Luka i Julija su najbolji prijatelji, premda je između njih uvijek bilo nešto više od prijateljstva, premda neizrečeno. Odrastali su kao susjedi i većinu vremena provodili u kolibi u šumi koja im je služila kao sklonište. No, kako su odrastali i kako se tehnologija razvijala, proveli su struju i internet kolibom pa su sve manje vremena provodili družeći se. Lik Stvarnost objavio je rat liku Društvenoj Mreži tako što je stavio Juliju i Luku u situaciju nestanka struje u skloništu za vrijeme oluje. Luka i Julija sad se bez računala i mobitela moraju suočiti sa neosmišljenim slobodnim vremenom, ali, što je najvažnije - jedno s drugim. Iz igre u igru njihova komunikacija postaje sve ozbiljnijom, dok naposljetku u igri šaha ne kulminira do svađe. Iskrenost prevlada i u jednom se trenutku čini da je svaka pregrada među njima srušena, no iznenada se vrati struja i izazove ih da svejedno nastave s onim što se počelo događati. Julija, ipak, ne odoli izazovu, dok Luka odoli te napusti sklonište. Naizgled se čini da je Društvena Mreža pobijedila.


GODINA PROIZVODNJE: 2018

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 3

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 1

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana



LICA:

DRUŠTVENA MREŽA / STVARNOST – dva lica, jedan muški izvođač (11/12 godina)

LUKA – mladić u ranim dvadesetim godinama

JULIJA – djevojka u ranim dvadesetim godinama


VRIJEME RADNJE: Sadašnjost

MJESTO RADNJE: „Dječje“ sklonište (kućica u šumi)


  1. SCENA


LUKA i JULIJA sjede među publikom i tipkaju na mobitel, prelaze prstom preko ekrana listajući fotografije. Ne skidaju pogled s ekrana. Osim toga, ničime se ne ističu.

Pozornica je uređena kao svaštaonica (primarno je bila dječje sklonište, kućica za igru, no kako su djeca odrastala tako se mijenjao i interijer). To je sad lijepo uređeno spremište sa svime onime što je važno u životu mladih ljudi. Tu je polica s knjigama, stolić na kojem se nalazi šahovska ploča, dva stolca, hladnjak, posteri poznatih pjevača i bendova, radio, društvene igre, vreće za sjedenje, cvijeće; ali se na pokojem mjestu još uvijek krije neka igračka ili kakav drugi trag da su ondje boravila djeca. Ondje je stol s računalom. U stražnjem dijelu pozornice nalazi se bijelo platno.

Pozornica se zamrači. DRUŠTVENA MREŽA kreće se od posljednjega reda gledališta prema pozornici. To je dječak odjeven u crne hlače i bijelu košulju, a preko sebe ima prevučenu mrežu.

DRUŠTVENA MREŽA: Dragi gledatelji, na svoju veliku radost moram vas obavijestiti da se današnja predstava neće odigrati. (Stanka.) Znate li gdje su glumci koji su vas danas trebali zabavljati? Osvrnite se... Sjede među vama i posve vas ignoriraju. (Stanka.) Gledaju na internetu što je njihov prijatelj s fakulteta večerao, usput slušaju „youtubere“ i dopisuju se jedno s drugim. Luka je zaljubljen u Juliju, a i ona u njega, samo si ne žele priznati. Stalno si šalju emotikone u obliku poljubaca i srca, no nikako da si uživo priznaju kako se osjećaju. Meni to odgovara, znate. Sigurno se pitate zašto bi meni to odgovaralo? Da nisam možda i ja zaljubljen u Juliju? (Glasno se nasmije.) A, ne. Ja nemam osjećaje. Zapravo i ne postojim u tijelu... Vrijeme je da vam kažem kako se zovem i zašto mi odgovara to što vi danas nećete imati predstavu. Moje je ime Društvena Mreža i ja živim od toga što ljudi provode vrijeme na meni. Što su duže na internetu, ja sam snažniji i snažniji (Glasnije.) i SNAŽNIJI. (Naglo utihne. Došao je do ruba pozornice i penje se na nju.) Odat ću vam jednu tajnu. (Stane na sredinu pozornice. Osvjetljava ga jedan reflektor.) Slušajte pozorno... (Prijeteći i samozadovoljno gleda u publiku.) Dolazi vrijeme, i blizu je, kad ću ja – Društvena Mreža – (Slavobitno podižući ruke u zrak.) zavladati svijetom!!!

Nakon kraće stanke Julija i Luka počnu se glasno smijati Društvenoj Mreži i posprdno pljeskati rukama. Društvena Mreža vidno je uvrijeđen. Nastojeći zadržati ponosan stav izlazi s pozornice koja je sad posve osvijetljena.

LUKA (spremajući mobitel u džep): Ovo je bilo dobro.

JULIJA (brišući suze nakon smijanja, sprema mobitel): Baš sam se zabavila.

LUKA: Džuls, čini mi se da mi imamo neku predstavu danas. Mogli bismo se pokrenuti, što kažeš?

Oboje se dižu iz sjedala i ispričavajući se izlaze iz svojih redova.

JULIJA: Kažem... Malo mi se pleše.

LUKA: Dobro, neka onda početni prizor bude to. Otpleši nam nešto.

Penju se na pozornicu.

JULIJA: Hajde sa mnom...

LUKA (frkne): Julija, ja sam nogometaš, ja ne plešem.

JULIJA: Znam da ne plešeš sam, zato kažem da plešeš sa mnom.

LUKA: Ja bih radije gledao.

JULIJA (molećivo): Luka...

LUKA (nakon kratke šutnje): Dobro. Ali ja biram pjesmu.

JULIJA (oduševljeno): Može, što god...

Ona stoji nasred pozornice, dok Luka odlazi do radija. Pušta neku brzu glazbu.


JULIJA: Što je to?!

Luka joj se približava u ritmu, neozbiljan je i to Juliji smeta, no on je uporan.

JULIJA (odgurujući ga): Ozbiljno, Luka, sredi se.

LUKA: Jedna moja pjesma, pa jedna tvoja... Hajde! Htjela si plesati...

Julija se još par trenutaka premišlja, a onda popušta. Plešu uvježbani ples i smiju se. Glazba nakon nekog vremena prelazi u laganiji ritam pa tako i oni počinju plesati sporije i toplije.


LUKA: Moram ti nešto priznati...

JULIJA: Da? I ja tebi, ali daj ti prvi...

LUKA: Pa... Znamo se odmalena.

JULIJA (sarkastično): Da, Luka – susjedi smo.

LUKA: Znaš što hoću reći.

JULIJA: Nisam sigurna da znam.

LUKA: Poznamo se. Samo to.

JULIJA: Dobro... Koristilo bi mi kad bi prestao okolišati. Samo reci...

Luka zavrti Juliju. Za to se vrijeme na pozornicu vraća Društvena Mreža. Ležerno se prošeće s jednoga kraja pozornice izlazeći na drugi, ostavljajući pri tomu na podu selfie stick. Nakon što je zavrtio Juliju prestao je plesati i zaustavio se pred njom gledajući je u oči.

LUKA: Julija...

Julija ugleda selfie stick na podu.

JULIJA: Gle!

Luka se trgne od njezina uzvika. Glazba se naglo prekine.

JULIJA: Selfie stick! Taman kao naručen.

Uzima štap s poda i namješta na njega mobitel. Luka je zbunjen i povrijeđen.

JULIJA: Neka nam ostane za uspomenu na ovaj ples. Hajde, što si se smrk'o?

Fotografiraju se. Julija provjerava fotografiju na mobitelu.

JULIJA: Joj, nisam dobro ispala, hajde ponovo!

LUKA: Kasno je, morao bih doma, sutra imam važnu utakmicu.

JULIJA: Pa čekaj, nešto si mi htio reći.

LUKA: I ti si meni nešto htjela reći.

JULIJA (nonšalantno): Ma, pojela sam tvoj puding iz hladnjaka. Nadam se da se ne ljutiš.

LUKA (nakon kratke šutnje): Ja sam htio reći... da sam primijetio. Ne ljutim se. Vidimo se sutra?

JULIJA: Idem i ja doma.

Krenu izlaziti s pozornice.

JULIJA: Stvarno sam mislila da ćeš se naljutiti.

LUKA: Julija, to je samo puding...

JULIJA: Samo puding? Prošli put nisi razgovarao sa mnom cijeli dan!

Izlaze s pozornice.

DRUŠTVENA MREŽA (glas, prijeteći): I tako ja vladam svijetom... (Čuje se krčanje, kao poremećeni signal.) Hej! Prestani tamo! (Krčanje.) Aaaaaaaa (Uzvik nestaje u daljini.)

2.     SCENA

Na pozornicu opušteno ulazi STVARNOST. To je dječak odjeven u crne hlače te bijelu košulju s leptir mašnom u mornarskoplavoj boji. Preko ramena je prebacio sako u istoj boji.

STVARNOST: Otkako je svijeta i vijeka, čini se da su ljudi teško izlazili na kraj sami sa sobom – i posljednje što im je u tomu moglo pomoći je napredak tehnologije. Ja sam Stvarnost. No, što je stvarnost u današnje vrijeme? Čovjek se osjeća kao da ne postoji ako nema profil na društvenim mrežama! Kao da nije jeo ako nije fotografirao večeru i objavio ju! Kao da se nije vjenčao, ako nije objavio selfie direktno s oltara! Kao da nije obavio nuždu...! (Zaustavi se shvativši da je pretjerao.) No, neću pretjerivati. Imam pitanje za vas: Koliko od vas prisutnih IMA profil na ijednoj od društvenih mreža? Podignite ruke.

Gledatelji dižu ili ne dižu ruke.

DRUŠTVENA MREŽA (glas, prijeteći): I tako ja vladam svijetom! (Podli smijeh.)

STVARNOST (prema glasu): O, zašuti ti tamo! (Ponovo se obraća publici.) Da se razumijemo, nije strašno imati profil na društvenim mrežama. Ja sam Stvarnost – i kao takav ne bježim od dobrih strana tehnologije, no teško mi je kad vidim da čovjek – koji je društveno biće, sve više i više postaje... vješalica! (Zauzme karikaturni položaj čovjeka koji tipka na mobitel. Kratko se zaustavi u tom položaju, a onda se uspravi i odlučno pogleda prema publici.) Luka i Julija su najbolji prijatelji od djetinjstva. Žive jedno preko puta drugoga i kao manji stalno su se igrali vani s ostalom djecom. Ovo je njihovo sklonište, kućica u šumi koju su smatrali svojim malim kraljevstvom... Da samo znate koliko su ta djeca provodila vremena igrajući se ovdje, koliko su trčala šumom, s koliko su se vojska i zvijeri izborili da obrane svoje kraljevstvo... No, onda je došao internet i odjednom je šuma postala bez veze. Luka je počeo igrati nekakav LOL, moji su mi prijatelji objasnili da je to skraćenica za „glasno se smijati“. Što vi kažete? Što znači LOL?

Djeca dovikuju ili ne dovikuju odgovore.

STVARNOST: Bilo kako bilo, on je igrao taj LOL i pri tomu je, da vam budem iskren, više psovao nego što se smijao, dok je Julija uređivala svoj profil različitim fotografijama. Nekad je znala po pet puta dnevno promijeniti odjeću samo da bi se fotografirala. I sve manje i manje su se družili. Njihove razgovore o knjigama koje su čitali i idejama i snovima koje su imali zamijenili su... emotikoni, naljepnice... Više im se nije dalo pisati: okej ili u redu, pa su umjesto toga počeli pisati samo K... K! A umjesto pozdrava: Z! (Pljesne dlanom o glavu i zadrži takav položaj.) Hešteg fejspalm! Što drugo reći?

Ushoda se po pozornici držeći ruke za leđima. Čuje se sve glasnije otkucavanje sata, dok Stvarnost intenzivno razmišlja, a onda mu sine – što je popraćeno zvukom kao istek sata na mikrovalnoj pećnici.

STVARNOST: Ako ovako nastave, Julija i Luka jednostavno će se potpuno udaljiti od razloga zbog kojih su stvoreni na ovom svijetu. Postoji jedna mudra rečenica, a ta je da daješ svoj život onome čemu daješ svoje vrijeme. Čemu ti daješ svoje vrijeme? (Šutnja.) Vodi li te to što većinu vremena radiš onome što u budućnosti želiš biti? (Šutnja.)

DRUŠTVENA MREŽA (glas, uznemiren): O, prestani ih gnjaviti tim glupim pitanjima! Oni uživaju dopisujući se, igrajući igrice, fotkajući se ispred ogledala u kupaonici...

STVARNOST (ignorirajući glas): Luka želi biti nogometaš – no provodi sve manje i manje vremena na igralištu. Igra LOL sa svojim prijateljima iz kluba. Mislite li da će Luka ostvariti svoj san da zaigra za neki važni klub?

DRUŠTVENA MREŽA (glas, sve ljući): Bolje mu je gledati videe pravih nogometaša... Kao da bi ikad uspio zaigrati za neki klub! Samo bi izgubio vrijeme...

STVARNOST: Julija, s druge strane, misli da nije dovoljno lijepa. Gleda fotografije raznih žena koje se šminkaju i oblače u skupu odjeću i svaki dan postaje sve tužnija što i ona ne izgleda poput njih. Već sad misli da nije dovoljno lijepa...

DRUŠTVENA MREŽA (glas): Pa što! Kao da bi joj bio problem izgubiti još koju kilu!

STVARNOST: Znate što? Meni je lagano dosta ove Društvene Mreže. Laže nam i od ljudi radi robote. Svi se oblače isto, slušaju istu glazbu, važno je kakav mobitel imaju. No, mene zanima hoće li to biti važno jednoga dana kada budemo odlazili s ovog svijeta? Hoćeš li reći sinu pokraj sebe da ti doda mobitel da uslikaš predsmrtni selfie i objaviš ga? Ili će ti biti važnije neke druge stvari? E, pa ja ne želim da Julija i Luka tako završe... i zato... (Sve odlučnije.) Objavljujem... da, objavljujem rat Društvenoj mreži!

Društvena Mreža posprdno se smije.

DRUŠTVENA MREŽA (glas, pjevušeći, prijeteći): Izgubit ćeeeeš...

STVARNOST (ignorirajući ga, zadovoljno trljajući ruke): Nećeš ni znati što te snašlo!

Stvarnost izlazi s pozornice.

3.     SCENA

Pozornica se zamrači dok se izvana čuje kako jača nevrijeme. Pada kiša, čuje se udaranje vjetra i grmljavina. Luka ulazi na pozornicu i sjeda za računalo. Čuju se zvukovi ratne igrice. Julija ulazi na pozornicu i sjeda u vreću za sjedenje. Scrolla po ekranu mobitela. Na platnu iza njih vide se poruke koje si šalju za to vrijeme. Dok tipka, Luka ne igra igricu, a Julija ne scrolla. Mimikom lica predočuju kako se osjećaju – ponekad se glasno nasmiju, raznježeno gledaju u ekran ili razmišljaju što napisati.

Sljedeće poruke pojavljuju se na platnu jedna za drugom:

JULIJA

Sinoć sam sanjala da smo otplesali do kraja onaj ples.

LUKA

Pa da tebi nije bilo do fotkanja, mogli smo...

JULIJA

Htjela sam da imamo jednu svoju sliku... Nismo se slikali od srednje škole.

LUKA

Ne sjećam se ni toga.

JULIJA

Ma sjećaš, ali se ne želiš sjećati.

LUKA

:D Možda želim. Podsjeti me...

JULIJA

Neću.

LUKA

Okej, onda ću ja tebe podsjetiti.

Ti si imala dečka, a ja curu. Ne sjećam se kako se tvoj dečko zvao...

JULIJA

Dobro se sjećaš... -.-

LUKA

Zdenko... ili Zdravko... Stanko?

JULIJA

Samo nastavi...........

LUKA

:D :D Volim kad se naljutiš. Znam da se zvao Filip!

No, da... Nas četvero smo otišli na izlet i ti si tijekom toga poželjela u šetnju šumom. Nikome se od nas nije dalo i ti si krenula sama...

Nisam mogao to dozvoliti.

JULIJA

Kakav gentleman. :)

LUKA

Baš nam je bilo dobro tad.

JULIJA

Pogotovo kad smo se izgubili pa su poslali po nas spasilačku službu...

LUKA

Da, ali smo se izgubili ZAJEDNO. :)

I tada smo se fotografirali. Prije nego je pao mrak, a ti počela plakati.

JULIJA
Ja plakala?? Hajde dobro, preuzet ću krivnju da ti bude lakše. Ostalo ide sa mnom u grob.

LUKA

A sjećaš se što si mi rekla jer si mislila da ćemo umrijeti? :D ;)

JULIJA

Bila sam u bunilu. Šuti.

LUKA

Pa nemoj se sramiti... ;) :D

JULIJA

Prekidamo komunikaciju. Booook...

LUKA

Hahahahaha, okej, okej... Neću te podsjećati.

JULIJA

Vidim da se živo sjećaš tog dana.

LUKA

Pa... da. Ne znam zašto.

JULIJA

Znaš.

LUKA

No, dobro, znam.

JULIJA

Hoćeš mi reći?

Po iznenadnom udaru groma nestane struje i pozornica se zamrači. Čuje se kretanje Luke i Julije u mraku, kao i oluja.

JULIJA (uplašeno): Ajme, Luka, što je ovo?

LUKA (sarkastično): Ušli smo u tunel...

JULIJA: Ništa ne vidim. (Udari nogom o komad namještaja i jaukne.)

LUKA: Jesi čula za uzrečicu da se samo srcem dobro vidi...?

JULIJA (ljutito): Hoćeš se uozbiljiti i pronaći svijeću?!

LUKA: Pa, Džuls, nije valjda da se bojiš mraka?

JULIJA: Ne bojim!

Luka počne proizvoditi sablazne zvukove.

JULIJA: Luka!

Luka zašuti. Zavlada muk. Ništa se ne čuje neko vrijeme.

JULIJA: Luka?

Tišina.

JULIJA: Ne ponašaj se poput djeteta, ozbiljno ti kažem! Moramo pronaći svijeću i smisliti što ćemo...

Tišina.


JULIJA: Dosta mi te! Odoh ja odavde. (Kratka tišina.) Luka!

Luka odjednom upali ručnu bateriju uperivši je Juliji u lice. Ona vrisne i prekrije lice rukama.

LUKA (ozbiljno): Zvali ste?

JULIJA (naglo se obruši na njega): Znaš ti što?!

Luka isključi bateriju i izmakne joj se. Iz mraka se čuje da se Julija spotaknula.

JULIJA (tihim glasom, tužno): To su ti te tvoje igrice isprale mozak pa se ponašaš stvarno ružno...

Tišina. Luka nakon nekoliko trenutaka upali bateriju uperivši je u stranu.

LUKA (ozbiljno): U pravu si i oprosti mi. Malo sam se htio našaliti, ali vidim sad da sam pretjerao. (Stanka.) Opraštaš mi?

JULIJA (nakon kraće stanke): Da, opraštam, kad me već tako lijepo moliš. Što ćemo sad? Čekati da oluja završi ili bi da se dokopamo kuće?

LUKA: Da izađem sad van na ovo? Nema šanse, ovdje smo na sigurnom. A i čini mi se da bi moglo trajati samo koji sat, ne duže.

JULIJA: A što ako potraje cijelu večer?

Luka sjedne u vreću za sjedenje i odloži bateriju na prikladno mjesto. Pozornica je ipak dodatno osvijetljena.

LUKA: Bila bi dobra avantura. Dugo nismo ništa radili u skloništu.

JULIJA (kroz šalu): Da mi baterija nije pri kraju, sad bih opalila jedan selfie – za uspomenu.

Julija sjedne na vreću do njega i odmah izvadi mobitel. Neko vrijeme tipka na njega, dok ju Luka pogledava čekajući da ga prestane ignorirati.

LUKA: A da ostaviš mobitel i prestaneš me ignorirati?

JULIJA (odsutno): Da, oprosti, samo da nešto obavim dok još imam baterije...

4.     SCENA

Cijela se scena ukoči. Luka i Julija zaustave se u položajima kao da je netko pritisnuo stanku, Luka u čuđenju gledajući u Juliju koja gleda u mobitel. Na pozornicu ulazi Društvena Mreža u kišnoj kabanici.

DRUŠTVENA MREŽA: Stvarnost si je umislio da me može pobijediti, ali se malo precijenio. Dokle god je mobitela, dvoje ljudi može satima sjediti jedno uz drugo a da ne progovore ni riječi.

STVARNOST (glas): Zaboravio si da u kolibi nema struje, a baterije se prazne...

DRUŠTVENA MREŽA: Oluja neće vječno trajati.

Luka se počne kretati, dok je Julija i dalje ukočena u položaju. Luka ustane i stane pokraj Društvene Mreže koji se iznenadi, no Luka ga ne primjećuje.

LUKA (obraća se publici): Znate što, dosadilo mi je ovakvo ponašanje. Je li pristojno u društvu tipkati na mobitel?

DRUŠTVENA MREŽA: Oprosti, molim te, ako je na mobitelu nešto zanimljivije, onda...

LUKA (prekine ga): Hoćete li mi pomoći da dozovemo Juliju i maknemo ju od mobitela? Evo što trebate... Kad se Julija ponovo počne kretati, sa mnom počnite vikati: Julija! Može?

DRUŠTVENA MREŽA (preneraženo): Ma kakve su to gluposti!

Luka naglašeno upućuje prstom na Juliju koja se počela kretati – i dalje tipka na mobitel ne dižući pogled.

LUKA: Na moj znak – tri, četiri – SAD! Julija!

Luka improvizirajući potiče publiku da svojim dozivanjem pobijede i otjeraju Društvenu Mrežu. Gledatelji neko vrijeme uz Lukine poticaje dozivaju Juliju. Društvena Mreža prekriva uši i savija se kao da ga bole njihovi uzvici. Viče i ušutkuje ih približavajući se izlazu s pozornice. Julija se naposljetku trgne i digne pogled, a Društvena Mreža uz glasan jauk iskače s pozornice. Luka je zadovoljan, plješće i pohvaljuje publiku, koja potencijalno slavi i plješće.

JULIJA: A čovječe, pa rekla sam da ću brzo... Evo, i tako sam dokrajčila bateriju. (Odlaže mobitel, diže se s vreće i prilazi zadovoljno Luki.) Uspjela sam prijeći nivo prije nego je crk'la... Onda? Šta ima? Što ćemo?

LUKA: Jel' bi igrala nešto?

JULIJA: Da znaš da bih. A što?

LUKA (provocirajući, zabavlja se): Pa gle... ti si djevojka, a ja mladić... Sami smo u kolibi nasred šume. Vani je kiša... nema struje... malo je i prohladno, mogli bismo se nekako zagrijati...

JULIJA (nije impresionirana, gleda na ručni sat): Jesi gotov?

Luka s osmijehom podigne ruke kao da se predaje.

JULIJA: Hoćeš da igramo šah?

LUKA: Možda kasnije... Sad bih radio nešto zanimljivije.

JULIJA: Nećemo se ljubiti.

LUKA: Joj, ti samo o tom razmišljaš. Mislio sam na nešto kao što je istina ili izazov.

JULIJA: E, to ti nije loša ideja. Samo ćemo ustanoviti neka pravila.

LUKA: Bez brige, neću te izazivati na stvari koje te ugrožavaju.

JULIJA: To uključuje i izazov da ništa ne moram pjevati.

LUKA: Mislim da ne kužiš poantu te igre... Ako ne želiš da te izazovem na pjevanje, što bi ujedno i meni bio izazov jer bih te morao slušati, onda biraj stalno istinu. Možda konačno saznam gdje si mi sakrila kačket.

JULIJA: Joj, nisam ti ja ni taknula tu ružnu kapu! Ali tko god da je, učinio ti je medvjeđu uslugu. Izgledao si presmiješno...

LUKA (hini uvrijeđenost): Ne želim više o tome razgovarati.

JULIJA (smije se): Kako god. Igramo? Ja ću prva tebe pitati – istina ili izazov?

LUKA: Izazov.

JULIJA: Da vidimo... (Razmišlja.) Ajme, znam... ali ubit ćeš me.

LUKA (sumnjičavo): Što?

JULIJA: Jel' se sjećaš one naše koreografije?

LUKA: Što smo ju maloprije otplesali?

JULIJA: To je normalna koreografija. Sjećaš se one ... nenormalne? (Znakovito ga pogleda.)

LUKA (prostrijeli ju iziritiranim pogledom): Ako misliš na onu koju smo smislili na maturalcu...

JULIJA (oduševljeno): Eee, baš na tu mislim!

LUKA: Ne.

JULIJA: Dobro, ako ti smiješ odbiti izazov, i ja ću smjeti... Smišljam onda dalje. (Pravi se da razmišlja.)

LUKA (nemoćno zajauče): De, čekaj...

JULIJA: Daaa?

Luka se nekoliko trenutaka premišlja i priprema, duboko diše i razgibava se. Julija za to vrijeme suzdržava smijeh i nastoji biti ozbiljna da ga ne obeshrabri. Luka odjednom zauzme odlučan stav i stane plesati smiješnu koreografiju bez glazbene podloge. Na početku se jedva prisjeća koraka, no onda nadođe i uživljeno pleše. Julija je iznenađena. Plješće rukama i tako mu daje ritam.

LUKA (plešući, zadihano): Ako se ne varam, i ti se trebaš ubaciti tu negdje...

Započne zabavna instrumentalna podloga i Julija se priključuje plesanju koreografije. Karikiraju i prenaglašavaju korake zabavljajući se, a nakon što završe ples, jedno drugome, oduševljeni jer su znali sve korake, daju „pet“.

LUKA (zadihano): Sumnjala si, priznaj...

JULIJA (zadihano): Sumnjala sam.

LUKA: Kako se itko uopće htio družiti s nama?

JULIJA (nasmije se): Kako sam se ja uopće družila s tobom?

LUKA: Oprosti, ja sam bio popularniji od nas dvoje.

JULIJA (naglašeno): A kako si ono postao popularan? Da nisi možda radi neke djevojke počeo raditi na školskom razglasu – koji si onda iskorištavao za privatne poruke?  (Imitira voditelja radijske emisije.) I sada dragi učenici druge gimnazije poslušajte pjesmu našeg školskog benda „Brija poslije svirke“; a ja sam se mala, danas, obrijao samo za tebe...

Smije se. Luka nije zabavljen i rezignirano ju strelja pogledom.

LUKA: Istina ili izazov?

JULIJA: Istina!

LUKA: Gdje si mi sakrila kačket?

JULIJA: O, nebesa! Jednom zasvagda – nisam ti ni taknula kačket!

LUKA (neko ju vrijeme sumnjičavo promatra): U redu, vjerujem ti.

JULIJA: Istina ili izazov?

LUKA: Izazov.

JULIJA: Idi počeškaj jednog od gledatelja po uhu.

LUKA: Dosadno...

Silazi s pozornice i traži nekoga koga bi počeškao.

LUKA: Nadam se samo da su oprali uši. Mislim, došli su u kazalište, bio bi red da jesu... (Improvizira dalje riječi u prirodnoj interakciji s publikom.)

Nakon što obavi izazov i zahvali gledatelju na suradnji, Luka ostaje u publici.

LUKA (Juliji): Istina ili izazov?

JULIJA: Joj, ako kažem izazov, već vidim da ćeš mi vratiti...

LUKA (izazovno): Usudi se provjeriti... Ja sam plesao onu glupu koreografiju.

JULIJA (prkosno): Dobro, onda. Izazov!

LUKA (neodlučno ju gledajući): Ma, nećeš htjeti...

JULIJA: Ako sam rekla da biram izazov, onda biram izazov. Hajde, trebam li nešto otpjevati? Spremna sam.

LUKA (prema publici): Lako tebi, mi nismo spremni da te slušamo...

JULIJA: Ha-ha...

LUKA: Imam bolji izazov.

JULIJA (gleda na ručni sat): Hoću li ga čuti još danas?

LUKA: Moraš poljubiti...

JULIJA: Eto ga na...

LUKA: U obraz!

JULIJA: Tko je još čuo da glumac ljubi gledatelje u kazalištu? Vjerujem da se to ni ne smije.

LUKA: Nitko. Ali sigurno su čuli da glumac u kazalištu ljubi – glumca! Dakle, moraš poljubiti – u obraz – mene.

JULIJA (zabavljajući se): Znala sam da ćeš iskoristiti ovo radi prljavih ciljeva.

LUKA (uvrijeđeno, penjući se na pozornicu): Oprosti, molim te, kakvi su to prljavi ciljevi? Jedan poljubac u obraz! To je lijep i uzvišen i čist cilj!

Približava joj se, a Julija se postupno udaljava i izmiče smijući se.

JULIJA: Dobro, što sad radiš? Ugrožavaš me...

LUKA: Nema šanse. Samo ti se želim približiti...

JULIJA: Hoćeš stati, molim te?

Luka se zaustavi, a onda i Julija.

JULIJA (hrabreći se): To je samo poljubac u obraz, nije ništa strašno. Pa i prije sam te ljubila u obraz, ne?

LUKA (posprdno): Zadnji put za rođendan...

JULIJA: Okej, krećem...

Julija polako krene prema njemu, Luka kao da je zatečen što ga je ipak odlučila poljubiti. Prilazi mu, ne gleda ga u oči, dok on nju pažljivo promatra. Julija stane na prste i poljubi ga u obraz. Neko se vrijeme zadrži, a onda se polako odvoji. Pogledaju se u oči u tišini.

JULIJA (tiho): Istina ili izazov?

LUKA: Istina.

JULIJA (gleda ga u oči, ne udaljava se): Kako si?

LUKA: Jako dobro. Istina ili izazov?

JULIJA: Istina.

LUKA: Kako si ti?

JULIJA: Isto... dobro.

Luka se promeškolji te se stane kretati po pozornici. Julija duboko udahne kako bi se pribrala, a onda se i ona pokrene.

JULIJA: Malo mi je ovo dosadilo, ha? A tebi?

LUKA (ozbiljno): Igra ili nešto drugo?

JULIJA: Pa... igra. Imam još jednu. Ne znam hoćeš se sjetiti... igrali smo ju kad smo bili klinci. Na ljuljačkama.

LUKA: Igrali smo svakakve igre na ljuljačkama. Uglavnom one koje si ti smišljala – što znači da sam igrao igre za curice...

JULIJA: Igrali smo i tvoje igre!

LUKA: Reci jednu.

JULIJA (razmišlja): Dobro, to što se sad ne mogu sjetiti ništa ne znači...

Luka se nasmije. Sjedne na vreću za sjedenje, Julija ga slijedi.

LUKA: Dakle, koju igru za curice igramo?

JULIJA: Ne želim zaboraviti... To je ona u kojoj nabrajaš događaje koje ne želiš zaboraviti. Nešto lijepo... Sjećaš se da smo to igrali?

LUKA (oduševljeno): Znači – posve se slučajno sjećam! Bili su neki praznici, uskršnji moguće, igrali smo to nekih pola sata, a ja sam cijelo vrijeme razmišljao o tome da nam mame peku fritule i da će ova agonija uskoro završiti.

Julija pokušava suzdržati smijeh i pokazati nezadovoljstvo, ali joj ne uspijeva. Oboje se smiju. Luka sliježe ramenima. Drago mu je što ju je uspio nasmijati.

LUKA: Ja ću prvi. Ne želim zaboraviti – tih nekoliko sati. Ljuljačke, fritule, pa ajd i tu igru... (Preokrene očima.)

JULIJA (razniježeno): Tako. Slatko.

LUKA: Blabla. Sad, ti.

JULIJA: Ne želim zaboraviti – ovo – kad je u našem skloništu nestalo struje. Bože, koliko smo vremena znali ovdje provoditi. A kad smo ušli u pubertet... pa su nam starci zabranili da zatvaramo vrata kolibe?

Smiju se.

LUKA (prekrije lice dlanovima): Najsramotniji razgovor koji sam IKAD imao! (Spusti ruke.)

JULIJA: Nisam te mogla pogledati u oči nakon toga. Sjeli smo na ove vreće, vrata otvorena, a ja ti onako sramežljivo kažem: Luka, ja mislim da smo mi još premali da budemo zajedno... Ti si se onda opalio smijati i rekao mi: Ne znam ja što naše mame misle, ali imat ćemo cijeli život da se oko toga brinemo... pih, ljubav, baš mi sad imamo vremena za to...

LUKA (smiješi se, zamišljeno): Malo sam pretjerivao...

JULIJA: Tebe su u to vrijeme zanimali samo auti i nogomet.

LUKA: Volio sam i kad smo išli na jahanje. Nastavljamo igru, ja odmah iskorištavam tu misao. Ne želim zaboraviti – jahanje.

JULIJA: Jahanje! Imam ideju. Ovih dana kad bude suho, mogli bismo malo jahati vinogradima, ha? I stanemo na čašu vina na brdu. Sjećaš se da bi nam prije teta Ana davala sok od kupina kad bismo dojahali...

Neko vrijeme šute. Pogledaju jedno u drugo nasmiješeno. Zaustave se u takvom položaju.

5.     SCENA

Na pozornicu ulazi Stvarnost u gumenim čizmama držeći otvoren kišobran. Pri ulasku ga zatvori i otrese od kiše. Pogleda zadovoljno Juliju i Luku, a onda se približi rubu pozornice obraćajući se publici.

STVARNOST (zadovoljno, toplo): Vidite, razgovaraju... Prisjećaju se stvarnih uspomena koje nisu fotkali i objavili. To su uspomene koje su tako tople i vesele, mirišu na bakinu pitu od jabuka i topli kakao... Ne bježe od onoga što bi mogli postati, od onoga što bi ih stvarno moglo usrećiti. Prijatelj, razgovor, smijeh, osjećaj da si prihvaćen i doživljen. Koliki od nas hodamo svijetom osjećajući da nas nitko ne doživljava? (Zastane oslonjen o kišobran.) Ovo je jedna čarobna večer, ali vjerujte – ne znam kako će završiti. Odluka je samo na Juliji i Luki. Ja sam svoje učinio...

Otvara kišobran i izlazi s pozornice. Luka i Julija se ponovo pokrenu.

LUKA (ustaje): Mislim da sam sad spreman da te pobijedim.

Julija ga upitno pogleda.

LUKA (pokazujući prema šahu): Šah? Htjela si igrati šah.

JULIJA (ustaje): Nešto mi to brzo skačemo s igre na igru.

LUKA: Ova se večer neće dvaput ponoviti, bolje da ju dobro iskoristimo.

Sjedaju za stolić sa šahovskom pločom.

JULIJA: Ali, zar ne ovisi o nama hoće li se ponoviti ili neće? Ne moramo ovdje dolaziti biti na računalu ili mobitelu... Možemo češće, ne znam, igrati šah...

LUKA (povuče potez): Mhm, kako da ne...

JULIJA (povuče potez): Ali zašto takav stav?

LUKA: Zato što, možda, ni na mom rođendanu nisi ostavljala mobitel iz ruke?

JULIJA: A što je s tvojim odlaskom s onog druženja jer si morao „dovršiti level“?

LUKA (povuče potez): Ja sam, oprosti, radio manje takvih propusta...

JULIJA (namrgođeno): Da, dobro...

Gleda u ploču i razmišlja o potezu.

JULIJA (povuče potez): To što smo radili greške ne znači da ih ne možemo ispraviti...

LUKA: Stvarno ih želiš ispraviti? (Zastane.) Jer – znaš da nije lijepo igrati se s drugim ljudima. Ja želim da imamo više ovakvih aktivnosti i spreman sam odreći se i računala, a možda i nogometa ponekad, kako bismo se više družili. (Povuče potez.)

JULIJA (povuče potez, neodlučno): Dobro, i ja mislim da sam spremna...

LUKA: Misliš?

JULIJA: Zašto s tobom sve mora biti tako odlučno? Pokušat ću se popraviti, zar to nije dovoljno?

LUKA: Nije. (Povuče potez.)

Julija ljutito uzdahne. Agresivnije povuče potez.

LUKA (gleda ju): Što te sad naživiciralo?

JULIJA: Ništa, samo igraj.

Luka povuče potez. Julija povuče potez. Luka povuče potez.

JULIJA: Ne daješ mi prostora! Stalno se osjećam kao da sam na nešto prisiljena.

LUKA (suzdržavajući se): Hmm... Julija. Ovako. Naše je prijateljstvo ozbiljna stvar. Zajedno smo odrasli, ti znaš kad ja legnem, ja znam kad ti ustaneš, ti možeš predvidjeti što ću ja reći na neke jeftine romantične izjave iz filmova, ja znam na kojoj ćeš sceni ti početi plakati. (Žustrije.) Ako je naš odnos ozbiljan i naši osjećaji ozbiljni, onda se trebamo tako i ponašati jedno prema drugome – s odgovornošću. Onda nije dovoljno to što ćeš se ti „pokušati“ popraviti. Oprosti, nije dovoljno. Ako ti u tome vidiš nedostatak slobode, evo, vjeruj mi i ja ću se početi ponašati prema nama kao da naše prijateljstvo nije „big deal“... pa ćemo vidjeti do kad ćemo uopće i biti prijatelji. (Smireno povuče potez.)

JULIJA: U glavi mi je onaj pločnik, onaj glupi pločnik... (Povuče potez.)

LUKA (povuče potez, zbunjeno): Ne pratim te...

JULIJA: Sjedila sam na pločniku ispred one napuštene kuće – kad se nešto u meni slomilo... i kad sam počela osjećati. Mrzim što ne mogu to pretvoriti u riječi, a da shvatiš... (Povuče potez.)

LUKA (gleda u ploču, nakon nekog vremena povuče potez): Pokušaj...

JULIJA: Sjedila sam na pločniku s Majom. Razgovarale smo. Bio je kirvaj i ljudi su stalno prolazili. I ti si prošao na biciklu, bio si s Glorijom. Samo si nam mahnuo i produžio, a meni je sijevnulo da si mi noć ranije poslao poruku, pazi riječi, napisao si: Uvijek ćeš biti moj prvi izbor. (Zašuti. Povuče potez.) I to me sasjeklo do u srž dok sam sjedila na tom pločniku. I dok razmišljam o sebi, ne mogu ne razmišljati i o tebi. I o tom pločniku.

LUKA (nasmije se): Ajme, više i taj pločnik... (Povuče potez.)

Julija si frustrirano stane masirati sljepoočnice.

JULIJA: Užasno me zaboljelo. Samo sam se raspala na mjestu i počela plakati. Maja nije znala što me spopalo. U jednom trenutku razgovaramo o novom okusu grčkog jogurta, a u drugom plačem... Otad sam mislila, hajde dobro, nešto je u meni puklo, a sjeme mora puknuti da da rod, ne? I čekala sam da to nešto što je u meni puklo napokon proklija, da naraste... ali još uvijek čekam. I ništa ne ide na bolje s nama... Samo postaje još čudnije i čudnije. A kad se vratim na pločnik, još uvijek osjetim točan osjećaj – u detalje... (Povuče potez ne gledajući u ploču.)

LUKA (naživcirano): Oprosti, ali meni sve ovo zvuči nestvarno. Govoriš o nekakvim osjećajima od prije osam, devet godina, a sve što si otad radila je bila sa svima osim sa mnom. (Agresivno povuče potez govoreći.) Šah mat.

JULIJA (lecne se): Da, ali...

LUKA: Kucala bi mi na vrata samo kad ti je trebala pozornost, kad bi dosadila dečkima koje si birala, a koji su o tebi znali jedino valjda da si alergična na kikiriki...

JULIJA (očajno): Dobro, Luka, ali...

LUKA (prekine ju, sve ljući): I sad mi spominješ tu nekakav pločnik i da si se prije deset godina nadala da će stvari s nama krenuti na bolje, a da pri tomu nisi ništa konkretno poduzela...

JULIJA (prekine ga, ustajući se sa stolca vikne): Zato što si odustao od mene! (Zgrožena svojom reakcijom prekrije usta dlanom.)

Kratka tišina.

LUKA (odmahne glavom): Ne, Džuls, nisam ja odustao od tebe, ti si odustala od nas.

Kratka tišina.

JULIJA (plačno): Nisam...

LUKA: Da, jesi, jer znaš da se sa mnom ne možeš zezati. Znaš da bi morala početi ono što ti je kvantna fizika.

JULIJA: Što?

LUKA: Voljeti – ali zapravo. Ovako si mogla slijediti svoje snove, graditi život sama sa sobom i uvijek si imala nekoliko nas koji smo bili tu da ti pravimo društvo kad si usamljena – a ti sama nisi imala nikakvu odgovornost da nama daješ išta od sebe.

JULIJA: U redu, da, istina je... Ali ti nikad nisi bio u istom košu s njima.

LUKA: Kako onda možeš reći da sam odustao od tebe? Borio sam se sve dok se moje dostojanstvo nije našlo u pitanju. Zar da trčim za tobom, dok ti bježiš sve brže i brže? Neću! (Tišina. Ustaje sa stolca.) Sjećaš se kad si napunila osamnaest godina, preskočio sam ogradu kod susjeda i donio ti osamnaest žutih ruža koje si uvijek promatrala, a ti si tu večer otišla u šetnju s kim ono... ni ne sjećam ga se više koliko je bio nebitan. To mi je najviše ostalo u sjećanju jer sam tada osjetio ogromnu sramotu – mene je bilo sram svojih osjećaja. Kao da sam bio glup! Voljeti osobu koja te očigledno iskorištava. I što je najgore – očito je da čovjek s godinama ne postaje pametniji.

JULIJA: I ja se sjećam ruža... No, Luka, ne razumiješ.

LUKA: Misliš? Misliš da ne razumijem da si mislila i još uvijek misliš da nisi dovoljna?

Julija duboko udahne i polako izdahne.

LUKA: Ali mi nikada neće biti jasno kako si onda tako lako odlazila dečkima, kretenima, koji su te samo još više uvjeravali u te laži... Što je tako zanimljivo u tome da se nekome napola daješ i da te netko napola pozna? Meni to zvuči užasno dosadno.

JULIJA: I u pravu si, vjerojatno. Dopusti napokon da ti kažem da mi je žao. Najradije bih ti dala kompletan uvid u ovo što mislim i osjećam jer nemam pojma kako da to pretvorim u riječi.

Luka šuti.

JULIJA (žustro, uzbuđeno): To je ogroman strah. Ne znaš ni čega se bojiš, ali eto, bojiš se. Nekad mi je tako teško i pogledati u tvoje oči. Brutalno su čiste, imam osjećaj da sve vidiš dok me gledaš. I osjetim da osjetiš nešto što nisam zaslužila. I ne znam kako to prihvatiti. To je problem. Ne znam kako prihvatiti – sebe. Pa tako ni tebe.

Tišina.

JULIJA: Možda je to zbog mojih roditelja. Njihova me rastava dotukla. Kao da su mi izmaknuli tepih pod nogama i onda me uvjeravali da me boli za moje dobro. (Užurbanije. Kao da ne želi da joj pobjegne misao.) Ovo je najtočnija slika onoga kako se osjećam u vezi s „pravom“ ljubavi. Može, prepusti joj se – ali kad tad će ti za „tvoje dobro“ biti izmaknut tepih pod nogama, i past ćeš i boljet će i uvjeravat ćeš se da je vrijedilo. (Nastavi plačno.) Oprosti što si morao biti upetljan u ovo. Oprosti što si me zavolio. Ja ti nisam htjela izmaknuti taj tepih i silno sam htjela da se to nikada ne dogodi, i zato sam bježala...

LUKA: Da, izmaknula si mi „tepih“ – sto puta. Ali ja bih i sto prvi put rekao da je vrijedilo...

Julija zaplače i okrene se od Luke prekrivši lice dlanovima. U tišini se čuje padanje kiše. Luka joj se polako približi i zagrli ju s leđa, Julija nastavlja tiho plakati.

LUKA: Nisam odustao od tebe.

JULIJA (plačno): Ni ja nisam odustala od nas...

Julija se okrene prema njemu, a Luka joj stane brisati suze.

JULIJA (gledajući ga u oči): Luka, ja...

Odjednom se vrati struja i upale se svjetla. Julija i Luka nakratko su zatečeni i smeteni. Luka gleda u Juliju, no ona izbjegava njegov pogled.

JULIJA (tiho): Moram napuniti mobitel.

Luka ostaje na mjestu i gleda u daljinu. Tužan je, no čini se miran. Julija sjeda u vreću za sjedenje i priključuje mobitel na punjač te počinje tipkati po njemu. Luka u tišini uzima jaknu i izlazi s pozornice. Julija ne obraća pozornost na to i nastavlja tipkati šmrcajući i brišući suze. Uz kišu, čuje se i zlokobno hihotanje Društvene mreže... Nakon nekoliko trenutaka ulazi na pozornicu. Skida sa sebe mrežu i stavlja ju preko Julije koja to ne primjećuje. Zatim došeta s rukama u džepovima do ruba pozornice i pogleda u publiku.

DRUŠTVENA MREŽA: Nisam li vam rekao? Tako ja vladam svijetom...

Društvena Mreža nonšalantno, s rukama u džepovima, zviždukajući izlazi s pozornice. Julija i dalje tipka na mobitel.

Zastor.

KRAJ









Facebook! TwitThis