Nina Horvat (20), studentica anglistike na Filozofskom fakultetu i borbena aktivistica, Zagrepčanka je s Trešnjevke iz vrlo siromašne disfunkcionalne obitelji (alkoholizam, kućne svađe, nasilje). Nina, primorana na tjelesnu i duhovnu prostituciju da bi se emancipirala od siromaštva i kućnog nasilja, potajno bježi u Englesku, u Oxford. Namjerava zavesti situiranog muškaraca i, ako je to ikako moguće, udati se za njega. Drugi Ninin uvjet jest da je taj muškarac profesor na Oksfordskom sveučilištu. Nakon mučnih tjedan dana traženja, upoznaje ga u poznatom pubu The Eagle and Child i zavodi ga. Nigel Hammer (66), profesor engleske književnosti, pripadnik visoke srednje klase, zaljubljuje se u Ninu. Vikendima putuju cijelom Engleskom u Nigelovom skupocjenom Bentleyju. Zavedeni, zaljubljeni Nigel zaprosi Ninu, ona pristje. Odlaze na medeni mjesec (Pariz, Zadar, Dubrovnik). U Dubrovniku se na kraju medenog mjeseca vjenčaju. Istoga dana navečer odlaze u Lazarete na predstavu 'Mjesečina za Lady Macbeth'. Nakon predstave bračni par slavi svoje vjenčanje opijajući se vinom. Posve pijana Nina Hammer svojem mužu kaže da je trudna i priznaje mu da se za njega udala iz interesa. Nigel poludi od bijesa. Slijedi završni dio drame s tragičnim završetkom.


GODINA: 2015.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: m1 (66)

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: ž1 (20)

NAPOMENA VEZANA ZA MJESTO RADNJE: Mjesta radnje (Zagreb - Trešnjevka, Filozofski fakulter i Cvjetni trg, Oxford, London, Stratford-upon-Avon, Portsmouth, Pariz, Zadar - Morske orgulje, Mlini, Dubrovnik, Trsteno itd.) jasno su precizirana u tekstu drame.

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana. 



Osobe


Nina Horvat (20)

Nigel Hammer (66)

 

Marta, Ninina prijateljica s fakulteta; Petra i Ivana, Ninine sestre; Marijan i Katica, Ninini roditelji; Mateja, Milica i ostale Ninine kolegice s posla; policajci, aktivistice, aktivisti, turisti, studenti, studentice; Ella i David, Ninini stanodavci u Oxfordu; gosti lokala; Brittany, ostarjela pjesnikinja itd. (Neki se od spomenutih likova povremeno aktivno pojavljuju u tekstu drame, neki ne. No oni koji sudjeluju aktivno ne moraju se nužno pojaviti i na sceni, iako se mogu pojaviti. To ovisi isključivo o redateljskoj koncepciji.)

 


CITATI KOJI UPUĆUJU NA EUROPSKI UŽAS

 

 

 

Gubi se, prokleta mrljo! Gubi se, kad ti kažem!

Lady Macbeth, Macbeth

 

 

Svaki je uvod prikrivena melankolija istine. Zbog toga uvode treba izbjegavati.

Nina Horvat, Brutalno cvijeće

Ipak je prekrasno imati puno, puno novca i nikakvih briga. Zar ne? Bože, Kristina, divno je živjeti i biti sretan!

Nora, Nora

Tvoja domovina je tamo gdje je tvoj užitak. Sve ostalo je ideologija i literatura.

Alter ego, Umjetne suze

 

 

Izgubili smo osjećaj za ironiju. Mi smo sasvim moderne životinje.

Alter ego, Jazz, afrička vuna

 

 

Rad na ravnodušnosti nije nimalo lak.

Spreman sam ubiti svakog kurvinog sina i svaku kurvinu kćerku u ime aure umjetničkog djela. To isto rekao je i Rilke, ali pristojnim, blažim, umornim riječima

svojstvenim starim elegijama i epohi na odlasku. Nažalost, i vječnost je prolazna.

Mi smo u slijepim ulicama.

Alter ego, Pustinja

 

Ja sam brutalno cvijeće.

Nina Horvat, Brutalno cvijeće

 


Fragmenti Europe koja naočigled brzo propada. Strah od snažnih metafora vlada asfaltom Starog kontinenta. Bubnjevi. Orgulje. Berlinska filharmonija. Dobro proračunata tišina između glazbe i zvukova. Mantre iz crnih kazališnih bilježnica, primjerice ova: ''Tamo gdje nema sukoba postoji sukob bez vidljivog sukoba. Takvi su sukobi iznimno snažni, najžešći.'' Klaunovi s blatom u mozgu na političkim pozornicama. Tiha većina: politička publika. Zabranjeno je biti sam. Da, čini se, u današnjem je svijetu zabranjeno biti sam. Malo skrivene intime i već te proglase za subverzivnog tipa koji pati od radikalnog autizma. S vremena na vrijeme tišina i nepomičnost. Krikovi kmetova u dužničkom ropstvu. Orgazmički sastanci bankara u Davosu. Spektakl krikova. Megafoni melankoličnih revolucionara. U društvu spektakla ljudi najviše vole strah i surovost. Ples derviša usred Pariza. Spori trans u blizini smrti. Džihad na trgovima cvijeća. To su slike koje izjednačuju san i stvarnost. Urlik Nine Horvat: ''JA SAM SUROVA MJESEČINA!'' Mrak. Svjetlo. Drugi urlik Nine Horvat: ''KAD DRŽIM MEGAFON, JA SAM STROJ AKTIVIZMA!'' Treći urlik Nine Horvat: ''KAD KORISTIM MEGAFON, JA SAM JUNAKINJA S NEDOSTATKOM! PA ZAR NE MOGU VIKATI I BEZ MEGAFONA, ZAR NE?! Svaka je akcija brutalna, pa čak i ona humanitarna. Pjesme. Stihovi. Transparenti. Slogani. Zastave. Aktivistice. Aktivisti. Ulice. Trgovi. Klupe. Parkovi. Parade paradoksalnog ponosa. Reklame. Nivea krema. Vrlo skromni honorari. Estradne kolumne za one skromne duhom. Europa izgleda napirlitana kao seljačka turbofolk arhitektura mafijaških grobova. Mafijaši su ljudi koji su prihvatili misao vodilju djece cvijeća: ''Živi brzo, umri mlad i budi lijepi leš.'' Mogu li kupiti i dušu? Teško. Nina Simone pjeva u studentskim sobicama. Prekid sa psihologijom je postao nužan. Euforičan ritam praznine. Na kvizovima sudjeluju borbeni ljudi. Nagradno pitanje: ''Što je to Dublinski protokol?'' Prvi urlik Marte, Ninine prijateljice s fakulteta: ''TREBA BITI U USKOM DOSLUHU S EPILEPSIJOM!'' Esej o argentinskom tangu u kojoj je glavna misao da je tango tužna misao koja se može plesati. Četvrti urlik Nine Horvat: ''SESTRE I JA ČESTO JEDEMO VARIVO OD KISELOG KUPUSA S GRAHOM I SUHIM REBRIMA! Zatim dodaje tiše: ''Nekad jedemo varivo čak i nedjeljom. Katkada smo pomalo gladne. O pršutu možemo samo sanjati, iako nikad nismo bile vegetarijanke. U takvim siromašnim okolnostima ne mislimo na Ofeliju i Noru, ili na Hamleta koji oklijeva zabosti mač u svoje srce.'' Na sve strane fragmenti Europe koja naočigled brzo propada. Europa proizvodi oružje, strojeve, nogomet, mnoštvo knjiga pa je čak proizvela i knjigu ''Dnevnik gradske cure''. Usput proizvodi prvoklasnu bodljikavu žicu i razne vrste margarina, u svijetu poznate zamjenske smjese za maslac. Te margarine mažu na kruh europske izbjeglice koje su odavno emigrirale iz svoje komplicirane psihe.

 

London, Temza, Londonsko oko, The Tattershall Castle, stari poznati brod

 

NIGEL HAMMER

Nina, znaš, u središtu periferije nakaznost je stvarna. Sve ću ti reći. Uzimam spravu za prividno zaustavljanje života. Slijedi brzo okidanje. Leća na leći. Oni koji vide nemaju milosti. Latice lete kao živahne mrlje sazdane od trenutaka. Mogu li smiriti cvrkut turista i tvoju kosu, Nina? Tvoju kosu koju mi vjetar u drskim valovima baca u lice. Ne sasvim. A toliko bih htio na razglednicama pisati o tvrdoj jezgri nečega, bilo čega, možda čak o i tvrdoj jezgri breskve ili poezije. Slutim da se tajne kriju u takvoj jezgri. U njoj sigurno boravi moje sretno oksfordsko djetinjstvo i božanska čestica zvana Higgsov bozon. Proširene zjenice suvremenika emitiraju sliku rastresenih znanstvenika kao obično jutro. Nikad neću posve shvatiti smisao iskrenosti i izreke Poštenje je najbolja politika. Laži mi inače dobro leže, umjetnost uopće, baš kao i opuštene londonske prostitutke na poslu. Led u čaši naginje prozirnosti i spektaklu. Ovaj Tattershall Castle je stari poznati brod pretvoren u restoran, u pub, u užitak nehajno usidren na Temzi. Sad na gornjoj palubi nas dvoje sjedimo za drvenim stolom. Ispred nas su šarene razglednice Londona. Na nekoliko njih je i Big Ben.

 

NINA (pokazujući Temzu)

Zamisli, dragi Nigel, koliko je ta prljava voda već progutala noćnih mora i ozbiljne ljubavne glazbe!

 

NIGEL

Ti jako voliš opere, najviše Posrnulu ženu Verdija. Već smo dvaput bili u Covent Gardenu. Ponekad se sa mnom razbiješ u nekom diskoklubu. Zatim neodoljivo banalno kažeš...

 

NINA

''Znaš, dušo, Nigele, ja sam kontroverzna djevojka iz Hrvatske.''

 

NIGEL

Da, a dok to izgovaraš uzbiba se tvoja bujna temperamentna majica na kojoj piše BREAK THE RULES. Nina, ti i ja sad pijemo Café Americano i gledamo veliko Londonsko oko. Izgleda mi kao kotač života. Omamljen sam prizorom. I što vidim? Vidim efektne seoske djevojčice u prozirnim kapsulama kotača, vidim depresivnu Europu i slične kontinente u daljini.

 

NINA

A ja vidim majstore pjevače koji pjevaju gange silno naprežući pete. Vidim i umno poremećene molotovljeve koktele bez suncobrana, etno albume na rasprodaji, posljednje krikove mode, stare željezne pegle u izlozima, pametne telefone i televizore, inteligibilno stanovanje, poreznu upravu koja se približava strelovitom brzinom, crno jaje, hakirane internetske stranice, transparent na kojem piše ''Ja ne patim od skromnosti.'', laku recepciju lakih tekstova slabo motiviranih čitatelja, mediteranske idiote koji se od antike do danas uopće ne moraju naprezati. Vidim i male aparate za kikiriki, vesele androide na anabolicima, više glasne nego tihe korupcijske modele u industriji, sportu, književnosti i poljoprivredi: A vidim i cvijet azaleje u inteligentnim bistrim očima manekenki.

 

NIGEL

I ja to vidim. Ali to je periferija. Nina, zapamti, u središtu periferije nakaznost je stvarna. Mnogi prizori su surovi. Primjerice surov prizor udaranja šakom po stolu. To je konstatiranje truizama kao što je recimo ovaj: idealizam je konkretizirana fikcija. Ipak, europske bolnice i ambulante nikad nisu besplatne kao ni ljubav na prvi pogled. Zapamti, Nina, krv je dostojna poštovanja samo ako ne istekne brzo. Treba otvoriti još mnogo poliklinika za kronične komplikacije. Ubijanje životinja u ime umjetnosti u savršenom je skladu sa socijalnim programom Holokausta. Proizvodnja pustinje nezadrživo napreduje. Suhe su ljudske oči. Pijesak i praznina rastu kao sablasna kosa rastafarijanaca: sporo i neumoljivo. Zbog toga me raduju poetični nazivi jela: ''blaga divlja salata s brusnicama sušenim na suncu, kuhane kruške, gorgonzola i kandirani bademi u octu Zinfandel.'' Ili: ''topla, tanko narezana pečena piletina, dimljena slanina i hrskava zelena salata u toploj ciabatti uz prilog ukusnog pomfrita s morskom solju.'' Raduju me i tri turističke rečenice koje sam prije tjedan dana čuo obilazeći s tobom, o Nina, kamenje Stonehengea. Does she caught your eye? Drop her a line! If you like her, break the ice. Tiho obredno kamenje uzdahnulo je od našeg noćnog seksa na kamenu i iskusnog prezira. To kamenje sigurno je pomislilo: ''Što će biti s Engleskom ako ovako nastavi?'' Dok latice misli lete, moja ljubav, moja Nina i ja živo komentiramo situaciju suvremenih razglednica. Piše li ih danas još itko osim nas dvoje? U Londonskom oku vidim inteligentan zalaz sunca.

 

NINA (umiljato šapće)

Ako noćas budeš cool, vodim te u swimming pool.

 

NIGEL (umiljato šapće)

Sad mi je poetična Nina Horvat, anglistica, aktivistica, pjesnikinja, strasna jebačica na kamenu Stonehengea i buduća Lady Hammer, šapnula legendarnu rečenicu koju će sve buduće generacije učiti u školama, na fakultetima i na sveučilištima, uključujući i moj Oxford University.

 

 

Zagreb, Trešnjevka, obiteljska kuća prožeta oskudicom, alkoholom i kućnim nasiljem. Skromna soba koju Nina dijeli sa sestrama Ivanom i Petrom

 

NINA (tiho)

U redu, ja sam studentica engleskog i aktivistica. Volim Shakespearove tragedije. Ofelija nije imala naše alate, našu tehnologiju. Brzo je starjela, brzo je poludjela. Nije se znala pobuniti. Nije bila dovoljno tragičan lik. Za to je kriv Shakespeare, kojega inače jako volim. Ja ću zamijeniti Ofeliju, doduše u drukčijem kontekstu, zbog toga što potječem iz siromašne nefunkcionalne obitelji u kojoj se najčešće jede varivo od kiselog kupusa, ili zelja, kako kaže moja mama Katica, i graha sa suhim svinjskim rebrima ili rebarcima, kako kaže moj otac Marijan, automehaničar. Tata je alkoholičar, a i mama naginje alkoholu. Moji su roditelji ovisni o alkoholu, svađama, tučama i seksu. Mi, aktivisti, mi ćemo pokazati zube tihoj većini, jer smo aktivisti, a ne male pokunjene pičkice romantizma. Mi smo renesansa pobune u ovo vrijeme festivala političkih glupana. Zbog tih se jadnih festivala treba pobuniti. Otvorenih očiju sanjamo brzo prevladavanje svih postojećih dramaturških tehnika i žanrova, uključujući pretjeranu upotrebu dijaloga koji ništa ne govore o nama i našem zamršenom svijetu. Sanjamo mogućnost temeljite i potpune orkestracije svih svojih radnji, akcija i doživljaja. Sanjamo takvo kreativno usklađivanje koje će najpreciznije prikazati sva postignuća te sve bezbrojne nedoumice naših glavnih, sporednih pa čak i nevažnih likova. Cijelo vrijeme tragamo za stvarno dobrim i izražajnim alatima koji će nam u potpunosti omogućiti naše strasti, naše tuge, naš očaj. Radimo danonoćno na ponovnom uspostavljanju punog profila zaboravljenog jezika i primarnog krika. Cijenimo stare, skromne većinske proizvode kao što su to, na primjer, maslac s malim postotkom masnoće ili voće za sve sezone. Znamo da je forsirano trčanje neposredno ispod nebeskog svoda, ili takozvano protrčavanje ispod dúge, samo svjetlucavi stari mit, puka tlapnja najbanalnijeg realizma koji može opisati tek površinu stvari i ljudi, a nikada njihovu dubinu. U svojem aktivnom dnevnom snu zagovaramo jednostavan romantizam bez dúge. Kako tumačimo taj san? Vrlo jednostavno. Kažemo da naš dnevni san o mogućem prevladavanju starih neučinkovitih dramaturških tehnika kao i našu upornu potragu za dobrim odgovarajućim alatima treba promatrati kao jednu od mogućnosti novoga svijeta koju nam taj i takav svijet dezorijentirane Europe nesebično nudi, koju nam taj svijet totalno sjebanog Starog kontinenta daje, koju nam nudi bez lažnih uzdaha, bez lažnih suza, bez pretvaranja, bez lažnih pa time i krivih razlikovanja dobra i zla, te bez nepreciznog razlikovanja ružnog i lijepog. Zdrav kreativan dah našeg dnevnog sna obavija asfalt, trgove sa cvijećem, otrcane birtije, pothodnike, lažne radionice lažnog kreativnog pisanja i velike tržnice. To je mutacija tuge u kojoj se djelomično možemo prepoznati i dignuti svoj glas pobune do oblačnog neba. A sad, draga Nina, opet na porciju graha koji izaziva prdež djevičanskog siromaštva.

 

 

Zagreb, Filozofski fakultet, restoran Filozofija

 

MARTA

Ovaj je kapučino dobar. I, stvarno bježiš u Oxford. Zar ti neće nedostajati Zagreb?

 

NINA

Da, bježim. Već sam dugo ispunjena emocionalnom hladnoćom. Nosim ledenu odjeću. Da, bježim. U Engleskoj želim pronaći muža. Nitko osim tebe to ne zna. Nedostajati? Zagreb? Neće. Zagreb za mene znači živjeti u siromašnoj kući, u siromaštvu s pijanim roditeljima, u oskudici usred kućnog nasilja. Iako volim sestre, više ne mogu izdržati. Mi smo tri sestre, ali ovo više nije vrijeme Čehova. Moram biti okrutna i prema njima i prema roditeljima. Hej, Marta, osvijesti se! Shvati me! Ti možda nikad nisi jela varivo od kiselog kupusa s grahom i suhim kostima, a pogotovo ne nekoliko dana zaredom. Sve je već spremno. Bijeg je isplaniran do zadnjeg detalja. Godinu dana sam radila kao životinja da platim školu engleskog jezika u Oxfordu i avionsku kartu. Student servis me spasio. Još mi nedostaje devet tisuća kuna. OK, jebeš moral kad je velik cilj u pitanju. Prostituirat ću se dakle desetak noći kod Botaničkog vrta. Više nemam vremena za šljaku, za McDonald's, Mercator, Papa's American Bar i takva mjesta. Putujem za dva tjedna. Let za London je u 8 i 30. Prije toga, tu noć, provest ću kod tebe na divljem tulumu. Da, odlazim samo s ruksakom tako da nitko u kući ništa ne posumnja.

 

MARTA

A studij, Nina? A aktivizam? A Cvjetni trg? Ti si najbolja studentica engleskog i najpopularnija aktivistica u gradu. Svima ćeš nam nedostajati.

 

NINA

Ako uhvatim muža u Oxfordu, anglistiku mogu i tamo studirati. Prije toga, doduše, moram mjesec dana provesti u školi engleskog jezika u Banbury Roadu, e kako bi upoznala ljude, možda neke važne. Što se pak tiče aktivizma, on je potrebniji Engleskoj nego Hrvatskoj. Kad uhvatim tipa, nagovorit ću ga da prosvjeduje sa mnom. Najbolje je mjesto za prosvjede ispred Nacionalne galerije u Londonu.

 

MARTA

Ti si luda.

 

NINA

Znam. Ja sam luda. Ja sam brutalno cvijeće, a ti si moja najbolja prijateljica. Ako negdje zucneš i riječ o mojem bijegu, prekidamo prijateljstvo. Ako ne zucneš, čujemo se preko Skypea ili Vibera.

 

MARTA

Znaš da neću nikomu reći. Hoćemo još jedan kapučino?

 

NINA

Može. Nego, Marta, spomenula sam Čehova. U njegovim je dramama mnogo dijaloga. Međutim, suvremeni ljudi više nemaju vremena za dijalog? Pogotovo ne ozbiljni dramatičari suvremenosti. Na autore sapunica i komedija ne računam.

 

MARTA

Znači, gotovo je s dijalozima.

 

NINA

Uglavnom je gotovo. Naravno, ovaj naš današnji razgovor uz kapučino jest toplo dijaloško ćaskanje. Ljudi danas nemaju hrabrosti za pravi dijalog, za istinu uopće. Većina dramatičara vara publiku. Praznina je sve jača, žudnja za novcem sve je snažnija. Europa više nema hrabrosti za dijalog. Štoviše, Europa više uopće ne zaslužuje dijalog.

 

 

 

Zagreb, Cvjetni trg, aktivistice, aktivisti, policajci, slučajni namjernici

 

Na dnu pozornice na videozidu prosvjedi na Cvjetnom trgu. Dokumentarne snimke socijalno osviještenih uzbuđenih ljudi koji prosvjeduju protiv devastiranja Cvjetnog trga, protiv korupcije, protiv političara i policajaca koji su povezani s mafijom, protiv bodljikave žice na granicama, protiv pljačkaških bankarskih kredita koji su vezani uz švicarski franak. Snimke javnog života građana, života aktivista i aktivistica, i mladih i zrelih i starijih ljudi koji prosvjedima žele unaprijediti življenje u gradu i državi, ali neoliberalni kapitalizam udružen s nepotizmom nemilosrdno provodi svoju volju. Međutim, postoje privatni životi koji naizgled ne korespondiraju s javnim životom. Ali bilo što da se događa u privatnim životima, ipak je povezano s javnim životom. Stara izreka ''da život ide dalje'' doista dobro dijagnosticira i javno i privatno stanje ljudi.

 

 

NINA (megafon)

Hej, dragi policajci, znam da su vaše plaće male, ali sad i tu siću morate zaraditi. Navečer ćete opet surađivati sa zagrebačkom i balkanskom mafijom da malo podebljate novčanik. Nas stotinjak prosvjeduje protiv rušenja pjesnikove kuće gdje će povlašteni poduzetnik izgraditi šoping-centar. Prosvjedujemo protiv korupcije i trule Hrvatske u truloj Europi. Tako je bilo i nekidan. Znam što mislite? ''Gle, opet ova s megafonom! Opet ova aktivistička pička!'' Možda to i jesam, ali za razliku od vas ja imam ime i prezime. Zovem se Nina Horvat. Iz siromašne sam obitelji s Trešnjevke. Moj se otac zove Marijan. On je automehaničar, pola plaće zapije, dakle on je usput i alkoholičar. Moja mama se zove Katica, radi kao blagajnica u Kauflandu. I ona povremeno pije, osobito kad je tata tuče. Mi prosvjedujemo. I djevojke i mladići, i mladi i stari. Jeste li ikad čuli za feminističku punk grupu Pussy Riot? Vjerojatno niste. Nema veze. Sad ćete postaviti ogradu. Mi ćemo je pokušati srušiti. Nećemo uspjeti, ali ćemo pokušati. Možda ćete uskoro na hrvatskim granicama postavljati bodljikavu žicu. No nećete zaustaviti izbjeglice. Zaustavit ćete možda neku životinjicu koja će se povrijediti na bodljikavoj žici. Žalim vas. Za tako malo plaću obavljate prljave poslove koje su, a da to i ne znate, dogovorili političari i gradski očevi koji podupiru pljačkaški nastrojene poduzetnike. Politika i poduzetništvo. Tužno. Jadno. Gadno. Gradska pustoš šoping centara neprekidno mijenja svoju strukturu. Pijesak i vrijeme podatni su kao i kose zaljubljenih konzumerističkih očajnica iz Konzuma, Lidla, Interspara, Kauflanda, Mercatora, Bille i svih ostalih duševno invalidnih zgrada.

 

 

 

Zagreb, Trešnjevka, kuhinja u trošnoj kući siromašne obitelji Horvat

 

IVANA

Čak i u nedjelju jedemo varivo.

 

KATICA

To je zdrava hrana

 

MARIJAN

Dobro kaže majka.

 

IVANA

Slažem se, zdrava, zdrava, ali ne tri dana zaredom jedna te ista hrana

 

PETRA

Ja bih radije teleće šnicle s pečenim krumpirom. Od graha prdim već tri dana, a kako stoje stvari u mojoj će se školi još dugo širiti smrad.

 

NINA

Hej, ljudi, dok jedete, nemojte govoriti. Posvetimo se jedenju. Posvetimo se preživljavanju. Prdjeti ionako moramo, s grahom ili bez graha.

 

 

Zagreb, Cvjetni trg, podne, pucanj topa s Griča

 

NINA (megafon u smjeru policajaca)

Čuli ste top, a sada ćete čuti topovnjaču. Malo engleskog ne škodi. Evo vam dvije rečenice da se malo odmorite, dok ozbiljno buljite u mene i prosvjednike: ''A man's gotta do what a man's gotta do! A woman's gotta do what a woman's gotta do! Pa što to dakle muškarac i žena moraju ili trebaju učiniti? Slušajte, policajci lijepog plavog Zagreba, što se mora i treba učiniti! Treba razoriti centar za modre zombije i njihovu infrastrukturu. Treba razoriti centar za proizvodnju mitova. Treba razoriti centar za primijenjenu religiju. Treba razoriti centar za invazivnu estetsku kirurgiju. Treba razoriti centar za problematičnu političku ljepotu. Treba razoriti centar za truli entropični faktor kaosa koji kao capo di tutti capi svemirske mafije uništava neprolaznost duha. Treba razoriti centar za subverzivnost pustinje i pustiti ga da krepa u vlastitom mediju, a centar za morsku pržinu treba ostaviti netaknut. Treba razoriti centar za kliznu retoriku svih retardiranih političara. Treba razoriti centar za ljepljivu retrogradnu i retardiranu poeziju koja u pjesmama stalno spominje turobnu rodbinu, dućane s cimetom, katolike, Židove, ekstremni islam, maligne tumore, slinavu slinavku, ekspresionizam, idiotizam i propale ljubavi. Treba razoriti centar za primijenjeni idiotizam u glavama političara od Aljaske do Ognjene zemlje, od Šiljakovine i Špičkovine do Šangaja. Treba razoriti i centar za glupost, tugu, depresiju i vječnu adolescenciju. Treba razoriti dječje vrtiće u svakom invalidnom mozgu zaostalih pedagoga. Treba razoriti centar za homofobiju, agorafobiju i sve ostale moguće fobije. Treba totalno razoriti centar za političku korektnost i nacionalnu isključivost. Treba razoriti centar za ljigavo lažno domoljublje, lažne novčanice i lažan nakit. Onda nećemo trebati policiju, ali vi nećete ostati bez posla. Prekvalificirati ćete se, brate mili.. Na kraju razaranja treba razoriti i centar za razaranje te otići na zasluženi godišnji odmor u neko crnogorično tamno mjesto uz more. Možda niste znali, drugovi i gospodo policajci, ali zlatni rez i Leonardo da Vinci već nekoliko stoljeća živciraju likovno neobrazovane konceptualne umjetnike koji naginju polupismenosti i više ne znaju crtati bez kompjutora. Da, umalo sam zaboravila: treba razoriti pustinju koja nikad nije pržena na naglo. Uh, danas sam malo pretjerala. Vidite li kaos na mojim suhim usnama? Vidite li osamu i strah u mojim očima? Ako ne vidite, sigurno ih slutite. Vaše plaće su male. Moja kosa ima boju heroine, boju aktivističke pičke. Misterij običnog je očit. Magritte i lula. Sve je nula. Nula, gospodo! U plodnim anarhističkim bojama bura dere malu pusu, na engleskom je možemo nazvati kiss, dok liječnici iz vas uzimaju vaš depresivni egzistencijalni bris. Ja ću biti ta zvijer koja će ga polizati i uz prikladnu rimu popeti se opet na binu, na bis. U meni su osama i strah. U vama je kontinuirano debljanje zombija.

 

 

Zagreb, Hrvatska, 1. srpanj 2013., dan kad je Republika Hrvatska primljena u punopravno članstvo Europske unije

 

Pijani Marijan Horvat, automehaničar, euroskeptik, gunđa i pije pivo. Polupijana od piva Katica Horvat, blagajnica u Kauflandu, pristalica ulaska Hrvatske u Europsku uniju likuje, plješće. Tri sestre iz plastičnih kutijica jedu jeftini puding od vanilije.

 

 

Zagreb, Trešnjevka, plan Nine Horvat

 

Znoj, suze i menstrualna krv život čine teškim, ali uzbudljivim. Nina je gužvala jastuk te noći, dok su pijani roditelji urlali psovke u svojoj sobi. Nije mogla spavati. Oblikovala je plan. Pažljivo je promislila o svakom detalju plana. Nužno joj treba 38 tisuća kuna za ostvarenje ružičastog egzistencijalnog sna. Tako je nazvala svoj san u toj nesanoj trešnjevačkoj noći. Nina će obući svoju skromnu haljinu i otići u Student servis koji se nalazi u Studentskom centru u Savskoj cesti 25. Prihvatit će svaki posao koji joj ponude. Uz posao će pokušati i dalje studirati, ako je ikako moguće uspješno kao i dosad. Njezini roditelji Marijan i Katica, siromašni ovisnici o alkoholu, svađama i seksu, sretni su zbog Ninine namjere. Povišenim tonom pitala ih je imaju li novca za njezinu novu obuću i odjeću, za kvalitetne cigarete, za knjige koje su joj potrebne na fakultetu, za pametni mobilni telefon kojime će zamijeniti stari glupi telefon, za kazališna događanja i koncerte. Ne, oni nemaju taj novac. Do grla su u kreditima, neprekidno su u minusu. Ono malo novca što im preostaje potrebno im je za piće i cigarete. Nina Horvat je radila svakoga dana, i nedjeljom, i praznicima i blagdanima, ali za 11 mjeseci zaradila je samo 29 tisuća kuna, koje je potrošila uplativši u turističkoj agenciji jednomjesečni tečaj engleskog jezika u Oxfordu i smještaj u jednoj oksfordskoj obitelji te povratnu avionsku kartu Zagreb-London-Zagreb, koju nikad neće u potpunosti iskoristiti. Onaj dio London-Zagreb definitivno neće iskoristiti, tako joj rodne Trešnjevke. Neumitno se približava bijeg iz Zagreba, taj žuđeni odlazak u Oxford u nedjelju 3. kolovoza, a njoj nedostaje još devet tisuća kuna. U panici Nina donosi očajničku odluku: prostituira se blizu Glavnog kolodvora i Botaničkog vrta, i za deset radnih noći zaradi potrebnu sumu. Čak je zaradila tisuću kuna više. Tih deset tisuća kuna promijenila je u funte u mjenjačnici Funta u Staroj Vlaškoj. U najstrožoj tajnosti Nina Horvat priprema se za put; čita knjigu o povijesti Oxforda i turistički vodič grada koje je kupila u knjižari Algoritam, a na Google Earthu proučava ulice, trgove i sve važne institucije Oxforda. Naravno, sa sobom neće ponijeti nikakvu prtljagu da roditelji i sestre nešto ne posumnjaju. Dan uoči leta za London, u subotu, odlazi na tulum kod prijateljice Marte noseći na leđima, kao i obično, samo svoj studentski ruksak u kojemu su za ovu prigodu knjige o Oxfordu, pasoš i ostali dokumenti te osnovna kozmetika. Sve ostale potrebne stvari kupit će u Oxfordu. Ujutro se Nina ne vraća u svoju obiteljsku kuću prožetu siromaštvom, kućnim nasiljem i alkoholom; ona je ujutro na aerodromu Pleso. Nitko, ali baš nitko o tome ne zna ništa osim Marte i službenice u turističkoj agenciji. Nina je duboko odahnula kad je zrakoplov Croatia Airlinesa u 8.30 poletio za London.

 

 

Zagreb, Student servis

 

Šalteri. Mnoštvo mladića i djevojaka u očajnoj potrazi za poslom. Depresivna siva arhitektura Studentskog centra.

 

 

Zagreb, Cvjetni trg, prosvjed

 

NINA (megafon u smjeru policije i građana koji su se okupili u velikom broju)

A danas malo teorije. Ljudi, ne možemo ukinuti korupciju, jer je ona u ljudima kao sastavni dio ljudskog organizma. Mi aktivisti nismo u stanju ujediniti vaša tužna nesigurna vjetrovita krvna zrnca, barem ne toliko da postanu pitki napoj koji će globalni medijski puk piti religioznom strašću ispijanja Coca-Cole. Ali pustimo sad emocije! One su tema korumpiranog istraživačkog novinarstva. Slično je i sa suvremenim književnicima. Oni kažu ''Jebeš metafiziku!'' i nastoje pojebati svoje obožavateljice koje sa seksualnim žarom čitaju njihov polupismeni hrvatski. Oni su urbani trogloditi na riskantnom rubu loše proze koju pišu u betonskim gajbama. Danas su na cijeni novac, upotrebljivi predmeti i slaboumni ready-made na cesti. Nadam se da shvaćate što znači ''ready-made''. Ako možda ne znate, potražite na internetu tu dragocjenu kovanicu koju su izmislili wannabe-umjetnici.

 

 

Zagreb, McDonald's

 

NINA

Prvi sam posao dobila u McDonald'su. Poslužujem goste. Cijelo radno vrijeme promatram ljude koji jedu nezdravu hranu. McDonald's nazivam paklom nezdrave tipizirane hrane. Žao joj je stanovnika vlastita grada. Zatim mi nije žao. Shvaćam da su nedovoljno inteligentni. Oni ipak nisu krivi za to. Inteligencija nije stvar izbora ili životnog stila. Ili inteligenciju imaš - ili je nemaš. Često zamišljam što se zbiva u njihovim želucima. Da sam odabrala studij medicine, na koji me nagovarala majka, sad bih to znala. Kolegice koje rade sa mnom su pod snažnim utjecajem brze američke hrane koju napredni intelektualci, sociolozi prehrane, s pravom nazivaju junk food. Gledam svoje kolegice svaki dan. U svoja ljupka pohotljiva djevojačka i gotovo još nevina usta trpaju komadiće tog mesnog smeća. Privlačan prizor. Da sam lezbijka, sigurno ne bih odoljela. Marta mi je rekla da je biseksualka. Maštam o tome da Marti jezikom razmažem onu punk kozmetiku i da joj poližem pičku.

 

 

Zagreb, Mercator, noćno punjenje polica

 

NINA

Drugi sam posao dobila u jednom supermarketu firme Mercator. To je noćni posao koji eksperti nazivaju noćno punjenje polica. Dvadeset kuna po satu. Nije loše. S dvije kolegice, također studentice, u pauzama pijem pivo. Za vrijeme noćnog rada popijemo svaka po pet boca piva. Pred jutro smo supijane. Blesavo se cerekamo komentirajući donje rublje s potpisom Vicotria's Secret. Nimfomanka Mateja svaku noć priča o svojim teško stečenim orgazmima. Također je rekla da ona nipošto nije zahtjevna cura i da ne bira dečke. Naprotiv, tko naleti, naleti! Čuvena Matejina noćna izreka u Mercatoru nakon četvrtog piva: ''Tko previše bira, masturbira!''

 

 

Zagreb, noć, kiosk Roberto blizu glamuroznog hotela

 

NINA

Treći sam posao dobila na kiosku Roberto u blizini luksuznog hotela The Regent Esplanade Zagreb. To je odličan posao. Čitala sam ružičaste magazine i smijala se all the time, dok sam prodavala Cedevita bombone, žvakaće gume, cigarete i prezervative prijateljski nastrojenim komunikativnim prostitutkama razorenih lica teškim i neurednim noćnim životom. Uskoro su mi dosadili šareni magazini za imbecilnu razbibrigu, taj totalni trash, kako sam ih s prezirom nazvala, pa sam u Gradskoj knjižnici posudila nekoliko dobrih romana. U jednom od njih naišla sam na odlomak u kojemu sam pronašla sebe, odlomak s kojim sam se potpuno identificirala kao da sam ga baš ja napisala.

 

Ružnu stranu Europe nije uputno promatrati izbliza. Najbolje ju je, pa stoga i najzdravije, gledati na televiziji ili na filmu. Ružnoća tada djeluje neodoljivo privlačno. Estetika ružnoga to je već odavno objasnila. Ružnoća viđena kroz medij filma dobiva čak auru ljepote (to također vrijedi i za ostale medije, recimo za književnost), dok je uživo ta ljepota ipak mnogo slabija, a ponekad je čak i nema, ali je ipak tako slikovita da izaziva gađenje, duboku odvratnost i jezu. Zbog toga što je preblizu, ono stvarno je suviše slikovito i stoga toliko strašno da ponekad izgleda apstraktno, pa se ono gotovo nemoguće, riječ je o realizmu apstrakcije, doista i zbiva. Za razliku od naivnih turista, koji možda doživljavaju suosjećanje za mjesta pogođena ružnoćom, reporterima i novinarima je mnogo teže. Oni naime moraju zatomiti svoje emocije ako žele objektivno i odgovorno izvještavati jer bi u suprotnom njihove reportaže bile loše, mjestimice čak i sentimentalno sluzave. Ružnoća Europe najbolnije je vidljiva u devastiranim predgrađima velikih gradova, jadnim, ružnim, prljavim i gadnim, osobito u ruševnim imigrantskim kvartovima, tim getima u kojima druga i treća generacija imigranata s Juga divlja od nezaposlenosti, srdžbe, bijesa, teške lijenosti i praznine. Ružne su i mnoge državne škole koje se ponegdje od nebrige raspadaju, a i javne bolnice su u prilično lošem stanju. Sve je više beskućnika i prosjaka. Njihova lica ogledalo su društva u raspadanju. Nezaposlenost je u nevjerojatnom porastu u gotovo svim europskim državama. Ljudi se dijele na ekstremno bogate, siromašne i bijednike, a srednji sloj polako, ali neumitno nestaje. Ekstremno bogati žive u elitnim kvartovima, siromašni u trošnim opustošenim stanovima, a bijednici u straćarama ili na otvorenom, u vežama i na štandovima tržnica. U državnim domovima u Italiji starce napadaju štakori, a u Engleskoj se strani radnici tretiraju poput običnih robova. (O svemu tome detaljno je izvijestila Mary Simpson sa CNN-a). Flora Gardens mi je mejlom poslala potresne reportaže iz predgrađa Pariza, iz departmana 93 (Seine-Saint-Denis), departmana 91 (Essonne) i iz obližnjeg Nanterrea, gdje ima mnogo Arapa i ostalih imigranata iz Supsaharske Afrike, a John Curtis svoje potresne reportaže iz Hamburga, Stuttgarta i Berlina. (O ružnoći Europe napisao sam mejl Flori u kojem sam pohvalio njezine reportažne tekstove. Odgovorila mi je da "nažalost, postoji još ružnija ružnoća, ako te to može utješiti, daleko veća nego ona u Europi. To je ružnoća Sjedinjenih Američkih Država, gdje sam živjela s prekidima više od godinu i pol dana, te poznajem situaciju. Sve je tamo ružnije i tužnije, čemu doprinosi ružna činjenica da za razliku od europskih država Amerika nema opće zdravstveno osiguranje, pa je zbog toga čak više od četrdeset milijuna Amerikanaca bez ikakvog zdravstvenog osiguranja, a i one ljude koji ga imaju privatne zdravstvene osiguravajuće kompanije visokim troškovima liječenja i lijekova dodatno osiromašuju. Mnogi su primjerice u Americi umrli samo zato što ih bolnice nisu htjele primiti bez osiguranja ili zato što nisu imali osiguranje koje je stanovita bolnica tražila. S druge pak strane ružnoći Amerike pridonosi i iznimno visoka stopa ubojstava, jedna od najvećih na svijetu, koja je takva kakva jest jednim dijelom i stoga što svatko može biti naoružan, to jest svatko može kupiti oružje tako lako kao da kupuje običan sendvič. Može ga kupiti u lokalnoj trgovini oružjem, a može ga kupiti čak i u supermarketu, što omogućuje odavno zastarjeli Drugi amandman američkog Ustava. Taj američki užas ti ne možeš ni zamisliti, moj dragi Bill", napisala mi je u mejlu Flora.) Iako su tekstovi njihovih reportaža napisani u ovom, dvadeset prvom stoljeću, njihov sadržaj podsjeća me na davno prohujala vremena o kojima sam učio u osnovnoj školi, u gimnaziji i na fakultetu ili ih vidio na filmovima. Ponekad me podsjeća i na noćne more koje sam imao za vrijeme kad sam na televiziji gledao recentne balkanske i bliskoistočne ratove. Njihove reportaže pune su mučnih prizora i javnog i kućnog nasilja (osobito prema slabijima: nemoćnim starcima, ženama i djeci), srednjovjekovnog patrijarhata koji nije izgubio na svojoj izvornosti i svježini, suvremenog crnila organiziranog kriminala, droge, obrezivanja djevojčica, nikaba, hidžaba, burki, nečistih šprica za fiksanje, provala, pljački, trgovine ljudima (potplaćeni poslovi) i trgovine djevojkama (prostitucija), paljenja automobila i automobilskih guma te ubojstava mnogih djevojaka koje su se očajnički željele integrirati u Europu, ali se roditelji, braća ili rođaci s tim nisu htjeli pomiriti pa su počinili "ubojstvo zbog časti". Nevjerojatne reportaže kolegica i kolega, pa i moje, opisuju, doduše na diskretan i suzdržan način, sve moguće tipove ludila odnosno duševnih poremećaja, od histerija, neuroza i raznih manija do najžešćih psihoza. Sva ta nesretna zbivanja o kojima reportaže izvještavaju praćena su spominjanjem vrckavih grafita na ružnim tipiziranim zgradama moderne sive armirano-betonske arhitekture po uzoru na Le Courbusiera – tu nisu uključene njegove lijepe vile i posebne građevine – koja je zločin za duh, i po estetskim mjerilima i po feng shuiju" (Flora), među ostalim i grafitima Dobro je dok incest ostaje samo u krugu obitelji I need cash for alcohol research. U tom kontekstu vrlo su zanimljivi i bečki, a osobito zagrebački grafiti Ne želim potratiti cijeli svoj život peglajući tvoje gaće, koji se nalazi u Mihanovićevoj ulici, i Potpuna insuficijencija satisfakcije, koji se izveden moćnim raspršivačem Molotov nalazi na jednoj zgradi u Ilici. Te grafite spomenuo je David dok mi je objašnjavao svoje viđenje europske ružnoće i općenito svoje mišljenje o ujedinjenju Europe i o konceptu Europske unije. Usput je, dižući visoko kažiprst desne ruke, naglasio da će se Europska unija, ako već prije ne propadne, jednostavno iz temelja urušiti kad Turska, u paketu s Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, Srbijom i Albanijom, napokon bude primljena u Uniju. Naravno, David svoje izrazito kritičko mišljenje o potpunom urušavanju Europske unije nije nigdje spomenuo, ni u svojim reportažama ni u mejlovima glavnom uredniku, pa čak ni u razgovorima s roditeljima i sa svojom Gabrijelom. Svoje mišljenje rekao je samo meni. Moja iskustva u promatranju i doživljavanju europske bijede i ružnoće također su u znatnoj mjeri dramatična. Iako zbog posla moram ostati miran, hladan i pribran, da bih uopće mogao objektivno izvještavati, doslovno sam prosuzio kad sam u raznim gradovima Europe vidio starije žene iz Anadolije dok sjede ispred kuća u svojim ruševnim imigrantskim četvrtima. Da izgledaju sretne, ne bih to ni spomenuo, ali izgledaju točno onako kako izgledaju i one koje su ostale kod kuće. Njihova lica zrcale ili tupost ili tugu ili pokornost; čak nose i istu odjeću, iako već dugo, možda već desetljećima, žive u velikim europskim gradovima. Izgledaju kao i prije stotinu godina u svojim rodnim mjestima. Vrijeme za njih kao da je stalo, ali ne znam u kojem stoljeću. Kad bih morao napraviti popis od deset najružnijih pojava na europskom kontinentu, bijedan status imigrantskih žena i djevojaka, osobito muslimanskih, bio bi na visokom trećem mjestu.

 

 

Zagreb, Cvjetni trg, prosvjed

 

NINA (megafon)

I danas, na kraju ove moje žestoke prosvjedne kritike, želimo svim političarima jasno i glasno poručiti da je građanima Zagreba dosta tog Zagrebačkog Holdinga i tog gradonačelničkog sranja. Hvala vam na strpljenju i potpori.

 

 

Zagreb, Tuškanac, Papa's American bar, pomoćni poslovi u kuhinji

 

NINA

Četvrti sam posao dobila u Papa's American Baru na Tuškancu. Radila sam u kuhinji, pekla hamburgere i usput ih jela. Devetnaest kuna po satu. Nije loše, ali je ipak malo za taj težak rad. Za vrijeme pauze pušila sam i pila pivo s debelim kolegom Sinišom. On studira elektrotehniku. Tvrdi da je još nevin, ali mu ja ne vjerujem. Kad bi tako bilo, Siniša bi bio jedini dečko u Hrvatskoj koji je nevin u dvadeset i šestoj godini. Naravno, ne računam teške invalide koji nisu nikad okusili čari seksualnog zbližavanja. Kad bih došla kući, miris te proklete kuhinje nisam mogla isprati ni s tri tuširanja.

 

 

Zagreb, Inter Cars, noćno sortiranje robe u skladištu

 

NINA

Peti sam posao dobila u Inter Carsu. Sortirala sam robu u skladištu zajedno s tužnom Milicom, curom koja se upravo vratila s liječenja na Rebru. Milica je već nekoliko puta bila na Ženskoj psihijatriji, ali, rekla je, nije ozdravila. Pati od jake depresije i maštanja. Ona mašta čak i sad dok sa mnom sortira robu.

 

NINA

Pa o čemu maštaš?

 

MILICA

Maštam samo o jednoj stvari. Maštam o ekološkoj kućici prekrivenoj staklenim panelima koji kuću opskrbljuju strujom, te kako bih na taj ekološki način uvijek imala toplu vodu, rasvjetu, prosvjetljenje, brzi internet i sigurnost u životu. Onda bih i ja mogla pomagati drugima, potrebitim muškarcima i potrebitim ženama koje sam upoznala na Rebru. Nina, ti nemaš pojma kakve sam žene upoznala. Jedna je za ručkom odsjekla svoj vlastiti kažiprst i počela ga jesti. I pojela bi ga da ju cure nisu spriječile.

 

 

Zagreb, Cvjetni trg, na štandu firme Parilica Nina prodaje električne cigarete

 

NINA

Šesti sam posao dobila u Parilici, u firmi koja prodaje električne cigarete. Dvadeset pet kuna po satu. Nije loše, ali moglo bi i bolje. Stajala sam satima za štandom na Cvjetnom trgu i prodavala te cigarete. Hej, na mojem trgu gdje prosvjedujem s ostalim aktivistima! Prodaja je slabo išla, ali ja nisam posustajala sa svojim lijepim trgovačkim osmijesima koje sam dijelila ljudima koji bi načas zastali pokraj štanda. Probala sam te cigarete i shvatila da ih nikad neću pušiti. Meni treba pravi okus duhana, dakle onoga koji mogu povući iz prave cigarete. Meni treba pravi okus svega što stavljam u usta.

 

 

Zagreb, Hrvatska radiotelevizija, kviz Tko želi biti milijunaš

 

Natjecatelj je odlučio ići do kraja. Nagradno pitanje za milijun kuna ''Tko je režirao film Barunica brije stidne dlačice?" popraćeno je sa šest mogućih odgovora koje natjecatelj može odabrati: Roman Polanski, Fadil Hadžić, dvojac Man Ray i Marcel Duchamp, Lars von Trier, Martin Scorsese i Federico Fellini.

 

 

Zagreb, noć, šetnja blizu Glavnog kolodvora i Botaničkog vrta, Nina se prostituira

 

NINA

Fuck, nedostaje mi još devet tisuća kuna. Sad sam seksualna radnica. Samo me još mušterije mogu spasiti. (Nailazi prva mušterija.)

 

MUŠTERIJA

Koliko, slatkice?

 

NINA

Sedamsto kuna za tebe, dragi. Mlada sam kao rosa. Pušenje uključeno. Kondom uključen. Analni seks isključen, jer imam hemoroide. No pica je u savršenom redu.

 

 

Zagreb, Zračna luka Zagreb, jutro nakon tuluma kod Marte

 

NINA

Zračna luka na Plesu. Ja sam zaplesana djevojka. Pleso. To je dobro ime i dobro mjesto za turbulentne snove o uspjehu i nesreći. Ja sam učena aktivistica. Zbog toga mi se sviđa praksa citiranja Marxa, nasljednika Spinoze, poznatog pjesnika revolucija, debelih sluškinja, bogova, vragova i kapitala. Svaki njegov tekst je roba u koju je utkana intelektualna ljubav prema bogu. Roba bez sastojka Spinoze i nije prava roba. U svakom slučaju, takva je roba tek puki spin. Izgleda kao nešto teško razumljivo, recimo kao bombastični izrazi ''zdrava krava'', ''flambojantna gotika'', ''nova subjektivnost'', ''preporuka dr. Oetkera za Mamin kolač s jabukama'', ''krivo srastanje'' ili ''povijest će posve prestati kad ćemo nestati.'' Neshvaćena sam u sebi, ali to nije velik problem. Neshvaćena sam u kvartu, ponekad u lokalnom kafiću, ponekad na fakultetu. No nisam zbog toga nesretna. Potpuno razumijem povijesnu situaciju. Već odavno nema intelektualno zahtjevne Austro-Ugarske i dekadentnih vojarni u kojima su protivnici rata čitali Schopenhauera. Moja najbolja prijateljica Marta misli da sam luda. Možda i jesam luda, ali, prije svega, ja sam neshvaćena. Onaj tko je neshvaćen može odahnuti, jer je slobodan. I sloboda može biti sudbina. Onaj tko je neshvaćen jest dugoročni nomad, sretno umrežen poremećaj svih godišnjih doba. Moj je mozak marioneta dopamina, serotonina, oksitocina, zdrave prehrane sastavljene uglavnom od variva s kiselim zeljem, grahom i suhim rebrima. Moj je mozak pun velikodušnosti i elastičnih narativa neškodljive higijenske sebičnosti. Iz slavnih slavina curi munjevita inteligencija na rubove društva. Spoznaja je ostala bez alternative, što znači da danas odlazim u Englesku. Letim za London. Pista me vodi. Ja sam u zraku. Zrakoplov guta već daljina. Učena aktivistica u Zračnoj luci Zagreb čedno se osmjehuje svom čvrstom alfabetu. Stavi ga u svoj sebični kurvinski mozak te zatim stisne emociju i gas.

 

London, Heathrow Airport, taksist Koni

 

NINA

Moje oštro aktivističko oko. Brzi pogled na pistu. Sve od londonskog aerodroma Heathrow pa do Splita, Zagreba, Osijeka i panonskih šuma žive jadne, nesretne siromašne nefunkcionalne obitelji pune depresivnih ljudi s posebnim potrebama. A sad, napokon, izlazak s terminala! Mnoštvo taksista s imenima putnika na malim bijelim transparentima. Na jednom piše ''Nina Horvat''. Drži ga tamnoputi mladić, taksist. Taj prijevoz, koji je uračunat u oksfordski aranžman, također sam platila u turističkoj agenciji. Sa simpatičnim taksistom Konijem, Pakistancem, razgovaram o Oxfordu i čuvenom engleskom vremenu.

 

Oxford, četvrt Summertown, Ella i David Cross

 

Oko jedan popodne već je kod svoje oksfordske obitelji u Summertownu. Njezini domaćini, sredovječni bračni par Ella i David Cross, čude se što je studentica Nina Horvat došla iz Hrvatske bez prtljage. Sa sobom je ponijela samo ruksak. Njezino objašnjenje je možda bizarno, ali i vrlo jednostavno: kao uspješna studentica engleskog i već od djetinjstva anglofilka želi imati ''sve englesko'' i sutra će nakon nastave u školi, u kojoj mora biti u devet ujutro, sve što joj je potrebno kupiti u Broad Streetu i Queen Streetu. Nina je mjesecima na internetu proučavala Oxford. Zna za svaku važniju prodavaonicu obuće i odjeće. Ali zna i to gdje se u Broad Streetu nalazi Blackwell's, najbolja knjižara u Europi. Već nekoliko dana Nina nije osjetila tugu. Znači li to da stari i postaje mirnija, da postaje sabranija?

Oxford. Izjava osobe koja je napisala dramu Nina Horvat.

 

Sad sam u Oxfordu. Skupljam građu za novu dramu. Studiram haljine bešćutnih djevojaka. Pomno pratim čudna kretanja Nigela Hammera, umirovljenog profesora književnosti na Oksfordskom sveučilištu, i Nine Horvat, aktivistice i studentice anglistike koja je iz siromašne zagrebačke disfunkcionalne alkoholičarske obitelji pobjegla u Oxford. Više sam u glavnim i sporednim likovima drame nego u sebi. Ali ponekad treba i jesti. Odlazim u Magdalen Street. Ulazim u Tesco. Plastična kutija sa šest krafni s vanilijom. Kratka znatiželjna šetnja. Krafne jedem ispred blistavog izloga knjižare Waterstones. Neutješno gledam knjige koje nikad neću stići pročitati. U meni se budi nacizam. Malo me brine rečenica ''Gdje se knjige spaljuju, spaljivat će se i ljudi'', ali ipak nemilosrdno počinjem. Bacačem plamena razaram u snovima sve knjige svijeta osim Heraklitovih fragmenata za snalaženje u zaostalom mraku bližnjih i ostalih noćnih zombija, napetu kriminalističku trilogiju Millennium za odmor na plaži i nekoliko mediteranskih kuharica. Bacač plamena riga vatru, dobro radi. Knjige brzo i blistavo gore. Kristalno crveno-crni plamenovi. Crna noć usred dana u starom sveučilišnom gradu. S ovoliko knjiga planet Zemlja i Oxford nemaju budućnost. Stoga knjige treba razoriti kao staru Kartagu punu neuspjeha. Dolazi moja japanska prijateljica Kaedeko. Zovem je Palmin cvijet. Kaže da je i danas u Japanu bilo nekoliko potresa. U istom dahu dražesna Kaedeko svečano izjavljuje: ''Ja sam workaholicloveaholic.''

 

 

Oxford, Banbury Road, Škola engleskog jezika, razred

 

NINA

Buka koju proizvode moji roditelji alkoholičari kad se svađaju nesnosna je. Bukom i nemarom onečišćeno takozvano obiteljsko gnijezdo. Miris prljavo-sive oskudice u opjevanom radničkom kvartu Trešnjevka. Uzalud sam nekoliko puta spomenula i mami i tati da slavinu u kupaonici napokon treba zamijeniti. Oni me nisu čuli, tata zbog suviše alkohola, a mama zbog modrice ispod desnog oka koje ju je jako boljelo. Mrzim bespotrebno kapanje vode. Ljudi su neoprostivo neodgovorni. Buka u razredu je predivna. To je interaktivna kreativna buka. Brzo smjenjivanje misli. Zar se to samo meni događa? To brzo smjenjivanje misli. Možda to i nije čudno: ovo su brza moderna vremena. Tako sam govorila u sebi očekujući da se pojavi učitelj Vincent i održi prva dva sata puna zamršene gramatike, elegantnih jezičnih zaokreta, novih riječi i fraza. Usput sam pomislila da ime grada u kojem se upravo nalazim, Oxford, ima isti broj slova kao i moje prezime Horvat. OK, ''x'' se izgovara ''ks'', ali to nema veze, važan je broj slova. To su dakle dvije šestice. One u mojoj simbolici predstavljaju kućni broj moje Škole engleskog jezika u Banbury Roadu. Zadovoljna sam stanjem svojeg intelekta i svojeg britkog duha. Znam da sam iznadprosječno pametna. U svakoj žilici svojega tijela osjećam jaku životnu snagu. U vijugama osluškujem rad neumornih neurona. Moje sinapse rade besprijekorno. Toliko sam zadovoljna sobom da se mogu promatrati izvana. Ali ja sam daleko od globalno sveprisutne shizofrenije koja je zahvatila ne samo moju tužnu nesretnu zagrebačku obitelj nego i cijeli svijet, a najviše Europu, Sjevernu Ameriku i Bliski istok. Za doručak sam imala krepku hranu: neizbježne otočke pahuljice, mlijeko, lipov med i maslac na kruhu. Moja stanodavka Ella Cross rekla mi je da lijepo izgledam u haljini. ''Odsad ću nositi samo bezosjećajne haljine.'' Naravno, to nisam rekla naglas. Mirna sam kao luđakinja u predvečerje. Volim o sebi razmišljati na taj provokativan poetski način. Puna sam samopouzdanja. Takva sam oduvijek. Težak život u sivoj oskudici učvršćuje i duh i tijelo.

 

 

Oxford, terasa kafića Cinnamon

NINA

U ružnim trenucima sjetim se Brittany, ostarjele pjesnikinje. Tako jedno popodne nas dvije sjedimo na terasi kafića Cinnamon u Oxfordu, pijemo espresso i pušimo shishu odnosno nargilu. Brittany s tužnim šarmantnim osmijehom kaže: ''Nevidljiva sam, jer sam stara.'' Iako sam mlada, razumijem Brittany. Stvarnost je slomljena. Postala je stvarnosna fikcija. To kažem Brittany, to da je stvarnost slomljena.

 

BRITTANY (tužno)

U toj stvarnosti nema mjesta za genija poput mene.

 

 

Oxford, Banbury Road, Škola engleskog jezika, razred, uredna pernica

 

NINA

Već je na prvi pogled jasno da se u svemu razlikujem od kolegica i kolega u razredu, osobito od kolegica jer jedino ja imam izrazito bistre oči, urednu školsku opremu i nosim lijepu haljinu; sve moje kolegice nose uz tijelo prianjajuće hlače, uglavnom poderane traperice. Čovječe, ja sam žena, a moje su kolegice obične djevojke! Situacija u oksfordskoj Školi engleskog jezika slična je kao i na anglistici Filozofskog fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme jednog predavanja, kad su studenti kompliciranim rječnikom analizirali roman Ženska francuskog poručnika, Marta joj je, gledajući sadržaj njezine savršeno uredne pernice, rekla da je vojnički uredna i da bi bila dobra kao vojnikinja na svakom ratištu. Svojim smislom za raspored stvari, dodala je pronicljivo Marta, pobijedila bi u pustinji za nekoliko jurišnih dana svaku vojnu formaciju pa čak i novu muslimansku državu koja pred našim očima nezadrživo buja. Ali pustimo sad na miru pozadinskih sjećanja Zagreb i dragu Martu, njezinu najbolju prijateljicu, kojoj će se jedino javiti, nikomu drugome. Već od prošle godine, kad je donijela odluku o bijegu iz obitelji razorene oskudicom i alkoholom, njeguje bešćutnost. Bešćutnost nazivaju emocionalnom hladnoćom. To čak tvrde i liječnici, tobožnji stručnjaci za psihu. Pogrešno. Bezosjećajnost je jedna od najjačih i najtoplijih emocija na svijetu; ona toliko ispunjava ljudsko biće da se takav bezosjećajan čovjek uvijek osjeća beskrajno uzbuđeno. Bešćutan čovjek nikad nije usamljen. Njegovo ''ja'' neprekidno proizvodi tamnu neprobojnu prazninu u kojoj je zabavno živjeti. Ne, neću se javiti nikomu osim Marti. Ja sam pobjegla iz Hrvatske, iz Zagreba, ja sam sad u drugom svijetu. To je svijet oblačne Engleske. Ipak, ponekad ima i sunca. Eto, danas se očekuju sunčani intervali. Ujutro sam pročitala prognozu na internetu. Da, ja se razlikujem. Osim mene nitko u razredu nema pernicu. Imam veliku pernicu od prave kože. Ne znam od koje je životinje ta koža. Vjerojatno od svinje. To je čvrsta, plemenita i pouzdana koža. Svinje su zbog toga jako popularne u čitavom svijetu, ali ne samo zbog toga. Njihovo meso spremljeno na razne načine baca u gastronomski trans gotovo cijelo čovječanstvo osim jadnih pripadnika zaostalih religija koje svojim vjernicima zabranjuju jedenje svinjskog mesa. Te religije tvrde da je svinjsko meso nečisto. Nevjerojatno! Zbog čega nije primjerice nečisto ovčje meso uopće nisu odgovorili. Jučer sam se u pubu The Eagle and Child zamalo posvađala s nekom glupačom koja je uporno tvrdila da je plastika jedino pravo, jedino ekološko rješenje za školske potrepštine, uključujući i pernice. U ispranim plavim očima te djevojke, koja je rekla da se zove Helen i da studira fiziku, osjetila sam veliko oduševljenje za prava životinja, ali ne i za prava ljudi. U mojoj pernici su uredno poredane grafitne olovke, flomasteri, olovke i penkale u živopisnim bojama, šiljilo i dvije gumice za brisanje boje pijeska. Sjedim mirno na svojem stolcu, uzdignute glave i visoka mudra čela hrabro čekam da u razred uđe čovjek iz Južne Afrike, učitelj Vincent, dok Marva, moja vršnjakinja iz Turske, na svojem golemom pametnom telefonu izmjenjuje poruke s dečkom iz Ankare. Nekoliko sekundi aktivno sanjarim o situiranom muškarcu. Već peti dan odlazim u čuveni pub The Eagle and Child. Tamo ručam, pijuckam pivo i Americano, bljutavu slabu kavu, i ostajem cijelo popodne čitajući uznemirujuće knjige, roman Tessa iz porodice d'Urberville: Čista žena Thomasa Hardyja i roman Lolita Vladimira Nabokova. Katkad razgovaram s djevojkama i mladim ženama. Razgovaram i s mnogim muškarcima, ali muškarca za kojim tragam još nisam upoznala. No neću odustati. Ulazi učitelj Vincent, sjeda za stolić i izgovara imena studenata da provjeri tko nije prisutan. Učitelj je krupan nasmijan čovjek u ranim srednjim godinama. Oženjen. Zlatni prsten svjetluca na njegovu prstu. On je očito, pristalica retro-stila i sigurno navija za onu političku bagru torijevaca, ljigavih licemjernih konzervativaca kako ih naziva moj stanodavac David Cross. Ipak, priznajem da je Vincent dobar učitelj engleskog. Dva školska sata oštrog rada. Sadeko iz Japana govori nerazumljiv engleski. Marva je dobra u izgovoru, ali ne može se, dakako, mjeriti sa mnom. Spremajući se za bijeg u Englesku mjesecima sam svakog jutra za vrijeme tjelovježbe slušala na televiziji CNN, za vrijeme doručka na kompjutoru BBC Radio Oxford, a u trenucima predaha između predavanja na fakultetu, aktivističkih akcija i raznih teških poslova, koje sam dobila u Student servisu, gledala sam britansku humorističnu seriju Only Fools and Horses, na hrvatski prevedenu kao Mućke. Ella Cross mi je rekla da poznati izraz Lovely Jubbly izgovaram kao prava Britanka. U razredu neprekidno primjećujem ''muke po engleskom''. Jan se muči sa sintaksom, Christoph također. Njihov jak njemački naglasak iritira. Stefano ima loš izgovor; pjevuši engleski u talijanskom ritmu. Danas smo komentirali članak iz Guardiana o neurotičnom konzumerizmu. Moje je komentare Vincent dvaput pohvalio. Ponosna sam na to. U oksfordskom šoping centru West Gate promatrala sam uživo taj fenomen. Primijetila sam da su neurotični kupci uglavnom debeli muškarci i debele žene bez obzira na boju kože i etničko porijeklo. Pokušala sam zamisliti kaotičnu psihu tih ljudi. Sigurno pate od nedostatka inteligencije i teške nesanice, a noć do jutra kad odlaze na posao krate fotografijama raznih proizvoda na internetu. Gledala sam ih dva sata. Obilazili su šoping centar s neurotičnim sjajem u očima i panično kupovali robu, najviše onu po sniženim cijenama. Pogledam kroz prozor. I dalje je oblačno.

 

 

Oxford, Škola engleskog jezika, Caramba Café

 

NINA

Caramba Café je veseli pakao, kako nazivam tu kombinaciju kafića i zalogajnice u dvorištu škole. To je po mojem mišljenju pakao multikulturnosti posut osmijesima naizgled bezbrižnih mladih ljudi. Ima i Arapa. Neki kažu da su to ''spavači'', budući teroristi koji će dokraja sjebati Europu. Pauza između dva bloka po dva školska sata traje 20 minuta. Studenti hrle u stražnje dvorište škole, u Carambu, po nezdravo gazirano osvježenje ili po kavu s mlijekom. Argentinka Maria brzo ih poslužuje. Odlazim u dno dvorišta gdje je mali prostor s nadstrešnicom na kojoj je natpis ''Smoke House''. Sjednem za velik plastičan stol. Iz ruksaka vadim breskvu koju sam jutros kupila u malom dućanu u uskoj uličici preko puta škole koja se, gle čuda, zove North Parade Avenue. Jedino ja svakog jutra za vrijeme pauze jedem voće, uglavnom banane ili breskve. Danas ću pojesti breskvu. Zatim ću zapaliti cigaretu, zatim drugu, potom treću. Za vrijeme pušenja neprekidno ću buljiti u sat na lijevoj ruci. U devet minuta do jedanaest naglo ću ustati i požuriti u razred na drugom katu. Za vrijeme pušenja doživljavam ugodno stanje svijesti. Tako je svakoga jutra. To stanje svijesti nazivam ''svijetlom pomrčinom opuštanja''. Ta pomrčina sastavljena je od brzih slika, malih pametnih komentara i misli koje teže mudrosti te hrabrih zaključaka. To su fragmenti osobnog kaosa. Sve u svemu, moj tata Marijan je u redu. Dobro zarađuje kao automehaničar; problem je u tome što pola plaće zapije. Alkoholizam je veliko zlo. Mama Katica čini sve da oca odvrati od pića, iako i sama pije. Dobivala je od oca batine i podizala djecu, nju i sestre. Dobro nas je odgojila. Majka je povremeno širila noge, dok se nasilni pijani otac trudio da nađe pravo mjesto za svoj crni maliganski um pun sperme. Nekad je Katica bila zgodna žena, prava ljepotica, sad je ruina od 46 godina. Odnos majke i mene. To je prijateljski odnos s tugom u očima mame, blagajnice u supermarketu, koju gotovo svakodnevno maltretira moj pijani tata. Stalna borba od prvog do prvog. Tužno slaganje računa na kuhinjskom stolu krajem mjeseca. Oskudica. Svaki dan neko varivo s ponekim komadićem mesa. Najbolje je ono od graha sa kiselim zeljem i sušenim svinjskim kostima. Svakodnevne salate od kiselog zelja ili krumpira. Političke svađe uz gledanje večernjeg TV-dnevnika. Tata je euroskeptik, mama nije. Ona je od početka, što znači od 2003., bila za ulazak u Europsku uniju. Burne svađe uz vino ili pivo. Jednog dana mi je prekipjelo. Bilo je to ponedjeljak 1. srpnja 2013. kad je Hrvatska postala članica Europske unije. Marijan se mrštio, Katica je likovala. Mi aktivisti o tom smo događaju pisali na internetskim portalima, uglavnom negativno. Kuća je vonjala na kiselo zelje, krumpirovu salatu, varivo, alkohol i siromaštvo. Ja sam grlila sestre i govorila im da neprekidno i marljivo, ali marljivo uče. Petra i Ivana su me poslušale. Da, prekipjelo mi je tog svečanog dana kad je većinski gluplji dio hrvatskih građana slavio članstvo Hrvatske u Europskoj uniji. Toga dana donijela sam odluku: pobjeći ću od siromaštva. Ali prvo sam morala stabilizirati um. Učinila sam to. Odmah sam izbacila iz glave poeziju i prekinula s dečkom, studentom sociologije. Nisam imala vremena za poeziju i dečka. Za godinu dana trebala sam zaraditi 38 tisuća kuna za bijeg po svojoj mjeri. Slavni dani Student servisa i odvratnih poslova. Slavni dani prostitucije u srpnju ove godine kad sam hitno morala zaraditi još 9 tisuća kuna. Sat je neumoljiv. Već je 5 do 11. Učionica zove. Još dva školska sata. Ubrzo stiže učitelj Paul.

 

 

Oxford, Škola engleskog jezika, pauza uz voće i pušenje na terasi Caramba Caféa

 

NINA

Volim engleska sumračna stanja kad je nebo oblačno. Onda malo maštam. To je kreativna nostalgija. Tako je bilo i danas. Na zalasku sunca srela sam negdje u Hrvatskoj kišnu djevojčicu. Na sebi je imala ružičastu haljinicu. Rekla sam joj da se ne boji puberteta. Ohrabrena mojim riječima kišna je djevojčica poludjela od sreće i bacila cijelu tekstilnu industriju u gorući biblijski grm okružen visokom bodljikavom žicom. Ah, maštanje u sumračnom stanju! Još imam pet minuta do dvosatnog bloka u razredu. Idem brzo u WC. Masturbirat ću i misliti o Marti kao o kišnoj hrvatskoj djevojčici. Čini se da sam i ja biseksualka.

 

 

Oxford, pub The Eagle and Child, 11. kolovoz, 15.20 popodne, Nigel Hammer

 

Bijes i tuga mogu biti raspršeni intimnim događajem: povijesnim datumom sreće. Povijesni datum sreće hrabre bešćutne djevojke, dakle mene, jest ponedjeljak 11. kolovoza kad sam u 15.20 popodne u legendarnom pubu upoznala vitkog šarmantnog Nigela Hammera, profesora engleske književnosti na Oksfordskom sveučilištu koji je, to mi je odmah otvoreno priznao, u proljeće ove godine umirovljen, nešto prije nego je, također ove godine, navršio 66 godina. Rekao mi je da mi može biti djed. Nasmijala sam se diskretno, pomalo stidljivo i popravila nestašne nabore svoje bezosjećajne haljine, a zatim ga pogledala svojim lijepim očima u kojima se zrcalila hinjena nježnost koju je Nigel doživio kao istinsku nježnost. Ah, ta naša popodneva i večeri u zadnjoj prostoriji puba The Eagle and Child u kojoj su se nekad skupljali Tolkien i ostali članovi literarne grupe The Inklings! To ne bi mogao opisati čak ni Thomas Hardy svojim brutalno realističnim stilom. Eh, moj dragi naivni Nigel! Pravi gentleman, danas i u Engleskoj rijetka vrsta ljudi koja će do kraja 2030. potpuno izumrijeti, rekao je Nigel. Eh, a naši izleti vikendom kad nemam nastavu! U njegovom crnom luksuznom Bentleyju krstarili smo Engleskom. Ogrlica znamenitosti. London. Bajkoviti Bath. Shakespearov rodni grad Stratford-upon-Avon. Surovi Stonehenge gdje smo čekajući da se spusti noć izveli surov seks. Naša raščupana kosa, divlji pogledi u noći, ubrzano disanje. Portsmouth. (Na ratnom jedrenjaku Victory cijelo smo se vrijeme držali za ruke, a slobodnom smo rukom dodirivali moćne crne topove.) Woodstock, zapravo Blenheim Palace u kojoj se nalazi rodna soba Winstona Churchilla i ispod neprobojnog stakla njegova dječja platnena košuljica. Stonehenge je ipak bio najbolji. U mojem je sjećanju zauvijek urezana ta histerična ljubavna noć koja se zbivala sa subote na nedjelju na jednom velikom kamenu Stonehengea. Tko bi pomislio da čovjek od 66 godina, moj dragi djed Nigel Hammer, može biti toliko strastven. Nervoznim ljubavnim žarom poderao mi je haljinu, posutu nevinim cvjetovima ljiljana, i snježnobijelo intimno rublje te tražio jestive mesne dragulje po mojoj koži. Nekoliko dana boljela su me leđa od tog tvrdog historijski znamenitog kamena. Bio je to najluđi kolovoz u mojem životu.

 

 

London, National Gallery

 

Ispred poznate Nacionalne galerije Nina i Nigel izvode performans Phototrend u svijetu sve popularnijeg fotografiranja: jedna noga dignuta u zrak, a ruke raširene, jedna u smjeru neba, druga u smjeru tla. Zatim se njih dvoje ljube 11 i pol minuta. Potom izvode performans selfie-fotografiranja. Ljudi zastajkuju, gledaju ih i smiju se.

 

 

Bath, grad u županiji Somerset na jugozapadu Engleske

NIGEL (Nini dok s Pulteneyeva mosta promatraju rijeku)

Nina, ovo je prva skica za moju novu pjesmu o Europi kao o indiskretnoj bolesti raspadanja. Slušaj! ''Lutam Europom. Glamur starina. Vijugave uličice u starim dijelovima gradova. Psi opće s geometrijom. Tu i tamo doživim tišinu prekinutu intimnim zvucima ili bučnim raspadanjem kontinenta. Najtužnija su iskustva slomljenih tišina u Edinburghu, u šetnji ispod čuvenog zamka i za vrijeme ispijanja čaja u kafiću Elephant House gdje se rađao neurotični Harry Potter s lažnim kamenom mudrosti oko svojeg tuberkuloznog vrata. U svim ljudskim očima sve do smrti sjaji pubertet. A ja volim glazbu, najviše jazz i golu čipku mesa, čipku koju srce nije zaboravilo kukičati. Europa je indiskretna bolest raspadanja.''

 

 

NINA

A sad ti poslušaj skicu za moju pjesmu. Slušaj! ''Ako nije pretjerana, bol je ljepota. Ako je pretjerana, treba organizirati masovno čitanje Prousta na otvorenom, brzo orijentacijsko trčanje razorenom neujedinjenom Europom, cjelodnevne igre gumi-gumi i školice te treninge u teretanama koji će onesposobiti nacistički program Alzheimera i Parkinsa. Toj kultnoj pakosnoj gospodi, koja nemilice ruje po našim vijugama, treba napokon stati na kraj.''

 

 

Stonehenge

Lady Stonehenge, kako se Nina nazvala, te noći leži na velikom kamenu. Nigel je na njoj, prodro je u nju. Bole je leđa, ali uživa. Sreća je što ih nisu opazili zaštitari.

 

 

Stratford-upon-Avon

 

NINA

Otišli smo i na nezaboravan izlet u Shakespearov rodni grad Stratford-upon-Avon. Neki aparat. Ako čovjek ubaci u nj 1 funtu iz aparata iziđe ovalni bakreni listić sa stihom iz nekog Shakespeareova djela. Nama je izašao listić sa stihom iz Romea i Julije. U jednom dućanu nasuprot Bardove kuće kupili smo 18 razglednica na kojima je otisnut Shakespeareov 18. sonet. Stojeći ispred njegove trošne drvene rodne kuće recitirali smo sonet, dok su nas književno neobrazovani turisti čudno gledali.

 

Shall I compare thee to a summer's day?

Thou art more lovely and more temperate:

Rough winds do shake the darling buds of May,

And summer's lease hath all too short a date;

Sometime too hot the eye of heaven shines,

And often is his gold complexion dimm'd;

And every fair from fair sometime declines,

By chance, or nature's changing course untrimm'd;

But thy eternal summer shall not fade,

Nor lose possession of that fair thou ow'st;

Nor shall Death brag thou wander'st in his shade,

When in eternal lines to time thou grow'st:

So long as men can breathe or eyes can see,

So long lives this, and this gives life to thee.

 

 

Pariz, Montparnasse, restoran La Coupole

 

Nina i Nigel. Večera uz svijeće. Uglađeni konobar se čudio. Nije mogao vjerovati svojim očima. Za četiri sata boravka u restoranu, Nina i Nigel popili su svaki po pet aperitiva i sedam boca Dom Pérignona. Zatim su teturajući gradom lutali do jutra.

 

 

Zadar, Nina i Nigel, slušanje Morskih orgulja, Pozdrav suncu

 

Kontrapunkt razorenoj Europi: čuveni zalazak sunca na zadarskoj rivi. Nina Horvat namješta svoj bijeli moderni šeširić. Pozdrav suncu blizu Morskih orgulja. Bacanje kapsula poetske proze na kupače. Bacanje krivotvorenih lijekova, kozmetike i robe iz druge ruke. Bacanje rabljenih poljubaca u prošlost ili njihovo tužno pohranjivanje u Muzej prekinutih veza. Glamur debelih. Bijeda politike Europske unije. Ružnoća.

 

 

Mlini (blizu Dubrovnika), apartman Celtis

 

NIGEL

Lijep je, udoban naš apartman. Uh, danas sam previše popio odličnog crnog vina.

 

NINA

I ja sam pijana. A i tko ne bi bio nakon tri litre crnog vina? Nego, Nigel, uronimo u ovaj psihotično odličan krevet, slušajmo bučno strovaljivanje planinskog potoka u more i gledajmo ovu neurotičnu maslinu dok se jebemo.

 

NIGEL

Volim te, prosta erotična bestidnice. Ti bi zavela i kiborga.

 

 

 

Fortissimo

 

Europa-Balkan-Noir

 

(Scene ljubavi i beščašća u interpretaciji Nine Horvat-Hammer)

 

NINA

Na kraju medenog mjeseca, obuzeta mjesečinom, ipak nisam mogla izbjeći kratak uvod u sebe, u svoju razrovanu psihu koju s pravom nazivam kurvinskom. U svakom uvodu podvrgavam psihoanalizi svoju psihu. Ne, ne mogu izbjeći taj uvod, barem ne ujutro dok sam još u krevetu. No čim ustanem, taj ću sramotan uvod zaboraviti i nastaviti živjeti pod utjecajem mjesečine. Kad god je mjesečina sebe nazivam Nina Mjesečina. Tim nadimkom umanjujem svoju krivnju. No bolje je i to nego da šapćem u jastuk optužbe protiv sebe i vlažim ga suzama bijesa i nemoći. Ne mogu izbjeći uvod zbog Mjeseca koji će i ove noći biti pun, koji će i ovu noć obasjati mjesečinom. Kad bi danas barem bilo oblačno ili kad bi noćnim nebom u rijetkim formacijama kao rastrgnute palačinke lutali rijetki oblaci. Ne mogu izbjeći uvod u sebe zbog te proklete mjesečine koja, kad god se pojavi, još od djetinjstva remeti poredak bistrine u mojem mozgu. Čak i ranom zorom djeluje na mene ta bijela mliječna pošast, uvijek romantična, za mene romantična. Smatram da što  je čovjek pokvareniji, to je više sklon navalama sentimentalnosti. Zapravo, te navale ni na tren ne mogu omesti ritam njegove pokvarenosti. A danas je na repertoaru u Lazaretima i ta kazališna predstava s mjesečinom u naslovu i imenom njoj dragog kompleksnog zlog lika Lady Macbeth, zle žene koja u Shakespeareovoj tragediji proživljava epizodu ekscesivnog somnabulizma. Po mojem mišljenju hrvatska riječ mjesečarstvo bolja je od latinske. Simbolično, ali i stvarno, čuvena Lady Macbeth ima ubojstvom okrvavljene ruke. A zar ja nemam u golemoj količini nemoralne krvi i u sebi i na svojim rukama kojim već gotovo dva mjeseca iz interesa milujem njegovo tijelo? Kako sam samo zavela Nigela!. Kako ga brutalno iskorištavam! U drhtajima klijetki slutim da ću ga dokraja uništiti. O sebi često mislim u trećem lice jednine, ponekad u drugom, rijetko kad u prvom. Volim svoju hladnoću, svoju bešćutnost prouzrokovanu siromaštvom s dugotrajnim mirisima kuhanog kiselog kupusa i burnim svađama svakodnevno alkoholiziranih roditelja. No dobro, tu bešćutnost nitko, uostalom, i ne može primijetiti. Ja odlično glumim. Trebala sam studirati glumu, a ne anglistiku. Večeras ću s Nigelom u Lazaretima gledati predstavu Mjesečina za Lady Macbeth. Od jučer više nisam Lady Horvat, već Lady Hammer, ha, čovječe! Večeras ću za odlazak na predstavu obući haljinu koju sam jučer nosila na vjenčanju. To je kratka grimizna haljina od žerseja nalik maloj crnoj haljini koju je kreirala Coco Chanel. Zovem je čudnim imenom: Europa-Balkan-Noir. Kad gledam simpatičnog Nigela moje su oči širom otvorene, toliko otvorene da izgledaju zatvorene kao golema otvorena pučina, kao beskrajno veliko morsko prostranstvo Tihog oceana. Sjetila sam se filma Stanleyja Kubricka o širom zatvorenim očima. Da, ja, Nina Horvat, sam uspjela. Jučer. U subotu 4. listopada u 17 sati i 17 minuta. Dobro, plus ili minus desetak sekunda. Odavno sam već uočila da kao i Nigel imam patološku naviku točnog datiranja. Da, uspjela sam. Od jučer imam i dokument o svom uspjehu: vjenčanicu. Uhvatila sam Nigela Hammera u čvrstu bračnu mrežu. Radila sam na tome i u Zagrebu, kad sam planirala bijeg u Oxford, a danonoćno od onog za mene povijesnog ponedjeljka 11. kolovoza kad sam u 15.20 popodne u pubu The Eagle and Child upoznala vitkog šarmantnog profesora engleske književnosti na Oksfordskom sveučilištu. Da, ja sam uspjela. Od uspjeha sam zamalo poludjela, ali to se ne može primijetiti na mojem razdraganu licu mlade supruge. Opterećena mjesečinom ujutro sam u krevetu, čim sam se u nedjeljnu zoru 5. listopada probudila, slušala na mobitelu The Great Deceiver i još neke pjesme s albuma Starless and Bible Black. Dobri stari King Crimson. Zašto se zovem Nina? Radije bih se zvala Nollie ili, zašto ne, Maslina ili, još bolje, Magnolija. Pokraj mene Nigel, također već budan (već gotovo dva mjeseca nas dvoje ne možemo normalno spavati zbog neutažive tjelesne žudnje i treperenja ljubavi koju sam ja, zavodnica, potakla), uzvikuje ''Sramota za engleski jezik, sramota!'', čitajući roman With All My Love Patricie Scanlan, to ''bestselersko smeće'' (Nigel), tu ''fikciju za žene'' koju je netko od prethodnih gostiju, možda baš netko od njegovih britanskih zemljaka, ostavio u njihovu apartmanu. Na moje pitanje zbog čega on, učeni oksfordski profesor engleske književnosti i ljubitelj vrhunskih tekstova, čita to smeće, Nigel je izjavio da otkad se zaljubio u nju želi upoznati sve aspekte života i literature. Ovo irsko smeće, kaže, jednako je engleskom smeću Barbare Cartland čiji je jedan od njezinih 723 romana pročitao prijepodne u srijedu 20. kolovoza, dok je u The Eagle and Child čekao da njoj ''napokon, napokon i napokon'' završi škola, te da dođe u pub. Kao i ja, Nigel voli navoditi točne datume, točan sat u danu, katkada čak navodi i sekunde. On je doista ekscentričan. Jedna od njegovih ekscentričnosti jest i ta da kad su kod kuće često vadi ud (on ga zove penis umjesto kurac!) i masira ga po desetak minuta, jer, kaže, da je to dobro zbog onih njemu dragih dugotrajnih erekcija. Tko bi nabrojao sve njegove ekscentričnosti. To si može dopustiti jer je prilično imućan. All inclusive, kako se izrazio dok su na njegovom golemom krevetu u oksfordskoj četvrti Summertown maštali o medenom mjesecu i ekscentričnom vjenčanju u Dubrovniku. To ''all inclusive'' jednostavno je značilo da će profesor Hammer potrošiti gomilu novca, veću nego što ju je potrošio kad se vjenčao prvi put u rodnom Oxfordu, što pak znači 30 tisuća eura, ni centa manje. Kad sam ga pitala da što je s ''centom više od te sume'', rekao je da to nije problem. Mogu oni potrošiti i 35 tisuća. Problem bi nastao da potroše manje od 30 tisuća, a to se neće dogoditi, tako mu Shakespearea! Otkad sam ga tihom strategijom i pratećim taktikama svojeg zamamnog tijela navela da maštamo o medenom mjesecu, Nigel nikad ne spominje englesku funtu i penije, već samo euro. ''Trideset tisuća eura!'', uskliknula sam u sebi meni nezamislivu sumu koju će njih dvoje potrošiti za mjesec dana. Ali tako nije mislio Nigel. On je naš medeni mjesec ekscentrično produžio na gotovo dva mjeseca, jer će prije Mlina, mjesta blizu Dubrovnika u kojemu smo unajmili apartman Celtis, obići još nekoliko ''čudnih destinacija'' (Nigel), pa ćemo tako svrnuti i u Pariz na ''glamuroznu večeru'' (Nigel) u restoran La Coupole na Montparnasseu te u Zadar na slušanje Morskih orgulja. Ah, ti naši dugi sati provedeni na internetu! Kad je na fotografijama vidio vilu u Mlinima, u mjestu u kojoj je apartman Celtis, Nigel se zaljubio u apartman. Odmah je nazvao vlasnika i rezervirao ga za period od 24. rujna do 6. listopada. Zapravo, otkad me upoznao Nigel se zaljubio u cijelu Hrvatsku. Drugog dana poznanstva darovala sam mu knjigu Croatia, bogato ilustriran turistički vodič kroz Hrvatsku s fotografijom starog Dubrovnika već na drugoj stranici, koju sam, kao i za svoje stanodavce u Oxfordu, kupila u knjižari Algoritam. Kupila sam dva primjerka. Drugi primjerak, a u skladu s mojim planom bijega iz Zagreba, kupila sam za svog budućeg muža u Oxfordu – ako ga uspijem uhvatiti. Svaku našu maštariju Nigel je odmah pretvarao u stvarnost. Govorio je: ''Telefon, jedan, dva, tri!'' Tako je, kad je na internetu vidio Tirenu, odmah nazvao agenciju i unajmio taj dubrovački galijun za jednodnevno krstarenje Elafitima, i to samo za nas dvoje, a za posadu broda, rekao mi je, naručit će bogat ručak iz nekog otmjenog restorana. Čak je i o desertu mislio. Odlučio se za Dubrovačku rozatu o kojoj je, uz moju pomoć, sve saznao na internetu. Park Gradac. Ispred parka je veliko parkiralište. Kad iz Mlina odlazimo u Dubrovnik, a to je svakodnevno, uvijek parkiramo auto na tom parkiralištu. S jakim razlogom. Čim iziđe iz auta, Nigel nekoliko minuta u najdubljoj tišini promatra tvrđavu Lovrijenac i zatim polako, kao da recitira na sceni, izgovori dvije ritualne rečenice: ''Već za vrijeme studija zanimala me fortifikacijska umjetnost gradnje. Trebao sam studirati arhitekturu.'' Iako je, kaže, proputovao gotovo cijelu Europu, nigdje nikad nije vidio ovako nešto. Već smo triput bili na Lovrijencu. Često dodaje da je Lovrijenac vrhunac fortifikacijske poezije koju čine dubrovačke zidine sa svim svojim tvrđavama i utvrdama. Jedino što ga do najveće mjere nervira na tom parkiralištu, koji je za njega vidikovac, jest činjenica da je parkiranje besplatno, jer on, eto, želi za vrijeme našeg medenog mjeseca i pol baš sve platiti. Ipak, morao je popustiti, jer je Lovrijenac za starog šekspirologa i ljubitelja fortifikacija sveto mjesto, a najbolji pogled na to mjesto silnih kazališnih tragedija upravo je ovo, ''fuck'' (Nigel), besplatno parkiralište. Nigela u Dubrovniku fascinira sve, osobito podatak da je Dubrovačka Republika jedna od prvih priznala neovisnost SAD kao i činjenica da je prva u Europi ukinula ropstvo. Toliko je zaljubljen u Dubrovnik da je čak ljut na katastrofalan potres koji se zbio 6. travnja 1667. Ljut na potres!? Kad sam mu rekla da se ne može ljutiti na ''majku prirodu'', Nigel je samo stavio kažiprst na usta u smislu ''tišina''. Stradun. Gladak izlizan kamen. Svježina. Hladan sladoled kao što je hladna i moja duša, koja me ponekad podsjeća na dlake na traci nakon depilacije. Osvježavajuće mliječno tkivo slastice. Vanilija. U dućanu Tiska na Stradunu kupili smo novine na engleskom i hrvatskom. Hodamo Stradunom s hrpom novina pod miškama. U tim novinama ima jakih aktivističkih zareza, točaka i ratobornih uskličnika. Stradun. Milijarde koraka odavno su potpuno mrtvi. Nigel i ja svojim smo unaprijed mrtvim stopama izlizali kamen do dna memorije. Mi smo ljudi s vodoravnim i okomitim sjećanjem. Tim čudnim izrazom ciljam na književnu teoriju u kojoj se obrađuju i dijakronija i sinkronija. Svojim žudnim znatiželjnim očima promatramo, naročito ja, nataložen mrak u sebi. Tako brzo, a na suptilan način digitaliziramo kameno doba, mislim ja, Nina, u sebi zvana Mjesečina. To što čudno i komplicirano mislim, mene ne zamara. Irski pub The Gaffe. U petak, 3. listopada ulazimo u taj lokal. Čini se da je točno datiranje jedna od naših rijetkih dodirnih točaka, no dovoljno značajna da se možemo proglasiti analnim karakterima. U dubrovačkom irskom pubu The Gaffe pršti mala toplana topline. Ja dopuštam ledu da se malo otopi u mojim žilama. Na televiziji vijesti iz pustinje. Deve polako hodaju po vrućoj južnoj fronti pijeska noseći vjekovne terete. Migranti s nemirnih rubova pustinje svim silama pokušavaju kroz Eurotunnel ući u Veliku Britaniju. Razmišljam kako Nigelu na engleski prevesti domaću dubrovačku rečenicu ''Idemo u Gafa''. Na stolu hrpa novina na engleskom i hrvatskom koje smo kupili na Stradunu. Nigel je naručio crno vino, ja kapučino. Nigel je odmah ispio vino. Mahnuo je mladiću. Konobar je donio još jednu rundu. Zatim je Nigel, ''čovjek u medenom speedu'' (Nigel), s hrpe novina umjesto, recimo Guardiana, uzeo Dubrovački vjesnik da vidi kako izgleda tekst na hrvatskom jeziku. Nigel ništa ne razumije, dakako, ali listajući novine pokušava nešto pročitati. Ja umirem od smijeha kad Nigel, mučeći se, pokušava čitati neki tekst. Najednom Nigel stane i prstom mi pokaže na jedan članak. ''Gle, piše Lady Macbeth!'', uzvikne i zamoli me da mu prevedem tekst da vidi u kakvom se to kontekstu našao njemu omiljen lik iz njemu najdraže Shakespearove tragedije. Kad sam mu prevela vijest o predstavi Mjesečina za Lady Macbeth, koja će se u nedjelju prikazati u Lazaretima, Nigel je živnuo i naručio još vina. ''Onda, Lady Horvat, jeste li za to da pogledamo tu predstavu?'', zapitao me. Naravno, rekla sam, jer ja također volim Shakespearea. Meni je, doduše, od svih Shakespearovih luđakinja najdraža Ofelija, ali... ''Out, damned spot! Out, I say!'' (''Gubi se, prokleta mrljo! Gubi se, kad ti kažem!'') – uzviknuo je Nigel nekoliko puta imitirajući Lady Macbeth iz poznate scene somnabulizma. ''Nije to ništa, dragi Nigel. Ja sam mjesečina, a nemam mjesečnicu i sutra ću biti Lady Hammer'', rekla sam u petak 3. listopada. Rent-a-car. Crni Peugeot 308 CC. Nigelov crni Bentley je mnogo bolji auto, ali Bentley nismo mogli unajmiti u Dubrovniku jer ga agencije nemaju. Mlini. Villa New York. Nigel se opet čudi. Nije u Mlinima očekivao vilu New York. Mjesno groblje iza Crkve sv. Ilara. Tišina. Šećemo grobljem. Gledamo nadgrobne ploče. Grob Marije Kobasice. Prevedem mu prezime. Čudno prezime, rekla sam. Nije to ništa, moje je prezime Ćekić, rekao je profesor Hammer. Kafić Hogar, prva jutarnja kava. Sea Bar Gusar, prvi jutarnji kapučino. Sjedimo za drvenim stolom i promatramo otočiće Mrkan, Bobaru i Supetar. Crni Peugeot. Ja ga zovem ''crna zvijer''. U Zračnoj luci Dubrovnik kupujemo karte za Zagreb u koji ćemo poletjeti u ponedjeljak popodne 6. listopada. Nigel je jako tužan. Najradije bi sa mnom ostao živjeti ili u Dubrovniku ili na dubrovačkom području. Možda stvarno kupimo stan u Gradu. S Međunarodne zračne luke Zagreb na Plesu poletjet ćemo zatim u London i na Heathrowu unajmiti taksi. Za sat, najviše za sat i pol mi, lijepi supružnici, smo u našem domu u Oxfordu u kojemu je knjižnica s 12 tisuća i 253 knjige. U njoj je i 4 tisuće i 111 časopisa. Broj raznih novina u knjižnici čak ni Nigel ne zna. Nigel nehajno stavi karte u stražnji džep traperica. Na reklamnom panou ispod jednog natpisa spazi ime Abrahama Lincolna. Zamoli me da mu prevedem natpis ''Nije važno koliko je godina u našem životu, nego koliko je života u našim godinama.'' Eto, vidiš, Nina, pa i ja to uvijek kažem, rekao je moj suprug Nigel. U Mlinima se blizu našeg apartmana potok hučeći strovaljuje prema moru, dok se mi noću penjemo uz protok svoje žudnje. Možda se penjemo niz svoj poraz ispresijecan ''ekstremno kvalitetnim'' (Nigel) orgazmima. Jedne večeri čula sam čudnu rečenicu veselog i nemirnog dječaka (pet godina), čini se rođenog pjesnika, sina naših stanodavaca, koji je prije odlaska na spavanje, komentirajući svoju bivšu ljubav iz vrtića, mirno rekao: ''Komad ljubavi zapeo je u srcu.'' Dubrovnik. Prije predstave Mjesečina za Lady Macbeth popili smo viski i kavu na terasi Gradske kavane, a zatim šetali gradom. Čiope ubadaju sumrak svojim krikovima loveći u zraku negativna bića brzinom Formule 1. Sjećam se svog prvog kratkotrajnog posjeta Dubrovniku. Sjećam se da sam voljela piti vodu iz Male Onofrijeve česme. Pritom sam mislila o skupom namještaju koji bi zadivio moje siromašne supijane roditelje. Pritom sam mislila o glamuroznom namještaju koji bi zadivio i cijelo naše susjedstvo na Trešnjevci. Siromašna obitelj Horvat, a novi namještaj. Zamisli! Naravno, namještaj bih kupila kad se jednom, možda, zaposlim kao profesorica engleskog. Sjećam se da sam tada sebi dala nadimak Luda Ikea. Sjećam se da sam mirno gledala Crkvu sv. Vlaha niz čije je stube curila prolaznost. Dobro se sjećam da sam rekla: ''Bez mitova ne bi bilo ni arhitekture.'' Moj je Nigel bio začuđen i zadivljen kad sam mu rekla tu rečenicu koju sam izgovorila kao balava gimnazijalka. Zatim sam Nigela, svojeg Petra Pana, koji kao i ja odbija odrasti na asfaltiranom blatu, snimila mobitelom dok je sjedio na zidiću ispred Kneževa dvora. Dajem poljubac Nigelu, iako želim da što prije umre. Stari mrtvi knezovi kao da su oživjeli. Rugaju se turistima, kamenu, fotoaparatima, kamerama, a najviše zaljubljenom paru, meni, Nini, i Nigelu; rugaju se zagrebačkoj aktivistici i oksfordskom Petru Panu, nama koji istodobno i preziremo i volimo trulu Europu. Rugaju se nama koji volimo medeni mjesec i pun Mjesec, ''i sve mjesece koje ćemo provesti zajedno'', rekao je Nigel. Mrtvi knezovi su ljubomorni. Starim jezikom Dubrovnika knezovi psuju pjesnike koji se usuđuju pisati o Ničemu ili o nečemu što je Ništa. Noć prijeteći prilazi u očima svjetine. Nož u noći. I, gle, evo me večeras u šetnji s mužem, muškarcem iz Oxforda koji je, kao i ja, rođen na asfaltiranom blatu. Ja sam njegova vilinska djevojka, supruga, žena, možda majka našeg djeteta, divlja ljubavnica, domaćica, ma sve na svijetu. Moje tamne smeđe oči uvijek jače sjaje poslije dvije kuglice polizanog sladoleda. Noć već prijeteći prilazi u očima svjetine. Zavodnički nož u noći. Ja ću intenzivnim seksom ubiti Nigela. Ja nesebično dajem Nigelu svoje mekano crveno središte. Mi letimo iznad svojeg medenog mjeseca na Dubrovačkoj rivijeri ovog ljeta Gospodnjeg. To je, dame i gospodo, to je ljeto Gospodnje koje će ostati zapisano u memoriji rivijere sve do Nigelove, a čak možda i do moje smrti. Srebreno. Restoran Vertigo. Terasa uz mirno more. Kapučino. Znatiželjna vrtoglavica nakon Nigelovih sušnih godina. Nas dvoje tiho kopamo po mozgu. Naša je prošlost azurno skladište za intimne spektakle. Vadimo plemenite grudice iz svojih moralno dvojbenih duša. Moje krupne tamne smeđe oči pokazuju da smo nas dvoje svjetlo na putu. U rudnicima krvi trese nas srebrna zlatna groznica. Uživamo u dvostrukim pridjevima. O nama kao o univerzalnim dramskim subjektima više se nitko ne usuđuje pisati. Na sve strane jad, bijeda, siromaštvo i kukavičluk suvremenika. To su bolesne boje nečasnog odustajanja od tvrde jezgre poezije i drame. Kupari. Sablasna tišina. Rumenilo kasnog rujna. Sami smo. Nigdje nikoga. Nema turista, iako turistička sezona još nije gotova. A i što bi se moglo vidjeti u Kuparima osim ruševina? Šećemo pokraj granatama uništenog hotelsko-turističkog kompleksa koji je nekad bio pod upravom po zlu poznate Jugoslavenske narodne armije. Dvadeset je godina prošlo od rata, jedinog rata u suvremenoj Europi, a kompleks je i dalje iznimno kompleksan. Još uvijek izgleda kao ratna zona. Slijedi totalno iznenađenje za mene, ali i za Nigela, jer je na četvrtom katu jednog hotela crnim sprejem napisano: ''Nina, sretan rođendan!''. Ni ja ni Nigel ne možemo vjerovati u to što vidimo. Zaprepašteni Nigel je sretan kad sam mu prevela riječi ''sretan rođendan'', koji će njegovoj Nini biti 1. studenog kad će imati 21 godinu. To su već ozbiljne godine, rekao je Nigel. Za ženu su sve godine ozbiljne, rekla sam mu. Između riječi ''rođendan'' i uskličnika autor grafita nacrtao je srce. Naša su lica nasmijana i sretna. Toplina, smijeh, šetnja bez egzistencijalne neuroze. Razgovor mene, zavodnice, i Nigela, žrtve. Ulazimo u naš rent-a-car-auto. Izgledom Kupara potreseni Nigel spušta stakla i dodaje gas. Malo ratnog vjetra u kosi. TrstenoLjetnikovacArboretumVidikovac s pogledom na luku, Elafitske otoke i more pretijesan je za punokrvne klasične razgovore o prijateljstvu i ljubavi. Sjeti se, čitateljice Nina, kažem sebi, sjeti se Cvijete i Mare. Mnogo toga si o njima čitala. One tada nisu mogle izići iz ormara na Stradun i izvesti danas vrlo popularni performans Coming Out. ''Tko zna, možda je tada zabranjena ljubav bila jača.'', kaže tiho Nigel. Lijep je Arboretum. Šećemo do fontane s Neptunom i dvije nimfomanke, kako se drsko izrazio Nigel pogledavajući iskosa nimfomanku, mene, što ja rado priznajem. Zbog čega se stidjeti jakog seksualnog nagona, rekla sam mu jednom retorički trepćući svojim prelijepim zavodničkim očima. Jasno je i meni i njemu da čak ni bog Neptun i božanske igre prijestolja ne mogu zaustaviti kolanje života i plavog mora u našim sve crvenijim arterijama s visokim tlakom medenog mjeseca. Naš medeni mjesec ekscentričan je kao što je ekscentričan i Nigel. Naime taj mjesec, u našem slučaju gotovo dva mjeseca, nije se zbio neposredno nakon vjenčanja nego se vjenčanje zbilo na kraju medenog mjeseca. Nekoliko trenutaka gledamo crvene ribice koje Neptun ne primjećuje. Zatim u staroj mlinici za masline tiještimo svoja tijela i sve naše koincidencije. Drsko provociramo sinkronicitet. Nauka o slini i suzama rezervirana je samo za pjesme koje pišu mekani tradicionalisti, frustrirana bića i na drugi način hendikepirani ljudi. Poklanjamo si takve blistave osmijehe koje nije moguće pronaći na društvenim mrežama. Šetnja Stradunom. Fotografiramo jedno drugo ispred palače Sponza. Nigel je spazio plakat na kojemu se najavljuje nastup Joséa Feliciana 27. rujna koji smo propustili bez žaljenja. Ta nećemo, brate mili, u Dubrovniku slušati slatkaste pjesme! Kad se samo sjeti Nigela, dok je u Oxfordu dva dana skupljao dokumente potrebne za vjenčanje u Dubrovniku! Rodni list, potvrda o slobodnom bračnom stanju, potvrda da će brak sklopljen u Hrvatskoj biti priznat i u Velikoj Britaniji. K tome, k vragu, svaki taj dokument mora imati Apostille-pečat. Stara gradska luka. Ukrcavamo se na brod Skala. Plovimo na Lokrum. Prolazimo pokraj Tirene, luksuznog drvenog jedrenjaka usidrenog između plaže Banje i Lokruma. Taj brod uopće ne koristi jedra, iako ih ima, jer su premala, pa za plovidbu koristi motore. Tirena je replika starog dubrovačkog galijuna iz 16. stoljeća. Na Tireni su u ponedjeljak krstarili Elafitima. Plovili su u laganom ritmu cijeli dan. Nigel, luđak, zvan Ekscentrični, unajmio je brod samo za nas dvoje i obilnim ručkom počastio svih sedam članova posade. Za desert su imali Dubrovačku rozatu. Nigel je luđak. Na kraju ću se zaljubiti u njega, iako priželjkujem njegovu smrt. Lučica Portoč. Kava u Caffe baru Lacroma. Šetnja. Raskršće s drvenim smeđim smjerokazima. Prvo odlazimo u FKK-zonu. Nigel je s osmijehom zove ''Fuck-zona''. Goli na suncu. Kupanje. Nigel je neumoran. Opet ljubav na stijeni kao i nekidan na jednoj plaži u Mlinima. Moje je tijelo gotovo neprekidno izloženo na kamenu, sve od one prohladne ljetne noći u Stonehengeu. Odjenuli smo se i vratili do raskršća sa smjerokazima i uputili kroz ubav mediteranski krajolik prema Mrtvom moru. Otkud mi je pala na pamet ta riječ ''ubav'', pomislih. Prije nego smo se spustili do Mrtvog mora, odlazimo gledati stijene. U blizini je kamena zgrada Hrvatske kontrole zračne plovidbe. Na jednom ugaonom kamenu uklesano je ime ''ANA''. To je ime ljubljene djevojke koje je u kamen, kladimo se nas dvoje, uklesao zaljubljeni radnik kad su gradili tu zgradu. Nigel je i dalje neumoran. Pritom je i maštovit. ''Sad ćemo jebati Anu'', kaže tiho i neformalno, ali odlučno, profesor Hammer, te me stisne uz kamen. I tako, mislim obuzeta nekom mrzovoljom, a priznajući užitak, i tako mi žestoko jebemo Anu u vrlo romantično prijepodne. Iza nas plava pučina obasjana suncem. U meni užitak, radost. I malo prezira prema sebi. Ja sam zavela tog čovjeka. Napokon odlazimo do Mrtvog mora veselo pocupkujući. Oboje se radujemo popodnevnom vjenčanju. Velik ručnik. Kupaći kostimi. Hranimo paunove. Malo se i kupamo. Opet smo na kamenju. Pokraj Nigela sjedim ja, djevojka iz Hrvatske, u oskudnom kupaćem vremenu. Zovem se Nina. Vatra od pjesme na mojem je licu. Gorivo u mojoj kosi je morski povjetarac. Pobjegla sam iz Zagreba koji nudi nemir, sivo siromaštvo, kiselo zelje, miris bijede i polupijanih roditelja u mojoj kući na Trešnjevci. Pobjegla sam iz Zagreba koji nudi suvremenu i klasičnu glazbu, lagani valcer, modernu dekadenciju i muzeje. Kao vlasnica slika iz svojih divljih snova upoznala sam taštinu umjetnika koju izaziva moćan motor stvaranja lijepoga u ružnom i ružnoga u lijepom. Svoj bijeg objašnjavam i željom za odmorom od bolne praznine koju sam osjetila za doručkom početkom ljeta mjesec dana prije bijega. Sama sebi rekla sam tužno: ''Med, maslac, siromaštvo, alkohol, mlijeko i praznina: gubitnička kombinacija.'' Utješila sam se tako što sam skrenula u vedrinu i naglas rekla: ''Onaj tko jede med nije gubitnik.'' Na Lokrumu razgovaramo s paunovima. Paunovi ponosno šeću po mediteranskom kamenju kao po crvenom tepihu Hollywooda. Otkad sam na medenom mjesecu ja sam u noir-raspoloženju, pa ih jednostavno zovem Mulholland Drive-paunovi. Slom i svečanost intelekta u punom su zamahu. Okrajak plave sline iz Mrtvog mora svjetluca na našim usnama koje znaju da nikad neće kušati vječnost. ''Sve osim tebe i Dubrovnika jest uzalud'', rekao je Nigel meni, zagrebačkoj studentici koja će, kako stvari stoje, svoj studij engleskog nastaviti u Oxfordu te se zatim zaposliti na fakultetu. Moja diktatorska mašta, nastavio je Nigel Hammer svoj nesuvisao govor oduševljen mojim lijepim tijelom, rasprostire se u svakoj osobi. Neshvaćeni postaju slavni, ponekad k tome i arogantni. Banalnost i trivijalnost najjače su droge. Životinjsko carstvo napunjeno je čokoladom. Iako volim zeleno, nikad više neću piti tablete na engleskoj travi i ostale sedative nalik mentalnim životinjama. Slijedit ću tvoju intrigantnu uputu, draga moja Nina, koju si revolucionarnim crvenim flomasterom napisala na bijelim keramičkim pločicama u mojoj kupaonici: ''Nigele, veslaj! Veslaj po mojoj bijeloj koži i nemoj patiti zbog ljudske gluposti.'' Da, Nina, dobro si rekla, ja želim promatrati svijet bez mentalnih životinja u sebi. Nina, ja želim patiti kao što pati ovaj paun koji nas već pomalo povjerljivo gleda. Treba malo patiti, ne jako. Sreća je tada jača, veća, bez sapunice i smeća. Želim patiti bez lijekova, rekao je Nigel. Odlazimo u park za fitnes nad Mrtvim morem. Ne koristimo nijednu spravu. Želimo biti obična, najobičnija djeca. Njišemo se na njihaljkama. Odrasla djeca na ljuljačkama malo su uspuhana. Šetnjom prodiremo u otok. Na lijevoj strani surove stijene, na njima ljudi. Sunčaju se i kupaju. Gotovo pobožno, jer oboje volimo prirodu, ulazimo u Botanički vrt s otprilike petsto biljnih vrsta, uglavnom drveća i grmlja, kao i s mojom željom da Nigel što prije umre, naravno ne prije današnjeg vjenčanja. Paunovi. Zečevi. Raj. Šećući vrtom naišli smo na kamenu ploču s uklesanom izrekom rimskog pjesnika Juvenala: 'NIKADA PRIRODA NE KAŽE JEDNO A MUDROST DRUGO.'' Točno rečeno, ne može biti točnije. Prevela sam Nigelu tekst koji je uklesan na hrvatskom. Nigel me odmah uhvati za moju punašnu, uvijek vibrirajuću zadnjicu, zagrli me i poljubi te izgovori taj isti stih na latinskom. Na Oksfordskom sveučilištu žive učeni ljudi. Lokrum je otok-droga-oaza. Lijepo je hodati unutar klinike zatvorenog obiteljskog tipa. Ako se slučajno i zabijemo u nebo, pomislila sam, neće boljeti. Na Lokrumu je i moja bešćutnost bezbolna. Sutra je predstava Mjesečina za Lady Macbeth. Nigel jedva čeka da vidi tu predstavu. Dubrovačka katedralaKatedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Sjetim se kako me je klečeći ispred katedrale zaprosio po drugi put. Vjenčanje je danas Pod trijemom Kneževa dvora. Subota, 4. X. Ja sam Nina Mjesečina. Vjenčanje je u pet popodne. ''Što je to šest tisuća kuna za ovakav događaj koji, zapravo, nema cijenu!'', rekao je Nigel kad sam mu spomenula da je prije četiri sata popodne vjenčanje jeftinije. Za mene je gužva pod trijemom starog zdanja vrlo ugodna. Osjećam se kao renesansa. Nas dvoje, dva svjedoka, dva slučajna šetača koja smo unajmili na Stradunu za 600 eura, svakome po 300, matičar, sudski tumač za engleski jezik i profesionalni fotograf kojeg smo unajmili na cijelo popodne da snima svaki naš pokret, korak, posrtanje, veselje, radost, moju punašnu ljepotu, vitku sportsku figuru Nigela, brak iz interesa, što moj Nigel ne zna. Ukratko, unajmili smo ga da snima sve. Na vjenčanju dobivamo i službenu potvrdu da smo vjenčani: dobivamo vjenčanicu. Da, siromaštvo je prošlost. Da, to je službena potvrda da sam postala supruga Nigela Hammera. Bilo je to jednostavno, ali lijepo vjenčanje koje je trajalo 17 minuta i 17 sekunda, rekao je kasnije moj muž. Doista lijepo vjenčanje. Nigel Hammer odjeven u svoje poderane plave traperice i majicu na kojoj, a na ponosnoj podlozi imperijalističke britanske zastave, piše: ''KEEP CALM AND ENJOY DUBROVNIK''. Nigel je poludio od sreće kad smo naletjeli na tu majicu u jednom dućanu na Stradunu. Ja sam imala tijesno pripijenu grimiznu haljinu od žerseja koja ne seže do koljena, oh ne, nipošto! Naprotiv. Rub haljine najmanje je trinaest centimetara iznad koljena. Otišli smo na BužuBar Buža. Pili smo crno vino i promatrali kako zrake zalazećeg sunca maze Lokrum erotično plazeći po njemu. Razgovarali smo o bogatoj večeri u nekom restoranu. I bili smo na večeri. Nigel se toliko opio da je morao polako voziti kako bismo živi stigli do Mlina. Još jedna divna vožnja po mjesečini uz zavojiti Mulholland Drive, kako zovem tu cestu ispod magistrale. Nigel i Nina Mjesečina. Vožnju smo prekinuli jednom požudnom pauzom za vrijeme koje sam dvaput svršila. Moju vjenčanu grimiznu noir-haljinu Nigel je uz pomoć svoje supruge, mene, pažljivo skinuo. Divlje, divlje. A sad brzo u krevet, rekla sam, jer sutra je naš zadnji dan medenog mjeseca. Mjesec je gotovo pun. I sutra će biti gotovo sto posto pun. I bio je. Sumrak. Sjetim se djece Djece kukuruza, kratke priče Stephena Kinga. Otkud mi to? Prolazimo pokraj Tvrđave sv. IvanaPorporela. Mjesečina. Danas je 5. listopad. Nedjelja. Na nas se spušta noć kao blagi pamuk. Doista je lijepa ova večer preplavljena mjesečinom. Naslonjeni na svjetionik gledamo Gradsku luku i prekoputa Lazarete koji su i s morske strane osvijetljeni. U njima ćemo večeras gledati predstavu intrigantna naslova. Za jedan sat počinje Mjesečina za Lady Macbeth. Ja, Nina Hammer, rođena Horvat, o sebi mislim kao o Lady Hammer. U meni svjetluca smrt koju priželjkujem svojem mužu. Često mislim na njegovu smrt. Razmišljam o otrovu, iako to više nije moderno. O sebi mislim kao o lijepoj mladoj nasljednici, profesorici na Oksfordskom sveučilištu. Meni će ostati nasljedstvo: novac i velika kuća u Oxfordu u četvrti Summertown. Velika kuća s onim meni najdražim: velikom kućnom knjižnicom. Kad će to biti? Kad će se to dogoditi? Tako je zdrav, tako je snažan. Sportaš je već od rane mladosti. Veslao je desetljećima. Veslao je i u ekipi Oxforda koja se tradicionalno natječe s Cambridgeom. U utrci Oxford-Cambridge nastupio je devet puta. Kao na nekoj projekciji ispred zle Nine, samozvane Nine Mjesečine, mislim ja, Nina, u brzom ritmu promiču slike i prizori medenog mjeseca. Nad svakom slikom titra kip sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika. Najviše titra onaj ponad Vrata od Pila. Na Trgu Luža ispred Orlandova stupa jeli su debele sendviče i mrvice bacali golubovima. Često su sjedili u njegovu podnožju i gledali Gradski zvonik s ''fantastično inspirativnim satom'' (Nigel). Dominikanski samostan. Na njegovim stepenicama držimo se za ruke i ponavljamo filmske bračne zavjete. U jednom restoranu na Prijeku stavljamo jedno drugom u usta komadiće ribe. Kod crkvice sv. Nikole rekao mi je da me voli već od prvog trenutka kad me ugledao u pubu The Eagle and ChildOxforduTvrđava RevelinUtvrda Bokar. Vrti mi se u glavi od tih prekrasnih imena. Dominikanski samostan jest lijep jezični sklop. Veliku Onofrijevu česmu snimali smo kamerom 15 minuta, Samostan sv. Klare 10 minuta, Crkvu sv. Spasa 5 minuta, a Franjevački samostan Male braće 7 minuta. U njegovom klaustru, izračunao je precizno Nigel, ljubili smo se točno tri minute. U kabini žičare, kad smo se vozili na Srđ na razgledavanje tvrđave Imperijal, ljubili smo se 15 sekunda, a zatim smo gledali kako ''grad iz povijesne bajke'' (Nigel) postaje sve manji, sve ljepši i zatim stoji na dlanu kao na maketi koju u rukama drži sv. Vlaho. Na Gundulićevoj poljani za vrijeme ''renesansnih prijepodneva'' (Nigel) kupovali smo svježe voće i snimali živopisnu vrevu kupoprodaje. Uživali smo u raznim bojama i raznim jezicima. Pred Dubrovačkom katedralom Nigel me po tko zna koji put ceremonijalno zaprosio. Klečao je na koljenima i upitao me svečanim glasom: ''Nina Horvat, hoćeš li se udati za mene?'' Naravno, rekla sam da, da, da i da. Pa to joj već u Zagrebu bio cilj, iako nije znala tko će biti taj sretnik u Oxfordu. Već smo dvaput šetali gradskim zidinama, ''najboljom fortifikacijskom poezijom na svijetu'', kako se izrazio Nigel. Prije sedam dana u podnožju Minčete, kad smo gledali dubrovačke krovove, pitao me imam li nešto protiv toga da u ovom gradu kupimo stan, unutar zidina, dakako. Naravno, rekla sam da nemam ništa protiv, naprotiv, no prema informaciji koju sam čula od vlasnice apartmana već su gotovo svi stanovi u Starom gradu rasprodani. Dubrovčani ne mogu odoljeti zovu dukata. Iako kvadrat stana stoji nekoliko tisuća eura, ništa ne može zaustaviti rasprodaju tih kvadrata. Za godinu ili dvije, rekla joj je prodavačica u Tisku kad su kupovali novine, u gradu neće biti Dubrovčana. Grad će postati muzej. Užas, užas! Okreni se vedrijim stvarima, kažem sebi u sebi. Još mi u ušima zvoni glas jednog od dvojice muškarca koji je, kad je vidio Nigela na zidiću na kojem je sjedio dok sam ga fotografirala mobitelom, rekao za njega: ''Kako je lijepo vidjeti starijeg čovjeka, a da se mlado nosi.'' Potom je digao palac u smislu ''Curo, super si! Dobro si izabrala!'' Prevela sam Nigelu tu rečenicu. Naravno, bio je ponosan rekavši da i drugi pubertet ima svojih dragocjenih prednosti. Kraj večerašnje šetnje obasjane mjesečinom. Ja sam Nina Mjesečina. Moj je otac Marijan dobar automehaničar, koji pola plaće zapije. Moja majka ima lijepo ime, zove se Katica. Nju svakodnevno maltretira pijani muž. Dobra je to žena, iako i ona rado voli popiti. Odlično je odgojila mene i moje sestre Petru i Ivanu. Katica radi kao blagajnica u supermarketu. Nekad je Katica bila zgodna žena, prava ljepotica, a sad je ruina od 46 godina. Katica trune u Zagrebu. Ja imam grižnju savjesti, pa mislim da i ja trunem uz Nigela, iako ga, to je nevjerojatno, sve više volim. U početku mi se gadio. Čudno! Sve ga više volim, a želim da što prije umre, bilo gdje, sad u Hrvatskoj ili poslije u Engleskoj. Vrata od Ploča. Fotografiramo se istodobno mobitelima. Ulazimo u Lazarete točno u 19.45. Mjesečina za Lady Macbeth počinje u 8 navečer. Rijetko koja predstava počinje točno u vrijeme koje je napisano na ulaznici. Predstava obično kasni. Ako ne više, ono barem tri minute. Dolazimo do zadnjeg lazareta pri dnu velikog kompleksa Lazareta. U njemu je smješten Studentski teatar Lero. Lazareti su jednostavni i funkcionalni. Taj je kompleks u staro doba bio karantena. Neki kažu da je karantena dubrovački izum. I sad je, kažem Nigelu, i sad je karantena za frustrirane kazališne likove, a još više za frustrirane suvremene ljude koji rijetko, ali ipak, posjećuju kazalište. Silazimo niz kamene stepenice. Ispred ulaza u gledalište nalazi se stolić prekriven crvenom tkaninom. Na njemu su kazališne knjižice i kazališne cedulje. Kupujemo ulaznice. Svaka stoji 20 kuna. Brojevi karata 142 i 143. Mrak. U gledalištu muk. Počinje prva scena Mjesečine za Lady Macbeth. Ako se dobro sjećam, dvije čudne spodobe odjevene u kabanice dolaze na scenu, jedna s lijeve, druga s desne strane. Leđima su okrenute publici. Iz zvučnika se začuju riječi i glazba. Dvije spodobe pale svijeće držeći ih ruci. Stoje s upaljenim svijećama, a slobodnom rukom maze zastor. Glazba i glasovi. Nigel je u trenu prepoznao riječi iz prve scene Petog čina Macbetha, poznate scene u kojoj Lady Macbeth mjesečari. To je najsnažnija scena somnabulizma za koju Nigel i ja znamo. Starinska ljepota materinskog jezika mojega muža. Nigel je tronut, zapravo oduševljen. Nije se nadao da će večeras u Dubrovniku na kraju medenog mjeseca čuti svoj jezik na sceni. Stisne moju ruku i takoreći pobožno sluša riječi, riječi, riječi. Ja osjetim, šekspirijanski ili renesansno rečeno, nenadani furor uterinus kao u one dubrovačke nadstojnice samostana o kojoj sam čitala. Želim Nigela usred predstave. Želim biti žestoko obljubljena, suvremenije rečeno pojebana, i to u gledalištu. I ja sam Lady Macbeth, iako se od jučer zovem Lady Hammer. Glas iz zvučnika završava poznatom replikom Lady Macbeth.

 

Out, damned spot! Out, I say! – One: two: why,

then, 'tis time to do't.— Hell is murky!— Fie, my

lord, fie and soldier, and afeard? What need we

fear who knows it, when none can call our power to

account?—Yet who would have thought the old man

to have had so much blood in him.

 

Za vrijeme te replike Nigelov stisak bio je toliko jak da sam mu morala šapnuti da me boli, da mi ne stišće ruku tako jako. Nigel je potresen, tužan i radostan istodobno. Odjednom sam se sjetila Becketta. Udala sam se iz interesa. Kad se vratimo u Oxford zbog nasljedstva ću strpljivo čekati Nigelovu smrt, ali sve u vedrom tonu. Ja neću hodati u snu poput Lady Macbeth, iako su mi ruke pune krvi koju ja, luda Nina, zovem moralna krv. Proračunato zavesti muškarca znači ubiti ga. Proračunato zavesti ženu znači to isto. Svaki brak iz interesa jest umorstvo. O, da. Mi moramo čekati Becketta, moramo. Beckett je savršeno ime za smrt koja nikad neće doći. Mislim, ako i dođe, nećemo znati da je došla. ''Smrt za Nigela, smrt za Nigela!'', urličem u sebi. Kako predstava odmiče, mjesečina je sve jača, svjetlija. Gubim se, iako na pozornici pozorno slušam riječi, riječi, riječi, i jasno vidim pet žena odjevenih u čudne skromne kostime. I Nigel ih vrlo koncentrirano promatra. To su ženske kute od dva dijela, od suknje i bluze. To su sivoplave kute s crnom kragnom. Nigel mi šapne da te žene predstavljaju umnoženu Lady Macbeth. Što bi tek rekao kad bi znao da izgovaraju replike poput ''Dubrovnik je ružan grad.'' Ja se doista gubim. Uvijek je tako kad je pun Mjesec, uvijek je tako kad je noć obasjana i s malo mjesečine. Način gubljenja je uznemirujući, no divan. Razumijem tekst za razliku od Nigela, ali sad sam u svojoj siromašnoj kući u zagrebačkom kvartu Trešnjevka. Pokušavam se sabrati. Uspijevam. Napokon sam došla k sebi. Zadnji prizor predstave odgledala sam mirno i sabrano, ponovno se pretvorivši u Lady Macbeth-Hammer. Pet žena izlazi na scenu pognute glave s pticama na prsima. Sve čine u sporom ritmu. Polako podižu glave. Polako pružaju ruke-ptice prema publici. Polako okreću leđa publici ispruženih ruku u kojima su ptice, pa to izgleda kao da ptice lete oko njih. Zatim kleknu. Polako spuštaju ptice na pod. Neke od njih malo pomaknu pokoju pticu koja se već nalazi na sceni. Umire se nakratko klečeći. Izgledaju kao da se mole, ali ruke su im slobodne. Vise uz tijelo u svom prirodnom položaju. Zatim polako ustaju i odlaze sa scene. Na sceni ostaju samo ptice. Svjetlo se promijeni. Još se čuje par taktova glazbe iz zvučnika. Tu istu melodiju svojim sporim pokretima pet žena pratilo je za vrijeme te scene. Tišina i mrak. Predstava je gotova. Šetnja do auta. Vožnja uz zavojitu cestu koja se penje i penje i penje do Jadranske magistrale. Jako volim tu cestu, osobito noću. Uvijek kad se iz Dubrovnika vraćamo u Mline uživam u vožnji tom cestom. Zovem je Mulholland Drive. I danas se vozimo tom cestom do Jadranske magistrale pa zatim do Mlina, do mjesta u kojemu stanuje naša vilinska milina. Ne govorimo o predstavi. Previše je nalik našem životu, iako je daleko od kazališnog realizma. Crni Peugeot klizi kroz noć. Nigel kaže da u lijevom retrovizoru vidi Dubrovnik. Na desnoj strani blista tamna mrlja Lokruma obasjana mjesečinom. U Nini Hammer, u Lady Hammer, ponavljam u sebi, u Lady Hammer radost plime toplog rujanskog ljeta, toplog početka listopada, tople jeseni, a vjerujem i takve tople zime usred radosti te plime, te miline. Ova je noć pjesnička noć. Ova je noć kao stvorena za beskućnike poput mene koja svojim valovitim tijelom, ljepljivo se lijepeći za njegovo tijelo, uvijajući se ''iz interesa'', na prevaru stječem kuću i golemu kućnu knjižnice. Ova je noć za beskućnice bez poezije, o ti, Nina, o Lady Hammer, koje su u mirisu vruće menstrualne krvi ubile u sebi sebe i sve oko sebe. ''Noćas ćemo piti crno vino, Nigele'', kažem mužu. ''Bogami hoćemo!'', kaže Nigel. ''Noćas ćemo se opiti kao engleski mornari'', kažem. ''Pakla mi, hoćemo, Nina!'', kaže Nigel. Nagli zaokret u noći. Čuješ li, Nina, pitam sebe? Radio u autu, radio u noći. Čuješ li kurvu kako pjeva? To je hrvatska pop-pjevačica koja je kao i ona, Nina Mjesečina, prepuna nemoralnog benzina u trenutku kad ju je obuzela milina usred pjesme o šoferima, kamionima i benzinskim mrtvačkim lampionima. U tom sam trenutku ja, Nina Mjesečina, službeno Lady Hammer, spoznala da Lady Macbeth nikad neće umrijeti. Ni ona iz predstave ni ova iz života. Mrak. Noć. Mrak prožet mjesečinom. More posuto bijelim svjetlucanjem smrti.

 

 

Mlini, noć, apartman Celtis, kafić Hogar

 

Nina Hammer, potpuno pijana, kaže Nigelu da je trudna i da se za njega udala iz interesa. Nigel je, iako pijan, ošamućen njezinim priznanjem. Izlazi iz apartmana. Trči prema kafiću Hogar i viče: ''U more s jebenom kurvom! U more s hrvatskom droljom!'' Zatim se vraća u apartman. Vadi novčanik. Daje svojoj ženi Nini Hammer tri i pol tisuće funta i deset tisuća kuna za abortus i ostalo. Baš je tako rekao: za abortus i ostalo. Pakira svoje stvari luđački brzo. Napušta ženu. Odlazi iz Mlina crnim Peugeotom. Lady Hammer ostaje sama u apartmanu.

 

 

Zagreb, Trešnjevka, Nina Hammer

 

NINA

Ne, abortus ne dolazi u obzir. Neka dijete umre zajedno sa mnom. Bankarskom i političkom kapitalističkom korupcijom moralno razorena Europa nije zaslužila još jedno dijete. Primjerice još jedno dijete nesretno poput mene. Posve sam utučena, sjebana, depresivna, smlavljena. Najozbiljnije razmišljam o samoubojstvu. Ubivši sebe, ubit ću i nerođeno dijete. Hoću li moći? Hoću. HOĆU, HOĆU, HOĆU! Ni riječi nikomu, čak ni Marti, najboljoj prijateljici. Ne želim kao Lady Hammer, kao samozvana Nina Mjesečina lutati noćnim Zagrebom i govoriti NAGLAS ''Gubi se, prokleta mrljo!''. Uništili su me siromaštvo, moja kurvinska priroda i hipokrizija u Hrvatskoj i Engleskoj, zapravo u cijeloj Europi. Laku noć, truli kontinentu. Laku noć. Laku noć zauvijek.

 



Facebook! TwitThis