Četrnaestogodišnja Tea je izrugana preko društvenih mreža, izdana od najbolje prijateljice, ostavljena od dečka i više nikome ne vjeruje. Gubi se u svijetu koji je lažljiv i dio kojega više ne želi biti. Majka ju odvodi do psihologinje Barbare koja joj pomaže, no Tea počinje ponovno vjerovati u život i ljude kada joj majka kao nekoć pred spavanje kaže: Ti si moja zvjezdica.


GODINA PROIZVODNJE: 2018

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 3

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 0

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana


Lica: majka Klaudija – glumi i neprijateljicu Leu

kći Tea (14 god.)

pedagoginja Dubravka – glumi i psihologinju Barbaru  i

učiteljicu te prijašnju Teinu   najbolju

prijateljicu Tamaru

 

Kasna je večer, a četrnaestogodišnja Tea leži uplakana na svome krevetu. Majka u svojoj sobi pregledava neke papire za posao jer sutra ima važan sastanak.

Tea više ne može čuvati bol samo u suzama te počinje glasno jecati. Majka je na putu do kupaonice te čuje kako Tea plače. Ulazi u Teinu sobu, uključuje svjetlo i lagano joj se približava.

majka: Tea zlato, što je bilo? Čemu taj plač?

Tea ne odgovara, samo iz obzira usporava jecanje.

majka: Tea, što je bilo? Ajde, prestani za Boga miloga.

Majka ju lagano i kratko miluje, Tea se obuzdava i naposljetku smiruje.

majka: Ajde, što je, Teice, što te muči? Reci mi, nemam vremena do

sutra.

Tea: Ma nije ništa, ionako ti to ne mogu reći. Ne bi me razumjela,

nitko to ne razumije.

majka: Glavno je da kažeš, mora postojati rješenje.

Tea: Stvarno ne bih o tome, sve je uzalud.

majka: Aha, pa onda samo budi tvrdoglava. Ako je sve uzalud danas,

onda ćemo pričati sutra, pričati, a ne se natezati za nos. Laku

noć.

Tea je nastavila plakati u tišini, misleći kako je ponižena na Instagramu i Facebooku. Boljelo ju je jer su je najbolje prijateljice izdale, a majka ionako nije imala vremena za nju kad joj je posao bio prva ljubav. Razmišljajući tako sa velikom tugom na srcu, Tea naglas iznosi svoje misli.

Tea: O, kako je nekada sve bilo drugačije, ljepše…Zašto mi mama

više ne čita priču pred spavanje, zašto me nježno ne pomiluje i ne

kaže mi: Ti si moja zvjezdica? Tko sam to ja u ovome ludom

svijetu i što znači moj slomljeni, uništeni život. Bože, ako zaista

postojiš, odvedi me daleko odavde.

Tea sutradan u školi glumi da joj nije dobro i učiteljica ju šalje kući.

Tea: Učiteljice, boli me glava i povraća mi se. Mogu li kući, već sam

javila mami?

učiteljica: U redu, hoćeš li moći sama, treba li te netko ispratiti?

Tea: U redu je, mama će doći po mene.

Majka ne dolazi po nju, Tea trči kući, onda sjeda vani na balkon u želji da se razboli na vjetru. Majka dolazi, a ona u pidžami bježi u krevet.

majka: Tea, što je bilo, zašto si već doma?

Tea: Učiteljica me pustila, nije mi dobro, mislim da je temperatura.

majka: Evo ti toplomjer, izmjeri je, a ja ću ti donijeti čaj.

Tea stavlja toplomjer u čašu tople vode jer zna da još nema temperaturu, namještajući temperaturu na 38 stupnjeva.

majka: Oh, 38.5 stupnjeva. Bome si se razboljela. Sutra ćeš do

doktorice. Evo, ovdje su ti keksi i čaj. Moram ići, imam još

toliko posla.

Tea već zna da je majka zaljubljena u svoj posao otkad ih je tata napustio i to ju je ispočetka jako ljutilo, ali sada sve to prezire. Odlučuje pobrinuti se da se stvarno razboli. Namače kosu, guta led iz hladnjaka a potom odlazi kradomice van na balkon gdje je već noć i hladno je. Poslije toga temperatura više nije lažna.

majka: Jutro! (i ne očekujući odgovor) Spremi se, ideš do doktorice.

Tea: Ići ću kad mi bude malo bolje.

majka: Neće ti biti bolje od ležanja ovdje. Ajde, ustani i spremi se.

Požuri, žurim na posao.

Tei se gadi sve a trenutno najviše ta majčina stalna užurbanost i orijentiranost na posao te nevoljko posluša. Doktorica joj propisuje pet dana mirovanja. Tea doma leži čitavo vrijeme u krevetu i jedva nešto jede. Sve je bljeđa i tanja, a noću i dalje plače. Prezaposlena majka i dalje prelazi preko stvarnih problema svoje kćeri. Tea se idući tjedan ipak mora vratiti u školu.

Lea: Vratila se debeljuca koja štuca. Jesi možda objavila koju novu

golišavu fotku? Haha, koja bijeda, nije ni čudno da te napucao.

Tea brzo saginje glavu i što je brže moguće prolazi, odlazeći što dalje od njih. Ponižena je zauvijek te osjeća kako joj tijelom struji golema količina negativnih emocija s kojima se više ne može nositi.

U učionici. Tea plače.

učiteljica: Tea, jesi li dobro? Želiš li možda izaći van? Slobodno idi.

Tea: Nije mi dobro, želim kući.

učiteljica: Nešto te boli?

Tea: Da, sve me boli. Ovaj, trbuh me jako boli.

Učiteljica vidi da nešto nije u redu te odlazi s Teom do pedagoginje.

pedagoginja: Teice, što je bilo, što te muči?

Tea neko vrijeme šuti dolazeći k sebi, a onda kratko odgovara.

Tea: Jako me boli trbuh.

pedagoginja: Zbog toga plačeš? Muči li te još nešto? Slobodno mi

kažeš.

Tea: Nije ništa, samo želim doma.

pedagoginja: U redu, ja ću onda nazvati mamu da dođe po tebe.

Tea: Nemojte, mogu i sama.

pedagoginja: Dobro znaš da su takva pravila škole. Molim te njezin

broj.

Tea: Ne dam, dosta mi vas je svih!

Tea bježi iz pedagoginjinog ureda i nastavlja trčati ulicom. Pedagoginja šalje dežurnog učenika za njom te brzo zove majku.

pedagoginja: Dobar dan, gospođo Šarić, pedagoginja je. Vaša Tea je

upravo pobjegla iz škole trčeći, nadam se kući. Dežurni

učenik ju prati. Mislim da ima nekih problema. Pričajte s

njom.

majka: O, Bože, kakve li ludosti! Idem, ovo nam zaista ne treba u

životu.

Majka se brzo vraća kući, a Tea već leži u krevetu, zaključana u svojoj sobi. Majka uzaludno kuca na vrata. Tek navečer Tea izlazi iz sobe, a majka ju nalazi vani kako stoji samo u pidžami na balkonu, premda je veljača i vani je hladno.

majka: Tea, pa što je bilo, za Boga miloga? Zašto to radiš, u čemu je

problem?

Tea: Nema problema, sve je savršeno kao i uvijek. Vidiš li ti ikakav

problem?

majka: Nećeš tako razgovarati sa mnom, nitko tako neće razgovarati

sa mnom.

Tea: Tko bi uopće želio razgovarati s tobom?

majka: Ušuti i ne budi bezobrazna. Uđi unutra i progovori! Jesi li me

čula?! (Majka je sad već vidno ljuta i gubi samokontrolu.)

Zajedno ulaze u sobu

majka: Slušam, što je?

Tea: Jako me boli trbuh.

majka: Dosta tih gluposti, nisam naivna balavica pa da ne vidim da

izmišljaš svoje bolesti. Pričaj, pomoći ću ti. Ajde, što je?

Tea: Ništa nije, rekla sam ti već. Zašto gubiš ovdje vrijeme sa mnom,

zar nemaš pametnijega posla?

majka: Sram te bilo! Još ćeš me i provocirati. Naravno da imam i to

jako mnogo. (Majka se nastoji malo pribrati.) Slušaj me, zadnji

puta te pitam, u čemu je problem? Možda neki dečko, izgled,

reci mi, nastojat ću razumjeti? Svi smo mi bili u tvojim

godinama.

Tea: Ako baš želiš znati, mene sve muči i gadi mi se ovaj lažljivi

svijet u kojemu svi glume.

majka: Ajde, nije sve tako crno, što te toliko razočaralo?

Tea: Evo, za početak tvoja gluma, tatin odlazak. Ne, on mi nije tata,

on je bolesni lažljivac. Izrugivanje u školi, usamljenost, ali ne

znam zašto ti to uopće govorim, ionako nemaš nikada vremena za

mene.

majka: Tea, nikome nije lako, ali moramo biti jake i ne dozvoliti da

nas takve stvari savladaju. Tata nas je ostavio i znam da ti je to

teško palo, i meni je, ali ne možemo sada plakati zbog toga. O

kakvom to izrugivanju govoriš?

Tea: Dečko me ostavio i javno sam ponižena preko Instagrama i

Facebooka. Više ni ne znam tko sam. Kakva da budem pa da me

barem netko voli?

majka: Tea, vjerujem da ti nije lako. Sutra ćeš ići na razgovor do jedne

gospođe kojoj ćeš sve to lijepo objasniti. Može?

Tea: Ne želim, nisam ja luda, lažljivi svijet je lud. Svi vi samo lažete.

majka: Dosta, odmori se i sutra ujutro idemo do nje. Ovako više ne

može. Znaš da te ja volim i sve bih dala za tebe, ali ne

dozvoljavam da nas okolo sramotiš i činiš gluposti. Mi jesmo i

moramo biti jače od toga. Saberi se do sutra. Laku noć.

Tea liježe u krevet i naglas razmišlja

Tea: U kakvom to svijetu živim? Želim otići, pobjeći daleko od sviju i svega. Sve mi se gadi, svi lažu i pretvaraju se a zbog čega? Ovo je svijet za licemjere i lažljivce. Svi su me slagali. Mama i tata, dečko, prijateljice, učitelji, baš svi. Sve je to obmana kako bismo jednoga dana postali nalik odraslima – lažljivi licemjeri koji više ne znaju voljeti. Želim da me svi ostave kao što me tata ostavio. Ne, on mi više nije tata nego odvratni stranac. Pitam se, tko sam zapravo ja i što da radim u ovom gadnom i lažljivom svijetu? Trebam glumiti kao i oni, to bi jedino moglo pomoći.

Majka ujutro odrješito ulazi u Teinu sobu.

majka: Dobro jutro! Jesi se odmorila? Spremi se, uskoro krećemo.

Majka izlazi iz sobe, a Tea nastavlja ležati u krevetu misleći o tome kako joj je majka lažljiva i glupa.

Majka se vraća za desetak minuta, a Tein neposluh jako ju ljuti.

majka: Sada je dosta! Ustani i odjeni se! Nećeš ovdje cmizdriti cijeli

dan. Misliš da i drugi kroz to ne prolaze i da nama ostalima nije

teško, ali ipak ne naričemo i ne radimo skandale? Znaš, postoje

i druga, mnogo ružnija rješenja koja vjerujem ne bi željela

isprobati . Idemo!

Tea je jako dobro znala da majka može biti vrlo oštra kada se naljuti te je odlučila spremiti se, više iz straha nego iz poslušnosti.

Kod psihologinje Barbare, koja slovi kao jedna od najboljih u gradu.

majka: Slušaj, unutra budi dobra, to je samo običan razgovor i da nisi

radila nekakve ispade. Ajde, sve će biti u redu.

Tea i majka zajedno ulaze u ured, a majka se odmah srdačno rukuje s gospođom Barbarom što se Tei naprosto gadi. Majka potom izlazi iz ureda uz oštar pogled upućen Tei koji kao da je govorio: Ako i ovo zabrljaš, gotova si.

psihologinja: Tea, ja sam psihologinja Barbara i drago mi je da ti

mogu pomoći. (rukuje se s Teom kojoj je neugodno biti

ovdje i ljuta je na majku i cijeli svijet)

Vidiš, nema ništa lošega u tome što si došla do mene.

Svakome od nas s vremenom je potreban predah od

svakodnevice koja je često puta naporna. Nije li tako?

Tea tek vidljivo potvrdno klimne glavom koju čitavo vrijeme, kao i pogled, drži čvrsto usmjerenima prema podu.

psihologinja: Tea, ti si sasvim zdrava, mlada djevojka koja se našla

usred nekih poteškoća. Čula sam već na stotine priča

djevojaka tvoje dobi i svakoj od njih mogla se pružiti

barem mala pomoć. Nadam se da ćemo uspjeti i tebi

pomoći da se ljepše osjećaš, ali morat ćemo lijepo

surađivati. Hoćeš li mi pomoći u tome?

Tea: Ne znam, valjda.

psihologinja: Eto, hvala ti i to je mnogo za početak. Iskrena si što je

itekako važno i pohvalno.

Tea: Aha, a to što svi drugi lažu također je pohvalno? Zasigurno

mislite da sam samo još jedno izgubljeno derište, a sada glumite

jer to Vam je posao. Nije li tako?

psihologinja: Najiskrenije, Tea, moram ti reći da griješiš. Mnogi ljudi

lažu i zli su, nećemo se varati, ali ipak, moraš znati da

nisu svi takvi. Ja ti zaista želim pomoći i ne mislim baš

ništa loše o tebi, naprotiv, već vidim da si vrlo bistra

djevojka.

Tea: A zašto onda mene svi lažu?

psihologinja: To je stvarno ružno. Tko te sve lagao i povrijedio?

Tea: Svi, baš svi. Nekadašnji tata, sadašnja mama, takozvane

Prijateljice, dečko koji me ostavio. Trebam li dalje?

psihologinja: Razumijem, to je zaista užasno. Možeš li mi navesti neki

konkretan primjer njihovog laganja?

Tea: Ima ih mnogo, čemu to spominjati, sada je ionako gotovo.

psihologinja: Razumijem, nije lako o tome, ali meni bi mnogo

pomoglo da lakše shvatim.

Tea: Eto, mama i nazovimo ga tata prvo su lagali jedno drugo i mene

kako se jako vole, a očito nije bilo tako. Zatim je tata lagao mamu

viđajući se s ljubavnicom pa su se ubrzo razveli. Od tada nije ni pitao za mene, iako me sve do tada navodno ludo volio. Pošalje samo glupe novce koje je dužan dati i to je njegova ljubav. Mama se od tada također nalazi s drugim muškarcima, ali to prikriva od mene, kao da sam ja glupača koja ništa ne razumije. Prijateljice su se pretvarale da im je stalo do mene, a onda je Tamara uzela moj mobitel i podijelila moje sramotne fotke na Instagramu i Facebooku i sada sam društveno mrtva. Ja više ne znam tko sam i tko da budem pa da me barem netko voli…I učitelji lažu da su sva ona sranja u školi potrebna, a zapravo, sve je to nepotrebno sranje koje učimo kako bismo i sami jednoga dana znali dobro se pretvarati i lagati.

psihologinja: Strašno, to je naprosto strašno. Eto, sada mi je jasno

zašto si tužna, tko ne bi bio. Ti si razočarana sa svima i

svime i imaš pravo na to. Doživjela si mnoga razočaranja

od najbližih i sve te to silno povrijedilo.

Tea: Zašto su svi tako lažljivi i zašto živimo u ovakvom svijetu?

psihologinja: Tvoje pitanje je sasvim opravdano, ali želim da shvatiš

da nije sve ipak tako crno i da zaista postoje dobri ljudi

koji te neće iznevjeriti i lagati.

Tea: Kao primjerice Robert koji me ostavio odmah nakon što su se

pojavile one glupe fotografije na fejsu i Instagramu?

psihologinja: Pretpostavljam, bio ti je dečko?

Tea samo kimne glavom.

Ako je takav, onda niti ne zavrjeđuje djevojku kao što si

ti. Ne treba ti takav dečko, vjeruj mi. Eto, Tea, za danas

smo mnogo postigli i sada imaš nekoga tko te barem malo

razumije. Kada bi željela da ponovno popričamo?

Tea: Svejedno mi je, ionako ne mislim da mi Vi možete pomoći. Sve

je to uzalud, ali naravno, Vi ste u pravu, a roditelje i starije mora

se uvijek slušati.

psihologinja: Dobro, Tea, cijenim tvoje mišljenje, iako se ne slažem s

njime. Dogovorit ću se s mamom za naš idući susret.

Doviđenja, Tea!

Tea izlazi iz ureda, majka ju dočekuje te odlaze kući. Tea odlazi u sobu i nastavlja sa svojom izolacijom od svijeta.

Majka ju provjerava, donosi joj hranu, a razgovor između njih dvije sveden je tek na nekoliko najnužnijih rečenica.

majka: Sutra ideš kod gospođe Barbare u pola pet. Želiš li još voća?

Tea: Ok. Hvala, ne treba.

Tea već drugi tjedan ne pohađa školu, a Facebook i Instagram je deinstalirala odmah nakon onog poniženja s fotografijama kada joj se čitava škola smijala.

mama: Tea, danas imaš zadnji razgovor s gospođom Barbarom, a

kasnije idemo lijepo zajedno u shopping. Što kažeš, može, već

dugo nismo zajedno bile?

Tea: Može.

Kod psihologinje.

psihologinja: Teice, bok! Eto, već je došao i naš posljednji susret

Kako se osjećaš?

Tea: Dobro sam, mislim, puno bolje nego pred dva tjedna.

psihologinja: Spremna si poći u školu i suočiti se s radoznalim

pogledima?

Tea: Jesam, da, onako kako smo se dogovorile.

psihologinja: Bravo, tako treba. Znaj da će prvi dani biti najteži.

Radoznale oči mnogih bit će uprte u tebe, ali tuđe oči ne

mogu ti ništa ako u sebi imaš čvrsti štit koji će te braniti.

Imaš li ga, jesmo li uspjeli u tome?

Tea: Da, spreman je, sve je pod kontrolom.

psihologinja: Tako, još ćeš na kraju ti meni pomagati. Evo, poklanjam

ti ovu karticu i narukvicu koje nosi sa sobom pa ako ti

bude teško, one će te podsjetiti na naše razgovore i štit

koji smo zajedno izgradile. Evo, izvoli.

Tea: Hvala Vam, puno ste mi pomogli.

psihologinja: Doviđenja, Tea, ako zaškripi, znaš gdje sam.

Tea: Znam. Doviđenja.

Sutradan je u školi svi gledaju ispod oka, ne više podrugljivo, nego kao nekakvu luđakinju, ali Tea je spremna na takve poglede. Na hodniku susreće i svoju glavnu neprijateljicu – Leu. Drago joj je jer osjeća da se ni nje više ne boji. Nakon nastave odlazi na razgovor do pedagoginje, a onda na hodniku susreće svoju nekadašnju najbolju prijateljicu Tamaru.

Tea: Bok!

Tamara: Bok, Tea. Kako si? (i ne očekujući odgovor) Stvarno mi je žao. Htjela bih popričati s tobom nakon nastave ako želiš.

Tea: Ok, možemo se naći poslije ispred škole.

Vani u parku nakon nastave.

Tamara: Tea, oprosti, stvarno mi je žao. Otkad te nema, sa svakim

danom sam sve više shvaćala koliko mi je žao i koliko mi

nedostaješ. Znam da mi više ne možeš vjerovati i da sam

gadno zabrljala, ali moraš znati da su me ucjenjivale. Prvo su

uzele moj mobitel i prijetile da će objaviti neke moje fotke na

Instagramu ako tebi ne uzmem mobitel. Znam da to nije

nikakvo opravdanje, trebala sam nekome reći, pričati s nekim,

s tobom, a ne ih poslušati i biti gadura. Oprosti još jednom.

Tea: Isprika prihvaćena, ali znaš da naš odnos ne može biti kao prije.

Tamara: Nažalost, znam, ali možda s vremenom…

Tea: E, to ćemo tek vidjeti.

Zajedno odlaze

Kod kuće navečer.

majka: Tea, kako si, je li sve bilo u redu u školi?

Tea: Je, sve je ok, čak sam lijepo popričala i s Tamarom.

majka: O, to je lijepo, i što kaže ta mala?

Tea: Ispričala mi se, ali naravno, više ništa ne može biti kao prije. No,

i ona je bila pod pritiskom. Čini mi se da svijet ipak nije toliko

crno-bijeli kao što sam ranije mislila.

Slijede majčine riječi koje Tea nije čula već godinama i koje su joj silno nedostajale, a sada su došle sasvim neočekivano, niotkuda.

majka:

Naravno da nije, svi mi griješimo i vraćamo se, uvijek iznova pokušavajući biti bolji. Od toga se život sastoji, ali  ti zavrjeđuješ puno, puno bolje najbolje prijateljice. Ponosna sam na tebe što si prihvatila njezinu ispriku i uspjela izdržati ovo teško razdoblje. Znaš što, Tea? (gleda ju sa smiješkom prepunim ljubavi) Ti si moja zvjezdica.

 

KRAJ

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 



Facebook! TwitThis