Socijalno osvještena drama koja uz snažne fantastične momente progovara o borbi za kvadrate životnog, ali i onog postživotnog pogrebnog prostora. Glavni su likovi zaposlenik Gradske čistoće tridesetogodišnjak Miro koji živi kod svoje majke udovice i njegova djevojka, vršnjakinja Anica koja živi s očuhom, također udovcem. Drama prati umiranje ljubavi između mladih: Anice i Marka i rađanje nove ljubavi između starih: Aničinog očuha i Mirove majke koja završava i njihovim vjenčanjem. Kroz intimnu dramu o nepredvidivosti i nepostojanosti ljubavi u socijalno ugroženim, skučenim prilikama, pojavljuju se u životima živih protagonista i njihovi mrtvi. To su Aničina majka koja je izgubila život na skeli nikad izgrađene kuće i Mirov otac koji je otišao, kako sam kaže: "prije vremena". Mrtvi likovi također žude za svojim prostorom gdje će napokon naći mir i spremiti svoje kosti, a u paralelizmu bitke za kvadrate živih i mrtvih, apsurdistički se zrcali sva jalovost života koji se svodi na postojanje, a ne na bivanje ili ostvarivanje.


GODINA: 2012.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 3

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 7

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.


OSOBE:


ŽIVI


MIRO, zaposlenik gradske čistoće, perač ulica, oko 30 godina


MAMA (BRANKICA), Mirova, umirovljena aranžerka izloga, oko 60 godina


ANICA, Mirova djevojka, službenica u banci, oko 30 godina


MILE, Aničin očuh, bivši zidar, porijeklom iz Bosne, oko 65 godina


ŠEF GRADSKE ČISTOĆE, oko 50 godina


MIROVI PRIJATELJI:


CRNI, zaposlenik gradske čistoće, iz Zagreba, 37 godina


ADAM, zaposlenik gradske čistoće, iz Zagreba ili okolice, 35 godina


MUTAVI, zaposlenik gradske čistoće, porijeklom Slavonac, oko 40 godina


MRTVI



MAJDA-Aničina mama


OTAC- Mirov tata



SPOREDNA LICA-  Konobar, Poljevači ulica, Štrajkači gradske čistoće, Svadbena

povorka s harmonikašem, Fotograf


VRIJEME: Sadašnje,  godina 2013.

MJESTO: Zagreb ili neki drugi grad u Hrvatskoj ( uz male jezične preinake).


Slike su, u drami, za razliku od prizora, mjesta susreta živih i mrtvih.




DIO PRVI



PRVI PRIZOR

Stan u kojem živi Miro s mamom. Stan je malen, pomalo starinskog ugođaja, u stambenoj zgradi, negdje u Novom Zagrebu. Mama sumorno i sporo mete pod. Miro sjedi s podignutim nogama na stolu. Njegov šef i prijatelji  pojave se neočekivano iza kauča, iz ormara ili ispod tepiha i isto tako nestanu.


MIRO: Moja mama je dobila otkaz. Bila je zvišak. Šefica joj je to rekla nakon jutarnje kavice. Ti si zvišak, rekla joj je. Ovo «z «se mojoj mami zabilo u glavu kao pila. Otada joj z iz «zvišak» zviždi u malom mozgu.

Radila je u robnoj kući. Aranžerka izloga. Ukinuli su njezino radno mjesto. Toga više nema. Ima još robne kuće ali više nema aranžera izloga. Ne trebaju nam. Dolaze nam nacrti izvana s gotovim uputama. Treba ih samo prekopirati. Danas sve dolazi s gotovim uputama. Samo dobro prekopiraj!

(iziritirano) Mama, prestani! Stalno čistiš tu prašinu.


MAMA: Ne čistim prašinu, metem.


MIRO: Prašina pada. Uvijek je ima. Samo za to ti nitko ne plaća. Meteš, prašina pada, ali nitko ti ne plaća.


Miro ustane, razgibava se, prošeta nekoliko koraka.


MAMA: Nemoj mi sad gaziti u tim blatnjavim cipelama.


MIRO: Zašto još živim s mamom? Ne znam. Prestar sam da budem nečiji sin.

Nisam sin, nisam otac, muž nisam. Tko sam ja sad, mama?


Mama ga poljubi u čelo.


MAMA: Ti si moj perač ulica. Ne čistač, to je drugo, smetlar, drugo je. Ti si perač ulica.

Pojavljuje se Šef gradske čistoće. Prema načinu na koji Miro i Šef stoje osjeća se hijerarhijski odnos među njima. Šef je u službenom odjelu. Mama prestaje mesti i promatra scenu kao što bi gledala televiziju. Očito joj je scena poznata, kao da joj je Miro već ispričao kako se odigrala.


ŠEF (hladno, formalno):Vaša dosadašnja iskustva u čišćenju ulica?


MIRO: Ja ne znam ništa... mislim nisam nikad radio to.


ŠEF: Znate li da je to noćni rad, da se ulice moraju blistati, da ste mokri do...? (Šef pokazuje rukom mjesto na hlačama) Znate li kako je to težak posao?


MIRO: Znam. Mislim, jasno mi je... u što sam upao.


ŠEF: Upali ste u blato. Prljave su vam cipele.


MIRO (pogleda u cipele): Oprostite.


ŠEF: Kako ste mislili dobiti posao čistača ulica s prljavim cipelama?


Stanka. Miro kimne kao da je shvatio i krene prema vratima.


ŠEF: Čekajte, kamo ćete? (mekše) Svima su nam ponekad prljave cipele. Svugdje je blato. Sama kaljuža. Oni govore o gradu: grad ovo, grad ono, a grada još nema, grad tek nastaje... (pokazuje u pod) Tu je grad, tu je. Negdje ispod taloga blata. Zato smo potrebni mi. Ko bi drugi tražio grad ispod deset metara blata? Samo mi koji ga peremo šmrkovima! (stanka) Kako vam je ono ime?


MIRO: Miroslav.


ŠEF: Čestitam, Miroslave, imate najkorisniji posao na svijetu...


MIRO (zbunjeno): Znači... primljen sam?!


ŠEF: Primljeni! Dođite sutra. U čistim cipelama.


Šef nestane. Miro ponovno sjedne i podigne noge na stol. Mama nastavi mesti.


MIRO: I tako sam postao perač ulica i stalni predmet sprdnje škvadre s posla. Iz kvarta. Odnekud.

Pojavljuju se dečki iz kvarta.


ADAM: Kak ti je mamica?


CRNI: Ideš na kavicu s mamom poslije placa?


ADAM: Prije placa. Posle joj nosi cekere, pa nemre.


MUTAVI: Kako to ide s mamom, kako to ide s mucicom? Jesi upoznao mamu s mucicom, u stvari mucicu s mamicom?


MIRO: Nestanite!

Dečki i dalje stoje i smiju se Miri u lice. Mama i dalje mete.


MIRO: Ali im to nikad nisam rekao.


Dečki nestanu, Mama i dalje mete.


MIRO: Prestani! Prestani, mama. Ne mogu te više gledati.


MAMA: Nemoj me gledati. Ne mogu stati. Što ću drugo raditi?


MIRO: Prašina pada. Moja mama mete. Kad je pogledam u lice, vidim sebe kad sam bio mali kako sam je gledao kroz staklo izloga, punu pribadača i snova.


Stanka. Mama i Miro gledaju zaneseno u zamišljeni izlog.


DRUGI PRIZOR

Isti prostor, idući dan. Rano jutro. Mama s nestrpljenjem očekuje Mirov dolazak. On dolazi, odjeven u radno odijelo perača ulica, jedva se vuče nakon naporne noćne smjene, s vratiju baca torbu kao gimnazijalac.

MAMA: Jesi se raspitao?


MIRO: Nisam, mama stigao. Umoran sam ko pas.


MAMA (prijekorno): Rekao si da se ideš raspitati odmah nakon smjene.


MIRO: Da, ali ne nakon noćne...


MAMA (molećivo): Nemoj, zlato, da nemam gdje...!


MIRO: Mama, nemoj opet o tome. Samo sad nemoj!


MAMA: Nemoj... nemoj...ti to stalno govoriš jer se nećeš raspitati, nećeš se raspitati.


MIRO (jedva se svladava): Raspitat ću se. Samo nisam još stigao.


MAMA: To mi govoriš već deset godina. Toliko koliko ti tata tamo leži u zemlji.


MIRO: Mama, prije deset godina nisi tražila da se raspitujem po grobljima.


MAMA: Ja bi išla da mogu. Ali gdje da ja s mojim tlakom hodam okolo po grobljima? Što će ti biti s tatom kad ga iskopaju?! Što će biti sa mnom kad me ukopaju?! Znaš da je danas grobnica privremena. I ta privremena košta, a koliko tek košta prava?


MIRO: Ne znam.


MAMA: A ako ne kupimo pravu, kad mu istekne vrijeme onda mu bageri razruju kosti...


MIRO: Mama, vrijeme mu je već isteklo. Mrtav je.


MAMA: To hoćeš? Da ti ocu bageri razbacaju kosti po ničijoj zemlji? Ja s tim ne bih mogla živjeti. Idem odmah za njim u taj njegov privremen grob.


MIRO: Mama, ti još ne ideš nikamo.


MAMA: Što misliš, otprilike, koliko bi nas koštala prava grobnica?


MIRO: Ne znam, mama.


MAMA: Ne znaš jer se nisi raspitao!


MIRO (iznervirano): Raspitat ću se! Raspitat ću se, dobro!


Stanka.


MAMA (iritantno): Gospođa Dragić, ona moja Dragićka... Bila je na Baliju. Znaš, što mi je rekla?! Oni tamo strašno drže do smrti. Zadužuju se cijeli život za kremiranje, cijeli život rade za tu njihovu ceremoniju smrti. Miro, slušaš li ti mene?


MIRO: Mama, znaš ti gdje je Bali?!


MAMA: Znam, samo što je to sad i kod nas došlo. I mi smo kao i oni. I mi cijeli život radimo za smrt. A kad umremo ne znamo ni da li ćemo ležati u svojoj grobnici ili razbacani okolo.

MIRO (očajno): Ja bi sad ležao u svom krevetu.


MAMA: Danas sve treba platiti. Smrt je luksuz koji košta.


MIRO: Znam, mama, znam.


MAMA: Znaš, da! Čekaj kad ti dođe vrijeme, vidjet ćeš kako je to.


MIRO: Tebi još nije došlo. Da je, već bi bila mrtva.


MAMA: Ti bi i htio da jesam! (stanka) Znam ja da bi. Onda bi imali kamo. Ti i tvoja cura, imali bi mir, krov nad glavom, sve sređeno, a ovako, ništa od svega. Ali neću ja još pod zemlju. Morat ćete još pričekati. Samo, hoće li ova tvoja čekati dok ja ne odapnem? Žena je mlada, htjela bi se skrasiti, imati muža... možda joj dosadi čekanje, pa si nađe nekog s kim neće čekati, nego živjeti.


MIRO (očajno): Mama i ja hoću živjet! Sada hoću živjet, ne kad ti odapneš!


MAMA: Pa onda živi! Živi, što čekaš!


Stanka. Miro u očajanju prekrije lice rukama.


MAMA: Kako se ti uzrujavaš za ništa! Hajde, nemoj tako. Dušo, samo se ti odmori...


MIRO (tiše, slomljeno): Moram se odmorit, mama. Radim po noći. Hodam ko zombi.


Miro legne na kauč. Majka ga pomiluje po kosi. Na trenutak izgleda kao da će se sve smiriti.


MAMA: Zašto radiš po noći? Zašto si ne nađeš neki normalan posao kao svi drugi?

Duša me boli, pa ti si završio gimnaziju.


MIRO: Gimnaziju?! (imitira poslodavce) Da?! A što ste poslije završili? Ili, što konkretno znate raditi? Nemate nikakvog zanata?  Ne, što će meni zanat, ja znam latinski! Carpe diem! A ne znam ni latinski. Znam samo: carpe diem!


MAMA: Ti si moj intelektualac.


MIRO: Da sam bar intelektualac. Ili šljaker. Ovako sam upao u crnu rupu.


MAMA: Ma kakvu crnu rupu, nemoj tako govoriti. Imaš curu, imaš posao, imat ćeš stan kad ja umrem.


MIRO ( u očaju Miro zagnjuri glavu pod jastuk na kauču): Bože...!


MAMA: Kad bi mi bilo teško, ja bih se bacila na posao. Uređuješ, lijepiš, proljetna kolekcija, mašnice...i onda ljudi stanu pred izlog i dive se. Ne mogu ništa kupiti ali se ipak dive. Uzeli su mi posao, ali mi ne mogu uzeti izloge! Ja svoje izloge ne dam!

(patetično) Ne dam izloge, ne dam svoju dušu!

Miro naglo ustane, traži nešto u pozadini.


MIRO: Gdje si mi stavila tablete?!


MAMA: Miro, nemoj više piti te tablete!


MIRO: Gdje si mi ih stavila? Samo ločem tablete za smirenje, a ni s njima ne mogu zaspat.


Miro pronađe tablete na skrivenom mjestu. Proguta tabletu bez vode.


MAMA: Moraš naći nešto što će ti hraniti dušu.


MIRO: Idem mama. Bok.


MAMA: Kamo ćeš?


MIRO: Idem do Anice.


MAMA: Ma daj Miro, rekao si da ideš spavati.


MIRO: Idem spavat kod Anice.


Miro ode. Mama viče za njim.


MAMA: Miro, čekaj, ovdje je tvoj krevet, ovo je tvoj dom. Miro, vrati se! Miro!







TREĆI PRIZOR

Aničin stan u prizemlju kuće, prostran, jednostavan. Mile stoji na vratima Aničine sobe i proviruje unutra. Miro leži u Aničinom krevetu. Anica je u poslovnom kostimu, sprema se na posao, užurbano oblači cipele, traži torbu.


ANICA: Moj očuh je dobar čovjek. Vrijedan. Bio je zidar cijeli život dok ga nije stisla kičma. Malo kičma, malo živci. I mene već sad stišće kičma. O živcima i ne

razmišljam. Ponekad po noći, čujem neka ženska stopala kako stružu piljevinu s krovnih greda. (zgrči se) Prestani mama! Ježim se! (stanka) Ujutro tražim piljevinu ispod kreveta. Nema je. (stanka) Prošlo je. Sve je to prošlo. Ostali smo. Predugo. U kući koju smo davno napustili. Nisam kćerka, nisam majka, nisam dijete, nisam žena.

Tko sam ja sad, tata?


Mile je poljubi u čelo.


MILE: Ti si moja bankarica. Ne šalteruša, to je drugo, službenica, drugo je. Ti si bankarica.


Anica se prene i shvati da kasni na posao. Trudi se govoriti tiho, Mile za to ne mari.


ANICA: Žurim! Vidimo se!

MILE: Opet je tu.


ANICA: Pa što ti on smeta? Samo spava.


MILE: Zašto ne spava doma?


ANICA: Znaš da nema mira doma. Samo ga pusti!


MILE: Vidi ga, ko mrtav! Kad bi ga opalio nogom, ne bi ni osjetio. Samo bi se opružio ko crknuta riba.


ANICA: Pusti ga! Molim te! Ja moram ići. Već kasnim.


MILE: Samo ti idi, draga. Ja ću ti paziti na bebu.


ANICA: Ajde, bok!


Anica izlazi. Mile posluša nekoliko trenutaka da li je Anica izašla. Zatim prilazi vratima i zaključa ih iznutra. Iz kuhinje donese velik limeni lonac i namjerno ga, iz sve snage, baci na pod. Miro poskoči kao oparen.


MIRO: Što?! Što se?!


MILE: Jao, oprosti! Ispao mi lonac. Žao mi je što sam te probudio. Samo ti spavaj.


Miro sjedne na krevet, još potpuno snen.


MIRO: Anica je otišla?


MILE: Neko mora radit.


MIRO: Molim?


MILE: Da, otišla je.


Miro se potpuno razbudi. Ustane iz kreveta i uđe u dnevni boravak.


MIRO: Hoćete reći da ja ne radim ništa?! Hoćete reći da ja samo spavam?


MILE: Hoću reći... da nije normalno da spavaš po danu i to u tuđoj kući.


Miro se sprema otići.


MIRO: A tako! Pa drago mi je da smo otvoreno porazgovarali.


MILE: Stani! Oću razgovarat s tobom.


MIRO (odlazeći): Hvala, ali sad ne mislim razgovarat, sad mislim spavat. Ako ne ovdje, onda negdje drugdje...


MILE (glasno i odrješito): Stani! Sjedi kad ti kažem!


MIRO: Jeste vi normalni!?

Miro se vrati i umorno stropošta na kauč. U čudu promatra Milu.


MILE: Migoljiš ti meni, migoljiš ko jegulja, e, pa dosta je toga! Lijepo ti sad meni reci, misliš li ti ozbiljno s mojom Anicom?


Stanka.


MIRO: Vi to mene sad ozbiljno pitate?


MILE: Ozbiljno te pitam, misliš ti s njom ozbiljno il ne?


MIRO: A što vam znači «ozbiljno»?


MILE: Slušaj ti mali, nemoj me zajebavat! Mislim, oćeš je više ženit?! Oš više počet gradit taj sprat iznad moje glave il neš!?


MIRO: Vi biste da ja vama gradim kat iznad vaše glave? Ženidba s Anicom je  sporedna stvar.


MILE: Nije nikaka sporedna stvar ali jedno drugo vuče: kako ćete se ženit bez krova nad glavom i kojim rasporedom to vi mislite: dal prvo sprat pa ženidba il ženidba pa sprat? I za jedno i za drugo vam trebaju pare koje nemate...


MIRO (prekine ga): Tako je. Nemamo novca pa nema ni krova ni svadbe.


MILE: Tebi ko da je drago da nema ni jednog ni drugog. (stanka) A kad bi imali? Kad bi imali za jedno i drugo?


MIRO: Prestao sam, odavno, razmišljati, u stilu «kad bi imali...»


Mile ode sa scene i brzo se vraća noseći veliku čarapu-čizmu, onakvu kakva se obično kupuje djeci za Svetog Nikolu i u koju se stavljaju slatkiši. Pred zapanjenim Mirom, Mile istresa iz čarape svežnjeve novčanica.


MILE: Tu je lova za sprat i za svadbu. Pazi, svadba bi trebala bit skromnija ako mislite da to bude dosta. Oćeš prebrojati? Aj, prebroji! Broji, šta s zino!


MIRO ( sa strahom): Otkud vam? Otkud vam ove pare?


MILE: Uštedio sam. Dovoljno. Prošlo je puno vremena odkad sam radio vani, ali nisam diro, nisam tio ni pipnut, otkad je... Majda nastradala...(zastane). Kuću nismo dovršili onda pa ćemo je dovršiti sada.

Stanka.


MIRO (oprezno): Čekajte malo, Anica mi je rekla da joj je očuh svu svoju zaradu iz Njemačke posudio nekom tipu koji je poslije zbrisao preko granice. Mama je onda sama počela graditi kuću svojom crkavicom. Zato je sve išlo tako sporo...i nije se dovršilo.


MILE: Dovršit će se sada.


Stanka.


MIRO: Gdje su bile te pare kad se gradila kuća?


Mile ne odgovara.


MIRO: Čujete me?! Gdje su bile? U čarapi?


MILE: Kao prvo i prvo. Ovu sam kuću sam započeo. Sam sam je zido. Ne znaš ti šta znači: ciglu po ciglu... ti malo šmrkom lijevo, malo desno... ne znaš ti... Svojim sam je rukama gradio.


MIRO: Svojim rukama..., ali s čijim parama?! Majda se prebila da podigne sama taj kat. I onda još nikad kuću nije dočekala.


MILE: Za to ja nisam kriv.


MIRO: Niste.


MILE: Šta oš reć? Da sam kriv što je poginula? Bio je to nesretni slučaj. Glup, nesretan slučaj. Mogo se dogoditi bilo gdje.


MIRO: ...ali se dogodio ovdje, na skeli nikad dovršene kuće...


MILE (iznervirano): Jesam je ja nagovaro da se pentra na skelu i razbije lubanju?!


Stanka.


MIRO: Zašto joj niste dali pare za kuću?


MILE: Prva me žena do kože ogulila. Reko sam: drugi put samo preko mene mrtva. Čeko sam...čeko... ne znam ni ja što. Kuću nisam dočeko, ženu pokopo, onda sam čeko da se Anica skrasi, pa ni to... neću više čekati. Ne mogu opet živjeti ali ne moram ni čekati.


MIRO: I što sad? Uzmem tu lovu i nastavim gradit kuću? Preko mrtve Aničine mame? Ljepili ste cigle i lagali ko pas, a sad hoćete da lažem zajedno s vama?


Stanka.


MILE: Znači nećeš pare?


MIRO: Neću tuđe pare.


MILE: Nisu tuđe. Moje su.


Stanka.


MIRO: Neću vaše pare.


Stanka.


MILE: Ti Anicu ne voliš?


MIRO: Mislio sam da ovo nije razgovor o ljubavi. Nego o parama.


MILE: Ma vidi ga! Poštenjačina! Oće čiste ruke. Nemoj meni srat, mali. Znao sam ja da je ne voliš. Sad je meni sve jasno.


MIRO: Vi niste normalni! Da sad uzmem pare, to bi bio znak da je volim. Znači, ovo je bio test?


MILE: Nego šta nego test. Moramo znati s kim imamo posla.


MIRO: Ko su ti „mi“ koji moraju znati?


MILE: Ja i Anica.


MIRO: Pa ne ženim se ja za vas i za Anicu!


MILE: Vidim ja da se ti ne ženiš. (stanka) Samo onda nestani.


MIRO: Molim?!


MILE: Dosta si ti dugo trulio i spavo u tuđem dnevnom boravku. Moja Anica nije nikaka žvakaća da je rastežeš kolko ti oš...!


Miro ode, Mile ga zaustavi na odlasku.


MILE: Anica ne zna za ovo i ne treba znati. Ovo su trebala biti muška posla.


MIRO: (stanka) Pa vi ste potpuno ludi... Kako ste to mislili?!  Uzmem pare, počnem gradit kat i kažem Anici da sam opljačkao banku?


MILE: Igram vani lutriju... htio sam joj reć da sam dobio zgoditak i da vam poklanjam kuću za vjenčanje.


MIRO: Pa zašto onda sve ovo? Poklonite Anici kuću za vjenčanje! A možda joj možete i «svojim rukama» podići kat: ciglu po ciglu... Još joj kupite i muža koji će je isprositi... pa ste sve riješili...


MILE: Nisam ja budala. (pokaže rukom iznad svoje glave) Napravim joj kuću, a onda mi se usele taki ko ti. Dođu na gotovo. Ja sam tebi, ko muškarac muškarcu, tio dat lovu da mi pokažeš ko si. I pokazo si se.


MIRO: Niste mislili da ja i Anica trebamo razgovarati o našem vjenčanju?


MILE: Čeko sam ja da se ti više pomakneš i da napraviš nešto al ništa. Godinama ništa. Pa sam reko: još ću ovo ponuditi, pa da vidimo... Jednom ću ponuditi, ali neću drugi put. Pazi mali, vaka se šansa ne propušta.


MIRO: Pa ja ću je propustit...ako se ne ljutite...


MILE: Ljubav je dobra, na početku, a onda trebaju pare. Ja to priznam. Ja to mislim. Ja sam to mislio i prije nego sam Majdu oženio.


MIRO: Jasno mi je da ste to mislili prije. Samo joj niste rekli što ste mislili dok ste cigle lijepili. Mogla je platit zidara kojeg je htjela. Samo što žena nije htjela zidara. Htjela je muža.


MILE (ljutito): Slušaj mali... ti si čist ko suza?! Samo ne znam gdje je sad tvoja ljubav za Anicu?! Ajde, pokaži mi, gdje?! Ti je voliš iskreno? Zašto onda nisi ništa napravio? Šest godina nisi ništa napravio.


MIRO: Što sam ja to trebao napraviti? Kuću? Onda bih bio muškarac? Kuću, pa makar i s tuđim parama. Najbolje da pokradem vlastitu ženu.


MILE: Nikoga ja nisam okrao. Ove sam pare sam zaradio. Nisam ih izvuko iz čarape kad sam trebo. Istina. Izvlačim ih sad. Ove pare, to je za Anicu. Ja volim Anicu i volio sam Majdu, razmišljo sam i o parama, jesam, ja se tog ne sramim. Ovo radim za Anicu ali ti nećeš, neš pare jer je ne voliš.


Stanka. Miro hoće zaustiti ali odustane. Naglo krene prema vratima ali se na izlazu zaustavi.


MIRO: Znali ste vi dobro da ja neću uzet te pare!


MILE: Nisam bio siguran.


MIRO: Pa sad ste valjda sigurni.


Stanka.


MILE: Ne mogu više gledat Anicu. Ne mogu... sva je ko uveli list. Zato sam vam tio dat pare. Šta će meni više pare? Hoću samo vidjeti Anicu sretnu.


MIRO: Onda joj nemojte reći da smo razgovarali. Ko muškarac s muškarcem. Samo vas to molim.


MILE: Neću ja to njoj reć, ali ću joj reć nešto drugo.


MIRO: Što?


MILE: Da je neš ženit.



ČETVRTI PRIZOR

Kafić koji je vidio i bolje dane preko puta stajališta kamiona za pranje cesta. Adam i Miro stoje za šankom bez konobara. Pored Adama čašica ispijenog pelina.


ADAM: Grozno izgledaš!


MIRO: Znam. Spavao sam u kamionu.


ADAM: U našem kamionu?!


MIRO: Molim te, nemoj nikom reć.


ADAM: Ma ne brini... A, jel bila dobra?


MIRO: Ma, daj, nije to... bio sam sam. Imam neke probleme doma.


ADAM: A jebiga... Kad živiš s mamicom.


MIRO: Da, valjda.


ADAM: A možda ti je bolje s mamom, nego sa ženom. I ja bih koji put spaval u kamionu. Bar ti je praktično. Sa spavanja direktno na posao...


MIRO: ... s posla na spavanje... Ionako, ima li uopće vremena za bilo što drugo u životu?


ADAM: E, to se i ja pitam.


MIRO: Koliko još imamo?


ADAM: Dvadeset minuta.


MIRO: Ja ću kavu, a ti?


ADAM (pokazuje praznu čašicu pelina): Može još jedan.


Miro se osvrće uokolo. Jedva gleda od pospanosti.


MIRO: Nema ovog za šankom.


ADAM: A, nikad ga nema kad ga trebaš! Trebalo bi njih sve poslat na rad u Ameriku. Da vide rad. I da vide kulturu. I da vide kaj je to pravi šank. Šank na kojem možeš plesat, na kojem se možeš potuć, na kojem možeš i zaspat.


MIRO: Da je meni jedan šank na kojem mogu zaspat. Zaspat!


Miro se popne na šank i ispruži se.


ADAM: Kaj delaš?


MIRO: Spavam. Jebiga, usko mi je ovdje, gdje god da legnem, uvijek padam.


ADAM: Usko je, usko. Trebo bi ić u Ameriku, da vidiš pravi američki šank, u pravom američkom baru. Civilizacija. Moj čovječe! Svi se napiju ko svinje. Možeš bit sam ko pas ali se možeš napit  ko svinja i niko te neće gledat ispod oka. Tam se toči... toči se džin, votka, long island ice tea. Znaš ti šta je long island ice tea?


MIRO: Ne.


ADAM: To ti je sve, sve kaj možeš popit, sva žesta... sve zajedno: viski, votka, džin, na kraju ledeni čaj. Kad to zdrmaš, noge su ti beton ali letiš... letiš...do Long Islanda.  Kaj ti znaš o tome, kad ti piješ samo kavu?!


MIRO: Ne smijem pit. Imam zdravstvene probleme.


ADAM: Misliš da u Americi nemaju zdravstvene probleme?! Ali ljudi piju! Piju! Pričaju, sve rade glasno, piju, pričaju, puše, žive. Tamo su i barmeni pismeni ljudi. Lijepo te pitaju koji ti je... jel te žena ostavila... jel si ostavil ti nju... a ovde... niko te niš ne pita... Sam te pitaju kaj ćeš popit. Meni to, jebiga, ni dost!


MIRO: Onda odi u Ameriku!


ADAM: Išo bi ja. Išo. Al kak? S malim i trudnom ženom. Reko sam ja ženi: skupimo lovu za porod u Americi. Raspitajmo se. Imam tam frenda. Zgurat će nas nekak kod sebe dok ne rodiš. A kad rodiš- dijete ti je Amerikanac. Zamisli to: sam

se rodiš tam i dijete ti je Amerikanac!


MIRO: I tu se rodiš pa si Hrvat.


ADAM: Ti niš ne kužiš! Isti si ko ona moja. Nije htela ni čut. Osim toga zajebali smo prvog malog. On se rodil tu. Sad mi ona kaže: «...je, a kak sad možemo ić u Ameriku, pa da rodim tam, onda bumo imali jednog sina Hrvata i jednog Amerikanca?!» I kak ćeš onda objasnit sinu da je baš on ispal Hrvat jer se prvi rodil.


MIRO (blago ironično): Da, teške su to stvari.


ADAM: A onda se ona još i aviona boji...i kaj sad? Da je vozim trudnu brodom? Pa

nismo mi emigranti s prošlog stoljeća. A tad su ljudi išli. Imali su srca. Umirala su djeca na brodu, ali nema veze. Kad se iskrcamo, radimo novu. Nova zemlja, nova djeca!


Ulazi Crni.


CRNI: Bok! Kaj ti radiš na šanku!?


ADAM: Spava!


CRNI: Opet nema nikog? Daj, uzet ćemo pive sami. Nikad ga nema. Mogli bi mu sve ovo popit i nikom ništa.


ADAM: Čul sam da je i tebi žena trudna?


CRNI: Je.


ADAM: Onda slavimo, danas?


CRNI: Slavimo!


Crni dodaje dečkima pive. Otvaraju ih na šanku. Miro se jedva pridiže sa šanka.


CRNI: A kaj si ti tak pogužvan?


ADAM: Spaval je u kamionu.


MIRO: Rekao si da nećeš nikome reć!


ADAM: Au, sorry! Zaboravil sam. Baš sam pizda.


CRNI: Ideš! Kaj, mamica te izbacila iz kuće?


MIRO: Ako kažete bilo kome, bilo kome, ja se kunem....


CRNI: Ej, ej, kaj si tako napet? Popij si nekaj.


ADAM: Miro, znaš da ja nebum nikom...


MIRO: Vidim kako nećeš. Tebi dugo treba dok se ne izlaješ...


ADAM: Ajde, sad Crnom mogu. I onda, uzdravlje! Za djecu! Nova zemlja! Nova djeca!


CRNI (ne shvaćajući): Kakva nova zemlja?!


Miro odmahne rukom, ne da mu se objašnjavati. Piju. Ulazi Anica u poslovnom kostimu. Svi se iznenade kad je ugledaju, naročito Miro.


MIRO: Anica. Ti nisi u banci?!


ANICA: Bok dečki!


CRNI I ADAM: Bok!


ANICA: Izašla sam ranije. Išla sam se raspitat.


CRNI: Preuzela je Anica inicijativu. Pa da, dosta je čekanja.


ADAM: Kad ćemo u svatove?!


Crni i Adam se hihoću podrugljivo.


MIRO: Dečki, dajte...


ADAM: Dobro, sam si vi pospikajte... Idemo popljugat jednu vani.


CRNI: Ajmo.


Crni i Adam izlaze. Anica promatra Miru ispitivački.


ANICA: Grozno izgledaš.


MIRO: Hvala.


ANICA: Ti nisi baš spavao?


MIRO: Pa baš i ne.


ANICA (naivno zadovoljno): Dakle, ja sam se raspitala. Sve sam se raspitala...


MIRO: Rekao sam ti da se ne raspituješ.


ANICA: Mogu ti reći ili ne?!


MIRO: Dobro... reci.


ANICA (u jednom dahu): Ako skupimo moju i tvoju plaću, ako ih stavimo na stranu, možemo dobiti kredit. Gledaju nam ukupne prihode. Onda nam je kredit malo manji od te dvije plaće, tvoja plaća i pola moje i onda nam ga odobre i to bez naknade, samo nam ga odobre... Nisam znala da nam mogu gledati ukupne prihode, mislila sam da će gledati samo moju plaću, jer si ti na određeno, pa je to komplicirano, ali frendica će mi srediti da nam gledaju kao da smo za stalno zaposleni, i ti i ja, i onda imamo šanse... Što me gledaš tako?


MIRO: Bit ću star ko moja stara kad vratim taj kredit...ako ga vratim...


ANICA: Bit ćeš i stariji... ako nikad ne počnemo.


MIRO: Ili ko stari. U dugovima do grla, pa u privremenu grobnicu.


ANICA: Kako privremenu?


MIRO: Ni grobnice nisu za stalno. Ne možeš na jednom mjestu ležat ni kad umreš.


ANICA: Pa kamo te onda presele?


MIRO (umorno): Ne znam. Nisam se još raspitao.


ANICA: Ja sam se raspitala i...frendica...


MIRO (prekine je): Oni to samo žele, evo vam kredit, dođite, povoljno je... A ko će ga plaćat?


ANICA: Mi ćemo ga plaćat. Mi ćemo radit. Imam i fuš preko vikenda, a i ti isto, popravljaš...


MIRO: Treba trideset godina poljevat ceste, popravljat veš- mašine u fušu... Da bi imali krov nad glavom. Cigle i crijepove. To ti dođe isto ko da radiš cijeli život za grobnicu. Samo što mi nismo na Baliju. I ne padaju nam banane sa stabla.


ANICA: O kakvom Baliju ti pričaš? Miro, što je tebi?!


MIRO: Anice, ja perem ceste...


ANICA: To je samo privremeno, to s cestama. Naći ćeš si bolji posao.


MIRO: Što ako neću?


ANICA: Ma daj, cijeli život ćeš prat ceste?


MIRO (obrambeno): Što ima tako loše u tome da cijeli život perem ceste?


ANICA: Ništa, ali zašto bi?! Stvari se mijenjaju. Osim toga, neće ni tvoja mama živjet zauvijek. Pa ćemo prodat njezin stan, pa možemo zatvoriti cijeli kredit ili pola kredita... pitala sam... to se može...


MIRO (zaprepašteno): Šta si rekla?


ANICA: Pa pitala sam... Nisam mislila...


MIRO (prekine je): Mislila si zakopat moju živu mamu, radi tvog stana!


ANICA: To su normalne ljudske stvari... stariji umiru, daju prostor mlađima...


MIRO: Normalne stvari?! Zašto onda ne čekamo da tvoj očuh rikne ili moja stara, uletimo u jedan njihov stan i ne moramo dizat nikakav kredit.


ANICA: Zato što više ne mogu čekati. Ne mogu čekati da bilo ko umre, da bi mi počeli živjeti.


Stanka.


MIRO: A dok čekamo da riknu, mogli bi se baciti u građevinski biznis pa tvom tati dignut taj nesretni gornji kat.


ANICA: Samo mi ne spominji tu kuću i taj gornji kat! Nisi ni to htio, makar je to bilo jedino normalno... imali bi sad svoj stan...


MIRO: Ne mogu vjerovat,  ja ne mogu vjerovat. Anice, ti to nisi htjela....


ANICA: Ne možeš mi to govorit! Ne možeš. Nisam htjela tada, kad je mama poginula... a poslije sam mislila da je to jedini izlaz za sve. Napravit tu kuću. Završit taj kat. Da je mama živa bila bi sretna... Ali ti više nisi htio... Bilo ti je dosta tragedije! Tebi?! Govorio si o njoj kao o duhu koji se drži za crijepove,  o kući smrti kao u najgorem trileru i kako to nije nikakav naš početak... a što je ovo? Baš dobro da sam danas išla u banku... jer sam shvatila...


MIRO: Što si shvatila?


ANICA: Da nećeš. Da ti nećeš... živjet sa mnom.


MIRO: To nije istina. Ja neću takav život.


ANICA: Ali kakav je ovo život? Na poslu trunemo, stan nemamo, negdje između pokušavamo spavati. Spavamo u šihtama, živimo u šihtama...


MIRO: Slušaj me: pristao sam prat ceste jer ništa drugo ne znam, pristao sam to radit za malo novca ali ne dam da ta sića ide u nečije kamatne stope. Ne može, ne pristajem, neću!


ANICA: Dobro... samo ni ja više ne pristajem! Šest godina se vucaramo, a teče nam i sedma. Koliko je to kamatnih stopa? (stanka) Previše. Ne isplati se. Ni ja ne pristajem. (stanka) Neću.

Anica ode. Miro ostane stajati sam za šankom.


PRVA SLIKA

Bankarski šalter, okrenut profilno prema publici. Anica sjedi za svojim radnim

pultom. Kroz mliječno staklo ukaže se silhueta žene koja se sporo primiče, zatim

prstima dotakne staklo kao da traži oslonac i dugo tako ostane stajati. Za vrijeme

susreta, Anica i Majda dodiruju staklo, tu pregradu između ovoga i onoga svijeta, ali se nikada ne dodiruju rukama.

ANICA (službeno): Vi ste na redu? Izvolite.


MAJDA: Ja sam, Anice, tvoja mama.


ANICA (radosno): Mama!

MAJDA: Mislila sam, posjetiti ću te u arhitektonskom studiju, među nacrtima za kuće, a eto tebe za šalterom banke.


ANICA: I ja sam ,mama, mislila, svašta sam ja o sebi mislila... ali... nisam fakultet završila.


MAJDA: A jeste li Anice, barem sagradili onu našu kuću?


ANICA: Nismo mama. Nismo odustali, ali nismo nastavili gradnju. Odkad si mrtva, nismo ni jednu ciglu pomakli. Samo smo srušili skelu.


MAJDA: Nije dobro to, Anice. Puno je vremena prošlo. Treba smrt prebrisati gradnjom.


ANICA: Ne mogu sama graditi kuće. Ne mogu sama prebrisati smrt.


MAJDA: Znači tako. (stanka) Imaš li jednu ljutu?


Anica izvuče rakiju iz ormarića u radnom stolu. Pruži majci rakiju preko stakla. Majda uhvati bocu tako da im se ruke ne dotaknu.

MAJDA (nagne iz boce): Uf, zaboravila sam kako je to... Ljuta ko pas.


Anica pruži ruku bez riječi, Majda joj doda rakiju, Anica otpije veći gutljaj.


MAJDA: Znači, od vjenčanja ništa?


ANICA (gucne rakiju): Svaka djevojčica sanja bijelo. Haljina kao svijet potpuna, kao svijet okrugla. Kad djevojčica naraste, haljina se više ne vrti. Ne okreće se. Mama, zašto mi se haljina više ne okreće?


MAJDA: Svijet se ne okreće, dijete. Lažu kada kažu da je zemlja okrugla. Zemlja je ravna, skliska kora. Zato dobro pazi gdje stavljaš stopala.


ANICA: Ne valja paziti. Ne valja gledati u korake. Trebalo bi živjeti. Trebalo bi biti mlad. Trebalo bi zaboraviti na vrijeme.


MAJDA: Mladost?! Kad je mladost znala s vremenom. Tek u smrti vrijeme nešto vrijedi. Kad sam bila mlada, krivo sam živjela. Kuću gradila, o nju se poskliznula, tvom se vjenčanju radovala, nisam ga dočekala. Stalno sam nešto čekala, a tako sam glupo trčala... Trčala, da mi je glava ostala visjeti na skeli.


ANICA: Stalno si mi govorila: «Nemoj otezati. Nemaš za ništa vremena».


MAJDA: Nije istina.


ANICA: Sad mi to kažeš.


MAJDA: Vremena ima. To je sve što imaš.


Stanka.


ANICA: Što će mi vrijeme  kad ga čujem kako mi curi? Za uhom mi dahće, ta životinja u meni.


MAJDA: Ne smiješ u vremenu misliti o vremenu. Znaš li kako se tjeraju muhe? Jedino ga tako možeš otpuhnuti. Onda ćeš ga živjeti.


ANICA: Kako? Kad bih ja to znala...


MAJDA: Ne možeš ništa znati prije vremena.


Stanka.


ANICA: Mama? Ne odlaziš valjda, već sad... Pa tek si stigla.


MAJDA: Čekaju te mušterije. Dug je red u bankama. Nekad se čekalo i puno dulje. Budi mi dobro, dijete. I da ne zaboravim: nemoj me tražiti po snovima, rupa u skeli ni u smrti mi nije draga.


Majda ustaje i polako ode, jednostavno i nečujno kako je i došla. Anica osluhne, osjeti se samom na cijelom svijetu.


ANICA: Mama?! Željela bih da si tu, kraj mene, da te mogu stisnuti rukama. Mama? (tišina) Mama!


Kraj prve slike.

PETI PRIZOR

Kod Anice. Anica dolazi mrtva umorna s posla, skida cipele i izvali se na kauč u poslovnom kostimu. Ulazi Mile.


MILE: Kupio sam danas sobni bicikl.


ANICA: Zašto?


MILE: Kako zašto? Moram malo... u formu. Galopirat ću ovdje ko jelen. Malo ću ujutro, malo uveče. Moram izgubiti stomak.


ANICA: Nikad nisi pazio na stomak.


MILE: E, pa došlo je vrijeme da pazim. Dosta sam se crvao po tom kauču.

Nekad kad sam zido... šta će ti vježbanje? Mokar si ko vol gore na skeli... Ništa stomaka! Mišice. A onda utoneš u taj kauč... Utoneš u vijesti. Debljaš se. Dan po dan.  I ode čoek...


ANICA (kao umorni eho): ...ode čovjek...


MILE: Ja mislio da će te razveseliti! Mogla bi ga i ti malo vozit.


ANICA: Mogla bi, ali mi se ne da.


MILE: Moraš pazit na sebe.


ANICA: Ne moram. Stare cure ne paze na sebe. Nemaju ni sobni bicikl.


MILE: Nisam ja tako mislio... Anice?!


ANICA: Samo su muškarci mogli smisliti taj izraz. Frustrirani muškarci koji su se oženili prerano i poslije bili nesretni.

MILE: Kaže se isto „stari momak“. Ko je onda to izmislio?


ANICA: „Stari momak“ nije isto što i „stara cura“. Nije i nikad neće biti. Ona vam je znate ostala «stara cura», tako je govorio moj profa na faksu o svojoj vlastitoj kćerki.

«Ostala stara cura»! Kao da žena može samo ostati u drugom stanju ili ostati stara cura. Nisam završila faks radi takvih.


MILE: Nis završila faks jer nisi tjela učit.


ANICA: Znaš ti dobro zašto nisam završila faks. Povraćalo mi se od nacrta za kuće... pa ajde ti onda crtaj...


Stanka. Mile joj prilazi.


MILE: Anice, dušo, sve bi dao da imam tvoje godine. Istina, to jesu, onaj... rubne godine...


ANICA: Rubne, da se možeš porezati na njih.


Stanka.


ANICA: Koja je sad? Fani, Miranda, Irena, Anita?


MILE: Ti misliš da sam kupio bicikl radi žena? E, pa nije istina, kupio sam ga za sebe.

ANICA: Molim te, nemoj me više upoznavati ni s jednom od njih. Jer ionako su sve iste.

MILE: E, jesi napeta u zadnje vrijeme. Anice, ja imam pravo na život.


ANICA: I ja, tata, imam pravo na život. Meni ne odgovara da me upoznaješ ni s jednom od njih. Niti da ih dovodiš ovdje gdje ja živim.

Stanka.


MILE: Prije ti to nije smetalo.


ANICA: Smetalo me. Ali ti to nisam rekla.

Stanka.


MILE: Je li? Pa i mene smeta što se ovaj tvoj vucara po kući, a ja moram hodati na prstima! Ko da imamo malu bebu s cuclom u kući!


ANICA: Mirko ovdje više neće spavat, pa ti neće smetat.


MILE: A tako. (ispitivački ) Je li ti Miro nešto rekao?


ANICA: Nije, što bi mi rekao? Samo kažem da više ovdje neće spavat.


MILE: E, pa hvala bogu. Jeste se svadili...?


ANICA: Tata, molim te, ne razgovara mi se... Rekla sam ti što te molim. Hoću mir. Hoću o svemu razmislit. Ovdje gdje živim. Ovdje gdje nosim novac. Ovdje gdje ti perem čarape.


MILE: Ne moraš ti meni prati čarape. Prat ću si ih sam.


ANICA (iznervirano): Dobro, onda operi i moje!


MILE: E, pa kad smo do čarapa došli. Moram i ja tebi nešto reći...


ANICA (očajno): Ne razgovara mi se...


MILE: Miro nije čovjek za tebe. Nikad ti to nisam tako reko... ali...  Nije on čoek šta će uzet život u svoje ruke.


ANICA (razdraženo): Zašto mi to sad? Čemu to sad?!


MILE: Ne znam. Valjda mi dosadilo čekanje.


ANICA: Tebi je dosadilo čekanje?! Tebi? A što ti čekaš još u svom životu da je tebi dosadilo čekanje?


MILE: Čekam da te vidim sretnu.


ANICA: E, pa ne moraš više čekati jer to dočekati nećeš...


MILE: Nemoj tako, Anice. Da ja vidim da on nešto oće, da se trudi ko neki...  da nešto mijenja...  ja bi ti reko ostani uz njega... ustraj...  ali on nije taki. I nikad taki neće bit. On je u toj nekoj depresiji, ili tako nešto... ništa nije uspio... nije uspješan... nije još svoj čoek...

Stanka.


ANICA: Neću razgovarati. Neću. Hoću mir. Hoću biti sama. Pustite me... pustite me svi na miru!


Anica se rasplače. Stanka.


MILE: Ako dođu ovi s biciklom,  dostava, reci im da ga stave tu. Malo ću se prošetati. Družit se s ljudima.


ANICA (bijesno): Ako dovedeš ijednu doma, kunem se da ću joj noktima iskopati oči!


MILE: Anice, što to govoriš? Anice, što je tebi?


ANICA: Ozbiljno ti govorim. Ne želim njihove ruževe skupljati po zahodu, ne želim njihove najlonke u košu za smeće... ne želim parfeme, ni uvele ruže... Ovo je moj stan. Moj. Nisam u njemu komad namještaja.


MILE: Anice... ti zbilja... ovo je i moj stan... imam li ja neki drugi stan osim ovog?


ANICA: Nemaš jer ga nisi htio graditi.


MILE: Nemoj mi tako Anice... nismo mogli nakon Majdine smrti, miješati malter.


ANICA: Mama je umrla prije šest godina. Još malo bit će i sedam.


Stanka.


MILE: Čekaj malo, jel ti to meni zamjeraš što se ovaj tvoj nije pomako s mrtve točke šest godina? Kuće trebaju graditi mladi ljudi. Gdje sam ja više za to?


ANICA: (stanka) Rekla sam ti što sam htjela, mislim da je kuća ovako ili onako trebala već biti sagrađena, a sad me, molim te, pusti...


MILE: Idem... život mora ići dalje. Ne može stajati na mjestu. Neće. Ako nešto ne ide...treba pustiti ko one brodiće na rijeku... pa... pa, jer ionako rijeka plovi dalje... samo ko će pustiti brodiće na rijeku... ti...ti jer niko drugi neće... možda je došlo vrijeme da pustiš brodiće... život ne čeka...


ANICA: To je mama stalno govorila. I stvarno je nije čekao.


MILE: Majda je sve radila brzo. Za nju nije bilo odgađanja. Nije bilo čekanja. A opet, što je dočekala...


ANICA: Bila sam joj danas na grobu.


MILE: Danas?


ANICA (povrijeđeno): A zašto ne danas? Ima li poseban dan kad se mora ići mami na grob?


MILE: Valjda nema.


Stanka.


ANICA: Ti nisi dugo bio. (napadački) Zašto joj više ne ideš na grob?


MILE: Otić ću. (stanka) Ti znaš da sam ja tvoju mamu volio više nego ijednu drugu...


ANICA (prekine ga): Tata, molim te. Danas mi nemoj to ponavljati... to slušam već godinama...


MILE: Anice, je li sve u redu?


ANICA: S grobom? Je.


MILE: Mislim... s tobom?


ANICA: Nije.


Stanka.


MILE: Dobro, kad nećeš reći što ti je, što ja tu mogu. Mogu li ići sada?


ANICA: Je li te ja držim?


MILE: Idem ja, da.


ANICA: Lijepo se provedi.


MILE: Oću, dušo.

Mile izađe. Anica gleda za njim, zatim ustane i priđe mjestu gdje bi trebao stajati sobni bicikl. Gleda prazno u pod.

ŠESTI PRIZOR

Grad. Ulica. Noć. Miro pijano tetura, Crni ga jedva pridržava. Iznad njihovih glava vjetar se igra s plastičnom vrećicom.


MIRO: Vidiš ovu vrećicu? Ova vrećica ima doživljaje! Ova vrećica ima život! A ja?!

Moj je život džep pun papirića od dućana, mrvica, razmrvljeni račun, to je moj život.

To sam ja! (podere račun i pusti da ga odnose vjetar).

CRNI: Život je život. Jebi ga, svima je život takav.


MIRO: Nije, Crni. Tebi tvoj život nije takav.


CRNI: Je. Moj je život isti takav, samo ja to ne znam tako... razmrvljeni račun... pa ti si pjesnik Miro... Pravi pjesnik.


MIRO: Pravi pjesnik sa šmrkom. Šmrkom malo lijevo... malo desno... I nastane pjesma.


Smiju se pijano.


CRNI: Idemo doma. Previše smo popili.


MIRO (molećivo): Nemoj doma! Nemoj sad, molim te, samo da ne idemo još doma.


CRNI: Ne možemo se ovak vuć po cesti...


MIRO: Ti si... zaboravio... sutra mi ne radimo... sutra je nedjelja...


CRNI: Znam ja dobro da je sutra nedjelja... Ne mogu ženi svaku subotu doć naliven... Trudna mi je žena, jebote!


MIRO (prisjeća se pijano): Da, da trudna je. Pa bravo, čestitam!


CRNI: Pa hvala! I sad, idemo doma!


Krenu, Miro pijano posrće. Zatim naglo promijeni smjer, vraća se. Crni ga više ne može držati pa ga negdje prisloni.


MIRO: Misliš Crni, da svi mi živi, zauzimamo prostor drugima i da trebamo odapeti da drugi ljudi žive?! A?! Odgovori mi... Tako moja stara živi. Ne živi ona... ona zauzima prostor. A mi... dok čekamo da odapne, ni mi ne živimo i mi zauzimamo prostor. Tako čekamo žive da već jednom umru da možemo i mi mrtvaci doći na red.


CRNI: Kakvi mrtvaci, jebote, ja sam još uvijek živ!


MIRO: Svi mi stojimo i čekamo u redu za smrt jer smetamo... krademo kvadrate onima što su više živi od nas, onima s više smisla za život, onima boljima od nas...


CRNI: Previše misliš, stari. To ti nije dobro. Previše misli i alkohola, to ti je put u ništa.


MIRO: Znam ja kako se to dogodilo... sve ti se na svijetu ubrzalo... toliko se ubrzalo da... moraš najprije umrijet da bi živio... I sve to zbog kvadrata u koje treba ugurat život. Ima li negdje drugdje dovoljno mjesta? Jer ovdje se tiskamo ko u grobu.


CRNI: Ajde, nije sve tako crno ko što misliš... kad je beba na putu, kvadrati se sami nekak stvore. Evo, nas ti je bilo četvero u onoj maloj kućici, a sad nas bude sedmero... pa nekak budemo... budemo se stisli... dok se ne dogodi nekaj bolje...


MIRO: Kakvo bolje?! Budete se stisli dok tvoji ne umru i ne ostave vam zvišak prostora.


CRNI: Ti si previše popil i sad te spopal taj neki... mrkli mrak.


MIRO: Crna rupa. Znaš ti koliko ima prostora... tamo... u crnoj rupi?

Tamo se ne tuku za kvadrate.


CRNI: Ajde idemo! Vodim te doma.


MIRO: Neću doma!


CRNI: Možda kod Anice?!


MIRO (pijano rezolutno): Kod Anice ne!


CRNI: Kaj, svađali ste se? Pa gde da te otpeljam?


MIRO: Ja ću... prespavat ću u parku... pa ću ujutro kad stara ode na misu... uvuć se u krevet...


CRNI: Daj, ne možeš spavat u parku!


MIRO: Jedino tu mogu! Ne mogu doma, ne mogu kod Anice, ne mogu više ni u kamionu, ali zato mogu ovdje...!


Miro se izvali na klupu. Više se ne miče.


CRNI: Kak sam glup da sam pustio da se tak napiješ... baš sam idiot! Kaj da ja sad radim?! Doma ću nanervirat trudnu ženu i starog molit da te skupimo prije neg te skupi murija. Baš super, baš krasno... e jebemti... (traži riječ) kvadrate...!


Crni neko vrijeme oklijeva, obilazi klupu, pokrije Miru jaknom, zapali cigaretu i ode.




DRUGA SLIKA


Zvuk kamiona gradske čistoće. Poljevači ulica  čiste ulice šmrkovima. Kad primijete Miru na klupi, šmrkovima zaobiđu to mjesto. Još neko vrijeme čiste, promatrajući čovjeka koji spava na klupi. Na odlasku  za njima ostaju samo pršteće kapi vode. Kroz vodu koja u slapovima pršti pod uličnom rasvjetom, ukaže se sjena čovjeka. Poljevači ulica isčeznu, a sjena se približi klupi i sjedne pored zaspalog Mire.

OTAC: Večeras ne radiš?


MIRO: Tko je? A to si ti, tata. Kako si me našao?


OTAC: Nisam te morao dugo tražiti. Od birtije...do birtije...


MIRO (opravdava se): Večeras ne radim. Slobodan sam čovjek. (stanka) Znaš da sam te posjetio?


OTAC: Znam. Vidiš da sam odmah ustao iz groba. Nije te bilo godinama.


MIRO: Svinja sam tata, znam.


OTAC: Nisam ni ja nikad svom tati bio na grobu. Bio je svinja.


MIRO: Ti nisi bio svinja.


OTAC: Ali sam bio glup. Otišao sam prije vremena. Nisam se čuvao. Nisam mislio na tebe.


Stanka.


MIRO: Kad si došao, mislio sam da je to neki beskućnik.


OTAC: Pa i dobro si mislio.


MIRO (izazivački): Što hoćeš? Sad ćeš mi se još i ti žalit da nemaš dosta mjesta u

crnoj zemlji?! I mrtvaci se bore za kvadrate? Iza svega što čovjek radi stoje samo sebični interesi. Bio on živ ili mrtav...!


OTAC (smireno): Nisam zato došao. O mom stambenom prostoru možemo drugi put. Došao sam vidjeti što ćemo s tobom.


MIRO (razveseli se): Došao si radi mene?


OTAC: Da.


MIRO: A ja sam bio na tvom grobu radi sebe.


OTAC: To je u redu. Ti si živ. Ti si mi sin.


Stanka.


OTAC: Gomilaju ti se sranja. Nešto moraš napraviti.


MIRO: Neka se gomilaju, neka se samo gomilaju.


OTAC: Nije dobro pustiti lavinu da se kotrlja.


MIRO: Nemoj mi... samo ti mi nemoj dijeliti savjete! Svi bi htjeli da ja nešto mijenjam, svi bi nešto poduzimali za mene, a ja bih htio jedanput u svom životu ništa ne pokušavati, ne truditi se, htio bi biti sam ovdje, zuriti u nebo...


OTAC: ...i dobro se našvasati...


MIRO: I to...


OTAC: I ja sam prečesto želio to isto. I eto mi sad...


MIRO: Zuriti u prazninu... sklopiti oči...


OTAC: Ti bi živio ko da si već mrtav?! E, sine moj...


MIRO: Živio bi malo ko ti tata, da vidim stvari iz druge perspektive. Kad si mrtav onda možeš dobro pogledat svoj život... pratiš ga udaljen od sebe živoga... barem za korak... barem na neko vrijeme... dok ne vidiš dobro gdje to taj tvoj život bez tebe živog ide.


Stanka.


OTAC: Dobro, sine. Pa onda učini tako.


MIRO (iznenadi se): Nećeš mi govorit što moram, kako moram, kada moram...?


OTAC: Samo jedno se... mora.


Stanka.


OTAC: Ipak, reći ću ti nešto. To što se mora, ne smije, u životu, doći prerano. Prije vremena umrijeti, glupo je. Gubitak je.


Otac vadi vrećicu s kokicama iz unutarnjeg džepa kaputa.


OTAC: Hoćeš kokice?


MIRO: Otkud ti?


OTAC: Našao sam. Netko ih je ostavio u parku. Dobre su... Hoćeš?

Miro uzima kokice. Nasmiješi se.


MIRO: Sad smo pravi beskućnici.


OTAC (nasmije se): Jesmo, beskućnici jesmo.


U vedrom raspoloženju mrtav otac i živi sin, jedu kokice na klupi u parku. Kraj druge slike.

Kraj prvog dijela.



DIO DRUGI


SEDMI PRIZOR

Između prvog i drugog dijela prošla su tri mjeseca. Mirov stan. Miro i Anica su usred razgovora koji , očito, zapinje. Sjede na dovoljnoj udaljenosti jedan od drugoga.


MIRO: Zašto si zapravo došla?


ANICA: Došla sam zbog tebe.


Stanka.


ANICA: Ne vjeruješ mi?


MIRO: Došla si vidjeti kako sam, a nisi došla zbog mene.


ANICA: Pa dobro. Kako si?


MIRO (s blagom ironijom): Nikad bolje. A ti?


ANICA (odgovori istom mjerom): I ja sam odlično. Idem opet na tulume kao u srednjoj. Samo što ništa više nije kao u srednjoj. Inače sam doma. Sjedim i mislim. Zašto još uvijek živim tako kako živim? Zašto sam ostala u kući koja mi je ubila mamu?


MIRO: Kuće, ipak ne ubijaju.


ANICA: Ova me je ubila. (stanka) Kao da joj jedna smrt nije bila dosta, kao da hoće još crnila, kao neka sipa iznad moje glave... tako se nesreća zalijepila za zidove.

I zalijepila mene i tatu.


MIRO: Nije vas zalijepila nesreća, ni skela s koje se mama srušila. Vas je zalijepila ta neka... ljubav za nesrećom. Stalno taj neki život blizu smrti. Godinama ste nesreću dobro zaljevali. Neka cvjeta. A onda te odjednom uhvatila panika. Sada bi htjela stići svo to vrijeme koje si posvetila maminoj smrti.


ANICA: Miro, htjela sam se maknuti. Nisi htio graditi, u redu, idemo u neki stan zajedno... Htjela sam s tobom...


MIRO: Htjela si se maknut. Ja u svemu tome nisam baš važan.


ANICA: To nije istina.


MIRO: Nisi mi nikada oprostila što onda nisam htio napraviti kat na toj nesretnoj kući. Mi smo se raspali nakon toga...


ANICA: Sad mi još samo reci da smo se raspali radi te kuće?! To je ludo, to nije istina!


MIRO: Možda je ludo, ali je istina.


Stanka.


ANICA: Reci mi, jesmo li se raspali zbog te kuće, ili zbog nas?


MIRO: (šuti).


ANICA: Odgovori mi, molim te! Molim te! Reci mi, hoću to znat, važno mi je!


MIRO: Ne znam.


ANICA: I ti se samo tako miriš s tim da ne znaš?


MIRO: Dogodilo se tako.


ANICA: Ali zašto se dogodilo?!


MIRO: Ne znam, negdje smo pukli. Ja nemam muški nagon za dokazivanjem, ja nemam potrebu radit kuće, ja sam dečko iz kvarta koji pere ulice... ja ti nisam dovoljno dobar. Uvijek ću bit takav. Neću se mijenjati, nemam valjda inicijative. Nisam ti dovoljno dobar.


ANICA: Vidiš, to više nisam mogla. Ta tvoja potreba da o tebi loše mislim. Ti me stalno guraš od sebe. Ti si taj koji zalijeva nesreću... Tebi je mamina smrt bila dobar izgovor da se ne maknemo s mrtve točke.


MIRO: Tada mi nisu trebali nikakvi izgovori... čekali smo da se stvari stišaju. U međuvremenu se i sve drugo...


ANICA: Što?


MIRO: Stišalo.


Stanka.


ANICA: Nije se sve stišalo... mi smo sve stišali. Umjesto kuće sagradili smo grobnicu, pokopali mamu... i sve «stišali»! Nismo znali živjeti dalje...


MIRO: Ne možeš na silu živjet dalje.


Stanka.


ANICE: Da, ne možeš.


Anica se sprema otići.


MIRO: Anice... Čekaj...


Miro joj prilazi, Anica nije sigurna hoće li mu se približiti. Ostane stajati na svom mjestu.


MIRO: Ako sretneš moju mamu... nisam joj rekao da mi...više nismo zajedno...


ANICA (razočarano): To je tebi važno. To da nisi rekao svojoj mamici.


Anica krene prema vratima.


MIRO: Ne. Nisi me shvatila. Nisam joj rekao jer sam mislio da... možda... nije gotovo. Među nama. Svađali smo se i prije... pa smo se i mirili.


Stanka.


ANICA (ljutito): Ti stvarno misliš da ću ja doma plakati i čekati tebe da se nakon tri mjeseca barem javiš! Žao mi je. Nisam te čekala. Bila sam s frajerima. Skupljala sam ih po tulumima... Razvedene, ćelave, debele, nisam birala.


MIRO: Lažeš. Nisi ti takva.


ANICA: Jesam. Droca sam. Nije mi krivo. Nije mi žao. Neki od njih su bili čak i dobri prema meni. Neki su bili odvratni. Sve to mi je trebalo.


MIRO: Lažeš. Nisi to... mogla...


ANICA (prekine ga): Jesam. Jedino nisam dobila novce od njih. Inače sam po svemu drugom prava, pravcata drolja.


MIRO: Zašto to govoriš?


ANICA: Nije ti ugodno to čuti o meni. To sam i htjela...


MIRO: Bojim se da ti nisi dobro...


ANICA: Za sebe se trebaš bojati. Trebaš se jako prestrašiti. Gdje je taj čovjek u kojeg sam se zaljubila? Nema te, čovječe!

Nekoliko trenutaka ostanu u tišini. Zatim se čuje otključavanje ulaznih vratiju i ulazi Mirova mama. Vidljiva je promjena njezinog izgleda: dobro je raspoložena, zarumenjenih obraza, uređena je kao gospođa pred kojom je život. Miro i Anica s nelagodom pogledavaju jedan drugoga.


MAMA: Pa je li to moja Anica?!

Mama priđe i zagrli Anicu, Anica joj jedva uzvrati zagrljaj.


ANICA: Dobra večer, teta Brankice.


MAMA: Dobra večer! Nadam se da ne smetam. Da sam znala da si tu, pa mogla sam  još ostati vani. (prijekorno) Miro, zašto mi nisi rekao da će doći Anica?


MIRO: Zato što ni ja to nisam znao.


ANICA: Nije važno, teta Brankice, idem ja sad.


MAMA: Pa čekaj malo...dugo te nisam vidjela...


ANICA: Moram u grad. Imam neki dogovor.


MIRO: Anica se žuri u grad, mama.


MAMA: Dobro, dobro... pa stići ćeš. Tako sam, djeco, sretna što vas vidim zajedno.

Uopće vas ne viđam u zadnje vrijeme. Ovog mog nikad nema doma...


MIRO: Mama, tebe često nema doma u zadnje vrijeme.


MAMA (Anici): Ima Miro pravo. Malo sam se raspustila. Pa vi ništa ne pijete! Miro, nisi Anici dao ništ...


ANICA: Rekla sam da neću ništa. Hvala.


Neugodna stanka.


MAMA (nastavlja u istom, veselom tonu): Onda, djeco, ima li neka dobra vijest? Ima li? Ima?


Miro i Anica se pogledaju u neprilici.


MIRO: Mama, ne razumiješ...


MAMA: Sve ja razumijem, sve ja znam. Svakome se u životu može dogoditi mala kriza. Kad sam ja bila u krizi, ja bih se samo bacila na posao. Dođu nove haljine, nove ideje, nabori, divni novi uzorci, sama ljepota i čovjek zaboravi na krizu. Sve je na kraju u ljepoti. U onome što hrani dušu.


ANICA: Gospođo Brankice, ja sad zbilja...


Mama vadi iz vrećice tkaninu točkastog uzorka. Prečuje Aničinu ispriku.


MAMA: Vidi, Anice, što sam si danas kupila u gradu? Misliš da su ove točke prevelike za moje godine?


ANICA: Ne. Baš mislim da su vam jako lijepe te točke.


MAMA: Ma nego što! Jedanput se živi, kažem ja! Neka je sve točkasto. (značajna stanka) Djeco moja, kad već vi nemate neku novu vijest za mene, možda imam ja za vas.


Anica i Miro je pogledaju upitno.


MAMA: Dogodilo se nešto lijepo. Prije tri mjeseca... bio je baš pun mjesec, nije sad to važno, ali ja volim pun mjesec...


MIRO: Kao vampiri...


MAMA (s laganim prijekorom): Miro! Ja volim kad je grad osvjetljen, kad sve blješti, kad je sve čisto i novo kao u izlogu. Uglavnom... ja sam šetala gradom, gledala izloge i srela sam tvog tatu, Anice. Otišli smo na kavu. Pričali smo o vama...


ANICA (tupo ponovi): O nama?


MAMA: ...o svemu. I tako smo se sastajali. Svaki dan smo se sastajali.


Stanka. Mama uzima zraka, Anica i Miro odjednom se zainteresiraju.

MAMA: Djeco, ne znam kako to reći da ne ispadne neprilično. U mojim godinama. Djeco, mi smo se zaljubili! Tvoj tata me je zaprosio, Anice.


Tišina. Anica i Miro se oglase u isto vrijeme.


ANICA: Molim?!


MIRO: Mama, što to govoriš?


MAMA: Nismo vam htjeli ništa reći, u početku. Pomalo smo se i tajno sastajali.

Ali onda je veza postala ozbiljna. Odlučila sam: reći ću vam! Pa može nas netko slučajno vidjeti na kavi u gradu i misliti da nešto tajimo od vas... a mi ništa ne tajimo. Mi se volimo.Volimo se i planiramo vjenčanje. Čim prije, tim bolje!


Nekoliko trenutaka potpuni tajac. Zatim se Miro počne histerično smijati.


MAMA: Zašto se smiješ? Miro?! Zašto se tako smiješ?


Miro se ne može prestati smijati.


MAMA: Daj prestani! Prestani se smijati!


Miro se i dalje smije. Aničina zapanjenost skrene u ljutnju.


ANICA: Ne, to ne može biti!


MAMA: Anice...


ANICA: Kako ste mogli?! Kako ste mogli meni iza leđa?! Zašto mi ništa niste rekli?!


MAMA: Iza kakvih leđa... Anice, zašto vičeš? Mislila sam da će vam biti drago. Nismo mi to htjeli. Dogodilo se...


ANICA: To se nije... smjelo dogoditi... Ja ću...

Anica istrči iz stana. Miro se i dalje smije, zatim naglo prestane i sad nekako jadno i ispražnjeno gleda u pod.


MAMA: Što joj je?!


MIRO: Ti nisi normalna! Znao sam ja da nisi... ali ovo sad, ovo je najmanje normalno od svega što si u živo...


MAMA (prekine ga): Što pričaš Miro?!  Ja nisam normalna? Ja sam se sasvim normalno zaljubila.


MIRO: U oca moje cure.


MAMA: On joj nije tata. On joj je očuh.


MIRO: I onda je to sve u redu!


MAMA: Nisam birala u koga ću se zaljubiti. Ti misliš da nije normalno da se ljudi zaljubljuju u mojim godinama? To ti misliš?


MIRO: Deset godina si pričala o grobljima, mrtvacima i smrti, sve si nas pokopala prije sebe, a sad...?!


MAMA: E, pa život je malo i nepredvidiv!


MIRO: Ja ne mogu vjerovat. Ja to ne mogu vjerovat. To nije normalno! To je ludo!


MAMA: (uvrijeđeno) Dobro Miro, ako ti tako misliš, dobro... ali meni vi niste normalni, ti i Anica niste normalni. Što se to više čeka? Zašto se više ne vjenčate?


MIRO: Možda zato što smo prekinuli.


Stanka.


MAMA: Molim?


MIRO: Anica i ja nismo više zajedno.


MAMA: Kako? Kad se to...?


MIRO: Prije tri mjeseca!


MAMA: Tri mjeseca?! Zašto mi to nisi rekao?! Zašto se to dogodilo? Kako se to dogodilo? Nakon toliko vremena... Zašto mi nisi rekao?


MIRO: Vidiš zašto, mama. Ne bih podnio tvoja pitanja.


MAMA: Zna li on? Ništa mi nije rekao... Kako mi nitko ništa nije rekao? Je li mu rekla? Ali ne razumijem?! Zašto si je pustio da ode, Miro? Zašto je nisi zadržao?


MIRO: Mama... nemoj me, molim te, više ništa pitati.


MAMA: Trči za Anicom! Objasni joj! Pogriješila sam. Trebao joj je on prvi reći. Ona je vezana uz njega... Hajde... trči... ja ću...


Mama izleti van, trči za Anicom. Čuje se u offu: Anice! Anice, čekaj! Nekoliko trenutaka tišina. Zatim se mama vraća. Na njoj nije ostalo ništa od lepršavog ulaska, vidno je uzrujana, djeluje staro i umorno.


MAMA: Došla je, a ti si je opet pustio da ode. Zašto ti hoćeš biti takav gubitnik?


MIRO: Takav sam. Destruktivan na oca.


MAMA: Ne spominji mi sad oca.


MIRO: Zašto ne sad? Baš je dobro to sad... Bio sam mu na grobu. Raspitao sam se za grobnicu. Svakako bi ga trebali premijestit prije tvog vjenčanja. Isteko mu je rok. Zemlja će se razrovat, trebat će za druge koji dođu privremeno, a mi moramo kupit nešto trajno. Ili pravu grobnicu ili barem nišu. Imam i cjenike! Hoćeš pogledati?! Grobnica je puno skuplja, niša je jeftinija...


MAMA: Prestani!


MIRO: Ne odgovara ti razgovor o mrtvacima, sad kad se udaješ? Pa žao mi je. Možemo onda o konfetima. Možemo o mladoženji. Ne bih nikad rekao da je on tvoj tip.


MAMA (ozbiljno): Svi moji tipovi su odavno u grobu, a pored mene je sad živ čovjek, normalan, vedar. Čovjek se zaljubi. U nekoga tko baš i nije njegov tip. Samo se zaljubi. I to je baš dobro, baš je jako dobro. Sretni smo! Htjela sam da ovo bude sretna vijest. Htjela sam da se veselite skupa s nama.


Miro se sprema otići.


MIRO: Veselit ćemo se mama, ima vremena! Ja ću se danas proveselit!


MAMA: Zašto ste prekinuli?


Stanka.


MAMA: Čuješ Miro? Kamo ćeš?


MIRO: Idem proslavit s ekipom s posla! Ne udaje mi se mama svaki dan!


MAMA: Miro... nemoj opet cijelu noć... nemoj spavati na klupama... nemoj da ne znam di si...!


MIRO: Ma ne brini, mama. Mi ćemo se samo veseliti. Što da kažem dečkima: kad je datum vjenčanja?


MAMA: Miro, čekaj... Što će biti s tobom i Anicom?!


MIRO: Poslije, mama. Sad ćemo se veseliti!

Miro izlazi. Mama zbunjeno ostane stajati. Zatim ugleda točkastu tkaninu prebačenu preko kauča. Dodirne ju, odsutno kao da je strano tijelo unijela u stan.



TREĆA SLIKA

Pojavljuje se izlog blještavog, osvjetljenog dućana s raskošnim vjenčanicama. Lutke u izlogu stoje ukočeno u pozama. Između lutaka u izlogu, postupno se razabire Mama. Stoji svečano odjevena u vjenčanicu i drži raskošan buket cvijeća.  Dolazi Miro u radnom odijelu poljevača ulica i uzima šmrk kojim čisti ulicu.

MIRO: Nikad ti to neću reći. Bojao sam se izloga kad sam bio mali. Mislio sam da su tete u njemu žive. Mislio sam, zašto su tete ukočene ako su žive? Nikad ne gledam izloge dok perem ulice. Nikad ne gledam stakla s mrtvim tetama.

Dolazi Anica i u bijesu lupa po staklu izloga. Na njezine povike i lupanje dolazi Mile odjeven u radničko, zidarsko odijelo i mrtvi: Mirov otac i Majda.


ANICA: Razbit ću staklo! Razbit ću ga! To je trebalo biti moje vjenčanje! Moji snovi u bijelom!


MAMA: Psssst! Bijelo je čisto. Bijelo je tišina.


ANICA: Ja sam mladenka! Ja sam mladenka! Ja sam mladenka! Ja sam mladenka!

Anica posustane u bijesu i sjedne na pod gledajući scenu između Majde i Mile.


MAJDA (Mili): Kako si mi to mogao napraviti? Nije ti bilo dovoljno ono sa skelom? Procijep za koji samo ti znaš. Dovoljan za nogu, dovoljan za smrskati lubanju. A sad još jedan procijep. Procijep u vremenu. Stari umjesto mladih. Kako si mogao?!


MILE: Oprosti Majda, zaribo sam skelu, zaribo sam Anicu. Ljuta je i mrzi me.

Previše me mrzite. Nisam kriv što te naša kuća ubila. Nisam kriv što sam se zaljubio.


MAJDA: Nije me ubila naša kuća. Ubila me tvoja skela koju nisi dobro napravio.


MILE: Skelu jesam zafušo, ali nisam kriv! Pentrala si se prije vremena. Htjela si vidjeti pogled s gornjeg kata. Prije vremena. Sad vremena više nemaš.


MAJDA: Nikakav ja pogled od suza nisam vidjela. Nemam vremena, ali ga nema ni Anica. Zašto ga ona nema? Predugo je čekala. A što je dočekala? Moju smrt i tvoje vjenčanje.


OTAC: Nije fer, život nije fer...


MAJDA: Ne život, smrt nije fer. Nije fer, nije fer, nije fer...! (Miri) Ti si kriv za ovo. Starci se ne bi zaljubljivali da si na vrijeme oženio moju Anicu. Već bi vam djeca meni na groblje cvijeće nosila.


MIRO: Žao mi je što sam vas i mrtvu  razočarao. Ja s vašim očekivanjima nemam ništa.


ANICA: Vidiš mama, on je sada takav. On više nije onaj dragi Miro... kojeg si poznavala. Kojeg sam poznavala. Bože, zašto sam ga čekala šest godina?


MAJDA (Miri): Zašto nisi oženio moju Anicu?


MAMA: Zašto nisi, sine?


ANICA: Kako bi vam on odgovorio kad ne zna. On ne zna!


MAJDA: Odgovori mi. Imam pravo to znati.


MILE: Zato jer je ne voli. Kako vam to ne ide u glavu?


OTAC: Pustite ga. Sve mi je rekao kad smo jednom jeli kokice... ali tu tajnu nosim u grob.


MAMA: (Ocu) Kakve sad kokice? Kakve gluposti ti pričaš?


OTAC: (Mami) S tobom razgovaram samo o svom grobu. Ne mislim pričati o tvom vjenčanju.


MAMA: (Ocu) Ni ja ne želim pričati o svom vjenčanju. S tobom mogu samo o tvom grobu.


OTAC: (Mami) Nikad mi nisi oprostila što nisam nosio kravatu na našem vjenčanju.


MAMA: (Ocu )Oprostila sam ja tebi. Sve sam ti oprostila. I kravatu i alkohol. I sve drugo što se uopće može oprostiti. Molim te, sad se vrati u grob. Preselit ćemo te već jednom. Ovoga puta zakopat ćemo ti kosti zauvijek.


OTAC: Vidim ja kako se ti brineš o mojim kostima!


Mile sjedne pored Anice i tješi je.


MILE: Oprosti, Anice, zaljubio sam se. Dogodila mi se ljubav.


MAMA: Oprosti, Miro, zaljubila sam se. Dogodila mi se ljubav.


MILE i MAMA: (svima) Oprostite ljudi, dogodila nam se ljubav.


ANICA: Meni se nije dogodila. Dogodilo mi se da nemam ljubavi, da je ljubav ništa. Ljubav nije ništa. Ljubav nije bila ljubav ako se pretvorila u ništa. A sad mi se dogodilo ništa.


MIRO: Nije se ništa samo tebi dogodilo.


ANICA: Nisam uopće ni željela vjenčanicu. Sanjala sam jednostavnost. Boja bijele kave, mali stručak jaglaca s planine.


MAMA: A ja baš volim bijelo. Bijelo je čisto. Kao da sam obukla tišinu.


ANICA: Smrt isto tako dolazi u bijelom!


MAJDA: Ne govori to, dijete, ne spominji smrt... opet me ubije kad mi o smrti ti govoriš.


MAMA (razočarano): Nitko ne podnosi da smo se zaljubili. Nitko ne podnosi da se volimo. Ni živi mi mrtvi. Nitko više ne podnosi ljubav.

Mile uhvati mladenku Brankicu ispod ruke. Iza njih sablasno hodaju Otac i Majda. Mala povorka s mladom u vjenčanici koja sliči pogrebnoj, udaljava se. Miro u njih uperi svoj šmrk.


MIRO: Sve ću isprati, sve ću oprati, sve će vas voda odnijeti.


Miro šmrkom otprati malu povorku, neke žive, a neke mrtve. Zatim uperi svoj šmrk prema izlogu s vjenčanicama. Voda pršti po staklu izloga, ostavljajući dojam pokislih mladenki. Nestane izlog. Na podu, Anica slomljeno leži kao odbačena lutka. Kraj  treće slike.

OSMI PRIZOR

Mirov stan. Mama se uređuje za izlazak. Miro sjedi, držeći noge na stolu.


MIRO: Ideš na spoj?


MAMA: Nemoj biti takav.


MIRO: Kakav? Samo te pitam da li ideš na spoj?


MAMA: Idem da.


MIRO: Hoćeš da ja idem van da možete doma... ono... bit sami?


MAMA: Miro, ja sam još uvijek tvoja mama, nisam nikakva šiparica i ja ti zabranjujem da tako razgovaraš sa mnom.


MIRO: Samo pitam. I ti si ponekad izašla da ja i Anica budemo na miru, pa sam htio, ono... vratit cimerici uslugu.


MAMA: Miro, ja ti nisam cimerica! I znaš što, baš dobro da se udajem i da više nećemo živjeti zajedno jer ovo više nema smisla. Ti si mlad čovjek, trebao bi živjeti bilo kako, ali ne sa svojom mamom.

Mama bez pozdrava izađe. Miro ostane sam gledajući za njom. Ispod tepiha, iz ormara ili kauča pojavljuju se njegovi prijatelji, kasnije i Šef s posla.


ADAM: Ideš! Mamica mu je nabila nogu!


MUTAVI: Baba je još sočna.


ADAM: To je za tebe stari, stvarno, ono, karmičko čišćenje.


MIRO: Nestanite!


Adam i Mutavi nestanu, Crni ostane.


MIRO: Molim te, i ti odi. Htio bi malo odspavat.


CRNI: Idem, sam mi reci kaj je bilo kod šefa? Čul sam da te pozval.


Crni promatra scenu između Mire i Šefa. Ulazi Šef, prođe pored Mire gledajući mu u cipele. Scena teče kao u uredu, Šef sjedi za stolom, dok Miro nespretno prebacuje težinu s noge na nogu i jedva čeka da se riješi tog razgovora.


ŠEF: Jasno vam je zašto sam vas pozvao.


MIRO: Ne. Nije.


ŠEF: Ne znate ili se pravite da ne znate. Dobro... Zaboga ,Miro, pa nismo mi hotel. Ako već nemate gdje s djevojkom, postoje jeftini moteli. Mogu vam osobno preporučiti neke, ali da ćete to raditi na «zadnjem sjedištu moga auta» kao što kaže pjesma...


MIRO: Ovaj... Nisam bio s djevojkom. Sam sam bio. Spavao sam.


ŠEF: Spavali ste? Na radnom mjestu? U kamionu gradske čistoće?


MIRO: Ne. Da. Na radnom mjestu ali nakon radnog vremena.


Stanka.


ŠEF: Koliko ste noći tako spavali na svom radnom mjestu?


MIRO: Ne znam točno. Dosta puta.

Stanka.


ŠEF: Vi živite s majkom?


MIRO: Da.


ŠEF: Razumijem. Ali i vi biste mene trebali razumijeti. U ovakvoj situaciji, s firmom koja se trenutno našla u štrajku, a za primjer ostalima, nemam druge mogućnosti nego

dati vam otkaz.


MIRO: Razumijem. Da.


Miro ustane i pruži ruku Šefu. Šef mu, ne vjerujući svojim očima, zapanjeno uzvrati stiskom. Miro krene prema vratima, Šef ga zaustavi.


ŠEF: Čekajte, kamo ćete? Kad ste dobili ovaj posao, vama je bilo svejedno, sad kad ga gubite, vama je opet svejedno. Znači, vama je sve svejedno?


MIRO (iskreno): Nije mi svejedno. Svi misle da lažem kad kažem da volim prat ulice. Sad i vi mislite da serem: tko još normalan voli prat smrdljive ulice?!

Šef se nasmije, Miro i dalje „visi“ na vratima.


ŠEF: Sviđate mi se. Sviđate se... Usto, vi ste i vrlo vrijedan radnik, malo prekvalificiran, ali dobro... Tko još kaže da za gimnazijalce nema posla? A?!


Šef priđe Miri i potapša ga po leđima.


ŠEF: A i nije naodmet među slabije obrazovanima čuti pokoju latinsku izreku. (malo misli, zatim kaže iskrivljenim latinskim) Alea jacta est! (značajna stanka) Dat ću vam još jednu šansu. Samo riješite to stambeno i ženidbeno pitanje, pa već vam je vrijeme. Niste tinejđer da spavate u kamp-kućicama i kod susjeda. A ni u kamionima gradske čistoće.


MIRO: Upravo riješavam ženidbeno pitanje.

Šef pruža ruku Miri.


ŠEF: Pa bravo. Čestitam!


MIRO: Ne, ne, ne ženim se ja, nego moja mama.


ŠEF: Mama? (zbunjeno) Pa čestitajte gospođi majci u moje ime.


MIRO: Hoću, hvala. Mislio sam...kad se mama nakon vjenčanja iseli, onda ću riješit i svoje ženidbeno i stambeno pitanje.


ŠEF: Prazna gajba, ha?! Sloboda, komadi, nema okova bračnog života! Zavidim vam!


Šef otvara novčanik i izvlači novčanicu.


ŠEF: Ovo je za vas.


Šef pruža Miri novčanicu od tisuću kuna. Miro krajnje zbunjen gleda u novčanicu u svojoj ruci.


ŠEF: Zamolio bih vas, prijateljski, da utječete na ekipu s posla. Probajte ih nagovoriti da odustanu od štrajka.


MIRO: Ne, molim vas, ja ne...


ŠEF: Znate da je Crni glavni organizator. Ovo je tek početak, ako to uspijete, nagradit ću vas primjereno...


Miro vrati novčanicu Šefu.


MIRO: Nikoga se ne može na silu odvratiti od nekih uvjerenja...


Šef mu utisne novčanicu u ruku.


ŠEF: Dajte, Miro, nije vrijeme za principe. Osim toga kakvi su vam to prijatelji koji s vama piju u vaše zdravlje, a zatim šire priče o tome da spavate i tulumarite u kamionu gradske čistoće?

Miro zastane zbunjeno, držeći novčanicu u ruci.


ŠEF: Onda smo se sve dogovorili. Doviđenja, Miro.


Miro stisne ruku s novčanicom. Šef nestane kao što se i pojavio.


CRNI: Ja ne mogu vjerovat. Ne mogu vjerovat. I šta!? Ti si sam tak uzeo tu lovu?


MIRO: A što sam mogao? Bacit mu je na pod i dobit otkaz.


CRNI: Stari, koji ti je...? Ti nisi prije bio takav.


MIRO: Koji je meni? Jesi čuo što je rekao? Netko me je cinkal...


CRNI: To je zato jer nisi htio s nama u štrajk.


MIRO: Neću u štrajk. Zadovoljan sam s plaćom i s radnim vremenom. Zašto ti hoćeš da ja mislim tvojom glavom...?


CRNI: Ti si glup, čovječe, ti si glup ili si u depri...ili ja ne znam koji ti je...?


Miro pogleda Crnog ispod oka. Crni zastane, pa shvati da ga Miro zafrkava.

Prasnu u smijeh.


CRNI: A jesi me...dobro si me zajebo!


MIRO: Nisam mislio da ćeš tak popušit spiku!


CRNI: Pa jel bilo love ili nije bilo?!


MIRO: Bilo je.


Pojavljuje se Šef da odigra kraj scene kako se stvarno odigrala s Mirom. Miro već stoji s novčanicom u ruci.


ŠEF: Onda smo se sve dogovorili? Doviđenja, Miro!


MIRO: Mislite da ja trzam na novčanicu od tisuću kuna?  Žao mi je... radim za presitnu lovu da bi mi tako sitna lova nešto značila...


Miro ostavlja novčanicu na stolu i odlazi. Šef nestane.


CRNI: Ma bravo, stari! Kak je glup, pa nismo u socijalizmu! Možeš ga prijavit za pokušaj mita i korupcije...


MIRO: Ma nije on glup. Zna on kome može ponudit lovu, tko će ga prijavit, a tko neće.


CRNI: A otkaz?


MIRO: Bio bi glup da mi ga sad da. Meni i svim gimnazijalcima koji nisu u štrajku, a dobro peru ulice. Nije on to ozbiljno mislio. To je bio neuspio pokušaj zastrašivanja.


CRNI: Da mi je znat tko te cinkao?


MIRO: To bi i ja volio znat.


Crni nestane. Miro se izvali na kauč i usne.

DEVETI PRIZOR

Ulica, predvečer, ružičasto nebo. Posvuda smeće koje viri iz kontejnera. Plastične boce se kotrljaju naokolo. Mama i Mile šetaju držeći se za ruke, nastojeći ne zagaziti u smeće.

MAMA: Ljubavi, zašto tako smrdi?


MILE: Jer štrajkaju oni tvoji smetlari.


MAMA (uvrijeđeno): Zašto su oni moji? Zato što mi sin privremeno radi za gradsku čistoću?! Ako to tebi nije jasno ja sam uređivala izloge cijeli život, a nisam čistila ulicu, a moj sin je završio gimnaziju... i trenutno nema posla... i...


MILE: Ma, šta s mi slatka, kad si uvrijeđena. Ma ne mislim ja sve što kažem... ej!


Mile zagrli mamu čeličnim stiskom.


MAMA: Tako mi je težak taj moj Mirek u zadnje vrijeme, kao da ga je opalio taj neki drugi pubertet.


MILE: Nije on nikad ni izišo iz puberteta!


MAMA (zgranuto): Mile?!


MILE: Ma šalim se ja! Šta s tako napeta?!


MAMA: Bože, kako smrdi? Pa ne možemo se ni šetati, ni piti kavicu, ni gledati izloge.


MILE: Možemo se zato ljubiti.


MAMA: Nemoj Mile, ovdje, nije to u redu, na javnom mjestu, nemoj...


Mile se ne obazire i strastveno je poljubi.


MAMA (zapuhano, nakon poljupca): Joj, srce će me! Moram malo sjesti.


Mama dotetura do klupe. Sjedne, a Mile odmah do nje, obujmi je oko struka.


MILE: E, jes mi slatka! Ko lutkica. Sad bi te ovdje na ovoj klupi...


MAMA: Nemoj, Mile, ne možemo ovdje...


MILE: Onda idemo kući!


MAMA: Znaš da ne možemo kući.


MILE: E, pa ja više ne dam pare za jeftine motele! Ovaku jednu pravu damu odvuć u jeftini motel, to je ispod, onaj, razine. Ja te danas vodim svojoj kući!


MAMA: Anica je doma. Znaš da ne želi pričati sa mnom.


MILE: Ma šta s tobom?! Ona sa mnom ne priča. (jako ozbiljno) Ali vrijeme je da prihvati činjenice. Mi se ženimo, ej!


MAMA (ispravlja ga): Ti se ženiš, a mi ćemo se vjenčati.


MILE: Pa to i ja kažem. Ajde idemo!


MAMA (oklijeva): Ne možemo kod tebe, a ne možemo ni kod mene. Miro je sad stalno doma. Tjeram ga van, ali neće...


MILE: Da mi je neko reko da ću ovo dočekat! Pod stare dane da ću se ljubiti na klupama jer ne mogu doma zbog djece.


MAMA: Tako je i njima bilo. Nisu se mogli sastajati zbog nas.


MILE: Pa to je u redu. Tako i treba. Djeca se trebaju skrivat od roditelja,  al ko je vidio obrnuto?


MAMA: Sve se to tako dogodilo brzo... Nisu se još navikli.


MILE: Sad da ja nji čekam da se naviknu, mogu odmah u grob. Neću ja, maco, više gubiti vrijeme na čekanje. Sad kad imam tebe.


Mile ponovno pokušava poljubiti Mamu koja se opire.


MAMA: Čekaj Mile, stalno izbjegavano tu temu ali moramo porazgovarati o onom najvažnijem.


MILE (nevoljko): A o čemu, ljubavi?


MAMA: Pa gdje ćemo živjeti kad se vjenčamo?


MILE: Ma ne brini se ti meni, lutko! Na sve je Mile mislio. Sagradit će tebi Mile kuću. Svojim rukama ću je sagraditi.


MAMA: Kuću?! Kakvu kuću? Gdje?


MILE: Pa znaš gdje. Tamo gdje sam je odavno trebo sagradit i sagradio bi je da se nije upleo onaj odozgo...


MAMA: Misliš na vašu kuću...?!


MILE: Na našu, na našu kuću.


Stanka.


MAMA (odlučno) Ne, to ne možeš! To je bila velika tragedija i...


MILE (prekine je): Ma šta ja ne mogu?! Sve Mile može, Mile je još jak ko

bik. Ne mogu više ni dan gledat tu ruševinu iznad glave. Ljubavi, ja sam odlučio: ili je rušim svojim rukama do temelja ili je gradim kako je trebala bit sagrađena.


MAMA (oprezno): Bojim se da će to Anici teško pasti. To je trebala biti njezina kuća. U nju su se trebali useliti ona i Miro...


MILE: Znam i ja da je trebalo tako, pa nikad ništa od toga. Zato, pazi vako: digne lijepo Mile sprat, uselimo se mi mladenci, a mladima ostavimo donji stan, pa nek vide šta će...


MAMA: Ali oni više nisu zajedno.


MILE: Ajde, kad vide da imaju prazan stan, trčat će ko ludi da se opet pomire.


MAMA: Prazan stan nema veze s tim. Kad se ja iselim iz svog stana, ostat će Mireku prazan stan, pa se mogu i tamo doseliti.


MILE (zamisli se): Kad se mi oženimo i napravimo gornji sprat, imat će dva prazna stana...


MAMA: Tako je. Najprije se činilo da nitko od nas nema mjesta, a sad će ga imati i previše. Kad bi se samo pomirili...


MILE (zamišljeno): Ako se pomire, živjet će u jednom, inače će živjeti svatko u svom... (odlučno) Jesi vidla da ne mogu čekat oćel se oni pomirit il neće? Ja ću sagradit gornji sprat za nas, a šta će oni... to sam dragi Bog zna.


MAMA: Ali zamisli da se pomire i odu u moj stan. Što će nama cijela kuća? Dva kata?! Djece ipak nećemo imati. A, kako stvari stoje, nećemo možda ni unuke.


MILE: Još jedna prednost kad se čovjek ženi u ovim godinama.


MAMA: Ne govori tako. Ja bih voljela imati unuke. Mile, ja ti moram reći. Ja sam protiv te gradnje. Dok ne vidimo hoće li se oni pomiriti ili neće.


MILE (krajnje odlučno): Ja ću tu kuću sagraditi, pomirili se oni ili ne! Što misliš gdje da živimo? S Anicom? S Mirom?

Pauza. Mama razmišlja.


MAMA (zamišljeno): Osim toga za gradnju treba puno novaca...


MILE: Ima Mile novaca, ništa se ti ne brini.


MAMA (zainteresirano): Otkud ti novci?


MILE: Ajde nemoj sad o tome... tio sam da se prošetamo lijepo... sunce moje... ljubavi...


Mama pristane na dug poljubac. Nakon poljupca, Mama nastavi gdje je stala.


MAMA: Otkud ti novci?


MILE (ljutito): Nisam ih maznuo ako me pitaš! Moji su i ničiji drugi!


MAMA: Dobro, dobro... Smiri se...

Poljube se. Poljubac otjera svu napetost.


MILE: Ja ću svoju mladenku prenijeti preko praga nove kuće, ne zvao se ja Mile.

Idemo!


MAMA: Gdje?!


MILE: Pa kod mene. Nek se Anica navikne da si tu, da si, onaj, prisutna.


MAMA: Nemoj sad, Mile. A da ipak pričekamo još malo. Još samo koji dan dok...


MILE: Slušaj me! Čeko je tebe Mile, dugo te je čeko, a sad te više ne pušta.


I Mile ponovno strastveno poljubi Mamu. Dolazi velika povorka štrajkača, između njih se naziru Crni, Mutavi i Adam. Neki fućkaju, neki samo drže transparente.

Dečki u povorci uspiju uočiti Mirovu mamu prije no što se ona, malo na silu, odupre Milinom stisku.

CRNI: Hej! Je li ova na klupi koja se ljubi, Mirekova stara?


ADAM: Ma daj, kaj bi se ona ljubila na javnom mjestu?!


CRNI: Kad ti kažem da je to ona.


ADAM: Fakat!


CRNI: Uups! Skužila nas je! Sad je moram pozdravit!


Crni malo priđe klupi na kojoj sjede Mile i Mama. Adam i Mutavi ostaju na svom mjestu.


CRNI: Dobar dan, gospođo Brankice!


ADAM I MUTAVI (zborno): Dobar dan!


MAMA (osvrće se, s neugodom): Dobar dan! Baš gledam je li tu negde moj Mirek?


Dečki se zasmijulje, mami je još više neugodno.


ADAM: Nije vam on s nama.


MUTAVI: On ne štrajka!


MAMA (s olakšanjem): A tako!


ADAM (zafrkava): Nemojte zamjerit što je malo... sve prljavo... nije baš romantično.


MILE: Ništa to nama ne smeta.


Dečki se zahihoću.


MAMA (Crnom): Je li ti supruga rodila?


CRNI: Nije, al čekamo svaki čas.


MAMA (neugodno joj je, ipak ne može izbjeći upoznavanje): Dečki, ovo je moj budući suprug, Mile.


CRNI: Drago mi je. Filip, zvan Crni.


Mile stisne ruku Crnom. Okrene se prema drugim dečkima. Oni pozdravljaju s distance.


ADAM: Adam.


MUTAVI: Goran.


Mile zausti da nešto kaže, Mama ga preduhitri.


MAMA: Pa onda, vidimo se dečki! Doviđenja!


ADAM, MUTAVI, CRNI: Đenja!

Mama brzo povuče Milu za ruku dok se probija kroz povorku štrajkača. Dečki se hihoću njima iza leđa.


MUTAVI: E, a tip je pravi dasa! Koji fucker!


ADAM: Taj će moć mladu prenijet prek praga. (vadi mobitel) Idem nazvat Mireka i reć mu da mu se mamica ljubi ko šiparica po gradu.


CRNI: Daj, nemoj ga zvat! Daj, nemoj bit pizda, čuješ?!


ADAM: Kaj me jebeš? Idem ga nazvat i gotovo.


Crni stisne Adama i otima mu mobitel. Štrajkači u blizini vide da se nešto događa. Približe se, stvori se gužva.


MUTAVI: Ej dečki, dečki! Dosta sranja!


Crni otme Adamu mobitel iz ruke.


ADAM: Koji je tebi?!


CRNI: Meni? Koji je meni?! Prekinul je s Anicom, sad mu se stara udaje za njezinog očuha, a izgubil je skoro i posao.


MUTAVI: Šta je ova mrcina, Aničin stari?


CRNI: Je. Očuh. Stari je otišo kad je imala pet godina.


ADAM: Kak je Miro skoro izgubil posao?


CRNI: Šef je sve saznao o tulumu u kamionu i da je tamo Mirek spaval. Baš sam vas htio pitat je li vi znate nešto o tome?


Dečki odgovaraju u isto vrijeme.


ADAM: Ja? Otkud bi ja znal?


MUTAVI: Nemam pojma, šta?!


CRNI: Ak saznam da ga je neko od vas dvojice odcinkal, razbit ću vas,  jel vam jasno?! (štrajkačima) Šta je, šta buljite?


Štrajkači se povuku.


ADAM: Ma, daj, Crni koji ti je? Ja bi Mireka išo cinkat šefu?


MUTAVI: To on o nama misli?!


CRNI: Možda niste vi, ali niste baš ni držali jezik za zubima. Ne znam kak je šef doznal. I pravo je čudo da Mirek nije izgubil posal. Kaže da ga je spasilo to kaj ima gimnaziju.


ADAM: O, jebote gimnazija!


Crnom zvoni mobitel.


CRNI (na mobitel): Da, halo? Šta? Kada? Gdje? Dobro. Dolazim. (gasi mobitel) Držte transparetnte dečki! Lidija je u bolnici. Puko joj je vodenjak...


MUTAVI: U jebemu! Trči!


Crni odjuri.


ADAM: Zakaj  «jebemu», pa žena rađa, to je dobro?


MUTAVI: A znam. A, šta sad?!

Pojavljuje se Miro iz drugog smjera, tako da ne sretne Crnog. Nešto u njegovom držanju, Adama učini nesigurnim.


MIRO: Bok, dečki!


ADAM: Ej, Miro, otkud ti?  Mislim nisi u štrajku... pa...


MIRO: Vodim vas na piće.


ADAM: Pa mogli bi po jednu.


MUTAVI: Ja ne bi. Pijem od jutros.


MIRO: Ma daj jedno piće. Danas se osjećam slavljenički!


Odlaze prema obližnjem lokalu. Sjednu na visoke barske stolce na ulici.

Za drugim stolovima štrajkači u uniformama čistača, već su dobro pripiti.


ADAM: Idem ja unutra naručit. Kaj ćete?


MUTAVI: Pelin.


ADAM: Ja ću isto. Ti?


Miro otvara novčanik, pokazuje da ima novaca.


MIRO: Naručite nešto bolje.


Adam se iznenadi. Dovikne konobaru unutra.


ADAM: Tri viskija!


MIRO: Ima Miro para, podmazao me je šef. Kako je slatka ova lova na ruke!


Adam se osvrće da ih nitko ne bi čuo.


ADAM: Kakva lova na ruke, šuti čovječe!


MIRO: Lova na ruke, ti je lova koja ti se slučajno nađe u ruci. A o tome se šuti, ne govori se okolo. Isto tako se ne govori okolo o onome što je frendu bitno da nitko ne zna.


Stanka.


ADAM: Ja te nisam otkucal, Miro.


MIRO: Nisi, da. Ti me nisi otkucao, nego me je otkucao alkohol.


ADAM: Misliš da kad popijem, da se ne znam kontrolirat, to misliš? Misliš da sam tak bolestan da ću otkucat frenda. Jer se ne znam kontrolirat?!


MIRO: Mislim da previše cugaš, da sereš o Americi i o sranjima, dok ti je žena rodila drugo dijete, a ni prvo nisi vidio od šanka. Da. To mislim. Mislim da samo čekaš tko će ti platit pivo... Ne mislim da si loš, ali si pun sranja. Negdje si se izlajal, pobjeglo ti je.


ADAM: Jesam. Dobro. Pun sam sranja. Istina je da cugam. Možda sam se i izlajal. Ne sjećam se više kome. I rastajem se. I u kurcu sam! I idem u Ameriku.


MIRO: Ma u kakvu Ameriku ti ideš?!


ADAM: Istina je. Idem. Kaj da se ovdje jebem sa štrajkovima do kraja života?!


MIRO: Šta ti misliš da je tamo med i mlijeko?! Long island ice tea! Idiote, ovdje ti rastu djeca, imaš divnu ženu. Zašto se rastaješ, budalo?


ADAM: Ne seri. I ti si se rastal s Anicom, pa kaj?! Kad je gotovo, gotovo je.


MIRO: Jebote, ja nemam dvoje djece s Anicom! Bebu od dva mjeseca ćeš ostavit?!

Ti si budala. Tamo ćeš se zalijepit za najveći šank koji postoji i žicat ćeš najgore luzere da ti plate jeftino pivo.


ADAM: Ja tam mislim radit. To je zemlja u kojoj se radi. I ja tam mislim radit.


MIRO: Da si mislio radit, radio bi kad si prvi put tamo otišo. Ne bi se vratio ovdje pit. Ali ti nisi tamo radio. Ti si tamo pio.


Konobar donosi tri viskija i poslužuje ih. Adam čeznutljivo pogleda u viski, zatim ipak odluči otići.


ADAM: Neću s tobom više razgovarat jer ti niš ne kužiš. Idem ja.


MIRO: Pa sretan put! Do Amerike!


Adam ode.


MIRO: Budala, da budala. A ti, kaj ti šutiš?


MUTAVI: Zato što me zovu Mutavi.


MIRO: Meni je dosadilo bit mutav.


Piju viski.


MIRO: Znao si da se rastal?!


MUTAVI: Nije se on rastal. Ostavila ga je žena. Vratila se mami s dvoje djece. On samo sere o Americi. Od čega će skupiti za kartu?


MIRO: Jebem ga blesavog!


Mutavi ne kaže ništa, slegne ramenima. Miro popije i Adamov viski.

DESETI PRIZOR

Kod Anice. Neposredno poslije. Pada večer. Nasred prostorije stoji sobni bicikl.

Anica bezvoljno sjedi na sobnom biciklu, ali ne okreće pedale. Naglo ustane na zvuk otvaranja vratiju. Ulaze Mile i Brankica, držeći se za ruke.


ANICA (napadački): Zašto je ona došla?


MILE: Dobra večer.


MAMA: Dobra večer.


Anica ne odgovori na pozdrav.


MILE: Anice...


ANICA: Šta, Anice, Anice? Pitam zašto je došla, a zna da sam ja tu?


MILE: Brankica ovdje može doći kad god hoće. Valjda i ja ovdje živim, ovo je valjda i moja kuća.


ANICA: Ako ćemo o tome čija je kuća, onda je ovo najprije mamina kuća, ni tvoja, ni moja.


MILE (pomirljivije): Nitko ne dira Majdinu kuću, samo sam doveo svoju buduću ženu tu, gdje živim. Vjenčanje je skoro, bogamu, trebaš već jednom prihvatit da ćemo se vjenčati...


ANICA: ...i dugo i sretno živjeti zajedno. Prihvatila sam. Samo ne znam kako da se ponašam prema budućoj mladenki. Gospođo Brankice, jesam li ja vama sada bivša snaha ili sam vam pokćerka?


MILE: Anice, neću da se tako ponašaš!


MAMA: U redu je, Mile.


ANICA: Ma šta je u redu? Ništa nije u redu.


MILE: Ništa ti Brankica nije kriva. Ni ja nisam kriv. Zaljubio sam se u ovu ženu i to je sve.


ANICA: Poteći će mi suze. Baš ste me ganuli. Ovo je, znači, službeni zaručnički posjet?! Pa da proslavimo. Mogu li vas ponuditi pićem? Ili samo kavicom? Gospođo Brankice, može turska?


Mama prešuti njezinu ironiju.


MAMA: Jedna kava uvijek može.


Stanka. Anica oklijeva.

ANICA: Odmah ću. (pretjerano svečano) Želim vam iskreno svako dobro, svaku sreću. Da živite u skladnom, sretnom braku dok vas smrt ne rastavi.


MILE: Anice, prestani nas zajebavat!


ANICA: Ne, tata, ni s vjenčanjima, ni sa smrću, ja se ne zajebavam. Misli da sam ironična, gospođo Brankice, a ja sam ozbiljna i svečana jer ovo je svečani posjet.


MAMA: Pa, u svakom slučaju, hvala Anice, na čestitkama.


ANICA: A sada ću ja vas mladence, nakon što skuham kavicu, ostaviti malo nasamo. Nećete valjda tražiti da ovdje ostanem dok se držite za ruke. To bi bilo kao da očekujete da se lijepo odjenem i dođem na vaše vjenčanje.

Stanka.


MILE (neugodno iznenađen): Kako kćeri? Kog ću ja pozvat na svoje vjenčanje, neg tebe?!


MAMA: Anica misli, ne bi baš bilo zgodno da se sretnu ona i Miro, na našem vjenčanju.


ANICA: Vidiš tata, mlada je u pravu. Ne bi to baš bilo zgodno...


MILE: Tko kaže da će on doći?


MAMA: Pa oprosti Mile, ja želim da moj sin bude na mom vjenčanju.


MILE: Jes ga pitala?


MAMA: Nisam, ali to se valjda podrazumijeva.


MILE: Ništa se više ne podrazumijeva. I ja sam mislio da će mi kćerka biti na vjenčanju, a vidi sad?! Ajd, pitaj ga, oće il neće.


MAMA: Pitat ću ga.


MILE: Ajd pitaj ga odma. Moramo to znat.


MAMA: Mile, što sad hoćeš? Da ga sad idem nazvat i to ga pitat preko telefona? Pa ipak ga želim pitati u četiri oka.


MILE: E, jeste mi zakomplicirali život, a sve je jasno da jasnije ne može bit... Idem ja skuhat kavu.


Mile ode. Mama u neugodi gleda za njim.


ANICA (odrješito): Mislite da sam možda ljubomorna na vas jer se sad ne priča o mojoj vjenčanici?


MAMA: Ne. Razumijem kako se osjećaš...


ANICA: Ne pretvarajte se da razumijete ono što ne možete razumijeti.


MAMA: Mislim da si sad jako povrijeđena.


ANICA (u jednom dahu, na kraju slomljeno): Nisam ja povrijeđena! Ja nisam dobro, a to je razlika. Htjela bih biti povrijeđena! Htjela bih reći: Bože, ti si kriv što si mi uzeo mamu, ti si, Miro, kriv što se nismo makli, vi ste krivi što se udajete za tatu, tata je kriv jer mi nije rekao, ali znam da nitko nije kriv, ja samo mogu reći: život me prevario. (stanka) Ja nisam dobro.


MAMA: Anice...


ANICA: Jeste li već izabrali vjenčanicu? Kakav je uzorak? Kakve su tkanine? Što mlade sada rado nose? Što nam kažu izlozi u gradu?


MAMA (prekine je): Zašto ste prekinuli?


ANICA: Ne znam zašto. Zbog kuće valjda.


MAMA: Zbog kuće? Kakve kuće? Ove kuće?! (pokazuje gore iznad glave).


ANICA: Zbog te.


MAMA (zbunjeno): Pa kako kuća može biti razlog za prekid? Ja to ne razumijem!


ANICA: Može, može. I to kuća koja se nije sagradila. Rekla sam vam. Ne trudite se razumijeti ono što ne možete.


MAMA: Nije trebalo tako.


ANICA: Nije trebalo, tu se slažemo. Ali, tako je. Ne idete vi nama u svatove, mi idemo vama.


Mile ulazi sa džezvom kave i u taj tren zazvoni zvono na vratima. Svi se neugodno iznenade ali nitko ne krene otvoriti vrata. Zazvoni još jedanput. Mile sa džezvom u ruci otvara vrata. Na vratima stoji Miro.


MAMA: Miro!


MIRO: Dobra večer!


MAMA (daje signal Mili): Ti si sigurno došao radi Anice, a da mi stari malo prošetamo i pustimo...


ANICA: Ne, ne, ne, nije on došao radi mene.


MILE (zbunjeno): Eto, baš lijepo da smo se svi skupili. Sad ga možeš pitati...za vjenčanje...


MIRO: Nisam znao da ste se vi svi tako fino udomaćili... Došao sam popiti jednu u zdravlje sa svojim budućim... mužem moje majke...


MILE: E, ako je tako... pa da nazdravimo! Sad kad smo se svi okupili! Jeste za rakiju?


MIRO: Pa može jedna rakija za moju mamu i njezinu sreću!


MAMA: Ne treba to sad... ima vremena za slavlje...


ANICA: Ja sam mladencima već poželjela svako dobro... a sad moram ići. Već me čekaju...


MIRO (tiho, odlučno): Ostani još malo, Anice, molim te.

Anica neodlučno zastane. Mile natoči svima rakiju.

MIRO: E, pa onda u zdravlje,  mladenci!


MILE: E, pa hvala!

Kucnu se, trgnu po rakiju. Mama neodlučno drži čašicu, malo joj se tresu ruke. Ipak, nazdravi sinu i budućem mužu. Anica ostane stajati sa strane, njezina čašica ostane nepopijena.


MIRO: Pa sad, kad smo nazdravili...  kad smo se mi mladi privikli da se vi stari ženite... htjeli bi još samo jedno znat pa da sve bude spremno prije svadbe. Htio sam malo porazgovarat o stambenim pitanjima...


MAMA (sa strahom): Kakvim stambenim pitanjima?


MIRO: Sigurno bi i ja i Anica htjeli znati gdje namjeravate živjeti vi mladenci nakon vjenčanja.


MILE: Nećemo o tome... sada... Možete biti mirni. Sve ćemo riješiti na vaše i naše obostrano zadovoljstvo.


MIRO (pokazuje na Anicu): Znači Anica sve zna?


ANICA (zbunjeno): Znam što?!


MILE (izbjegava odgovor): Hoćemo još po jednu?


Mama odbije. Miro pruži čašicu da mu Mile natoči. Gledaju se preko ruba čašice.

ANICA: Znam što, tata?!


Mile i Miro se kucnu. Otpiju rakiju.


MILE: Anice, trebaš znati...nisam tio ovako ali sad je tako ispalo... možda i bolje... trebaš znati da sam odlučio završiti našu kuću... (pokazuje iznad svoje glave).

Ja i Brankica ćemo sebi gore sagraditi stan. Dobio sam sve dozvole za nastavak gradnje. Uskoro će se ovdje opet miješati malter.


Stanka.


ANICA: Bravo, čestitam!


Anica prilazi stolu, uzima rakiju, natoči si do vrha, popije na eks, natoči još jedanput, opet popije.


MAMA (tiho, napeto): Vidiš, Mile, jesam ti rekla da to nije pametno, da o svemu trebamo...


ANICA (ostane na trenutak bez zraka): Sretno mladenci! Baš lijepo što se i mene netko sjetio i pitao me što ja o svemu mislim...


MILE (pokunjeno): Mislio sam da će i tebi biti drago. Pa rekla si mi da je kuća već trebala biti dovršena...


MIRO: I mogla je biti... Pa kad smo već sve razjasnili... možemo i samo tu jednu stinicu... Hoćete vi reć ili ću ja?


MILE: Nećeš ti meni govoriti što trebam reći i kada! (izleti se) Hoćeš da zna da nisi htio...(naglo se sam zaustavi).


ANICA (ironično): Što da nije htio? On nešto nije htio?


MIRO (napeto): Hoću da Anica zna tko joj je očuh. Tko joj je bio očuh sve ove godine.


MILE (napeto): Zna ona dobro tko joj je očuh. Bolje da nikad ne sazna tko joj je bio dečko.


MAMA: O čemu vi to...?


MIRO: Dobro kad nećete vi... ja ću joj reći...


Mile shvati da se ne može izvući. Trgne rakiju.


MILE: Stani. Dobro, kad tako hoćeš... Anice, sigurno te zanima... kojim novcima mislim sagradit kuću. Htio bih da znaš da... Imam novaca. Odavno. Imao sam i kad sam Majdu ženio i kad je Majda sama dizala kredit za kuću... Nisam vam ih dao kad je bilo vrijeme... Poslije je bilo kasno...


MAMA (zaprepašteno): Mile?!


ANICA: Tata, ... ti se ne šališ? Tata...?


Stanka.


ANICA: Ti... hoćeš reći... da si me mirno gledao kako radim dva posla dok nisam vratila kredit koji je mama podigla... za kuću... i za grobnicu?! Dok si jeo juhu koju sam ti kuhala kad sam se vraćala iz banke... sve ove godine..., ti si sjedio na parama?


Stanka.


MILE: Anice, priznajem, nisam ti mogao reći, kad je Majda poginula... bojao sam se da mi ne bi oprostila, a poslije... davao sam i ja neki novac... za život... Sad kad se ženim po treći put... htio bih ispravit grešku. Prepisat ću kuću na tebe. Jednog dana, cijela će ovo kuća biti tvoja.


ANICA: Ja od tebe više ne želim ništa. Najmanje želim ovu kuću.


Stanka.


MILE: Anice, dijete... Eto ti mali! Istina! Sad si valjda sretan! Neke istine bole, ali kad već bole neka do kraja bole, reci joj jer ću joj reći ja...


ANICA: Miro, ti si znao? Znao si cijelo vrijeme da on ima novce za kuću...!?


MIRO: Ne. Saznao sam tek nedavno. Prije nego se dogodila njihova ljubavna priča... tvoj mi je tata nudio da skupa izgradimo kuću, a da tebi kažemo da je dobio lovu na talijanskoj lutriji...Tako da se jedna laž iz prošlosti može prebrisati drugom....


MILE: Da si bio muškarac, mogao si napraviti to što sam ti predložio i sad ne bi ovdje niko bio nesretan...


MIRO: Da sam bio muškarac, sad bi mi svi zajedno uselili u tu kuću. Sretno mladenci, lagali do kraja života! Ubit će me toplina oko srca.


ANICA: Šuti, ti samo šuti... On je ispao gad... ali nisi ni ti puno bolji. Zašto mi nisi rekao? Zašto mi nisi rekao kad si to saznao?


MIRO: Nisam stigao, prekinula si sa mnom, sjećaš se?


ANICA: Ja sam prekinula s tobom? Da nisi možda ti mene ostavio?


MIRO: Nećemo sad ovdje razgovarati o tome tko je koga ostavio... Razišli smo se...


ANICA: Pa ako smo se i razišli... zašto mi nisi rekao? (očajno) Zašto ovdje nitko nije malo mislio na mene?!


MIRO: Zato što ti je tvoj tata trebao reći istinu. On bi i sad izmislio neku novu laž... umrla mu je bogata tetka i ostavila lovu i gle... on baš sad ima novac... sad kad treba mladu prevest preko praga..., a slučajno je ta mlada još i moja mama, e, pa nećemo tako... Nisam mogao gledati da se ponovno gradi ta kuća, a da ne znaš istinu.


ANICA (izbezumljena od bijesa): Nabijem vas svih na istinu, da vas nabijem!

Imate li vi u pričuvi neku laž gospođo, jer ako imate, molim vas, zauvijek šutite. Meni je istine za jednu večer i previše. Povraća mi se od vaše istine...


Anica krene prema izlazu.


MIRO: Čekaj Anice...


ANICA: Ne prilazi mi...da me nisi dotaknuo. Nikada više!


MIRO: Anice, ti bi htjela da sam uzeo tu lovu i na taj način nam sagradio kuću?

Ti bi radije da ovo nisi nikad saznala?


ANICA: Možda i bi, Miro. Možda čak i bi... jer bilo bi to manje strašno...

Nije ovo razgovor o parama... o prešućenim parama... ovo je razgovor o smrti. Mama je poginula... jer je skela predugo stajala... da se kuća odmah izgradila... bila bi spašena... a vi tu nazdravljate... preko moje mrtve mame... tako ćete i na mojem sprovodu slaviti...


Svi gledaju u pod ili nekud u stranu.

MILE (prestrašeno): Što pričaš dijete, kakvom sprovodu?

ANICA: Ne bi me čudilo da sad saznam da se mama nije poskliznula kako piše u policijskom izvještaju... nego da se ubila... ili ju je netko gurnuo....

MILE (zgranuto): Anice?!


ANICA: Zašto? Zar to nije nemoguća priča? Rekao si mi da ste se te noći svađali...


MILE: Kunem ti se, dijete, grobovima svojih pokojnih roditelja da se mama sama te noći popela na skelu... nitko je nije gurnuo...


ANICA: Kako znam da ne lažeš, tata?


Stanka. Anica ode. Mile gleda tupo ispred sebe.


MAMA: I ja idem.


MILE: Gdje š sad ti?


MAMA: U svoj stan, Mile. Ja još uvijek imam svoj stan.


MILE: Molim te, nemoj ići...


MAMA: Rekla sam ti da je rano da me dovodiš doma... Ali dobro da sam došla. Svašta bih inače propustila.


Mama ode.


MILE: Ode jedna, ode druga, šta da vas ja s lasom lovim? A ti...? Gubi mi se ispred očiju...!


Miro mirno popije još jednu rakiju na eks i onda polako ode. Mile ostane sam, prigrli bocu rakije. Dobro potegne iz boce.


ČETVRTA SLIKA

Pojavljuje se fasada nove, nikad prije dovršene kuće kojom dominira građevinska skela. Skela djeluje sablasno, kuća mračno, nedovršeno. Gore na samom vrhu skele, ukaže se Anica. Oprezno i sa strahom približava se rubu. Kad se sasvim približi rubu, na drugom kraju skele pojavljuje se Mama.

MAJDA: Dušo moja!


ANICA: Mama!


MAJDA: Što ti radiš ovdje? Anice, previsoko je... za žive ljude. (kao upozorenje) Siđi, dijete, siđi dolje!


ANICA: Sići ću mama, ovako ili onako. Ovako ili onako ili svakako...


MAJDA (sa strahom) : Kako... to misliš?


ANICA: Vidiš mama, život ide dalje... ne čeka kako si mi govorila... sve će se nastaviti. Tvoja kuća će se izgraditi. U njoj ja neću živjeti.


MAJDA: Ni ja dušo, ni ti...


ANICA: Imao je novaca, mama. Tebe je prevario. Mene je zavlačio. Čekao je da sam sebi sagradi kuću. Bez mene. Bez tebe.


MAJDA: A tu smo, dakle. Gdje ih je držao?


ANICA (stanka): U čarapi. U čarapi Svetog Nikole. Prokleti mu novci!


MAJDA: Nije on pokvaren dijete, on je samo slab.


Stanka.


ANICA: Ti kao da nisi iznenađena...?


MAJDA: Mrtav se čovjek teško iznenadi.


Stanka.


ANICA: I na kraju svega...sad će on u toj kući uživati...


MAJDA: Neka mu, Anice, neka mu ta kuća. Koje je dobro ona nama donijela?

Vi, živi ljudi se prejako za zidove držite... kad si jednom mrtav, sve to lakše puštaš...


ANICA: Mama, moram još nešto znati... Pitat ću te otvoreno...moraš mi reći istinu...


MAJDA: Zar sam te ikada i živa lagala?


ANICA: Je li nesretni slučaj, bio samo nesretni slučaj? Je li tragedija, bila tragedija? Je li nezgoda, nezgoda? (stanka). Ili si se namjerno poskliznula kao što se sad želim ja?


MAJDA: Nemoj dijete...nemoj mi mrtvoj strah u kosti tjerati!


ANICA: Odgovori mi mama, moram to znati. Ne mogu žive pitati istinu.

Mogli bi mi lagati.


MAJDA: (stanka) Bio je to jedan običan, glup, nesretan slučaj. Nitko me nije gurnuo, nisam se htjela poskliznuti.


ANICA (pritajeno radosno): Ipak je to istina. Znači, ipak je!


MAJDA: Samo, kako se dogodi nesretni slučaj? Kako tragedija? Nezgoda?

Nije to nikakva velika drama bila, obična me svađa dovela na ovu skelu. Oko čega samo se Mile i ja svadili? Više se i ne sjećam. Bilo je to nešto glupo, nešto sitno, neka pukotina, neka rupa. Htjela sam plakati na...skeli. Valjda mogu plakati na skeli svoje kuće, mislila sam. (zakorači nogom po drvenoj skeli) Ovdje na ovom mjestu bio je procijep u dasci. Po danu se on lako preskoči. Bila je noć. Ne znam je li kriva rupa u skeli ili sam krivo zakoračila u rupu. Ostalo je mrak.


Stanka.


ANICA: On je ipak kriv za tvoju smrt. Zašto nije išao za tobom? Zašto te pustio da se penješ? Zašto je sjebao skelu?!


MAJDA: Nema krivca za ovako glupu smrt. Nitko se osim mene nije popeo ovdje gore, a nikoga nije bilo tko bi mi rekao: Siđi Majda! Siđi dolje!

(Stanka) Bila je dovoljna samo mala rupa, jedna pukotina. I uvijek se pojavi... onda kad je tražimo... onda se naročito brzo pojavi. I samo se širi dok te ne proguta. U životu nema velikih drama, ali ima sitnih laži, malih pukotina. Sad, je li nesretni slučaj, nesretni slučaj? Ili sam, ja sama, pustila da se širi ta pukotina? Pazi Anice, dovoljna je samo jedna mala rupa...


ANICA: Po noći mi ne da spavati. Po danu me guši. Nekad bih samo htjela to. Mrak. I da više ničeg nema.


MAJDA: Svi živi ponekad žele smrt, a mrtvi bi stalno natrag među žive. Nema to smisla. (toplo, nježno) Siđi Anice! Siđi! Siđi, dijete, dolje!


Majda tiho ali sigurnog koraka nestane u dubini skele. Anica ostane sama, približava se rubu skele, gledajući dolje. Mrak. Kada se upali svijetlo, Anice više nema, ostane jedno treperavo svjetlo na skeli na mjestu na kojem je maloprije stajala.

Zatim se svjetlo širi, scena se puni ljudima koji dolaze na svadbenu svečanost. Nekoliko njih penju se na skelu i ukrašavaju je svečanim mašnama i vrpcama. Harmonikaš podgrijava atmosferu. Mnoštvo gostiju se okupilo oko mladoženje i harmonike. Uobičajeni metež sa zdravicama, veseljem i povišenom atmosferom. Očekuje se mlada. Miro ispija pivo, okružen prijateljima s posla. Dečki oko njega su već dobro naliveni. Dolazi mlada: teta Brankica sa svojom pratnjom. Odjevena je u točkasti kostim, ukusno, kako i priliči mladoj u njezinim godinama. Srdačno se pozdravlja sa svima. Harmonika se još jače oglasi, povorka s harmonikašem kreće prema izlazu. Na vrhu skele pojavljuju se Otac i Majda. Svadbena povorka se udalji i na pristojnoj udaljenosti promatra neobičnu scenu.


MAMA: Gospođo, vi još dolazite u obzir, ali njega ne želim gledati na svom vjenčanju!


MILE: Čekaj, Brankice, boga mu, ipak ti je to bivši muž!


OTAC: Dobro, kad nisam dobrodošao, idem ja natrag u grob.


MIRO: Čekaj, tata. Popij najprije sa mnom jednu.


MAMA: Dođite gospođo, pokazat ću vam kuću. Ovdje će biti velika terasa. Gledat će na jug. Ovdje mala, na sjever.


Majda silazi sa skele. Za to vrijeme Miro se penje na skelu, donosi ocu piće i sad zajedno nazdravljaju.


MAJDA: Draga gospođo, ne zanimaju me vaše terase. Samo ću vas jedno upozoriti. (pokazuje ne mjesto na podu) Tu na ovom mjestu, pala sam na glavu. Mrtva. Pazite gospođo. Nekad je ova kuća građena na laži. Nadam se da se laž izvjetrila iz zidova.


MILE: Prestani Majda! Prestani me proganjati, prestani me optuživati.


MAJDA: Sve će jednom prestati. Samo mi reci: zašto si me lagao?


MILE: Zašto si me ubio? Zašto si mi lago? Nisam te ubio. Nisam ti lago. Samo ti nisam reko za pare. Prešutio sam istinu. Zaribo skelu. Dvije pogreške u cijelom životu.


MAJDA: Jedna je bila dovoljna.


Stanka.


MILE: Ne znam što ti nisam reko. Nisam vjerovo ženama. Bio sam glup. Bio sam.


MAJDA: Vidite li, gospođo, vidite li za koga se udajete?


MAMA: Sve ja to znam, gospođo. Ovoga puta znam za koga se udajem.


MAJDA: I nećete se predomisliti?


MILE: Skoro se predomislila. Nemoj mi sad odvuć mladenku... Jedva sam je smirio.

Molim te, Branka, ne slušaj je. Krenimo!


MAMA: Ne boj se, Mile. Čula sam sve o tvojim malim, prljavim lažima. Tko bi normalan sad odustao? (čvrsto) U mojim godinama mladenke ne odustaju.


MAJDA: Vi ste pametniji ,gospođo, nego što sam ja bila.


Stanka.


MILE: Moramo ići. Svatovi nas čekaju. Što ćemo s njom?


MAMA (Mili): Nek ide i ona. Samo nek se ponaša pristojno.


MAJDA: Hvala na pozivu, ali za neke stvari ni mrtva nemam želudac.

Majda se penje na skelu.


MILE: Moram ići, Majda. Dosta je. Prizno sam. Sve sam prizno. Pred svojom budućom ženom sam prizno. A sad, nestani s mog vjenčanja, molim te! Na dan kad se ženim oću pit, slavit, jest sa živima. Mrtvace nismo pozvali.


OTAC (pokazuje na mamu): Pardon! Ona me pozvala.


MAMA: Ja? Ni na kraj pameti...


OTAC: Sanjala si me i u snu si me pozvala. Eto, stavio sam i kravatu.


MAMA: Što si samo ti mrtvaci ne umišljaju? Ne kvari mi i ovu zabavu. Vrati se tamo gdje ti je mjesto.


OTAC (ponavlja): Gdje mi je mjesto?! Gdje je moje grobno mjesto? Reci mi, Brankice. Zato sam i došao jer ne znam gdje mi je mjesto. Žao mi je što vam kvarim veselje, ali Brankice dok ti gradiš svoje kuće, svoje terase, meni tamo svaki dan donose novog mrtvaca.  Jedan me jučer mlatnuo tu... gdje su mi valjda bili bubrezi. Hoću se jedanput zauvijek zakopati. Hoću napokon vječni mir.


MIRO: Svi bi mi, napokon, samo mir.


OTAC: Molim te, sine, premijestite me!


MIRO: Hoćemo tata, kad se mama uda, svi ćemo se onda premijestiti.


OTAC: Pazi što si rekao. Ne možeš mrtvacu u oči lagati.


MIRO: Ne brini, tata, uplatio sam ti nišu. Malo je skučeno ali je cijeli prostor samo tvoj.


OTAC: Hvala ti, sinek, moj. Došlo vrijeme da i ja napokon smirim svoje kosti.

Otac poljubi Mira u čelo, zatim ustane. Podigne čašu na zdravicu...


OTAC: Dragi mladenci! U ovom svečanom trenutku... početka novog, sretnog zajedničkog života...


MAMA: Molim te, nemoj! Držat ćeš zdravicu na Mirekovom vjenčanju.


OTAC: Kad će biti tvoje vjenčanje, sine?


MIRO: Neću se ja ženit, tata.


OTAC: Ženit ćeš se. To ti svi misle da neće, ali ne možeš od toga pobjeć ko ni od smrti. Onda se vidimo na tvom vjenčanju. Ako još budem mogao, ustat ću iz groba.


Otac mahne Miru na pozdrav i ode. Miro silazi sa skele. Majda se oglasi s vrha skele.


MAJDA (s vrha skele dovikuje): A gdje je Anica? Ne vidim moju Anicu?


MILE (viče): Nije tjela u svatove. Neće ni kuću da na nju prepišem!


MAJDA: ...neka ti je to kazna za sve...!


Majda ode.


MILE: Napokon je nestala. Samo nek se mi volimo. Samo nek mrtvaci ostanu u grobovima. Nek se mješa, nek se zida, nek se gradi! Nek nova kuća bude sagrađena!

Dolazi Fotograf. Namješta mladence u pozu za fotografiranje. Mama i Mile se ukipe u pozi. Bljesak fotoaparata. Poljube se. Nekoliko puta promjene pozu za fotografiranje. Ponovno oživi svadbena povorka s harmonikom, cika, žamor i veselje. Mladoženja i mlada se priključe povorci s harmonikašem. Svadbena povorka još neko vrijeme tutnji scenom, a zatim se sve smiri. Kraj četvrte slike.


EPILOG

Miro stoji pored niše u kojoj je njegov otac napokon smirio kosti. Anica stoji pored majčina groba. Jedna svijeća gori na Majdinom grobu. Anica i Miro potpuno su sami, prepušteni svojim mislima, a opet svjesni da njihove misli odzvanjaju u nekom drugom.


MIRO: Kako bi glasilo pisamce mom nanovo zakopanom ocu? Dragi, tata, nadam se da ti je tamo dobro i da ti nije preusko? Meni je ovdje, najedanput i previše prostora... naš mi stan izgleda kao nogometno igralište. Mama se preselila i sa sobom odnijela sve: materijale za haljine koje nikad nije sašila... moje gimnazijske dresove... tvoja još uvijek dobra, stara odijela. Ponekad otvorim sve ormare i puštam prazninu da izađe van... među zidove i da nikada ne nestane. S praznom glavom među praznim zidovima... lakše je, sve je opet moguće.

------


ANICA: Kroz prozor vidim jedno stablo jabuke. Trule jabučice padaju po vrtu. Dugo ih gledam, u mislima ih skupljam. (stanka) Onda samu sebe skupim u mislima. Po noći ne čujem više tvoja stopala, mama, ni piljevinu kako pada s krovnih greda...

Nema više kuća, ni krovova, ni skela s kojih trebam sići... samo to jedno stablo jabuke...

-------


MIRO: Kući ne radim ništa. Prašina ionako stalno pada... puštam je da pada... da sve pokrije. Na poslu perem, kući ne metem... Kad mlazovi vode pršte osjećam se blistavo i mokro kao da sam ulica. Ako prođeš koji put po meni, i čuješ zvuk koraka po mokrom pločniku, taj osjećaj čistog grada... to sam ti ja... tata moj!

-------


ANICA: Nisam završila arhitekturu, nisam sagradila ni jednu kuću, nisam sagradila

ni tvoju kuću mama, na kraju sam od te kuće pobjegla. (stanka) Ali kuće me i dalje prate... sad u banci, opet sam među kućama. Krediti za kuće, ljudi pregrađuju, ruše, zidaju, adaptiraju... nema kraja kućama, nema kraja građenju i rušenju... ne možeš od kuća pobjeći...

------


MIRO: Pada prašina, sada. Perem ulice, sada. Spavam, sada. Volim, baš volim to sada. Spavam bez prekida, bez tableta, bez snova, bez noćnih mora...

-------


ANICA: Imam za sve vremena. Istina je, mama, samo vremena imam. Iznajmila sam stan. Pedeset osam kvadrata. Previše za mene samu. Nekad pjevam naglas, volim čuti svoj glas kad mi se vraća natrag, kad odzvanja još dugo u meni... volim kad ga je pun moj prazan, podstanarski stan.

-------


MIRO: Tata, možda bi volio znati... mama i Mile... oni se vole.


ANICA: Mislim da trebaš znati, mama, teta Brankica i Mile... vole se!


MIRO: Nismo im vjerovali, mislili smo, staračka glupost, crni humor, nemoguća sudbina.


ANICA: Mislili smo proći će ih, a prošlo je nas.

Stanka.


ANICA: Oni se stvarno vole.

Stanka.


MIRO: To mi nije jasno.


ANICA: Što?


MIRO: Nije mi jasna ljubav. (stanka) Nije mi jasno kako je samo prošla pored nas. Nije mi jasna. (stanka) Gdje je?!

Tišina. Gasi se svijeća na grobu Aničine mame. Mrak.















































































Facebook! TwitThis