Marina i Borna prijatelji su od djetinjstva, no sada, u srednjoškolskoj dobi, Marina je potajno zaljubljena u Bornu. On se zanima za nekadašnju Marininu prijateljicu Helenu, koja je popularna na društvenim mrežama. Stoga Marina čezne postati popularna, a istodobna ljubomora učini je nemilosrdnom neprijateljicom. Kad shvati da je pod utjecajem opsjednutosti društvenim mrežama dopustila da Heleni bude uništena mladost, bit će već kasno.


GODINA PROIZVODNJE: 2018

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 3

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 2

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana



LIKOVI:


MARINA – šesnaestogodišnja djevojka, uspješna učenica gimnazije, fizički prosječnog izgleda

HELENA – šesnaestogodišnja učenica iste gimnazije, nekadašnja Marinina najbolja prijateljica, fizički privlačna vršnjacima, posvećuje veliku pažnju izgledu, često postavlja svoje slike na društvene mreže, karakterno nježna djevojka, neizravno zahtijeva pažnju društva

BORNA – osamnaestogodišnji učenik gimnazije, Marinin prijatelj od djetinjstva, popularan među vršnjacima i fizički atraktivan, vesele naravi, samopouzdana ponašanja

PIJANI – u dvadesetima, zapuštena izgleda, tip ljudi koji se smucaju po kafićima i noćnim izlascima


Radnja se zbiva u dnevnom boravku, ispred disco kluba i u školi.


Napomena: uloge Borne i Pijanog može igrati isti glumac, ostavljeno je dovoljno vremena za presvlačenje.


I.

Na sredini pozornice je kauč, ispred njega stolić na kojem je nered od kolaž papira. MARINA sjedi na kauču i gleda u mobitel dok se na razglasu čuje ZVUČNI ZAPIS:

MARINA: Dobar dan, poštovani gledatelji, ovo je moja najbolja prijateljica Helena i ona će vam danas reći, eeem, kakvo je vrijeme danas zaobišlo svijet…

Smijeh.

HELENA: Ljudi bi rekli da si pijana.

MARINA: Ma ja? Samo deci vina, za srce.

HELENA: Za srce, naravno, samo par… litara vina.

Smiju se.

MARINA: Uglavnom, poštovani gledatelji…

HELENA: Ma daj, nitko ti ne bi gledao te vijesti.

MARINA: Kako ne? Joj Helena, ajde ti glumi one ekrane iza…

Zapis se stišava.

Marina gleda u mobitel i nakon nekog vremena počne oponašati što vidi, stoga se namiješta za selfie napučivši usne. Uzima ispod stola kutiju sa šminkom i maže si usne, zatim se ponovno namješta u različite poze.

Pojačavaju se glasovi BORNE i MAME od iza.

BORNA: Dobro je, nemamo sad baš ispita pa…

MAMA: Aha, pa je lagano, ajde odlično, u boravku je Marina, idi samo.

BORNA: A, super.

Na glasove se Marina trgne, ostavi mobitel na stolu, pospremi šminku i klekne za stolić i reže kolaž. Ulazi Borna, u kojeg je Marina potajno zaljubljena.

BORNA: Eej!

MARINA (okreće se): Eeej, bok, već si stigao?

BORNA (komotno sjedne): Da, da, ali neću dugo, zvali su me Niks i Blagus na pivo.

MARINA (šaljivo): Pa dobro, ne moraš odmah to naglašavati, još nisi ni sjeo.

BORNA: Aha, dobro, onda ću sjesti. (ustane)

MARINA (nasmije se): Osim toga, imam ti i ja pive ovdje ako baš želiš.

BORNA (ponovno sjedne): Sumnjam, jedino što ja ovdje vidim je (gadljivo) – kolaž.

MARINA: Ma daj, ne podsjećaj me, Pikasa nam je dala zadatak da napravimo neki `mozaik` ili kako je ona već to nazvala, do ponedjeljka! Cijele dane to radim, samo želim više završiti s tim…

BORNA: Pih, vidiš, mi ni nemamo likovni.

MARINA: Kako to?

BORNA: Pa eto, naša Mikelanđela je prelijena.

MARINA: Ma blago vama.

BORNA (gleda u kolaž): Hm, znaš, sjećam se da sam volio kolaž u osnovnoj. Sjećaš li se i ti da smo u nižim razredima stalno rezali taj kolaž. I ne samo na likovnom, nego ono, na matematici, režemo brojeve, priroda i društvo, režemo drveća, ma i na tjelesnom smo si rezali loptu za graničare.

MARINA (smije se): Daa, i mi smo baš puno radili iz kolaž papira. I onda te znala tvoja mama poslati k meni da ja, ono j a u prvom razredu, kao pomognem t e b i  u trećem razredu izrađivati nešto što ste imali za doma. A tebe boljela briga, tu si promatrao kroz prozor onu susjedu s dugom kosom, igrao si se s mojim domino pločicama, ma sve si drugo radio samo ne kolaž. Onda sam se jednom razljutila i rekla ti da ti više nikad neću pomagati.

BORNA: Jooj sjećam se, e kakva prpa je mene tada uhvatila. Kasnije, da bih ti zahvalio, došao sam u tvoj razred i svima sam govorio da si mi ti to napravila.

MARINA (sramežljivo): Da, onda su me svi zezali da mi se sviđaš.

BORNA (smije se): Još sam te u veće sranje uvalio time.

MARINA (nježno): Treba li ti sada što napraviti?

BORNA (nasmije se): Ne, ne, bilo je dovoljno kolaža za cijeli vijek našeg školovanja.

Marina nastavi rezati kolaž papir, Borna sa zanimanjem gleda kako radi. Marina ga pogleda krajičkom oka i zadovoljno se nasmiješi za sebe.

BORNA: A to slažeš nekim redom?

MARINA: Ma ne, naprosto kako mi odgovara. Eh, sada mi treba onaj komad… (traži po stolu) e tu je.

Marina uzme traženi komad papira, ispod kojeg joj je bio mobitel. Borna uoči Marinin mobitel, uzima ga.

BORNA: Ohoo, što si to gledala?

MARINA (smeteno): Ma ajde ne moraš sve gledati. (pokušava mu uzeti mobitel)

BORNA: Ooo, pa to je Helena… Što, želiš biti ko ona?

MARINA (preokrene očima): Pff, da, da, najmanje na svijetu, vjeruj.

BORNA: Ma vidi i našminkala si se kao ona.

MARINA (posramljeno): Ma nisam, što ti je...

BORNA: Jesi, jesi, vidi kako se našminkala. (smije se)

MARINA: Ma ajde prestani, ne pada mi na pamet oponašati nju!

BORNA: Pa dobro, što, zgodna je i…

MARINA (ironično): Da, zgodna, ono vauu.

BORNA: Pa je, što, pa niste se vi družile nekad ili tako nešto?

MARINA: Jesmo, da, zato znam točno kakva je.

BORNA (zainteresirano): Kakva?

MARINA: Pa zgodna sigurno nije…a što si se ti tako zainteresirao, vidi ga.

BORNA (sa žarom u očima): Daj, pričaj malo o njoj, kakva je i to…

MARINA (užasavajući se): Ma ne pada mi na pamet… prisjećati se njezine patetike, drame, razmaženosti i svega preseravanja u vezi s njom.

BORNA (s potajnim smiješkom): Oho, vidi neko je ljubomoran.

MARINA (iznenada; ustane): Ma nisam ljubomorna, samo kažem kako je, kako je bilo, zato se više ni ne družim s njoj. – (ushićeno, uperi prst prema Borni) Sjećaš li se mog rođendana prošle godine?

BORNA: Pa sjećam se tvog rođendana, naravno, dok se svog, isto tako naravno, ne sjećam, mislim da to dovoljno govori.

MARINA (sjedne na rub kauča): Ma grozan si. Ali istinu govoriš, nije da je bio užasan, već ga nije ni bilo. Ti si došao k meni s mamom samo na tortu, jelda? E, a ja sam htjela baš izaći. Dobro, ne sad u neki klub, već ono na piće, sladoled, nešto… I onda sam zvala nju i Kristinu. Pisala sam im u grupni inbox i ni jedna se nije udostojila odgovoriti mi. Očito su čekale jedna na drugu, a ne bih se čudila ni da su se u zasebnom inboxu dogovarale što će učiniti. Urota se uvijek kuje u zasebnom inboxu.

BORNA: I dobro, što, zasmetalo ti je da ti nisu odgovorile?

MARINA: Ma ne to, slušaj dalje! (ushoda se) I onda je Helena konačno napisala nešto kao `ma ne moraš trošiti novac`. I Kristina se složila, normalno, što ova kaže, ona udari pečat. Uglavnom, ja sam im odgovorila da nije problem s novcem, da ih želim počastiti kao što su i one mene za svoje rođendane i tako nešto, no ne, ne, nikako mi ne žele stvarati obavezu. Pa daj ono, zamisli obaveza mi je slaviti rođendan! I ništa, odustala sam i bok. No, već za pola sata ona meni piše poruku, kao i svaki dan jer ne može ni sekunde biti bez nekoga, piše mi što radim. Ja sam joj samo kratko odgovorila da perem suđe.

BORNA: Pih, kako lažeš rođenoj frendici, nije čudno da ti nije htjela doći na rođendan. (smije se)

MARINA: Ajde prestani! Slušaj kraj: znači ona me preko poruke pita jesam li dobro, imam li kakvih problema jer zvučim čudno, tužno, nešto tako.

BORNA: Uuu, kakva intuicija, i to preko poruka osjeća kako se ti osjećaš. Jel može tako i za muške?

MARINA: Ako misliš na treće oko, očito joj samo ono od sva tri oka funkcionira kad nije vidjela – nikad nije vidjela – da sam zbog nje tužna.

BORNA: Pa što joj nisi to i rekla?

MARINA: Pa jesam! Dobro ne baš tim riječima, nego sam rekla: `Pa osim usamljenosti i dosade doma, ništa me drugo ne muči.` I zamisli što mi je onda predložila: (oponašajući je) usamljena si, ajoj, pa hoćeš li da odemo na kavu nekamo ili tako nešto? (užasnuto) A kad sam te ja pitala, nisi htjela da ne (ironično) trošim novac, zamisli! (sjedne) Što vječito izigrava milosrdnicu?!

BORNA: I zato se vi svađate, pih, mi bismo otišli i na piće, što si ti htjela, i na tu kavu, hah!

MARINA: Pa i mi bismo otišle da je ona htjela. Nego se pravi nekom dobrotvorkom. (oponašajući je) Imaš li kakvih problema… (skoči na noge) Ma i autobus!

BORNA: Kakav autobus?

MARINA (uživljeno): Ona je uvijek imala pokaz, ja nisam. I onda kad ne bih imala, švercala sam se do škole. I uvijek kad smo čekale zajedno na stanici, ja je zamolim da ode sa mnom na zadnja vrata, mislim svejedno je njoj ako ima pokaz. Nego ne, ona ipak ode na prva, svetica. I kad je znala biti kontrola u busu, ja ne bih ušla, no ona uđe, kao ne kuži što se događa, ogledava se i spazi mene vani. Onda cijeli dan bruji i prepričava svima kako sam, zamisli, ja nju ostavila na stanici. I sve to s onim ironično nasmijanim tonom. Uh!

BORNA: Pa dobro, možda vi cure tako doživljavate jedna drugu…ja mislim da je baš… (nasloni se i stavi gležanj jedne noge na koljeno druge; s potajnim smiješkom) simpatična.

MARINA: Simpatična?! Ma daj… (ponovno klekne uz stolić i primi se kolaža)

BORNA: Pa da, onako slatka, pa vidi ovdje (pokazuje na mobitel)

MARINA (miče rukom mobitel od sebe): Joj daj, ne pokazuj mi je više, što si navalio.

BORNA: (okrene mobitel prema Marini zadirkivajući je) Vidi je, gledaj.

MARINA: Ma daj, makni je… štoo? Ima novu sliku?

Premjesti se na kauč pored Borne, gledaju u mobitel.

BORNA: Ne znam, očito.

MARINA: Štoo? 296 lajkova?!

BORNA: (zadovoljno, sa laganim smiješkom) Pa da, popularna je.

MARINA: Ma je, da, da, a tko joj lajka, neki očajnici i neki klinci, velika stvar.

BORNA: Ne, pa evo i ja sam lajkao.

MARINA (uzdahnuvši polako okrene glavu prema Borni): Pa da, kažem, očajnici i klinci.

Premjesti se natrag za stolić i reže kolaž.

BORNA (nastavi biti u dobrom raspoloženju, zaljubljenom): Zašto si takva, mislim da je ona stvarno ok cura. Zato sam te baš mislio pitat…

MARINA (oprezno): Što?

BORNA: Pa da me spojiš s njom nekako.

MARINA (zapanjeno): Ja da te spojim? Čekaj malo, ja se više ni ne družim s njom, (naglasi dignuvši ruke ispred sebe) niti želim, i sada da tebi sređujem nešto s njom… nema šanse, ne, ne… (za sebe, sjetno) Pogotovo ne – tebi. (zamisli se)

BORNA (ravnodušno): Stvarno si škrta.

MARINA (dalje u svojem svijetu): Već vidim u subotu, svi oko nje, jao Helena krasna si, joj draga, nji nji.

BORNA (osluhne, nagne se): Što će biti u subotu?

MARINA: Što? U subotu?

BORNA: Sad si rekla nešto u subotu.

MARINA: Aha, ma Klarin rođendan.

BORNA: A gdje?

MARINA: U Mistiku.

BORNA: Aha, onom disku, ono gore što je, na katu?

MARINA: Da, da, na glavnoj cesti.

BORNA: Aaa, (tiho) a i Helena će doći?

MARINA: (prosvijetljeno): A to tebe zanima…

BORNA: Pa da, mislio sam, znaš, da joj onda priđem…

MARINA: (iznervirano, naglo, glasno): Ma radi što hoćeš više!

Borna iznenađeno zastane. Marina gleda u kolaž, čeka da se pribere. Trenutak tišine.

MARINA: (smireno) Ne znam hoće li htjeti razgovarati s tobom jer je Klari rođendan, znaš, ona nas je pozvala da tamo slavimo, nije sad to neki izlazak, ali možeš probati, svakako. (nasmiješi mu se prikrivajući razočaranje)

BORNA: Dobro, vidjet ću još. (nasmiješi joj se; tijekom replike mu zazvoni mobitel)

Halo? Eej, oke, evo me, dolazim. (stavlja mobitel u džep)

Idem. (ustaje)

MARINA (ustaje): Što, dečki zovu?

BORNA: Da, da, idemo konačno na to pivo, čekam to od ranog jutra, onu pjenu… (pokazuje jezikom)

MARINA: Daj, odvratan si.

BORNA: (nasmije se glasno) A ti ćeš si na kraju prerezati žile koliko već režeš taj kolaž.

MARINA: Daa, i ulit ću krv tebi u pivo. Imat ćeš pjenu u boji.

BORNA: Fuuj, daj. (smije se)

Izlaze. Svjetla se gase.


II.

Prostor ispred disco-kluba. Klupica ili zidić s lijeve strane, s desne strane osvjetljena vrata disko-kluba. Na podu poneka limenka. Iz disko-kluba se čuje prigušena glazba. Noć je.

Na vrata izlaze Marina i HELENA, dotjerana, nosi kratku suknju. Marina nosi hlače i bluzu.

Sjedaju na klupicu predahnuvši. Helena popravlja cipelu.


HELENA: Joj, znala sam da će mi se sve uprljati, vidi ovo…

MARINA: Pa očistit ćeš ih doma.

HELENA: Ma kako, znaš kako ti se to sve zalijepi… (pištećim glasom) ajme užas…

MARINA: Prevruće je unutra.

HELENA (lijenim glasom još uvijek popravljajući cipelu): Joj da, ma ne može se ovo i gotovo, fuj, fuj (baca maramicu na pod)

MARINA: Očistit ćeš doma vodom, kažem ti. Ne možeš sada nikako.

HELENA: Ma daj, užas, skori se i ne ide nikako, vidi kakva mi je cipela. (ispružuje nogu)

Marina samo gleda u cipelu, sjetna je. Tišina neko vrijeme.

MARINA: Znaš što sam našla danas? Onaj video gdje smo snimale vijesti… (lagani smiješak) Ako se to može nazvati vijestima. (pogleda je nasmiješivši se)

HELENA (i dalje gledajući cipelu): Ahaa ono kod Sanje?

MARINA (zastane): Ma ne, kod mene. Kad si bila za Noć vještica.

HELENA (nezainteresirano): Ahaa, da, mislim da se sjećam.

MARINA: Misliš? Pa...nije to bilo tako davno.

Tišina.

MARINA: Hoćemo se slikati?

HELENA (tromo): Zašto?

MARINA: Pa tako, možda i za fejs ili tebi za instagram.

HELENA: Ma ne znam, nisam sad u nekom izdanju.

MARINA: A da, to si uvijek govorila.

HELENA: Što sam uvijek govorila?

MARINA: Pa često si našla takav izgovor samo da se ne slikaš sa mnom. (tiše) A s Kristinom ili nekom nevažnom iz razreda si se mogla.

HELENA: Ma daj molim te, jednostavno nisam nekako spremna za fotkat se.

MARINA: Što ti uopće znači da nisi…

Pogleda sa strane. Borna je došao s lijeve strane, stoji i pokušava zapaliti cigaretu, ali nema vatre u upaljaču. Okrene se pretvarajući se da ga ne vidi. Brzo skreće pažnju Heleni.

MARINA: Baš je izabrala neko mjesto za rođendan.

HELENA: Da, ma meni je Mistik uvijek bio…

Borna ih zamijeti. Prilazi im. Ponaša se kao da ne poznaje Marinu.

BORNA: Ej, sori, imate vatre? (pokazuje cigaretu)

MARINA (ljubazno): Eej, joj ne. Što, i ti si ovdje?

BORNA: Da, da, a vi ste na pidžama partiju ili?

Marina prasne u smijeh lupivši ga o rame.

HELENA (zainteresirano, koketno) Ne…kakvom pidžama partiju?

BORNA (sjedne pored Helene i obraća se samo njoj; pretvarajući se): Ma mislio sam da ste na pidžama partiju tu u ovom… ovom klubu pored. Vidio sam neke likove u prolazu kako skaču u pidžamama, ovako (skače). Pidžame im isto ovako skaču, ovako (pokazuje dalje)

Helena se smije, Marina ljubomorno gleda.

HELENA: I nisi im se pridružio?

BORNA (stane, sjedne natrag; prihvativši šalu): Molim? Zar izgledam kao u pidžami? Joj pa mogla si mi to prije reći, sad sam se već pokazao javnosti.

HELENA (koketno se smijući): Pa nisam imala tvoj broj da te upozorim.

Borni se stvori plam u očima i otvori usta da odgovori, no Marina, koja je cijelo vrijeme držala glavu nadolje, iznenada digne glavu i oštro ga pogleda. Borni riječ zastane, a Helena već krene govoriti.

HELENA: Imaš face ili instagram?

BORNA: Imam oboje, ali instagram baš ne koristim.

HELENA: A zašto? Meni je to predobra stvar, face mi služi samo za poruke.

BORNA: Pa da, nesumnjivo je za tebe instagram super kad imaš dobru figuru za fotkati se, jel? A ja, što ću ovaj nos slikati? Još u ovoj pidžami…

HELENA: (smije se; koketno): Ma nemoj tako. Dobro ti stoje pidžame. (nasmije se) A u koju školu ideš?

BORNA: U gimnaziju, četvrti sam razred…

HELENA: Gimnaziju? Pa i ja…

MARINA: Mislim da te neko zove. (pokaže glavom)

BORNA (zastane, gleda na trenutak pa nevoljko): Hmm, da, čini se, što sad trebaju… (samo Heleni) E, trebaju me nešto frendovi, evo me za minutu, (potrči, dovikuje) Brzo ću ja!

Tišina, djevojke gledaju za njim.

HELENA (sa slatkim smiješkom): Hmm, šteta.

Marina namrgođeno šuti i gleda u pod. Tišina između njih. Iz diska izlazi PIJANI, neuredan dečko, zanoseći se pokušava upaliti cigaretu. Djevojke ga primijete i skrenu pogled. On ih ugleda, nasmiješi se i krene prema njima.

HELENA: O, ne valjda…

Marina je pogleda i preokrene očmima, odvrati pogled. Pijani im prilazi.

PIJANI: Ćao, cure, imate vatre?

Djevojke promrmljaju ignorirajući ga.

PIJANI: Kako vam je vani, ovako, inače?

MARINA (oštro): Dobro.

Pijani zastane i bulji u Helenu, koja je sagnula glavu. Pijani se smiješka i polako sjedne kraj Helene i nastavi je gledati. Njoj je neugodno, odvraća pogled.

PIJANI (Heleni): Jesam tebe već negdje vidio?

HELENA: Ne, ne vjerujem.

PIJANI: A ne, takvu ljepoticu bih sigurno zapamtio.

Marina se prezirno osmjehne.

PIJANI: Koliko imaš godina?

HELENA (tiho): 16.

PIJANI: Oo, tako mlada, a sama vani.

HELENA: Pa nisam sama, s Ma… (pokaže na Marinu pored nje, no Pijani joj upadne u riječ)

PIJANI: Imaš dečka?

HELENA: Nemam, (brzo se ispravivši), a i što se to tebe tiče.

PIJANI: Mmm, pa tiče me se, tiče jer… jer sam dobio jednu ideju. (smiješka se) jesi za malo… (nastavi joj šaputati)

HELENA (zgroženo): Ne!

Pijani je prima za bedro, ona se uzmiče.

HELENA (plačnim glasom): Daj pusti me, lagala sam ti, imam dečka. Jel da, Marina?

Primi je pod ruku, a ona se odmakne. Ljubomorni izraz joj je na licu.

HELENA (Pijanomu): Daj nemoj, što ti je, ne idem nikamo.

PIJANI (umiljato): Ajde molim te, brzo ćemo… Hoćeš jelda? Znam da hoćeš…

Pijani primi Helenu oko struka i vuče je lagano prema iza. Helena zastajkuje.

HELENA: Daj pusti me, molim te… (očajno) Marina?

MARINA (hladnokrvno, zadovoljno): Ajde uživajte, neću vam smetati.

Ustaje i odlazi.

HELENA: Ne, Marina, čekaj…

Pijani je odvlači, ona se okreće preplašenim pogledom za Marinom koja se lagano udaljava sve dok ona i Pijani ne odu. Marina hoda nasumično pozornicom brzim korakom. Glazba iz diska se polagano stišava. Stane zadihana. Stoji zamišljena pogleda neko vrijeme, zatim se trzne i ode s pozornice na desnu stranu. S lijeve strane dotrči Borna. Glazba se ponovno pokrene. Ogledava se užurbano. Poseže za mobitelom i zove Marinu. Ona se pojavi na rubu scene, nasloni se prekriživši noge.

MARINA: Halo?

BORNA: Ej, ja sam, gdje ste vi?

MARINA (hladnokrvno, poigrava se): Tko ˛mi`?

BORNA: Pa Helena i ti! Ovdje nema nikog, ispred Mistika.

MARINA: Ahaa, ma ja sam otišla kući.

BORNA: Dobro, a Helena?

MARINA: A Helena, ma Helena je otišla na s nekim likom.

BORNA (problijedi): S nekim likom? Kamo…kamo su otišli?

MARINA: Hmm, na parkiralište, da. U njegov auto.

Borna se uhvati za glavu. Sjedne na klupicu.

MARINA: Jesi tu?

BORNA: Da. Da, tu sam. Ništa, ok. Čujemo se.

MARINA (veselo): Ajdee, čujemo se.

Ostaju svako s jedne strane pozornice, oboje zamišljeni. Glazba se stišava, svjetla se gase.


III.

Helena i Borna sjede jedno pored drugog na stepenici. Helena sjetno sjedi obuhvativši rukama koljena, a Borna je zabrinuto gleda. Helena mu tiho govori. Zazvoni ŠKOLSKO ZVONO. Marina prolazi pored njih sa školskom torbom na jedno rame. Opazi ih, zastane i priđe im.

MARINA: Eej, što radite vas dvoje, zvonilo je.

BORNA (iznenađeno): Ej! Da, da, zvonilo je… (zbunjeno) Trebali bismo… vrijeme je da idemo. (Heleni, koja sve jednako sjetno sjedi ne mičući se) Ajde vidimo se!

Marina odloži torbu i sjedne pored Helene. Neugodno joj je. Svjesna je što je napravila, a i zanima je što se dogodilo s Pijanim, no ne želi pokazati to.

MARINA: Što imaš sada?

HELENA (bezvoljno): Geografiju.

MARINA: Aha. (tišina, neugoda joj se vidi na licu) Ja nisam baš učila, nadam se da neće ispitivati.

HELENA (tromo, zamišljeno): Nisam ni ja.

Neugodna tišina.

MARINA: E kad vi pišete matematiku?

HELENA (još uvijek buljeći u istu točku pred sobom): Nemam pojma. Sljedeći mjesec.

MARINA: Da, mislim da i mi tu negdje… E da! Borna, dečko koji je sada bio tu, to je onaj s kojim si razgovarala…

HELENA: Znam. Sreli smo se poslije, kad sam se ja… vratila… (izdahne)

MARINA (odvrati pogled; zatim brzo i vedro): I znaš što mi je rekao?! Da mu se sviđaš.

HELENA: Hah, što ima veze.

MARINA: Pa htio bi biti s tobom, stvarno.

HELENA: Što ima od mene ovakve…

MARINA: Kakve? Pa… (zapanjeno) ali imaš 296 lajkova.

Helena se sarkastično glasno nasmije, smije se neko vrijeme, Marina je užasnuto gleda.

HELENA: Lajkova! Pa nisu od zlata pa da imam koristi od njih.

MARINA: Ali to znači da te ljudi vole.

HELENA: Da, vole me ko i onaj pijani od subote.

Marina zastane.

MARINA: Pa eto, vidiš da si mu se odmah svidjela.

Helena se podsmjehne.

HELENA (sarkastično): Eto, prava sam sretnica. (tiho) Nisam mislila da će mi tako izgledati prvi put.

Marina se preneraženo okrene prema Heleni.

MARINA: Što? Tebi je…

Tišina.

MARINA: Pa pisalo ti je nekad na faceu da si u vezi s onim Jakovom, jel se Jakov zvao?

HELENA: I što ako mi je pisalo?

MARINA: Mislila sam da ima nešto među vama, još si i objavila sliku s njim.

HELENA: Na prste mogu prebrojiti koliko smo se puta poljubili. – Gle, to  je bilo samo za šminku. Isto tako mi je nekad pisalo da si mi ti sestra – pa jesi li?

Marina preneraženo zastane. Tišina.

HELENA: Što, ti ne ideš na nastavu?

MARINA (još uvijek pod dojmom): Idem, da, imamo, čekaj što imamo, eem aha likovni.

HELENA: Čula sam da ste morali raditi nešto iz kolaža.

MARINA: Da, da, kolaž…

HELENA (ustane, ravnodušno): Idem i ja, mada nisam ništa učila, ako bude ispitivao, spremna sam na gradnju vinograda heh. Ajde vidimo se. (bezvoljno ode)

Marina ustane, još uvijek zbunjena, uzme torbu, koja joj se otvori i komadići kolaž papira prospu se po podu. Marina klekne i počne ih kupiti, a na razglasu se čuje BOLNI KRIK koji traje sve dok ona ne pokupi. Marina ode s pozornice.

KRAJ



Facebook! TwitThis