Tags: 3F 1M

Uslijed tranzicije, ekonomske krize i vlastitog nesnalaženja osiromašena tročlana zagrebačka obitelj Perić bori se za preživljavanje, ali ujedno drži do ponosa u kojem je pitanje časti da se na obiteljskom događaju – vjenčanju – pokažu uspješniji i sretniji. Novac je povod razmirica gdje se naslućuje da će se kroz sukob majke i oca a dijelom i kćeri odgonetnuti uzroci i krivci tog nepodnošljivog stanja, i u trenutku kad se čini da je to angažirana socijalna drama koja prokazuje bolesno korumpirano i primitivno društvo koje zatire ostatke srednjeg sloja – događa se zaokret. Kćer svojom iskrenošću (poštenjem) dokida majčin ideal, izaziva njenu smrt i rasulo obitelji čime se ova drama s elementima crne komedije pretvara u tragediju.
Radnja počinje pripremom za odlazak na vjenčanja Ninine sestrične Anice u kojoj se Perići kreditima, posudbama pa čak i jednom pljačkom snalaze za novac kojim će se opremiti da ne odudaraju od imućnijih od sebe. U mjesec i pol do svadbe kod Perića je niz situacija – nemir i strah od vjerovnika, Vesnina noćna buđenja uz jako lupanje srca, ali i razotkrivanje infantilne crte roditelja koji vjeruju da bi do novca mogli i kroz igre na sreću ili sudjelovanjem na kvizu znanja, pa – opijanje u kojem sudjeluje Marica, a koja je katalizator za iskrenost intime koja je nemoguća u obiteljskoj interakciji, a što sve predstavlja ozračje pritiska pod kojim strpljiva Nina uči za ispite. Ipak, Ninino strpljenje puca nakon što ostane bez obroka – jogurta, kojeg je otac pojede bez razmišljanja.
Pojeden Ninin jogurt je točka ključanja između članova obitelji. Nina priznaje da je dečki (muškarci) ne zanimaju. To izmučenu majku obara, ne može pomiriti s tim da joj je kćer lezbijka. Otac pak vijest prihvaća kao kćerin mladenački hir. Uzrujana zbog muževe benevolentnosti, Vesna ga ipak pritišće da od kćeri iskamči izjavu koja bi to relativizirala, no – Nina ostaje čvrsta. I, bez obzira na spoznaju koja je srušila majčin životni san, lijepo sređeni odlaze na Aničino vjenčanje gdje Vesni zbog uzbuđenja (i tuge što njena Nina neće tako) pozli – tako da umre.
U završnici prpošni lik oca postaje mračan i spočitava kćeri smrt majke i samoću koja ga čeka bez voljene žene.
Na majčinom sprovodu Nina se slama, preuzima krivicu, odriče se sebe i obećaje da će biti kao majka.





GODINA PROIZVODNJE: 2015.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 3

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 1

AUTORSKA PRAVA: sva prava pridržana






podnaslov:  komedija, drama, tragedija

napomene vezana za likove :

VESNA – inženjerka, glava obitelji, ona koja donosi plaću radeći kao trgovkinja za privatnika izrabljivača. Iscrpljena, nosi se s nepravdama pa i lažljivošću šarmantnog muža kockara Damira kojeg katkad ponižava. Uz alkoholni odušak snagu za trpljenje joj daje jaka žudnja za stabilnim, normalnim životom čija je kruna vizija sreće kćeri Nine koja će diplomirati i udati se i time biti na ponos obitelji. "Izdaju" kćeri neće preživjeti.
DAMIR – nekadašnji distributer filmova, nezaposlen, bavi se kućanstvom, kockanjem, igranjem igara, traženjem posla; elegantan, slatkorječiv, zaigran, voli ženu a nadasve kćer, a uz obitelj mu je bitno i društvo koje nakon financijskog kraha pronalazi tek u lokalnim kafićima.
NINA – studentica šumarstva manekenske ljepote. Svjesna neprilika obitelji, a i u grižnji što zbog emotivnih problema s bivšim dečkom nije imala koncentracije za puni uspjeh na prijemnom – grozničavo uči da stekne uvjete narednu godinu upisati bez plaćanja školarine i tako rastereti roditelje i rodbinu izdataka. Tijekom godine kolegica Marina joj postaje bliska prijateljica i ljubav, s kojom – jer ne želi živjeti kao mama i tata koji njoj, svojoj skromnoj kćeri nisu u stanju osigurati čak ni jogurt – sanja zajednički život. Htijući biti samosvjesna, u mladenačkom zanosu istinoljubivosti izreći će i držati se istine o svom seksualnom opredjeljenju čime će razočarati i nehotice uništiti bližnje, a onda, u kajanju, poništiti samu sebe. 
MARICA – sociologinja, bavi se statistikom samoubojstava i Vesnina je prijateljica iz školskih dana, rastavljena od Arapina koji je nekoć bio zagrebački student, a s kojim je postala majka egzotično lijepe Anamarije, manekenke i foto modela, Ninine vršnjakinje. Iako ima svojih problema i razočaranja, pojavljuje se u funkciji Vesnine tješiteljice, pri čemu njihov prisan odnos biva na granici intimnog.
napomene vezane za mjesto radnje (npr. hotelska soba): Radnja se odvija u stanu, u matičnom uredu i na groblju.


dodatne napomene vezane uz dramu: Drama je nastala prema motivima istoimene priče objavljene u zbornicima "Croatian nights", "Serpen't Tail", London, 2005., te "Najbolje hrvatske priče 2005.", “Profil“, Zagreb 2006.








dramatis personae:

NINA – studentica, Vesnina kćerka

VESNA – Ninina mama

DAMIR – Ninin otac

MARICA – Vesnina prijateljica





Scenski prostor sastoji se od kuhinje-blagovaonice i dnevne-spavaće sobe koje su spojene s dvoje vrata, jednima iz kuhinje,  drugim iz hodnika. To je tipična dnevna soba, s tim da je u jednom kutu bračni krevet. Kod vrata na zidu koji dijeli te dvije prostorije je telefon (koji se može prenositi). Na jednom od zidova je kalendar na kojem stoji godina 2002.

Ostale slike su matični ured i groblje.


SLIKA 1.

Kuhinja – soba


1. prizor – DAMIR, VESNA

Vesna užurbano posprema po kuhinji. Ulazi Damir noseći vrećicu s tri boce piva. Zadihan je.

DAMIR: Joj, da si sad vidjela, Vesna…! Idem ja, kad dolje – dvojica… Provalnici. Obijaju vrata stana u prizemlju, pogodi čijeg?

VESNA: Šališ se? U ovo doba? Čijeg stana?

DAMIR (spremajući pivo u frižider): Probaj pogoditi. I još ako pogodiš tko je bio hrabri građanin koji se umiješao… Koliko je sati?!

VESNA: Joj, da nam ne pobjegne!

DAMIR: Stižemo. Pogotci stižu. I kupujemo najbolji svadbeni poklon,  da svi zinu! (Vadi jednu bocu piva i uzima vadičep.) A ti probaj pogoditi tko je bio junak iz prizemlja…

VESNA: Sigurno ti. Pričat ćeš. Požurimo, daj!  (Damir bespomoćno odmahne rukom, pa s pivom odlazi su sobu pred televizor.

2. prizor – NINA, DAMIR, VESNA

NINA (ulazi odjevena u trenirku; otvara kuhinjske elemente, traži nešto.)

VESNA (nestrpljivo): Daj, što ti treba? Ja ću ti dati…

NINA: Gdje si stavila?

DAMIR (pred televizorom otvara bocu i natače.)

VESNA: Što gdje sam stavila, Nina, što tražiš?

DAMIR (dovikuje iz sobe): Gdje su mi naočale?

NINA: Vitamine. Jučer su bili tu.

VESNA: Joj… Misliš, oni minerali što ti ih je baka dala?

NINA: Da, minerali i vitamini,  ali ako su se zagubili, nema veze. (Telefon. Nina odlazi podići slušalicu, a Damir dolazi u kuhinju, otvara ladice.)

VESNA: Ništa… "Nema veze"…  (Rujući po ladici, za sebe): Kad ja jedan dan napravim reda…

NINA: Da? (Za to vrijeme Vesna iz ladice vadi lijek.) E, Gorane, gdje si ti čovječe, šta ima? Roćkas, tvoj? Hej, čestitam! Ne znam… Čuj… Jesi pozvao Marinu? Ma, nije uvjet, što ti je? Nego, da si mi rekao prije, znaš… Imam neke male obaveze… Hvala ti. Provedite se. Pusa. Vidimo se.

DAMIR (izvukavši naočale ispod nekih novina s kuhinjskog stola): Evo ih.

VESNA: Nemoj mi samo pomiješati račune!

DAMIR: Daj, zajebi sad račune, požuri! (Odlazi u sobu i pojačava televizor.)

VESNA (Nini): Ne ideš na rođendan?

NINA: Opet prisluškujemo?

VESNA: Oprosti na povredi privatnosti. (Pruža joj tablete.) Na!

NINA: Molim. (Pogleda kutiju.) Ali to je nešto tvoje…

VESNA: Pokažimo više zajedništva! A ne: "moje", "tvoje"!

DAMIR (iz sobe): Dolazi, daj, brže! (sjedi pred uključenim televizorom.)

NINA: Koja histerija, pa – doznat ćete izvučene brojeve.

VESNA: Sreća je dok se čeka.

NINA: Samo vi čekajte… Ništa. Idem ja…

DAMIR: Hajde, stara, gdje si? (Pali cigaretu i uzima obrazac lutrije i penkalu.)

NINA: Bok. (Odlazi.)

VESNA: Bok.



3. prizor – DAMIR, VESNA

DAMIR Požuri, stara, sada se mijenja naša sudbina!

(Na ekranu voditeljica završava s predstavljanjem komisije za nadzor. Počinje kotrljanje brojeva.)

VESNA: Evo me! (Uzima svoj obrazac sa stola i pali cigaretu.) Ako dobijem, joj… ? Milijun kuna ti je oko…

DAMIR: 142 000 eura!

VESNA: A s tim – ja pokrećem svoj posao.

DAMIR: Hej, imati novce i raditi?! Polako.

VESNA: Ma, imaš pravo. (Stavlja ruku na srce.) Jackpot. Uh, dobiva ga onaj tko se najmanje nada! (Voditeljica izgovara “Broj 4”)

DAMIR: Četiri! Imam! Počinje!

VESNA: Tu sam!

DAMIR: Krenulo je, krenulo! Jesi počela pisati otkaz onom kriminalcu? Još malo, još malo! Jedan, dva, tri….

VESNA: Pssst! (Voditeljica izgovara: Broj 21!”. Istodobno, počinje zvoniti telefon.)

DAMIR: Imam! Imam! Sve na svom mjestu!

VESNA: I ja! (Hvata se za srce, a onda ustaje.)

DAMIR (televizoru): Joj, daj, daj… (Vesni:) Kamo ćeš?! (Gleda je začuđeno dok odlazi.) Pusti sad telefon.

VESNA: Moram uzeti gutljaj.

DAMIR ( uperi ruku ka telefonu): Daj prestani! (okrene se prema ekranu.) Hajde, idemo dalje! Da vidimo… (Voditeljica: Broj 22)

DAMIR (skače na noge): Dvadest i dva, volim te ja! Veco, dolazi! Tri za redom! To se zove imati “vezu“! Kako je izišlo: “plop“!

VESNA (odlažući bocu): A ja? (Žuri natrag, gotovo trči.) A ja? (Jednom se rukom drži za srce, drugom drži čašicu.)

DAMIR (pogleda u njen listić): Pa, jesam ti rekao da ne stavljaš datum rođendana?

VESNA (uzima listić, razočarano): E, k vragu… Od kad je ova nova voditeljica, ja nikako da dobijem išta. Pogledaj je, taj plastični smiješak! Nesreća. Možda je moja mama?

DAMIR: Pusti je na miru! (Telefon prestaje zvoniti. Gleda u ekran.) Pazi sad. Hajmo, mala, hajmo, dosta je bilo miješanja. Pazi! (Voditeljica izgovara: Broj 2!)

VESNA: Imam, u drugoj koloni.

DAMIR: Imam! (Lupa po papiru.) Imam! Ninaaaa! Gdje je Nina?! Nina, sine!!!

VESNA: Ne deri se! Mala trči.

DAMIR: Dobro, tiho sad! Hajmo, hajmo, dosta se iscentrifugiralo! (Voditeljica izgovara: Broj 11.)

DAMIR: Toooo! Život je lijep!

VESNA: Ja ništa.

DAMIR: Ma, otvaraj šampanjac! Idemo na Seychelle! A prije toga – gazdi otkaz. Jer sad nastupa oslobođenje! Dolje rad, živio sklad! (Okreće se televizoru:) Pazi sad, pazi sad! (Voditeljica izgovara: Broj 30!”)

VESNA: Hajde, bar nešto.

DAMIR: A zašto niste dali 31?! Zašto?

VESNA: Za babino brašno! Ne može se dobiti. Osim teškom slučajnošću. Toliko sam pošteno igrala…

DAMIR: Još nije gotovo! Hej, do sad imam pet. Čekaj, čekaj… Željkinoj maloj poklanjamo bar vešmašinu! (Govori u ekran:) Daj ga van, ta-ako… (Voditeljica izgovara: Broj 32!)

VESNA: Imam!

DAMIR (u ekran): Zašto mrzite broj 31? Zašto? Ta voditeljica je stvarno… (Vesni:) Koliko ti imaš?

VESNA: Tri.

DAMIR: Ja dobivam barem šesticu, pazi sad! Hajmo, hajmo, tresi, miješaj, povijest čeka! (Voditeljica izgovara: Broj 1!)

VESNA: K vragu.

DAMIR: Jedinica, imam! Stara, volim te! Šestica je naša! Imamo šesticu! Ako nitko nema sedmicu – to je dobitak!

VESNA: Jesi siguran?

VODITELJICA: Dopunski broj 8!

DAMIR (prema ekranu): To me se ne tiče. (Vesni:) Samo drži palčeve da i drugi nemaju šesticu! (Dok voditeljica čita dobitni niz brojeva:) Ne, naših je deset tisuća! A sa deset tisuća kunića postajemo ljudi, zar nije tako?! Zečiću, s tim otvaram firmu, sam, bez partnera. A onda me voliš, je li tako?

VESNA: Daj da vidim.

DAMIR (u šali): A, ne dam!

VESNA: Da vidim, neću ti ga pojesti. Samo da vidim.

DAMIR: Što mi daš ako ti dam?

VESNA: Figu ti dam. (Grubo uzima Damirov listić.)

DAMIR: Daj, nježno s tim!

VESNA: Jedan, u redu. Četiri, u redu. Jedanaest, dvadeset i jedan, a – ovo? Šipak. (Dok voditeljica odjavljuje emisiju.) Dvadeset i dva ti je u ovoj koloni, a ne u ovoj. Imaš peticu, a ne šesticu.

DAMIR: Kako? (Isključuje televizor.)

VESNA: Pogledaj bolje, pa se onda veseli! Ti bi na Seychelle a mi ne znamo…

DAMIR: Zafrkavaš? (Uzima listić.)

VESNA: … ni u čemu ni s čime ćemo se pojaviti na Željkinoj maloj na vjenčanju!

DAMIR: Joj, da. Jebi ga! Oprosti, stvarno mi se činilo da je u pravoj koloni. Zbrkalo mi se. Ali petica će dobiti. Nešto. Hoćeš se kladiti?

VESNA: Samo se bez veze stalno uzbuđujemo.

DAMIR: A kad dođe naša kombinacija?

VESNA: Umrijet ću od sreće! (Ustaje.)

DAMIR: A da smo dobili sedmicu? (Udari je blago po stražnjici.)

VESNA: Dosta! Ne možemo ovako!

DAMIR: Odustala bi? Vesna, dovoljno je – jednom, ali jako. Bit će, šuškat će!

VESNA: Opet bi bilo – kako dobio, tako izgubio. (Nervozno posprema stvari po sobi, te od trena do trena pogledava u Damira.)

DAMIR: Ma, o čemu ti?

VESNA: O tvom nasljedstvu, dečko. Od svega ti je ostalo za cipele i odijelo. (Ironično:) Versace!

DAMIR: Učešće za ovaj stan zaboravljamo?

VESNA: A mogli smo ga kupiti odjednom! Trideset posto jeftinije!

DAMIR: Inženjerka jesi, ekonomist nisi.  Više se isplati kredit na dvadeset godina.

VESNA: Ali, imali bi sigurnost.

DAMIR: Budimo realni – što je bokcima sve rat progutao? Kuće, automobile! Pa ništa. Idu dalje i vesele se životu.

VESNA: Tješi se ti. Maloj nisi u stanju ništa priuštiti.

DAMIR: Ninočka je skromna.

VESNA: A što joj drugo preostaje?

DAMIR: Pa, kriza je! Čak i u jednoj visokorazvijenoj Njemačkoj! I u Engleskoj.

VESNA: Samo ti čekaj da prođe. Možda bude još gore.

DAMIR: Što sad spremaš? Ne dolaze nam gosti.

VESNA (odlazeći u kuhinju): Zna se zbog koga nam više ne dolaze.

DAMIR (Dolazeći za Vesnom u kuhinju): Pa – da te jedan Loto tako iznervira?! Veco, važna je igra. A imaš ih bezbroj. Sad na HTV-u imaš emisiju (zapucketa prstima), kako se zove?, daju sto tisuća kuna!

Vesna sjedne za stol na kojem su računi i kalkulator.

VESNA (ozbiljno): Mene, Damire, zanima istina – kakva god da je. To si mi dužan.

DAMIR: A? (Braneći se:) O kakvoj istini pričaš?

VESNA: Znaš ti, vrlo dobro. (Ustaje i otvara kuhinjski element, posegne za bocom, ali se predomisli i zatvori ga.)

DAMIR: Fiksirala si se na mene, izmišljaš mi laži i ništa drugo ne vidiš oko sebe.

VESNA: Neću moralizirati, za to je kasno. (Vraćajući se za stol:) Ali hoću znati činjenice. Brojke. Mi moramo znati na čemu smo. Da možemo dalje.

DAMIR: Mogu li pogađati tko te opet (s ironijom) trijezno instruirao protiv mene? Mogu pogoditi iz prve! Tvoja brižna sestra Željka. Je li tako?

VESNA: Tvoja šogorica nije protiv tebe, nego…

DAMIR: Zašto si joj izbrbljala? (Podigne ruke:) U redu, sve joj reci! Privatnost na bubanj! Neka ti daje recepte kako da me mučiš!

(Telefon. Vesna podiže slušalicu.)

VESNA: Da? Gospodin Pero? (Damir maše rukama i bezglasno govori: “Nema me”.) Damira još nema. Nema mobitel. Ne znam. Pa, ne znam. Poručit ću mu. Da. U redu. Doviđenja. (Spušta slušalicu. polako, ozbiljno i odlučno): Pe-ro.

DAMIR: Nije ono što misliš.

VESNA: Nego?

DAMIR: Dosadan ko proljev! Što me gledaš? Htio bi sa mnom u posao, a ja ne želim s njegovim prljavim novcem. To – ne dolazi u obzir! Nego… ti ne pogađaš čiji stan u prizemlju su obijali i tko se našao rastjerati provalnike?

VESNA (ironično): Pusti to… Ti Peru odbijaš?

DAMIR (Mijenja raspoloženje u napadački stav:) Što si Željki napričala – nije ni čudo da te okrenula protiv mene.

VESNA: Ona je kriva?! Radim kao konj u piljevini, prašini, ljeti po sparini, zimi na hladnom. A nekad sam imala 50 ljudi pod sobom, cijelu proizvodnju, od daske do namještaja, a sad – gdje sam sad?

DAMIR: To ti je privremeno, Vesna.

VESNA: Molim? Već deset godina: Dobar dan, koliko letava, dasaka, polica? Od trešnje, oraha, borovine, iverice? Kolike širine, dužine, debljine? A ti planduješ!

DAMIR: Čekaj, Vesna, meni je žao…

VESNA: Ali moja Željka je tebi negativka, a tvoj Pero, Jura i razni drugi…

DAMIR: E, dosta! Ako i nemam posla, mene ljudi cijene! Ja sam Kurosavu i Costu Gavrasa uspio prodati kinima po Puščim Bistrama! Da ljudi ne gledaju kun-fu gluposti i “Hopa-cupa u krevetu“. A što se tiče hrabrosti… Odi dolje kod Škvorca pa ga pitaj.

VESNA: Što, molim te?!

DAMIR: Pa, o čemu pričamo? Rastjerao sam dvojicu provalnika. Počeli mu obijati vrata baš kad sam ja…

VESNA: Kad?

DAMIR: Pa, sad – prije lota. Stari će ti posvjedočiti. Naišao je dok su ovi trčali iz stubišta. A izgledali su nevino i pošteno kao… kao… (Krvcne prstima.) No, fali mi riječ…

VESNA: Dobro, ne moraš uspoređivati.

DAMIR: Hoću reći, čak se i pošten svijet se daje u lopove, jer je takva kriza…

VESNA: I Željkin muž je ostao bez posla, a pogledaj ga sad!

DAMIR: Ja sam kriv jer sam ostao bez posla? Da se ti ne možeš zaposliti, to bi bilo čisto O. K., ne? A to što čistim i spremam stan?

VESNA: Neeemoj… A što bi da se, recimo, Nina mora na brzinu udati? Tko bi platio priredbu?

DAMIR: Nisi rekla da je čvrstom braku s faksom? Dakle, dok to…

VESNA: A ti, baš moraš imati svoju firmu?

DAMIR: Daj me pogledaj. No, pogledaj me. Kad ja ovakav dođem na razgovor za posao (prijeđe rukama od glave prema dolje) i kad na razgovor dođe (rukama ocrta ženske grudi, struk i bokove) gospođica s atributima, kakve su mi šanse?

VESNA: I žene su ti konkurencija?

(Zvono na vratima. Vesna ustaje.)

DAMIR: Ja ću… (Izlazi u hodnik.) A o Željki ćemo još pričati.

VESNA: Pričat ćemo mi, itekako.



SLIKA 2.

1. prizor – DAMIR, VESNA, NINA, MARICA

Nina je pomalo zadihana. Marica je sportski odjevena i nosi mali ruksak.

NINA: Bok.

MARICA: Zdravo.

DAMIR: O, Marice! (Prilazi Vesna.) Nemaš pojma kako mi je drago da te vidim!

NINA (veselo): Teta Marica i ja smo se srele tu kod fitness-centra.

VESNA: Bok. (Ljube se u obraz.) Nisam te vidjela sto godina, kako si?

MARICA: Izvrsno. (Idu prema blagovaonici.) A vi?

VESNA: Ide.

MARICA: Nije te bilo našoj razrednici na sprovodu? Preko pola razreda je došlo.

VESNA: Joj, imala sam smjenu. Znaš kako je kod privatnika? Uđi, daj, tu… Sjedni. (Nina odlazi do slavine i uzima čašu vode.)

MARICA: Šteta. Kad takva žena sklopi oči… Stroga jest bila, ali…

VESNA: Ja najviše pamtim ono: “Djeco, znanje vam je jedino pravo bogatstvo!“ (Uzdahne.)

DAMIR: O tome bi se dalo razmisliti.

MARICA: Pa sad, sigurno je dobro mislila. (Vesni:) Znači, nisi napustila “Dom drva”?

VESNA: Kako? I kamo bih? No, kako je bilo? Je li bilo naše društvance?

MARICA: Bili su, ali su se odmah poslije sprovoda razbježali.

DAMIR: Smrt više nije događaj, zar ne?

MARICA: Hja, više nemamo vremena za žalost. Na žalost.

VESNA: Jesmo za kavicu? A ostalo je i pite od jabuka što je Damir radio.

MARICA: Zbilja? Damire?

DAMIR: Kao da je to nešto! Može?

MARICA: Hvala. Samo bih čašu vode.

DAMIR: Samo ti reci! (Odlazi natočiti vodu iz slavine.)

VESNA: Bila si u ovom novom, tu?

MARICA (sjedajući): Aha. Imaju reklamne cijene. Jeste vi dobro?

VESNA: Skoro pa – po starom.

MARICA: A ni Nina još nema dečka, istina? No, nije bitno… Već vas nekoliko puta planiram iznenaditi. A vi ste – prava obitelj na okupu.

DAMIR: Držimo se.

VESNA (u šali): Ako treba, i za grlo. I tako… Od čega je raska umrla?

MARICA: Od svega po malo. A i od godina.

DAMIR: A ti, kako tvoj posao? Čitam, suicidi nam rastu? Što kaže statistika iz prve ruke?

MARICA: Napuhuju. Stanje je redovno.

DAMIR: Dobra si. Kako ono ide definicija: “Samoubojstvo je…”

MARICA (u šali): “…trajno rješenje prolaznog problema.” Mi još uvijek držimo deseto mjestu u Europi. (Pogleda na stol): Igrate se s brojkama?

VESNA: Ma, čekaju nas izdaci pa gimnasticiram s računima. Jedva čekam da ih se riješim.

MARICA: (Primi se za bedra.) Da se meni riješiti ovoga.

VESNA (primi se za trbuh): A meni ovoga! (Stavlja ruku na srce.) A i tu mi je previše.

DAMIR (donoseći vodu): Da ja prošećem?

NINA (dolazeći za stol): Tata bi se trebao udebljati.

MARICA: Putem pričam Nini – sve je to od stresa. Tamo – vježbaš na novim spravama. Solarij im je za pet. I masažu imaju. Stručnu! A ljubazni su…

DAMIR: Čuo sam da su previše uložili. Ali, dok ne propadnu, treba malo isprobati, i uživati. (Vesni:) A ne kao ti i ja.

VESNA: Marice, reci ti meni – bi li što ipak popila? (Nini:) Daj pogledaj što ima…

MARICA: Ne, rekla sam – kad vježbam, ne pijem.

DAMIR: Pa odvježbala si, ne?

VESNA: Nina, daj pogledaj ima li kakav sok…

MARICA: Nemoj. I dođi tu. (Vadi iz ruksaka vrećicu, a iz nje ispadaju sjajila za usne i maskara.) A za tebe imam sjajila za usne i maskaru. Pogledaj si proizvođača.

NINA: Uuu… Hvala. Marijani daju u agenciji, ne?

MARICA: Otkud znaš?

NINA: Iz novina. Inače to ne pratim, ali…

MARICA (ponosno): Vidiš. (Zagrli Ninu oko struka.)

DAMIR: E, i naša Nina je bila manekenka!

MARICA (odmjeravajući Ninu): Zašto ne bi i ti šetala pistom? Daj se poveži s Marijanom. Putovale biste skupa. To su doživljaji.

NINA: Nisam ja za to. (Izlazi iz Maričinog zagrljaja.) Hvala za šminku.

VESNA: Ali, nemoj da ti stoji, nego se šminkaj, kćeri!

DAMIR (u šali): A ima li koja kremica za mene?

VESNA: Marice, čuješ ti njega? Neozbiljan… (Kad Marici počne  zvoniti mobitel, Damiru:) Dat ću ti ja kremu s krematorija!

MARICA: Samo malo… Da? Već si doma? Marijana, polako… Doći ću.

DAMIR (dok Marica razgovara na mobitel, Vesni): Spopao te crni humor? To tebi ne pristaje, nisi taj tip…

MARICA: Daj se strip… Bok. (Zatvara mobitel.) Neka mamica dođe doma.

DAMIR: Djecu su… Daj reci, kako si ti?

MARICA: Super. (Vadi iz ruksaka fotografiju svoje kćeri.) Pogledajte je…

VESNA: Prekrasna cura. Liči mi više na na tatu, ha?

DAMIR: Prava Šeherezada… Nisam mislio, nego… Kako si ti?

NINA: Mogu ja vidjeti sliku? (Uzima fotografiju od Damira i gleda je.)

MARICA: Dobro, vraćam se k sebi nakon svega i svačega. A putem stignem samo plaću potrošiti, a to je za čas jer… Imate i vi dušebrižnike da vam daju savjete oko ljudi i novaca?

VESNA: Ne spominji novce!

DAMIR: A ni dušebrižnike!

NINA (podižući pogled s fotografije): Prekrasna je… baš. Taj ten, ta njena buna kosa… Tako ezgotično. A pogled, kao da joj je suzan, čudno, na tom sretnom licu…

DAMIR: Nina, sine…daj da još malo pogledam!

VESNA: Ne pretjerujte, maloj će se štucati!

MARICA: Da je uvijek dobra kao što je lijepa… Hoće da joj budem požrtvovna majka. (Ustajući:) Nina, ti nisi takva?

NINA (u šali): Ja sam vam već velika.

VESNA: Već je na drugoj godini!

DAMIR: A Marijana je tek sad upisala? Promet, je li tako?

MARICA: Zbog indeksa. Puštam joj godinu lufta, ne više. (Vesni:) Nazovi, pa se nađemo na kavi poslije posla. (Uzima mobitel.)

DAMIR: Vas dvije bi bez mene?

VESNA: Hoću joj na samo o mojoj tahikardiji.

MARICA: Daj da ti upišem mobitel.

VESNA: Trenutno mi je iskopčan...

MARICA: Onda, evo ti moj broj. (Daje joj posjetnicu.) I ne zaboravi – fitness!

NINA: Ili bar jogging.

DAMIR: Ili… Neću reći pred Ninom na što sam mislio.

VESNA: Na – prijateljstvo.

MARICA: Da! Ono psihički obnavlja. Ako je pravo, mislim.

VESNA: Je… Samo da mi prođe svadba od nećakinje…

MARICA (odlazeći): Pa, čujemo se… Bok ljudi…

NINA: Doviđenja. (Odlazi u sobu i isključuje televizor.)

VESNA: A zapravo možemo i prije… (prateći je:) Drugi put ćemo …

DAMIR (prateći je): …sjesti kao ljudi.

NINA (izlazeći za njima): Doviđenja…



2. prizor – NINA, VESNA, DAMIR

Nina sprema neke knjige i papire u torbu. Dolazi Damir noseći odeblju hrpu papira koju drži u rukama iza leđa.

DAMIR: Sine, iz koje ruke hoćeš? Iz lijeve? Desne?

NINA: U pravi čas. Hvala.

DAMIR: Pogledaj jesu li fotokopije u redu. (Pruža joj papire.)

NINA (nasumce lista): U redu su. Je li ti ostalo što?

DAMIR: Nešto sitno. (Iz džepa vadi nekoliko kovanica i pruža joj.)

NINA: Odlično, taman za kavu.

DAMIR: Kako je bilo na rođendanu?

NINA: Kojem?

DAMIR: Mama je spominjala neki rođendan, nekog Gorana.

NINA: Niti sam bila na rođendanu, niti… Goran mi je kolega. Mama prisluškuje i onda ti kaže ne znam što, a ti isto možda čuješ krivo…

DAMIR: U redu, u redu.

Telefon.

NINA: Da? O, ti si? Samo čas. (Poklopi slušalicu i pogleda u Damira. Damir po podigne ruke kao da se predaje, pa iziđe iz kuhinje.) Tu sam… Ni na nebu ni na zemlji. A ti? Šetaš? Šumom ili drumom? Kako bih zaboravila naš kapučino prije predavanja? I tvoje mliječne brkove! I čokoladu na nosu! Skripta? Pa – tu su. Za tebe, još vruće. Ako mi odgovoriš na jedno pitanje. A ono glasi: “Što dobijemo križanjem ribe i ježa?“ Joj, pa sve se može križati, ako mi to hoćemo. Hajde. Ribež, bravo! I još nešto: obećaj da ih nećeš ni slučajno dati Kseniji. Svima možeš, samo ne Kseniji... Dobro, samo te malo zafrkavam. (Pogleda na sat.) Joj, da ne ostanemo bez naše kave! Pusa. Bok.



SLIKA 3.

1. prizor – VESNA, DAMIR

Polumrak. U krevetu leže Vesna i Damir. Vesna se trza.

VESNA (kroz san): Nemoj… Neću… Ne mogu… Ne, nemoj…

DAMIR (blago drma Vesnu): Vesna… Vesna…

VESNA (naglo se probudi): Aaaa?!

DAMIR: Sanjala si… (Pali noćnu lampu.) Sve je u redu. Tu si. Ja sam tu.

VESNA (pridižući se na laktove): Da…

DAMIR: Evo ti moj jastuk. (Podlaže joj jastuk i nježnom je kretnjom nuka da legne.)

VESNA: Ne. (Sjedajući na krevet.) Taj Tvrtko…

DAMIR (ustajući): Uhh… (Otpuhuje.) “Dom drva” je proširio i na tvoj san? (U šali, lascivno:) Što ti je Tvrtko radio, a? Zašto ga zovu Tvrtko Kamen?

VESNA: Daj…! Kao, dijelit će otkaze. I daje mi kost. Da progutam. A kost je od drveta. Onda se pojavi Željka i kaže mi: “Sama si kriva.” (Prima se rukom za srce.)

DAMIR: Polako, sad ću ti ja vode… (Odlazeći u kuhinju po vodu): Moćni poduzetnik!

VESNA (dok Damir natače vodu): Daje nam ukore kao u školi. Još jedan – i letim!

DAMIR (dolazeći): Dopustila si Željki puno, samo zato što nam je pomagala. (Pruža joj vodu.) Evo vodice…Bi neku tableticu?

VESNA (odmahuje glavom): Ne. Željka me probudila…

DAMIR: Željka… A sad kad preko budućeg zeta dobije spoj s klasom poslovnih ljudi… kakva će tek onda pomoć biti?

VESNA (primajući čašu): Pssst, malu ćeš…

DAMIR (dok Vesna pije vodu): Ovi te muče, a ja moram šaptati.

VESNA: (Ustaje i uzima pepeljaru, upaljač i cigarete te pripaljuje.) A svi oni bi me manje mučili da si ti kako treba. Podučavam mu skladištare, nabavljam strojeve, a on meni…

DAMIR (nakon pauze): Je li ti bolje? (Tapše je po ruci.)

VESNA (odgurujući Damirovu ruku): Od čega?!

DAMIR: Od vode. Hoćeš žličicu šećera?

VESNA: Da nije Nine – najradije bih cijankalija.

DAMIR (u šali): Mama, uzet ćemo ga skupa. Ali, pričekajmo dok mala stane na noge.

VESNA: Ti, dečko, stani na noge.

DAMIR: (Pali cigaretu.) Pa, tražim poštenog partnera. Da ne izvisim kao onaj Buco, uložo novce, naradio se, partner ga opelješio u gdje je sad? Ti bi sa svakim?

VESNA: Joj… (Uzdahne.) A mogla bih uživati kao Marica.

DAMIR: Sama na svome! (Pokušava je zagrliti.) Krevetu.

VESNA (odmičući Damirove ruke): Molim te… Za tri sata se dižem.

DAMIR: Evo, ti obavljaj priču sa svojim šefom, a ja ću sa svojom šogoricom oko toga kako ja to tebe uništavam.

VESNA: Ni slučajno! Pogotovo sad dok Anici priprema vjenčanje.

DAMIR: Joj, kad ju vidim, pravim se kao da nemam pojma da priželjkuje našu rastavu! I tvoj ekonomski procvat! Kojem bi i sama pripomogla.

VESNA: Zajebi je tako da napokon zaradiš neke novce. Barem Nini za ratu školarine!

DAMIR: Tko je rekao da neću?

VESNA: Dat će sve uvjete u roku mjesec i pol! Da nam ugodi. Sirotica moja, tako se žrtvuje radi nas, odriče se zabave i svega što treba djevojci u tim godinama. Nije ni čudno što je od toga nervozna, sunce moje.

DAMIR: Ona ne bi voljela da ju sažalijevaš.

VESNA: Tko to voli? Mene ubija sažaljenje moje rodbine. A čime i kako da im mažem oči i glumim sretnicu?

DAMIR: Pa tko je proširio glas o propasti – ti li ja?

VESNA: I ja smijem nekad pogriješiti. (Gasi cigaretu.)

DAMIR: Vesnica draga… (Grli je.)

VESNA: Pusti me. Ma, pusti me! (Izvlači se iz zagrljaja.)

DAMIR: Mi nismo jadni, a to ćemo i dokazati.

VESNA: Hoćemo, hoćemo… (Liježe u krevet.)

DAMIR: Dobro… (Liježe za Vesnom.) A zašto se ne bismo malo podragali, a?

VESNA: Ne dolaziš u obzir, a znaš i zašto.

DAMIR: Micica, malo samo… Mrvicu.

VESNA (odlučno): Laku noć.

DAMIR: Nabavit ću novce, ljubavi…

(Zamračenje, nakon nekoliko trenutaka – osvjetljavanje i prigušen zvuk zvona.)

2. prizor – VESNA, DAMIR, NINA

(Snažno kucanje o vrata.)

VESNA: Mmm… (Škripa, otvaranje vrata. Ulazi Nina u spavaćici.)

NINA: Ne čujete zvono?

VESNA (skida s glave mali jastuk): Joj, koliko je? Joj, gotova sam! (Skače iz kreveta.)

NINA: Nedjelja je, mama.

DAMIR (pospano): Ne radiš, danas uživaš. (Nini:) Što je?

NINA: Susjed Škvorc.

DAMIR: Škvorc? Sjetio se iz zahvalnosti pozvati na kavu i kolače?!

VESNA (navlačeći  ogrtač): Nina, ti natrag u krevet, ja ću vidjeti. (Izlazi držeći se za srce, a za njom izlazi Nina.)

(Ostavši sam, Damir se isteže i zijeva. Daljinskim upravljačem uključuje tv na kojem su crtani filmovi. Potom ustaje i proteže se.)

3. prizor – NINA, DAMIR

NINA (Nina otvara vrata i nadviruje se): Nagovara mamu na kupovanje.

DAMIR: Čega? Škvorc, zastupnik direktne prodaje? On? (Smije se.)

NINA: Nemam pojma.

DAMIR: To bih i ja mogao! “Magla, ljudi, magla, praktična i vrlo korisna magla!“ Ne, kozmetika! Skupiš mi svoje cure i – hajmo!

NINA: Joj, tata, nisi ti za to.

DAMIR: Ma, šalim se, sine. (Nina odlazi.)

5. prizor – DAMIR, VESNA

DAMIR (Damir se počinje odijevati. Povremeno se zagleda u ekran i smješka se gledajući jurnjavu Toma i Jerrya): Što je bilo?

VESNA (Dolazi Vesna trlja dlanove): Stišaj to! (Uzima telefonsku slušalicu, a Damir stišava tv.) Marice, bok, ja sam, Vesna… Pazi – imam priliku za krasnu kupnju u “Max Tradeu”. Sad mi je bio čovjek, skuplja ljude koji bi se udružili u zajedničku kupnju i u jedan veliki račun. Velik račun, velik popust, razumiješ? I tako – svi profitiramo. (Dok govori, povremeno pogledava Damira koji znatiželjno sluša.) Jesi “za”? (Unesen u priču, Damir kima glavom.) Nemaš što misliti. Kupiš, recimo, vrijednost 4800 kuna, podijeljeno na 24 rate, to ti je mjesečno pišljivih 100 kuna, s tim da uz popust od 15 posto… S policije?!

DAMIR (živo, kao da je i on uključen u razgovor): Kakva policija?! Tko?!

VESNA: (Daje Damiru znak rukom da šuti.) Da djeci zbog osobne karte ne daju da mirno odu doma spavati! Nisu normalni… Kako je ona? Ma, da. Ne znaš što je gore, kad tvoja tulumari ili kad moja… ili je doma ili s (naglašeno:) “prijateljicama” i onom svojom Marinom! A kad cure nađu dečke, ona će… ma! Dobro. Čujemo se. Drži se! (Poklapa slušalicu.)

DAMIR: Pokupili joj malu jer nije imala osobnu?!

VESNA: Vraćala se iz kluba. (Skida ogrtač i preodijeva se.) A još je popila, pa se svađala s njima.

DAMIR: Cure se trebaju boriti za sebe.

VESNA: Odveli su ju na policiju… Sad ju je dovela doma.

DAMIR: I neće kupovati?

VESNA: Ženi nije do veselja!

DAMIR: Da. A shvatio sam igru: svi kao jedan, a jedan kao za sve! I kupujemo brda stvari za malo love svaki mjesec. (Namigne.) A vlasnik računa, lukavi Škvorc, dobiva nagradne bodove. I 15% popusta za slijedeću kupnju.

VESNA: To mu poklanjamo.

DAMIR: A kog nalaziš umjesto Marice? (Veselo počinje namještati krevet pri čemu je prilično nespretan.) Sigurno imaš nekoga u rukavu?

VESNA: (Nekoliko trenutaka hoda gore-dolje.) Zar nam itko treba?

DAMIR: Molim?

VESNA: Treba nam svadbeni poklon i generalna obnova. A što kupujemo, određujem ja, a ne ti!

DAMIR: Da… Zapravo, da: dame rade, dame biraju!

VESNA: Žene su bolji organizatori! Zašto ne zategneš plahtu kako spada?

DAMIR (djetinje): Jer razmišljam. Hajdemo uzeti robu koju bismo mogli nekome utopiti za keš. (Kvrcne se vrhom kažiprsta u sljepoočnicu.) Biznis. Kupuješ jeftino, zaradiš…

VESNA: A poslije vraćaš? (Popravlja krevet.)

DAMIR: Mamice, trebaš znati s ljudima. Biti i psiholog, znati kome što treba…

VESNA: Jesam sretna s tobom!

DAMIR: Hoćeš da se zaposlim “Kod Iveka“?! Hitno traže konobara.

VESNA: Daj, u toj prčvarnici?!

DAMIR: Onda? Kako me Nina razumije? (Veselo:) A poslije ćete svi zinuti kad Ninočka i ja uspijemo u poslu. To će biti igra i pol!

VESNA: Nina – možda uspije.

DAMIR: Mene si pokopala? Ja ti kažem: važno je ne rasipati energiju na bilo što.

VESNA:  Čekaš pravu priliku kao onaj neshvaćeni genijalac koji na Trgu drma po gitari?

DAMIR: Slušaj. (Uozbilji se.) Još ćeš me uspoređivati s gradskim klošarima?

VESNA: Oprosti. Nisam mislila… Cijenim što si pokušavao.

DAMIR: Razne kombinacije. Guraš, a ne ide. Zašto? Jer ne možeš na čisto. Traže postotak za ulazak u posao. Hej, drže skoro sve. Probaj bez njih otvoriti kiosk s košticama, hajde – da te vidim! I što? Ostaje ti da kao vrabac vrebaš gdje je “slobodan teritorij”. U redu Veco, ti to ne razumiješ. I zato me ne podržavaš. A ja… (Uzdahne.) Dosta mi je, znaš. (Sjedne na krevet okrenuvši joj leđa. Trlja lice rukama.) Dođe mi da, kako ono kaže Marica, nađem “trajno rješenje prolaznog problema.” (Pauza.)

VESNA: Hej… Nisam te pokopala, daj, mačak, daj – što si najednom ozbiljan? Dečko moj mali, bit će prilike.

DAMIR (naglo se okrene, veselog lica): Navukao sam te, ha-ha!

VESNA: Odi k vragu! (Damir ustane i počne je štipkati i škaljati.) Pusti me! (Smije se.) Znaš da sam škakljiva. Nemoj! Ne!

DAMIR: Dobio sam te na blef! A ti si odmah otvorila s desetkom! (I dalje je škalja.)

VESNA: Nemoj! (Prestaje ju škakljati.)

DAMIR: A sad kad si se odala da me voliš… Učinit ću te kraljicom! Kad mi krene, ja ću voditi marketing jer sam u tome stručnjak…

VESNA: Jesi, jesi!

DAMIR: Firme propadaju, znanje ostaje! To vas je učila pokojna razrednica, ne? A Ninočka će biti chief manager. A? A sad, vodim te u kuhinju na kavu.

VESNA: Natoči mi i jedan mali konjak. (Odlaze u kuhinju.)

DAMIR: OK, vaše veličanstvo! (Gestikulira kao paž.)

VESNA: Ali brže, dok ne naiđe. (Damir odlazi po piće)

DAMIR (dok natače): Koja će to biti agencija – Amerikance i Europljane dovodimo u provod i na jeftino i vrhunsko popravljanje zuba, a naše odvodimo zubarima u Mađarsku, Bosnu i Srbiju. (Veselo:) I tebi onda nećemo ništa dati da radiš. Zamisli: mi ti donosimo knjige iz knjižnice i filmove iz videoteke, naručujemo ti hranu iz restorana, a ti – samo stružeš ekspresice. (Donoseći čašicu.) Izvoli.

VESNA: Ti nećeš?

DAMIR: Kad sam ja pio žesticu? Ujutro?

VESNA: Dobro. (Ispija i vraća Damiru čašicu.) A sad razmislimo i napravimo popis. Ali požurimo! (Kuha kavu na aparat.) Da se Škvorc ne bi predomislio.

DAMIR: Ta cjepidlaka?


6. prizor – DAMIR, VESNA, NINA

Damir i Vesna sjede za stolom, nadvijeni nad papire. Piju kavu. Dolazi Nina.

NINA: Bok.

DAMIR: Bok sine. Jesi za kavicu?

NINA: Ne, idem van na kapučino, s curama.

VESNA: Sjedni čas. Susjed nam nudi da s njim uđemo u kredit.

NINA: Čula sam nešto.

VESNA: Što bi ti?

NINA: Vi znate što nam treba.

VESNA: Pa i ti tu živiš.

NINA: Jooooj…

VESNA: Ili ti živiš u svome svijetu?

NINA: Zato što mi stroj za pranje nije na prvom mjestu?

VESNA: A što je? Reci. Ustala si dobre volje, a sad već nešto ne valja?

NINA: Kad me već pitaš… Molim te – ako imaš bilo što protiv Marine onda to reci meni, a ne drugima okolo.

VESNA: Damire, čuješ ju? (Nini:) Ja protiv tvog društva?

NINA: Prolazila sam kroz hodnik dok si telefonirala. Da ti ponovim što si rekla o meni i Marini?

DAMIR: Nina ima pravo. (Nini, ublaženo:) Ali, to je mama – više onako…

VESNA: Joj, Nina – ja o Marini nemam nikakvo mišljenje. Osim o njenim roditeljima koji svojoj studentici kupe stan u Zagrebu!

NINA: Garsonjericu. Da ne troše na podstanarinu.

VESNA (ironično): Kuća u Čakovcu, kuća na moru, garsonjerica u Zagrebu. Otkud im?

NINA: Nepošteni su jer imaju novaca?! Osim toga, kad se Anica bogato uda, što ćeš o njoj misliti?

VESNA: Bože, pa – ona je naša Anica. Njena dobrota joj neće dati da digne nos kao neka tajkunska mala.

NINA: I ja je volim, sestrična mi je, sve pet, a kad ona i njen budući planiraju za vjenčanje pokazati sjaj od sto milijuna dolara onda to nije O.K. prema gostima koji kupuju u dućanima “Sve po deset kuna”!

VESNA: Ako se ljudi žele pokazati na taj dan, pa – kakvo je to zlo?

NINA: Dobro, samo da to ne bude da upiru prst u druge, koji nisu kao oni.

VESNA: Nitko neće upirati prst u tebe! E, jesi osjetljiva. To kaže i Anica.

NINA: Anica?! Dobro, u odnosu na nju – ja stvarno jesam. Pazi, nagovarala me “hodi sa mnom na kompjuterski tečaj”, a zna da nemam kompjuter!

VESNA (gledajući u Damira): A ni novce za tečaj.

NINA: I zašto onda da teta Željka meni plaća kad ga i onako nemam?

DAMIR (blago podrugljivo): Htjela je dobro, sine.

VESNA (Damiru): Htjela je svoju nesreću malo podijeliti s nama!

DAMIR: Što se miješa? Neka sama uživa u svojoj nesreći! I da je to neka nesreća, nego – obična saobraćajna nesreća! Što misliš! Nesreća je kad sam staviš na kocku…

VESNA: Njena nesreća je barem urodila odštetom, a čime će naša?

DAMIR: Mama, dosta više o tvojoj Željki, Anici i njihovom autu i ne znam čemu! Što su oni bolji od nas? Jer su se osigurali kod osiguravajućeg društva?! Sine, ti ćeš imati kompjuter, ja ti kažem! Ako se razljutim, već sutra ćeš ga dobiti! I to najbolji!

VESNA: Daj se smiri.

DAMIR: Čekaj, 2002. je godina, a moj sin nema kompjuter! Gdje toga ima?

VESNA: Smiri se, čuješ?!

DAMIR: I nama ću… Ne, sebi ću uplatiti životno osiguranje – pa me unovčite!

NINA: Tata…

DAMIR: Pitaj si Maricu, i najnormalniji se ubijaju, pa što ne bih i ja, ako je smrt od koristi?

VESNA: Ohladi se, čuješ.

DAMIR (Nini): Imat ćeš kompjuter i naći sto puta zgodnijeg i pametnijeg muža nego Anica! I nećeš raditi u mesnoj industriji svog svekra, nego gdje ti izabereš!

VESNA: Daj, polako, nedjelja je u jutro. (Mirnije:) Reci što ti treba da stavimo na popis.

NINA: Ne znam, žurim se. (Uzdahne.) Imate mi za kapučino?

VESNA: Čekaj. Damire, jesi ti vidio moj novčanik?

DAMIR: (Ustaje i odlazi do frižidera na kojemu stoji velika, veoma debela lisnica.) Tu je. (Drži lisnicu u ruci.)

VESNA: Nisi ga dirao?

DAMIR: Ja? Ja da prekapam po tuđim stvarima kao neki?

VESNA: Jesmo se dogovorili da u nedjelju nema prepirke?

NINA: Dajte…

DAMIR: Da ti ne misliš ići u crkvu?

VESNA: Hoću da mi bar neradni dan bude miran! Daj.

DAMIR: Na. Unutra imaš pol' kile papira.

VESNA (uzimajući lisnicu): Ti papiri su računi od Maestra. I to ja pokrivam, a ne ti sa svojom zaradom.

DAMIR: Da l' ti sebe čuješ? Mogla bi se javno natjecati u trpnji i muci! I osvojiti prvo mjesto, uz nagradu od jednog milijuna, bar.

VESNA: Nina, čuješ ti svog tatu?

NINA: Čujem. Dosta mi je 10 kuna.

VESNA: Evo, sunce.

DAMIR (vadi iz džepa novčanicu od 50 kuna ): I evo ti, pa tu dolje kupi tri piva kad se budeš vraćala.

NINA: Dobro. (Tišim glasom, ogorčeno:) Za kavu jedva, a za pivu ima. (Odlazi u predsoblje da odjene jaknu.)

VESNA: Otkud ti novac?

DAMIR: Palo s neba!

VESNA: Smijem išta pitati a da se ne bunite? Što je vama? Imate svoje živote, je li? Ti boga, svatko živi samo svoju individualnost!

NINA (vraćajući se): Znači, diskusija počinje. I da imate novaca, više ne bi znali normalno popiti kavu.

DAMIR (nervozno, Vesni): Gledaj… Ti samo preko starog Škvorca kupi što treba, a za plaćanje ne brini.

VESNA (Nini): Ti bi nas kritizirala? Ovako, s nogu, u prolazu?

NINA: Nije kritika, nego… Prestanite s nadmetanjem.

DAMIR (Vesni): Dobro ti je rekla. (Nina odlazi u hodnik po jaknu.)

VESNA: Ti se nadmećeš, kao da si ti žrtva!

NINA (vraćajući se): Mama, tata – idem…

VESNA (odmjerava Ninu): Pa kako si se to uredila? Daj se malo našminkaj.

DAMIR: Pusti je. Lijepa si ti meni, sine. (Vesni:) Ja ne kažem da sam žrtva…

NINA: ’Ajde, idem ja, bo-ok, bo-ok… (Odlazi.)

VESNA (dovikuje): I dođi na vrijeme, ide se kod bake na ručak. (Nakon pauze:) Kakvim mi se to tonom obraćaš? (Damir ustaje i odlazi.) Sad si uvrijeđen, a?


SLIKA 4.

1. prizor – VESNA, NINA

Vesna rasprema stol na kojem se, između ostalog nalazi prozirni fascikl s papirima. Dolazi Nina, otvara hladnjak i uzima mlijeko te natače u čašu.)

VESNA: Hoćeš malo sjesti?

NINA (sjeda): Sjela sam.

VESNA: Dužna sam ti reći. Tata... On lako sklapa poznanstva i – znaš… Među svim tim ljudima ima i čudaka koji znaju gdje stanuje i koji bi mogli doći.

NINA: Ne razumijem. (Zuri u prozirni plastični fascikl na stolu.)

VESNA: Danas ne znaš tko je kriminalac. Ili agresivac. Psihopat.

NINA: U redu. (Upire prstom u fascikl.) Gle ovo: Filozof, boksač teške kategorije, pobjednik na Olimpijadi? Pitagora. Tata se hoće prijaviti na kviz?

VESNA: Slušaš li ti mene?

NINA: Slušam te. E, što je ovo, što je ovo? Izreke! Čuj: “Nema boljeg načina da se ostane trezven i slobodan od briga nego da se bude lud“ – Michellangelo. A gle ovo: “Na društvo žena treba gledati kao na neugodan dio društvenog života i držati se što dalje od njih.“ Lav Nikolajevič Tolstoj. Tolstoj?

VESNA: (Makne fascikl ispred Nine.) Slušaš me?!

NINA: Slušam, nego...

VESNA: Ali izbjegavaš čuti istinu.

NINA: Kakvu istinu? Što da radim? Reci.

VESNA: Jednostavno: pazi, molim te, dok nas nema.

NINA: Pa nemam dvanaest godina!

VESNA: Ako se tebi što dogodi, to i mene boli.

NINA: A što bi ti? Da si nabavim tjelohranitelja? Jednog nabildanog i da je iz dobre kuće, je li? Gade mi se takvi. Uzorni! Koji osiguravaju stabilnost i život s minimum iznenađenja. Život u kojem se sve zna. Kako treba, što treba. Skrasiš me s takvim, i mirna si. Kao da si zatvorila teglu s krastavcima. A ja se unutra kiselim i samo gledam kroz staklo.

VESNA: Kakvi krastavci?! Ti budi s dečkom kakav tebi paše. Pa makar bio iz sorte koju tata ne voli.

NINA: Koje sorte...?


2. prizor – VESNA, NINA, DAMIR

(Ulazi Damir noseći usisač u ruci.)

DAMIR: Iz koje sorte?

VESNA: Iz koje sorte? Najprije si mrzio Srbe, a sad Hercegovce...

DAMIR: Pardon! (Spušta usisač.) To je već uvreda! U mojoj su kući mene odgajali kozmopolitski! Jer mi imamo porijekla od svakud. A rasist nisam ni u snu, to i tvoja Marica vrlo dobro i predobro zna. Nina, jesam ja rasist?

NINA: Pa... nisi.

DAMIR: Eto!

VESNA: Samo si znao ponavljati parole s televizije, kao svi.

DAMIR: Ja i parole?! Petar mi je bio najbolji prijatelj, dok nije otišao u Beograd.

NINA: Ma, gdje vi živite? U kojem vremenu? Danas ljude gnjave zbog drugih stvari.

VESNA: Znam na što ciljaš!

NINA: Na što?

VESNA: Na Aničinoj svadbi ćemo za tebe jedinu tražiti vegetarijanski meni!

DAMIR: Ma, ne dam se ja nervirati! (Uključuje usisavač u struju.)

NINA: Je li problem ako jedem samo prilog i salate?

VESNA: Samo još da počnu pričati da si sljedbenica neke sekte! Moraš biti drugačija, je li? Pa, zar ne možeš kao svi drugi? Makar jednu večer...?

NINA: Neću jesti meso i ti znaš zašto!

VESNA: Zbog Aničinog budućeg muža?

NINA: Ne, to je bila točka na “i“. To, kad me je odvela u pogon svog budućeg muža i svekra. Te krvave polovice koje peru šmrkovima, a krv ide u kanalizaciju… Ne, definitivno hvala.

DAMIR: Samo ti, sine, svoje meso prebaci meni u tanjur! Neka govore što hoće, ali nema ptice do prasice. A sada, mogu li početi? (Drži pst na prekidaču usisača.)

VESNA: Pusti klaonicu, moraš biti prihvaćena, a ne se stalno po nečemu izdvajati: neću ovo, neću ono. Ako ne surađujemo, za čas ostanemo sami.

NINA: Joj, daj, pusti me na miru!

DAMIR: Dobro, dosta filozofije! Tri-četiri! (Uključuje usisač i počinje čistiti. Nina i Vesna izlaze.)


3. prizor – DAMIR, potom muški gas

DAMIR (Damir starim usisavačem usisava sobu i pjevuši pjesmu“Queena” “We are the Champions”; pjesmu prekida povremenim obraćanjem usisaču): Dobar si mi ti bio, stari moj! Izdrži još jedno usisavanje i onda si voljno! Znaš, jednom ću ja usaugati hrpu Ruđera Boškovića, Marka Marulića, banova Jelačića… (Isključi usisivač:) Stari, a ovi što crnče za lovu, oni o njoj pojma nemaju! Pojma! Da ja sastavljam kviz na tv, ovako bih pitao: tko je na 200 kuna? Stjepan Radić. A zguza? Zgrada osječkog glavnog zapovjedništva iz 1726. I tako dalje. E, i pitao bih te koji hoće unovčiti pamet: “Znate li tko je umjetnik, dizajner naših novčanica?” Preko pola njih bi blejali. A novce moraš poznavati ako hoćeš da dođu k tebi.


(Prodorno zvono na vratima. Damir pali cigaretu. Zabrinut je. Ruke mu druhte. Zvono ponovno.)

DAMIR (na prstima odlazi u hodnik i gleda kroz špijunke): Tko je?

MUŠKI GLAS (off): Dostava robe iz “Max Tradea”.

DAMIR (otvara vrata, izlazi i pritvara ih. Iz offa se čuje, Damir, uz veliko olakšanje): Hvala. Tu da potpišem? U redu… Doviđenja. (Uvlači kutije u stan.) Joj, Pero, jesi me – da znaš! Već sam se uplašio. Ali, znam ja, ipak si ti džentlmen! To cijenim! Gospoda će podići kamate, ali glas ili ruku na dužnika – nikad! Mi se razumijemo. Prosti ljudi nemaju pojma o novcu. Nemaju pojma da je novac umjetničko djelo, i da je novac u krivim rukama kao biserje pred svinjama. (Sklanja usisač.) I zato se treba uskoro kulturno uzdići! A da dame ne znaju! (Pjeva:) “No time for losers, we are the champions, of the world”.


4. prizor – DAMIR, VESNA, NINA

(Vesna, Damir i Nina vuku kutije, a iz manjih vade stvari.)

VESNA: Stiglo?

DAMIR: Nisam htio sve otvarati bez vas.

VESNA: Ovo veliko, Nina, to je za tebe.

NINA: Što je to?

VESNA: Muzička linija.

NINA: Joooj, linija? Zašto mi nisi uzela kompjuter? Ili gojzerice, da imam za terensku nastavu?

VESNA: Jesam te pitala što hoćeš ili nisam..?! A ti... (Primi se za srce.) Damir, daj joj pomozi to odvući u sobu…

NINA: Joj, joj… (Odvlače kutiju s linijom u prostor iz scene, a Vesna odlazi do kredenca i uzima čašicu konjaka.)

DAMIR: Već si uzela “time out”? (Otvarajući kutiju u kojoj je vaza od murano stakla:) Ima pravo Marica, treba poraditi na kondiciji.

VESNA: Vrati tu vazu natrag!

DAMIR (dižući vazu u zrak): Ti boga, ovo je murano! Koliko to košta? Je li nam to baš trebalo?

VESNA: To je svadbeni poklon!

DAMIR: A, odlično onda! (Trlja ruke.) I to smo znači riješili. (Pogleda Vesnu:) Draga moja, pa ti si mi umorna. Ništa, mačak, odi se ti opusti, kupaonica je slobodna, ja ovo sredim, onda ti napravim papicu, pa ti lijepo odi leći. Može, mišiću?

VESNA: Da, moram, ne mogu… (Odlazi.)

5. prizor – DAMIR, NINA

DAMIR (rasprema stvari.): Hej Nina, odgovori dok nabrojim do tri: koji glumac igra glavnu ulogu i filmu “Tootsie”?

NINA: Pa… Dastin Hofman, koliko se sjećam.

DAMIR: Točno. A zašto te cure zovu “Ica“?

NINA: Ne zovu me cure nego jedna. I, zašto da ti kažem?

DAMIR: Mogla bi dobiti DVD player, kad ga ja dobijem.

NINA: Tata, na kvizu se psihički blokiraš. To je kao ispit. Zato ljudi ispadaju glupi, a kad bismo se mi javili, i mi bismo ispali glupi kao drugi.

DAMIR: Neee. Javljat ćemo se telefonski sine, na ove razne radijske i televizijske gluposti. Daj budimo tandem. Ti obradi zemljopis, novije filmove, bendove i to, a ja ću noviju povijest, sport i starije filmove, a? Što ja ne znam, znaš ti, i obrnuto.

NINA: Tata, a znaš li ti da ja za nekoliko dana imam novi ispit?

DAMIR: Ali, to je novac, sine. Stvari koje vrijede. A zabavljamo se. Čekaj…! (Iz jedne ladice uzima jedan CD.)

NINA: Nisam u tome.

DAMIR (pružajući joj CD): Ovaj tv kviz u pola sedam, tu su pitanja kao za kretene! Za čas od sto kuna dođeš do pitanja za 10 tisuća kuna.

NINA (uzimajući CD): Ali, svako peto pitanje ti bude takvo da odmah gubiš sve.

DAMIR: Zato predlažem: u pola sedam ja napravim sendviče i sokove, a ti pozoveš Gorana i društvo, i onda ćemo skupa. Dobit dijelimo.

NINA: Kakav Goran? Što je ovo?

DAMIR: Nije bitno: taj tvoj Goran, pa ta Marina, pa… cijelo društvo…

NINA: “Happy look“…?

DAMIR: Da imaš, za liniju. Voliš taj bend, ne?

NINA: Da, ali… Hvala, nisi trebao.

DAMIR: Onda, može kružok?

NINA: Kao da ne znam mamu i tebe, htjeli bi da ja tu dovedem nekog svog dečka. Ali to ne dolazi u obzir.

DAMIR: Važan je kviz. Razumiješ: kviz!

NINA: Tata… Nećemo se igrati kviza. Učim, zaboga! I žurim sada. Spremi ovo… (Daje mu CD.) Bok.

DAMIR (razočarano uzima CD): Bok.



SLIKA 5.

1. prizor – NINA, VESNA

Prodorno zvono na vratima. Zatim bučno kucanje. Nina i Vesna preplašene. Zamračenje.

2. prizor – NINA, VESNA

Vesna vrlo uzrujano rasprema čaše i bocu iz prethodnog prizora. Dolazi Nina, također uzrujana.

NINA: Mama, ja stvarno neću…

VESNA: Što? Je li on napao nas ili mi njega?! (Primi se za srce.)

NINA: Neću da završimo u crnoj kronici! Neću.

VESNA: Je li on mene odgurnuo s vrata i ušao? Reci. Reci što mi je govorio i kako mi je govorio?

NINA: A zašto?

VESNA (unosi joj se u lice): Tko je koga napao? Na čijoj si strani? Tko je koga napao? Hajde, izjasni se!

NINA (hladno i po malo podrugljivo): On je tebe napao, ako je napad što je ušao a da ga ti nisi pozvala unutra. To je.

VESNA: Jesam li ja njemu došla na vrata ili on meni? Na svome pragu imaš čak pravo na nužnu obranu!

NINA: Aha. Imaš. I zato si ti njega odgurnula.

VESNA: Opravdala bi nasilje na majku, na nas?!

NINA: On je bio neugodan, to stoji, daleko od toga… Da si mi rekla, mogla sam prodati liniju.

VESNA: A što da me je zgrabio kao što je prijetio? Ti bi mirno gledala? (Okrene joj leđa.) Moja kćer!

NINA (uzbuđeno i sve uzbuđenije): Da te je zgrabio kao što je prijetio, raspalila bih ga s nečim, s tavom, s kišobranom, zvala bih ljude u pomoć i policiju bih zvala… Ja bih ga tužila na sud, ja!, samo da te je dirnuo! Mama… (Počinje plakati.) Zašto si ljuta na mene, zašto mene optužuješ?

VESNA: Šuti! Prestani! Nemoj plakati! Nemoj… Milo, nemoj plakati… (Pokajnički joj prilazi i hoće ju pomilovati po kosi.) Oprosti…

NINA (grubo se izmaknuvši): Pusti me. Ma, pusti me.

VESNA: Nemoj se ljutiti, molim te. Izgubila sam živce.

NINA: Ne mogu više. Svašta bih mogla reći, svašta… Zato, idem ja. (Odlazi u predsoblje.)

VESNA: Kamo ćeš?

NINA (vraćajući se s torbicom preko ramena): Kod Marine.

VESNA: Zašto stalno kod Marine?

NINA: (Odlaže torbicu na stol, preko kupona.) Kod nje mi je dobro, eto. Mama… (Neodlučna je da li da je zagrli ili ne.)

VESNA: Ništa. Idi. I ja bih otišla da sam na tvome mjestu.

NINA: Ako ti baš treba, O.K., mogu i ostati.

VESNA: Idi.

NINA (približi se majci i zagrli je): Mama, ja… vidiš… meni je to previše.

VESNA (blago, potiskujući svoj jad i stid ): Idi.

NINA: Doći ću predvečer. (Uzima torbu i njome ruši kupone.) Bok. (Odlazi.)

VESNA: Bok. (Pogleda rasute kupone na podu. Sažalno uzdahne.) Moji kuponi! (Počne ih skupljati. Nakon pauze, kao da se ruga samoj sebi:) Ovo nam je Fiat punto.

Vesna uzima kupone i neodlučno hoda gledajući gdje da ih stavi. Na kraju ih stavlja u ladicu te nastavlja nervozno brisati stol.


3. prizor – VESNA, potom DAMIR

VESNA (uzrujano briše stol, a zatim pali cigaretu): Kasniš.

DAMIR (čednim glasom): Što je bilo? Je li Željka bila u viziti?

VESNA: On je bio. Prije pola sata!

DAMIR (naglo se uozbilji): Tko? (Bojažljivo:) Pero i ja smo se dogovorili da je moj dug stvar između mene i njega i da… Dao mi je časnu riječ.

VESNA: Pero, a? Nisi mu vratio, svinjo jedna?!

DAMIR (skrušeno): Čuj, ovaj…

VESNA: Peri nisi vratio?! ? Što kad nam on dođe na vrata? Kao Škvorc što je sad maloprije bio? Znači, imamo Peru, imamo Škvorca i… Koga još?

DAMIR: Ljubavi…

VESNA: Dosta mi je “ljubavi”! Kad nam banka preko suda zaprijeti ovrhom onda “ljubav” preko Željke sređuje vezu za odgodu i vraćanje na rate. Kad nam Škvorc dođe, “ljubav” guta govna! (Grubo karikira:) “Mi smo se dogovorili!”A kad “ljubav” moli za istinu, običnu besplatnu istinu – toga nema. Neću više moliti! Neću više gutati, prikrivati! Dosta je bilo! Ja ću se osramotiti, a ti ćeš sam snositi svoje račune!

DAMIR: Nemoj, daj mi priliku… Molim te… Ja tebe… Škvorc te napao?

VESNA (podrugljivo): Ne, nije! Došao me je izljubiti! (Mrtvački ozbiljno): Dužan si mi istinu o Peri.

DAMIR: Sve će biti u redu. Nisam mu vratio baš sve, ovaj… Trebalo mi je… Znaš, kad ti nekad preskočim neke stvari, to je – kako ne razumiješ? – iz poštovanja. (Vesna se hvata za srce.) Da se ne živciraš. Pero ima novaca kao blata. Jesi dobro? Sad ću ti ja… (Odlazi po bocu konjaka i čašu.)

VESNA (za sebe): Za koga sam se ja udala! S kim ja… Jadničak…

DAMIR (dolazeći): Polako, mila… (Damir natače.) Što taj jadnik od Škvorca glumi? Banku? Policiju? Utjerivača? Izvoli… (Daje joj čašicu.)

VESNA: Hoće za ratu odmah danas! (Ispija.)

DAMIR: Pizda. Pa nismo u filmu da skupiš novce u par sati. Jesi bolje, Veco?

VESNA: Dobro sam. Čuj, da ti nazoveš u Švicarsku?

DAMIR: Misliš da nisam? Stalno se javlja sekretarica. Tobože, stalno rade.

VESNA: Nezahvalnici.

DAMIR: Hm… A tvoj Tvrtko? Neka akontacija?

VESNA: Pastalno mi daje. Već sam mu dužna cijelu plaću.

DAMIR: Dobrotvor! Prije rata nije imao ni poštene cipele!

VESNA: Ti i cipele! Kako mi paše ovo… (Natače još jednu čašicu.)

DAMIR: Onda… Jedino, da ja probam nabaviti?

VESNA: Ako samo jednom, samo jednom odeš u igračnicu…!

DAMIR: Jesam ti se zakleo na mrtvu majku?

VESNA: Samo da znamo!

DAMIR: Od koga bih…? Preko “Oglasnika” uvijek daju zajmove.

VESNA: Ne, tih lešinara nam je bilo dosta!

DAMIR: A da prodamo bar onu vazu?

VESNA (ogorčeno se nasmije): A s čim bi onda na svadbu?

DAMIR: Ili, Nininu liniju?

VESNA: Molim?!?

DAMIR: Onda, čuj… (zaigrano): Ej, možda dobijemo Fiat punto, gdje su ti kuponi?

VESNA: Izvlačenje je tek za dva tjedna. A sada – Što ćemo s Škvorcom? Što ako nam navrate mrcine od njegova dva sina?

DAMIR: Da… Sjetit ću se nečega. Ljubavi, ne opterećuj se. Ti si najvažnija, lako ćemo za sve drugo. Vidi se da si umorna.

VESNA: Idem leći… Pitat ću mamu da nam uskoči.

DAMIR: U krajnjem slučaju. (Zagrli je.) Ljubavi, bit će novaca. Osjećam to.

VESNA (odlazeći): Nemoj me buditi…


4. prizor – DAMIR

DAMIR: Joj, (Stegne šake i pogleda u strop:) novci, gdje ste?! (Nakon male stanke:) Pa da mu ih nabijem u usta! (Stanka. Nervozno šetka, zatim uzima telefon.) E, Mario, bok... Damir. Čuj… Bi se mogli naći na kratko? Imam problem. Evo, da ti kažem odmah – mala mi je u bolnici. Čeka operaciju koljena, i već tri dana odgađaju. Znaš zašto? Doktor mi je danas dao mig. A ja budala, nisam se sjetio odmah! Tužio bih ga da mi nije kćer u pitanju. Jadna moja Nina… Da. Imaš bar 500 eura? Vratim ti odmah, čim… Nemaš? Ali, vratim ti za par dana… Dobro. Budem se snašao. Bok. (Poklapa slušalicu.) Mogu si misliti da ti nemaš! (Okreće veći niz brojeva.) E, Marko, bok… Dobro, zapravo grozno sam. Umrla mi je mama… Hvala. Čuj, iznenada. Jučer. Ujutro je još išla na plac, a na večer… (Uzdahne.) Svi smo zatečeni. Znaš kako je to, em si potresen, em odmah moraš sve platiti… Na putu si? Gdje? Kad se vraćaš? Aha… Dobro, ha - što možemo, moj Marko… Bok. (Spušta slušalicu.) Na putu! Koga bih mogao? Aha! Znam… (Izlazi.)



SLIKA 6.

1. prizor – NINA

NINA (javlja se na telefon): Da? Baka, ti si? Ma, dobro sam ja, učim… Mama je na poslu. A tata, nemam pojma… Ma, sve je u redu. Baka, čuj, ja ti to ne znam. Baka, pa ne mogu ti ja biti špijun… Razumijem ja, ali pričaj s mamom. OK U redu… Bok. (Odlazi do ormara i vadi kofer, otvara ga, zamišljeno gleda, pa ga zatvara i natrag vraća te izlazi.)

2. prizor – DAMIR I VESNA

Damir i Vesna ulaze u stan.

VESNA: Da te ja podižem iz kafića kad se vraćam s posla?

DAMIR: A ti ne ideš na kavu s Maricom? Sramotiš me pred ljudima! Koji mene cijene kao gospodina! Da, ja sam gospodin.

VESNA: Kojeg nije sram kad mu punica mora dizati kredit radi njegove gospoštine!

(Ulazi u sobu i preodijeva se.)

DAMIR: Beskamatni! Vlada štiti umirovljenike, mlade, invalide, nadarene, djecu, ptice, vukove i medvjede, ali za normalne ljude u pravim godinama – tu nema zaštite, nas treba zatući, kao da smo... pederi!

VESNA: Što si rekao?

DAMIR: Hoće nas istrijebiti. Jastrebovi, Tigrovi, Vukovi, Pantere, oni vladaju! I Gromovi, Munje, Bljeskovi, Oluje! Kad ćemo dočekati sunce u pizdu materinu? I onda ti… zvijer! Ne smijem odigrati jedno voće, odmah je kraj svijeta! “Odigrao si igru, svinjo!“

VESNA: Ti bez mene ne bi mogao živjeti! I Ameriku bi upropastio da ti je daju na tri dana!

DAMIR: Jer sam nesposoban? Parazit! Kućanski poslovi se ne boduju, ne? Da bar dobijem malo seksa kao prava domaćica, ali ne – ja sam nezaposlen, nisam muško. Hvala ti što me podnosiš.

VESNA: Oh, jadniče! Promijeni svoj položaj! Idi na cestu, demonstriraj!

DAMIR: Preko sindikata nezaposlenih, možda?

VESNA: Osnujte ga! Organizirajte neku paradu, pokažite muda! Najlakše je tapkati po automatu... Mrtva sam umorna.

DAMIR: Iscijedio te gazda? O tvom Tvrtku sam čuo svašta. Jednom će mafijaš završiti iza rešetaka, ja ti kažem.

VESNA: Ne grizi ruku koja nas hrani!

DAMIR: Hoćeš rastavu, možda? Što ne kažeš? Tu sam. Šutni me. Hit me, baby, hit me!

VESNA: S tobom se ne da razgovarati!

DAMIR: Sramotiš me pred ljudima... A tražiš da poštujem tog tvog Tvrtka? Ipak te prijavio na pola plaće... Čekaj da mu pokuca Europska unija na vrta! Bit će i toga. Kapitalizam pravi!

VESNA: Šuti! I odi povraćati!

DAMIR: Ja nisam pijan!

VESNA: Izvoli u zahod, odspavaj sat vremena, a onda ćemo razgovarati.

DAMIR: Kad si mi rekla “izvoli“, to je drugo. (Podrigne.) Volim pristojnost. Važi. (Zagrli Vesnu.) Najprije zahod, a onda komunikacija.

VESNA: Hajde. (Pridržava ga.) Za sat i pol da si trijezan. Jer idemo kod Škvorca zamoliti ga da nas pričeka par dana za ratu, dok staroj ne legne kredit.

DAMIR: Može! Znaš me. Imam gard.  Ponos. Ali sam uvijek za kompromis. (Izlaze.)

3. prizor – NINA, potom DAMIR

(Nina odlazi do telefona i ukucava devet znamenki.)

NINA: Bok. Ja sam. (Uzima telefon i odlazi s njim u sobu. Kad je u sobi, u kuhinju ulazi Damir na stol stavlja šareni papir i mašnu, otvara frižider, uzima jogurt. Dok Nina priča on mućka jogurt otvara ga, ispija, te zaigranom kretnjom baca ambalažu u smeće, kao da gađa koš.) Gdje si? U biblioteci? A s kim? S Ksenijom? Ne, nisam ljubomorna. Ali nemoj poslije ići s njom na kavu!... Dobro, malo jesam. Kakvo spremanje? Čekaj da mi prođe gnjavaža. Ali, lako za to. Ako opet padnem na “Šumskim nametnicima”, napravit ću harakiri. A oni neće primijetiti. Nemoj… Nešto će smisliti moje bubice u glavi. Zajedno s tvojim leptirima. Je… I dalje tražim posao. Želim, ali… Nekad mislim: idem, ali kad vidim u kojem su filmu, ne mogu. A dok ne prođe ta svadba, nikako. Onda dolazim. Nemoj me, jer ću se sad spakirati i krenuti. Da… Ti radiš palačinke, a ja perem suđe… Ma, krevet nećemo pospremati. Hej, ne čuje te valjda Ksenija? Što? I ja tebe. Puno. Puno, puno. Neću se predomisliti, što ti je? Kad ti kažem. A nemoj ni ti, slučajno. Dobro…

DAMIR (poviruje u sobu, maše Nini): Bok.

NINA (odmahujući ocu, Marini): U redu. Vidimo se. (Tiše:) Pusa. (Izlazi.)


4. prizor – DAMIR

DAMIR (u telefon): Jura, bok. Damir je. Kako ide? Aha… (Govori sve uzrujanije.) Neću dolaziti. U tu igračnicu, više nikad! Osoblje je palo ispod svakog nivoa. Koje je to sad pravilo da ne smiješ kibicirati? Da odigraš i odmah “marš van”, pa gdje toga ima? Mene će oni izbacivati? Hej?! Mene?! A kamatare kao što je Pero, njih puštaju! Čuj, imam jednu molbu. Slušaj me. Ovaj… Reci Peri da me nema u Zagrebu, da sam otišao u Švicarsku radi posla. Može? Radi dobrog posla. A? Ja ti se revanširam. Može? Hvala ti. Bok. (Spušta slušalicu. Izlazi.)


SLIKA 7.

1. prizor – VESNA, MARICA

Vesna sjedi u blagavaonici za stolom kraj hrpe računa i tipka u kalkulator. Računi leže na šarenom papiru pokraj kojih je mašna. Zvono na vratima. Vesna odlazi otvoriti. Ulazi Marica sportski odjevena.

VESNA: Bok Marice, uđi…

MARICA: Bok. Jesam uranila?

VESNA: Ma, ne draga moja, nego ja… Dođi… (Koračaju.) Tu zbrajam račune…

MARICA (pogleda na papire na stolu): Gdje su tvoji?

VESNA (pokaže prstom prema Nininoj sobi): Princeza mi uči. A Damir… Na dogovoru za posao. Može filter-kava?

MARICA: Može.

VESNA: E, baš će biti za dvije šalice. (Uključuje aparat.) A ako on nađe dva ulagača – tu sam najtanja. (Prijeđe prstom preko vrata.) A veli mi da si se ti opekla. Zašto si mu išta govorila?

MARICA: Navratila sam – i popričali smo. (U šali:) Nisam ga dirala!

VESNA (u šali): Hoćeš da ti ga posudim? Beskamatno.

MARICA: Da si mi ga posudila onda, možda ne bih zaglavila s Harunom.

VESNA: Ne, stvarno – što je bilo?

MARICA: Uskočila jednoj kao žirant i sad već treći mjesec otplaćujem njen kredit.

VESNA: Treći mjesec? Kome?!

MARIJA: Jedna. Brigita. Ne znaš ju. Imale smo istog udvarača, jednog pjesnika. Joj, kad se samo sjetim! (Prima se za glavu.)

VESNA: Što ćeš poduzeti?

MARICA: Ne znam. Nemam moć ni nad njom, a ni nad Harunom.

VESNA (potapše je po ruci): Ali Harun ima moć! Tko bi rekao da će postati svjetski stručnjak za naftu? Kako je ono s predavanja jurio u menzu, pa u dom, pa u grad! A govorio je hrvatski, svaka mu čast!

MARICA: Zahvaljujući profesorici! (Desnom rukom tupka u grudi.)

VESNA: I zato ti on sad šalje dolare.

MARICA: To i Brigita misli. A on ne stigne ispisati ček! A kamo li da dođe obići kćer i grad u kojem je studirao! Tobože, silno pati za malom, jako je nesretan što su toliko razdvojeni, nosi sa sobom njenu sliku… Htio bi da mu Marijana ode u posjete! Ja bih ju pustila, ali tko mi može garantirati da će sve biti u redu? Marijanin temperament i ona sredina tamo, to ne bi bio idealn spoj. A Harun nema inteligencije da to shvati. Nekad je po tom pitanju bilo drukčije, cijeli svijet je slobodnije disao, ne znam…

VESNA: Evo, kava… (Natače u šalice.) I tako, ti već treći mjesec otplaćuješ.

MARICA: Htjela sam pomoći… A Damir, baš ništa?

VESNA: Ne diraj me u srce. Stara, jesi za jedan konjak?

MARICA: Ne pijem, ali – može.

VESNA: Ni ja. (Ustaje i odlazi do kredenca i otvara ormarić.) Ali čašica-dvije je izvrsno za cirkulaciju….

MARICA: Je li ti to Nina?

VESNA (odljepljuje sliku s vrata): Pa, sjećaš se ove slike?

MARICA: Da, sad se sjećam.

VESNA: (Ponosno:) Pogledaj je! Iz kalendara za 1989. godinu!

MARICA: Da, da. Sad se sjećam.

VESNA: Samo da nam natočim… (Natačići:) Imala je sedam godina. Je li kako je slatka? (Tepajući:) Kako mi sjedi na pravom koncertnom klaviru, u pravom fraku! Simpatično, a? A tu je čokolada.

MARICA: Kako je to lijepo sve Damir organizirao! Znao je on! Živjela!

VESNA: Živjela! Takvog kao on nije bilo u marketingu.

MARICA: Njegov marketing je bio šarm. Čovjek je bio zgodan, neposredan, privlačan, da mu je moralo ići sve od ruke.

VESNA: Dok nije došlo do kolapsa.

MARICA: E, šteta što se nije snašao. Hej, a zašto se Nina ne poveže s Marijanom dok joj još nije kasno? Nina ima takve noge i bokove da bi preksutra mogla završiti u Parizu ili Milanu.

VESNA: Misliš?

MARICA: Pa i ti si nekad bila isto tako zgodna. Daj je pogledaj bolje. Lice joj je kao kod Boticcelijeve Venere. Grijeh je na takvu ljepotu ne zaraditi honorar.

VESNA: Ali kad ona neće.

MARICA: Ma, Nina ti je srce… Moja Marijana: sada ostavlja jednog dečka, pa je taj zove, gnjavi, plače, onda se to riješi, pa sve ispočetka…

VESNA: Moju Ninu je zadnji nazivao u četvrtom gimnazije. Darko! Darko pjegavko, tako sam ga ja zvala. Lice u pjegama, a kosa žuta, žuta. Drag je bio, ma – kao curica. Hajmo mi popiti još malo, ha?!

MARICA: Ne bih smjela.

VESNA: I taj Ninin žućko je tu je bio, mislim – tri-četiri puta. I ne znam jesam ja njemu što krivo rekla, ali uglavnom – odonda – ona sve intimne stvari drži u tajnosti.

MARICA: (Uzimma bocu pa natače Vesni i sebi.) Ja bih porazgovarala s njom. (Ustane.) Gledaj, to nije teško. Gore glava i ramena. I ideš. Ovako. (Demonstrira manekensko hodanje.)

VESNA: Ne želi se cura eksponirati!

MARICA Nogu pred nogu. Step by step.

VESNA: A događa se svašta, jesi čitala?

MARICA (natrag sjeda:) Istina. Ima i toga, tko hoće. Eskort će već sutra biti legalni posao.

VESNA: Kao nas dvije, sjećaš se, kad smo na Velesajmu htjele biti hostese?

MARICA: Kako smo pale na prijemnom! (Smije se.) Joj… Koliko nam je trebalo da odgonetnemo što znači… “u potpunosti zadovoljan klijent“.

VESNA: Joj, nema Velesajma da se ja toga ne sjetim! (Otpije:) Vele: sajam. (Smije se.)

MARICA: Šalu na stranu… Rekla sam, Marijana, pripazi! I u poslu i u ljubavi. Otvori srce, ali ne iskopčavaj mozak.

VESNA: Imaš pravo, ali…

MARICA: Znamo, ti si uvijek vjerovala u ljubav i brak.

VESNA: Ma, nije to, nego mislila sam – Damir će biti u redu čovjek. (Pije.)

Telefon.

VESNA: Čekaj malo… (Diže slušalicu. U tom trenutku Marica naziva na mobitel.) Da, mama? Dobro sam.

MARICA (istodobno s Vesnom): Marijana, je li sve u redu?

VESNA: Kako si ti…? Ma… Kakav pijani milijunaš, mama? Ne posuđujem.

MARICA: Čuvaj se. I da se ne prehladiš…

VESNA: Ti više nećeš ništa vraćati, ja ću se pobrinuti.

MARICA: Dobro. Bok.

VESNA: Ne mogu sad razgovarati, imam gošću. Dobro, čujemo se. (Spušta slušalicu. Uz uzdah.) Sve si shvatila.

MARICA: Je.

VESNA: Joj, što nisam bubreg prodala! Joj, vražji susjed! Pa, pričala sam ti neki dan na kavi. Hoće sve u dan! Sve u lipu!

MARICA: Možda se čovjek boji...

VESNA: Vraga! Takva narav. Gledaj – pa, ni država ne vraća na vrijeme. Hrvatska je dužna, koliko ono vele? Duplo više nego nekad Jugoslavija.

MARICA: A tvoja mama?

VESNA: Dala mi nešto od penzije i podigla kredit, i tako, znaš kako je to kad starih ljudi – kad im strahovi počnu preuveličavati i… – evo.

MARICA: Koliko trošite mjesečno?

VESNA: Otkud da znam? Čuj, trebalo je Nini platiti fakultet, a čime? I sad – zove me i proganja i ispituje. A novčanik – to je intimna zona. Ne znam… Tako mi pokvari raspoloženje, evo – a taman se lijepo opustim s tobom…

MARICA: A što ako mi slučajno postanemo kao naše mame?

VESNA: Nikad! Joj, imaš takvih mama koji će psihički slomiti dijete, samo da bude po njenom. Užasavam se takve “brižnosti“.



2. prizor – NINA, MARICA, NINA

NINA (ulazi): Mama… Dobra večer teta Marica…

MARICA: O, zdravo milo, kako si?

NINA: Tako, dobro, učim. A vi? Kako je Marijana?

MARICA: Odlično, jesi ju vidjela na reklami za sjajilo za sune?

NINA: Jesam.

VESNA: Krasna je. Usne su joj tako pune i pravilne, a još uz ono svjetlo...

NINA: Baš je posebna.

VESNA: Pozovi nekad Marijanu da izađete skupa.

NINA: Hoću, kad odradim ove moje ispite. Da me oslobode plaćanja.

MARICA: Jesmo ti mi glasne?

NINA: Ma, ne. Nego sam ogladnjela malo. Mama, ima što za jesti?

VESNA (s nelagodom): Normalno da ima. Kupila sam kruh, a u frižideru imaš jogurt.

NINA: Nema jogurta, mama, već sam gledala…

VESNA: Ima! Oprosti Marica…

MARICA: Nema problema.

NINA: Pa nema.

VESNA: Pokazat ću ti. (Otvara vrata hladnjaka.)

NINA: Eto. Je li ti tu negdje vidiš jogurt?

VESNA: Stvarno… Uzmi, imaš margarina i… Eto ti, tu imaš sok.

NINA: Hvala.

VESNA (kroz zube): O, jebo mu pas mater… Pa, jesam mu rekla da ne jede tvoj jogurt! Oprosti, Marice…

MARICA: Ma, u redu…

VESNA: Izvini na čas… (Prelaze u sobu. A Marica potom ustaje i odlazi iza scene, u toalet.)

3. prizor – NINA, VESNA

VESNA: Pa dobro… (Kroz zube:) Moraš raditi scenu zbog jednog pišljivog jogurta?

NINA: Jednog jogurta?! Ja stvarno ne znam zašto ja moram ispaštati.

VESNA: Kako ti ispaštaš?

NINA: Prvo: baka nas non-stop zove.

VESNA: Preskoči baku, ona je moja briga. Kako ti ispaštaš?

NINA: Lijepo. Je li pijem?

VESNA: Tiše!

NINA (spusti glas): Ne pijem. Je li pušim? Ne. Je li pijem sokove? Ne. Ja pijem vodu. Razumiješ? Ne jedem meso, mama…

VESNA: Dobro, to je tvoj izbor ako si vegetarijanka.

NINA: Ma, hoću ti reći… (Podigne glas:) Da ja najmanje trošim u cijelom Zagrebu!

VESNA: Što se dereš? Hoćeš viknuti koliko košta studij?

NINA (tiše, tužeći se): Pazi, ništa dodatno ne tražim. Učim po cijele dane da se iskupim što mi je falio jedan jedini bod za besplatno studiranje!

VESNA: A da si učila za prijemni umjesto što si se svađala i mirila sa Darkom?

NINA: Opet ti!

VESNA: Sad nas Darko lijepo košta!

NINA: I zato za mene nema jednog jogurta. A čega ima? Uvrede za tatu.

VESNA: Pa zbog tate nemaš jogurta!

NINA: Viči, neka svi čuju da je on za sve kriv.

VESNA: Da. A najveća mu je krivnja što odbija svaku krivnju! To je sad u modi.

NINA: Da znaš, naći ću ja posao!

VESNA (priprjećujući joj prstom): Jesmo rekli – nikakav posao prije diplome!

NINA: Onda mi barem osiguraj jogurt!

VESNA: Da pitam tetu Maricu da ti posudi za pizzu? (Čuje se prigušeno puštanje vode iz vodokotlića.)

NINA: Ne. U sobi imam čokoladu. Od Marine. A sad, molim te, pusti me da idem učiti. Dopuštaš mi to pravo?

VESNA: Pa hajde, izvoli – zar ti branim?

NINA: To mi ne braniš.


4. prizor –VESNA, MARICA

MARICA (vraća se iz wc-a..): Jeste se zakačile?

VESNA: Uhhh… (Otpuhuje.) Prijeti da će se zaposliti!

MARICA: Pa?

VESNA: Koliko njih je počelo raditi i – doviđenja studij. Gdje si bila – nigdje. Što si radila – ništa.

MARICA: Ali, leteći honorarni posao?

VESNA: Tako je i moja Željka mislila: samo preko ljeta… No, hoćemo još jednu čašicu?

MARICA: Ja ne, hvala.

VESNA: Ja moram. (Natače.) Zbog moje prgave curice! Znam je u dušu. Pravi se odrasla!

MARICA: Prgave su obje. I zato je dobro da nisu dečki nego cure.

VESNA: A?

MARICA: Lako se Marijani s policijom, ali skinheadsi bi joj pokazali!

VESNA (s grčem na licu): Ovi što tuku po cesti?

MARICA: Napali su i sina onog veleposlanika. (Dok govori ne primjećuje bolan grč na Vesninom licu.) I zato ja njoj kažem: pazi… (Iznenađeno:) Što ti je?!

VESNA: Uh, ništa… Proći će…

MARICA (skače sa stolice): Vesna, daj…

VESNA: Srce.

MARICA: Da zovemo hitnu?

VESNA: Ne.

MARICA: Ninu?

VESNA: Ne, proći će.

MARICA: Imaš tablete?

VESNA: Nemam.

MARICA: Daj onda još konjaka. (Natače.) Na eks, daj.

VESNA: (Pije.) U redu…

MARICA: Bez uzrujavanja, dušo. Polako… Bolje?

VESNA: Je.

MARICA: Diši, mila, diši…

VESNA: Aha. (Duboko diše.)

MARICA (nježno i zabrinuto): Idemo sad malo u krevet?

VESNA: Neću.

MARICA: Samo se malo opružiti. Daj. (Ustaje i pruža joj ruku da se prihvati.)

VESNA: Već prolazi… (Ipak ustaje i prima Maricu pod ruku pa odlaze u sobu.) Život prolazi.

MARICA (dok koračaju do kreveta u sobi): Vodi li te Damir ovako?

VESNA: Aha. (Sjeda na krevet.)

MARICA: Molim te, otiđi specijalistu.

VESNA: Uh… izgubila sam uputnicu, a ne daju drugu. K vragu njihove uputnice!

MARICA: Psuj ako ti je od tog lakše, samo psuj draga…

VESNA: Jebeš psovanje.

MARICA: Opusti se. Onda zatraži novu uputnicu. Moraju ti je dati.

VESNA: Socijalno štedi. Jebem ti socijalnu državu!

MARICA: Lezi… (Dok Vesna liježe:) Taa-ko… I disati. (Sjeda kraj nje i otkopčava joj košulju.) Malo zraka. Neka ti dah ide iz trbuha. (Stavlja joj dlan na trbuh.) Od tu. Tako. Joj, kako si utegnuta! (Otkopčava joj suknju.) A onda, dobar kardiolog, dobre tablete i bit ćeš kao ptičica.

VESNA: Uh… Već letim.

MARICA: Diši, duboko, duboko. Ta-a-ako. Da osjetiš struju od tu, donjeg trbuha po sve do ključnih kostiju. Išla sam ja na jogu pa znam.

VESNA: U pičku materinu…

MARICA: Samo psuj, samo diši… Da ti nešto pjevam? I da te izmasiram?

VESNA: U pičku materinu – svi mi traže neka prava i daju packe, a ja…

MARICA (tepajući): Kako sam ja romantična mamica! (Počinje pjevati neku nježnu pjesmu, a nakon nekog vremena je počinje i masirati.) Kako je ono išlo: “Vesna, Vesna, cipela ti tijesna, a čarapa uska, ti si Vesna guska!”

VESNA (reagirajući na masažu): Tu, tu, uh…

MARICA: Jesam svojoj Vesni našla prave točke za stimulaciju?

VESNA: Da, pička im materina svima njima sebičnima.

MARICA: Ma, otjeraj ih u kurac. (U šali:) I zamisli da te masira neki zgodni komad.

VESNA: Ha?

MARICA: Neki glumac. Znaš kako smo maštale nekad?

VESNA: Pa, na primjer Mickey Rourke iz “Devet i pol tjedana”?

MARICA: Može, ali nije moj tip…

VESNA: Zapravo, ni moj. Čekaj… Koji bi bio moj tip muškarca? Onaj maneken što reklamira omekšivač za rublje? Ha-ha-ha… A ona, balavica mi tu pravi scene!

MARICA: Po-laaa-ko… Mlada je, ne razmišlja.

VESNA (u šali): Tješi me, tješi.

MARICA: Sviđa ti se Michael Douglas?

VESNA: Pa, mogao bi proći. Ali, ljubavi, on ima svoju Zetu Jones.

MARICA: Briga te, u mašti ga eksploatiraš koliko hoćeš!

VESNA: Sjećaš se ti onog mog Miše s prve godine? (Pridigne se, ali ju Marica vrati u stari položaj.) Prije nego što sam počela s Damirom?

MARICA: Da. On ima malo na Michaela Douglasa.

VESNA: Tek nedavno doznam da je poginuo.

MARICA: U ratu? (Prestaje s masiranjem.)

VESNA: Da, u Bosni.

MARICA (tužno): Ma nemoj?

VESNA: Da.

MARICA (nakon pauze): Mišo… šteta. Kako se ono prezivao?

VESNA: Sva sreća da se Damir izvukao, da nije išao u rat. Što si stala?

MARICA: Da, jebi ga. (Nastavlja s masiranjem.) A da je preživio, možda bi se danas sam ubio. Takvih slučajeva imam dosta.

VESNA: E, Mišo! Ostavio je dvoje djece.

MARICA: A, što ćeš… Netko će im pomoći, moramo si pomagati.

VESNA: Marić se prezivao. Da, što možemo? (Zadovoljno:) Mmmmm… Baš je dobro…

MARICA: Imaš ti čvrstu stražnjicu!

VESNA: Kad ne peglam stolicu na poslu kao ti! Što si usporila, daj malo brže, i s noktima onako…

MARICA: Ovako?

VESNA (zadovoljno): Aha…

MARICA: Vidiš! Masaža ti stimulira protok… U sebi imaš dvije vrste energije – mušku i žensku, i one moraju ravnopravno kružiti.

VESNA: Stara, hvala ti! (U šali:) Koliko sam dužna?

MARICA: Vraćaš u naturi draga, kad meni zatreba.

VESNA (polako ustaje): Vrijedi.

MARICA: Pa, ostani u krevetu. Hoćeš se skinuti, a ja da te ušuškam? Ili da se fino otuširaš, voda revitalizira…?

VESNA: Samo kad bi ti ostala sa mnom, pa da se ovako zafrkavamo cijelu noć.

MARICA: To klinci zovu “pidžama tulum”.

VESNA: (Zakopčava se. U šali:) Da ja zbrišem jednu noć k tebi, A? Pidžama obavezna? (Izlaze iz sobe.)

MARICA: Pa, ako ti baš zagusti.

VESNA: Hoćemo sad jednu zajedno?

MARICA: Hajde, kad si navalila. (Natače.) Živjela!

VESNA: Živjela! (Pije.) Za vitku liniju i debeo novčanik!

MARICA: I za malo dobrog seksa!

VESNA: Znaš, ja s Damirom to ne radim.

MARICA: Zašto? Jesi mu postala mama?

VESNA: Ne-e-e… Pokušavam ga time kazniti. Ali, metoda baš ne pomaže…

MARICA: A ljubavnik kao metoda?

VESNA: Nemam energije ni za ovu kuću! Joj, ova situacija me ubija.

MARICA: Ubit ćemo se mi s ovim tvojim konjakom! Čekaj… (Popravlja joj kosu.) Sva si se raščupala. A da promijeniš frizuru?

VESNA: Hoću. Nekad sam ja imala kosu kao Nina, pa znaš.

MARICA: Zašto se ti ne središ, pa - u društvo? ( Uzima šareni papir sa stola.)

VESNA: Ako me ti povedeš.

MARICA: Da ti zapakiram vazu?

VESNA: Hoćeš eskivirati?(Pokretom ruke imitira prinošenje čašice ustima.) Ako ti se da.

MARICA: Jesi me pročitala! (Razmata papir i uzima kutiju s vazom pa je počinje zamatati. Dok Vesna ustaje i donosi joj škarice i selotejp:) Što smo ono pričale?

VESNA: Društvo. A o čemu da pričam s ljudima? O političarima, lopovima, zločincima?

MARICA: Pa – o Europi, globalizmu, terorizmu i ekologiji. Soji, gljivama i mlijeku.

VESNA: I o jogurtu. Nina, ta mala misli… Ma, tko je ona?

MARICA: Pstttt… (Prstom pokazuje prema Nininoj sobi, pa prst stavlja na usta.)

VESNA (tiše): Moja mala misli – jogurt joj kupuje gospođa drvni inženjer kojoj se obraćaju s “Gospođo Perić”! A meni moj Tvrtko: (Karikira seljački govor:) “Vesna, dođi amo!”

MARICA (prihvaćajući igru karikiranja, potapše se po nozi, kao dreser pasa): “Vesna, noga!”

VESNA: “Neću ja plaćat radnike da mi puše po zahodu!”, tako on. To bi Nina trebala čuti!

MARICA (šaleći se): Pušiš mu u zahodu?! (Smije se.)

VESNA: Među nama – pušim mu cijelo radno vrijeme. A ona živi u kuli bjelokosnoj! A ja sam u Haagu, ha-ha, život mi je zatvor i bijeda, da, da, a nikoga nisam takla-makla.

MARICA: Vrijeme je da nekoga izdrpaš. Ja ću te povesti. Damiru reci – idemo na muzičke večeri… Najprije muzika, a onda “muzika“!

VESNA: Ti si ugrožena, znaš.

MARICA: U-gro- žena.

VESNA: A bolje ti biti žena u gro, nego u-grob-žena.

MARICA: Bolje grob, nego rob.

VESNA: Ne, ja govorim ozbiljno. U ratu smo Damir i ja imali izbjeglice. (Pokaže prema sobi:) Tu su spavali, po madracima. Sve smo im davali, sve. Ptičjeg mlijeka, svega.

MARICA: (Zapljeska.) Hej, probudi se, te priče su ti kurac od ovce – 2002. je godina!

VESNA: I dokumente smo im sredili, razumiješ? (Trlja kažiprst i palac.) A oni, gospoda iz Švicarske, niti da nazovu! Čekaj! A možda su oni njemu poslali a da ja ne znam?!

MARICA (šaleći se): Halo, prijeđi na viceve. Ili na stihove, kako bi rekla Brigita.

VESNA: (Natače Marici u čašicu.) Znaš… (Smije se.) Taj moj Tvrtko… Kad je dobre volje govori da ga zovu Tvrtko Kamen...

MARICA: Ima li pokrića?

VESNA: On je za mene “Gospodin Ukor“. Tako ga zovem iza leđa… Taj naš “Dom drva” ti je, u stvari, čista komedija.

MARICA: To je pristup, curo! (Diže čašicu.) Živjela!

VESNA: Slušaj, kad mi mušterija kaže mjeru, ja pitam: “Molim?”, (Nakrivi glavu.) “Hoćete ponoviti?”

MARICA: Mjeru! Misliš – debljina, dužina? (Marica se smije.)

VESNA: Ne govore mi intimne mjere nego… Uglavnom, ovaj – gdje sam stala…? Kad ja kažem: “Hoćete ponoviti?”, čovjek misli, ova je nagluha. Jer, ako krivo pribilježim mjere, pa mušterija neće robu – zna se tko to plaća! Ja! Ja plaćam ako je samo malo tanje ili malo, malo kraće! Ozbiljno. Škart se ne prizna!

MARICA: Samo prave mjere!

VESNA: Vidiš ove bore? (Pokazuje između očiju.) To ti je od pažnje. Pazim u dlaku. U milimetar. Ovako. (Škilji u stol.) Precizna sam kao vi u Zavodu za statistiku.

MARICA: Ali, otkad obrađujem samoubojstva, počela sam ljude gledati kao na kandidate za… (Uperi kažiprst i srednjak u sljepoočnicu imitirajući pištolj.) Phhh!

VESNA: A ja? Je l ti ja ličim na kandidatkinju?

MARICA: Zgodna si, ali ne ulaziš ni u uži izbor. (Smije se.) Ti svojim kukanjem – ubijaš one oko tebe.

VESNA: Jesi zločesta! Ja se ubijam kod gazde. I reći ću Nini istinu, ako se razljutim.

MARICA: To! Ne uništavati lažima vitalnu energiju! Ne provoditi tiho samoubojstvo! Takvi tihi slučajevi ne završavaju na mome stolu.

VESNA: Nego direktno u frižider? A onda – kud koji.

MARICA: Ti bi lentu samoubojice? Na glavi vijenac, a ona crna trka (rukom pokazuje po tijelu) ti pada dolje. A na njoj zlatnim slovima: “Madamme morte”

VESNA: Miss smrti! Znaš kako ti one defiliraju? (Ustane i patetično korača.)

MARICA: A tko plješće?

VESNA: Ne znam. Samo da se zna: od normalnih samoubojica drugi nemaju koristi, a od mog samo-stalnog-ubojstva žive moji naj-naj-najdraži! I moj naj-najmiliji kapitalist koji mojom zaradom, za dom!, mazi i podmazuje drage, slatke inspektore!

MARICA: Maco, previše si se uozbiljila, daj malo… (Završivši pakiranje:) Evo!

VESNA: E, hvala ti. (Poljubi je.)

MARICA: Ništa, čas posla. (Nakon pauze.) Čuj… (dlanom preklopi Vesninu ruku): A da se rastaneš? To nije operacija, ne boli jako.

VESNA: Pa da odem majci u zagrljaj?! Hvala lijepa! Trpim zbog Nine.

MARICA: Ne biraš između majke i kćeri, nego, ovaj, slobodu.

VESNA: Za “muzičke večeri“? Hvala ti, ali… Gdje sam, tu sam, u kurcu sam.

MARICA: A kako ćeš svršiti, a?

VESNA: Daj da još jednu… (Natače.)

MARICA: Alkohol nije neki lijek.

VESNA (u šali): Da, mama. Čuj, bi li mi mogla posuditi Nini za haljinu i cipele? Nakon pomoći koju mi je dala sestra nema smisla da joj se pojavimo u…

MARICA: Hej, o čemu ti ja cijelo cjelcato vrijeme pričam? Kurva Harun četiri mjeseca ne šalje alimentaciju! Četiri mjeseca! Marijani duguju iz agencije! A ona moja Brigita – uzela si mog nesuđenog partnera i još na to – novac za odražavanje istog tog partnera…

VESNA: Da, točno! Oprosti…

MARICA: Žena mi uzela mjeru! (Zaplače.) Svog pjesnika sam joj ustupila da joj piše pjesme, ali novac…

VESNA: Oprosti, smetnula sam to. Ne valja piti, u pravu si. (Vesna priđe Marici i zagrli je.)

MARICA (prigušeno jecajući): A tako je ljubazna bila, išle smo skupa na pilates. Tako je draga bila na onoj lopti. I poslije kad smo s biciklima išli u Samobor… Gledala me u oči i lagala. A znaš, tako je slatko govorila, da ti dođe da joj daš cijeli svijet.. I onda…

VESNA: (Odvaja se od Marice i uzima čašicu.) Zašto je štediš? Reci: “Ta Brigita je obična gadura…” (Pije.)

MARICA (prestavši plakati): Htjela sam joj pomoći, jer… Njen pjesnik ne zarađuje, samo piše i vozi bicikl – kultura je to, bijeda… Jao, bavim se smrtima, a ne poznajem život!

VESNA: Ljudi umjesto savjesti imaju govno u duši.

MARICA: Zadirkuju me, i za pjesnika i za njegovu muzu, savjetuju… A što će mi riječi? Znaš, kad mi je teško, ja odem pa si nešto kupim. A sad… Ni pred izlog ne smijem.

VESNA: Koliko ti skidaju?

MARICA: Ne pitaj. Skoro pola plaće. A nije mi čak do novaca, djeteta mi.

VESNA: Hej, dušo, kako ti ne bi bilo do tvog vlastitog novca?

MARICA: Joj.. (Gleda na sat.) Jao! Pretjerale smo, sad će ti i Damir doći…

VESNA: Nema veze, ja sam tu glavna. Možemo plakati, nije to sramota…

MARICA: Ne želim plakati. I, moram polako ići.

VESNA: Ja želim. U pizdu strininu, željela bih plakati zbog sudbine nesretnika oko nas, u zemlji i u svijetu… A vidiš ti… Nevolja te tjera da gledaš svoja posla. (Zagrli Maricu.) Kako je to grozno, točno vidiš – nema u tebi humanosti, nema.

MARICA: Ne brini. (Izvlači se iz zagrljaja i tapše je po ramenu.) Znam ja da si ti humana, ali tko stigne biti čovjekoljubac? Toliko je stvari… A sad – moram ići.

VESNA: Čekaj! Pola plaće ti skidaju! Naš Škovrc bi nam za toliki dug svima odrubio glave. Meni prvoj, pa Damiru, a onda i Nini. Crijeva bi nam prosuo, oči bi nam vadio…

MARICA: Nju pjesnik muze suptilno, a ona mene – kao da sam obična krava.

VESNA: (Plačno): Zašto nam to rade?

MARICA (sažaljivo): Nemoj… I mene pitaju: “Marice, pa kako?” A ja: “Pa, tako.” Srećom, Marijana ne zna.

VESNA: Nemoj joj reći. Pred djetetom moraš biti jaka.

MARICA: Neću, nisam blesava.

VESNA: Pravi se snažna, pametna. Da ima uzor. Moraš… Zašto moramo lagati?

MARICA: Dođi, nasloni se malo svojoj Marici na rame i isplači se. Hajde, kao nekad.

VESNA: Moja Marice, kako si ti meni dobra. (Plače. Marica joj daje svoju maramicu.) Kako nas varaju.

MARICA: Svi se lažemo.

VESNA: Nikad mi nećemo ući u Europu… Barem to ja neću doživjeti. A švercamo im našu šumu, naše najbolje drvo. I onda ga natrag kupujemo… Piljevinu od naših slavonskih hrastova! (Ispuhuje nos.) Što sam htjela reći?

MARICA: Drugi ćemo put nastaviti… Sad… Veco, nije dobro baš toliko piti.

VESNA: Nije, ali moraš nešto. Ti šoping a ja…

MARICA: Odi na fitnes. Ili, hoćeš na plivanje? Daj da se izvučemo.

VESNA: Ja se stalno izvlačim. A drugi se izvlače umjesto da mi pomognu.

MARICA: Dušo, sad se ja moram izvući odavde. (Ustaje.) Moram ići.

VESNA (hvata je za ruku i vraća natrag na stolicu): Oprosti, čekaj, nisam shvatila da je i tebi novac tako bolna točka. Sjedni, daj još olakšaj dušu.

MARICA: Već jesam. Znaš koliko mi je lakše kad čujem tvoje probleme?

VESNA: Stvarno?

MARICA: Tako je dobro kad osjetiš: i drugi pati, onda – nisi sama. (Odlučno ustaje.)

VESNA: (Ustaje.) Obećaj mi… Hoćeš? Da ćeš mi drugi puta više pričati o svojim novcima i svim svojim mukama. Hoćeš?

MARICA: Hoću.

VESNA: Hvala ti.

MARICA: I pozdravi mi Ninu. (Koračaju.)

VESNA (tiho:) Hoću. Čuvaj se. Pazi na novce. Pazi kako voziš. (Malo se spotakne.)

MARICA: O-p! Pazi da ne padneš.

VESNA: Bez brige, znam ja hodati. Hvala što si došla. Bok.

MARICA: Bok. (Poljubi je.) Javi se.


5. prizor – VESNA, NINA – off

VESNA (prilazi Nininoj sobi i kuca na vrata): Nina!

NINA: Što me gnjaviš, što hoćeš?

VESNA: Da popričamo…

NINA: Sad učim…

VESNA (polagano otvara vrata): Pet minuta valjda imaš…

NINA: Doći ću.

VESNA (odlazi u sobu, sjeda na krevet, ustaje, nervozno se češka po glavi, zatim odlazi u kuhinju.)

NINA (izlazi iz sobe, nervozno): Reci, ali brzo jer učim…

VESNA: Digneš nos zbog jogurta… Jednog jogurta! A ja razmišljam otkud da…

NINA (stane): Stalno o novcima i toj glupoj svadbi! Vidim, već si spakirala poklon! (Pokazuje na paket s mašnom.) Ali, ja ne želim ovako izgledati!

VESNA: (Štucne.) Moraš izgledati…

NINA: Dobro, ti sve znaš, nećemo dalje. Samo te molim, daj mi da mogu disati.

VESNA: Ja ti dam. Svega ti dam. Jesi dobila muzičku liniju?

NINA: I baku na telefonskoj liniji. (Vesna pokušava nešto reći, ali Nina je prekida.) To je samo primjer. Hoću reći, meni je skroz nezdravo kako mi živimo.

VESNA: To reci svome tatici.

NINA: Ti mu reci.

VESNA: Čuj, Nina, zablistaj mi kod Anice na svadbi! (Štucne.) Neka svi puknu!

NINA: Daj, mama. Odi spavati. Nemoj da te tata takvu vidi.

VESNA: A njegovi poroci? Nema od koga nije posudio, svinja jedna!

NINA: Sad je stvarno dosta! (Odlazi u sobu, uzima daljinski upravljač i uključuje televizor. Premješta programe. Za njom dolazi Vesna.)

VESNA: A? Ja sam pijana kad patim…? Ne brini, naše dugove vraćamo mi, mi – osobno i personalno, a ne ti.

NINA: Onda počnite da ih ja ne bi naslijedila!

VESNA: Imat ćeš ovaj stan kad ga otplatimo. I grob. Obiteljsku grobnicu. Ona je naša, nitko te neće izbaciti. Još od kada je naša! A ne kao ova nova gospoda – pokupovali naše tvornice, pokupovali tuđe grobove. I pretvorili nas u svoje robove.

NINA: Nisi me razumjela… Ne, nema veze, mama. Sve u redu. (Isključuje televizor.)

VESNA: Mi Perići možda nemamo sreće, ali imamo stila.

NINA: Kojeg stila?!

VESNA: Zamisli, ti se udaješ, Nin… (štucne) ..ica…

NINA: Ja se neću udavati.

VESNA: Zašto? Ideš u opatice? S Marinom možda?

NINA: Zato.

VESNA: Zbog karijere? Ti si se zakopala uz tu knjigu. I druge cure u-uče, pa ipak si nađu dečka. A ti…

NINA: Ej, mama, možemo tu temu nastaviti drugi put?

VESNA: A ja u tvojim godinama, imala sam po dva odjedanput…

NINA: Joj…

VESNA: Nisu valjda svi dečki seljaci, primitivci, glupani?

NINA: A što kad bi ti rekla da me dečki ne privlače?

VESNA: Dok ne naiđe – pravi!

NINA: Za mene ne postoje pravi dečki. Nikakvi dečki.

VESNA: Baš nikakvi?

NINA: Nikakvi i nikakvi. Je li ti to dosta?

VESNA: Što hoćeš reći?

NINA: To što si čula.

VESNA: Dečki za tebe definitivno… – ništa?

NINA: Da, definitivno.

VESNA: Nina, to nije istina!

NINA: Misli što hoćeš. Ali ne pada mi na pamet da završim kao ti.

VESNA: Kao ja?! (Nina odlazi.) Što meni fali? (Viče:) Srami se, cure su ti draže od majke! (Zašuti, a onda zaplače, ode do kreveta, legne i tiho rida. Zamračenje.)


6. prizor – DAMIR, VESNA

(Otključavaju se vrata. Ulazi Damir noseći u ruci vrećicu. Najprije ulazi u kuhinju a onda u sobu.)

DAMIR: Cure, gdje ste…? Stigli ćevapi… Vesna…! (Prelazi u sobu. Uznemireno:) Vesna, Veco…

VESNA: Aaaah…

DAMIR: Daj se probudi…

VESNA: A?

DAMIR (tiho): Uh, uplašila si me…

VESNA (sanjivo): A? Damir…?

DAMIR (tonom zaigranog dječaka koji će učiniti sve da ga ne kazne zbog nepodopštine): Bok stara… (Ovlaš je poljubi u obraz.) Jesi dobro? Donio sam nam ćevape.

VESNA: Ćevape?

DAMIR: Da. Nije na dug, ljubavi! Nego je tvoj Damir dobio okladu. Kladili smo se Zdenko i ja…

VESNA (prezrivo): Svinjo!

DAMIR (ljutito): Do kad ću ja trpjeti uvrede?! Cijeli dan se razgovaram s ljudima oko posla, i onda dođem i – imam što vidjeti! Živa ludnica! I gdje je Nina?

VESNA: Tiše, boli me glava.

DAMIR: Izvoli se najprije srediti, a onda ćemo razgovarati ! I to svi troje! Ovako dalje više ne ide! (Damir odlazi iza scene. Blago, off:) Nina dušo, jesi tu? Dođi u kuhinju, donio sam ćevape… Čuješ? (Škripa otvaranja vrata.) Nema je. (Vraća se.)

DAMIR: Mala je sigurno pobjegla van da ne gleda ovo tu!

VESNA: Jesi siguran?

DAMIR: Pa barem ja poznajem svoje dijete!

VESNA: I zato si joj donio ćevape?! Nina je vegetarijanka!

DAMIR: Zaboravio sam, i…? (Vadi cigarete i udara s njima o stol.) A kad dođem tu, sve mi prisjedne.

VESNA: Zašto si joj pojeo jogurt? Zašto?! (Pali cigaretu.)

DAMIR (zbunjeno): Jogurt?! (Nekoliko trenutaka zuri pred sebe, a onda se počinje smijati.)

VESNA: Jogurt, da! (Odlazi si natočiti vode.)

DAMIR: Pa, dobro, pojeo sam ga. U čemu je tragedija? (Stanka.) No, što je?

VESNA: Nina nam je lezbijka!

DAMIR: Molim?!

VESNA: Da. Dobro si čuo.

DAMIR: (Zbunjeno se smije.) Lezbijka, kažeš?! Jesi sigurna?

VESNA: Sama je rekla.

DAMIR: To ona tebe zafrkava! A ti nemaš smisla za humor.

VESNA: Ne bih rekla. Zbroji dva i dva. Tvoja kćer! Ljubimica.

DAMIR: Hmmm… (Podiže lepinju i gleda ćevape.) Ti previše dramatiziraš… Pomiriši, ovo su pravi ćevapi, a ne plastika.

VESNA: Tebi je sve lako, pička mu materina!

DAMIR: Hej, mlada je i prevrtljiva, pusti neka se predomišlja… (Nabada jedan ćevap.)

VESNA: Hej, daj se zamisli! Nismo u San Franciscu! Ovo je Hrvatska! Ako se dozna – na poslu i svugdje će je zvati “lezbača”. One koje će do posla doći preko stotinu kreveta uzet će si pravo da je gledaju s nadmoći. Kako će uopće dobiti posao? (Hvata se za glavu.)

DAMIR: (Žvače:) Što ti je rekla točno?

VESNA: Pričali smo o Aničinoj svadbi i… i onda mi je rekla. I sad, dok ti jedeš, ona je sa svojom prijateljicom Marinom!

DAMIR: Čuj, stara, ljubavi… Daj da mi prespavamo, može? Hajde, pojedi svoju porciju, hladi ti se.


SLIKA 8.

1. prizor – NINA

Nina otvara ormar i izvlači veliki kovčeg i odnosi ga iza scene (u svoju sobu).

2. prizor VESNA, MARICA

(Marica i Vesna u kuhinji. Marica je odjevena u elegantan kostim, Vesna je u ogrtaču, raščupane kose.)

MARICA: Znaš kako si me uplašila? A preko telefona te nisam mogla pohvatati.

VESNA: Propast.

MARICA: Odi na bolovanje ako ne želiš na posao. Ja ću te odvesti.

VESNA: Neću. Zbog čega da se trudim? A da ništa nije po mome? Nego – njihova volja! Propast čista.

MARICA (bodreći je): Hajde, hajde… (Pogleda na sat.) Smjena ti počinje u jedan?

VESNA: Počašćena sam istinom, ali kakvom! Gdje sam pogriješila?

MARICA: Hoćemo po brzi jedan konjak, a?

VESNA: Ne, nema konjaka. U ovoj kući se više ne pije.

MARICA: Molim? Dobro… Hajde… Što misliš obući? (Uzima je pod ruku i odvodi u sobu. Vesna sjeda na krevet.)

VESNA: Gospođa Perić će danas biti mrtva. (Prevali se na krevet.)

MARICA: Daj, što ćeš obući? Život te čeka. (Otvara ormar.)

VESNA: Sve mi je otvoreno rekla.

MARICA: Pa? Ja bih to zaboravila, ne bih se sjećala. Tako olakšavaš i sebi i njoj. Puštaš da se stvari razvijaju svojim tokom. (Bira haljinu.) Skidaj se.

VESNA: Znaš kako sam se uzrujala? Srce mi je lupalo k'o konj.

MARICA: Joj-joj… (Uzima sa vješalice jednu haljinu i pruža je Vesni.) Skini se, hajde. (Pomaže joj skinuti ogrtač.) Osim toga, ne piše joj na čelu da je ovo ili ono.

VESNA: Oni to primijete. O, da je barem muškarac! Ma, kako ne vidi što je čeka? To je… kao da je šepava, kao… Zar je toliko glupa? Pa, ne smije mi to raditi!!!

MARICA: Pusti. Da sam ja razmišljala o tuđim mozgom nikad se ne bi spojila s Harunom i imala Marijanu. Ljepoticu!

VESNA: Shvaćam, ali Arapin je ipak muškarac.

MARICA: Nemoj, govorili su mi svašta! Od toga da propagiram politiku nesvrstanih pa do toga da sam arapska kurva. A da ti ne podsjećam da su mi malu zadirkivali “Evo male Šeherezade”! A sad… Haljinu. (Navlači joj haljinu preko glave.)

VESNA: Ma, znam. Oprosti… Stvarno si bila heroj.

MARICA: I, što mi danas fali? Zato: nemoj da ti je kćer poremećena. Ili da si ti negdje pogriješila u odgoju. Nisi, život je takav.

VESNA: Kakav je život? Svi te savijaju kako im se hoće, slamaju te a ti od rođenog djeteta ne možeš tražiti da mrvicu odstupi od svog (Podrugljivo:) izbora!

MARICA: (pomažući joj zakopčati haljinu): U redu je.

VESNA: Tko mene što pita? Vlast biraš, sabor, predsjednika, a kod rođenog djeteta ne smiješ dati svoj glas!

MARICA: Sve je u redu. Sad da te počešljamo. (Iz torbice vadi češalj i češlja Vesnu.)

VESNA (dok ju Marica češlja): A kad bi mi barem rekla: “Mama, zafrkavala sam se”, ili da me htjela povrijediti, da me htjela šokirati, kazniti me. Prestat ću piti! Ako ona hoće…

MARICA: Možda je kucnuo čas da na koji dan zbrišeš k meni, a? Pa napravimo “Pidžama tulum”? (Počinje joj mazati usne.) Samo dođi.

VESNA: Najradije bi ih napustila. I Damira, i Ninu. Pa da vide svoju slobodu bez mene.

MARICA: Usne mirno. Taaa-ko. Eto, malo ruža i već si normalna. Možda je i prođe. Pa se poslije zaljubi u – nekog šumara. (Odlazi u predsoblje po cipele.)

VESNA: Ti se šališ!

MARICA (Vraćajući se sa cipelama): Zašto ne? (Oblač joji cipele.) Eros je nepredvidiv. Dok je tvoj Tvrtko vrlo predvidiv i zato – požurimo!

VESNA: Samo kad bi mi rekla…

MARICA: Ma, daj sad vedrine!

VESNA: Hvala ti. (Nasmiješi se.) Još me nikad nitko nije odijevao, obuvao, šminkao…

MARICA: A i dalje izgledaš kao da ti samo nedostaje lenta “Madamme Morte” Jer, ne mogu ti udahnuti dušu.

VESNA (djetinje): A kako je kraljević udahnuo dušu Trnoružici?

MARICA: Nije ti dosta što sam izišla s posla da te spremim, nego hoćeš još i poljubac? (Prilazi Vesni i daje joj nježni, kratki poljubac u usta.) A sad – jesmo li spremni za “Dom drva”? (Uzima je pod ruku.)

VESNA (odlazeći): Može.

3. prizor – NINA

NINA (sjedi za stolom, jede. Telefon. Sa strepnjom): Da? (S olakšanjem:) A, ti si Marina? Već sam se uplašila da je baka… Sve je u redu. Što se nas tiče. I onaj posao je upalio. Počinjem od idućeg mjeseca. Tako da ćemo imati i novce i nas. Ne, ne dolazim ja zato što mi je pun kufer njih, nego zbog tebe! Mico, daj, što ti je? Pa došla bih i da su oni najdivniji roditelji na svijetu. Leptiru moj… Pa, nemoj žalostiti svoju Ninicu. Da… Uživat ćemo u tvom šumarku. Da… Znači, sve u redu? Javim ti se. Vidimo se. Bok. I – pusa… (Spušta slušalicu i izlazi.)


4. prizor – DAMIR, potom NINA i VESNA

Damir izlazi iz kreveta, uzima karte koje su na stolu i počinje slagati pasijans. Uzima daljinski upravljač i uključuje TV. Bira program na kojem su soft pornići. Stišava. Slaže pasijans i povremeno gleda u ekran. Telefon. Hitro skače i odlazi do telefona.

DAMIR (tiho i uplašeno): Da? Pa, Pero… Molim te, rekao sam ti. Molim te, ne diraj mi obitelj… Za deset dana. Molim te, nemoj više. Javit ću ti se. (Spušta slušalicu.)

NINA (Dolazi Nina u spavaćici): Mama, tata? Što je ovo? (Damir hitro prebacuje program.) Gdje je mama? (Prigušeno se čuje puštanje vode iz vodokotlića.)

DAMIR: Ništa, loše si sanjala.

NINA: Gdje je mama?

VESNA: Što je ovo? Tko je zvonio? Nina?

DAMIR: Ispričavam se, nehotice sam pojačao televizor! (Diže ruke kao da se predaje.) Ja kriv!

VESNA: Nina, Hajde u krpice… (Nina odlazi.) Televizor, kažeš? (Ulazi u krevet.)

DAMIR (gaseći svjetlo, u šali): Ne, nije televizor, zvali su me strašni utjerivači… (Nekoliko trenutaka potpune tišine i mraka.)

17. prizor – DAMIR, VESNA

DAMIR: Što je, što me budiš?

VESNA: Imam molbu…

DAMIR: (Pali svjetlo.) Tri je u jutro… No, hajde, reci.

VESNA: Popričaj s Ninom. Možda se ona ipak samo šalila, a? Hoćeš?

DAMIR (ustaje): Joj… Pa ne mogu dijete samo tako pitati: “Slušaj, sine, je li istina da si ti stvarno lezbijka?” (Pali cigaretu.)

VESNA: Molim te. Daj… A onda, možemo i voditi ljubav.

DAMIR: Pa… probat ću.

VESNA: Divno. (Poljubi ga.) Samo to tražim. (Damir gasi svjetlo.)

SLIKA 9.


1. prizor – DAMIR, NINA

Čuje se zvuk tuša i fućkanja. Zvuk tuša prestaje. Čuje se samo Damirovo zviždanje. Nina veselo ulazi u stan.

NINA: Ima li koga? (Iz hodnika u kuhinju ulazi Damir u kućnom ogrtaču.)

DAMIR: Koliko si dobila?

NINA: Što misliš? (Desnu ruku stavi iza leđa a onda je naglo podigne i raširi prste.)

DAMIR: Peticu?!

NINA: Sad sam očistila sve uvjete!

DAMIR: Čestitam! (Ispruži obje ruke s dlanovima prema gore, Nina ga pljesne, a onda pljesnu dlanom o dlan obje ruke.) A iskreno ću ti reći, nisam vjerovao da ćeš uspjeti. Opraštaš mi?

NINA: Ja da ne uspijem?! Od sad besplatno studiram!

DAMIR: Ma, bravo! Kad dođem do novca kupit ću ti…

NINA: U redu je. Znam situaciju.

DAMIR: Nina, daj molim te napravi neku psinu, jer ja ne zaslužujem tako dobro dijete.

NINA: Dobro, dobro, ima vremena… (Odlazi u sobu i baca se na krevet. Uzima daljinski upravljač i uključuje televizor na kojem su reklame.) Sad ću se odmarati nekoliko dana! Uuh… Skuhaš mi čaj?

DAMIR: Samo reci. Kamilicu ili šipak?

NINA: Daj mi šipak. (Damir stavlja vodu da se kuha a Nina dolazi u kuhinju.) A kako me je bilo strah! (Naglo:) Tata, brzo, dođi vidjeti Marijanu! (Damir ide u sobu.) Brže! (Razočarano:) Gotovo!

DAMIR: Što je bilo?

NINA: Sjajilo za usne!

DAMIR: Kakvo sjajilo?

NINA (dobrodušno): Tata, ja nekad ne znam gdje ti živiš.

DAMIR (ozbiljno): Gdje ja živim? Zanima te?

NINA: Tata, što si se ti tako uozbiljio?

DAMIR: Ma, ništa.

NINA: Dobro, kako kažeš.

DAMIR: Ovaj… Nije da se miješam u tvoje stvari, ali – nešto bih te pitao.

NINA: Pitaj. (Isključuje televizor.)

DAMIR: Je li istina da te dečki ne zanimaju i, ovaj…?

NINA (ozbiljno): Da, istina je, tata…

DAMIR (napravi korak-dva unatrag): Samo pitam.

NINA: Ali, zar hoćeš da se osjećam krivom? Da objašnjavam da to nije bolest i da se branim?

DAMIR: Ne, ljepotice moja! Nisi ti meni ništa kriva…

NINA: Hvala tata. Nisam bila skroz sigurna, ali činilo mi se da ćeš razumjeti.

DAMIR: Ma, moramo se razumjeti.

NINA: Mislim, mogla sam vam tajiti, ali mi je glupo. Imaš ljudi koji su dileri i šverceri a roditelji stoje iza njih, mislim…

DAMIR: Je… Čaj! (Odlazi u kuhinju.) Jasno ti je da baš nisam presretan, ali… Jedino, olakšaj mami, hoćeš? Reci joj da nisi, i ja ti kupim bicikl.

NINA (dolazi u kuhinju): Tražiš da ju lažem? (Uz smiješak:) Radi bicikla? Što bi mama time dobila?

DAMIR: Nekakav mir. I, znaš, ovaj, znaš kako je. Kad bi mi svi jedni drugima stalno govorili samo istinu – to bi bila Hirošima. Razumiješ?

NINA: Dobro, vidjet ću. (Bolno uzdahne i ode.)

DAMIR: A čaj? (Stanka. Nakon toga Damir odlazi u sobu i odijeva se.)

2. prizor – VESNA. DAMIR

DAMIR (sjedi nadvijen nad novine.)

VESNA (ulazi): Jesi ju pitao?

DAMIR: Jesi li ti poslala one kupone?

VESNA: Koje kupone?

DAMIR: Pa za Fiat punto! (Lupi po novinama.) Dobio ga je neki kreten!

VESNA: Zaboravila sam.

DAMIR: Eto ti kad ne misliš! (Podrugljivo:) Jer, gospođu brine da li kćer ima prijatelja ili prijateljicu! (Optužujući je:) Opsjednuta si.

VESNA (odlučno): Jesam. (Iz torbice vadi svežanj novčanica i baca ih preko karata.)

DAMIR: Jao! Otkud ti?! (Prelazi rukom preko novca.) Jao, osjećaš kako dišu… Lijepo ih je vidjeti, i dirati. Novac je sloboda. A sloboda, to je nešto jače od seksa. Veco, baš si me uzbudila! Otkud ti?

VESNA: Iz blagajne.

DAMIR: Opljačkala si Tvrtka?! Ne, ja ne stojim iza toga, molim lijepo!

VESNA: Ti si mi neki poštenjak?

DAMIR: Kockao jesam, ali nikad nisam krao! Niti bi mi palo na pamet od nekoga uzeti jednu jedinu kunu! I zato, priberi se i odmah to vrati! Ovaj čas!

VESNA (hladno i odlučno): Kakva žurba? Neće ga biti par dana, sve ću riješiti.

DAMIR: Veco, pička mu materina, što ti se dogodilo? Poludjela si od kad ne piješ!

VESNA: Hoćeš možda zvati policiju? Izvoli.

DAMIR: Neću.

VESNA: Posudila sam, razumiješ? P-o-s-u-d-i-l-a.

DAMIR: U redu, dižem ruke!

VESNA: Onda, sad te ja zovem van na ručak. (Uzima novac i ostavlja jednu novčanicu.) Ovo maloj ostavljamo za pizzu. A poslije ručka ja idem u kupovinu. Što me tako gledaš? Ovo nije film. Idemo. (Vesna kreće u hodnik, a Damir ustaje i neodlučno stoji.) Idemo!

DAMIR: Ubrzala si.

VESNA: Život je postao brz, hajde! (Damir kreće za njom. Odlaze.)


3. prizor – NINA

NINA (u sobi, telefonira u sobi): Bok Marina, gdje si? Nije te bilo na faksu i rekoh… Sve u redu? Dobro, grmiću moj. Zbilja sve u redu? Pa, nisam ti se mogla javiti onaj dan kada sam imala ispit. Dobro… I ti bi mogla, znaš, da si ne upropastiš godinu, pa da tvoji pomisle da je to zbog mene. Grmiću, pa ne držim ja prodiku – nego – ako misliš na nas, onda daj da imamo našu obranu. Naš kung fu, da – faks i te stvari… Uhhh… Još malo i počinjemo slobodno disanje. Već sam počela pakirati stvari. Idem sad, bok, čuvaj svoje listiće. Imaš pusu.


4. prizor – DAMIR, NINA

DAMIR (nosi veliku vrećicu): Jesi mami rekla ono?

NINA: Nisam još.

DAMIR: Daj je smiri na neko vrijeme. (Pružaj joj vrećicu.) I pogledaj što ti je kupila.

NINA (uzimajući vrećicu): Što je to?

DAMIR: Odjeća i cipele za vjenčanje.

NINA: Pa, jesam ja njena lutkica ili živo biće? (Nervoznim pokretom vadi haljinu.) Koji kič! Ustvari… (Zadivljeno gleda haljinu.) Što je ovo? Vidi ti kako je mama izabrala! Isuse, otkud joj novci za to? (U šali:) Je li opljačkala banku?

DAMIR: Majka kao majka, uz malo mašte – uvijek se snađe!

NINA: Haljina je fantastična. (Zadivljeno razgledava haljinu.) Ne mogu vjerovati. Kakav materijal! Kakav kroj!

DAMIR: Hajde je onda probaj.

NINA: Idem! (izlazi iz sobe.)

(Damir neko vrijeme zadovoljno gleda a onda otvara ormar i iz njega uzima Versaceovo odijelo i s njim izlazi iz sobe.)

5. prizor – VESNA, NINA, DAMIR

VESNA (u svečanoj haljini. Gizdavo šeta gore-dolje. Uzima telefon, naziva): Mama, ja sam. Kako si? Ma, samo provjeravam. Došli su po tebe? I mi smo spremni. Da, vidimo se tamo. Bok. (Spušta slušalicu i šeće po sobi. U ogledalu popravlja šminku. Ulazi Nina odjevena u svečanu haljinu i cipele.)

NINA: Otkud ti ta haljina, mama?

VESNA: Jesam ti zgodna? Je l‘ da? Pravi kašmir. A ti si famozna!

NINA: Ništa mi nije jasno.

VESNA: Tek ćeš ti upoznati svoju mamu. Do sad nismo imale vremena, ali od sad…

NINA: Ma, divna si. (Poljubi je u obraz.) Oprosti za onaj jogurt i…, bila sam živčana zbog ispita, i tako.

VESNA: Znam, kao da ja nisam studirala? I kad nisi živčana, među nama - zgodnija si od Marijane sto puta. Daj se okreni. (Nina se okrene.) Fenomenalno. Teta Željka te neće prepoznati.

NINA: A ni baka.

VESNA: Anica će zinuti. Vidjet ćeš.

DAMIR (dolazeći): Ljepotice, kako vam ja izgledam? (Gizdavo hoda gore-dolje.)

NINA: Super.

VESNA: Hm, Versace je Versace. Kažem vam, mi možemo biti tako zgodni, elegantni i simpatični, samo ako se potrudimo.

DAMIR: Još samo da nas Škvorc vidi!

VESNA: Gdje si se njega sjetio?

NINA: Idemo?

VESNA (primi se za srce): Oprostite, malo mi je tu teško, moram uzeti gutljaj. (Odlazi u kuhinju po gutljaj konjaka.)

NINA: Dobro. Da ja zovem taksi?

VESNA (otvarajući bocu): Već sam ja nazvala. (Pije iz boce.)

DAMIR (uzimajući vazu): Znači, to je to.

VESNA (ostavljajući bocu): Požurimo.

(Izlaze.)

SLIKA 10.

Vijećnica

1. prizor – DAMIR, VESNA, NINA

(Veseo žamor. Svečana prigušena muzika. Scena je tek blago osvijetljena pa uzvanici izgledaju kao siluete. Svjetlo je u bojama. Prizor izgleda kao snoviđenje. Nina se na neko vrijeme odvaja od roditelja i ulazi među uzvanike.)

DAMIR: Jesmo svi kao iz filma!

VESNA (šaptom): Je li da je prelijepa?

DAMIR: Anica?

VESNA: Ma, naša Nina!

DAMIR: Je, ljubavi...

VESNA: Najelegantnija je, najženstvenija.

DAMIR: Pričat će se o nama.

VESNA: Dat ću sve da i ona jednog dana ovako.

DAMIR: Ma, sve se mijenja. Dok smo živi, rulet se vrti. Od danas počinjemo ispočetka.

VESNA: Daj bože! O, bože…

(Svečana muzika postaje glasnija. Nina se primiče roditeljima.)

NINA (šaptom): Sad će reći “da”…

VESNA (stenje): Da… Zagušljivo je… Zraka, ja… Ja, a, oooh… (Vesna se ruši.)

NINA: Mama, hej, mama…

DAMIR: Vesna! (Panično:) Vesna! Ljudi, u pomoć! (Svečana muzika prelazi u kakofoničnu. Uzvanici se okupljaju oko Vesne, panično žamoreći. Sirena hitne pomoći.)

SLIKA 11.

U kuhinji

1. prizor – NINA, DAMIR

Nina i Damir sjede jedno nasuprot drugome i neko vrijeme šute.

DAMIR: Zašto joj, k vragu, nisi rekla da nisi?! (Udari šakom po stolu)

NINA: Ja…

DAMIR: Što “Ja”?! Ti i tvoj životni stil?! Sve je bilo dobro, mi smo imali svoj stil dok ti…

NINA: Ja…

DAMIR: Evo ti sad tvog “Ja”! Kad nisi imala srca…

NINA: Tata, ja…

DAMIR: Sve si upropastila! S kojim pravom? A tako nam je bilo lijepo, mama i ja smo se tako razumjeli.

NINA: Nisam htjela. Samo sam htjela…

DAMIR: Slomila si ju, iz čiste ljubavi. Tko će sad baki gledati u oči? Teti Željki? Reci!

NINA: Hoćeš da se i ja slomim? Već jesam…

DAMIR: I kako ću joj sada pružiti sve ono što sam mislio?! Kako? Gdje sam sad ja? Gdje je moja šansa? To je bio moj brak! Moj i njen život!

Nina ustaje od stola i istrčava iza scene (u svoju sobu). Čuje se kako zalupljuje vratima. Damir odlazi za njom.

DAMIR: Nina, nisam mislio! (Kuca na vrata.) Nina, otvori! Daj, razgovaramo. Moraš me razumjeti! Nina… Ti si slobodna, ti ćeš otići, a ja ostajem sam. Nina…


SLIKA 12.

Na groblju

1. prizor – DAMIR, NINA, MARICA

(Tužna pogrebna glazba. Kao u sceni vjenčanja, i ovaj prizor djeluje nadrealno. Svjetlo je prigušeno, a ljudi na sprovodu djeluju kao siluete. Čuje se plač i po koji grcaj. Stišavanje glazbe. Ljudi se odmiču od groba i ostaje sa strane, s tim što nekoliko “najbližih” ostaje nešto bliže.)

DAMIR: Hajdemo Nina…

NINA: Pusti me još malo.

DAMIR: Nemaš više što…

MARICA (tiho, sućutno): Je li mala dobro?

NINA: Pustite me malo…

MARICA (tiho): Neka. Neka ostane ne samo s majkom. Pustimo je… (Još tiše:) Je li Marina tu?

DAMIR: Ne, raskinule su.

2. prizor – NINA

(Svjetlo je upereno na Ninu koja bijelog lica, raspuštene kose i suznih očiju  zuri u grob.)

NINA: Mama, nisam lezbijka … (Sve drhtavijim glasom:) Šalila sam se. Ne bih ti rekla da nije bilo onog jogurta, onog jogurta što ga nije bilo. (Uzima grudu zemlje.) Pogriješila sam. (Baca grudu u raku.) Ja nisam. Više nisam. (Zajeca.) Časna riječ, udat ću se, jednog dana. I bit ću kao ti.



Facebook! TwitThis