Ovo je priča o neobičnom slučaju kada je smrt jednog čovjeka poremetila cjelokupnu ravnotežu svijeta. Ono za što se vjerovalo da je intimna obiteljska drama poprimilo je razmjere svjetske krize, a sve je zajedno pokušala sanirati domaća hrvatska vlada..


GODINA: 2016.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 14

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 7

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana. 



LIKOVI:

Papa

Čovjek iz organizacije

Martin Gunek (60)

Pavle, njegov mlađi sin

Toma, stariji sin

Tajnica

Bogumil, češki veleposlanik

Marina, Tomina supruga

Pomoćnik

Pjesnik

Bohuslav, predsjednik Češke

Olenka, tužna djevojka

Inspektor

Prva novinarka

Druga novinarka

Ministar unutarnjih poslova

Ravnatelj policije

Tv voditeljica

Zastupnica Eu parlamenta

Prvi beskućnik

Drugi beskućnik

Lažni Gunek

Unuk, Starica za eutanaziju, Osiguranje, policajci


PRVI ČIN

1.

Papa izlazi na govornicu i započinje govor.

PAPA: Dragi sugrađani i sugrađanke, stanovnici svijeta. Obraćam vam se jer je voda već došla do grla. Mi još zasad plivamo koliko možemo, ali bojim se da nas ne čeka nikakva Noina arka. Zato apeliram na vašu pomoć jer druge opcije nema. Okrenite se jedni drugima, pretražite svoje kuće, zgrade, garaže i podrume. Poduzmite sve potrebne mjere, samo nemojte gubiti vrijeme jer ga, nažalost, nemamo na bacanje. Mjeseci postaju tjedni, dani prelaze u sate, a minute u sekunde koje su već prošle. Sve je više dokaza koji ukazuju na to da je drugi život upitna kategorija o kojoj bismo mogli diskutirati da imamo vremena. Kojeg nemamo. Zato vas molim sve redom, od Kineza, Arapa, Nijemaca, Srba, Finaca, Danaca, Rusa, Amerikanaca, Australaca, ekipe s Grenlanda pa onih s otoka Fuji, Fiji, Hawai, Karibi…

Do govornice izlazi čovjek iz organizacije i prekida Papu.

ČOVJEK: Ja se ispričavam, morate odmah završiti. Ajmo van.  Odvodi ga sa scene.

2.

Stan. U njemu žive dva brata, Toma i Pavle, njihov otac Martin i Marina, Tomina žena. Odmah uz stan je veterinarska ambulanta u kojoj Toma radi. Vidimo Marinu i Tomu koji se nervozno pokušavaju opustiti u vlastitom dnevnom boravku. Ona ima stalnu potrebu nešto govoriti, a on nema.

TOMA: Jutros sam izračunao. Je l ti znaš da sam ja u prošloj godini uspio smanjiti potrošnju struje za 30 posto. I ukupno stavio na stranu 1854 kune. I 25 eura.

MARINA: Još se time hvališ?

TOMA: Ako ovako nastavim, za tri godine imat ću…

MARINAprekine ga: Ukini toplu vodu i grijanje i možeš se javiti za poduzetnika godine. Dosadno mi je, Toma… Sve je ovdje tako glupo i nebitno! Ti tvoji planovi štednje, ovaj premaleni stan... Moram kucati na vlastitu kupaonicu i ne smijem hodati gola... Jesi razgovarao s tatom oko staračkog doma?

TOMA: Nisam.

MARINA: Obećao si.

TOMA: Hoću, Marina, nije mi to baš zgodno.

MARINA: Da, zato što ti to gledaš na krivi način. Tebi je to kao neko poniženje, uvreda. To su obične činjenice. On je star i logično je da ide u starački dom. Neće valjda ići na studentsku razmjenu?!

TOMA: Pitat ću ga…

MARINA: Nemoj ga pitati, nego mu reci. Još dvije godine radit će kao portir. Veleposlanstvo ga dobro plaća. To će biti dovoljno za dom i osnovne troškove. A nama ostane jedna cijela soba za bebu.

TOMA: Ljubavi, trudna si?

MARINA: Bit ću svaki čas.

TOMA: Iako bih ja puno više volio da ode Pavle, ako mene pitaš.

MARINA: Svi neka odu, samo neka odu. Da sam znala kad sam te upoznala na onoj dosadnoj večeri, kako će moj život izgledati… Al trebala sam znati. Ti si proveo dva sata pričajući o konjskim kolikama.

TOMA: Veterinar sam.

MARINA: Znam što si.

TOMA: U ordinaciji sam do dva. Ručamo zajedno?

MARINA: Ne da mi se kuhati.

TOMA: Naručit ćemo.

MARINA: Ne da mi se ni jesti. Imam masažu u 11, a poslije se moram kupati.

TOMA: Dostava je u redu. Jesi ti za Talijane ili Kineze?

U sobu nervozno upada Pavle.

PAVLE: Vi ništa ne čujete? Gluhi? Spavate na ušima?!

TOMA: Što da čujem?

PAVLE: Telefon… Halo?! Ja moram prekidat sviranje i skakat dok vi ležite…

MARINA: Nešto razgovaramo.

PAVLE: Zvali su iz veleposlanstva. Stari jutros nije stigao na posao.

TOMA: Možda kasni.

MARINA: Izgubio se?

TOMA: Takav dan… Ni ja ne mogu naći svoj stetoskop.

MARINA: To je to. Zato ja govorim za dom, a vi mene nećete slušati. Mislim, slušat ćete jednog dana, ali onda će biti kasno. Jer njemu je očito već krenulo... Kako se zove ono kad sve zaboravljaš?

PAVLE: Glupost?

TOMA: Možda je neki zastoj, sudar. Kiša je.

MARINA: Toma…

TOMA: Ne mogu sad. Imam jednu kravu. Već joj kasnim.

On ode, a Marina i Pavle se gledaju.

MARINA: Ima kravu.

PAVLE: Ljubomorna si?

MARINA: Pa koliko im pažnje posvećuje, bogami jesam. A i ono vime…opaka konkurencija.

PAVLE: Još ne znam sve detalje, ali Pavle šapne Marini na uho da je tata jutros umro..

MARINA: Što ti je? Zašto to govoriš?

PAVLE: Zato što je tako.

MARINA: Kako znaš? Tko ti je javio? Ti to ozbiljno?

PAVLE: Djelujem ti da se šalim?

MARINA: Bože moj dragi…pa kako?

PAVLE: A jučer sam vikao na njega.

MARINA: Čula sam.

PAVLE: On je prvi započeo... Uvijek ista sranja, stan, posao, što bi mama rekla da je živa, ali nisam imao živaca … Onda sam ga ulovio za ramena i protresao…

MARINA: Udario si ga?

PAVLE: Udario? Ne, nisam. Samo sam rekao…˝Stalno se vučeš po stanu i špijuniraš. Ostavi nas sve skupa na miru!˝

Marina ga zagrli. On stavi glavu u njeno krilo.

MARINA: Evo ga. Znala sam. Točno sam znala! Počela me boljeti glava.  

PAVLE: Dobro je dok boli.

MARINA: Ali ti to lažeš, je l tako? Samo lažeš. Izmišljaš? Sve, sve uvijek samo da budeš u centru pažnje. U panici naglo ustane i viče. Toma! Tata ti je umro, Toma…


3.

Veleposlanstvo. Ured veleposlanika. Tajnica i pomoćnik obraćaju se veleposlaniku.

TAJNICA: Ovako je bilo. Autobus se prevrnuo na mostu. Kao u romanima.

POMOĆNIK: Znate onaj dio na Savskom mostu, gdje su radovi, a nema nikakve ograde… Ja mjesecima govorim mojoj Ivanki: ˝Tu će netko stradat, ženo božja!˝ Al briga nju. A briga i sve ostale. Izbori su prošli, sad neka bude rupa koliko hoćeš. I evo stradao naš Martin. Pokoj mu duši.

VELEPOSLANIK: Naš Martin?! Umro!? Što to govorite?!

TAJNICA: Da! Autobus se srušio u Savu, sve je bilo puno stakla i krvi. Ljudi su vrištali, plakali, skupilo se dosta djece i penzionera i svi su fotkali mobitelima. Dobili smo dosta lijepih slika.

VELEPOSLANIK: Sigurni ste da je baš umro?!

POMOĆNIK: Je, iako kažu da je potpuno neprepoznatljiv. Smrskan…Sin ga je išao identificirati, ne znam kako je uopće uspio. Sada je ovdje. Zvali smo ga i rekli da ga želite vidjeti.

VELEPOSLANIK: Želim ga vidjeti?

POMOĆNIK: Mislili smo da će vam biti lakše…

TAJNICA: Ti vozači, to su ubojice! Moj bivši muž je vozač. Doduše, kamiona, al volan je volan. Dišite, veleposlaniče, samo dišite i mislite na nešto zeleno...

VELEPOSLANIK: Martin umro… To nije istina, to ne može biti… Kako ću ja ući u ovo veleposlanstvo bez njegovog pozdrava na ulazu? Nikad više. Ne, neće to tako ići… Tu se moramo radikalno postaviti. Bez kompromisa!

Pavle kuca na vrata.

TAJNICA: Naprijed. Gospodin Gunek?

Pavle ulazi.

VELEPOSLANIKvrisne: Vratio se? Gdje je?!

TAJNICA: Ne Martin, njegov sin, onaj što svira, propalica bez posla. Sjednite,  slobodno.  U prolazu šapne Pavlu. Samo mu nemojte davati lažne nade. Tako će nam svima biti gore. Idemo Jurice. Tebe čeka javna nabava.

Tajnica i pomoćnik izađu. Veleposlanik je neutješan. Tužno plače.

PAVLE: Oprostite, je l sve u redu?

VELEPOSLANIK: O bože…pa vi ne znate?

PAVLE: Što to?!

VELEPOSLANIK: Kako da vam ovo kažem. Nema druge nego direktno. Vaš je otac jutros umro. Moje saučešće.

PAVLE: Meni je otac umro? Pa ja znam da je on umro… Hvala. Za dva dana bi mogao biti sprovod pa ako ste slučajno slobodni…

VELEPOSLANIK: U srijedu? To neće moći.

PAVLE: Što neće moći?

VELEPOSLANIK: Ne može biti sprovod prije komemoracije. To je naopako. A komemoraciju možemo dogovoriti tek u petak. Da na miru stignu doći svi državnici.

PAVLE: Komemoracija? Za mog tatu?

VELEPOSLANIK: Znate kako je… Dok stigne obavijest u Ovalni ured, protokol, Trump ne može stići prije petka ni u ludilu…

PAVLE: Trump? Donald?

VELEPOSLANIK: To je neki problem? Vi ste bili za Hilary?

PAVLE: Ne, nije u tome stvar…

VELEPOSLANIK: Doći će i Putin, naravno, ako vas to brine. Na sve smo mislili.

PAVLE: Ovo je neka skrivena kamera?

VELEPOSLANIK: Zašto to kažete?

PAVLE: Trump?

VELEPOSLANIK: On je zvao odmah ujutro i u šoku pitao za vašeg oca…

PAVLE: Za mog tatu, Martina Guneka, portira...  Onog koji je uvijek nosio kapicu.

VELEPOSLANIK: Ne vrijeđajte moju inteligenciju, mladi gospodine! Ja dobro znam tko je bio vaš otac, što se za vas, čini mi se, ne bi baš moglo reći.

PAVLE: Bože dragi, valjda znam tko mi je bio otac…

VELEPOSLANIKoštro ga prekine: Ne znate vi ništa! Tako poštenog i hrabrog radnika ovo veleposlanstvo nije imalo još od prvog svjetskog rata! On je meni toliko značio da vam ja to ne mogu ni objasniti. Ne znam kako ću dalje…

PAVLE: Moj tata?

VELEPOSLANIK: Nego tko bi drugi!? Moji glupi savjetnici?! Moji nepismeni glasnogovornici?! To je čovjek koji je bio osovina europske diplomacije. Njegov mir, obrazovanje i širina bili su ključni u rješavanju pet zadnjih diplomatskih kriza, i to ne bilo kakvih, nego onih iza koji je moglo biti na tisuće mrtvih!

PAVLE: Ali, on je radio na porti…

VELEPOSLANIK: Bože moj, kakav ste vi formalist. Vaš tata je bio bitan. Dalje ne smijem govoriti zbog povjerljivosti podataka, ali ne možete ni zamisliti koliko bitan… Utuvite si to u glavu!

PAVLE: Nikada nije ništa govorio…

VELEPOSLANIK: Što bi govorio? Otkrivao državne tajne? Osim toga, on je bio skroman čovjek. Toliko valjda znate?

PAVLE: Znam. Drago mi je što ste ga toliko cijenili…

VELEPOSLANIK: Komemoracija neka onda bude u petak. Sprovod idući tjedan. Naručit ćemo svjetske pjesnike, cvijeće direktno iz Amsterdama. Vaš je otac cijenio tulipane. Govorio je da su lijepi i da ne mirišu. A ako ne mirišu, znači da nikada neće ni smrdjeti…

PAVLE: Mi smo vam svi jako tanki s lovom…

VELEPOSLANIK: Sve to financira naša diplomacija. Ne bih zbilja o novcu, to nije tema razgovora. Osim toga, da bilo što treba, moj brat je u samom vrhu češkog političkog Olimpa. Naime, predsjednik je.

PAVLE: Predsjednik Češke?

VELEPOSLANIK: Da, da. Bila je neka opcija svojedobno da se i ja kandidiram, ali on se tek bio razveo od žene pa sam ga htio razveseliti i prepustio mu tu čast. Osim toga, ja volim Hrvatsku zbog jadranske obale. Od uže obitelji samo ste vi i brat? Tomas?

PAVLE: Toma. I njegova žena Marina.

VELEPOSLANIK: Nikada ju nije spomenuo. Svi ćete doći na komemoraciju?

PAVLE: Da. Hvala na svemu.

VELEPOSLANIK: Ne morate mi zahvaljivati. Ne radim to zbog vas. Počinje plakati.

PAVLE: Da ja sad idem ili ostanem?

VELEPOSLANIK: Idite i pošaljite moju tajnicu.


4.

Stan. Pavle, Toma i Marina. Marina se sprema za izlazak.

MARINA: Kako si?

PAVLE: Dobro sam. Ona ga zagrli. Čvrsto. Upadne Toma.

MARINA: Gdje si ti do sada?!

TOMA: Radio sam. Imao sam operaciju.

PAVLE: Operaciju?! Čega?

TOMA: Amputirao sam nogu…jednoj svinji.

PAVLE: Da pogodim? Preživjela je, ali će zauvijek šepati.

MARINA: Zašto je nisi jednostavno ubio i rekao im da nije izdržala? Znaš da smo u žurbi.

TOMA: Molim? Pa ljudi su je doveli da joj pomognem. Zašto bih to radio?

PAVLE: Zbog ručka. Znači, za sad imamo svinjsku nožicu…

Pavle i Marina se počnu smijati.

TOMA: Drago mi je što te zabavljam.

PAVLE: Uvijek. Beskrajno.

TOMA: A, vidim, Marina, i tebi je baš lijepo. Tako prikladno. Na današnji dan.

MARINA: To je problem?! Sad sam se nasmijala i to je odjednom skandal?!

TOMA: Tata je prekjučer umro.

MARINA: Zbog toga što sam se ja smijala?! Prestani mi nabijati krivnju cijeli život!! Vidiš ti to Pavle, takav je tvoj brat!

PAVLE: Toma, smijali smo se tebi, a ne tati.

MARINA: Da dignem kosu ili da ju spustim? Što izgleda tužnije?

TOMA: Samo se nemoj tako jako šminkati. Meni onda izgledaš jeftino.

MARINA: Izgledam jeftino jer jesam jeftina! Ja sam Hrelić, čovječe! Trećina veterinarske plaće, toliko ja mjesečno koštam!!!

TOMA: Nisam mislio jeftino, nego vulgarno.

MARINA: Joj, ja ću se ubiti!!!

PAVLE: Prekinite s dramom, molim vas, ne želim to slušati. Sad ćemo vidjeti tko je ovdje patološki lažljivac, onaj Čeh ili stari. Ako tamo sada dođe Trump…

TOMA: Jaka stvar.

MARINA: Ako je on bio tako važan, onda možda dobijemo neke novce…

PAVLE: Nekako sumnjam.

TOMA: Vidjet ćemo.

Marina podeblja crveni ruž.

MARINA: Spremna!

5.

Komemoracija. Svi su ovdje. Nema koga nema.

TOMA: Koliko ljudi…

MARINA: Čekaj malo, je l ono..?

PAVLE: Da.

MARINA: Svi su ovdje! Kako izgledam?

TOMA: Uredno.

PAVLE: Paul McCartney mi je dao saučešće na ulazu. Jedva sam ga prepoznao. Koliko on uopće ima godina?

TAJNICA: Dobrodošli. Izvolite, sjednite. Prvi red je za obitelj.

MARINA: Hvala.

TAJNICA: Oprostite, samo da vas upoznam, ovo je Jaroslav Hulenka, trenutno najtraženiji suvremeni praški pjesnik.

PAVLE: Ideš.

MARINA: Ali nema Trumpa! Zašto ste nam rekli da dolazi Trump?

TAJNICA: Dolazi, sletio je u Zagreb, ali malo kasni. Zapeo je na sastanku u Agrokoru. Sad će i veleposlanik, on je u svojoj sobi, zapeo na telefonu.

PJESNIK: Molim vas, svi zapeli, zapeli, a meni su rekli da ovo počinje u 16. Netko mi je izgleda lagao. Sada je 16 i 15.

TAJNICA: Užasno mi je žao, ali nije do nas. Čekaju se još gospodin Trump i car Akihito.

MARINA: Tko?

TAJNICA: Japanski car. Ne znate ga. Jako rijetko dolazi u Hrvatsku.

PJESNIK: Ja imam nastup na otvaranju banke već u 17. Češka podružnica. Počet ću čitat pa tko kasni, neka se priključi. Nemam više uvjeta za čekanje!

Pjesnik se nakašlje nad govornicom i zaneseno recitira stihove na češkom sadržaja otprilike: ˝Sad te nema, a neće te biti ni poslije. To je tako okrutno, ali pomoći nema. Nakon čega čita ˝govor˝.

Nestao je. Otišao. Napustio nas. Odletio. Zaspao. Utihnuo. Oglušio se na poziv. Zakasnio na iduću stanicu. Zauvijek skinuo čarape. Odjavio se. Podigao dokumente. Otkazao pretplatu. Naš pokojnik. On nije bio bogat, nije bio lijep. Nije bio opterećen estetikom, ali nije mario ni za ružno. Nisu ga zanimala zloba, zavist ni sitna podmetanja, kao ni velike organizirane pljačke ili procesi privatizacije velikih državnih firmi. Nije bio simpatičan, još manje antipatičan, ali bilo bi pogrešno zaključiti da je bio apatičan. Evo, riješeno! Moram ići.

Pjesnik odlazi, a idući govornik dolazi do mikrofona.

GOVORNIK: Dobar dan, gospodine Putin, gospođo Merkel, care Akihito, gospodine Hulek, cijenjeni državni dužnosnici i zvijezde iz svijeta umjetnosti. Cher, Josipa Lisac, Denis&Denis, Colonija… Da vas pojedinačno nabrajam, predugo bi trajalo. Svima ostalima se zahvaljujem na dolasku i predlažem minutu šutnje za našeg Mikicu. pauza

PAVLE: Mikicu?

GOVORNIK: Svi koji su poznavali Mikicu u jednakom su šoku kao ja. Naravno, ne vjerujemo da je mrtav i čekamo da se vrati i ušeta u ovu zgradu kao svako jutro. Ovo je sigurno još jedna od njegovih tajnih operacija, koje je izvodio s takvom elegancijom i diskrecijom po kojoj je bio svjetski poznat. Mikica je dotaknuo život svakog od nas na kugli zemaljskoj i ovo nije pretjerivanje. Na kraju krajeva, zbog toga ste svi danas ovdje. Mi ćemo možda preživjeti ovu tugu, ali kako će svijet dalje funkcionirati…znate i sami…sad se već može reći…bojim se onog najgoreg.

Pomoćnik utrčava u dvoranu, izvan sebe. Potpuno je blijed i u šoku.

POMOĆNIK: Jadranka, hitno te trebam! Nasamo!

TAJNICAustane: Jurice, ili sjedni ili odi van, ovo nije način.

POMOĆNIK: Ispričavam se…Jako je važno. on priđe do Jadranke pa joj kaže Sad dolazim iz ureda gospodina veleposlanika i…bože moj, Jadranka, on je mrtav! Obješen! Za kvaku!

TAJNICA: Ne! Ajme meni, majko moja!

POMOĆNIK: Znam. Strašno. Vidi, sav se tresem.

PJESNIK: Je l on uopće potpisao moj ugovor?

TAJNICA: Provjerit ću pa vam javim. Jesi zvao hitnu?

POMOĆNIK: Jesam. Na putu su ovamo.

MARINA: Što se događa?

TAJNICA: Gospodin veleposlanik je pronađen obješen. Mrtav.

TOMA: Pa zašto?

TAJNICA: Ne znamo. Tko bi ga želio ubiti?

POMOĆNIK: Možda se sam, od tuge…Tu je njegov brat… Moramo mu reći.

PAVLE: Idemo mi doma. Ovo je sve stvarno previše…

MARINA: Ja nikud ne idem. Je l nakon ovog organizirana neka večerica?

TAJNICA: Da. U Esplanadi. Oprostite.

Pavle neprimjetno ode.

MARINA: I smijemo doći?

TAJNICA: Pozvani ste, naravno. Vi ste počasni gosti. Bože dragi, kako da mu kažem… pa Jurici Zašto si ga ostavio samog?! Jesam ti rekla da ne skidaš oči s njega.

POMOĆNIK: To se dogodilo dok sam slao faks. Užasno mi je žao.

MARINA: A večera je besplatna?

TAJNICA: Da! I prestanite me ispitivati o večeri, upravo nam je ravnatelj umro! Ispričavam se, nisam htjela tako puknuti.

TOMA: Predlažem da se održi komemoracija do kraja i onda objavite vijest. Nije dobro brkati stvari.

TAJNICA: U redu. Slažem se. To je dobar plan.

MARINA: Gdje je Pavle nestao?

TOMA: Nemam pojma.

MARINA: Ti samo nemoj puno govoriti za večerom. Nemoj daviti ljude sa svojim dogodovštinama. Ovo je svjetska klasa, nisu ti to tvoji Bednjanci s kravama. Je l to jasno? Što me tako gledaš? Toma?


6.

Stan. Noć. Marina se vraća kući, a Pavle sjedi u mraku.

PAVLE: Tri ujutro. Bilo veselo?

MARINA: Uplašio si me, kretenu jedan! Što tu radiš?

PAVLE: Ne mogu spavati.

MARINA: Ali Toma spava?

PAVLE: Legao je u ponoć, čim je došao. Loše volje. Kaže da si zavodila nekog Japanca.

MARINA: Kakvog Japanca, on nema pojma. Čovjek je iz Koreje. Kakva noć! Ja još uvijek ne mogu doći k sebi… Što je bio taj vaš tata? James Bond?

Pavle ju privuče k sebi.

PAVLE: Ti bi vrištala da te ja sada ugrizem?

MARINA: Ne bi.

PAVLE: Ne bi… Sigurno ne bi…

MARINA: Slušaj, Pavle, ti znaš koliko si mi drag…

PAVLE: Znam ja koliko sam ti drag. A pogledaj koliko si ti meni…

On ju počne ljubiti, a ona se ne opire previše. U mraku vidimo Tomu.

TOMAnakašlje se: Suho mi je grlo, Marina, daj mi čašu vode. Kad si se vratila?

Oni se preplaše i naglo razdvoje.

MARINA: Što je ovo?! Sad kad nema tate, ti ćeš me špijunirati!?

TOMA: Samo sam žedan.

MARINA: Šuljaš se kao lopov, dobro da te nisam udarila vazom ili nečim…To je i opasno, u krajnjoj liniji. Pavle odlazi. Kamo ti sad ideš?

PAVLE: Laku noć.

MARINA: Idem i ja.

TOMA: Marina!

MARINA: Da?

TOMA: Čekaj me!


7.

Stan. Jutro. Svi su u crnini, upravo su se vratili sa sprovoda.

TOMA: Ne mogu vjerovati da ga nema.

PAVLE: Bilo je lijepo… Svidjelo bi mu se.

MARINA: Koliko je ljudi došlo… Jeste vi to vidjeli!? Jesmo mi njih trebali pozvati ovamo?

PAVLE: Pa bilo bi normalno…

MARINA: Znam, Pavle, pa ne mogu… Gdje? To je pola svjetske diplomacije…I svi ti bogataši… Mi nemamo ni jedan šampanjac.

TOMA: Meni cijelo vrijeme to djeluje ko greška. Da su tati na sprovod došli Putin i Trump? Jebo majku…meni to ne ide u glavu. Možda smo ih trebali pitati novce direktno.

PAVLE: Kakve novce? Trebali smo ih eventualno nešto pitati o tati. Ali nisam im mogao ni prići od osiguranja.

TOMA: I htio sam da ti i ja raščistimo jednu stvar. Meni je iskreno žao da je tata umro.

PAVLE: Ko? Stari?

TOMA: Da.

PAVLE: Zašto mi to govoriš?

TOMA: Zato što želim da znaš. Važna osoba u mom životu, bez obzira što je on više volio tebe.

PAVLE: Mene?

TOMA: Da, ja mu nisam bio baš drag. Stari je volio te tvoje patničke spike, izigravanje žrtve i to… Al nije više bitno. A ovakav kraj je bolji i za njega.

Bio je star i boležljiv. Uskoro bi dobio nešto i samo bi se mučio. I na kraju bi opet umro.

PAVLE: Svi na kraju umru.

MARINA: Ljudi, imam ideju!

PAVLE: Zaposlit ćeš se?

MARINA: Ti se javljaš?

TOMA: Reci ideju?

MARINA: Eutanazija!

PAVLE: Dobra ideja. Ja ću tebe, ti ćeš mene.

MARINA: Eutanazija životinja, budalo. Tih besmislenih stvorenja s kojima ljudi ne znaju što bi, o kojima se moraju trajno brinuti. Moraju ih šetati kad im se spava, hraniti ih onda kada su i sami gladni, biti bliski s njima onda kada žele da ih svi ostave na miru.

TOMA: Da ubijam životinje koje dolaze liječiti? I to bez ikakvog pravog razloga…

MARINA: Bez razloga?! Pa ako ima 7 milijardi ljudi, zamisli koliko ima pekinezera… A psi se zbog čipova ne mogu napustiti nasred ceste. Razmisli! Bio bi prvi u svijetu. To je kao nalazište nafte u vlastitom dvorištu.

PAVLE: Toma će dobiti na lotu jer će ubijati kućne ljubimce?

MARINA: Jesi ti svjestan koliko je skupo održavati, recimo, konja?! Pošaljite vašeg ljubimca na vječnu livadu! Od sada je njegov život naša briga! Toma, što kažeš?

TOMA: Ne znam…

MARINA: Vjeruj mi, to će biti rješenje. Treba testirati tržište. Probat možeš, to bar nije teško.

TOMA: Samo jednom?

MARINA: Samo jednom. Prvi put.

TOMA: Ne znam. Razmislit ću. Izađe.

MARINA: Loše izgledaš.

PAVLE: Udala si se za idiota koji kolje piliće.

MARINA: Opet ćemo o tome?

PAVLE: Hoćeš reći da si sretna?

MARINA: Ti si prekinuo sa mnom, Pavle. Ti si našao nekog. Ti si mi rekao da ništa među nama nema smisla.

PAVLE: Jasno. I onda je bilo logično da odmah nastaviš s bratom. U biti, odličan izbor. Dobra odluka. Mudra. Čestitam. Gura joj ruku među noge. Lijepa si jutros.

MARINA: Ti nisi normalan! Makni se! Zašto mi to radiš?!

PAVLE: Što ti radim, Marina? Da ne bi i meni predložila eutanaziju…

MARINA: Što je tebi, Pavle?

PAVLE: Što je meni?! Ne mogu više živjeti u ovom kavezu. S vama. Želim biti s tobom, kako to ne shvaćaš... Želim da živimo zajedno! Sami!

MARINA: Slušaj me, Pavle, ti se moraš srediti. Znaš koliko te volim i koliko si mi drag, ali to je sve bilo među nama malo onako… Nezrelo.

PAVLE: Nezrelo?

MARINA: Pa ono. More, sunce, galebovi, a ja imam neke ciljeve u životu,

PAVLE: Ciljeve? Uu, to je zanimljivo… Da čujem?!

MARINA: Da! Evo, na primjer, meni je jako važno da živim s čovjekom koji je s obje noge na zemlji

PAVLE: To sigurno imaš.

MARINA: I da zna što želi, da napreduje u životu, u karijeri. I da me vodi na predivna putovanja na kojima zaboravljam sve o svojem životu…

PAVLE: Želiš živjeti život koji moraš zaboravljati na putovanjima?

MARINA: A kako drukčije?

PAVLE: Ima drukčije, ali ti najprije moraš…

Utrčava Toma.

TOMA: Ubio sam je! Ubio! Prva je sređena!! Nije uopće tako teško, Marina, imala si pravo, ali ja sam se svejedno sav preznojio. Gledam u tu malu ovčicu, onog tupog pogleda… One ti nisu baš naročito bistre, znaš… Al svejedno je znala da će umrijeti. Znala je, znala. I nije joj bilo drago.

PAVLE: Sutra janjetina?

TOMA: Uzeo ju je vlasnik, želi joj napraviti pravi spomenik. Volio ju je jako, ali se njihovi stilovi života nisu podudarali.

MARINA: Je l ti platio?

TOMA: Sve, još sam dobio i napojnicu!

PAVLE: Da, samo, za te eutanazije ti nije trebao cijeli faks!

MARINA: Nije istina, ipak moraš znati anatomiju…

TOMA: E pa, da nazdravimo! Živjeli!

MARINA: Zaboravila sam! Opet su zvali iz veleposlanstva. Sutra rano moramo do njih na sastanak. Ima veze sa mrtvim veleposlanikom, ali to je sve što su mi rekli.


8.

Veleposlanstvo. Tu su tajnica, veleposlanikov brat Bohuslav i jedna duguljasta mlada dama, Olenka. Svi su u crnini. Djevojka stalno tiho jeca. Nasuprot sjede Marina, Toma i Pavle. U dnu prostorije su dva snagatora iz osiguranja.

TAJNICA: Gospodo, zahvaljujem što ste došli. Na ovom sastanku inzistirao je gospodin Hulek, brat našeg veleposlanika, bog mu dao duši lako, a inače kao što znate - predsjednik Češke. Ovi momci su iz njegovog osiguranja, ne obazirite se na njih, neće vam ništa.

MARINA: Predsjednik? Izuzetno mi je drago. Marina Gunek, ovo je moj suprug Toma – liječnik za životinje i njegov mlađi brat…

BOHUSLAV: Kao što vam je poznato, moj brat je umro pod sumnjivim okolnostima.

TOMA: Oprostite, ali zar nije zaključeno da se on ubio?

BOHUSLAV: Polako. Oni samo žele da mi tako mislimo.

PAVLE: Ja se ispričavam, a tko su oni?

BOHUSLAV: Doći ćemo i do toga. Ja sam znao da je mrtav i prije nego su mi javili jer sam toga dana osjetio snažnu tupu bol u prsima i zatim nakratko pao u nesvijest. Nas dvojica smo bili jako povezani, skoro patološki.

PAVLE: Kakve veze mi imamo s tim?

BOHUSLAV: Polako, sad dolazimo i do toga. Vikne. Olenka! Smiri se, ne mogu misliti od tvoje buke! Olenka tužno plače, a on samo odmahne rukom. Vi ste od Bogumila naslijedili jednu drvenu kućicu, sva njegova plava poslovna odijela i 3000 metara poljoprivrednog zemljišta kod Brna, to je inače naša djedovina. On je to sve ostavio gospodinu Martinu, ali će to sad privremeno biti vaše, silom prilika.

MARINA: Kako to mislite, privremeno?

BOHUSLAV: Pa privremeno. Dok ne pronađemo gospodina Martina, a onda sve ide njemu. Po tom smo principu i sastavili ugovore, a vi ih, molim vas, potpišite.

MARINA: Oprostite, koga da pronađete?

PAVLE: Ne razumijem….

BOHUSLAVobraća se djevojci: Smiri se, Olenkice… Sve će biti u redu. Jesam ti obećao da ću sve riješiti? Dijete drago, ovo kako ti plačeš, to nije zdravo. Pa opet njima. Ona je, znate, sada siroče. Sama na svijetu.

TOMA: To nije vaša kći?

BOHUSLAV: A ne, ja nemam djece. To je kći jadnog Bogumila, moja nećakinja.

MARINA: Pogodilo ju je samoubojstvo? Kako se kaže ˝moja sućut˝ na češkom?

TOMA: Recite joj da vrijeme liječi sve rane.

MARINA: Ili da može pamtiti sve lijepe trenutke koje su imali jer je to sad njezin kapital s kojim ide dalje kroz život...

PAVLE: Neka bude sretna što se nije dugo mučio.

TOMA: On je sad na nekom boljem mjestu.

MARINA: To definitivno! Mi smo zvjezdana prašina!

PAVLE: Svako zlo za neko dobro?

TOMA: Pokopajte ga i zaboravite. Mrtvi s mrtvima, a živi sa živima.

BOHUSLAV: Ne, ne, ne. Mi trebamo konkretno rješenje.

PAVLE: Ali tu se ništa više ne može.

BOHUSLAV: Bože moj, prestanite brbljati!

OSIGURANJE: Da mi njih ipak udaljimo sa sastanka?

BOHUSLAV: S njima imam sastanak! Ako ih udaljite, s kim da razgovaram?! S vama?!

OSIGURANJE: Na zapovijed!

Olenka plače, suze roni.

TOMA: Ta je cijela stvar očito jako složena.

BOHUSLAV: Mućnite malo glavom i sami... Što može jedna mršava djevojka naspram prave, velike, crne smrti? Baš ništa, je l tako? E, sad...ono što Olenka ne može prihvatiti i zbog čega plače...

TAJNICA: I zbog čega smo vas pozvali....

BOHUSLAV: Jest nestanak vašeg gospodina oca – Martina Guneka.

PAVLE: Naš otac nije nestao, gospodine, on je umro.

BOHUSLAV: Neće biti. Mi njega moramo pronaći pod svaku cijenu.

MARINA: Kako to mislite? Pa bio je sprovod.

BOHUMIL: U zatvorenom lijesu.

TOMA: To je zbog tijela…bio je sav uništen…

BOHUSLAV: Njegovo tijelo nije nađeno. Imaju svjedoke koji kažu da su vidjeli kako se, nakon sudara, otkotrljao direktno u Savu.

PAVLE: Ali meni su dali njegovu odjeću, dokumente, krvavu kapicu…

BOHUSLAV: Naivni ste. Ja sam pokrenuo istragu u ime Češke države.

MARINA: Čekajte, a gdje bi onda sada trebao biti Martin?

TAJNICA: U Savi ili Dunavu…ako već nije stigao do mora. U svakom slučaju negdje nizvodno. Nije losos da ide uzvodno, je l tako?

TOMA: Znači, vi mislite da je on još živ? A Olenka je poznavala našeg oca?

BOHUSLAV: Poznavala?! On joj je bio više od oca.

TAJNICA: Gospodin Martin se igrao s njom, pisao zadaće, slušao o njenim tužnim ljubavnim pričama, a bilo ih je, vjerujte mi. Vaš otac je znao sve povjerljive podatke izgovorene u ovom veleposlanstvu, a kad je dirnuo u osinje gnijezdo...

MARINAprekine ju: On je stradao u prometnoj nesreći.

BOHUSLAV: To je obična propaganda. Negdje ga drže kao taoca! Ali neće se izvući. Ja nisam siromašan...

TAJNICAveselo: Imaju pola Češke!

PAVLE: Možete li prijeći na stvar? Ja sam mislio da ste vi ozbiljan čovjek…

BOHUSLAV: Zahtijevat ću da se provede istraga na najvišem nivou. Pročešljat ćemo šume, rijeke i jezera, gradove i sela… Raspisat ćemo potjernicu, natjerati cijelu zemlju da ga traži. A kad ga pronađemo, meni će otkriti zbog čega je moj brat ubijen, a Olenku će utješiti i ona će tada, nadajmo se, prestati plakati.

PAVLE: Idemo odavde. Ja ne mogu ovo slušati.

TAJNICA: Ne možete samo tako. To je protuustavno po češkim zakonima. Kada predsjednik govori…

MARINAustane: Vraga ne možemo! Inače, ja bih na vašem mjestu toj Olenki – dva šamara pa da vidiš kako bi se sredila. Ako mi ne plačemo, koji smo mu rod, ne vidim koje veze ima ona s tim. Ispričavam se. Inače mi je drago da sam vas upoznala.

TOMA: Sretno s potragom!

BOHUSLAV: To je samo vrh ledenog brijega.

PAVLE: Tata je poginuo prije tjedan dana. Imajte malo milosti

BOHUSLAV: Vi ste odustali od čovjeka samo tako. Sramota! Molim vas lijepo, a kako može netko samo tako nestati i da ga više nikad nema? Zar vam to nije sumnjivo?

PAVLE: Vama je smrt sumnjiva?

BOHUSLAV: A vama nije? Idite, molim vas, nemojte biti naivni, mi smo za sve njih sitne ribe…

PAVLE: Za koga njih?

BOHUSLAV: Što manje znate, bolje vam je…

PAVLE: Vi razmišljate kao političar… Oprostite, to su sranja…

BOHUSLAV: A vi ne razmišljate uopće! Kada predsjednik države daje nalog da se nekog, recimo, prisluškuje…

TOMA: Što s tim?

BOHUSLAV: Kako je onda moguće da prisluškuju i njega? Ko je dao taj nalog, pitam ja vas!? Tko?! Ko meni radi o glavi? Jako sam razočaran ovim sastankom. Ne bi ni kamenčić podigli da ga nađete. Ako je njegova vlastita obitelj ovakva, kako će tek biti u policiji!

Olenka jače zacvili. Bohuslav razgovara s njom, ali ona ništa ne kaže.

BOHUSLAV: Evo me, dušo… Tu sam. Sredio sam sve, vjeruj mi, naći će ga do kraja dana. Nemoj, Olenkice, to ti nije zdravo… Napravit ćeš si veliku štetu…O bože moj…

Olenka i dalje cvili.

9.

Stan, čuje se stalno cviljenje. Toma i Marina jedan do drugog. Pokraj njih je košarica s psom.

MARINA: Spava mi se, nemoj me dirati.

TOMA: Trebam te nešto.

MARINA: Želim da od danas spavaš u tatinoj sobi.

TOMA: Zašto?

MARINA: Slobodna je, a meni treba mira noću. Tako sam odlučila i tu nema prigovora. Kad dođe beba, možeš se preseliti na kauč.

TOMA: Htio bih biti s tobom, ali ako inzistiraš.

MARINA: Inzistiram!

TOMA: U redu.

MARINA: Odlično. Požuri, umorna sam. Trebaš me?

TOMA: U vezi jednog klijenta.

MARINA: U vezi kojeg?

TOMA: Maltezera. Otvara košaru i pokazuje joj. Vidi ga.

MARINA: Sladak je. Što mu je?

TOMA: Mora umrijeti.

MARINA: Bolestan je?

TOMA: Ne, ne, naprotiv. Ostavili su ga neki ljudi i rekli su da ga stvarno više ne vole. Prvo su ga jako voljeli i onda je to odjednom prestalo. Kažu da su ga na sve moguće načine pokušavali ponovno zavoljeti, ali nije im nikako uspjelo. A ne žele ga ostaviti samog na cesti. I nisu ga htjeli nikome pokloniti jer im je, kažu, neprirodno da netko drugi sad ima njihovog psa.

MARINA: Ali su ti platili.

TOMA: To da. Sve što sam tražio. A tražio sam, vjeruj mi…

MARINA: Čestitam! To si me trebao, da se malo pohvališ, je li?

TOMA: Nije to, Marina, nego… Ja to ne mogu učiniti… On je potpuno zdrav…

MARINA: Zdrav? Pa što onda?

TOMA: Pa ako je zdrav, ne smije umrijeti.

MARINA: Ti hoćeš reći da nitko zdrav ne umire? Jer znaš da to nije istina.

TOMA: Znam. Ali svejedno… Mlad je, nije star…

MARINA: Aha, moraš biti star da bi umro… Otkad to?

TOMA: Cijeli život je pred njim, bilo bi lijepo da ga proživi.

MARINA: Možda bi bilo lijepo, ali to jednostavno nije tako. Pogledaj oko sebe i morat ćeš se složiti.

TOMA: Svejedno. Nekako ne zaslužuje to… Pogledaj ga.

MARINA: A tko zaslužuje? Zar postoji živo biće koje to zaslužuje?

TOMA: Ne. Ali postoje neka pravila…

MARINA: Baš bi ih voljela čuti. Ne, Toma, to je sve jureći kaos. Kad te okrzne, izbriše te s lica zemlje ko da te nikad nije ni bilo. Ali to je prirodno…Ustupa se mjesto drugom, novom životu…Ovog čovjeka nema, al ima drugog… Život prelazi s čovjeka na čovjeka kao domino. Jedni legnu, drugi prohodaju, to je kao disanje, izmjena plinova… Tako je svejedno da li je živ ovaj ili neki drugi maltezer.

TOMA: Neću ja to moći, Marina…

MARINA: Kako su mogli ljudi u ratu?! Što sad izvodiš? Daješ si na važnosti! Ti nisi ovdje da donosiš odluke. Ljudi su se željeli riješiti te životinje i oni su odlučili… Oni su odgovorni, a ne ti. A kako bi mu bilo i da ostane na životu, a da ga nitko na ovom svijetu, ali baš nitko, ne voli?

TOMA: Ne znam. Teško?

MARINA: Teško, najteže moguće. To je polagano umiranje, sušenje srca i gašenje bića, ali na daleko bolniji način. To nije nešto za što se treba boriti. Slažeš se sa mnom? Ljubavi?

TOMA: Ne znam. Zbunjen sam.

MARINA: To je normalno. Mi smo osjećajni ljudi, ti si čak malo patetičan…i tebi ga je žao. To je lijepo. Ne moraš to učiniti sada, možeš i ujutro… Jutro je bolje za te stvari, nekako je opuštenije.

TOMA: Zašto cvili? Neka prestane…

MARINA: Nešto sanja, ništa važno. Idi sad…Sve smo si rekli…Laku noć.


10.

Stan. Dnevna soba. U sobi je 30ak plavih odijela koja su naslijedili od veleposlanika.

TOMA: Što ćemo mi s tim odijelima? A nijedno nije moj broj. Jesi ih ti probao?

PAVLE: Ne nosim plava odijela, nisam poštar. Nešto je cvililo cijelu noć. Nisam oka sklopio. Tek oko šest je prestalo.

Ulaze majstori u stan i počinju farbati.

TOMA: Da, da, prestalo je!

PAVLE: Što se događa?

TOMA: Marina je dogovorila farbanje. Mi častimo.

PAVLE: Koje farbanje?

TOMA: Tatine sobe. Prodali smo namještaj i sad će oni staviti tapete. Nećemo ni roza ni plavo, idemo na bež, neutralne varijante.

PAVLE: O čemu pričaš? Bacili ste tatin namještaj?

TOMA: Daj, ne dramatiziraj… Stari krevet, noćni ormarić, Trulo drvo. To kupiš na Njuškalu sve zajedno za sto kuna.

PAVLE: Zašto ste ga onda prodavali?

TOMA: Dobili smo bolju cijenu.

PAVLE: A gdje sam ja u cijeloj priči?

TOMA: Tu si…

PAVLE: Kad ste me mislili obavijestiti?

TOMA: Što, hoćeš dio novaca? Mogu razgovarati s Marinom, ali mi smo već kupili krevetić… Ne vjerujem da se može vratiti..?

PAVLE: Hoću dio novaca, da. Marina je trudna?

TOMA: Nije još, ali bit će uskoro. Uz dužno poštovanje, ti živiš u našem stanu i ne plaćaš režije.

Pavlu zazvoni mobitel.

PAVLE: Zovu neki nepoznati brojevi od rane zore. Ovaj je već krenuo s tom potragom.

TOMA: Znam, i mene su zvali.

PAVLE: Mislim, čovjek pogine, a ti češki manipulatori od toga naprave svoj problem.

TOMA: Navodno su vidjeli tatu negdje u Dunavu i taman kad su ga Srbi htjeli legitimirati, on ode za Bugarsku…

PAVLE: Tatu su vidjeli!? Da se brćka po Dunavu? Predsjednik si skuplja bodove za buduću kandidaturu… A ona Olenka…escort koja cvili za 50 kuna dnevno i kiflicu.

Toma ode, a nakon nekoliko sekundi ulazi nepoznati čovjek u odijelu.

INSPEKTOR: Oprostite, bilo je otvoreno…

TOMA: Dobar dan! Izvolite! Vi ste za parkete?

INSPEKTOR: Nisam.

TOMA: Električar?

INSPEKTOR: Ne.

TOMA: Za radijator?

INSPEKTOR: Inspektor Radović, trebaju mi gospoda Toma Gunek i Pavle Gunek. Ili barem jedan od dvojice.

PAVLE: Zašto?

INSPEKTOR: Ne tiče se nikog, osim njih.


11.

U kuhinji su Marina, Pavle i inspektor.

INSPEKTOR: Oprostite mi što sam ovako otvoren i što sam ovako upao, ali ja ne spavam već tjedan dana. Znam da prebrzo govorim, ali to je od živaca…

MARINA: Jeste za kavicu?

INSPEKTOR: Kako da ne, gospođo! I za dvije! I da li slučajne imate neki normabel u svojoj kućnoj apotekici? Helex? Bio bih jako zahvalan.

MARINA: Imamo sve što vam padne napamet! Moj muž je doktor!

INSPEKTOR: Pa to je krasno!

PAVLE: Što se dogodilo?

INSPEKTOR: Gospodine, meni će srce stati, meni je tlak 300, meni vam se nakačio na vrat jedan psihopat sa svojom nekom fufom i ne pušta me na miru… Možete misliti, predsjednik Češke nema drugog posla nego proganjati ovdje u Hrvatskoj mene i moju policijsku upravu! Oni očito žive u blagostanju kad im je jedina preokupacija pronaći vašeg oca! Vjerujte mi, meni je svaki ljudski život jednako bitan, al nekako mi je najbitniji moj vlastiti. A taj češki sadist ne zna jednu rečenicu izgovoriti bez da meni prijeti otkazom! To je postalo stresno, gospodo moja… Imam aritmije! Znam, ja zbilja nisam neki najbolji inspektor na kugli zemaljskoj, ali zar me zbog toga treba ubiti?!

Marina donosi kovčežić s tabletama.

MARINA: Izvolite! Uzmite si i za kasnije, slobodno!

PAVLE: Znači, čovjek vam je baš sjeo na kičmu?

INSPEKTOR: Da, sjeo?! Skočio! Gledajte, nemojte me krivo shvatiti, ja sam siguran da je taj vaš otac bio jedna neponovljiva ljudska priča, ali svijet ne funkcionira tako! Ja sam njemu jasno rekao: ˝Brate mili, bez obzira na to bio ti predsjednik ili ne – mi ne možemo zaustaviti život u Hrvatskoj!˝

MARINA: A on to želi?!

INSPEKTOR: Naravno! Već smo zaustavili sav željeznički i pomorski promet od ovog ponedjeljka. Alarmirali Srbe i Bugare. Napravili sve što smo mogli! Samo, čovjek je megaloman! On bi htio isušiti rijeke! I da se ovaj slučaj razriješi za dva tjedna… Pa ljudi moji dragi, ja nisam ni jedan slučaj u životu riješio za manje od šest mjeseci… Gdje toga ima?! Pa da ja išta valjam, zar bih uopće radio u našoj državnoj službi?! Oprostite, a koliko je vaš otac imao godina?!

PAVLE: 60.

INSPEKTOR: Eto vidite. Skoro pa penzioner, za Hrvatsku to zbilja nije veliki gubitak…čak je i plus. Ne mislim ništa negativno, naravno.

PAVLE: Naravno.

INSPEKTOR: Noćna mora! Ozbiljno vam kažem, ja se bavim mišlju da dam otkaz i odselim zauvijek na Mrežnicu! I još samo jedno da raščistimo… Jeste li vi angažirali tog predsjednika Češke ili je on sam došao?

MARINA: Mi s tim nemamo nikakve veze.

INSPEKTOR: Kakav je vaš stav u vezi te smiješne potrage?

PAVLE: To su idioti! Naš tata je mrtav, ja to stalno ponavljam, ne razumijem što se događa…

INSPEKTOR: Razumno, tako je. A je l vama baš jako fali vaš otac?

PAVLE: Kakvo je to pitanje?

MARINA: Duboke su to emocije.

INSPEKTOR: Apsolutno! Ali nisu sigurno dublje od Save, Drave, Dunava, Kupe, Korane i tako dalje… Razumijete li me?

MARINA: Kako ne.

INSPEKTOR: Vidim ja, ovdje imam posla s normalnim ljudima koji savršeno jasno shvaćaju da je život život, a smrt smrt i da tu nema boga koji to može srediti, je l tako!?

MARINA: Tako je, nego kako drukčije?

INSPEKTOR: A ako ne može dragi bog, kako bih onda mogao ja?! Ja nemam ni dopunsko zdravstveno! Hvala na ovim tabletama, puno mi je bolje.

U sobu upadaju Bohuslav, Olenka i dvojica iz osiguranja. Dvojica pridržavaju Olenku da ne padne. Ona i dalje samo plače.

INSPEKTOR: Evo ga! Opet on! Recite mu da me ostavi na miru!

BOHUSLAV: Spori ste! Pobrinut ću se da dobijete otkaz i vi i vaša vlada!

INSPEKTOR: Dobro, gospodine Bohuslav, pa je l vi znate jednu rečenicu izgovoriti bez da meni date otkaz?! Gdje da ja nađem tog gospodina Guneka kad ga nema?! Umro je i gotovo!

BOHUSLAV: Tišina! Ignorant! Dno dna! Ja se ispričavam, gospođo, doveo sam Olenku k vama jer mi je gospođa tajnica u veleposlanstvu rekla da nas je najavila i da ste rekli da je u redu da dođemo.

MARINA: Naravno da je u redu. Ona i dalje plače?

BOHUSLAV: Vidite i sami. To je sad već najdulje plakanje ikad koje je zabilježeno u povijesti tuge. Sad želi da joj pokažete njegove fotografije, najdraže predmete, možda da joj darujete neki njegov šal…

PAVLE: Sredit ćemo to, Marina će vam donijeti.

BOHUSLAV: Odite vi s njom dečki. Ne može sama ni hodati.

MARINA: Idemo… Izađu.

BOHUSLAV: Kad se sjetim koliko je života bilo samo u njezinom malom prstu, a sad sve nestalo zbog ove budale! Udari inspektora po glavi. Kako vam nije neugodno što ste tako glup i nesposoban!?

INSPEKTOR: Gledajte…

BOHUSLAV: Šutite već jednom! Tu pijete kavu umjesto da češljate Jadransko more!

INSPEKTOR: Češljamo, čovječe, nemojte biti takvi da si ne date ništa dokazati! Svi moji ljudi su mobilizirani i rade 24 sata! Ja sam i sam na rubu smrti! Sad me malo smirila tableta koju sam uzeo, al inače sam potpuno izvan sebe, morate mi vjerovati!

BOHUSLAVpogleda kovčežić: Uzet ću i ja jednu! Zapravo, dvije! Teže je meni s vama nego vama sa samima sobom, je l tako?!

PAVLE: Hoćete vode?

BOHUSLAV: Jako ljubazno, hvala.

Pavle mu doda čašu vode. On je iskapi i počne se gušiti.

BOHUSLAV: Ima li u tabletama penicilina ili sezama?

PAVLE: Žao mi je, to zbilja ne znam. Idem po svog brata… On će to znati. Toma! Toma!

BOHUSLAV: Ne… Znači djeluju i preko vaše policije… Znao sam...Sitne ribe!

Bohuslav padne mrtav.

INSPEKTOR: Čekajte da vidimo puls… Dakle, ovo je sad službena obavijest. Dame i gospodo, ubili ste predsjednika Češke. Hvala bogu! Ja se ispričavam, ovo je tragedija!

MARINA: Što se događa?

PAVLE: Dao sam mu vode i samo je pao.

MARINA: Od vode?

INSPEKTOR: Uzeo je i tabletice.

TOMA: Koje?

INSPEKTOR: Ne bih znao.

TOMA: Samo od jednih se ovo moglo dogoditi. Tko je otvarao moj kovčežić?

MARINA: Ja, zbog normabela. Inspektor me molio.

INSPEKTOR: Bože moj, bože moj, bože moj…

PAVLE: Zašto imaš doma tako jaki otrov?!

TOMA: Nemam doma, nego u ordinaciji. Ja to dajem konjima! Tko je mislio da ćete to dati ljudima uz kavu?!

PAVLE: Nismo ništa dali, sam je uzeo. Inspektore, vidjeli ste!

INSPEKTOR: Lako za mene, u Hrvatskoj nećete imati problema, al Česi...

TOMA: Je l bio omiljen?

INSPEKTOR: Ovakav dosadan, teško. Al to ne mijenja na stvar…

MARINA: Što ćemo s Olenkom?

PAVLE: Nazovi tajnicu u veleposlanstvo. Netko će je valjda odvesti do Praga.

MARINA: Ona je iz Brna.

PAVLE: Kako god. Idem do nje, probat ću joj reći što se dogodilo.

12.

Pavle prilazi Olenki.

PAVLE: Olenka...

Ona samo plače.

PAVLE: Znam da ne želiš razgovarati, ali imam loše vijesti.

OLENKA: Nemoj mi ih reći, ne želim znati.

PAVLE: Slušaj me... Tvoj stric Bohuslav... Uzeo je tabletu...

OLENKA: Nema više ni njega, je l tako?

PAVLE: Žao mi je.

OLENKA: Jedan po jedan odlaze.

PAVLE: Grozno. Život je tako…

OLENKA: Otkud ti znaš što je život?

PAVLE: Imaš pravo. Je l ti moj tata nešto ikada spominjao?

OLENKA: Što?

PAVLE: Nešto? O bilo čemu? O tome zašto ga svi toliko traže….

OLENKA: Ne. Većinom smo razgovarali o meni. Govorio je da ne smijem vjerovati budalama.

PAVLE: A ti si im vjerovala?

OLENKA: Slaba sam na njih.

PAVLE: Dolaze doktori. I policija. Morat ćeš dati izjavu. Poslije te mogu otpratiti do veleposlanstva.

OLENKA: Samo ako možeš ostati zauvijek.

PAVLE: Zauvijek?

OLENKA: Da.

PAVLE: Tebe nije strah tog zauvijek?

OLENKA: Da, ali ja sam inače takva. Imam anksiozni poremećaj. Svega me strah.

PAVLE: Lijepa si.

OLENKA: Lijepe su ti tužne žene?

PAVLE: Ti si mi lijepa.

OLENKA: Al neću nikad biti s tobom. Ti bi me odmah zaboravio.

PAVLE: Da, to vjerojatno ne bi bila dobra ideja.

OLENKA: Zašto? Imaš curu?

PAVLE: Nemam.

OLENKA: Jedino ako želiš pobjeći sa mnom?

PAVLE: To ne mogu. Volim nekog...

OLENKA: Poljubi me. Moram prestati misliti na smrt.

Ljube se.

13.

Pavle ulazi u dnevni, tu je Marina. Baca se na njega, grli ga.

MARINA: Hvala bogu, ne mogu više biti sama.

PAVLE: A Olenka?

MARINA: Otišla je.

PAVLE: Nije rekla kamo?

OLENKA: Ne. Samo je rekla da te pozdravim. I ostavila je mail.

PAVLE: Zaspao sam.

MARINA: Svi su otišli, hvala bogu. Prespavao si trosatno policijsko ispitivanje. Konačno mogu oprati stan. Sad je sve drukčije. Nismo ovdje nikad imali leš.

PAVLE: Ako ne računaš klijente...Gdje je Toma?

MARINA: Na terenu. Što god to značilo. Dolazi tek ujutro. Budi sa mnom, užasno me strah.

PAVLE: Nemam za to živaca.

MARINA: Molim?

PAVLE: Oprosti, umoran sam.

MARINA: Samo lezi pokraj mene. Ne mogu se smiriti... Ovdje lezi, molim te...i pjevat ćemo.

PAVLE: Pjevati?

MARINA: U mozgu ne može biti aktiviran centar za strah dok pjevaš.

PAVLE: Ali mene nije strah.

MARINA: Lezi, dođi.

PAVLE: Ne naređuj mi, Marina! Za to imaš drugog brata.

Pavle ode, a Marina tiho počinje pjevati neku dječju uspavanku.

14.

Toma ulazi u stan. Uzbuđeno dršće. Sav je krvav.

TOMA: Marina! Marina!! On odbaulja do ormarića s alkoholom i otvara viski pa pije iz boce. Ruke mu se tresu pa prolijeva. Marina! Zovem te! Gdje si više, glupačo jedna…

MARINA: Tu sam.

TOMA: Gdje bih trebao biti?

MARINA: Ranije si gotov s poslom?

TOMA: Nisam nikad rekao kad ću biti gotov… Dođi, Marina... Moramo proslaviti. Bio sam bio tamo! Na terenu sam bio… Dali su mi pravo oružje!

MARINA: Dali su ti pištolj?

TOMA: Kakav pištolj! Pušku su mi dali! Samo meni u ruke! Znaš kako veliku pušku… Jedva sam je nosio, s dvije ruke. Ubio sam ga… To je ona vrsta metaka koja putuje po tijelu i onda iznutra razara sve ograne.

MARINA: Nisam mogla spavati cijelu noć. Samo sam pjevala.

TOMA: Da, da… Oni pretvore tkivo u običnu kašu. I nema ti spasa! To je municija bez logike, nepredvidiva, luda…

MARINA: Je l ti znaš uopće što se jučer dogodilo?

TOMA: Kakve veze ima što se jučer dogodilo?! Pričam ti o sebi, a tebe to ne zanima!?! Zašto? Zašto te ja ne zanimam!?!

MARINA: Cijeli dan gledam dnevnik. Češka se digla na noge. Uzbuna, prijete ratom i stalno vrte naša imena i slike. Kažu da se to moralo dogodilo i da se planiralo mjesecima ranije. Više ne znam što da mislim, a čovjek je umro tu, u našem stanu...

TOMA: Marina, ti ne razumiješ… Ovo na mojim rukama je prava, slana, gusta krv… Ja sam ga ubio skroz sam! Tog velikog, ogromnog slona! Uspio sam! Bježao je, mlatarao surlom, gledao me onim sivim, dosadnim očima, buljio u mene i onda – cap! Metak među kljove! Uhvatio sam ga!! Nije mu bilo spasa.

MARINA: U kavezu u zoološkom vrtu.

TOMA: Sad kad ovako kažeš zvuči kao da je lako.

MARINA: Pa nije baš kao da si u džungli…

TOMA: Nikad nisi zadovoljna. Htjela si da ubijam životinje, ti si to predložila, je l tako?! Hvalila si me kad sam ubio maltezera, a sad kad sam ubio slona, nikom ništa?!

MARINA: Pa svaka čast. Bravo. Juhu. Hura.

TOMA: Da, da… Je l znaš ti koliko je veterinara ovo odbilo?! Nije im palo na pamet da ubijaju u zoološkom. Taj slon je često loše raspoložen! Može te jednim potezom sravnati sa zemljom. Samo da znaš, to je herojski čin, ući u njegov kavez!

MARINA: Stavi si to u cv.

TOMA: Normalno da hoću. Drugi mjesec ubijam lava jer nemaju novaca za održavanje, onda ide mrki medvjed jer su se zabunom rodila dva, a usput educiram i šire grupe biznismena koji žele pucati popodne, nakon radnog vremena jer ih to opušta. Zamišljaju da pucaju u svoje nadređene i to smiruje njihov tlak. A ima puno nacionalnih parkova gdje su te životinje još uvijek slobodne. Ima puno prostora za napredak. Spojio sam se s jednom mesnicom kojoj ću distribuirati meso zebri, konja i ovih malo egzotičnijih životinja. Odlučio sam, od danas samo uzlazno!

MARINA: Kao losos…

TOMA: Sve to radim za nas!

MARINA: Dobro.

TOMA: Dobro. Ti si, znači, rekla – dobro.

MARINA: Što da kažem?! Vau, Toma, kako si velik i jak. Nitko nije kao ti.

TOMA: U čemu je stvar?! Ti si mi rekla da ovo radim!

MARINA: Jesam da radiš, a ne da vjeruješ kako je to nešto genijalno.

TOMA: Ništa te ne razumijem.

Ulazi Pavle.

MARINA: Naravno da ne razumiješ.

TOMA: Jer sam glup?! Ja sam glup?! To hoćeš reći? Glup, glup, glup!!

PAVLE: Tko je glup?

TOMA: Pavle, izvadio sam srce slonu. Žele ga proučiti na institutu. Još je kucalo.

PAVLE: Ozbiljno? To je baš hrabro. To ne može svatko.

TOMA: Je l tako? Eto vidiš. To joj ja cijelo vrijeme objašnjavam. Ona misli da sam ja nebitan! Hvala ti puno, to si baš lijepo rekao. Ozbiljno, hvala ti, Pavle.

PAVLE: Nema na čemu.

MARINA: Ti ideš nekamo?

PAVLE: Idem do policije. Moram dati još jednu izjavu.

MARINA: Isključila sam telefone.

PAVLE: Trebam te, Marina.

TOMA: Zašto ju trebaš? To je moja žena, moja!!! Razumiješ!? Zašto mi to radite? Ja to više neću moći izdržati...

MARINA: Operi se.

TOMA: Idem… Ali to nije u redu. Neću to dopustiti! Je l jasno?! Sve se vidi... sve se to vidi... Izlazi.

MARINA: Njemu nije dobro. Bojim se. Samo trči okolo s tim nožem…

PAVLE: Ne zanima me on. Hoćeš da ti i ja otputujemo?

MARINA: Kako to misliš?

PAVLE: Na izlet u toplice. Znaš kako mislim! Da odemo, pobjegnemo… Ne mogu se više pretvarati, šutjeti, čekati da ode iz stana… Dođi…

MARINA: Ne, Pavle… Ne...Vidjet će nas...

PAVLE: Neka samo gleda. I ja vas gledam cijele dane…

Ljube se.

15.

Dvije novinarke pred kamerama; direktno javljanje je u tijeku.

PRVA: Testing – testing.

DRUGA: U eteru smo. Hura!

PRVA: Doista, hura, dragi gledatelji. Možemo slobodno svi zajedno reći ˝hura što smo živi˝! Jer ima mnogo ljudi upravo u ovom trenutku koji tu rečenicu ne mogu izgovoriti…

DRUGA: A jedan od njih je vijest svih današnjih svjetskih novina. Da, tako je… Za sve one koji još nisu čuli - ubijen je predsjednik Češke.

PRVA: I to upravo u našoj domovini čije se ime danas pojavilo u svim novinama i na svim portalima, a što će zasigurno pozitivno utjecati na jaču vidljivost naše zemlje na kugli zemaljskoj i omogućiti ove godine jednu ultra uspješnu turističku sezonu.

DRUGA: Što potvrđuje da narod nije bio lud kad je izmislio onu poslovicu: ˝Svako zlo za neko dobro.˝

PRVA: Stop! Izreži ovo zadnje, ispada da je dobro što je umro.

DRUGA: Molim?

PRVA: Ti stvarno nisi normalna.

DRUGA: Ja? Ti si prva počela s turističkom sezonom.

PRVA: Znam, al to su činjenice, a ovo što ti radiš je naslađivanje. Otvaraš šampanjac nad njegovim lešom.

DRUGA: Što ja radim? Možeš ponoviti?

PRVA: Čula si ti mene.

DRUGA: Ponovi… Aj reci još jednom ako smiješ…

PRVA: Ide dalje! Tišina, snima se! Češki predsjednik poginuo je u potrazi za Gunekom. Iz pouzdanih izvora saznajemo da su mu zadnje riječi bile sezam i penicilin.

DRUGA: Stručni multidisciplinarni tim koji je obradio te podatke vjeruje kako se radi o šiframa.

PRVA: I, naravno, o planiranom ubojstvu. Sad se radi već o nizu sličnih događaja. Ubijen je Češki veleposlanik, a prije toga nestao je portir Martin Gunek. Ovi ljudi imaju očito nešto zajedničko. Dame i gospodo - znali su previše.

DRUGA: U tijeku je potraga za Gunekom čije bi svjedočenje bacilo toliko potrebno svjetlo na ovaj crni niz događaja.

PRVA: Gotovo!

DRUGA: Mislim da smo bile dobre.

PRVA: Ma nemam pojma. Puše vjetar, sjebo mi je svu kosu.

DRUGA: Nije, baš ti je super bilo. Ludo ti izgleda kad je raščupano.

PRVA: Čekaj, je l mi raščupano ili mi je dobro?

DRUGA: Ne znam… Otkud znam?! Pusti me na miru…

16.

Ministarstvo unutarnjih poslova. Opskurna sobica. Ministar, inspektor i ravnatelj policije.

MINISTAR: Ulazi unutra, brzo! Zaključaj vrata! Sjednite! Ustanite! Kasnite!

INSPEKTOR: Znam, ministre, ispričavam se. Mea culpa...

RAVNATELJ POLICIJE: Šuti! Ko ti je dopustio da govoriš?! Jesam rekao, pred ministrom samo ja otvaram usta! Oprosti, prijatelju, kad radim s luđacima! Let iznad onog gnijezda, jebeš mi sve. Zamisli ti, molim te, samo, na što smo mi u policiji spali. Ova budala jutros javlja da kasni na posao jer nije prešaltao sat na ljetno vrijeme… I šta sad?! Šta?! Šta da mu radim?! Da mu lomim noge i ruke?! Normalno, suspendirao sam ga odmah, al meni je to malo. Ja bih takvima odmah jebo majku srpsku pa nek vide…

MINISTAR: Isuse bože…Nacionalizam i šovinizam u ministarstvu!?! Hoćete da vas izbacim iste sekunde?

INSPEKTOR: Pa svoji smo, mi to onako intimno.

MINISTAR: Tko je ovaj idiot?

INSPEKTOR: Inspektor Radović, na raspolaganju.

RAVNATELJ POLICIJE: Oprosti, ja sam mislio da to mi onako prijateljski razgovaramo… Jebi ga, ispalo je malo grubo. Sorry.

MINISTAR: Ti nisi pri sebi, Guleta…ovo su službene prostorije. Intimno se razgovara u podrumu, u liftu, u sauni i svugdje gdje ne hvataju mreže prislušnih aparata. To znaju i mala djeca na grani. Razumiješ ili ne razumiješ?

RAVNATELJ POLICIJE: Razumijem, nisam malouman.

MINISTAR: Odlično. Ako nisi malouman, onda ćeš si možda moći utuviti u tu svoju glavu da ti i ja nismo prijatelji i sto put sam ti rekao da više nismo na ˝ti˝. To što smo prije deset godina jednom išli zajedno na brzi tečaj engleskog, to ti ne daje pravo da mi se obraćaš ko da smo ovce pasli, je l to sad riješeno?!

RAVNATELJ: Stvarno nema potrebe za pranjem mozga, Ardeliću.

MINISTAR: Stop! Nikakav Ardelić! Ja sam za tebe gospodin ministar, je l to jasno ili letiš iz policije.

RAVNATELJ: Na zapovijed! Primljeno na znanje! Vi ste gospodin ministar, a ja sam ravnatelj policije.

MINISTAR: U odlasku.

RAVNATELJ: Na zapovijed! Kako to mislite, u odlasku?

INSPEKTOR: Suspendirani ste.

RAVNATELJ: A zašto?

MINISTAR: Ti imaš pravo samo na jedno pitanje!!! Na jedno jedino!

RAVNATELJ: A koje je to?

MINISTAR: Koje je to?! Stvarno me to pitaš?! Onako, najnormalnije? Predsjednik Češke je ubijen u Hrvatskoj, usred bijela dana, u stanu propalog veterinara. Nesretni slučaj, mi kažemo i zatvaramo temu. Ali ekipa u Pragu to doživljava dosta ozbiljno pa počinje priča o državnom udaru koji je izvršen od strane Hrvata u dogovoru s Amerikancima.

INSPEKTOR: Ne misle valjda baš to?

MINISTAR: Gdje vi živite?! U inkubatoru?! Pa istog dana su zatvorili zgradu veleposlanstva i objavili prekid svih diplomatskih odnosa između Hrvatske i Češke. Uz njih su odmah stali Mađari, Rumunji, Srbi i Slovenci.

RAVNATELJ: Oprostite….ako smijem prekinut…

MINISTAR: Ne smiješ!

INSPEKTOR: Slovenci. Zašto me to ne čudi.

MINISTAR: Tišina!

RAVNATELJ: Al hoću samo pitat…ako nije problem…

MINISTAR: Reci više!

RAVNATELJ: Na koje si to pitanje…pardon, na koje ste to pitanje mislili kad si reko ranije da imam pravo… znaš ono.

MINISTAR: Češka je objavila opću opasnost. Oni misle da je ovo samo dio velike slagalice. Kada se pronađe taj nestali, tada će se i razjasniti nesretna smrt dva češka brata, predsjednika i onog drugog. Dakle, jedino pitanje je… Gdje je Martin Gunek?!

INSPEKTOR: Znam ja. Gospodin je, navodno, umro.

MINISTAR: Da, naravno! Ne da nam se raditi pa ćemo reći da je čovjek umro.

RAVNATELJ: Nije tako, Ardeliću… Stvarno je stradao u prometnoj nesreći.

MINISTAR: Pa vi ste debili!! Hoćete da i mene najure?! Sada, dok ovdje razgovaramo, češka je već blokirala željeznički i pomorski promet zbog detaljne potrage. I neće se pokrenuti dok se ne pronađe Martin Gunek.

INSPEKTOR: Kako su uopće došli do njegovog imena?

MINISTAR: Preko neke Olenke Hulek.

INSPEKTOR: Preko nje? Pa ona samo sjedi i plače?

MINISTAR: Tako ću i ja završiti! Je l vama jasno u kakvoj smo situaciji!? Europa svaki dan gubi milijune eura zbog vaše dalmatinske fjake.

INSPEKTOR: Pardon, ja sam iz Mostara.

MINISTAR: Imate 24 sata da ga pronađete, inače letite na cestu! Obojica! Neću ja svoja muda na ražanj za vas stavljati.

INSPEKTOR: Okej.

MINISTAR: Idioti jedni!

RAVNATELJ: Na zapovijed, gospodine ministre!


17.

Tajnica i pomoćnik stoje na cesti s nekoliko velikih kutija u koje su  zapakirane njihove uredske stvari. Gledaju u fotografiju.

TAJNICA: Sjećaš se?

POMOĆNIK: Moj prvi domjenak u veleposlanstvu. Primanje onih čeških alpinista.

TAJNICA: I gospodin Bogumil… Srce. Ovdje izgleda kao da će živjeti sto godina.

POMOĆNIK: Misliš da će uskoro opet otvoriti veleposlanstvo?

TAJNICA: U Hrvatskoj? Ne vjerujem.

POMOĆNIK: Ja ne znam što da radim.

TAJNICA: Ja sam aplicirala kod Švicaraca, tu u centru. Oni se sigurno neće uplest u ta sranja.

POMOĆNIK: Sad su blokirane i granice. Sve će tako stajati dok se ne nađe Gunek.

TAJNICA: Da sam ja nestala, ne bi me tražili ni do Varaždina.

POMOĆNIK: Raspisali su tjeralice u svim zemljama i dijelit će ogromne nagrade.

TAJNICA: Da! Česi nude 100 000 eura, Talijani 20 000, Francuzi daju besplatan posjet Disneylandu, a Slovenci tjedan dana na Bledu. Ovisi u kojoj ga državi pronađu.

POMOĆNIK: 100 000 eura. Česi baš vole bacati pare.

TAJNICA: Ma oni sad misle da je on neki špijun i da je to trag koji će razriješiti  ubojstva veleposlanika i predsjednika.

POMOĆNIK: Ja mislim da se Bogumil sam objesio.

TAJNICA: Razmisli sam, Jurice. Jesi ti vidio te naše kvake gore? A i on ništa nije sam obavljao u životu. Uvijek je netko drugi morao raditi za njega.

POMOĆNIK: Pričaj mi o tome. Ma nemam pojma. Ej, mogu ja spavati kod tebe? Nekako mi je dana grozno doma.

TAJNICA: Možeš. Ali samo ako ti budeš nosio sve ove kutije.

18.

Novinarka i jedan ćelavi gospodin razgovaraju na cesti.

NOVINARKA: Dragi gledatelji, javljamo se direktno iz famozne Kärtnerstrasse ulice u Beču gdje je danas vrlo sunčano i bez vjetra. No, osim vremena, izvrsne su i vijesti! Gospodin s moje lijeve strane rano jutros, dok je trčao uz Dunav, vidio je, ni više ni manje, nego Martina Guneka. Kako znate da je to bio baš on?

ĆELAVI: Znam po fotografijama iz novina.

NOVINARKA: Pa to je uistinu nevjerojatno! Što je radio?

ĆELAVI: Hodao je uz rijeku. Nije trčao.

NOVINARKA: Jeste li stekli dojam da ne želi biti pronađen?

ĆELAVI: On je cijelo vrijeme okretao glavu na drugu stranu i pravio se da razgovara na mobitel s nekim.

NOVINARKA: A vi ste?

ĆELAVI: Gustav Zimmerman.

NOVINARKA: Jeste li uspjeli porazgovarati s njim.

ĆELAVI: Jesam.

NOVINARKA: Jeste! O bože moj! Pa je l rekao zašto je pobjegao?

ĆELAVI: Ne, nije. Rekao je samo ˝petnaest do devet˝.

NOVINARKA: Petnaest do devet!? To je sigurno neka šifra, dragi gledatelji.

ĆELAVI: Pitao sam ga koliko je sati.

NOVINARKA: I odmah ste pozvali policiju?

ĆELAVI: Jesam.

NOVINARKA: Znamo da je u Austriji nagrada za pronalazak Martina Guneka nakit po izboru u Bulgari trgovini. Da li ćete taj nakit nositi ili ga mislite prodati?

ĆELAVI: To je privatno pitanje i suzdržat ću se od odgovora, nemojte se ljutiti.

NOVINARKA: Naravno. U svakom slučaju, vi ste heroj dana! Gospodin Zimmerman – nasmiješite se za naše gledatelje kod kuće u lijepoj našoj. Ovdje gledajte…

19.

Ponovno stan.

TOMA: Vidi ovo… Marina je dobila u gradu… Pokazuje majice i šalicu s natpisom ˝Gdje je Martin Gunek?˝

PAVLE: Koja svinjarija.

TOMA: Zvali su me danas iz turističke agencije za komentar. Najtraženije europsko putovanje je aranžman ˝Potraži Guneka˝. Kao, ako ga nađeš, refundira ti se sav novac za smještaj i putovanje. Najviše idu Kinezi.

PAVLE: Zašto nas ne ostave na miru…

TOMA: A onaj u Austriji kojeg su našli, ispalo je da nije imao nogu. Lažna uzbuna. Česi misle da mi zataškavao informacije. Povukli su iz upotrebe svu pivu. Lako za pivo, sad rade na tome da se obustavi i plin. Znaš što ću ti reći, ja sve više vjerujem da je on živ.

PAVLE: Molim?!

TOMA: Postoji mogućnost. Zašto ne. Možda stvarno nismo pokopali tatu.

PAVLE: O čemu ti pričaš?

TOMA: Uostalom, drugi ćemo tjedan napraviti ekshumaciju pa ćemo vidjeti crno na bijelo kako stoje stvari.

PAVLE: Što ćete napraviti? Tko?

TOMA: Policija.

PAVLE: Aha, znači cirkus ide dalje. To će se dogoditi samo preko mene mrtvog.

TOMA: Ti im ne trebaš. Ja sam već potpisao. To je dovoljno.

PAVLE: Što si potpisao!?

TOMA: Želim znati istinu!

PAVLE: Što se tebi dogodilo? Ti si postao monstrum, čudovište! Pristao si na sve… A zašto? Za gostovanje u Hrvatskoj uživo?

TOMA: Kako znaš? Kod njih sam baš ovog tjedna. Mislim, traže nas obojicu, ako ti želiš doći...

PAVLE: Ti to ozbiljno?

TOMA: Ne, naravno. Već sam im rekao da si spriječen.

PAVLE: Odlično.

TOMA: I moram te pitati. Jednostavno moram. Jer je važno da znam. Jako je važno.

PAVLE: Reci… Čemu taj uvod?

TOMA: Reći ću. Htio sam te pitati. Ti i Marina?

PAVLE: Marina i ja što?

TOMA: Znaš što.

PAVLE: Ne znam. Što?

TOMA: Znam da je nešto bilo među vama prije. To znam i to je u redu.

PAVLE: Nije bilo ništa prije. Izašli smo dvaput i to je sve. Znači, opet ćemo sad o tome?

TOMA: Moram znati…

PAVLE: Nemoj se ljutiti, ali ona je meni dosadna. I naporna. I nesigurna. I napeta. I kako me to uopće možeš pitati?! Sad si me stvarno naljutio! Pa ja sam ti brat!

TOMA: Znam. Oprosti. Ali morao sam. Ne spavam baš dobro noću.

PAVLE: Otkad to?

TOMA: Već neko vrijeme.

PAVLE: Nisi mi rekao.

TOMA: Napet sam i stalno nešto mislim, neke grozne, odvratne misli… I onda vas vidim zajedno, kako se ljubite, kako je diraš…

PAVLE: Prestani lupat gluposti, Toma. Ideš mi na živce! I ti stvarno misliš da bih ja to tebi napravio?! Stvarno to misliš? Pogledaj me u oči… Ne bih, Toma. Nikada. To što vi imate problema, to sa mnom nema veze.

TOMA: Kakvih problema?

PAVLE: Pa problema…

TOMA: O čemu pričaš?

PAVLE: Problema, običnih, ovakvih, onakvih… Svi ljudi imaju problema, zar ne?

TOMA: Evo, u tome je stvar. Baš u tome! Zašto si to sad rekao?! Nešto znaš što ja ne znam, siguran sam… Nemoj mi muljati i lupati te dvosmislene rečenice! Vi svi mislite da sam ja glup…

PAVLE: Hoćeš se smiriti, molim te…

TOMA: Neću!!! Neću se smiriti! To bi ti htio, da se ja smirim… A da se možda zauvijek smirim, je l bi i to volio!? Da sam ja nestao, umjesto tate…

PAVLE: Tata nije nestao, tata je mrtav!!! Shvati to već jednom! Zašto ne možemo o tome normalno razgovarati?! Zašto ideš u tu emisiju? Zašto ubijaš te životinje?! Zašto ekshumiraš našeg starog?! Tko si ti uopće, čovječe?! I još se čudiš da ne možeš spavati… Meni je to baš drago, eto, da smo do kraja iskreni! To je bar mali tračak nade da postoji u tebi nešto humano! I volio bih da više uopće ne možeš ni oka sklopiti jer bi ti tada možda palo na pamet da nešto moraš promijeniti!

TOMA: Ti ćeš meni dijeliti lekcije… Kako ti nije neugodno? Živiš na moj račun, uvalio si mi se u stan, u posao, u život… Ti si prokleti lažljivac i ne vjerujem ti ni jednu jedinu riječ, samo da znaš!

(Ulazi Marina)

MARINA: Toma, neki ljudi te čekaju. Što se vi derete ovdje?

TOMA: Sa psom?

MARINA: Da. Neki veliki.

TOMA: Bernardinac, da. Vlasnik je dobio otkaz i nema ga više čime hraniti. Idem. Oprostite, ali netko ovdje mora i raditi… Ode.

MARINA: Koji je njemu danas?

PAVLE: Nemoj me ništa pitati.

MARINA: O čemu ste razgovarali?

PAVLE: Što te briga.

MARINA: Bože, kako si težak.

PAVLE: Ti si baš lagana.

MARINA: Samo mi nemoj držati lekcije.

PAVLE: Nisam ni namjeravao.

MARINA: Odlično! Hvala ti!

PAVLE: Stalno mislim na naš poljubac. Bio je baš dobar.

MARINA: Znala sam! Idi radi nešto…dosadan si.

PAVLE: I došao sam po samo po još jedan. Još jedan i puštam te na miru... Počnu se ljubiti. Čuje se Tomin glas.

TOMAoff: Marina...

MARINA: Da?

TOMA: Počni spremati ručak. Ja sam ovdje uskoro gotov.

20.

Ured ugledne hrvatske europarlamentarke.

ZASTUPNICA: Slučajno ste me našli, ja sam još danas trebala biti u Bruxellesu. Sjednica i dalje traje. Već 36 sati u komadu. Zastupnicima se donosi hrana i piće, a spavaju ko ptice, po pola sata svako toliko samo da malo živnu.

MINISTAR: Vas su pustili?

ZASTUPNICA: Nisu me pustili, nego su me delegirali na teren.

MINISTAR: Uglavnom, htio sam zahvaliti što ste me primili. I čisto da znate, ja se vama baš divim. Bila bi mi velika želja da jednog dana podržite i moju kandidaturu za Europarlament. To sam ja htio još od malih nogu. Ovi moji dečki iz kvarta, Vedran je htio biti autolimar, Gogo je rekao da će imati svoj kafić, neki su se i dvoumili, a ja sam odmah znao – želim biti zastupnik u Bruxellesu.

ZASTUPNICA: Lijepo, baš lijepo. Bit će svega, samo se moramo držat na okupu. Zajedno. Ja uvijek kažem – zajedno.

MINISTAR: Tako je, zajedno. Nema druge.

ZASTUPNICA: Kao što sigurno znate, sjednica je održana u punom sastavu. Europa nije nikada bila u gorem položaju, a naša je zemlja ključ za rješenje svih problema.

MINISTAR: Hrvatska?

ZASTUPNICA: Konačno smo dobili svojih pet minuta. Ali to je dvosjekli mač. Doduše, kod nas je stradao taj nesretni Čeh, ali nestao je i portir koji je očito bio od velike važnosti. Svi čekaju njegov povratak. Svijet dnevno gubi milijardu eura zbog prometnih blokada, a on još nije nađen

MINISTAR: Ma znam...

ZASTUPNICA: Ljudi se ubijaju, i to ne samo u Češkoj. On je postao kao neki spasitelj, svi čekaju njegovo uskrsnuće. Nisam religiozna, ali ništa drugo mi ne pada na pamet. I sad bismo mi morali pronaći tog Martina ovdje, u našoj domovini. Tako bi zasjala naša zvjezdica na europskom nebu. Samo dobro morate provjeriti njegovo podrijetlo. Da ne bi bilo, mi ga nađemo, a on ispadne Srbin ili tako nešto... Hvatate me?

MINISTAR: Hvatam. Provjerit ću, ne brinite. Možete se na mene osloniti.

ZASTUPNICA: Je li? Baš mi je drago... Nikad ne bih rekla... Nije zbog vas osobno, nego imam loše iskustvo.

MINISTAR: Sad je to prošlost.

ZASTUPNICA: Amen.

MINISTAR: Baš zanimljivo da ste rekli ˝amen˝ jer se o ovom slučaju oglasio i Vatikan. Papa apelira na ljude da se smire i primit će našeg predsjednika da porazgovaraju s svemu kao ljudi.

ZASTUPNICA: Ajde baš lijepo... Da i on odradi koji sat...

MINISTAR: To je sve? Ili me još nešto trebate?

ZASTUPNICA: Vi ste mene trebali, Ardeliću.

MINISTAR: Jasno, naravno. Oprostite mi, malo sam zbunjen. Sav sam se unio u problem.

ZASTUPNICA: Vidim. Idite i razuvjerite moje razočaranje.

MINISTAR: Dogovoreno!


21.

Toma i Marina u uredu predsjednika Hrvatske.

TAJNICA: Možete ući, predsjednik vas očekuje. Nešto za popiti?

MARINA: Produženi espresso, molim vas.

TAJNICA: Ne radi nam aparat za kavu, na popravku je. Žao mi je.

MARINA: Onda neki gusti sok.

TAJNICA: Uđite, idite da ne čeka.

Predsjednik sjedi u fotelji i cijelo vrijeme razgovora ne ispušta mobitel iz ruku. Igra neku igricu i ne smije napraviti pauzu jer bi izgubio. Oni sjednu. Ulazi tajnica sa sokom.

TAJNICA: Nije bilo gustog. Malina.

MARINA: Hvala.

Predsjednik igra igricu. Duga, nelagodna pauza.

PREDSJEDNIK: A vi ste?

MARINA: Marina i Toma Gunek.

PREDSJEDNIK: Aha.

MARINA: Slučaj Gunek. Nestali.

PREDSJEDNIK: Aha...

TOMA: Imamo s vama sastanak, nakon nesretnih događaja koji se ne prestaju nizati.

PREDSJEDNIK: Aha...

TOMA: I u vezi odlaska na audijenciju kod Svetog oca...

PREDJEDNIK: A u tri pičke materine!!! Očito gubi na igrici. Oprostite. Odloži mobitel pa nervozno. Recite, je l to sve skupa baš tako hitno?!? Baš mora, ono, baš danas i to?!

TOMA: Rekli su nam da putujemo zajedno u Vatikan i da je ovo pripremni sastanak.

PREDSJEDNIK: I ja idem?

TOMA: Naravno.

PREDSJEDNIK: Prvi glas.

MARINA: Znate za cijeli taj slučaj... Čovjek je nestao, traže ga je vjeruju da je zbog njega ubijen presjednik Češke i njegov brat...

PREDSJEDNIK: Ne gledam tv. Nastojim smanjiti stres...

TOMA: Pametno.

PREDSJEDNIK: I mi skupa idemo kod Pape u Rim? Putujemo zajedno?

MARINA: Tako su nam rekli.

PREDSJEDNIK: Pa čemu onda žurba, sve ćete mi to ispričati na putu. Znam, naravno da znam za neku tu frku u Europi, ali nisam zapamtio detalje. Nešto opet moramo ispuniti, opet nekoga isporučiti, uvijek smo im mi trn u oku, nikad s nama ništa ne valja i tako... Čim čujem tako nešto, momentalno se isključujem... Nemam više snage, razumijete. Evo sad i taj Papa... Dosadni su... Neće prestat dok ne pronađemo tog čovjeka. A znate kakva je naša policija... Pa treba imati realna očekivanja, zar ne?

MARINA: U pravu ste, gospodine predsjedniče.

TOMA: Idemo mi da vam više ne smetamo.

PREDSJEDNIK: Ali ovo je bio uspješan sastanak, je l tako?

MARINA: Bilo mi je drago.

PREDSJEDNIK: I meni, i meni. Samo zatvorite vrata. Bit će kako bude. Pozdrav.

U hipnotičkom zanosu vraća se svojoj igrici.



DRUGI ČIN

1.

Ured ravnatelja policije.

INSPEKTOR: Zvali ste me?

RAVNATELJ: Je l netko vidio da ideš ovamo?

INSPEKTOR: Koliko ja znam, nije.

RAVNATELJ: Bože dragi, ti ko da si pekar, a ne inspektor!

INSPEKTOR: Zašto pekar?

RAVNATELJ: Je l te netko pratio ili nije?

INSPEKTOR: Nije. Zašto?

RAVNATELJ: Zašto? Ništa ti ne pada na pamet?

INSPEKTOR: U vezi?

RAVNATELJ: Znaš što ću ja s tobom, Radoviću? Ja ću se ubiti.

INSPEKTOR: Nemojte još i vi. To je kao neka zaraza. Razmišljao sam puno o svemu što se događa jer noću ionako više ne spavam. Živci. I nisam ništa zaključio… Ne znam kako se sve to dogodilo.

RAVNATELJ: Znam da ne znaš.

INSPEKTOR: Ne znam tko stoji iza svega toga.

RAVNATELJ: Ni to ne znaš jer ništa ne znaš. Ovdje nitko ništa ne zna!

INSPEKTOR: Krhko je znanje.

RAVNATELJ: Tišina! Ja sam našao rješenje.

INSPEKTOR: Vi?!

RAVNATELJ: Što se čudiš!? Netko u ovoj državi koristi mozak. Ma onaj Ardelić me zove i prijeti mi cijele dane. Ako se ne nađe taj Gunek do kraja tjedna, kao letim s posla i to sve. Ne znam samo otkud mu to da bih ja mogao riješiti taj slučaj!?

INSPEKTOR: Ma budala.

RAVNATELJ: Ne razgovaraj tako o ministru! Malo poštovanja!

INSPEKTOR: Oprostite.

RAVNATELJ: Iako, stvarno si u pravu. Budala neviđena.

INSPEKTOR: I? Koje je rješenje? Zar nije on mrtav? Napravili su ekshumaciju?

RAVNATELJ: Ne, od toga se odustalo. Što ako bi se otkrilo da je to stvarno on? Ne, ne. Nećemo tim putem. Mi smo se dogovorili da je on nestao i netko u Hrvatskoj će ga naći! Kako ne razumiješ!? Mi pišemo povijest.

INSPEKTOR: Pišemo povijest?! Vi i ja?

RAVNATELJ: Ma mi, Hrvati!

INSPEKTOR: Aha. Koji je plan? Šaljemo još ljudi na teren? Idemo do Italije i Grčke?

RAVNTELJ: Ne, ne, ne. Ništa tako dramatično. Imam jedno ugodno i praktično rješenje. Žele Guneka? Neka ga već jednom dobiju. Platit ćemo čovjeka koji će biti Martin Gunek.

INSPEKTOR: Lažni Gunek?

RAVNATELJ: Zašto ne? Ljudi za pare glume i veće budale.

INSPEKTOR: Odlična ideja, ali ja ne bih u tome sudjelovao.

RAVNATELJ: Ne znam zašto misliš da imaš mogućnost izbora?! Ako ja idem, ti letiš tri dana ranije.

INSPEKTOR: Dobro, ne morate odmah prijetiti! Imate već nekog na umu?

RAVNATELJ: Tu sad nastupaš ti. Izađi na ulicu i rasporedi se tako da za sat vremena ovdje privedeš dvadeset najboljih beskućnika koje imamo na raspolaganju.

INSPEKTOR: Samo muškarce?

RAVNATELJ: Ne, reći ćemo da je Gunek cijelo vrijeme bio na operaciji promjene spola. Nađi neku visoku plavušu, odlična ideja. Idi!!! Kreni više! Zašto si još tu? I nikome ni riječi o ovome inače…

INSPEKTOR: Znam sve! Ne brinite, Martin i ja smo natrag za manje od sata! Ovo vam je skoro genijalna ideja, šefe! A ako nas otkriju?

RAVNATELJ: Neće. Dosta je bilo ovog kaosa. Svima odgovara da ga nađemo.


2.

Tv studio kičaste scenografije.

TV VODITELJICA: S nama je danas u studiju ugledni veterinar, sin čovjeka o kojem u posljednjih mjesec dana bruji cijeli svijet. Dobrodošli! Za početak, vjerujete li da je vaš otac živ?

TOMA: Lako moguće. Čujte, on je specifičan, tako malo boemski lik koji je znao nekad, kada bi mu bilo dosta svega, samo odlutati na nekoliko dana.

TV VODITELJICA: Znači, ovo se već događalo?

TOMA: Mislim, nije se još nikada događalo da umre.

TV VODITELJICA: Ako je umro.

TOMA: Tako je, ako je umro.

TV VODITELJICA: A da li se prije, tijekom tih kraćih nestanaka, ikome javljao?

TOMA: Nije se javljao, htio je biti sam.

TV VODITELJICA: Uz vas, u stanu još živi vaša supruga i vaš mlađi brat Pavle. I od njih ćemo uzeti izjavu. Imamo direktno uključenje iz vašeg stana. Pa pogledajmo.

Pavle i Marina leže jedno preko drugoga polugoli. Ne znaju da ih se snima.

PAVLE: Ovo je bilo tako dobro...

MARINA: Pa je.

PAVLE: Jesam bolji od brace?

MARINA: Šuti, glupane.

PAVLE: Znači, ovakav je plan. Zajedno ćemo otputovati. S malo stvari. Idemo sve ispočetka. Daj, Marina, znam da i ti to želiš. I da se nije dogodila ta smrt, meni je svega dosta. Ovaj naš život, ti, on, ja…to je bolesno.  On je poludio, divlja, ubija, kolje.

MARINA: I uživa u tome. Ponekad se bojim da bi mogao ubiti i čovjeka.

PAVLE: Reci otvoreno. Da bi mogao ubiti tebe.

MARINA: Ne dramatiziraj…

PAVLE: Ne znam kako možeš? Ostati u ovom stanu, u ovoj žabokrečini….Nije prstom mrdnuo za tatu…

MARINA: Ne razumijem, što je trebao napraviti?

PAVLE: U redu, kako hoćeš. Ti si svoje ionako odabrala.

MARINA: Što sam odabrala?!

PAVLE: Tomu si odabrala.

MARINA: Zašto to stalno ponavljaš?! To nije istina.

PAVLE: Onda reci što hoćeš više! Nacrtaj mi, Marina! Uz tebe se osjećam kao  imbecil. Ali idemo od osnovnog… Dva brata, stariji i mlađi, razlika 4 godine. U braku si sa starijim, a jebeš se s mlađim… Je l do tud u redu?

TV VODITELJICA: U redu, mi smo se izgleda spojili na krivi stan. I to se događa. Vjerujte mi, češće nego što biste mislili. Nego, vratimo se na samu potragu. Kakav je vaš komentar na posljednje vijesti koje kažu da je vaš otac viđen u toskanskoj pokrajini Chianti, u jednom neuglednom agroturizmu?

Toma šuti i bulji u prazno.

TV VODITELJICA: Toma, čujemo se? Dragi gledatelji, došlo je do smetnji, a mi prelazimo na našu sljedeću temu. Riječno gospodarstvo ili čudesan uzgoj algi na dnu Drave...Otkud, kako, zašto… Mirko, čujemo li se?


3.

Inspektor u parku. Noć, mrak. Jedna klupa i tri beskućnika oko nje. Inspektor sjedne na klupu i mudro šuti.

PRVI: Meni je hladno.

DRUGI: Maloprije si bio žedan, a sad ti je hladno. Osjetljiva si ti biljčica.

PRVI: Ostao sam bez stana, posla, žene i bubrega. Kako da se ne žalim?!

DRUGI: Ruku na srce, što će tebi žena?

TREĆI: Što će bilo kome žena?

PRVI: Imaš pravo. Kurve.

TREĆI: Sve osim jedne. Ankice.

DRUGI: Ona manekenka?

TREĆI: Kakva manekenka?! Ankica Tuđman. E, da mi je on živ, nama bi ove klupe bile već odavno legalizirane. Njih dvoje su mi baš bili lijep par.

PRVI: Baš ti znaš kako ona izgleda…

TREĆI: Kako ne bih znao. Bio sam kod njih na nekom domjenku. Razgovarali smo o budućnosti.

INSPEKTOR: Ja se ispričavam, ako se mogu nadovezati, kad već spominjete budućnost…

DRUGI: Imate li neko piće?

INSPEKTOR: Ovdje nemam, ali nabavit ćemo.

DRUGI: Izvrsno! Ali nećete nas tući?

INSPEKTOR: Zašto bih vas tukao?

PRVI: Policajac ste. Oni nas uvijek tuku.

INSPEKTOR: Nisam policajac, ja sam inspektor. Imam pitanje. Ima li netko među vama tko bi želio biti izabran da glumi nekog drugog? Ali zauvijek, do kraja života.

PRVI: Nikada me gluma nije zanimala.

DRUGI: Ja sam za. Samo reci koga i glumit ćemo! Ustane pa se zaljulja i padne.

TREĆI: Nema snage. Jeo je zadnji put u utorak. A reci mi, gazda, ako se budem pretvarao da sam netko drugi, više nikada neću morati biti ja?

INSPEKTOR: Nikada.

TREĆI: Uh, to je izvrsno! I baš stvarno nikada?

INSPEKTOR: Do smrti.

TREĆI: Reci mi još… Taj netko drugi… Kakav je on tip?

INSPEKTOR: On je velika faca. Radio je u češkom veleposlanstvu.

TREĆI: Političar. To sam uvijek htio biti. A ima li taj drugi stan?

INSPEKTOR: Naravno. Ima stan s grijanjem, strujom i toplom vodom.

TREĆI: Grijanje… nasmije se.

INSPEKTOR: Al ne samo to. On je u svim novinama, traže ga po cijelom svijetu. On je neka vrsta mesije suvremenog doba, kao neki maleni Isus.

TREĆI: I taj drugi će jesti najfinija jela?

INSPEKTOR: Naravno. On svaki dan bar jednom jedne biftek.

TREĆI: Obožavam biftek. A alkohol? Je l problem što pijem? Toga se ne mogu odreći.

INSPEKTOR: Nemoj lupat gluposti! Što se države tiče što ti piješ!? Dosta je ispitivanja! Ako se pristaješ odreći samoga sebe do daljnjeg, potpiši mi ovaj papir pa da krenemo.

TREĆI: Može. Još samo jedna stvar… Cijeli život radio sam kao portir. Hoće li vam se to uklapati?

INSPEKTOR: Portir!? Dapače! To nam dobro dođe. Sad kad krenu svi ti intervjui…

TREĆI: Al ja ne znam kako biti slavan.

INSPEKTOR: Slavan? Pa to je najlakše na svijetu. To zna svaka budala.  Potpisuj!

TREĆI: Evo ga!

INSPEKTOR: Idemo. Moramo te najprije dobro oprati i naći ti neku portirsku odjeću.

TREĆI: A što ćemo s ovom dvojicom? Oni su sad svjedoci?

INSPEKTOR: Sviđaš mi se. Na sve misliš. Izvadi pištolj. Idemo, dečki– za mnom. Ako ne može hodati, ti ga nosi.

PRVI: Zašto? Kamo?

INSPEKTOR: Krenite ravno i ne okrećite se dok vam ja ne kažem. Ili dok ne čujete bum…  trećem A ti, prijatelju - kako se zoveš?

TREĆI: To mi vi sad recite.

Inspektor se zadovoljno nasmiješi.


4.

U stanu su Toma i Marina.

MARINA: Bio si lijep na televiziji. I dobro si govorio.

TOMA: Hvala. Pavle nije tu?

MARINA: Ne.

TOMA: A gdje je?

MARINA: Ne znam.

TOMA: Ne znaš?

MARINA: Ne znam. Nisam ga vidjela cijeli dan.

TOMA: Vidjela si ga. Morala si ga vidjeti.

MARINA: Nisam, zašto mi ne vjeruješ…

TOMA: Zato što lažeš.

MARINA: Što hoćeš od mene?

TOMA: Hoću da ne lažeš i da se nasmiješiš kad me vidiš.

MARINA: Je l to sve?

TOMA: Kad bi znala koliko te volim…

MARINA: Imam dobre vijesti.

TOMA: Pronašli su tatu?

MARINA: Ne, nije to. Ne znam kako da ti kažem...

TOMAzagrli ju: Tako sam sretan kad si uz mene… Ne treba mi nikakva bolja vijest od toga. Jesi sretna sa mnom?

MARINA: Da...

TOMA: Jučer sam ubio jednog pitona pa su mi poklonili njegovu kožu i to sam ti spremio kao poklon. Jesi za torbicu ili cipele? Ili jedno i drugo? Nemoj se sramiti, slobodno me baci u trošak… On ju snažno grli.

MARINA: Boli me. Prejako je…

TOMA: To je ljubav, Marina… Ljubav boli… Steže ju još jače.


5.

Inspektor i ravnatelj ulaze kod ministra. S njima je i lažni Gunek.

MINISTAR: Opet vi. Imate dogovoreno?

RAVNATELJ: Riješio sam problem!

INSPEKTOR: Našao sam ga…

RAVNATELJ: Poslao sam ga na lokaciju i on je realizirao moj plan. Uglavnom, operacija je uspješno izvedena i čovjek je pred nama.

MINISTAR: Koji čovjek?

RAVNATELJ: Predstavi se ministru.

GUNEK: Martin Gunek. To sam ja.

INSPEKTOR: Bravo! Kako te nisam prepoznao!?

MINISTAR: Našli ste ga?! Nađen je u Hrvatskoj? Ući ću u Europarlament!!! Djeco moja!! Koga da prvog zagrlim!! Iz ovih stopa vas vodim na janjetinu!!!

RAVNATELJ: Ne treba, hvala.

GUNEK: Treba, hvala. Obožavam janjetinu.

MINISTAR: Tako je! Ti znaš što valja! Pa gdje si bio cijelo vrijeme, mamicu ti tvoju?! Dobro si nas prošetao…

RAVNATELJ: Odat ćemo vam tajnu… To nije onaj pravi pravi, ali je isti.

MINISTAR: Kako to misliš, nije pravi?

INSPEKTOR: Ovako je bilo…

RAVNATELJ: Mogu sam, hvala!! Ono prije dan, dva kad smo već bili na rubu da pukne ozbiljna bruka nad Hrvatskom, ja sam rekao sam sebi: ˝Guleta, uozbilji se - sad ili nikad!! I poslao sam svoje ljude na teren.

INSPEKTOR: Ja sam išao.

RAVNATELJ: Da ga pronađu.

MINISTAR: Mene ste našli zajebavat?! Ovo nije pravi Gunek?

INSPEKTOR: Ne, ali vrlo je sličan. Tražili smo prema fotki.

RAVNATELJ: Razmislite na trenutak. Zar ne biste voljeli upravo vi biti taj koji će sad javiti u Bruxelles da ste našli rješenje? Onaj je čovjek mrtav, to je jasna stvar, ali kako to nitko ne može prihvatiti i sve se samo komplicira, nužno je završiti cijelu stvar.

INSPEKTOR: Pa dobar je, što fali…

GUNEK: Ja sam maksimalno diskretan i možete mi potpuno vjerovati.

MINISTAR: Da Europi dam lažnu informaciju?

RAVNATELJ: Ma znam, ali ne radite to zbog sebe, nego zbog države.

MINISTAR: Aha…

RAVNATELJ: To bi dalo i Hrvatskoj snažan legitimitet, a u krajnjoj liniji, publicitet…

INSPEKTOR: Ljudi lažu i za puno manje stvari, vjerujte mi.

RAVNATELJ: I ovaj ovdje je radio kao portir. Sve je skoro isto, vidjet ćete! Okrenite vi taj telefon, bit će dobro za sve.

MINISTAR: Kad to tako kažete, možda bih i mogao… Uostalom, koliko se ljudi međusobno uopće mogu razlikovati? Ništa! Ovako ćemo… Idemo svi zajedno na  ručak, a prije ću javiti u Bruxelless. Sada će konačno i Česi shvatiti da ovo nije bilo ništa osobno!

RAVNATELJ: Prenesite moje pozdrave u Belgiju.

INSPEKTOR: Znam da nije trenutak, al htio sam pitati, nekakav mali znak pažnje za ovo pronalaženje…

RAVNATELJ: Ti? Valjda je to moja ideja!

MINISTAR: Svi ćete sve dobiti, samo polako. Treba korak po korak.Vama je jasno, da je jedini preduvjet za sve ovo da ga ta obitelj prihvati. Jer ako oni budu protiv, onda ne možemo ništa… Oni su jedini relevantni svjedoci.

GUNEK: Potrudit ću će da me prihvate. Ali imam i ja neke svoje uvjete.

MINISTAR: Uvjete?

GUNEK: Odričem se samog sebe zauvijek. To vam se čini kao mala usluga?

INSPEKTOR: Ja bih se sebe, osobno, odmah odrekao.

GUNEK: I ja bih, na vašem mjestu.

Smiju se.

MINISTAR: U redu. Reći ćeš svoje uvjete i sve ćemo ti osigurati da se osjećaš kao gospodin čovjek.

GUNEK: Ne tražim ništa specijalno. Ja sam veliki radnik i samo želim raditi, za dobrobit ovog društva.

INSPEKTOR: To si već počeo! Spasio si dupe svima nama!

MINISTAR: Ajmo bez velikih riječi. Idem obaviti pozive, a vi ga upoznajte s familijom…

INSPEKTOR: Neki dosadni ljudi.

RAVNATELJ: Dosadni, al tvrdoglavi, na svoju ruku. Bojim se kako će reagirati…

GUNEK: Reagirat će onako kako se mi ovdje dogovorimo. Vi samo sve ispričajte, a drugo prepustite meni.


6.

Toma i Marina su kod kuće. Sjede za stolom i ručaju. Ulazi lažni Gunek, skida kaput, skida cipele i stavlja papuče.

GUNEK: Dobar dan, djeco.

TOMA: Izvolite?

GUNEK: Idem samo oprati ruke pa dođem.

MARINA: Koga trebate?

GUNEK: Marina, što si to lijepo skuhala? Fino miriše. Tako kratko me nema i već ste me zaboravili?

TOMA: Vi ste klijent? Ispričavam se, imam toliko posla u zadnje vrijeme…

Gunek izađe oprati ruke.

TOMA: Tko je to? Ti ga znaš?

MARINA: Nikad ga nisam vidjela… Da nije neki luđak?

TOMA: Možda neki Pavlin prijatelj…

Gunek se vraća do njih. Zagrli nju pa njega. Sjedne za stol.

GUNEK: Djeco moja, dobar tek.

TOMA: Pavle nije kod kuće, ali doći će…

GUNEK: Nema veze. Mi ćemo jesti da se bezveze ne ohladi. Kako ste mi? Pričajte, što ima novo... Nisam se javio, znam. Možda ste se brinuli, ali nisam imao otkud. Znate kako je. Danas kažeš da ćeš sutra, sutra radiš nešto drugo pa dođe već srijeda…

TOMA: Tko si ti?

GUNEK: Ja sam Martin Gunek. Tvoj tata.

TOMAnasmije se: Ti si moj tata?

MARINA: Martin je umro, gospodine i nije se ukusno ovako šaliti. Pustite nas na miru. Pojedite, ako ste gladni, ali onda idite. Dosta nam je ludila i luđaka.

GUNEK: Nećemo se vrijeđati, Marina. Birajmo malo izraze. Znači, dogodilo se ono najgore. Ipak me predugo nije bilo. Vlastita djeca me se ne sjećaju.

MARINA: Toma, tko je ova budala?!

GUNEK: Već sam se predstavio. Zašto ova gruba dobrodošlica? Toma, morao bih s tobom nasamo razgovarati.

MARINA: Izbaci ga van!

TOMA: O čemu biste razgovarali?

MARINA: Što te briga!? Potjeraj ga.

GUNEK: Nećeš valjda… Porazgovarajmo pa ja onda idem, ako to još uvijek budete željeli.

MARINA: Toma nikada neće s vama razgovarati, utuvite si to u glavu!

TOMA: Ma hoću, mogao bih. Kad je već ovdje, zašto ne? Ti možeš pojesti do kraja u sobi pa ćemo te pozvati. Odmah te pozovemo, ljubavi. Nemoj se duriti nego samo idi.

Marina ljuto izađe, a Gunek se približi Tomi.

GUNEK: Znaš sa ženama, svaka čast.

TOMA: Hvala. Trudim se.

GUNEK: Vidi se. Slušaj, Toma… Ajmo mi odmah konkretno. Ovako stoje stvari. Ja nisam tvoj otac.

TOMA: Je l tako da nisi? Hvala bogu, već sam mislio da sam skrenuo!

GUNEK: Ali ako me to budeš pitao za pet minuta, reći ću ti da si lud. I nikada, nikada više nikome to neću priznati.

TOMA: Ne razumijem.

GUNEK: Tvoj je otac mrtav jer da je živ već bi ga netko našao u toj velikoj potrazi, je l tako?

TOMA: Možda…

GUNEK: Ljudi izlaze na ulice, očajni su si, umislili su si da je tvoj stari nekakvo rješenje problema. Gdje bi on bio rješenje problema?! Običan portir sa srednjom školom koji je o svjetskoj politici znao kao ja o norveškom gospodarstvu, je l tako?

TOMA: Naravno. On nije imao pojma ni o čemu.

GUNEK: Slažeš se?

TOMA: Moj tata? Pa on je bio težak, tvrdoglav tip. I nezadovoljan… Nikad mu ništa nije bilo dovoljno… Zahtjevan, dosadan, puno se znojio…

GUNEK: Fuj.

TOMA: Ma da – fuj.

GUNEK: I znači, koliko čujem, nije ti specijalno žao što je nestao?

TOMA: Žao? Ma ne, dapače! Marina i ja čekamo bebu i on bi nam bio samo višak. Već kad razgovaramo ovako otvoreno.

GUNEK: Možeš u mene imati povjerenje.

TOMA: A i njemu bi bilo grozno da je ostao jer tko se dobro osjeća kad je višak?

GUNEK: Apsolutno!

TOMA: Ne pate oni koji umru nego mi koji ostajemo. A ja se stvarno trudim što manje patiti jer je patnja besmislena. Općenito, većina osjećaja je besmislena i zbunjujuća, je l tako?

GUNEK: Tako je!

TOMA: Glava je ono što je važno!! Zdrav razum!

GUNEK: A ti toga imaš. Odmah sam vidio da jako logično razmišljaš, a to je danas velika vrlina.

TOMA: Misliš?

GUNEK: Ne da mislim, nego znam. Na taj način si možeš uštedjeti mnogo muke. Nelogičnost, s druge strane, ona nije jasna….ona je kaotična, opasna.

TOMA: Točno, baš tako.

GUNEK: I sad… Budući da si ti logičan i razuman čovjek, htio sam te pitati mogu li se na tebe osloniti?

TOMA: Naravno… Samo reci, kako ti mogu pomoći?

GUNEK: Ja nisam ovdje došao na svoju ruku, kao što možeš pretpostaviti. Mene šalje vlada. Oni moraju riješiti problem i zaključiti tu besmislenu potragu. Nitko nema pojma kako je izgledao vaš tata… Tako da ću ja obaviti taj posao umjesto njega.

TOMA: Posao?

GUNEK: Rješenje svjetske krize.

TOMA: A da, naravno…

GUNEK: Pa sam se htio s tobom u miru dogovoriti… Prije nego što krenu skupovi, mitinzi, sastanci… Što bi ti htio biti?

TOMA: U kom smislu?

GUNEK: Onako… ti si liječnik, obrazovan si čovjek… Hoćeš možda ministarstvo zdravlja?

TOMA: Ja?! A što bih tamo radio?

GUNEK: Kako što? Bio bi ministar.

TOMA: Ministar?

GUNEK: Naravno! Moj sin pa da bude nešto manje od toga?! Da ne bi možda bio portir?!

TOMA: O bože, tata, hvala ti!!

GUNEK: Nema na čemu. Meni će dati da sastavim vladu… Sad se spremamo za prijevremene izbore. Moramo biti spremni na vrijeme. Znači, rekli smo, zdravlje…

TOMA: Je l se tamo puno putuje? Sad mi je nekako došlo da vodim Marinu po svijetu…

GUNEK: Ti bi putovao? Može! Hoćeš onda radije vanjske poslove?

TOMA: Je l to teško?

GUNEK: Što bi bilo teško…Ti si sposoban čovjek.

TOMA: Jesam. Trudim se.

GUNEK: Izvrsno. Onda smo se sve dogovorili.

TOMA: Jesmo, tata! A kako će oni to riješiti s ljudima? Kako će ih uvjeriti?

GUNEK: Koga, ljude? Ništa… Samo će im reći da sam ja Martin Gunek. Treba naći ljude koji ništa ne znaju i koji na sve pristaju. A to je puno lakše nego što misliš. I kad oni onda povjeruju, samo će vijest prenositi dalje kao istinu. Istina je ionako stvar dogovora. Ali čvrstog dogovora. Kao ovog između nas dvoje.

Marina neprimjetno ulazi u sobu. Stoji sa strane dok oni razgovaraju.

GUNEK: A što ćemo s ovom tvojom?

TOMA: Marina? Ona neće biti problem. Nju ću ja srediti.

GUNEK: Siguran si?

TOMA: Sto posto. Zna nekad biti loše raspoložena, ali to se kod nje uvijek brzo stabilizira.

GUNEK: Ne znam kako da ovo pitam, osim direktno… Oprosti, ako je preintimno, ali sad kad smo obitelj moramo si čuvati leđa, a to ne mogu ako ne znam sve o vama.

TOMA: Razumijem, samo reci.

GUNEK: Nešto sam načuo u vezi Marine i tvoga brata…Pavla…

TOMA: A to! To je gotovo. Prošla priča.

GUNEK: Gotovo? To baš znaš ili?

TOMA: Znam. Ona je trudna. Samo još ne zna kako da mi to kaže.

GUNEK: A što ako je dijete njegovo?

TOMA: Što i da je njegovo? Jaka stvar. Kažem ti, nema tu dileme. Ona ostaje sa mnom. nasmije se To bih baš volio vidjeti. Ona da ode s propalim violinistom… Da ti samo znaš koliko ta voli novce… Ubila bi se za lovu.

GUNEK: Znači, i to je riješeno…

MARINA: Tu sam, Toma. Ja sam tu,

TOMA: Zašto stojiš tako u kutu, ljubavi? Sjedni s nama. Tako stajati u kutu i buljiti, to nije normalno, to ne rade normalne žene… Ti ćeš sad postati majka pa se moraš malo naučiti redu… Ne možeš se više ponašati kao prije, onako kako ti padne na pamet. Sjedni ovdje, rekao sam ti.

Ona sjedne.

GUNEK: Marina, je l sve u redu?

MARINA: Je.

GUNEK: Kao da si…plakala?

MARINA: Nisam…

TOMA: Hormoni. To ja najbolje znam. Znaš kod koga se to vidi? Kod svinja. Ženske svinje kad trebaju roditi… To kao da je vrag ušao u njih!

GUNEK: Ozbiljno?

TOMA: Ma da…

MARINA: Ovo vam s Pavlom neće proći, samo da znate…

TOMA: Možeš mi čestitati, Marina. Tvoj je muž postao ministar.

MARINA: Ti? Ministar? Čega?

TOMA: Vanjskih poslova.

U stan ulazi Pavle.

TOMA: Ehej, evo i tebe! U pravi trenutak! Taman sam te htio zvati… Pridruži nam se!

GUNEKustaje: Pavle…

PAVLE: A vi ste...?

Baca se na Pavla i grli ga, a ovaj se izmiče.

PAVLE: Tko si ti?

GUNEK: Nisi me valjda zaboravio?

TOMA: Marina, odi po šampanjac, da proslavimo…

PAVLE: Što točno slavimo?

TOMA: Tatin povratak. Da samo znaš kroz što je sve prošao…

PAVLE: Našli su ga? Živ je? Gdje je?

TOMA: Tu je. Pred tobom. Što ti je, Pavle?

MARINA: Idem ja po šampanjac. Ona ode, a Pavle i Gunek se gledaju.

TOMA: Ni ja ga isprva nisam prepoznao, ali onda sam shvatio koliko sam bio slijep… Sjećanje iskrivljuje ljude i događaje, ništa nije onako kako nam se činilo… Ovo je naš tata!! To je on!

PAVLEuhvati Tomu za grkljan: Ne znam zašto to govoriš i što sve stoji iza toga ali ili ćeš zašutjeti iste sekunde ili ću te tu na licu mjesta udaviti!

TOMA: Upomoć!

GUNEK: A nećemo mi tako… Ako ćete na taj način, mladi gospodine, u redu. I mi to znamo. telefonira Molim te, pošalji mi nekog ovdje u stan, imamo fizički napad i prijetnje smrću. Čovjek je agresivan i treba ga udaljiti. Da, tu smo u stanu. Samo požuri, molim te! Nemoj da čekamo!

TOMA: Pusti me na miru!! Uspije maknuti Pavlinu ruku. Ulazi Marina sa šampanjcem i četiri čaše.

TOMA: Daj to ovamo! Uzima šampanjac i toči. Dolaze dva policajca.

GUNEK: Svaka čast, brzi ste.

POLICAJAC: Recite, gospodin Gunek… Koga treba privesti?

GUNEK: Mladog gospodina. Malo je temperamentan pa da se smiri… Dan, dva da ohladi glavu i u miru razmisli o svemu. Al nemoj da čujem da ga je netko taknuo, da mu je dlaka pala s glave! Je l to jasno?

POLICAJAC: Jasno!

Policajci ulove Pavla.

PAVLE: Marš tamo! Ja idem sam!

POLICAJAC: Požuri! Što brbljaš tu bezveze..?!

PAVLE: Tako ćemo, znači? Za to ste odlučili? Stvarno, Toma? Vi ste problem riješili… Tko bi rekao za tebe? Spretan si ti lik?! Ti ćeš meni to sad napraviti? A što ti glumiš, Marina? Konobaricu?

GUNEK: Krenite, dečki, nema smisla odugovlačiti. Vidimo se, Pavle, za dan, dva.

PAVLE: Vidimo se? Ti ćeš, znači, ostati?

GUNEK: Kamo bih trebao ići? Pa tu živim… A ti se sredi i dođi k sebi, sine.

PAVLE: Još jednom me nazovi sinom i to će ti biti zadnje što si izgovorio! Tko te plaća, stoko jedna?! Reci tko te plaća!!

GUNEK: Nema ovo smisla… On je izvan sebe. Idite, ljudi, srce mi se slama, ne mogu ovo više gledati…

Oni odvlače Pavla vani.

TOMA: Onda… Da nazdravimo! Za veliki povratak!

GUNEK: Za povratak!

MARINA: Za povratak…

Kucaju se šampanjcem.


7.

Prošlo je nekoliko dana. U stan ulaze unuk i prastara bakica.

UNUK: Doktora Guneka bih trebao.

TOMA: Ja sam. Izvolite?

UNUK: Razgovarali smo u ponedjeljak telefonom.

TOMA: Tako je, da, naravno. Sad se sjećam. Zvali ste u vezi bake. To je gospodična?

UNUK: Da.

BAKA: Što je bilo?

TOMA: Hoćemo li razgovarati nasamo?

UNUK: Nema potrebe. Ona više ništa ne razumije. Koliko ja vama dugujem?

TOMA: Kao što sam rekao telefonom, za kompletnu uslugu, deset tisuća.

BAKA: Što je bilo?

UNUK: Donio sam novac, al sam htio pitati... Ne može neki studentski popust?

TOMA: Ne može.

UNUK: A neki popust za penzionere?

TOMA: Nemojmo se šaliti, ona je prestala biti penzioner prije deset godina.

UNUK: U redu. Uzimam tu kompletnu uslugu.

TOMA: Dobar izbor.

UNUK: Ona ima svoju ušteđevinu i ima pravo na što bolji paket.

TOMA: Slažem se, a i ona bi se složila da može.

BAKA: Što je bilo?

UNUK: Imala je dug i lijep život, čisto da znate.

TOMA: Nemojte, molim vas! Nećete se meni valjda opravdavati. Ako vas igdje neće nitko osuđivati, onda je to ovdje.

UNUK: Više ne zna za sebe. Ne sjeća se ni tko sam ja. Oduzeto joj je svako dostojanstvo, a ja se moram svaki dan brinuti o njoj jer moji roditelji žive vani.

TOMA: Bez brige, dečko. Ja samo radim svoj posao.

BAKA: Što je? Što je bilo?

TOMA: Molim ovdje jedan potpis. I samo još jednom dobro razmislite. Poslije nema predomišljanja.

UNUKpotpisuje: Razmislio sam. Evo ga. Kakva je poslije procedura?

TOMA: Nazvat ću vas kad sve bude gotovo. Ali ne brinite ni o čemu. U ovom paketu koji ste odabrali, vi ste potpuno bez obaveza. Samo idite i razmišljajte o zajedničkim lijepim vremenima, al nemojte predugo da ne postanete nostalgčni.

Unuk grli bakicu.

UNUK: Zbogom, bako. I hvala ti na svemu.

BAKA: Što je sad?

TOMA: Hoćete samo skinuti prstenčić i sat? Šteta je da propadnu.

UNUK: Joj, da, skoro sam zaboravio.

Skida baki nakit i sprema ga u džep.

TOMA: Neće je ništa boljeti, obećajem vam.

UNUK: Odlično.

TOMA: Nemojte biti pretjerano tužni. Jer ipak...smrt je mala svečanost. To je privilegij živih bića.

UNUK: Kako god... Idem ja sad. Pa se vi javite. Ćao, bako! Otrči van.

TOMA: Odite, idemo... Dajte mi ruku...

BAKA: Što je bilo?

TOMA: Ništa nije bilo...


8.

Marina leži, a Toma se legne uz nju. Počinje ju skidati.

MARINA: Što to radiš?

TOMA: Kako lijepo mirišeš...

MARINA: Što ti je sad?

TOMA: Kako si mekana...topla... Ne mogu valjda stalno raditi, moram se nekada i odmoriti.

MARINA: Ne...

TOMA: Zašto ne? Sami smo, nema nikoga. Pavle još nije stigao, a tata je na onim svojim dogovorima.

MARINA: Nemoj...

TOMA: Što nemoj?! Zašto to govoriš..? Ne boj se, neću dugo, ali moram... Zbog stresa, moj posao je ozbiljan, težak... Moram se nekako opustiti... On se zalijepio uz nju i mehanički se trza. Ona samo tupo leži. On uskoro završi. Evo ga! Jesam ti rekao da neću dugo! Je l to bilo tako strašno?! Nije. Je l ti pala kruna s glave? Nije jer je nije nikad ni bilo... Oprosti, Marina...nisam tako mislio. Puno te volim. Idem s tatom na sastanak. Imamo dogovor oko onog da budem ministar. A bio bih baš dobar ministar, je l tako? Vidimo se navečer. Ako se Pavle vrati, ti ga malo smiri, porazgovaraj s njim. Tata kaže da bi bilo dobro da bude na našoj strani. Bilo bi snažnije i efektnije sve skupa.  I našminkaj se malo, razmazala ti se šminka. To što ćeš sad postati mama, ne znači da se moraš odmah zapustiti. Ali ti nećeš, ti nisi takva, ti držiš do sebe... Ljubim te...Slatkice moja...

Toma izlazi, a Marina ostaje sama i počinje skidati šminku.


9.

Marina je sama. Ulazi Pavle.

PAVLE: Sama?

MARINA: Pavle.. Stigao si...

PAVLE: Samo bez euforije. Gdje su tatica i sinčić?

MARINA: Pustili su te?

PAVLE: Iskreno, i ja se tome čudim. A čak mi je malo i žao. Baš sam se dobro odmorio. Imao sam svoju sobicu, bez cimera... Nema tenzije, nema prijetnji, plakanja, nitko ne kolje životinje...

MARINA: To ćeš sad stalno spominjati?

PAVLE: Ne brini. Nećeš me još dugo trpjeti. Uzmem stvari i idem.

MARINA: Zašto ideš?

PAVLE: Ne, to nije pitanje. Pitanje je zašto ti ostaješ?

MARINA: Kamo da odem?

PAVLE: Još uvijek si s njim? Nakon cijelog cirkusa?

MARINA: Pavle, slušaj me… Pusti me da ti objasnim…

PAVLE: Ne moraš, stvarno…

MARINA: Čekam bebu.

PAVLE: Što čekaš?

MARINA: Trudna sam.

PAVLE: Oh, čestitam. A tko ima čast? Tko će biti tatica?

MARINA: Pa Toma.

PAVLE: Aha, Toma. I to baš znaš, onako, imaš znanstveno potvrđene dokaze?

MARINA: Ne znam više ništa… Nemoj otići, molim te, nemoj… S kim ću ovdje ostati? Što da radim?

PAVLE: Jako žurim… Ne mogu ovo sada…

MARINA: Ako odeš, ja ću… To su strašni ljudi… Bojim se biti ovdje sama…

PAVLE: Dosta je toga, Marina. Umoran sam.

MARINA: Ali, molim te, ako si me ikada volio…

PAVLE: Ja ako sam te volio? Pa zašto si šutjela kad se taj monstrum pojavio? Zašto si pristala na sve to? Nazdravljaš tamo s tim idiotima, a mene moliš da ti pomognem… Nema tebi spasa, draga moja… Kako ti nije jasno!? Ako prepoznaš nekog drugog,  zauvijek je poremećena priroda stvari… Svatko ima svoju kockicu u ravnoteži. Ne mijenja se smrt za život, čovjek za čovjeka. Vi hoćete da ga izdam do kraja?! Da kažem da nije ni umro? Da nikada nije ni postojao? Kako to možeš tražiti? Već sam ga ionako izdao na tisuće načina…

MARINA: Nisi ga izdao…

PAVLE: Jesam! Znaš što mi se događa? Zaboravljam boju njegovog glasa, način na koji se smijao, ne pamtim više što ga je veselilo ili činilo tužnim… On je umro u nekom sudaru sam, potpuno sam. A meni se briše dio po dio sjećanja i za nekoliko godina, manje nego što mislimo, izbrisat će se u potpunosti sve vezano uz njega, uz nas. Danas kad sam otvorio albume, unutra više nema tatinih fotografija... Pogledaj, sada je ovaj novi na našim zajedničkim uspomenama! Na sve su mislili!!! Idem odavde. Moram. Oni to žele. Samo im reci da me se neće tako lako riješiti. Nikada javno neću pristati na to da njega zovem svojim tatom.

MARINA: Neću ni ja… Nisam se bila snašla, ali podržat ću te. Razgovarat ću s Tomom…

PAVLE: To je baš odlično.

MARINA: I testirat ću se… Ako dijete nije njegovo, ako je naše…

PAVLE: Marina…

MARINA: Samo se nemoj ljutiti, ne podnosim to… Znaš da sam uz tebe, oduvijek sam bila, ali teško je kad nikome nisi važan…

PAVLE: Meni si važna. A nadam se da sam i ja tebi. Ako stvarno želiš pomoći, možeš to napraviti. Ja ću otići na taj njihov primitivan skup i tamo pred novinarima, policijom, ministrima, pred svima ću reći tko je i što je. I trebat ću tvoju podršku. poljubi je

MARINA: Imat ćeš je. Obećavam ti.

PAVLE: Dogovoreno. Volim te. Odvest ću te odavde. Mi to možemo. Samo mi moraš vjerovati. Čuvaj se, draga…

10.

Novinarka u direktnom javljanju, uzima izjavu od EU zastupnice.

NOVINARKA: Poštovana zastupnice, kao prvo, iskrene čestitke! Pohvale pljušte sa svih strana! Hrvatska se napokon istakla na plavom nebu sa žutim zvjezdicama! Osjećate li ponos i smirenje nakon ovog napornog perioda?

ZASTUPNICA: Kao prvo, zahvaljujem. Priznajem, obavili smo golem posao. Naše ekipe radile su danonoćno i dokazali smo da nas ništa ne može zaustaviti na putu do cilja.

NOVINARKA: Do nas su došle informacije da je upravo pronađeni, gospodin Gunek, najizgledniji kandidat vaše stranke za predstojeće izbore. Možete li to potvrditi?

ZASTUPNICAzagonetno se nasmiješi: Ne mogu. Ali samo ću reći, gdje ima dima, ima i vatre.

NOVINARKA: Dobre stare vatrogasne mudrosti.

ZASTUPNICA: Skupština je pri kraju i ja vjerujem da ćete sve saznati još danas do kraja dana. Ali u svakom slučaju, gospodin Gunek jer otkriće i velika nada za naše bolje sutra.

NOVINARKA: Zahvaljujem!


11.

Svi su na velikom skupu. Gunek se smiješi razdragan, do njega je presretan Toma, a uz njih stoji bezizražajna Marina. Svi koji nešto znače u gradu i državi – tu su.

GUNEK: Prijatelji moji, oprostite mi što ostajem bez riječi. Dirnut sam vašim povjerenjem i ovo shvaćam kao priliku da vam služim i da se svakodnevno dokazujem. Izborni rezultati pokazat će i dokazati svim skepticima da je odluka koju ste danas donijeli bila ispravna. Želim biti predstavnik ove vlade i ove zemlje iz sveg srca jer smatram kako u dobrim rukama možemo postići čuda… A ovo je moj sin za kojeg ćete tek čuti!

Gunek grli Tomu. U tom trenutku upada Pavle.

PAVLE: Ako si gotov, hvala… I ja bih se pridružio čestitkama. Čestitam na velikoj prevari i nadam se da ćeš završiti u istom onom smrdljivom blatu iz kojeg su te izvukli.

INSPEKTOR: Hej, hej, polako…

RAVNATELJ: Danas je proslava. Ostavimo se prošlim vremena i ko je kome što dužan…

MINISTAR: Treba se okrenuti budućnosti.

PAVLE: Je l ima itko u ovoj sobi tko nema lobotomiju!? Gdje sam ja? Za koliko ste se prodali? Nije sramota, recite otvoreno, bar da znam što slavimo…

POLICIJA: Šuti! Da ga udaljimo, gospodine Gunek?

TOMA: Da!

GUNEK: Zapravo… Ajde, nemojte. Baš ga pustite neka više kaže što ima pa da danas i to riješimo. Mene ovo umara i troši me…

PAVLE: Vrlo jednostavno. Ovo nije moj tata. Ne znam tko je gospodin i ne zanima me, ali Martin Gunek nije.

GUNEK: Ja nisam tata?

PAVLE: Šuti već jednom… Ne razgovaram s tobom.

GUNEK: Idemo redom. Ispočetka. Može. Apsolutno prihvaćam tvoju teoriju. Što znači sljedeće… Ako ja lažem, ti govoriš istinu. U redu, nema problema. Samo onda vrijedi i obratno – ako ti lažeš, istina je ovo moje. U tom slučaju, ako ja jesam tvoj otac, onda ti nisi i ne možeš biti moj sin.  Nikada.

PAVLE: Što je ovo? smije se Vrti mi se u glavi. Budalo jedna…

GUNEK: A svima je jasno da se o tome i radi. Tko si ti? I što si? Živio si na teret Tome i njegove žene, u njihovom stanu jer ti je tako odgovaralo. Uvijek protiv svega, nisi mrdnuo prstom da me nađeš. Htio si upropastiti njihovu vezu i osvetiti se bratu za poslovni uspjeh. Ništa nemaš. Sam si. Samo gomilaš dugove i živčane slomove… Nažalost, jedan od njih je i ovaj javni. Ne znam tko si, ne znam tko te šalje, al znam da nisi moj sin. Jer da je to tako, slavio bi ovdje s nama, grlio bi me i veselio se mom povratku.

TOMA: Psihopat!

PAVLE: Marina…

Toma zagrli Marinu.

TOMA: Ljepotica moja…

PAVLE: Marina, reci nešto…

GUNEK: Evo, kad smo i to riješili… Sad ga odvedite. Mladi gospodin očito lekciju mora naučiti na teži način.

PAVLE: Ljubavi… Što se događa?

Policija ga odvodi.

MARINA: Ne mogu. Oprosti, više ništa ne znam. Samo želim da sve što prije završi.

PAVLE: Završilo se. Budi mirna, imat ćeš lijep život. Bravo, Marina… Uspjela si.

Odvedu ga.

MARINA: Pavle…

TOMA: Bože, kakav stres… Tata, plačeš?

GUNEK: Kako neću plakati? Kad netko izgubi razum, tužno je samo po sebi, al kad je u pitanju tvoj vlastiti sin…

TOMA: Vode, donesite nam vode… Smiri se… Bit će to sve u redu. Tako mora biti…Grli Marinu. Hvala ti, ljubavi… Kad bi znala koliko te volim.

12.

Stan. Tu su Toma, Gunek i Marina.

TOMA: Čuješ ti ovo, Marina?

MARINA: Koje?

TOMA: Slušaj… Nema ničega… Sve je tako glatko… Čuješ?

MARINA: Ništa ne čujem!

TOMA: Da! O tome se i radi! Napokon mir u ovoj kući. Godinama ovdje nije bilo mira. Tišine. Reda. Nije se znalo ko pije, ko plaća… Mislim, znalo se. Ja sam plaćao…

GUNEK: Kad si predobar, imaš tu slavensku dušu, svatko ti može reći što hoće. To ćemo sad promijeniti.

TOMA: Da, konačno!! Sve se napokon mijenja!! Sve te godine čekanja… Baš sam ponosan na nas! Marina izlazi. Kamo ideš, Marina?

GUNEK: Je l s njom sve u redu?

TOMA: Naravno. Pusti, već sam rekao da je to moja briga. Samo da njega više nema. Neće se opet odnekud pojaviti?

GUNEK: Taj se više nikada neće pojaviti. Možeš mirno spavati.

TOMA: Nikada mi taj čovjek nije legao…

GUNEK: Pavle?

TOMA: Ne podnosim što se stalno hvalio. Sam sebe hvaliti. To je iritantno. Do kad si danas na sastancima?

GUNEK: Ne dulje od tri.

TOMA: Bilo je nešto u njemu prazno, znaš ono kao kad si u pustinji?

GUNEK: Ne.

TOMA: A kad bi razgovarao s njim, počeo bi te uvlačiti u svoj dosadni život. Kunem se, tata, ponekad sam mislio da će me uvući u to svoje ništa i pa da ću samo nestati.

GUNEK: E vidiš! A sad je nestao on, a ti ćeš ravno u ministarstvo!! Jesi sretan?! Imaš razloga!

TOMA: Presretan! Marina! Gdje si? Što sad ona radi?

GUNEK: Reci, htio sam te pitati… Onako, ponekad, tu i tamo… Kad baš ne bude nekog drugog rješenja…

TOMA: Da…

GUNEK: Bi li ti imao nešto protiv da se ja i ta tvoja Marina malo podružimo? Onako usput… Bez ikakvog dubljeg značenja.

TOMA: Bože, pa naravno! Nakon svega što si učinio za nas, to je stvarno najmanje što možemo… Al gdje je ona? Oprosti, idem provjeriti… Ne znam što tamo radi i zašto ništa ne govori. To je čudno, ona je ponekad čudna… A to nije dobro.


13.

Toma zatiče Marinu s putnom torbom.

TOMA: Što radiš?

MARINA: Ništa. Pakiram se.

TOMA: Pakiraš se?

MARINA: Da. Idem odavde.

TOMA: Kamo ideš?

MARINA: Nije to pitanje, nego je pitanje zašto nisam ranije otišla.

TOMA: A, to je pitanje…

MARINA: Ti i dalje misliš ubijati… Bez obzira na dijete, bez obzira na sve… Koliko god te molila da budemo normalna obitelj, tebe to ne zanima. Ti imaš svoju misiju.

TOMA: Da budemo obitelj? To si htjela? Ozbiljno? A tko to ˝mi˝? Ti, ja i njegovo dijete?

MARINA: Neću to komentirati.

TOMA: Samo si zavidna! Zla… Svi ste zavidni na mom uspjehu!

MARINA: Kojem uspjehu? Joj, bože, Toma… Tebi još uvijek nije jasno? Ti si nitko i ništa. I nikada ništa nećeš postati… Jer u tebi nema ničeg. Jadni, glupi Toma…


14.

Toma ulazi natrag u dnevnu sobu. Sav je krvav. Gunek ga gleda. Šute.

TOMA: Isti je osjećaj kao da je neka životinja… Potpuno isti! Najprije se sva trzala pa se smirila… Ništa se nije čulo. Bila je tiha. Morao sam. Htjela je otići. Pakirala se. Al ne može otići. Samo tako otići. To se ne može. Ja ne znam ni čije je to dijete…

GUNEK: Naravno. Ništa ne brini. Dobro si napravio. To znači odrasti. Treba biti odgovoran. Treba znati donijeti odluku. Bravo, sine…

TOMA: Što će biti sada?

GUNEK: Ništa neće biti. Što bi bilo? Odsad idemo sve ispočetka. Novi ljudi i novo vrijeme, nove istine. Samo ti budi uz mene i bit ćeš siguran.

TOMA: Hvala…

15.

Ponovno sjednica. Ministar, ravnatelj, inspektor i  zastupnica.

MINISTAR: Psst!! Ne mumljajte! Kad premijer govori, ostali šute!

GUNEK: Sve je u redu. Bit ću vrlo kratak. Ne bih vam želio oduzimati od dana.

RAVNATELJ: Ma dapače!

GUNEK: Samo sam se htio zahvaliti svima vama na pomoći i podršci i reći vam kako od danas prestaje naša suradnja.

RAVNATELJ: Što prestaje?

GUNEK: Papirologiju ćemo sređivati ovaj tjedan. Naravno, dobit ćete otpremninu u izdašnom iznosu.

INSPEKTOR: Otkaz? Nakon svega?

GUNEK: Apsolutno. Vi ste ljudi koji su otvoreno podržali laž. A takvima u mom timu nema mjesta.

Čuje se žamor.

GUNEK: Gospodo, ovaj sastanak je završen.

ZASTUPNICA: Nećeš se ovako izvući! Iz ovih stopa idem telefonirati…

GUNEK: Izvrsno, samo onda moraš najprije prijaviti samu sebe. I sve njih.

MINISTAR: Gunek, imali smo dogovor…

GUNEK: Tako je. Zvali ste me da riješim problem i ja sam ga riješio. A sada se raziđimo u miru… Ispričajte me, imam puno ozbiljnog posla…

16.

Čovjek odvodi papu, a on se zaustavi.

PAPA: Ali imam samo još par rečenica.

ČOVJEK: Žao mi je. Idemo odmah. Ja ću vas otpratiti do papamobila. Sve je u redu, govorili ste lijepo i dirljivo, ali imamo ekskluzivno javljanje. Sad će nam se obratiti… O Bože, kako sam uzbuđen… Ovdje će se pisati povijest.

PAPAzbunjeno: Amen.

ČOVJEK: Nemojte više, stvarno ne možemo, idemo direktno u dnevnik… Papa ode, a čovjek najavi sljedećeg gosta. A sada – dragi sugrađani, izvadite svoje mobitele da možete zabilježiti ovaj blagoslovljeni trenutak i jednoga dana pokazivati to unucima. Obratit će vam se premijer republike Hrvatske… Čovjek koji je spasio svijet! Gospodin Martin Gunek i njegov sin jedinac – Toma Gunek! Molim vas, jedan veliki i topli pljesak… Za vas. Za nas. Zajedno.


Kraj.





Facebook! TwitThis