Monodrama o virtualnoj ljubavi, donekle neuhvatljivoj, nedokučivoj, s elementima irealnog; preispitivanje svih aspekata tog odnosa iz ugla žene; odnos koji se nije realizirao u stvarnosti ali emocije su stvarne i pretaču se u umjetnička djela.


GODINA: 2018.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 1

NAPOMENA VEZANA ZA MJESTO RADNJE: Mjesto radnje je slikarski atelje/galerija, opremljen portretima Rashida, oko 30 slika i crteža

DODATNA NAPOMENA: Drama koketira s realnim, nekazališnim; na kraju je "popis dokaza"; kao rekvizit to je uokvirena mapa veličine 100x50 cm, pod staklom spremljenih dokaza koji se spominju u drami. Ovaj rekvizit može biti uključen u scenografiju i realno postoji, kao i slike koje se spominju.

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana



Monodramu izvodi glumica ili glumica i narator. Scenografiju čini izložba od oko xxx portreta istog muškarca. Tema je muškoženski odnos s ruba virtualnog i realnog svijeta, a emocije su prave.

 

Da, te slike sam ja naslikala... sve... on se zove... zvao se Rashid... ha, nemojte pitati je li stvaran... naravno da je stvaran.

 

Postoje dokazi. Jedan je npr, (i nemojte se smijati) – jedna pamučna crna marama sa zakovicama koju sam mu željela pokloniti. U tu maramu je zauvijek upisana ta namjera i to više nije samo marama nego i dokaz da je on postojao. Kako to mislim? Pa stvarnost ima i tu nedohvatljivu dimenziju, nematerijalnu.

 

U redu... to se nije dogodilo... jer mi se nikad nismo vidjeli... (mogla sam mu je poslati poštom)... ta marama ima jednu mirkorupicu, to je jedan detalj, ja sam je nosila prije... (ali ja nisam imala njegovu adresu)... ja nisam imala njegovo ništa. Sve što je bilo, ustvari, samo je jedna želja. Želja je također stvarnost.

 

Subjektivno? Da.... ali nemate pravo to zamjeriti. Tko je vlasnik istine? Ovo što iznosim je samo moja interpretacija.

 

Pitate za materijalne tragove?

 

Imam fotografije. Evo! Odmah ćete uočiti oko koje malo bježi. I općenito – grub izgled. Njegova kosa je bila....  pogledajte! I brada... svaki put drugačija. To je ona vrsta brade koja izraste preko noći. Ali pogled, to mi je najteže opisati! Ne bih htjela u svojim opisima koristiti klišeje... je li u redu ako kažem da je njegov pogled bio.... star kao zemlja?

 

Tu je preko sto fotografija, pogledajte!

.... ponekad je izgledao kao praiskonski Tatar, s orijentalnim sitnim očima i oholim osmijehom, zašiljenim brkovima, kao da je sad sišao s konja i plijen iz nekog pohoda će upravo baciti pod noge. Toliko je on divlji bio. Zaigran. Ponekad je izgledao kao civiliziran i dobro odgojen Nijemac, sav utegnut u svoju superiornost. Nekad je izgledao nježno i ranjivo. Nekad nedostupan... odbojan i oboružan bodljama. Maske... one čine veći dio komunikacije... ali oči... nas izdaju.

....

 

Naš susret bio je internetski. Tih par dana proletjelo je u potpunom nerazumijevanju, što se mene tiče. Ali na jakom valu emocija... znam, reći ćete da nema pravih emocija u 2D, u tom plošnom mediju. Pretpostavljam da bi vama bilo čudno..... kad bih koristila riječ – ljubav.

 

Prejaka riječ?

 

Ali priče vole jake riječi.

...

 

To je bio izniman susret! Tad se tako činilo. Odjednom, naiđete na nekog tko je sličan kao vi... razumijete sve što govori... teško vam je povjerovati da netko na toj udaljenosti titra istom energijom... dijeli vaše stavove. Ispočetka to je bilo... prodorno... i naporno, također... dugi noćni razgovori... ja nisam spavala... danima... tu nije bilo mjere.

 

Koliko je trajalo? Dan, dva, pet. Teško je reći, sve se dogodilo odjednom. S ovim vremenskim odmakom teško je definirati što je tu bilo stvarno a što imaginacija... i velim, nisam spavala... prostor sna i jave izmiješao se... možda sam Rashida samo sanjala, kako da znam?

 

S jedne strane je prostor dnevnog svjetla. Ono sve učini sivim i bezličnim. Gledajući kroz tu prizmu, ničeg nije bilo... virtualni susret koji se uistinu nije ni dogodio. S druge strane je podzemni svijet emocija s puno duboke tamne svjetlosti. Moram li reći da je ovaj drugi svijet puno životniji, pun sokova i strasti...  zvukova punih značenja.Tu su priča i slika i dramski komad i pjesma... i ples! Umjetnost je iz donjeg svijeta. Rashid je bio kratko u mom gornjem svijetu a puni život i smisao dobio je u donjem. To je bila podzemna ljubav. Ali evo - pojavili su se umjetnički artefakti kao dokazi. (Sve te slike i crteži. Evo!) Pa recite! Je li Rashid stvaran? Je li ljubav bila stvarna?

...

 

Zloban i površan svijet reći će da tu nije bilo ljubavi. Da je to tipičan internetski susret, traženje lake zabave. Brzih ugoda.

 

Ali pogledajte ove prve fotografije - toplinu pogleda, želju da se dopadneš, budeš prihvaćen. Zar nije to ljubav u nekoj prvobitnoj varijanti? Kod Rashida je to bilo naočigled jer on je direktniji i bistriji od mene. Na mojim slikama vidjet će se nejasnoća, poza. Kod njega toga nije bilo. Iskren je to čovjek i autentičan.... spontan u ljubavi... kao da mu možete zaviriti u srce. Čist kanal. (Na kasnijim fotografijama vidi se kako se sve više udaljava... naposlijetku se lice skroz zatvorilo.) Ha, kod mene to nije tako lako čitljivo, nedostupna sam ja i sama sebi... Rashid je bio iskren čovjek.


Pazite, bilo je tu puno korespondencije. To nipošto ne želim davati na uvid kako bih zaštitila intiman karakter tih poruka. Ne, žao mi je. To su bile njegove riječi upućene meni i obratno. Nije za javnost.

 

Ali evo (ako baš želite čitati) – postoje pisma koja sam mu kasnije pisala ali nikad nisam poslala. U njima tragam za jakom riječi koja bi nadvladala šutnju. Tu riječ nisam našla. Pisma su izbrisana.

 

Ima i nekoliko sačuvanih pjesama. Doduše, one dodiruju realnost tek u ponekom aspektu. Najljepša, s naslovom Rashid, vrlo je dirljiva i govori o izgubljenoj vjeri u ljubav.

 

(Ljudi danas ne vole poeziju. Ljudi danas ne vole ni slikarstvo... danas prolazi samo ono što je lako.... dekorativno.)

...

 

Za pisma pitate? Pisala sam ih kasnije... željela sam nekako vratiti komunikaciju. Sve te riječi iz mene... nisam mu to mogla poslati... te su riječi govorile o mojim slabostima... tugama. Nisam znala da će me toliko pogoditi njegov odlazak. Da, sva su pobrisana. Nemam ništa sačuvano. U redu, ako to ne možete prihvatiti, jasno....

....

 

Kako to mislite -  koncizno? U jednoj rečenici? To je nemoguće!

 

Znate ono kad brzopleto poklonite svoje srce strancu ne uzimajući u obzir okolnosti, udaljenosti u kilometrima i kulturama.

...

 

Naravno da sam to dovela u pitanje - ako je trajalo kratko, dan, dva... ako se on nakon toga samo okrenuo i otišao, smijem li to nazivati ljubavlju i tako je profanizirati? Ali tko je mjerodavan da da definiciju? Tko je mjerodavan?

 

Tko je mjerodavan da da definiciju ljubavi?

 

Ide li uvijek ljubav jednako, u istoj mjeri i na isti način? A što je s ljubavima koje su zaiskrile ali nisu imale šansu. Da, njih je najbolje sahraniti i zaboraviti. Ali ako ne možete, ako ste umjetnik i ta ljubav vam se stalno vraća kroz umjetnički medij?

 

(... ponekad iz grobnog mjesta, iz truleži trupla, izraste lijep cvijet, grm... ponekad smrt znači život u drugom obliku... možda  su umjetnički radovi izrasli iz ove abortirane ljubavi važniji od ljubavi same i čine smisao po sebi. A ja? U ukupnosti ovog fenomena, nisam važna... ja sam provodnik, medij... izgaram usput... to što me taj žar peče.. naposlijetku će prestati... ostat će tragovi na tkivu... to je moj izbor... pisati i slikati Rashida... mojoj praznini daje sadržaj... od života i nisam željela drugo nego gorjeti u ljubavi...)

Oprostite na ovoj digresiji... želim sagledati sve aspekte ove priče... i emocije  i razmišljanja i sumnje i vjerovanja i Rashida vjerodostojno opisati i iznad svega završiti šutnju. Meni je ta šutnja teška kao kontinentalna ploča.

...

 

FOTOGRAFIJE

Osloniti se na sjećanje nije pouzdano. Kako razgrnuti maglu s događaja koji su se ionako dešavali u magli? Onda vadim fotografije, to je crno na bijelo, reći ćemo, aparat ne laže. (Ali aparat također laže i isto tako je subjektivan.) Ono što je obilježilo vrijeme poslije Rashida bilo je opetovano vađenje fotografija i prebiranje po njima u pokušaju da dokučim istinu. Da shvatim. (tad nisam znala da ljubav ne možete shvatiti)... tko je čovjek na slikama? Rashid. To strano ime.

 

Stranac?

(Je li vam bliskiji onaj tko pripada vašem lokalnom kulturnom krugu ili onaj koji pripada familiji vaše duše?)

 

Gledajući tog, reći ćemo – stranca, dolazim do slijedećeg: čovjek u tim slikama bezizražajan je kao maska. Blijed kao iz časopisa. Taj čovjek mi je potpuno nepoznat. Njegov je pogled prazan. Moje srce stisnulo se od hladnoće. Odmičem pogled od nelagode. Sram. (Kako sam mogla samu sebe tako prevariti?)

 

Gledam ponovo... sad vidim nešto sasvim drugo. Nije mi stran. Blizak mi je, poznajem ga. (Moje srce sad se smije.) Bože, kako ga nisam prepoznala. To je jedno staro poznanstvo, van ovih okvira s kojima se, evo, borim kroz sve raspoložive medije. Rashid je autentičan lik, srođen s idejom života kakav je živio, potpuno iskren. Ta iskrenost mene probija, razumijete. Probija moje kore, moje zaštite.

 

Da... slobodno me prekinite... u pravu ste – istina je u oku promatrača. Ali ovaj primjer govori i ovo – imamo ključ. Ključ je u srcu. Jedino srcem možete spoznati drugog čovjeka. Spoznati čovjeka znati osjetiti, prepoznati suštinu njegovog bića. To ne znači da znate sve o njemu. Ali čujete.... pjesmu njegove duše.

 

Kako da vam sad to objasnim –  iz pogleda... očiju... čitam poruke. Bez da se trudim. Jednostavno je. Možda zato što sam portretist. Mislim, nisam znala da to mogu... to mi se otvorilo dok sam slikala te portrete. Ponekad razumijem govor lica. Ne, ne sva lica, ali kod njega sam vidjela toliko toga! Kao da ga oduvijek poznajem, blizak mi je! Teško je to verbalizirati. Slikarstvo je tu puno kompetentnije... naslikala  sam... opisati riječima ne znam. Kao da je njegov pogled rastvorio njegovu dušu.

 

Ne, ja njemu nisam bliska, naravno. Smiješno je što to pitate. Nije on taj tip da bi prevrtao stare fotografije. Vrlo vjerojatno ih je pobrisao. Pazite, ovo mi je teško priznati... ali... možda je kod njega bilo neke nelagode... što je ispalo kasnije, kako je ispalo... svi ti portreti... nije mu bilo drago što su te slike dobre. Hoću reći, bilo bi jednostavnije da slike nisu dobre. Kako ne razumijete? Slike koje nisu dobre, baciš. Ove slike ostaju. Ja sam tim slikama... prešla granicu... ušla u dušu... uzela njegovu intimu... a on je zatvoren čovjek... ne voli da ga se uvlači u odnose. A slikarstvo je komunikacija. Uvijek.

 

Ustvari, kad već pitate... skoro sam sigurna – on je sve pobrisao. Delete. To je on. Da! Teško mi je to reći... ali.... on se sve više zatvarao ili ako želite – sve manje me volio........... naposlijetku čak nimalo. Zbog nečega što ne razumijem...... išlo je obrnuto proporcionalno... jer ja sam njega voljela sve više.

 

Nemojte ni pokušati tražiti ovdje neku simetriju. E baš to je problem danas. Ako se ljubav ne događa u simetriji, ona je pogrešna i treba je kazniti... u najmanju ruku – osramotiti! Najbolje da je pobrišemo! Delete.

 

 

ZAMOR

Zamor materijala. Materijal je star. Iskreno, malo se i mučim da se svega sjetim. Prošlo je puno vremena od tad. Predlažem da se odmorimo uz fotografije pejzaža koje je Rashid slikao, uvijek brda, uvijek šume. On je bio hodač po planinama, pasionirani ljubitelj pejzažne fotografije.

_________________________________________

 

Dopustite sad... željela bih... par riječi.... neka svoja razmišljanja... o ljubavi..... molim  vas....  znam da je nepopularna tema!

 

Čovjek se danas ljubavi, vjerujte – boji! Apsurdno je to! Čak i riječ LJUBAV je neugodna! Vrlo oprezno ćemo koristiti tu riječ. I gdje je ona? Možda ćemo je i prepoznati u nekoj prošlosti kao davno izgubljenu priliku ali kako je prepoznati u sadašnjosti? To se treba usuditi!

...

 

Ti su mediji toliko brzi. Takva dostupnost! Toliko primiš informacija o osobi odjednom da ih ne možeš sve apsorbirati. Osjećaš da te guši ta količina tuđeg svijeta.

S dva-tri klika otvori ti se gdje je bio, šta je radio, koja priznanja dobio, gdje putovao, koju muziku sluša, s kim se druži... i sve idealno... svi su uspješni i umješni u svakodnevici... tolika količina pozitive! Tko to može pratiti? A gdje je duša? Gdje su nesigurnosti, strahovi, tjeskobe, usamljenosti, borbe... izvana sve izgleda savršeno. (Jel' to samo meni neprobavljivo?)

 

Da barem nismo imali toliko kanala komunikacije... sve te slike... riječi... slike. Da sam barem mogla vidjeti samo njegove oči! Da je on barem samo vidio moje. I marama. To bi bilo dovoljno... mala rupica od iznošenosti. To je poruka!

...

 

Ljubav, bremenita komunikacijskim viškom, kao neka mračna sila, nahrupila je iznenada u jednom kratkom zimskom danu i uzela svoje, pokosila glave, ubrala žrtve. Zla ljubav vine te u oblake pa te baci, sve u istom danu. Okrutna ljubav. Podavila plod.

 

U stara vremena ljubav je bila spora. Imao si vremena da se organiziraš. Ako je ljubav naišla, a to je bilo rijetko, nisi je samo tako pustio. A danas... naviknut da imaš mnoštvo prilika. Ako ljubav naiđe na teškoću, sve puštaš, sutra će doći nova! Samo laka ljubav dolazi u obzir.

Samo laka!

Voliš ono što je udobno. Vidite li to... današnji stil života ne podržava angažman ili ne daj bože - vezivanje. Zaroniti ispod površine... nije poželjno... drž'mo se sigurne zone...  zatvorimo se... u svoju samodovoljnost... (a sebe voljeti svim srcem). Taj egocentrizam, to je danas na razini životne filozofije... ooo, imate pun internet ponuda takvih filozofija. Jednim klikom do filozofije.

Ooo, ima toga!

A ljubav... nju prepustimo filmskoj industriji. Serijama. Ljubav je na selu! Ljubav je, danas, granično kič! Ljubav je za žene koje nemaju pametnija posla, s daljinskim u ruci one tiho uzdišu.

S daljinskim, one sevdišu.

____________________

 

PORTRETI

U likovnim djelima ljubav je teško prikazati. Je li izraz ljubavi to što sam naslikala preko dvadeset Rashidovih portreta? Dvadeset, trideset možda... nisam brojala.

...

 

(Propitat ću se ovdje oko etičnosti svojih motiva. Je li slikati portrete čovjeka kojeg ste slučajno sreli među elektromagnetskim valovima izraz ljubavi ili.... duševnog pomračenja?)

 

Zašto sam ga toliko slikala? Je li to bio izraz ljubavi? Ne znam. Ali iz tih se portreta vidi koliko je on bio moćan. Vladar mog zamagljenog dijela, onog koji nisam znala artikulirati. Rashid je bio moja tajna. Za javnost, slikala sam ga jer ima lice po kojem svjetlost putuje na posebno izražajan način. (To sam i njemu rekla – radila bih studije, imaš izražajnu facu.) Nisam znala..... da će to odvesti... u ritual – on će postati kralj mog mraka. Obožavat ću ga. Patit ću također. Otplakat ću sve tuge njegovih očiju. To su ujedno i moje tuge. Sve svjetske tuge dio su zajedničkog oceana tuge.

 

Stalno mi je bio u mislima. To je bilo nenormalno snažno. Kad bih ga naslikala, osjetila bih olakšanje, barem nakratko. Kao da sam, kroz čin slikanja, s njim vodila ljubav. Ne znam kad i kako, prešlo je s onu stranu... u zonu... nekontroliranoga... slikanje kao jedina preostala poveznica... očajnički sam se nje držala... nada... (zašto jednostavno nisam pustila da ode, kad je već ionako otišao)... dok god slikam, nije gotovo...  (možda što je otišao bez pozdrava?)... nisam mogla, nisam smjela prestati.

 

Cijelo vrijeme bila sam svjesna moguće devijantnosti svojih osjećaja, propitivala se o iskrenosti srca i mogućnosti opsesivnog poremećaja. Ali što sam mogla? Slikala sam... ponekad pisala... plesala za njega. O da... radila sam koreografije. Tijelom izraziti žudnju.... on je bio moja zamišljena publika.

Ne, nisam mu rekla... nijje bilo moguće iskomunicirati to... on je zaživio u mom podzemlju tolikom snagom da je to bilo nepomirljivo s gornjim svijetom. Sramila sam se. Te jednostrane ljubavi, slučajnog ploda, kopileta bez oca... što sam se tako bezglavo zaljubila u čovjeka kojeg nikad nisam vidjela. (On nije želio to. Te moje umjetničke uradke.) Nisam mogla nikome nikad ovo ispričati. Ta šutnja dodatno je stvarala težinu.

 

Konvencija internetskih odnosa nalaže da ako se jedna strana povuče iz odnosa, to poštujete. Vrijeme je za šutnju i zaborav. Ali moja duša je o njemu neprestano pričala kroz medij.

...

 

Ne...... nisam nikad pomislila.... da se obratim za pomoć.

...

 

Za mene nema pomoći. Gledajte.... ja sam umjetnik. To znači da se borim.... kroz kreaciju... za mene je to jedina... pomoć.

...

 

Znači, po vama je kanaliziranje emocija u umjetnički medij opsesivni poremećaj? A ova priča, ove slike, pjesme; to je onda psihijatrijski a ne umjetnički fakt? Pa vi bi cijelu plejadu umjetnika, ruske pjesnike, njemačke pisce, Goethea strpali u ludnicu... pa to je smiješno! I ponižavajuće.

 

Da ja nisam slikala, da nisam pisala, tko bi od vas ikad čuo za Rashida a on je jedan izniman karakter, pun odličnih osobina, vrijedan svake ove slike.

 

 

OPIS - RASHID KAO KRALJ

(iako je on ponekad izgledao izvana neispeglano, poput kakvog boema, raščupan i neobrijan, njegov je stav bio ponosan... kraljevski.)

 

Ne želim idealizirati. Kad kažem kraljevski, tu prije svega mislim na uspravan stav, sigurnost i pravocrtnost. Jer kralj nema prostora za vrdanje nego mora uvijek bistro i oštro odlučivati. Što je mislio, to je rekao. Što je rekao, to je uradio, nije bilo u njega kolebljivosti. Kad je jednom zašutio, više ni glasa od njega, vjerujte! I kad je pogriješio samo bi išao dalje. Nije se osvrtao. To je ono što sam ja vidjela. Kako on sam donosi i procesuira svoje odluke, to ne znam. Koliko njega košta ta pravocrtnost? Ne znam. Je li mogao vidjeti svoje greške, je li mogao reći – oprosti... ni to ne znam. Znam samo da se on neće okrenuti na stazu kojom je prošao.

 

 

 

KRONOLOGIJA

(ovo će uistinu biti vrlo kratko)

U početku bila je (ljubav?) i nježnost i povjerenje. I spontanost. Bila je žudnja. Moja je žudnja bila strašna. Bila je bolna na način da te boli u kosi i noktima! Želja i žudnja. I želja i žudnja. On je to verbalizirao lakše nego ja. Rekao je jednostavno – dođi. Dođi sutra. Kad je rekao – dodji sutra,  mislio je – odmah dođi, tako je to sve brzo išlo. Rekao je - sjedni u auto i dođi. Sad mi se to čini jednostavno i jedino normalno.

 

I na kraju ove kratke kronologije, došla je hladnoća koja je ubila spontanost i nježnost i povjerenje. Došlo je otriježnjenje i razum. Došle su kulturološke razlike i udaljenosti u kilometrima. Šutnja. Došao je stvaran život. Imperativ realnosti. On je prestao zvati. Nemogućnost komunikacije postala je glavna značajka našeg daljnjeg odnosa.

....

 

Da, on je prestao zvati. To je internet! Komunicirate svakodnevno i intenzivno. Onda samo prestanete.

...

 

Mogla sam ja zvati? Mislite? Ali kako zvati čovjeka čije je odustajanje od ljubavi izgledalo konačno i kraljevski pravocrtno?

...

 

Nije nebitno spomenuti i da je bila zima. Velika hladnoća je potpomogla hladnoću u srcima. Da se ova priča dogodila u ljeto, imala bi sasvim drugačiji tijek jer ljeto pogoduje ljubavi.

...

 

Nije kronologija? Naravno da jedno „dođi“ ne možemo smatrati kronologijom. Ali više puta je  rekao – dođi...  da, u istom razgovoru je to više puta rekao... tri, četiri puta je rekao – dođi.  Da, u tom istom razgovoru.

 

U redu, nije bilo događaja. Ipak se desio neki odnos u određenom vremenu. Kratko?

 

Da li vrijeme određuje vrijednost nekog odnosa? U redu, složit ću se da se ljubav i prijateljstvo potvrđuje kroz vrijeme.

 

Ali pazite, prošlo je toliko vremena odonda a ja sad pričam ovu priču. Znači li i to nešto?

 

(Vrijeme je za ovu priču irelevantno. Dogodila se u prošlosti. Tuge su dio svjetskog oceana tuge. Ocean je stariji nego vrijeme. Umjetnička djela su vanvremenska.)

___________________________________-

 

U mislima mogu uvijek vratiti vrijeme u ovom trenutku:

– dođi.

Jasno se sjećam. Njegov je glas ovdje malo prepukao... od želje. Glas predubok i malo hrapav. Bio je on pušač. Kad bih mogla, a to uvijek mogu u mašti, vratiti trenutak izgovaranja te riječi...  jer to bi značilo da ništa još nije riješeno, ništa nije definirano. On izgovara – „d o đ i“ (njegov je glas ovdje mek).

I tu vrijeme staje. Na meni je red. U mislima to je trenutak kad se mora udovoljiti ljubavi. Moja odluka je laka. U mislima.

...

 

Mogao je on doći?

 

(U slijedećim redovima pokušat ćete osporiti Rashidovu ljubav. To je najslabije mjesto u priči. Pribjegavanje uvjerenjima na temelju glasa srca provjerena je metoda kad realnost ne nudi dovoljno argumenata. Ali ovo je priča srca.)

Mogao je on doći?  Ne volim takav razvoj priče jer, istini za volju, možda je i mogao. Možda je Rashid bio lažan i nije imao tu ljubav o kojoj govorim. Lovac na laku zabavu. Internetski lik. Znate oni tipovi koji žive za kompjuterom i tragaju za uzbuđenjima, razmjenjuju erotske sadržaje,  konzumiraju pornografiju i manje više zadovolje se........... sami. O da, to je svima poznato, taj model homo erektusa...

 

Ali ne! Među nama nije bilo..... ničeg takvog površnog kako se ovdje navodi. Ne. Čak i erotika. Ne na ovaj način.

 

Da, bilo je fotografija... pa već sam rekla... previše fotografija. To je internet! Znate kako to ide... lako se ruše barijere... vrlo brzo ulazite u intimnu zonu. Pa nisam ja to izmislila, takav je to medij. Sve se odvija munjevito. Još jutros niste se poznavali... do večeras zaboravit ćete na sram... a tanka je linija između srama i uzbuđenja... to vas ponese... a danas svi imamo te kamere.

 

Ali ne, ne, ne... evo, znala sam... molim vas, pustimo te fotografije..... ali ljudi moji! Što danas znači golo tijelo? Pa to viđamo svakodnevno na džambo plakatima! Ovo su aktovi. Znate li vi šta su aktovi? To je umjetnički! Golo tijelo nije nužno poziv na seks... ono nosi patos življenja...  erotika, to je drama života... a to što vi spominjete... kako ste to nazvali – cyber sex... to je jako drsko! Rashid nije takav... on nikad ne bi zloupotrijebio te fotografije. Ne, to je nedopustivo! Reći da se on samo očešao u prolazu... u potrazi za seksualnim uzbuđenjima? Nisam uzrujana! Pauzu, molim vas!

.....

 

(duža pauza)

 

(Priča je već sad preduga i teška i prijeti da se razvodnji u beskrajnim analizama; kraj se ne nazire. Ovdje će se, čini se, ipak uvažiti samo materijalni dokazi. Materijalistički pogled na svijet danas je prevladao. Internet je samoposluga, čovjek je čovjeku stvar a ljubav je....... seksualni nagon.)

 

Predlažem mali odmor. Možda uz muziku. Rashid je volio muziku, duge zimske večeri provodio je u svom stanu okupanom toplinom, zavaljen u trosjed uz belgijsko pivo ili čašu crnog mediteranskog vina. Cigareta u ruci. Muzika. To je bio čovjek vrlo i po cijele dane posvećen poslu i volio je ove mirne večeri. Njegova mačka bila je uz njega i prela.

 

 

 

 

 

DOKAZI

 

Ne znam kojim redom da krenem...

 

Tu je preko sto fotografija Rashida. Odmah ćete uočiti tu ekspresivnost lica. Jedno oko mu malo bježi. Ima prilično krupan nos. Visoko čelo. Negdje ima bradu, negdje ne.

 

Moj asimetrični junak imao je bore i podočnjake i umor na licu. Prvo sam mislila da je star. Ali nije! Gledam ponovo, on je mlad! Mislila sam da je ružan... gledam duže, lijep čovjek. Skladan, markantan.  Ali najveća moja zabluda je što sam mislila da je opasan. On je, međutim, bio mio. Ispočetka sve sam pogrešno vidjela! Sve! Ja slabe koncentracije... gledala sam stalno ono bježeće oko... usput promakla mi je istina, promakla bistrina, misao, razumijevanje... sve mi je promaklo!

...

 

Pogledajte, molim vas, ove fotografije! Da li uočavate tu karakternost lica? On ima te muževne kvalitete kao drevni junaci.

 

Samouvjeren.......... da.

Bahat? Ne......... ne bahat. Rekla bih - sit svega. Umoran od ljudi... točnije od ljudske gluposti, tako bih rekla. On je samotnjak, znate.

 

Cinik? To da. Gorčina? Pa........ donekle.

Depresivac? Hm...... moguće...... da.

 

Dopustite da ja... svojim riječima...

...

TELEFONSKI RAZGOVORI

Njegov glas... da, sjećam se dobro... to je bila dimenzija plus. Pazite, glas izlazi iz grla, pluća... to je područje gdje stanuje duša. Glas je vaša slika unutarnjeg. Melodija njegovog glasa odavala je vrlo razvijenog individualca. To se odmah čuje! Bio je to dubok i snažan glas, autoritaran. Iako... nekako... zagašen... umoran od priče. Pričao je sporo... odsječeno... na način čovjeka nesklonog komunikaciji.

Njegove su izjave bile precizne i naglašeno ozbiljne. S velikom točkom na kraju. Doslovno bi poentirao. Nije se gubio u širinu. Ponekad je bio grub ili sirov u svom izričaju. Jednostavno bi izrekao golu istinu. To me zaticalo nespremnu. Ja ušminkana, kruta, nisam uvijek spremna na golotinju. Kasnije, tumačila sam to bezobzirnošću, činilo mi se da je namjerno neljubazan. Sve kraće rečenice. Sve više neodgovorenih pitanja. Ali nije bilo namjerno. Taj čovjek nije volio zapričavanje. Kao ni uljepšavanje. Vjerujem da je to također bila osnova na kojoj je mene odbacio. Prenacifrana ženska... žena lažne ljepote i bezbrojnih, praznih riječi.

 

Puno je on ustvari šutio.

 

Teško je reći o čemu smo pričali. Jednostavno se ne sjećam. Pogledajte... ovdje je ispis telefonskih razgovora s naznačenom minutažom. I sama se tome čudim. Neki razgovori trajali su satima. U mom sjećanju prošli su u dahu. Nije uvijek bilo tečno. Komunikacija je... zapinjala. Ne, nije jezična... barijera je bila... emotivna... barem s moje strane. Manjak iskrenosti, obilaženje oko kaše... morala bih reći nešto jako važno ali šta? (Žudnja, tako strašno intenzivna, nadošla je do grla. Osjećaji koje ne razumijem. Barem da sam nekako mogla ispljunuti tu knedu... da sam vrisnula, iskašljala. On bi razumio. Ja sam je... peglala.... )

Naposlijetku je šutnja prevagnula. Sjećam se samo onog „dođi“. Sve drugo je bio... grč, zaustavljena rečenica. Praznina... čekaš da čuješ kraj. Ali nema kraja... rečenica nema drugog dijela.

...

 

Kako da objasnim... razgovori nisu donijeli ispunjenje... opet, stalno sam iščekivala da nazove... više od razgovora - željela sam osjetiti njegovu prisutnost s druge strane......... i kasnije.... kad više nije zvao.... kroz druge oblike komunikacije... on je posjećivao neke stranice....  kad bi on bio online, to je bilo neko uzbuđenje, kao da smo u istoj prostoriji..... posjećivala sam te stranice tražeći njegovu prisutnost. Ne, nisam mu se javljala... ne, nikad ne bih komentirala njegove objave... bila sam nevidljiva ali bila sam tamo.

 

Kao da sam virila negdje sastrane. Ne, nisam mu pisala poruke... pa nije to moj način... ne! To ne! Nikad!

...

 

Dobro..... poslala sa mu nekoliko poruka...... neke slike..... što sam naslikala... jednu pjesmu... u inbox... nisam ga zasipala... ne! Dve, tri poruke ukupno... najviše četiri. Pet možda. One prve slike što sam naslikala. Svakako ispod sedam poruka. Pet do sedam. (Kasnije mu više nisam slala slike... bilo ih je naprosto previše)... desetak poruka, maksimalno.

...

 

Nije odgovarao.

Slike, rekla sam već, nisu mu se svidjele.

Mislila sam da je šutnja rječita. Da nosi značenja. (Nije uljepšavanje, naprosto još jedna dimenzija.)

Ne znam.

Šutnja bijaše gluha.

...

 

 

OPIS RASHIDOVE SAMOĆE... samoća, bistrina, samodostatnost, jednina

 

Pogledajte te oči. Vidite li bistrinu? Kao ledenjačka lezera.

 

Vidite li tugu? Ne vidite? Pogledajte ovdje... to je prastara tuga. Nije to osobna nego svjetska tuga.

 

Hladan pogled? Da, kao hladnoća sjevernih šuma. Ali ispod hladnoće - strast. Vidite li?

 

Taj čovjek bio je duboko usamljen. Ni to ne vidite?

 

Činilo se da je on samotnjak na neki samodovoljan način. Kao otok. Otok ne treba društvo, takva je ta samoća, esencijalna. Ipak, njegov pogled otkrivao je usamljenost i žudnju. Za ženom. (Ili za ljubavlju.) I to ne na onaj isključivo tjelesni način. Tražio je on svoju drugu stranu, tako bih rekla. Njegov pogled odavao je..... glad. Da, tu je bila određena podvojenost. Jer taj čovjek ne vjeruje u ljubav ali žudi za njom. A u nju ne vjeruje. Ne znam što je tu starije.

 

S druge strane, bio je... samodovoljan. Čak grub. Ogrezao u samoću. Nije ga briga za, reći ćemo, ljubav žene. I koje žene? On ne daje pet para za ovakvu ljubav koja se događa u eteričkim međuslojevima. On hoće jednostavnu ljubav. Bistru. Direktnu. Pet para on ne daje za moje do pola izgovorene rečenice! Ljubav se živi, ne slika se. Ne piše se. Čemu služi priča o ljubavi? Govor duše kroz oči? Tlapnje. (On mi neće povjerovati. Dignut će ogradu. Zid šutnje. Neprobojan. Nikad ne treba saznati za ovu priču.)

 

A opet taj gladan pogled... gladan iza svog zida. Zbunjivalo me to. Pogledajte na ovoj. Gruba vanjština a pogled djeteta iz geta. Meni je to bilo dirljivo.

 

Bilo je tih podvojenosti...

 

Bio je neustrašiv. Poput vuka, sam je hodao planinama, po liticama. Pogledajte, biste li vi rekli da se taj čovjek... bojao smrti?

Što kažete, jel se bojao smrti? Ne znate?

Sasvim sigurno on se smrti nije bojao.

Ali bojao se ljubavi. Tu je ranjiv. Ha, oprostite što se smijem. To je tako... muški.

 

Pazite, ima  još... on voli i cijeni hedonizam i humor i lakoću postojanja ali sam je strog, ozbiljan.... nije tolerantan nimalo...  njegovi pokušaji prpošnosti su... groteskni...... kako da to kažem.... ima težak korak.... težinu neku.... ne ide njemu lakoća....

 

Osim u prirodi. Tu se on kreće lako kao pantera. Potpuno miran. Blag. Njegovo lice je meko. To je vrlo očigledno, pogledajte ovdje! Tad ne žudi za ničim. Kad je u prirodi ne žudi za ljubavlju žene nego kao životinja samo hoda i diše i bude on ta priroda. U prirodi on nije cinik. Pogledajte, ovo su predivne fotografije.

...

 

Nisam ja to sve odmah vidjela. Točnije bi bilo reći da ništa od ovog nisam odmah vidjela nego sam vidjela to oko i atrofirani kapak koji je licu naglašavao asimetriju. Široki velik nos. Dva madeža. Sve te nebitnosti su mi odvlačile pažnju s pogleda koji je govorio o jednom završenom svijetu. Taj čovjek je bio toliko ZAVRŠEN. Ne znam to drugačije reći. Ovaj završeni čovjek je popunio sve svoje praznine (osim onu u srcu).

...

 

Rekla sam završen, ne savršen.

To znači.... definiran... do kraja... svoje potencijale digao je na najviši nivo i manje više riješio svoj život. Osim te... reći ćemo... praznine... emocionalne...  ali i to je on doveo u ravnotežu, mir... kroz... hodanje  po planinama... fotografiranje...... jer on ne vjeruje u ljubav.... tu je korijen njegove praznine... zašto? Pa vjerojatno na temelju iskustva...  ne znam, zaista. Nije pričao puno o sebi. On je šutljiv čovjek.

 

Kako znam sve to? Pa, iz njegovih očiju... sve sam kasnije iščitala..... prevrćući te fotografije. Taj pogled, rekla sam već... samo sam gledala i gledala... onda sam ga crtala...  itakodalje...

 

Kako da objasnim, počela sam primati te njegove neverbalne poruke... pitala sam se je li svjestan što sve njegove oči otkrivaju o njemu. Je li svjestan svoje duše i njezine tuge. Počela sam upijati tu tugu pa sam i ja bila tužna zbog njega. Htjela sam mu reći, htjela sam viknuti – ti možeš imati i zavređuješ ljubav žene! Ljubav postoji! Onda bih na drugoj slici vidjela da je on odustao od ljubavi i ne žudi za ničim i planina je njemu žena.  Njegova staza je fiksna. Neće se osvrnuti na dionicu kojom je prošao. On je završen čovjek. I to bi me dotuklo. Shvatila bih da nikad ništa njemu neću moći reći. Nikad ni jednu riječ. Jednostavno sam zakasnila, razumijete.  Sve su riječi bile potrošene. Mogla sam  jedino crtati, slikati... plesati....

 

(.. morala bih reći nešto važno... ali šta...  u pola... on strpljivo sluša... čujem kako diše... čeka.... drugi dio rečenice nikad neće nadoći... dekoncentrirano brbljam o trivijalnostima... ne podnosim prazninu... on mi ne pomaže... šuti. Diše.)

...

 

Mislim da je iz ovog opisa svima jasno da je on čovjek izrazito na mjestu. Korektan iznad svega.

...

 

Jednom rječju? Tako kompleksnog čovjeka? Nemoguće.

 

Dosljedan.

...

 

Što je on... vidio u meni..... on je muškarac... vidio je, naravno ženu... tako je to uvijek na početku... ali kasnije...... zaljubiš se u ideju........  ono što vjeruješ. Ako ljubav uzme maha, nebitno je kakva je osoba... ljubav se hrani idejom... vjerujete u nešto... to je iracionalno... nitko nikad nije uspio objasniti ljubav... ona nije s ovog svijeta... ali ako zavlada strah, srce se zatvori, onda ljubav jednostavno ne može.... strah vam poljulja vjeru i sve pada...

 

STRAH! Strah je s ovog svijeta. Da.

Zatvoriti srce... to je ovaj svijet, da.

......

 

Ne, smisao ove priče nije da nekog krivim ili osuđujem, ponajmanje Rashida... samo želim  rasvijetliti... priču ispričati do kraja. Završiti šutnju! Dopustite da se do kraja izrazim, sad sam već vrlo blizu.

 

 

ZABORAVITI RASHIDA

Nisam ga željela zaboraviti... to je valjda, iz svega ovog jasno.

 

Da ne steknete pogrešan dojam - ja živim uredan „gornji“ život. Rashida sam nosila kao neku dragocjenu prtljagu u onom podzemnom svijetu. Bio mi je u mislima i pritom sam uživala. Vodila s njim bezbrojne razgovore... veliko razumijevanje je među nama... i poštovanje. Nježnost. Mašta je čudo.

 

Zaboraviti - nije bila opcija. Nisam bila spremna pustiti ga, napustiti tu ideju ljubavi.

 

Naravno da nije moguće ljubav svezati... ne možete ništa silom zadržati...  slažem se!

Ali zar ne vidite...  možete je konzervirati umjetničkim djelima! Oteti vremenu. (Ha, oprostite... smijem se... umorna sam...)

 

Ili barem usporiti zaborav.

...

O da, vrijeme.

Vrijeme jest neumoljivo.

Slažem se. Zaborav je olakšanje.

(Nije li zaborav i gubitak?)

 

Da, svakako, vrijeme je i korektiv. Distanca da realnije sagledate.

 

Ha... realno.... realno sagledati Rashidov pogled... oprostite što se smijem.... može li se tu, uz svu volju, biti realan? Pogled u dušu vodi nas u prostor gdje vrijeme ne važi.

 

A trebala bih ga zaboraviti? Morala bih? (Ha... oprostite, smiješno je!)

Ali razumijete li da nisam bitna ja.... zaboraviti ili ne... ova priča je bitna... ona je toj nedoživljenoj i nedogođenoj ljubavi udahnula život. Umjetnost ima tu moć... jer život (i ljubav) se može održavati i mimo naših realiteta.

...

 

Autodestruktivno? (Ha, manemojte! Sad ste me stvarno dobro nasmijali!)

 

A da li vi možete prihvatiti da je u umjetnosti autodestrukcija također potencijal za stvaranje? Možda je moja autorazgradnja preduvjet moje umjetničke gradnje....  to su suptilne stvari. Umjetnost je poseban sustav. Njega ne možete pod zemaljsku mjeru.

 

Autodestrukcija... destrukcija... ponekad je, gospodo, taj poriv potvrda života. A znate li vi koliko puta ja potajno zamišljam ovo – sve ove slike i pjesme i priču o Rashidu stavljam na lomaču, polijevam benzinom i palim... oni portreti deformiraju se u plamenu, Rashidovo lice topi se i nestaje a ja pritom osjećam ispunjenje. Slobodna. Iz pepea izašao, vraća se u pepeo. Zaokružen jedan ciklus. (Pa odem i dalje u ovoj razvratnoj mašti – ukoračim u oganj sa slikama i gorim s njima. Boli me. Naravno, boli me.... boli, dakle živim!) A odakle dolaze te radikalne i destruktivne ideje? Iz nastojanja da mi bude bolje!

Je li to destrukcija ili autodestrukcija ili pak konstrukcija? Velim da me ta ideja uništenja puni životom. Je li to jednostavno objasniti?

 

(Te slika sam ja stvorila, znači li to da sam im vlasnik? Mogu li ih uništiti ako to želim? Ili imam odgovornost porema okolini? Pripadaju li umjetnička djela autoru ili svijetu?)

Ne brinite! To se neće dogoditi... za takav kraj treba biti puno hrabriji nego ja. Ići do kraja... pa zaključite i sami... nisam od tog materijala.... ja znam samo dobro naknadno mudrovati. A ponekad je kvalitetno – ući u vatru i izgorjeti... ili barem dobro opeći se... ali slijediti taj prvi poriv. A ne do pola, kao ja.

Mogli bismo o ovome.... međutim.. umorna sam... umorna od svih ovih riječi..

...

 

Sve te riječi... na kraju...  kao žamor...... tako je to s pričama... sve te riječi žele biti u priči... a na kraju... kao u nekom kotlu...  sve se izmiješa... ništa više ne čuješ...  jedino ono „dodji“... to se jedino razaznaje. To je jedina stvarno jasna poruka. Sve drugo... ni sama više ne znam...

 

Sjećate li se onog – dođi?

„Dodji“ je jedina važna riječ.

Tu se sve prelomilo.

 

Pošto nisam došla....... sve kasnije....  je bio jedini mogući tijek....

 

Ja sam trebala doći.

To je bila ključna pogreška. Tek sad to jasno vidim.

 

Ja sam ta.

Ja sam pogriješila, ne on.

 

Ne on! On nije mogao doći.

To nema veze tko je muško tko je žensko. On nije mogao!

 

Jer on ne vjeruje u ljubav!

 

Onaj tko ne vjeruje u ljubav ne vozi sedamsto kilometara zbog ljubavi!

 

Ali on žudi za ljubavlju i želi vjerovati i da sam ja došla, on bi možda povjerovao. Razumijete li tu logiku? On traži dokaze i žrtve... da bi povjerovao. Da sam odvozila tih sedamsto kilometara, ja bih bila njegova zvijezda, tako nekako... ja tad, međutim, nisam mogla... voziti... pa... razlog je... razlog pitate? Razlog je...

 

Nisam imala zimske gume!

 

Bila je zima... snijeg je padao i nisam imala gume... nemoguće je voziti po snijegu bez....

Bojala sam se... nisam mogla voziti po snijegu bez... bojala sam se... razumijete... bojala sam se!

 

Rashida sam se bojala... ljubavi!

 

Ljubavi sam se bojala!

 

Oprostite...

 

...

 

Pauza bi dobro došla... i čaša vode.. ako može...

 

Oprostite... sad na kraju... nisam planirala pauzu...

 

Možemo pustiti filmiće.... (samo mali predah)...  svi su snimljeni u vožnji. On je uživao u tim šumama i brdima...  pogledajte... snijeg... predivno je tamo gdje je on živio.

...

 

Je li to daleko?

Sedamsto kilometara, nešto više. Osamsto možda.

 

Nije daleko? Ha! Iz udobne sjedilačke pozicije, čini se blizu!

 

– daljina je u srcima a ne u kilometrima?!

 

Molim vas, nemojte s jeftinim flosakulama!

(Ali moram se složiti, ovdje je to odlično sjelo.)

I iznad svega istinito.

To je uistinu dobar rezime.

Hvala!

Pa evo,  ako se slažete, neka to bude zadnja rečenica... jer o Rashidu sam ionako rekla sve što znam. Ovdje su sve te slike... ako želite...

--

 

Vi? Željeli biste reći svoje mišljenje o svemu ovome... naravno... vrlo rado bih čula... premda, to ništa ne mijenja... priča je završila u prethodnom pasusu!

 

Ne možete uvažiti........ osporiti? Želite osporiti.... (osporiti?)..... kako ste to rekli - neverbalni sadržaj? Ono što ja vidim u njegovom pogledu, maramu, pisma koja su pobrisana... u redu... svejedno. Recite slobodno. Ionako je svejedno što ćete reći.

 

Nije...?....... ljubav!

Ha! Vi ste to tako jednostavno zaključili?! Nije ljubav!

 

Tipično internetsko poznanstvo? Traženje brzih uzbuđenja... zabave? Na tisuće ovakvih priča... svuda po svijetu... pa u redu... to ne znači da......

 

Virtualno nije stvarno!? A emocije?

 

Ma slobodno kažite. Evo slušam.

 

Žrtva........... vlastitih...... iluzija?

Da, znam što su iluzije! To su laži ustvari. Prevare, laži, to je isto.

 

I što bih ja sad trebala?

Što bih ja, po vama, trebala?

 

Što bih trebala?

 

Delete?!

 

...

 

K R A J

 

 

 

...

 

POPIS DOKAZA:

 

112 fotografija Rashida

 

16 mojih fotografija

 

Pisana korespondencija (samo na uvid)

 

Ispis telefonskih razgovora s minutažom

 

Pamučna crna marama sa zakovicama

 

Zimske gume (po datumu na računu vidi se da su kupljene narednih dana)

 

Nekoliko pjesama koje sam napisala, par koreografija koje nisam dovršila (za njega)

 

Preko 30 portreta Rashida koje sam naslikala u tehnikama akvarela, akrila i ulja na platnu

 

Pisma koja sam mu ponekad pisala ali nikad poslala (u kojima tražim da prekinemo šutnju... sva su pobrisana).




Facebook! TwitThis