tom poštenom čovjeku. Trbuh do nosa. Tuđu majstoriju.

LUCIJA/malaksalo/: Prestanite me vrijeđati. Ništa nisam počinila. Samo sam stajala iza paravana i oblačila se. Bila sam radosna. Samo sam govorila o ljubavi...


Otpuzi iza paravana.


KLARA: Na čast ti bilo.

MAGDALENA: Idi, sakrij od svijeta svoju sramotu.


Stanka. Magdalena pograbi bocu i sruči u sebe jedan dug gutljaj. Klara klima glavom. Bolno uzdahne.


MAGDALENA/uz gorak osmjeh/: Djevojačka večer.

KLARA: A sutra je trebala biti svadba.

LUCIJA/tiho, iza paravana/: Samo sam govorila o ljubavi... I to se dogodilo...

MAGDALENA: Idemo. Ja ne mogu više ovo slušati.

KLARA: Imaš pravo. Idemo. Nemamo više što ovdje tražiti. Reći ćemo djevojkama. Ova će ih strašno pogoditi. Toliko su joj vjerovale. Voljele je. Bila je uzor mnogima.


Krenu, ali ih zaustavi prodoran Lucijin povik.


LUCIJA/iza paravana, oštro/: Kud ste krenule?!


Klara i Magdalena stanu kao ukopane. Iza paravana se pojavljuje Lucija, najstarija od tri mesarske kćeri koje su nasljedile radnju od pokojnih roditelja. Na sebi ima dugu bijelu gumenu pregaču, gumene čizme, rukavi su joj zasukani, a u ruci drži mesarsku sjekiru i njome lagano klati. Grbava je, rašćupana i predstavlja neupitni autoritet za svoje dvije mlađe sestre. "Tri mesarice."


LUCIJA: Magda! Klaro! Ovamo!

MAGDALENA: Oh, nemoj...

LUCIJA: Zatvorile radnju i bježite, vidim.

KLARA: Nemoj, Liz.

LUCIJA/prijeti satarom, gnjevno/: Ne zovi me Liz! Koliko sam ti puta rekla da me ne zoveš Liz! Ti, prasice! /Odmjeri prezrivo obje./ A kud ste krenule tako ulickane?!

MAGDALENA: Malo prošetati.

LUCIJA/zgranuto/: Prošetati?! A mesnica?! /Grohotom se nasmije./ One bi šetale! Šetale! Zar opet s onim staklarskim pomoćnicima, zidarskim šegrtima, metalskim kalfama! Što god da jesu! S onima s kojima vas je vidio čitav grad?! Skitnice. Nikud ne idete.

MAGDALENA: Lucija, molimo te, samo malo.

LUCIJA/mirnije/: A tko će ostati u mesnici? Ja? /Sjeda za stol. Rezignirano odlaže sataru./ Vi biste se zabavljale. /Žalosno./ A zar mislite da i meni nije do zabave? Da vaša najstarija sekica ne zaslužuje da se i sama, ponekad, malo odmori od svih tih silnih poslova...


Snuždi se. Magdalena i Klara sjedaju pored sestre. Grle je I tješe.


MAGDALENA: Nemoj biti žalosna, sekice.

KLARA: Mogla bi i ti s nama kad bi bila... /Pogleda sestrinu grbu i zagrcne se./

LUCIJA/mračno je pogleda/: Kad bih bila - što?!

KLARA/uplašeno/: Kad bi bila... Kad bi bila raspoložena za to.

MAGDALENA: Nadice, draga dušo, moraš nas razumjeti. Stalno smo zatvorene ovdje, u ovoj mesnici, između ovih prljavih zidova.

LUCIJA: Zidovi nisu prljavi. Sve je čisto. Ako si zaboravila, pogledaj kopije posljednjih izvještaja redovnog i periodičnih pregleda sanitarne inspekcije. Nemoj biti bezobrazna! /Uzrujano./ Tako nešto bezočno tvrditi...

MAGDALENA: Nisam to mislila. Htjela sam samo reći kako je ovdje svaki dan sve poprskano krvlju. Pod je masan i ljepljiv, sklizak od te silne, grozne krvi.

LUCIJA: Gdje se radi, tu se i prlja. Zaprlja se - počisti se.

KLARA: Mislile smo samo malo prošetati. Opustiti se. Ti mnogo radiš, sekice... Ali, kao što znaš... Ni nas dvije ne sjedimo skrštenih ruku. Radimo i mi.

MAGDALENA: Ne mogu više, sekice. Cijeli sam dan pilila ona velika goveda napola. /Pruža prema sestri svoje male, slabe ruke./ Po cijeli dan ne ispuštam motorku iz ruke.

LUCIJA: Obje zajedno radite upola manje od mene. I dosta. /Sarkastično./ One bi prošetale! Znam ja dobro kako završe sve vaše šetnje. S tim - obožavaocima. /Duboko uvrijeđeno./ A mislite da ja nemam... /Obori glavu./ nekih svojih... potreba...


Stanka. Ozlojeđena Lucija spušta postiđeno glavu pred

pogledima svojih lijepih sestara.


MAGDALENA: Naravno, sekice. Mi znamo da i ti...

KLARA: Sekice, ali ti...

LUCIJA/naglo podiže glavu. Nervozno, opasno/: Misliš li ti, Jagodo, da ja zbog svoje - /Palcem prkosno pokaže na grbu./ ne mogu imati obožavaoce?! Je li?! Magdalena? Mislite li da je odista tako?!


Opasna tišina. Lucija položi ruku na mesarsku sjekiru i blago je pomiluje.


MAGDALENA, KLARA/uplašeno, uglas/: Ne! Možeš, naravno!

KLARA: Ti bi ih sve, samo kad bi htjela...

MAGDALENA: Priča se o tebi, popularna si.

KLARA: Mogla bi ih sve zavrtiti oko malog prsta. Zavrtiti im pamet.

MAGDALENA: Da, da! Samo kad bi htjela. Obožavaju te. Ti is za njih - tajna.


Lucija ih lukavo gleda, smješka se. Zna da lažu, ali joj laska njihov strah i ulizivanje.


LUCIJA/ponosno/: Ima momaka, ooo, i to kakvih samo. Finih, otmjenih, iz uglednih kuća. Koji bi dali sve na svijetu da dobiju moju ruku. /Ustaje. Šeće nervozno po sobi. Prezrivo./ Ali mene to ne zanima. Ja vodim ozbiljan život.

MAGDALENA/tiho, Klari/: Možeš misliti.

KLARA/tiho, Magdaleni/: A što misliš čemu joj služi ona izlizana goveđa potkoljenica. Drži je u ormaru, zajedno sa svojim donjim rubljem...

LUCIJA: Što se došaptavate?!


Magdalena i Klara protrnu od straha.


MAGDALENA: Govorimo baš...

KLARA: Mislimo baš... kako bi bilo da te pokušamo nagovoriti da izađeš s nama.

MAGDALENA: Baš to smo se dogovarale. Kako da te nagovorimo.

LUCIJA: Nikako. Nemojte ni pokušavati. /Magdaleni./ I ne trepći mi tim svojim slatkim okicama! Uzaludan trud.


Stanka.


MAGDALENA/himbeno/: Hajde, Lucija...

KLARA: Daj se nagovoriti.


Stanka. Lucija zamišljeno šeće.


LUCIJA/nakon podrobnog razmišljanja/: Ne dolazi u obzir. Zamislite kud bismo došle kad bih se i ja ponašala kao vas dvije. Ovu firmu smo nasljedile od naših pokojnih roditelja, to nikad ne zaboravite! To je ugled, to je tradicija! To je ime! To su kobasice! Specijaliteti po kojima je kuća čuvena. Krvavice. Kopuni. Meso jednoroga. /Ljutito./ Znam ja dobro što biste vas dvije! Vi biste se udavale! Ali za koga?! Za playboye, lopovske bonvinane, filozofske vucibatine! Samoubojice! Koji bi začas razvukli svo naše imanje! Preuzeli mesnicu! Ne dozvoljavam! Vi biste se vucarale, pa da opet /Približi se stolu. Naglo utiša glas. Tonom zgražanja./ - pa da opet! donesete triper u mesnicu. /Prošapće./ Užas.


Magdalena i Klara postiđeno obore glave.


MAGDALENA: Oprosti sekice...

KLARA: Nismo bile krive. Nekim čudom...

LUCIJA/udari po stolu/: Tišina! Ni riječ više! Od danas ću dobro paziti s kim imate posla. A sad - na posao! /Zabije sataru u stol./ Klaro, idi i zakolji dvanaest kokošaka! Magdo, stavi zastavu u izlog. Sutra je veliki praznik, rođendan je Predsjedniku Republike. I neka budu mlađe i mekše. Nemojte one stare i žilave.


Klara i Magdalena poslušno ustaju. Idu prema vratima.


KLARA/zastane/: Presjednik voli mladu piletinu?

MAGDALENA/stane, razdragano/: Što?! Zar dolazi nama na ručak? Nama?! /Oduševljeno./ Nama! Lucija umorno, rezignirano išćupa sataru iz stola. Bespomoćno uzdahne.


LUCIJA/počeše se sjekiricom po grbi/: Možeš misliti. Dolazi nama u mesnicu.


Klara i Magdalena razočarano slegnu ramenima.


KLARA/odlazeći/: Pa što ja znam. Kažu da voli obilaziti uspješna poduzeća. Ako bi uhvatio vremena...

MAGDALENA/odlazeći/: I nema ih puno. Kažu - tri. Naše i dva njegova.

LUCIJA/umorno otpuhuje i mrmlja/: Proklete guske.


One stanu.


KLARA: Kokoši ili guske? Što sad?

LUCIJA/gnjevno/: Kokoši, gusku jedna!

KLARA: Dobro, dobro, ne ljuti se, Liz...

LUCIJA/pozeleni od bijesa/: Ne zovi me Liz! Ja nisam Liz!


Pograbi sataru i potrči za sestrom. Klara pobjegne, ona za njom. Magdalena ostane sama. Umorno sjeda na stolicu. "Ucviljene."


MAGDALENA/tiho, žalostivo/: Krv. Sve puno krvi. Život u mesnici. Crvena boja. Krv mašte. Mučni snovi, dani bez radosti. Kobasice od krvi za onu mračnu svetkovinu - /Računa u sebi./ Tri tisuće po paru. Za tjedan dana poskupljuju. Stoka oboljela od slinavke, meso trideset posto jeftinije! /Stanka./ Treba se urediti. To je jedinstvena prilika. Dolaze prinčevi. /Računa./ Ako kupim onaj ruž, grimiznocrveni, za samo tri tisuće po metru potegnute crte... /Računa./ O, neću imati ni toliko, što ću, propustit ću priliku svog života... /Plače./


Ulaze Klara i Lucija, njene najbolje prijateljice, jedine osobe na svijetu koje je mogu utješiti.


KLARA: Zašto plačeš, Magdalena?

LUCIJA: Što ti je, draga?

MAGDALENA/sakrivajući suze/: Nije mi ništa.


Stanka. Sjedaju do nje i nježno je zagrle.


KLARA: Nama možeš slobodno reći što te muči.

LUCIJA: Otvori dušu. Znaš da sve možeš povjeriti svojoj dobroj, staroj Liz.

MAGDALENA/baci joj se u zagrljaj/: Oh, Liz, Liz, to je tako strašno!

LUCIJA: Što to, srce?

MAGDALENA: Moja majka...

KLARA: Za boga miloga! Što se zbilo s tvojom majkom?!

MAGDALENA: Ništa. Ona ga je otjerala.

KLARA: Ma koga?

MAGDALENA: Mog Pepea!

KLARA: Nevjerojatno. Nije moguće.

MAGDALENA: Jest. Baš tako.

LUCIJA: Ma kako? Ispričaj nam.


Stanka.


MAGDALENA/briše suze/: Dobro. Vi znate sve o mom Janku, mom dobrom Pepeu. Josipu. Znate tog mladića, njegov osjećajan, plemenit karakter. Znate sve i o našoj ljubavi, obostranoj, dubokoj, koja nas snažno prožima. /Uzdahne./ I prije dva dana dođe moj Pepe k meni. Želi razgovarati s mamom, očito, namjera mu je bila da me isprosi. Ona je baš bila zaposlena oko prenošenja velikog ormara - Gospođo ja - započeo je moj Jankić. Čekaj, momče! Povikala je moja mama. Zar ne vidiš u kakvom sam poslu? Prvo da prenesemo ovaj ormar. Hvataj! /Tragično./ I moj Jankić uhvati ormar. /Dubok uzdah./ Moja majka, kao i svaka žena, a k tome još i vrlo jaka žena, obujmi ormar, uhvati tri kraja, potegne i podigne. A moj ti se Pepe napne, potegne i - ne podigne. Napinje se Pepe, stenje, poteže, ali ne podiže ni onaj svoj jedan jedini kraj. Majka spusti ormar podignut s tri strane, stavi šake na bokove i samo gleda u mog Pepea. On poteže, crven u licu, poteže i poteže. Tada se mama razbjesni. /Glasom majke./ Ej, žgoljavče žgoljavi, kržljavi slabiću, potežeš ti, potežeš! /Oponašajući Pepea./ Mrmnj! - odgovori joj moj Jankić, kao da će dušu ispustiti. /Majčinim glasom./ Slab si, vidim kako potežeš, kao da ništa drugo nisi u životu radio nego tu kožicu majmunu potezao! - kaže mama. Pepe, postiđen, doveden u očajnu situcaciju, skupi svu svoju snagu, napne se, potegne i prdne. To kod moje majke izazva bijes koji joj dade neku luđačku snagu, pa podigne ormar i sama ga odnese. Ja se rasplačem. Pepe briše maramicom čelo, izvinjava se, tetura kao da će se onesvjestiti, traži mirišljave soli. Što je - je. Zakadio je. Mama se vrati i izbaci ga iz kuće. A ja se očajna bacim pred njene noge i pitam je: o okrutna majko, zašto? Ona me zgrabi za kosu, opali mi pljusku i kaže: začepi i donesi mi kilo slanih ribica i dvije litre stolnog, crnog! Marš!


KLARA/pribravši se/: Strašno.

MAGDALENA/brišući nos/: Jadni moj Pepe.


Stanka. Lucija zagrli Magdalenu.


LUCIJA: Obećaj da više nećeš plakati.

MAGDALENA/briše suzu/: Neću.

KLARA/pomiluje je po obrazu/: Tako. Velika cura. Ne plakati.


Stanka.


LUCIJA: Ja sam plakala samo jednom. Kad smo bježali pred noćobdijom kroz park. Tada sam pala na travu i, srećom, zaprljala samo suknju. Bijegom spasismo obraz.

KLARA: Ja sam plakala kad sam pala s bicikla kojeg mi je poklonio tatica.

MAGDALENA: Ja plačem često. Ponekad s jasnim razlogom, češće kad želim reći nešto što ne mogu izgovoriti.


Stanka.


MAGDALENA: Da. Ljudi često plaču.


Stanka. Isprva tiho, pa onda sve glasnije, sa svih strane

poče dopirati plač.


KLARA/s iskustvom obiteljske tragedije/: Žene plaču kad ispračaju muževe u ratove. Muževi nikad ne plaču. Roditelji plaču nad zabludjelom djecom. Muževi muževno plaču nad izgubljenim bitkama.

MAGDALENA/s mizernim iskustvom slaboumnice koja čita slikovnicu/: Djeca plaču kad lovci ubiju medvjeda. Djedica plače od ljutog duhana i uspomena. Lovci plaču kad ništa ne ulove. Ribolovci kad nešto ulove i to ih onda ugrize.

LUCIJA/s iskustvom domaćice koja ima literarne ambicije i dobar uvid u kretanja na zelenoj tržnici/: Pjesnici plaču jer su osjećajni i jer se kao siromasi obično hrane kupusom. Ribarice plaču kad im huligani ukradu ribu. Ne plaču kad im, makar bezobrazno, samo dodiruju ribu. Piljarica plače kad je inspekcija kazni zato jer je salatu polila vodom da bude teža. Inspektor plače jer ga zgodna piljarica neće, pa joj onda, iz osvete, plijeni salatu.


Plač se pojača.


MAGDALENA: Plaču mladi i stari.

LUCIJA: Bez razlike, nesreća pogađa sve. Kako bogate, tako siromašne. Žene i muškarce. Lijepe i ružne. Ima tu pravde.

KLARA/staloženo/: Plače se zbog važnih, ali istodobno i zbog sasvim beznačajnih stvari. Istina je, dogode se katastrofe. Iskoče vlakovi. Nestanu narodi. Majka plače kad joj se sin odmetne u Hare Krišne - reže luk na kuhinjskom stolu i neutješno plače. Vojnici plaču kad im neprijatelji bace suzavac, psuju i plaču. Biskup plače kad ga papinski nuncij u nenajavljenoj ophodnji uhvati sa sobaricom. Tada viče: ja nisam! ja nisam! Perem ruke! Nacija plače kad izgubi svog vođu. Nacija ponekad plače i kad ne izgubi svog vođu.


Stanka.


MAGDALENA/bolno uzdahne/: Zvona se čuju kad velikani odlaze. Zvona se čuju i kad velikani dolaze. Zvona s visokih crkvenih zvonika.


Začuju se zvona gradskih crkvi.


KLARA: Zvona se čuju kad velikani zovu.


Začuje se prodoran zvuk električnog zvonca. Sirene hitne pomoći i škripa guma. Pale se neonska svjetla, aseptični miris bolnice. Klara skoči na noge. Ponovno električno zvonce. "Servirke, bolničarke, doktorice."


KLARA: Eto! Što sam vam rekla? Zovu me. To je baka Mandica!

MAGDALENA: Što čekaš? Kreći! Zove te u sobu!

KLARA: Idem, idem. Tek što sam stupila na dužnost. /Oblači bijelu kutu./ Ne volim noćnu.


Uzima noćnu posudu zvanu "guska" i hitro izlazi. Magdalena oblači liječničku kutu.


LUCIJA: Od kad je baka Mandica kod nas na odjelu, bolnici je porastao ugled. Ona je važna osoba. Njeno ozdravljenje je naš primarni interes.

MAGDALENA/strogo/: Ne komentiraj! Ti si samo servirka. Šuti i kloni se politike. Je l' to jasno?!

LUCIJA/pokunjeno/: Jasno, doktorice!

MAGDALENA: I pometi malo ovdje. Na što to sliči?!


Magdalena u maniri energične liječnice od karijere nervozno pali cigaretu i smjesta je gasi. Lucija, servirka na odjelu intenzivne njege državne bolnice uvrijeđene natuče kapicu na glavu. Prihvati se metle. Vraća se Klara s gumenim rukavicama na rukama. Nosi kahlicu i mršti se.


KLARA/Magdaleni/: Ne znam, gospođo doktorice, što se zbiva. Učinila se, kao što vidite, posebno obilno i sad... Ne znam. /Sliježe ramenima./ Ja se bojim.

MAGDALENA: Vidjet ćemo... Sad ćemo odmah vidjeti. Idem je obići.


Izlazi. Klara malaksalo sjeda ne ispuštajući kahlicu iz ruku.


KLARA/rezignirano/: Ubij me, ja više ne mogu. Ovo je zaista previše. Stara stalno radi pod sebe.

LUCIJA/mete i mrmlja/: Stara... Nije ona za tebe stara.

KLARA/plane/: Nego što je?!

LUCIJA/prijekorno/: Ne govori tako o baki Mandici.

KLARA: Zašto ne bih? Tko mi što može?

LUCIJA: Šuti ili ću te prijaviti osiguranju!

KLARA: Pa prijavljuj.

LUCIJA: Neću. Bez brige. Nisam ja takva. Ali samo da znaš - ja je poštujem. I duboko joj se divim. Stošesnaest joj je godina, najsrarija u državi. Petnestoro djece je donjela na svijet. Šezdesetsedam unuka, a da praunuke i ne brojimo. Vidjela bih da li bi nakon toliko njih i tebi dolje popustila petlja. Ona je majka našeg roda!

KLARA: Moja nije.

LUCIJA: Samo se ti rugaj! Sramota. Baka Mandica je mit. /Odlaže metlu. Popaljeno./ Baka Mandica nam je dala samo najbolje. Cvijet boraca za Republiku i Nezavisnost! Ratnike! Svećenike! Duhovnjake! Laike! Sve sami mučenički profili! Bolje bi ti bilo da se pomoliš za nju...

KLARA: Lažna legenda. Ali... /Zamišljeno./ istina je, što uradi - troje ne počisti.

LUCIJA: Sramota te bilo!

KLARA: Idi ti pa je čisti i peri!

LUCIJA: Ja sam samo servirka. Ja nemam ništa s tim, nisam ja visoko školovana...

KLARA: Servirka, da. Kakva jezičina. Svakom loncu poklopac. /Histerično, na rubu suza./ Samo da znaš, što ti serviraš njoj - ona servira meni.

LUCIJA: Tko ti je kriv. Ja nisam pohađala sve te silne medicinske škole...


Električno zvonce bjesomučno zazvoni. Zvoni, onda jenjava, pa još malo zvoni isprekidani i zamukne. Utrčava Magdalena.


MAGDALENA/mračno/: Gotovo je. Umrla je.

LUCIJA: Nije, pobogu?!

MAGDALENA: Jest. Učinila se po posljednji put i - preminula.


Buka izvana. Glasni, uznemireni povici. Klara ide prema

prozoru i gleda van.


KLARA: Već se pročulo. Interna je na nogama. Gerijatrija je, začuđujuće, također na nogama. Uho-grlo-nos, isto. Psihijatrija - naglavačke. Pročulo se po svim odjelima. Dolaze prolaznici, okuplja se masa. Pale svijeće.

MAGDALENA: Počelo je!


KLARA: Svi plaču. Bez razlike. Nesreća pogađa sve. Kako bogate, tako siromašne. Stare i mlade. Žene i muškarce. Lijepe i ružne. /Stanka./ Ali ne radi se o tome. /Stanka./ Nego... /Stanka./ Jednog dana, prije ili kasnije, svakom jednom dojadi. /Umorno./ Predaju se i najjači. Posustaju. Plač utihne iz njihove sobe i iz te tišine odjednom provali bijes. Bol, velika, neizreciva, obuzme čovjeka, divlji bijes obuzme dušu njegovu, onu koja je nekoć vjerovala, nadala se i ljubila. Konačno, u svojoj nemoći da išta promjeni, on se pobuni. Probudi se jednog jutra iz dubokog sna kao uboden iglom i poželi odjednom da svega nestane. Kad ne može stvoriti poželi uništiti. U ljepoti plamena koji visoko liže pronalazi svoju zadovoljštinu.


Stanka. Magdalena, suosjećajući, poprimi gnjevni izraz lica. Lucija njuška zrak. Diže se i ide do prozora. "Dobrovoljne vatrogaskinje."


LUCIJA: Ma što je to?


Gleda van.


LUCIJA: Isuse Bože!

KLARA: Što je, mila?

LUCIJA/zamuckujući/: Pa... Pa to je...

KLARA: Što, Nado, govori!


Stanka.


LUCIJA/konsternirano/: Istina je! Vatra se širi! Nebo se

crveni! Odsjaji visoko u zraku...

MAGDALENA: Što?! Što?!

LUCIJA/vrisne/: Požar! Sve gori!

MAGDALENA: To je on! /Skoči sa stolice./ Moj Pepe! To je on! Lijep kao anđeo. Hodi uokolo s bakljom u ruci! /Oči joj zaiskre./ On se osvećuje! Idem! K njemu.

KLARA: Čekaj... Kud ćeš? Nisam mislila...


Magdalena izjuri.


LUCIJA/panično/: Upomoć. gorimo!

KLARA: Ne gorimo. Ne budi guska.


Porči prema vratima. Klara za njom.


KLARA/zaustavlja je/: Kud ćeš, ludo?!

LUCIJA: Požar je! Idem gasiti!

KLARA/smiruje je/: To je vrlo plemenito. Ali nećeš. Sjedi

ovdje.


Posjedne je.


LUCIJA/protrlja se između nogu/: Ah, i ja bih gasila.

KLARA: Nećeš. Ako je i požar ima ga tko gasiti. Postoje plaćeni vatrogasci. /Osmjehne se./ To su sve, redom, sjajni momci.

LUCIJA: Pa to ti i govorim! Idem vidjeti.

KLARA: Vidiš i odavde.

LUCIJA: Ništa ja odavde ne vidim.

KLARA/za sebe/: Ako je to stvarno ona Magdalenina budala nešto potpalila...

LUCIJA/razočarano/: Stvari prolaze mimo nas.


Stanka.


LUCIJA: Žalosno. Zaista žalosno. /Stanka./ Tako same...


Ulazi Magdalena, crvena u licu, razdragana, gotovo euforična.


MAGDALENA: Veličanstveno.

LUCIJA: A požar?

MAGDALENA/začuđeno/: Kakav požar? /Stanka. Radosno./ Vani je divno. Čuda se događaju. O, slušajte.


Lucija i Klara se pogledaju s čuđenjem. Magdalena je uzbuđena toliko da ne može govoriti. Klara joj daje stolicu i tjera je da se smiri i sjedne. Magdalena se polako pribere.


MAGDALENA: Vani je divno. Sajmovi. Vreva. Žive svirke. /Cikne./ Pravi Pan! /Stanka./ Zamislite. /Stanka./ Kotlovina. Toči se vino. Pleše se. Živost. /Stanka./ Pravi majmuni. /Stanka./ Roboti. /Stanka./ Neopisiva radost u očima svijeta. Divljenje. /Uzbuđeno/ Venera! Izranja iz tamne jezerske vode. Govori se o ljubavi, dubokoj, onostranoj.

KLARA: Ma što to pričaš, glupačo jedna?

MAGDALENA: Što pričam?! Pa roštiljaju ispred kuće!

LUCIJA: Što rade?!

MAGDALENA: Peku roštilj, kozo.

KLARA/ushićeno/: Pa što još radimo ovdje?!

MAGDALENA: Divna je noć!

KLARA: Idemo, idemo van!


Brzo se spremaju i izlaze. Odlaze u noć, toplu i tamnu, bez mjeseca i zvijezda. Potpuni mrak, tišina, cvrčci. Glasovi djevojaka koje se ne vide. "Izgubljene u noći."


LUCIJA/viče/: Gdje ste, cure?!

KLARA/viče/: Tu sam! Ništa se ne vidi!

LUCIJA: Jagodo, jesi li to ti?


Stanka.


KLARA: Jesam.


Stanka. Šum koraka po lišću.


LUCIJA: Gdje je Magdalena?

KLARA: Gdje je ta njena silna vreva i zabava?

LUCIJA: Ne znam.

KLARA: Izgleda, ništa od svega.


Stanka.


LUCIJA: Gdje je Magdalena?

KLARA: Ostavile smo je kraj jezera.

LUCIJA: Nije pošla za nama?

KLARA: Izgleda da nije.

LUCIJA: Zovimo je.

KLARA: Uvijek se netko gubi.


Dozivaju je.


KLARA: Magdaleno!

LUCIJA: Magdalenooo! Oj.


Stanka. Jeka vraća njihove dozive. Tišina.


LUCIJA: Gdje je mogla nestati?

KLARA: Šuma je gusta.

LUCIJA: Trebale bismo je pronaći.

KLARA: Ali kako?


Stanka.


LUCIJA: Čija je to bila pametna ideja da dođemo ovdje?

KLARA: Ludost.


Stanka.


LUCIJA: Ali zašto je Magdalena ostala kod jezera?

KLARA: Ne znam.

LUCIJA: Buljila je zamišljeno u vodu. Voda mutna, zelena od žabokrečine.

KLARA: Znaš nju. Ofelija.


Stanka.


LUCIJA: Što si to rekla?

KLARA: Rekla sam...

LUCIJA/prekine je/: Znači li to... /Uznemireno./ Želiš li možda reći... da... da... se utopila?!

KLARA/prestravljeno/: Ne! Bože! Samo ne to... Magdalenooo!


Tišina. Zloslutni kreket žaba.


LUCIJA: Nema je!

KLARA: Gotovo je!

LUCIJA: Ostale smo same!

KLARA: Bačene u svijet, bez prijatelja, bez ruke podrške...

LUCIJA: Izložene svim kušnjama i nedaćama.

KLARA: Posrnule.


Pali se svjetlo. Klara i Lucija, oslonjene na zid, jedna nasuprot drugoj. Odjevene u upadljivu i izazovnu odjeću, na visokim štiklama, drže male plastične torbice i umorno puše cigarete. "Prustitutke."


KLARA: Pusta noć.

LUCIJA: Pusta.

KLARA: Vruče mi je.

LUCIJA: I meni.

KLARA: Same smo.

LUCIJA: Posve.


Stanka. Uzdišu.


KLARA : Nije došao ni gospodin Škrof.

LUCIJA: Ni štimer klavira.

KLARA: Ni građevinski radnici koji su jutros dobili plaće nisu došli.

LUCIJA: Ni Jojo, retardirani mladić, pod paskom svoje brižne majke u dugoj, dugoj bundi od bizama. /Čežnutljivo./ Do zemlje dugoj.

KLARA/zadivljeno/: Kako se samo odjeva ta žena. /Trgne se./ Ljeto je. Zašto bi hodala u bundi?

LUCIJA: Imaš pravo.

KLARA: Posljednji put kad ga je dovela imala je na sebi divnu plavu haljinu.

LUCIJA: Kad ga je potom ostavila, samo je slinio i grcao i slinio i ništa nije napravio.

KLARA: Kao da ikad išta napravi.

LUCIJA: Ne bih se složila. Zna napraviti gadne stvari.

KLARA/zamišljeno, gadljivo/: Imaš pravo.


Stanka.


LUCIJA: Nema ni konobara koji su odavno zatvorili vrata kavana.

KLARA: Da. Trebali su već biti ovjde.

LUCIJA: Da su namjeravali doći.

KLARA: Da. Ali nisu.


Stanka.


LUCIJA: Nema ni gradonačelnika.


Stanka.


KLARA: A obećao je.


Uzdišu.


KLARA: Ni dječaci ni muškarci. /Stanka./ Ni ljudi ni vuci.

LUCIJA: Ni stari profesor.

KLARA: Ni on.

LUCIJA: Nitko.


Stanka.


KLARA: Vruče mi je.

LUCIJA: Noć je topla.

KLARA/briše znoj s lica/: Jezivo. Ne mogu opisati.

LUCIJA: I meni.


Stanka.


KLARA: Da je stari profesor sada ovdje, stao bi između nas, ponudio nas cigaretama i dugo govorio o Sokratu i njegovom posinku Alkibijadu, prerušenom u ženu, s jarko crvenom perikom na glavi, s kopčom na halji na kojoj je egipatska glava, mudra Sfinga, i dugo govorio kako stoje na trgu i govore.

LUCIJA: Sokrat govori, Alkibijad sluša.

KLARA: Vidiš, i to si naučila.

LUCIJA: I platio bi prije nego što bi otišao.

KLARA: Nikad ne bih uzela. Ali njega bi to silno uvrijedilo. Zato bih uzela.

LUCIJA: Ja isto.

KLARA: Malo je takvih ljudi.

LUCIJA: I ja kažem.


Stanka.


KLARA: Ako uskoro nitko ne dođe, otići ću.

LUCIJA: I ja.


Stanka.


KLARA/podiže pogle prema nebu/: O, dođi. /Stanka./ Netko.


Do njih, sporo koračajući dolazi Magdalena. Hoda skrhano, sporo, u lijevoj ruci držeći torbicu za dugi remen tako da se vuče po tlu, u desnoj koja joj opružena mrtvo visi niz tijelo, rži bijelu krizantemu. Iz jedne nosnice curi joj tanak mlaz krvi. Zanosi se u hodu, umorno se smješka.


KLARA: O! Magdalena!

LUCIJA: Došla si.

MAGDALENA: Da.


Ispusti torbicu iz ruke.


MAGDALENA: Tako je toplo. Nekako teško. Pritisak. /Stanka./ Imam vijesti za vas.

KLARA: Za nas?

MAGDALENA: Za sve nas, zapravo.

LUCIJA/mrzovoljno/: Uvijek ti s nekakvim vijestima. Što je sad?

MAGDALENA/dodirne čelo/: Kakva noć. /Afektirano./ Moja glava. /Pomiriše krizantemu./ Dolazim od gradonačelnika. Evo, poklonio mi je ovaj cvijet.

KLARA: Lijepo od njega.

LUCIJA: Baš lijepo.


Magdalena zaneseno, dirljivo tužna, gleda darovani cvijet. Klara i Lucija je upitno promatraju. Postaju nervozne.


KLARA: I što ima novo kod njega?

LUCIJA/gubeći strpljenje/: Što želi od nas?

MAGDALENA: Ah, da. /Stanka./ Dugo mi je govorio. Objašnjavao. Bilo je to /Glas joj utihne./ vrlo potresno. /Stanka./ Govorio mi je o stvarima. Kako idu i /Pomiriše cvijet./ Kako se događaju. /Stanka./ Objasnio mi je... /Hvata se za glavu. Lagano se zanosi./ Oprostite. /Smireno./ Bilo je to vrlo poučno.


Stanka. Magdalena se pokušava pribrati. Djevojke nervozno pocupkuju.


KLARA: Pila si?

MAGDALENA/skromno/: Malo.

LUCIJA: Govori. Za Boga miloga.

MAGDALENA: Dobro.


Stanka. Magdalena podiže torbicu s poda. Prekapa po njoj, vadi šminku i popravlja se.


LUCIJA: Ne oteži. Govori.

MAGDALENA: Dobro, dobro. Ne ljuti se. /Sprema šminku./ Rekao je da je stanje ozbiljno. Tvrdi da je potpuno ostao bez moći...


Klara i Lucija se podrugljivo nasmiju. Magdalena se nagne kao da će povratiti. Ispravlja se.


MAGDALENA/življe/: Oprostite. Rekao je da je stanje ozbiljno. Moli nas da se upremo svim snagama. /Stanka./ Da se okupimo i pokušamo. Da svi pomognemo. /Stanka./ Kao građani i kao /Podrigne./ ljudi. Oprostite.

KLARA: Zvao nas je?

LUCIJA/se ponada/: Možda nas zaposli. Oni se uvijek pobrinu za svoje kurve.

MAGDALENA: O, da. /Stanka./ Ne. Daje ostavku na mjesto gradonačelnika. Želi preći k nama i biti nam svodnik.

LUCIJA/priđe i stavi joj ruku na rame/: Tako govori. Da te razumijemo. Naravno da ćemo pomoći.

LUCIJA/neodlučno/: Jesi li ti baš sigurna da mi trebamo svodnika?

KLARA: Idemo barem vidjeti što nudi. Ništa nas ne košta.


Stanka.


KLARA: Krenimo.

LUCIJA: Kad si već obećala...

MAGDALENA: Oprostite što sam govorila u vaše ime. Bio je tako drag i /Štucne./ bespomoćan.


Krenu. Tiho zrikanje zrikavaca, mukli kreket žaba, teško disanje usnulih. Grad u svom tihom, samrtnom snu. Klara, Lucija i Magdalena, pod slabim svjetlom, oznojene i umorne hvataju dah. Potežu haljine koje im se lijepe za tijela. Umorne su, gotovo u bunilu. čekaju. "Djevojke na kraju noćnog provoda."


KLARA: A da odemo? Nema nikoga.

MAGDALENA: Što ti je? Rekla sam ti da će doći, smiri se.

LUCIJA/nervozno/: Da. Sigurno. /Stanka./ Strpimo se, doći će svaki čas. /Stanka./ Doći će gradonačelnik. Prijatelji, razni veseljaci. Čovjek dobro raspoložen, apotekar koji daje tablete za lijepe snove, stara baka koja će ispričati nekoliko priča, čudesnih i lijepih, sve iz vlastitog iskustva, nešto prinčeva i bogataša, Kinez s opijumskom lulom, ministar zdravlja će na konopcu dovesti kravu koja daje zdravo nezatrovano mlijeko svoj bolesnoj djeci. /Stanka./ Doći će naravno i predsjednik, lijep kao žigolo, pozdravljem pucnjima iz topa i okružen svitom svirača koji će dići cigansku dreku i odvratnu galamu. /Bijesno./ Sad će oni nagrnuti.

MAGDALENA/tiho/: Noć ulazi u sobu i luta od zida do zida. Tu smo. Ja odustajem.

KLARA/razočarano/: Još me tako malo stvari raduje. Htjela sam izaći, promijeniti se i sve zaboraviti. Raznježiti se. Utopiti se u masi i prepustiti se stvarima kako idu.


Tišina.


KLARA: Kakva noć! Tama!

LUCIJA/zatetura/: Vrti mi se.


Lucija posrne. Magdalena je u posljednji trenutak prije nego što će pasti, pridrži. Spusti je na tlo. Sjedaju. Klara se uspaniči.


KLARA/prestrašeno/: Što joj je? Bože! Što joj je?!

MAGDALENA: Idi po pomoć. Ja ću ostati s njom.


Klara otrči. Magdalena pridržava Lucijinu glavu.


LUCIJA/smiješi se, s ogromnim uživanjem/: Mmm... Lijepo mi je. Čuje se dvanaest udaraca zvona stolne crkve. Odjednom, ono što je bilo unutra, sada je i vani. Sve zajedno... biva stalno. Vjetrokaz je stao. Spava... divlji pijetao. Sve traje, zbijeno, u jednoj točci. dozvoljeno mi je, po prvi put, da u isti tanjur stavim juhu, meso, salatu, umrvim kruh, kolač, varivo. /Zadovoljno./ Napoj. Ambrozija. Zbijanje. Toplina.

MAGDALENA/stavlja joj ruku na čelo/: Groznica.


Vraća se Klara. U rukama nosi tri sladoleda na štapiću. Pruža jednog Luciji. Ona ga uzima i počinje jesti. Pridiže se, okrepljena. Sve tri, s velikim užitkom jedu svoj omiljeni slatkiš.



K R A J



Facebook! TwitThis