Edvard Potočnjak, ugledna društvena osoba i direktor uspješne građevinske firme, redovno dolazi na psihoterapijske sesije zbog svoje opsjednutosti promiskvitetnom ženom s kojom se sastaje, ali koja mu je jasno dala do znanja da mu ne može biti vjerna i da nije sposobna za isključivu vezu. 
Dok ovaj odnos postaje centrom njegovog života i neuspješno ga pokušava riješiti na psihoterapijama, unutar njegove firme, zbog očitog kriminala koji se dogodio uoči raspisivanja natječaja za kupoprodaju građevinskog zemljišta, nestaje spis i, unutar firme, direktor, uz dvoje svojih neupitno odanih zamjenika, pokreće internu istragu. Ubrzo se saznaje da je spis ukraden od strane jedne od zaposlenica, Ide Arslanagić, i dostavljen u policiju na postupanje.
Edvard Potočnjak potkupljuje jednog od inspektora, inspektora Rusinovića, i protiv zaposlenice, čije mu ime potvrđuje korumpirani inspektor, kreće u osvetu.
Za to vrijeme, njegov odnos s promiskvitetnom ženom, u kojem svaka od strana beskompromisno drži svoju poziciju, dolazi u sve kritičniju fazu i eksalacija je neminovna.
Zbog fizičkog nasilja g. Potočnjaka prema promiskvitetnoj ženi, u policiji je otvoren još jedan postupak, kojeg inspektor Rački koristi kako bi pomogao Idi Arslanagić. 
Predaje u njene ruke sav materijal koji optužuje i kompromitira u društvenom pogledu Edvarda Potočnjaka i predstavlja sredstvo ucjene, kojeg Ida Arslanagić spremno koristi u konačnom obračunu sa svojim, sad već bivšim, šefom, i u srazu s njim odnosi pobjedu.


GODINA PROIZVODNJE: 2019. 

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 5 (kasne 50-e, kasne 40-e, kasne 30-e, rane 40-e, rane 40-e)

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 6 (rane 50-e, rane 20-e, rane 40-e, kasne 30-e, rane 30-e, kasne 20-e)

NAPOMENA VEZANA ZA LIKOVE: Drama se odvija u relativno kratkom vremenskom razdoblju i stoga likovi ne prolaze transformacije u fizičkom izgledu, osim zbog psihičkih promjena zbog događaja koji kroz koje prolaze. Upravo te psihičke transformacije dodatan su izazov za glumu.
napomene vezane za mjesto radnje (npr. hotelska soba): Cjelokupna radnja (osim dvije scene na terasi caffe bara) odvija se u zatvorenom prostoru: u sobi psihološkog savjetovališta, u uredu firme, u stanu, u uredu unutar policijske postaje. Navedene scene mogu se postaviti pomoću nekoliko komada namještaja i stoga nisu zahtjevne za postavljanje.

NAPOMENA VEZANA ZA DRAMU: Likovi u drami su slojeviti i izazovni za glumu, a radnja i općenito djelo za režiju. Užasava pomisao u kojoj mjeri i u trenutku kojeg ne biramo možemo postati marionetama okolnosti i sudbine, ma koliko se prije toga i u tim trenucima trudili držati do gordosti, imidža i dostojanstva. Jedan od središnjih likova prolazi kroz takvu katarzu, dok za drugu junakinju nismo sigurni trebamo li joj se diviti zbog nesalomljivog karaktera i neumrljanog integriteta, ili ju žaliti zbog naivnosti i potpune neprilagođenosti okolnostima. Drama koja olakšava i pročišćava.


Likovi:

Gospodin Edvard, gospodar, direktor i pacijent

Gospođa Vilma, psihoterapeutkinja

Drolja

Zamjenica Kalčić

Zamjenik Perhat

Ida

Vanja

Milena

Inspektor Rusinović

Inspektor Rački

Tajnica u policijskoj postaji

 

 

 

Prizor 1.

(Manja prostorija, osvijetljena slabijim svjetlom. Na jednom kraju gospodin Edvard, čovjek u kasnim pedesetim godinama, sjedi na manjem kauču. Udobnost mu oduzimaju napetost i uštogljeno poslovno odijelo. Preko puta gospodina Edvarda sjedi sredovječna ženska osoba, gospođa Vilma. Dijeli ih neugledan stol sive boje, koji ih više spaja nego razdvaja. Vrata prostorije su zatvorena i njihov razgovor nitko drugi ne može čuti).

Gospodin Edvard (zabrinuto, pogleda u stranu, nagnuo se tijelom prema gospođi Vilmi): Sanjao sam sinoć da sam kralj.  U tišini, ali u najvećem sjaju, izašao sam iz svojih odaja i polako se kretao, najprije hodnicima, a zatim sam izašao na ulice. Nikakva najava, nikakva pompa nisu bili potrebni. Moje tijelo kretalo se mirno i pompozno, i samo po sebi odavalo je dojam slave i važnosti. Dok sam se kretao, nailazio sam na usputne ljude, koji su, nakon što su me ugledali, padali ničice, i u tišini ljubili tlo pored kojeg sam prolazio.

Gospođa Vilma: Kako ste se osjećali dok ste kao kralj prolazili ulicama?

Gospodin Edvard (kratko se zamisli i odmah razvedri. I dalje mu je pogled usmjeren u stranu, ali sada vidljivo vedriji): Veličanstveno, mirno i spokojno. Taj kralj sam ustvari ja, onaj koji sam oduvijek trebao biti, a strah i poniznost naroda oduvijek sam trebao uočavati i osjećati.

Gospođa Vilma: Opišite mi dalje što se događalo.

Gospodin Edvard (vidljivo živne): Prolazim dalje ulicama, putevima, puteljcima i dolinama. Čak i na mjestima na kojima ne bih očekivao da uopće ima ljudi, oni se tamo nalaze, samo da bi stvarali tu svečanu sliku, da bi bili dijelom te praznične atmosfere, da bi padanjem ničice, a neki i zahvaljivanjem nebesima, meni ukazivali počast. Ja prolazim, vedro, ponosno i nepokolebljivo, i nikoga posebno ne gledam, a svjestan sam svakoga bića u okolici. Ali osjećam samo sebe i put pred sobom.

Gospođa Vilma (pažljivo ga sluša. Podlaktila se, pa se nekome može činiti da joj je dosadno, ili da je umorna): Uživate li u potpunosti u toj čitavoj atmosferi? Jeste li joj potpuno prepušteni?

Gospodi Edvard (kratko razmisli, pa se namrgodi): Ima nešto što mi kvari ukupni dojam. Iako, nitko to ne primjećuje, osim mene.

Gospođa Vilma (potiče ga): Recite mi. (zastane) Recite.

Gospodin Edvard (zabrinuto i lagano namrgođeno): Kruna koju nosim na glavi nepodnošljivo mi je teška. Metalni okvir pritišće mi glavu i imam osjećaj da će mi se lubanja polomiti u tisuću komadića. Glava me počinje nepodnošljivo boljeti, kao da će eksplodirati. Postaje vruća, užarena, i ja zazivam hladni vjetar, makar povjetarac, da mi ošine glavu, da je ohladi, da ne izgori, da ne eksplodira tako vruća.

Halje koje nosim, toliko su glomazne i teške, da se jedva krećem u njima, osjećam se kao da su me okovale, ali ja ih nadljudskom snagom ipak uspijevam nositi, i to s takvim stilom i graciozno, da nitko drugi moju muku ne primjećuje.

Sa svakom korakom, siguran sam da ću se spotaknuti, da će sve halje skliznuti s mene, i da ću ostati gol golcat pred gomilom koja me možda neće ni vidjeti, jer su joj nosevi zabijeni u tlo pored mene, a neki od njih obraćaju se nebesima kojima zahvaljuju na meni.

Gospođa Vilma: Što želite da se dogodi?

Gospodin Edvard (i dalje gleda u stranu, ali sad gospođu Vilmu povremeno pogledava): Najprije želim skinuti tu metalnu krunu, koja je srasla s mojom glavom, i koja me toliko nabija, pritišće i glavu čini užarenom, da se bojim da će svakog časa eksplodirati. Ali, ne mogu se pomaknuti. Jedino što mogu raditi, mogu i dalje veličanstveno i svečano hodati svim mogućim putevima, ne kvareći ničim sliku koju o meni ima moj narod, a ta je da sam ja kralj.

Ničim, ama baš ničim, ne odajem svoju silnu muku i patnju  koju nepodnošljivo osjećam zbog svoje krune i svojih glomaznih halja. (malo zastane) Sve do trenutka kad naiđem na neku prokletu biljku na putu, čije se grančice uhvate za halju, i ja se ne mogoh i njoj oduprijeti, pa halje padnu skroz s mene i ostanu ležati na zemljanom putu, a ja ostadoh gol golcat na pustopoljini, jedini svjestan onoga što se dogodilo, dok je masa i dalje dodirivala tlo glavama i obraćala se nebesima. Od šoka što će uslijediti, nakon toga sam se probudio.

Gospođa Vilma: Kako kanalizirate sada svoje porive za dominacijom nad drugima?

Gospodin Edvard (nasloni se na naslonjač da bi se opustio i malo dobio na vremenu za odgovor): Preko zajedničkih poznanika upoznao sam jednu drolju i, nakon kraće komunikacije, upitao je želi li vezu sa mnom. Nije ju iznenadila moja otvorenost. Odgovorila mi je da ona ne može imati vezu.

Gospođa Vilma (zainteresirano): Zašto?

Gospodin Edvard: Rekla mi je da je ona kuja, a da kuje ne mogu imati vezu.

Gospođa Vilma: Zašto ne mogu?

Gospodin Edvard: Rekla mi je da kuja voli biti dijeljena. Voli da je se šuta, vrijeđa i ponižava.

Gospođa Vilma: A vi volite da ju šutate, vrijeđate i ponižavate?

Gospodin Edvard (malo slegne ramenima u nelagodi): Pa, volim. U početku mi je bilo neobično, ali kad sam primijetio koliko je ona predana u svemu tome i opuštena, onda sam se i ja prepustio i predao svojoj ulozi gospodara. Što sam ja okrutniji prema njoj, primjećujem da me ona gleda i prihvaća s većom naklonošću, pa i s obožavanjem.

Gospođa Vilma: Smeta li vam nešto u odnosu s njom ?

Gospodin  Edvard (opet se lagano namrgodi). Stalno sam je ispitivao da li mi je vjerna. A ona je stalno odgovarala: „Nije robinja gospodaru vjerna.“

Gospođa Vilma: Kako ste se osjećali…?

Gospodin Edvard (prekida ju): Poludio sam od bijesa i jada u tim trenucima! Nisam mogao prihvatiti njenu izdaju i nevjeru!

Gospođa Vilma: Ali, ona vam je dala do znanja da je promiskvitetna… da se voli dijeliti.

Gospodin Edvard: Ja to ne mogu prihvatiti! Jednog jutra upitao sam je: „Zašto mi to činiš? Zašto me varaš kad znaš da mi to uzrokuje toliku bol i tugu?“ Ona me samo nijemo gledala. „Jadna sam i bijedna“, napokon odgovori. „Hoćeš li mi se zakleti na vjernost?“, upitah je s nadom. „Samo meni? Isključivo meni?“

„Hoću“, odgovori mi ona. To je bilo prošloga tjedna.

Gospođa Vilma: Mislite li da će vam održati obećanje? Da će vam uistinu biti vjerna?

Gospodin Edvard (zamišljeno, trudi se biti vedar): Nadam se. Sastavio sam ugovor, koji su pravila između mene i nje. Vjerujem da će ga potpisati i pridržavati se njegovih odredaba: Večeras idem kod nje, pa ću vam sljedeći put reći kako je prošlo. Što se dogodilo.

Gospođa Vilma (uzima polako rokovnik sa stola): Pišite bilješke o onome što vam se događa. O svojim mislima i osjećajima. Sljedeći termin bio bi vam u utorak, u 18 sati. Odgovara li vam?

(Gospodin Edvard diže se s kauča, uzima ceduljicu od gospođe Vilme, rukuje se s njome. Izlazi iz prostorije, a gospođa Vilma zatvara vrata.)

 

Prizor 2.

(Gospodin Edvard ulazi iz vanjskog hodnika u stan. Stan nije njegov, ali je uočljivo da mu je već poznat. Potpuna tišina. Gospodin Edvard oprezno i tiho hoda kroz hodnik, a onda ulazi u sobu. Samo se mogu čuti njegovi tihi i polagani koraci. Na kraju sobe, kleči mlađa ženska osoba, oskudno odjevena. I ruke i noge svezane su joj užetom, a glava pognuta. Gospodin Edvard joj sasvim priđe i uhvati je za kosu.)

Gospodin Edvard (oštro): Tko sam ja?

Drolja (gleda u pod): Moj gospodar!

Gospodin Edvard (još oštrije. Poviče): Tko?

Drolja: Moj jedini i najveći gospodar!

Gospodin Edvard: Da li je robinja bila vjerna svom gospodaru?

Drolja (šuti).

Gospodin Edvard (viče): Da li je robinja bila vjerna svom gospodaru?

Drolja (nesigurno): Nije, gospodaru.

(Gospodin Edvard vidno se uznemiri. Očito je da se nadao drugačijem odgovoru. Uhvati drolju za kosu i povuče je unazad. Drolja, zavezanih ruku i nogu, skoro padne na leđa. Gospodin Edvard uvis potegne njenu kosu i tako je zadrži da ne padne.)

Gospodin Edvard (vidno uzrujan i ojađen): Obećala si mi svoju vjernost.

Drolja: Hoću, gospodaru. Obećat ću je.

Gospodin Edvard (kratko je promotri, pa izvadi iz džepa neke papire i stane ih razmotavati): Sastavio sam ugovor kojeg ćemo večeras potpisati. Ugovor propisuje moja prava i tvoje obaveze.

Drolja (upitno, malo iznenađeno): O čemu se zapravo radi?

Gospodin Edvard (odalami je svom snagom): Kujo prokleta, nije na tebi da mi postavljaš pitanja! Na tebi je samo da činiš svojeg gospodara sretnim!

Drolja (privije se uz njegove noge): Da, gospodaru.

(Čini se da je gospodin Edvard zadovoljan. Pogleda oko sebe i uoči u sobi jednu fotelju, do koje polagano dolazi i sjedne. Drolja se ne odvaja od njegovih nogu.)

Gospodin Edvard: Pročitat ću ti sada ugovor kojeg sam sastavio. Sadržaj je samo tvoje informacije radi, na njega nemaš pravo iznositi nikakve primjedbe, niti davati mišljenja.

Drolja (ponizno. Glava joj je na njegovim koljenima): Da, gospodaru.

Gospodin Edvard (vidno zadovoljan, kreće čitati): Uvod. Robinja je duboko svjesna da Gospodar voli pravila. Uvažavajući te okolnosti i prisegu koju mu je položila, činjenicu da mu je u prošlosti svojom bijednom prijevarom, vođenom sebičnošću i plitkim užicima, nanijela bol, ali i težnju očuvanja i unaprjeđenja ovog posebnog odnosa, utvrđuju ova Pravila.

Robinja (gleda ga pažljivo i predano. I dalje kleči na podu, a lice joj je na njegovim koljenima).

Gospodin Edvard: Članak 1. Sve dok ne budu živjeli u istom domaćinstvu, Gospodar i robinja imaju pravo i obavezu susresti se najmanje jednom tjedno.

Članak 2. Robinja ima obavezu javljati se svom Gospodaru najmanje jednom dnevno. Javljanje mora biti toplo i sadržajno.

Članak 3. Ubuduće, Gospodar i robinja nastojat će što više komunicirati u razdobljima između susreta, osim porukama, i telefonski. (pogleda na pod robinju) Sve jasno?

Robinja (gleda ga netremice i klima glavom): Da, Gospodaru.

Gospodin Edvard: Članak 4. Uvažavajući Gospodara kao duhovno, emotivno, mentalno i seksualno središnje biće svog svijeta, robinja mu je:

-       apsolutno odana (ne samo u smislu odane partnerice i ljubavnice, čime isključivo Gospodar smije uživati u njenom tijelu, već i u smislu odane prijateljice, što znači da Gospodar i robinja imaju pravo i obavezu upoznati jedno drugo do stupnja  kojeg žele, u potpunosti poštovati sve činjenice koje saznaju jedno o drugome, što znači međusobno prihvaćanje, odanost i povjerenje, kao i bezrezervnu podršku i prioritet jedno drugome)

Drolja (klima glavom. Ljubi Gospodarova koljena).

Gospodin Edvard: Pojam poslušnosti. Ova obaveza robinje prema Gospodaru derivira iz okolnosti izostanka zloupotrebe Gospodara ovog prava, kao i beskrajnog povjerenja robinje prema svom Gospodaru.

Derivira i iz uloge robinje prema svom Gospodaru, činjenice da je ona mentalno, emotivno i tjelesno njegovo vlasništvo, te da Gospodar sa svojim vlasništvom može činiti što god želi.

Bespogovorna poniznost. Robinja je u svakom trenutku svjesna da njen status kod Gospodara ovisi o Gospodaru, i Gospodar donosi odluke i zauzima stavove pravedno i strogo.

Drolja (ljubi mu cijele noge, do stopala)

Gospodin Edvard: Načela navedena u ovoj točci najvažnije su maksime odnosa između Gospodara i robinje, u svakom trenutku su neupitna, u svakom trenutku bilo koja od strana na njih se može pozvati i ona čine neupitni argument koji pobija bilo koji drugi kontraargument, odnosno imaju neupitni prioritet nad njime.

(Drolja ljubi Gospodina Edvarda po cijelim nogama. Približava mu se međunožju): Želim vas, Gospodaru. (Gospodar ju odguruje od sebe i nastavlja čitati).

Gospodin Edvard: Članak 5. U međusobnim odnosima, a posebno u seksualnim, robinja prvenstveno pazi na ugađanje svom Gospodaru, na njegove potrebe i njegov užitak. Imajući u vidu Gospodarevu velikodušnost, osjećaj za pravednost, ali i svoj položaj, robinja se odriče svoje sebičnosti i očekuje od Gospodara nagradu ukoliko ju je zaslužila svojim ponašanjem.

(Drolja se umirila i pažljivo ga promatra).

Gospodin Edvard: Članak 6. Robinja se obvezuje govoriti Gospodaru o svojim aktivnostima, i ništa što bi Gospodar ili ona smatrali važnim, ne prešućivati mu.

Drolja (klima): Da, Gospodaru.

Gospodin Edvard: Članak 7. Robinja se obvezuje uvijek veličati svog Gospodara, nikad ga ne uspoređivati ni sa kim drugim, i nikad nijednim potezom ne pokušati umanjiti njegovu vrijednost ili integritet.

Članak 8. Gospodar i robinja imaju pravo i obavezu postepeno upoznavati seksualne preferencije i zadovoljstva jedno drugoga, pridržavati se stečenih spoznaja i sa zadovoljstvom, nesebično i  predano primjenjivati ih.

(Gospodin Edvard se podiže iz fotelje. Ustane i robinja. On je podigne, odnese do kreveta i polegne. Legne  pokraj nje i nastavi čitati.)

Gospodin Edvard: Članak 9. Gospodar i robinja obvezuju se minimalno jedan tjedan godišnje otputovati zajedno, vremenski i destinacijski po dogovoru.

Članak 10. Robinja se obvezuje Gospodaru odgovarati na njegove pisane poruke, što je brže moguće i što sadržajno potpunije.

Članak 11. Gospodar se obvezuje na apsolutnu vjernost i privrženost svojoj robinji. Obvezuje se robinji pružati pravedan i njenom položaju primjeren tretman, odnosno nagrađivati njeno dobro ponašanje i kažnjavati loše.

(Okrene se prema robinji. Ona je stavila svoju glavu na njegove grudi): Slušaš li me pažljivo?

Drolja (malo klima glavom): Da, Gospodaru.

Gospodin Edvard: Članak 12. Kazne koje Gospodar može donijeti i izvršiti su sljedeće:

-       bičevanje ili šibanje robinje brojem udaraca unaprijed određenih

-       čišćenje Gospodarevog stana, pospremanje i slično

-       boravak robinje u tamnici u unaprijed određenom trajanju

-       vezanje robinje, istraživanje njenog tijela, što uključuje i istraživanje reakcija njenog tijela na određene podražaje, te seksualno iskorištavanje, potpuno u okviru Gospodarevih želja i potreba

-       obavezu robinje na spremno i predano udovoljavanje Gospodarevim potrebama

Kazne su u potpunosti u okviru diskrecione ocjene Gospodara, u svakom pojedinom slučaju.

(Zastane i pažljivo promotri robinju čija je glava i dalje na njegovim prsima i koja ga netremice sluša).

Gospodin Edvard: Članak 13. Robinji je najstrože zabranjeno svojim ponašanjem namjerno izazivanje Gospodara u donošenju i provedbi kazni. Takvo ponašanje robinje imat će za posljedicu, umjesto fizičkog, psihičko i mentalno zlostavljanje robinje od strane Gospodara, u intenzitetu i trajanju kojeg Gospodar odredi, što uključuje i „na neodređeno“.

(malo zastane i uzdahne) Članak 14. Robinja se, kada to on poželi, obvezuje Gospodaru povjeriti svoje najintimnije fantazije. Ukoliko to  Gospodar poželi, on može odlučiti da se robinjine fantazije pretvore u stvarnost.

Članak 15. Robinja se obvezuje ispuniti sve Gospodareve seksualne želje, neovisno o tome što mislila ona o njima. Ukoliko se Gospodaru te želje sviđaju, i njoj se sviđaju.

(Okrene se robinji) Pri kraju smo. Članak 16. Prilikom seansi, robinja je, bez iznimke, odjevena kako to Gospodar želi. Ova odredba uključuje i nošenje dodataka, upotrebu seksualnih igračaka, rekvizita, u vremenskoj i materijalnoj količini u potpunosti određenima željama i potrebama Gospodara.

(Gleda robinju. Ona je zadrijemala, pa je on gurka) Došli smo do kraja. Dopune i izmjene ovih Pravila moguće su u obliku aneksa istoga. Aneks Pravilima svakako se donosi u slučaju da mjesto prebivališta Gospodara i robinje postane isto. (Okrene se robinji. Međusobno se nijemo promatraju nekoliko trenutaka, a onda on odloži papire u stranu, zgrabi je, legne na nju i pritisne o krevet svojim tijelom. Ljubi je i skida ostatak odjeće s nje.)

 

Prizor 3.

(Jutro. Početak radnog vremena. Veliki ured s nekoliko radnih stolova. Prostorija je veoma osvijetljena. Za svakim od stolova sjede službenici. Jedan od stolova, za kojim sjedi, jedan preko puta drugoga, mlađi službenik i mlađa službenica, u prvom su planu.)

Vanja (prebire po stolu i diže pogled preko puta kolegici): Sretan nam početak novog radnog tjedna.

Ida (promatra kolegu, zamišljeno): Sretno! Trebat će nam sreća. U petak pred kraj vremena nestao je spis.

Vanja (zainteresirano): Koji spis?

Ida: Onaj najvažniji. O kupoprodaji zemljišta.

Vanja: Pa kako? Kod koga je zadnji bio?

Ida: Kod direktora. Uzeo ga je. Nikome nije dao do njega.

Vanja (uzvikne): I sad je nestao! Pa kako se za to saznalo?

Ida: Nakon radnog vremena u petak uletio je u ovaj ured. Bio je jako uzrujan i jedva je izustio da je spis nestao i pitao je da li ga je netko uzeo.

Vanja: Što ste vi odgovorili? Tko je uopće bio tada ovdje?

Ida: Bila sam samo ja. Bili su još Pavle i Milena. (diskretno pogleda na drugu stranu sobe prema njihovom stolu). Željela sam završiti neke dopise prije vikenda, a sad mi je žao zbog toga.

Vanja (i dalje zainteresirano): Zar je tako bilo gadno?

Ida (snizi malo glas): Došao je do mene prilično blizu i promatrao me.

Vanja: Znaš li ti nešto o tome? Nisi valjda nešto petljala oko toga!

Ida (odmahne glavom): Naravno da nisam. Ali bilo je jako neugodno kad je stajao tu pored i promatrao me nijemo i netremice.

Vanja: Kao da te sumnjičio.

Ida: Baš tako. Jako neugodno.

Vanja: Što misliš da će se dalje događati po tom pitanju?

Ida (kratko razmisli): Nisam čula da se spis pronašao. Već i bez toga prati ga bezbroj kontroverzi. Ovaj je u petak bio bijesan. Nešto je mrmljao da će otići kod odvjetnika na konzultaciju, i to odmah, da neće čekati ponedjeljak.

Vanja: Bit će još svašta oko toga. Da li je pretražen cijeli kat da bi se pronašao spis?

Ida: O, da. On sam je najviše sudjelovao u traženju. Išao je od prostorije do prostorije, od stola do stola, prevrtao po svemu što se nalazilo na njima i bjesomučno tražio. Kada na stolovima nije našao, prelazio je na ladice, otvarao, prevrtao, lupao. Naravno, uz njega su bile njegove dvije sluge, njegove vjerne sjene, ništa bez njih. Činilo se da se njih dvoje još više uzrujavaju zbog nestanka spisa od njega. Kažem ti, toliko je neugodno bilo, da sam požalila što sam ostala nakon kraja radnog vremena i jedva sam dočekala trenutak da se pokupim i odem.

Vanja: Što si ti radila? Što je radilo ono dvoje?

Ida: A, ustala sam se, i ja sam malo tražila okolo. Jednostavno, to situacija traži od tebe, moraš se uklopiti.

Milena (glasno, s drugog kraja prostorije): Da li se pronašao spis od petka?

Ida (okreće se prema njoj): Koliko mi je poznato, nije.

Pavle: Bit će svega danas. I narednih dana.

Ida (tiho, Vanji): Možda još nije kasno da s današnjim danom otvorim bolovanje.

Vanja (tiho): Jeste, kasno je. Svi su te vidjeli. Ako odeš, bit ćeš definitivno najsumnjivija osoba u firmi za nestanak spisa.

Ida (pomalo očajno, sliježe ramenima): Ali, kakav bih ja mogla imati interes od uzimanja tog nesretnog spisa?

Vanja (nijemo i znakovito je gleda)

(Na vratima prostorije pojavljuje se sredovječna ženska osoba, odjevena u ženski poslovni kostim, s tamnom kosom umotanom u punđu i naočalama. Pogledom preleti po prostoriji i zaustavi se na Idi. Kad su im se pogledi sreli, mahne joj da dođe kod nje i nestane s vrata).

Ida (zabrinuto, Vanji): Rospija me zove u svoj ured. Sigurno zbog spisa. (Ustaje se)

Vanja: Što ćeš joj reći?

Ida: A, da si ti spis uzeo… Što da joj kažem? Ništa ne znam… (Zabrinuto ode iz prostorije)

 

 

 

Prizor 4.

(Manji ured s jednim stolom. Na stolu, sa strane, jedna manja biljka i fotografija neke nasmijane djevojke. Ida zaključi da bi to mogla biti kćer zamjenice direktora. S jedne strane stola dvije su stolice, a s druge treća stolica, na koju Ida sjedne. Na stolicama preko puta nje već su bili Kalčić i Perhat, zamjenici direktora.

Zamjenica Kalčić (mirno, ozbiljno): Kasnije će nam se pridružiti gospodin direktor. Na jednom je sastanku vani.

Ida: O čemu se radi?

Zamjenica Kalčić: Kolegice, u petak je nestao iz ove firme veoma važan spis. Niste radili na njemu, ali možda znate nešto o okolnostima njegovog nestanka. Ili bilo što, što bi nam bilo od važnosti za njegov pronalazak.

Ida (mirno): O kakvom spisu se radi?

Zamjenica Kalčić: Radi se o spisu kupoprodaje zemljišta. U tom spisu je bilo sve… Sveukupna dokumentacija, ponude svih natjecatelja, postupak, mjenica, ugovor, sve… Gospodin direktor, uvidjevši u petak da je spis nestao, odmah je zakazao sastanak u odvjetničkom uredu i otišao kod njih.

Ida: Da li je sigurno da se spis ne nalazi na katu, u jednom od ureda?

Zamjenica Kalčić: Potpuno sigurno. Tek kad je to ustanovio, direktor se obratio odvjetničkom uredu. Znate kako je on temeljit.

Ida (klima glavom): Znam…

Zamjenica Kalčić: Odvjetnik mu je savjetovao da najprije učini ono što sada činimo: da provedemo internu istragu o nestanku spisa.

Ida: Ja o samom spisu slabo znam, a o njegovom nestanku ne znam ništa.

(Nastane kratka tišina. Napokon se oglasi čovjek koji je sjedio na stolici pored zamjenice i pažljivo slušao dosadašnji tok razgovora)

Zamjenik Perhat: Što vam je poznato?

Ida (zbuni se): O čemu, gospodine?

Zamjenik Perhat: Za početak, o samom spisu.

Ida: Jako malo. Znam da je naša firma prodala zemljište na obali nekoj fizičkoj osobi. Ne znam ime te osobe.

Zamjenica Kalčić: Što vam je još poznato?

Ida: Ništa više od toga. Znam da je bilo nekoliko natjecatelja.

Zamjenica Kalčić: Kojih?

Ida: Ama, ne znam, nije mi to poznato.

Zamjenik Perhat: Ni u medijima ništa niste slušali o tome?

Ida (pomalo nesigurno, prisjeća se): Jesam, ponešto.

(Nastane neugodna tišina. Jedino u prostoriji što je bilo jasno i glasno bili su pogledi, izravni i oštri).

Zamjenica Kalčić: Da li ste u petak primijetili nešto sumnjivo?

Ida: Nešto sumnjivo? Bilo što?

Zamjenica Kalčić: Bilo što, što bi moglo pomoći rasvjetljavanju ovog slučaja.

Ida (nevoljko): Želim biti kolegijalna i ne želim drugima stvarati probleme, ali bilo je nešto što mi je privuklo pažnju i nije bilo uobičajeno.

Zamjenica Kalčić i zamjenik Perhat (naizgled nehajno, ali veoma zainteresirano.): Što to?

Ida: Kolegica Milena više je puta ustajala od svog radnog stola, a u jednom od tih navrata više se zadržala. Ne bih vjerojatno ni primijetila da je to radila, ali skrenula mi je pažnju time što je svaki put nosila aktovku. Čudila sam se što će joj aktovka po firmi.

Zamjenica Kalčić: Niste je ništa tada pitali u vezi s time?

Ida (odmahne glavom): Ne. Radila sam svoje poslove, i nije mi bilo ni na kraju pameti da bi se ovo moglo dogoditi.

Zamjenica Kalčić (naizgled nehajno, ali zapravo veoma pažljivo): Još nešto?

Ida: Ništa. Njih dvoje, Milena i Pavle, ostali su u petak poslije mene u firmi. Možda su bili jedini na katu. Direktor je otišao kod odvjetnika, a ja kući. Možda ste vas dvoje još bili u svojim uredima.

Zamjenica Kalčić: Od samog početka, od kad vas znam, niste mi jasni kolegice.

Ida (pomalo iznenađeno): Kako to mislite?

Zamjenica Kalčić: Nikad mi niste potpuno sjeli. Imate u sebi neko strano tijelo, koje me odbija cijelo to vrijeme.

Ida (pomirljivo, malo prestrašeno): Žao mi je što to čujem, gospođo.

Zamjenik Perhat: Odvjetnik je savjetovao gospodinu direktoru da najprije provede internu istragu, a ukoliko ona ne poluči rezultata, da podigne kaznenu prijavu za krađu i zloupotrebu službene ovlasti protiv nepoznate osobe.

(Nastane tišina. Opet međusobni pogledi, ali sada manje intenzivni nego prije).

Zamjenica Kalčić: Neizravno ste optužili kolegicu Milenu za krađu spisa. Ostanite ovdje, idem po nju. (Ustaje se i izlazi iz prostorije. Nastane neugodna šutnja između Ide i zamjenika Perhata. Nakon koju minutu, u prostoriju ulaze zamjenica Kalčić i Milena, noseći jednu stolicu, na koju, pozicioniravši se na istu stranu stola, ali nasuprot Ide, sjedne).

Zamjenik Perhat (Mileni): Kolegice, što je vama poznato o nestanku spisa o kupoprodaji zemljišta? Da li vam je išta poznato o tome?

Milena (odmahuje glavom, kao da se prisjeća): Jako malo, gotovo ništa.

Zamjenica Kalčić: Kolegica Ida kaže da biste mogli znati.

Ida (vidno je uznemirena): Nije istina! Nisam to rekla!

Zamjenik Perhat: Istina je. Rekli ste to, kolegice.

Zamjenica Kalčić (okrene se prema Idi. Mirno, ali sasvim čujno): Što ste rekli?

(Nastane veoma neugodna tišina. Ida pokušava, ali ne može izbaciti glasa iz sebe. Milena pogledava u očekivanju što će se dogoditi i koji su joj možebitni saveznici u prostoriji.)

Zamjenik Perhat: Kolegica Ida pričala nam je kako ste izazvali njenu pažnju šećući se s aktovkom u petak po katu.

Milena (Idi): Što je to trebalo značiti? Što si time htjela reći?

Ida (brani se): Milena, ništa nisam htjela… Pitali su me da opišem petak, što se događalo  u uredu, kakav je bio dan…

Milena (poviče): Pa si morala krivnju usmjeriti na mene! Da pomisle da sam ja uzela spis!

Ida: Milena, ne zna se tko je uzeo spis.

Milena (pomalo pakosno): Zna se. Svi znaju da si ga ti uzela.

Ida: Ali… Kako možeš to govoriti? Što će meni taj spis?

Milena: Jedino nam nedostaju dokazi. Ali, i do njih ćemo doći.

Ida (u nevjerici): Kako možeš to govoriti?

Zamjenica Kalčić (Idi): Jeste li uzeli spis, kolegice?

Ida (nervozno se smije): Nisam, pobogu! Što bih ja sad trebala? Uzeti svog odvjetnika? (Ustaje se i sprema otići. Zamjenik Perhat je zaustavlja).

Zamjenik Perhat: Ne idite nikamo, kolegice. Još nismo gotovi. (Mileni) Kolegice Milena, otiđite, molim vas, do kolege Vanje i vratite se zajedno u ovaj ured. Što je prije moguće.

(Milena izlazi iz prostorije. Nastane praznina u sobi. Potpuna tišina, ali već s uigranim akterima, koji su pokazali većinu svojih karata i neizvjesnost je gotovo iščeznula. Uskoro  Milena i Vanja dolaze u prostoriju.  Vanja nosi stolicu, na koju, u kutu sobe, sjedne).

Zamjenik Perhat (pomalo umorno, Vanji): Znate li vi štogod o nestanku spisa iz ove firme u petak?

Vanja (pomalo nevješto): O kojem spisu?

Zamjenica Kalčić: O spisu o kupoprodaji zemljišta uz obalu.

Vanja: Znam samo iz medija. I bili su pokoji komentari u uredu.

Zamjenik Perhat (naginje se lagano prema njemu, zainteresirano): Tko je komentirao? Što je komentirao?

Vanja (neodlučno): Bili su pokoji komentari… da nije bilo sve regularno u postupku i u samom kupoprodajnom ugovoru…

Zamjenik Perhat (prekida ga): Tko je to rekao?

Vanja (oteže): Više njih…

Zamjenik Perhat (oštro): Tko?

Vanja (pogled polagano usmjerava prema Idi): Kolegica Ida, naprimjer…

Ida (pogleda ga s nevjericom): Kako možeš?...

Vanja: Ali, rekla si…

Ida: Svi smo to komentirali. I ti si…

Zamjenica Kalčić (Idi): Što ste komentirali, kolegice?

(Ida šuti. Nastane tišina u prostoriji.)

Zamjenica Kalčić (Vanji): Što je kolegica komentirala?

Vanja (prividno mirno): Rekla je da je pogledala spis i da je uočila više nepravilnosti u postupku i u samom ugovoru. (Idi) Rekla si mi to.

Zamjenica Kalčić (Idi): Što ste uradili sa spisom, kolegice? Gdje je on?

Ida: Rekla sam vam već da spis nije kod mene.

Zamjenik Perhat (Idi): Od ovog trenutka ste suspendirani. Zatražit ćemo nalog radi pretrage vašeg stana i vašeg automobila.

Ida: Želim razgovarati s gospodinom direktorom.

Zamjenik Perhat: On trenutno nije ovdje. Na službenom je sastanku.

Ida: Nemate nikakvih dokaza. Ovo je čista vaša zlonamjernost.

Zamjenik Perhat: Za početak, imamo izjave vaših kolega. To je sasvim dovoljno.

Ida: Kad dobijem odluku, žalit ću se na nju. I uzet ću odvjetnika.

Zamjenik Perhat: To je vaše pravo, kolegice.

(Ida vidljivo uzrujana izlazi iz prostorije. Svi ostali nepomično sjede na svojim stolicama. Jedino se zamjenica Kalčić pomakne i pogleda na svoj ručni sat.)

Zamjenica Kalčić (promrmlja, više za sebe): Gdje je više taj direktor?

 

Prizor 5.

(Ida izlazi iz sobe zamjenice Kalčić i prolazi hodnikom. Namjerava otići do svog radnog stola, uzeti stvari i otići, no hodajući, nedaleko od ureda zamjenice, odluči provjeriti da li je direktor došao u firmu. Skrene od hodnika malo lijevo u unutrašnjost i ugleda prazno mjesto kod uredskog stola njegove tajnice. Primijeti da su vrata direktorovog ureda lagano otvorena, te stane pored njih, još uvijek se premišljajući da li ući ili ne. U tih par sekundi, koliko je stajala ispred vrata, začuje direktorov glas. Očito je razgovarao s nekim na telefonu i ona pomisli da bi mogao razgovarati o spornom spisu. Nagne se uhom prema vratima, prateći da ne bi tajnica ili netko drugi u međuvremenu naišao.)

Gospodin Edvard (direktor): Koliko ti nedostajem?

(Tišina. Ida i dalje stoji pored vrata.)

Gospodin Edvard (razdragano): Tko je moje pseto? (kratka tišina) Ti si moje pseto. (Čuje se lagani smijeh gospodina Edvarda) Kako laje moje pseto? (Opet kratki i lagani smijeh) Uz nogu, pseto moje! Taaaako! (Čuje se kratak, umorni, ali zadovoljan smijeh). Dobra si mi, dobra…

(Ida i dalje stoji pred vratima i brzim pogledima provjerava dolazi li tajnica ili netko treći.)

Gospodin Edvard: Da li u potpunosti poštuješ odredbe našeg ugovora? (Nastane kraća tišina. Opet se čuje direktorov glas, ali sada uznemiren i oštar.) Pitao sam te: da li poštuješ odredbe našeg ugovora? Odgovori mi smjesta! To je naredba! (Opet kraća tišina.) Zašto nisi bila vjerna Gospodaru?! (Opet kraća tišina.) Imaš pravo izbora! Ne moraš biti takva! (Čuje se njegov tihi plač.) Nisi ti kuja! Ti si pametno i razumno stvorenje, s imenom i prezimenom! Sa srcem i integritetom, a ne samo… (Plače.) Ja ću ti pomoći da ne budeš takva! (Odlučno) Vjeruješ li svome Gospodaru? Tvoj Gospodar nikad te nije prevario. (Osjeti mu se lagana nada u glasu.) Ja znam tko si ti. Ti si osoba s kojom ja postajem bolji čovjek, da, to ti činiš. Činiš me boljim. Jedna kuja to ne bi mogla činiti. (Kratka tišina.) Hoćeš li se promijeniti? (Čuju se zvukovi cipela i Ida se uplašeno trgne. Shvati da dolazi tajnica, pa se brzo odmakne od vrata direktorovog ureda i krene nazad. Ubrzo nakon toga ugleda tajnicu kako hoda hodnikom prema svom radnom stolu.)

Ida (tajnici): Dobar dan. Krenula sam prema gospodinu direktoru, ali sam se sjetila da nešto prije toga moram odraditi. (Prolazi pored nje i odmakne niz hodnik.)

 

Prizor 6.

(Policijska postaja. Jedan od policajaca, inspektor Rusinović, ulazi u ured svog kolege i sjedne preko puta njegovog stola.)

Inspektor Rusinović: Jesi li vidio ovaj spis?

Inspektor Rački: Ne znam… O čemu se radi?

Inspektor Rusinović: O namještanju natječaja i pogodovanju. Građevinsko zemljište.

Inspektor Rački: Tko je prijavio kazneno djelo?

Inspektor Rusinović: Službeno je anonimno prijavljeno. Spis je poštom stigao, bez adrese pošiljatelja. Ali, dva dana nakon primitka, nazvala me ženska osoba i rekla mi je da je ona poslala taj spis. Željela je saznati tko radi na spisu.

Inspektor Rački: Tko je ta ženska osoba? Smiješ li mi reći?

Inspektor Rusinović (odmahne glavom): Ne bih za sada ništa govorio. Obećao sam joj. Reći ću ti samo da radi u toj firmi.

Inspektor Rački: Uf! Mora da se gadno izložila oduzimajući im taj spis. Što ona ima od toga?

Inspektor Rusinović: Nema ništa. Valjda nije više mogla gledati kriminal u svojoj firmi.

Inspektor Rački: Jasna situacija?

Inspektor Rusinović: Cijeli spis sam pročitao. Jasna kao dan.

Inspektor Rački: Da li je samo direktor kriv, ili je još netko umiješan?

Inspektor Rusinović: Samo njegov potpis je na ključnim mjestima. (Nervozno se promeškolji.) Nego, zašto ti sve ovo govorim? Čovjeka sam zvao na informativni razgovor i uskoro bi trebao biti ovdje. Želio bih da i ti prisustvuješ razgovoru. (Nastane kraća pauza. Inspektor Rački ga upitno gleda.) Ti imaš nešto više iskustva od mene u ovakvim predmetima, a radi se o milijunskoj vrijednosti. Ne bih volio da nešto propustim.

Inspektor Rački (klima glavom): Naravno da ću ostati. (Uzima mobitel i bira broj) Otkažite sastanak kojeg narednog imam. Neću stići na njega.

(U ured ulazi tajnica, vedra, u poslovnom kostimu i visokim petama. Kosa joj je svezana u punđu.)

Tajnica: Stigao je gospodin Edvard Potočnjak.

Inspektor Rusinović (ustaje se): Recite mu, molim vas, da može ući.

(U ured ulazi Gospodin Edvard. Tijelo mu je ukočeno i nesigurno, ali trudi se biti vedar, opušten i srdačan.)

Gospodin Edvard (pruža ruku, najprije inspektoru Rusinoviću, a potom i inspektoru Račkom):  Ja sam Edvard Potočnjak, direktor firme „Investograd d. o. o.“

Inspektor Rusinović (pokazuje rukom stolicu): Molim vas, izvolite  sjesti. (Gospodin Edvard sjedne i upitno gleda dvojicu inspektora.) Smijem li znati zašto ste me zvali?

Inspektor Rusinović: Ne možete pretpostaviti?

Gospodin Edvard (zacrveni se): Dovodite me u vrlo neugodnu poziciju, inspektore.

(Inspektor Rusinović otvara ladicu, iz nje izvuče spis i stavi ga na stol ispred gospodina Edvarda. Gospodin Edvard netremice gleda u spis. Lice mu je potpuno crveno.)

Gospodin Edvard (mrmlja, ali ipak razgovijetno): Taj spis je neovlašteno nestao iz moje firme. Taj spis je ukraden. Razgovarao sam sa svojim odvjetnikom i savjetovao mi je da se provede interna istraga, što je i napravljeno, a sada slijedi podizanje kaznene prijave protiv nepoznatog počinitelja za kazneno djelo krađe i zloupotrebu službene ovlasti.

Inspektor Rački (zainteresirano): Da li je interna istraga polučila neke rezultate?

Gospodin Edvard (odmahuje rukom): Jeste… Privremene… Krađa tog spisa iz moje firme izazvala je pravu pomutnju, jer može nastati šteta milijunske vrijednosti.

Inspektor Rusinović (neočekivano blago): Možete li nam ukratko reći, o čemu se u predmetu radi? (kratka pauza) Pročitali smo predmet i upoznati smo s njim, ali želimo iz Vaših usta, od Vas, čuti o tome.

Gospodin Edvard (malo smirenije, ali i dalje napet): Natječaj je raspisan radi kupoprodaje zemljišta za kojeg su moji pravnici ustanovili da je u vlasništvu moje firme. Odnosno, da je vlasnik bio pravni prednik moje firme, i da je to vlasništvo naslijeđeno.

Inspektor Rački: O kojoj firmi, pravnom predniku, je riječ?

Gospodin Edvard (sumnjičavo, prema inspektoru Račkom): O „Investicija gradnji d. o. o.“

Inspektor Rački: Molim Vas, nastavite.

Gospodin Edvard: Kod preuzimanja firme, nisam bio svjestan okolnosti da, kao pravni sljednici, možemo uknjižiti svoje vlasništvo. To sam tek kasnije saznao. Drugim riječima, nisam znao da je firma koju sam preuzeo vlasnik te nekretnine.

Inspektor Rusinović: Tko Vam je otkrio tu okolnost?

Gospodin Edvard: Moji pravnici. Ida Arslanagić i Milena Lovrenović.

(Nastane kratka pauza. Inspektor Rusinović nasloni se u svojoj stolici, do te mjere da je skoro legao na nju. Cijelo vrijeme netremice promatra gospodina Edvarda.)

Inspektor Rusinović: Molim Vas, nastavite.

Gospodin Edvard: Vlasništvo je upisano, svi relevantni papiri su prikupljeni. Odlučili smo da nam to zemljište nije potrebno, i da ćemo ići u prodaju istoga.

Inspektor Rusinović: Tko je odlučio?

Gospodin Edvard (malo se zbuni i zacrveni): Moja dva zamjenika i ja.

Inspektor Rusinović: Nastavite.

Gospodin Edvard: Natječaj je, sukladno svim zakonskim odredbama, raspisan, i na njega su se javila dva ponuditelja.

Inspektor Rusinović (naglo se okreće inspektoru Račkom): Dalje ja sam mogu preuzeti.

Inspektor Rački (iznenađeno): Ali, sada dolazi najbitniji dio.

Inspektor Rusinović (lagano se nasmiješi): Ne, najbitniji dio već je prošao.

Inspektor Rački (negoduje): Ali, ja želim ostati!

(Nastane tišina. Inspektor Rusinović netremice gleda inspektora Račkog. Pogled mu je blag, strpljiv i nasmiješen, ali odlučan. Nakon nekog vremena, inspektor Rački se ustaje sa stolice).

Inspektor Rusinović: Budi dobar i riješi mi ono s desne strane mog stola. Odužit ću ti se.

Inspektor Rački (uzdiše): Nek' ti bude. (Okrene se gospodinu Edvardu koji se ustane i pruži mu ruku, a koju inspektor Rački prihvati). Doviđenja.

(Inspektor Rački izlazi iz sobe i zatvara vrata za sobom. Gospodin Edvard sjedne natrag na svoju stolicu.)

Inspektor Rusinović (ozbiljno, ali s primjetnom rugalačkom crtom): Hoćemo li sada ozbiljno razgovarati?

Gospodin Edvard (uplašeno i zbunjeno): K-kako to mislite?

Inspektor Rusinović (jednakim tonom): I Vi i ja znamo da predmet prijave nije procedura natječaja, već ono što je natječaju prethodilo.

Gospodin Edvard (ošamućeno, u nevjerici): Š-što je natječaju prethodilo?

Inspektor Rusinović (samozadovoljno se uljuška u stolici): To zemljište je prošle godine bilo poljoprivredno.

(Nastane tišina koja se, iz percepcije gospodina Edvarda, mogla nožem rezati, a iz percepcije inspektora Rusinovića, pauza koja je obećavala.)

Inspektor Rusinović: Kako ste uspjeli prenamijeniti poljoprivredno zemljište u građevinsko?

Gospodin Edvard (Šuti. Crveno mu je lice i tupo gleda u inspektora Rusinovića.): Odakle znate te informacije? (Daljnja tišina.) Te informacije nisu u ovom spisu.

Inspektor Rusinović: Te informacije sam usmeno saznao.

Gospodin Edvard (Cijedi iz sebe riječi): Od koga?

Inspektor Rusinović (samozadovoljno): Vi dobro znate da bih ugrozio tu osobu, kad bih Vam prenio tu informaciju.

Gospodin Edvard (zlovoljno): I ja sam ugrožen. Što je sa mnom?

(Opet tišina. Inspektor Rusinović se podlaktio i s laganim, samozadovoljnim osmijehom promatra gospodina Edvarda. Ovaj se prisiljava uzvratiti mu pogled, ali mu uglavnom to ne uspijeva, i gleda u stranu, po prostoriji i u pod.)

Inspektor Rusinović (Polako. S primjesom brige, ali zapravo sadizma u glasu): Kako ćete se izvući iz te ugroze?

Gospodin Edvard (lagano se trgne i oprezno pogleda inspektora Rusinovića): Hoćete li mi Vi pomoći?

Inspektor Rusinović (istim tonom): Zašto bih Vam ja pomogao?

Gospodin Edvard (s lagano primjetnom nadom u glasu): Zato što ću ja Vama pomoći.

Inspektor Rusinović (jedva čujno se nasmije): Vi ste hrabar čovjek, gospodine Potočnjak. Gotovo toliko hrabar koliko i ja. (Pauza od nekoliko sekundi) A kako ćete Vi to meni pomoći?

Gospodin Edvard: Postoji više načina. Jedan od njih je donacija moje firme Vašoj.

Inspektor Rusinović (prekida ga): Moja firma ima sasvim dovoljno. Više od ovog joj ne treba.

Gospodin Edvard (pomirljivo): Onda donacija moje firme… Vama.

Inspektor Rusinović: Zašto mislite da ja nisam ozvučen… sada, upravo sada? Ili da u ovoj prostoriji nema uređaja za prisluškivanje?

Gospodin Edvard: Ja sam čovjek koji sad nema što za izgubiti.

Inspektor Rusinović: Znate koja je moja cifra. A što Vi zauzvrat tražite?

Gospodin Edvard (ohrabreno, ali još uvijek oprezno): Da dobijem ovaj predmet natrag. Da zaboravimo da se ovaj razgovor ikada vodio. Da budem izbrisan iz vaših evidencija. I, svakako, želim ime osobe koja me je prijavila.

Inspektor Rusinović (lagano negoduje, odmahuje glavom): Stavljate me u vrlo nezgodnu poziciju, gospodine Potočnjak.

Gospodin Edvard (odlučno): Znam ja što je to nezgodna pozicija. Ako Vam to štogod znači, imate moje suosjećanje. (Kratka pauza i pogledi usmjereni jedan prema drugome) Ime te  osobe želim.

Inspektor Rusinović: To će Vas doći još 15% od prvotne cifre.

Gospodin Edvard (odlučno, prekida ga): Dao bih i 95% od prvotne cifre. Ime.

Inspektor Rusinović (Kao da je nemoćan. Predaje se.): Prijavila Vas je Vaša suradnica. Vaša pravnica. Ida Arslanagić.

Gospodin Edvard (Jako klimne glavom, ustane se sa svoje stolice, i pruži ruku inspektoru Rusinoviću): Spis očekujem u svom uredu sljedećeg tjedna.

Inspektor Rusinović (zadovoljno): Naknadu za svoje usluge očekujem u roku od tri dana. Kad u tom smislu budem zadovoljan, šaljem spis.

Gospodin Edvard (Opet klimne glavom): Bit ćete zadovoljni.

(Izlazi iz prostorije. Inspektor Rusinović stoji na vratima i promatra ga. Nedaleko od ureda, na hodniku, stoji inspektor Rački koji se, vidjevši da je gospodin Edvard napustio prostoriji, približi inspektoru Rusinoviću).

Inspektor Rački: Smijem li čuti što se dogodilo? Što sam propustio?

Inspektor Rusinović (rukom mu pokazuje da uđe u prostoriju): Naravno da smiješ.  (Zatvara vrata za njim. Obojica sjednu na stolice.)

Inspektor  Rački (Širi ruke. Pomalo nestrpljivo): Dakle?

Inspektor Rusinović: Prešao sam se. Ovdje nema ničega.

Inspektor Rački (Uspravlja se u stolici. Začuđeno): Ali, kako nema? Bio si tako siguran!

Inspektor Rusinović: Bio sam, dok mi stranka nije sve objasnila. Podastrijela sve dokaze.

Inspektor Rački (Sumnjičavo. Promatra ga.): Čudno. Bio si tako siguran…

Inspektor Rusinović: I najbolji mogu pogriješiti.

Inspektor Rački: Što ti je u predmetu bilo sumnjivo?

Inspektor Rusinović: Način odabira najpovoljnijjeg ponuditelja.

Inspektor Rački: Zašto?

Inspektor Rusinović: Dokumentacija. Premala razlika u cijenama ponuditelja.

Inspektor Rački (I dalje sumnjičavo): I to je sve?

Inspektor Rusinović: Uglavnom jest.

Inspektor Rački (Pruža ruku prema spisu): Smijem li pogledati spis?

Inspektor Rusinović: (hvata spis i pruža ga inspektoru Račkom): Slobodno. Izvoli.

Inspektor Rački: Smijem li znati ime osobe ili imena osoba koja su ga prijavila?

Inspektor Rusinović: Samo je jedna osoba i njeno ime nije u spisu. (Kratko ga pogleda i odmahne glavom): Znaš da ti ga ne smijem reći, jer osoba mora biti zaštićena.

Inspektor Rački (Uzima spis, diže se i odlazi prema izlazu iz prostorije): Bio si tako siguran…

(Inspektor Rusinović pomalo teatralno sliježe ramenima. Inspektor Rački izlazi iz prostorije.)

 

 

 

Prizor 7.

(Spavaća soba. Nasred sobe sjedi gospodin Edvard, a po sobi četveronoške hoda Drolja. Ruke i noge su joj pomalo labavo zavezane špagom, tek toliko da joj je omogućeno tako se kretati. Drolja se zaustavlja kod gospodina Edvarda i liže mu ruku).

Gospodin Edvard (Zadovoljno i pomalo raznježeno): Kuja je dobra svom gospodaru.

Drolja (Nasloni svoj obraz uz njegovu ruku): Kuja je jako poslušna.

Gospodin Edvard: Sad ćeš raditi sve što ti kažem!

Drolja (Ostaje na sve četiri, ali pogled joj je usmjeren prema njemu, uvis): Da, Gospodaru.

Gospodin Edvard (Digne se sa stolice): Trči po sobi!

(Drolja stane trčkarati po sobi, na način da se trudi praviti što veće krugove. Kad je napravila tri kruga, gospodin Edvard joj priđe i sjedne na njena leđa, držeći bič u ruci.): Trči, kujo prokleta!

(Drolja sad puno sporije trči, zbog težine gospodina Edvarda na svojim leđima. Gospodin Edvard je nemilice udara bičem po rukama i nogama.)

Gospodin Edvard (Ustaje se s njenih leđa i baca bič u stranu): Želim da mi sada izljubiš cijelo tijelo.

(Gospodin Edvard stoji, a Drolja stane ljubiti  njegovo tijelo, od stopala na gore. Kad je došla do vrata, gospodin Edvard je oštro uhvati za kosu.)

Gospodin Edvard: Sada želim vidjeti kako laješ.

Drolja (Napravi nekoliko koraka unatrag i stane frontalno prema gospodinu Edvardu): Vau! Vau!

Gospodin Edvard (Zadovoljno i razdragano): Kako laje moje pseto?

Drolja (Sretno): Vau! Vau!

Gospodin Edvard (Pokaže prstom prema dolje): Uz nogu, pseto!

(Drolja se trčkarajući primakne gospodinu Edvardu i stane uz njegovu nogu. Gospodin Edvard je počeška po kosi.)

Gospodin Edvard: Želim da samu sebe bičuješ i da jasno govoriš zbog čega to radiš!

(Drolja se osvrne po sobi, ugleda bič i krene četveronoške prema njemu. Stane se bičevati po tijelu i po glavi).

Gospodin Edvard: Zašto se bičuješ, kujo prljava?

Drolja: Bičujem se zato što sam kuja. I zato što sam prljava.

Gospodin Edvard: Zbog čega se još bičuješ?

Drolja: Zbog toga što sam glupa. Zbog toga što sam ružna.

Gospodin Edvard: Zbog čega još?

Drolja: Zato što je moje tijelo bilo u javnoj upotrebi.

Gospodin Edvard: Zašto još?

Drolja: Jer je kuja stalno napaljena.

Gospodin Edvard: Još?

Drolja: Jer nisam na razini svog Gospodara.

Gospodin Edvard: Što to znači, kujo prokleta? (Uzima joj bič iz ruke i počne je sam bičevati, svom snagom) Što to znači?

Drolja: Nisam pametna kao on. Nisam snažna kao on. Nisam odana kao on. (Gospodin Edvard ju prestane bičevati i stane blizu nje, nasuprot njoj.)

Gospodin Edvard: Sada želim vidjeti kako jedeš.

(Drolja uoči posudicu za pse na podu sobe, pa četveronoške potrči prema njoj i počne jesti. Gospodin Edvard joj priđe straga i ispipa joj stražnjicu. Drolja prestane jesti i s divljenjem pogleda unatrag gospodina Edvarda.)

Gospodin Edvard (Snažno je udari po stražnjici. Pokušava biti i u glasu grub.): Jedi!

(Drolja poslušno nastavlja jesti, a gospodin Edvard joj prilazi sprijeda i istom rukom zahvati splačine iz posude, te joj pruži da mu jede iz ruke. Drolja prestane jesti iz posude za pse i sada jede iz ruke gospodina Edvarda.)

Gospodin Edvard (Odmakne ruku od njenih usta i hranu što je ostala na njegovoj ruci obriše na njenim leđima. Oštro): Želim da sjedneš na mene i očistiš mi cijelo tijelo.

(Gospodin Edvard legne na krevet, Drolja ostavi na sebi tek par krpica, razmakne ih s ključnih područja i sjedne na gospodina Edvarda. Tijelo mu počne čistiti usnama, jezikom i rukama. Tijelo joj se giba naprijed-nazad. Po stenjanju gospodina Edvarda, vidi se da je svršio. Drolja se lagano odmakne od gospodina Edvarda i legne pokraj njega. On je zagrli. Njena glava je na njegovim grudima.)

Gospodin Edvard: Bila si dobra danas, pa činim ustupak.

Drolja: Da, Gospodaru.

Gospodin Edvard: Da li ti je danas bilo lijepo?

Drolja: Jeste, Gospodaru.

Gospodin Edvard: Što ti je bilo najljepše?

Drolja: Kad sam veselo trčkarala po sobi, Gospodaru.

Gospodin Edvard: A najmanje lijepo?

Drolja: Nema toga. Sve je bilo lijepo, Gospodaru.

Gospodin Edvard: Znam da kuja želi sada čuti jednu od mojih priča.

Drolja (Naglo se uspravi i s nevjericom ga pogleda): Želi, Gospodaru.

Gospodin Edvard (Trudi se biti strog): Slušaj onda!

Drolja (Vrati svoju glavu na njegove grudi. Pomirljivo, nježno i tiho): Kuja sluša.

Gospodin Edvard: Gospodar je imao svoga psića kojeg je jako volio. Volio ga je zato što je psić bio poslušan i samo njemu odan. Osim toga, bio je razigran i blesav, što je Gospodara često uveseljavalo. (Okrene se prema Drolji) Taj psić je ustvari kuja.

Drolja (Lagano klima glavom na njegovim grudima): Da, Gospodaru.

Gospodin Edvard: Gospodar se sa svojim psetom često igrao. Gotovo svako njegovo slobodno poslijepodne izlazili su vani na travnjak pored Gospodareve kuće, a pseto je radilo razne vragolije i nasmijavalo Gospodara. Jednog takvog, naizgled ni po čemu drugačijeg, poslijepodneva, ali ovoga puta u dnevnom boravku Gospodareve kuće, Gospodar odluči bacati svome psetu kost.

Drolja (Klimne i ponovi u znak da prati): Kost.

Gospodin Edvard: Gospodar zamahne rukom i baci kost na drugi kraj sobe. Pseto se veselo zaleti i krene tražiti kost među namještajem: među foteljama i masivnim stolom. Njuškalo je svuda okolo, ali kost nije pronašlo. U jednom trenutku, opazi na podu sobe flomaster i shvati Gospodarevu prevaru. Gospodar mu je bacio flomaster, a ne kost.

Drolja (Klimne i ponovi u znak da prati): Prevaru.

Gospodin Edvard: Pseto uzme u usta flomaster i odnese ga natrag svom Gospodaru. Vidjevši da mu je varka uspjela, Gospodar se veselo smijao, ali ipak osjeti gorčinu što ima  tako glupog psa. Zato izađe iz prostorije i uskoro se vrati s bičem u rukama. Zaveže  pseto za noge od stola i stane ga bičevati svom snagom. U prostoriji su se mogli čuti samo udarci biča i cviljenje  pseta.

Drolja (Pomalo tužno): Da, Gospodaru.

Gospodin Edvard: Kad je iskalio sav svoj bijes na psetu, Gospodar uzme flomaster i napiše preko njegovog trupa „Glupo pseto“. Od toga dana, često se moglo vidjeti Gospodara i njegovo pseto kako hodaju gradom: Gospodara dostojanstvenog i stasitog, a pseto kako hoda pokraj njegovih nogu i gleda ga s obožavanjem. Prolaznici su se nerijetko čudili, smijali i prstom upirali u napis na njegovom trupu „Glupo pseto“, no pseto se nije na to obaziralo. I dalje je gledalo svog Gospodara s neskrivenim obožavanjem.

Drolja (Oduševljeno): Predivna priča, Gospodaru. Hvala Vam.

(Gospodin Edvard se samozadovoljno nasmiješi, a Drolja se privije uz njegovo tijelo.)

 

Prizor 8.

(Ured isti kao u prizoru 3. Radni ured. Jutro je. Vlada osjetna napetost među prisutnim osobama.)

Ida (Naginje se prema Vanji na njegov kraj stola. Umjereno tiho.): Direktora već tjedan dana nema u firmi. (Upitno ga pogleda nekoliko trenutaka, iščekujući odgovor. Kad odgovor izostane, upita ga) Znaš li nešto o tome?

Vanja (kontroliranim glasom): Pokušao sam saznati kod njegove tajnice, ali bez uspjeha. Rekla mi je da je na službenom putu, ali znam da mi je lagala.

Ida: Teško da bi bio na službenom putu tjedan dana.

Vanja (Zamišljeno klima glavom): I ja mislim.

Ida (Zabrinuto i s osjetnim strahom u glasu): Što misliš: zašto ga nema?

Vanja (Diže obrve i ramena): Tko bi to znao? On je direktor i sve mu je dozvoljeno.

Ida: Možda je povezano s nestankom onog spisa.

Vanja (Zagleda se u Idu i prijekorno ju pogleda.) Zašto si ga uzela? Vidiš li sada koliko problema si nam natovarila na glavu? (Širi ruke u znak očaja.) Nije dovoljno to što me žena vara, što poznajem ženinog ljubavnika i što je u svemu uspješniji od mene, uključujući i to što ni u ludilu ne bi radio u ovakvoj firmi? Nije dovoljno to što mi je žena za te provode sa svojim ljubavnikom napravila takve troškove i takav minus na računu časteći ga i kupujući mu poklone, jer iako je uspješan, on je patološka škrtica, da iz minusa nikad neću uspjeti izaći, jer poslije razvoda će tražiti i dobiti od mene alimentaciju? Nije dovoljno to što ne razgovaram sa sestrom već tri mjeseca, što mi je šogor zadnji otpad, što su mi u zadnjih godinu dana tri značajna prijateljstva nepovratno propala? Nije dovoljno to što se ne mogu  riješiti ovog prokletog trbuha i što sam počeo ćelaviti? Nego si i ti morala, iz nekih svojih potpuno nerazumljivih i nerazumnih razloga, ukrasti taj spis i svima nam stvoriti ovako odvratnu atmosferu!

Ida (Mirno): Ne mogu vjerovati da si me izdao u njegovom uredu. Neću više ponavljati da spis nisam uzela.

Vanja (Krajnje ozbiljno): Ne vjerujem ti. Previše te poznajem da ne bih znao da lažeš.

Ida (Tiho): Poznaješ me tek pola godine.

Vanja: I to je dovoljno za zauzeti stav i donijeti zaključke.

Ida (Odmahuje glavom): Varaš se… Žao mi je zbog tebe i tvoje žene.

Vanja (Upitno je pogleda, a zatim pomirljivo): Što se može? Nikad nisam znao izabrati žene. Gledam samo izgled. Ne mogu si pomoći.

Ida: Ne vidi se da si počeo ćelaviti. A vezano uz trbuh, nekima je to simpatično. Vidim da tebi nije, pa možemo skupa biciklirati ili hodati u prirodi.

Vanja (Uzdahne): Sva sreća da nisi atraktivna!

Ida (Nasmije se): Počinjem uviđati zašto imaš tako loše odnose s drugima.

Vanja (Pogleda na drugi kraj sobe, prema drugom stolu): Pavla danas nema. Možda je on uzeo spis?

Ida: Voljela bih otići iz ove firme. Da nisam pred osobnim bankrotom, to bih i napravila.

Vanja: Atmosfera ovdje je postala nepodnošljiva.

Ida: Stalne hajke, sumnjičenja, odstreli.

Vanja: Brujanja o namještanjima natječaja.

Ida: Međusobne izdaje i podmetanja.

Vanja (Lagano iznenađeno): I ti si mene izdala?

Ida (Tiho se nasmije): To nikad nećeš znati.

Vanja: Da li je istina da je bilo kriminala oko onog spisa?

Ida (Slegne ramenima): Ja to ne mogu znati.

Milena (Užurbano ulazi u sobu i hoda do svog radnog stola. Idi i Vanji): Direktor je došao.

Vanja (Ogleda se uplašeno po prostoriji): Što li će sada biti?

(Na vratima ureda pojavljuje se direktorova tajnica. Obraća se Idi.): Arslanagić, direktor Vas treba u svom uredu. (Nestane s vrata. Ida se ustaje i zabrinuto gleda Vanju.)

Vanja (Idi): Samo smireno. Znaš da nisi kriva. Ako nisi…

(Ida izlazi iz ureda.)

 

Prizor 9.

(Direktorov ured. Na njegovoj strani stola sjedi direktor u sredini, s njegove desne strane mu je zamjenica Kalčić, a s lijeve strane zamjenik Perhat. Zamjenici ne sjede odmah do stola, već su im stolice pomaknute malo unazad. Naizgled mirna i tiha atmosfera. Ida ulazi u prostoriju, klimne u znak pozdrava, direktor joj uzvraća jednako dok zamjenici sjede nepomično. Ida sjedne na stolicu sa strane stola nasuprot njih troje.)

Gospodin Edvard (Mirno, gotovo srdačno): Znate li zašto sam vas zvao, gospođice Arslanagić?

Ida (Trudi se da joj glas bude staložen i miran): Ne znam, gospodine.

Gospodin Edvard (Jednakim tonom. Kao da se nečeg prisjetio): U posljednje vrijeme nismo se baš viđali.

Ida (Mirno): Da, nisam vas viđala u firmi.

Gospodin Edvard (Naglo se uspravi u stolici i jedva primjetno se protegne): Ispričat ću vam jednu priču, gospođice Arslanagić. Kratku i istinitu. Crticu iz mog života.

Ida (Mirno i pomirljivo): U redu, gospodine.

Gospodin Edvard: Kad sam bio mlad, puno mlađi nego sad, u vrijeme dok sam još bio student, radio sam u jednom restoranu brze hrane. Trebao sam upotpuniti vlastiti budžet radi nabave knjiga, odjeće, da bih mogao ponekad izaći vani na neke društvene događaje, sam ili s nekim. Roditelji mi nisu to osigurali, pa sam morao ja sam.

Ida: Razumijem, gospodine.

Gospodin Edvard: Kad sam radio u restoranu oko godinu i pol dana, jednog sparnog poslijepodneva došla je u restoran neka mlada žena i naručila je pitu od jabuka. Ja sam tu smjenu radio u kuhinji i ništa nije moglo biti uobičajenije, standardnije, pa i dosadnije nego tog poslijepodneva. No, nakon nepunih sat vremena, ta žena se vratila u restoran, uzrujana je na blagajni tražila voditelja smjene, jer je u pakiranju pite od jabuke koju je kod nas kupila pronašla neku dlaku.

Ida: Ta dlaka je bila vaša?

Gospodin Edvard: Ona je na blagajni pokazivala pakiranje s pitom od jabuke, u kojoj se jasno vidjela ta dlaka, ali ona je bila dugačka i tamna, što je jasno upućivalo da se radi o dlaci te gospođe.

Ida (Pomalo zainteresirano): Što se dalje dogodilo?

Gospodin Edvard: Voditelj smjene se zdušno počeo ispričavati navedenoj gospođi. U restoranu, nedaleko od njih, nalazio se priličan broj drugih gostiju, tako da su i oni svjedočili tom neugodnom događaju. Voditelj smjene joj je, uz salvu isprika, donio novo pakiranje pite od jabuke, donio joj je cijeli kup bonova koje u restoranu može iskoristiti, a i javno joj je obećao da će kuhar koji je radio tu pitu u najkraćem roku dobiti otkaz.

Ida: Ali, to je bilo nepravedno!

Gospodin Edvard: Ni to nije bilo dovoljno, već me iz istih stopa izvukao iz kuhinje, umornog i uzrujanog, a naizgled mirnog i dostojanstvenog, i tražio da se ispričam gospođi zbog nemilog događaja i traume koju je proživjela.

Ida: Ali, dlaka nije bila vaša!

Gospodin Edvard: Ja sam tada, kao i sad, imao kratku i svijetlu kosu, i bilo je jasno da dlaka nije moja.

Ida: Ali… Vi ste…

Gospodin Edvard: Ne razmišljajući ni trenutka, i u potpunosti svjestan njene zablude, a moguće i zle namjere, i situacije svog nadređenog, kao i okolnosti da ću iz svih tih okolnosti dobiti otkaz, pred mnoštvom neskriveno upitnih pogleda ostalih gostiju, ja sam se ispričao toj gospođi.

Ida (U nevjerici): Ali, zašto ste to napravili?

Gospodin Edvard: Zato što je u tom trenutku služba to tražila od mene. (Osjetno postroži glas) Zato me nestanak spisa o kupoprodaji zemljišta dodatno zasmetao i uzrujao. (Još malo povisi glas.) Netko ovdje nije znao što služba traži od njega, i netko ovdje ne zna što je odanost.

(Ida šuti. Pokušava sakriti nelagodu, ali joj ne uspijeva. Pokušava svom snagom sačuvati mirnoću.)

Gospodin Edvard (Osjetno mirnije): Vi znate, gospođice Arslanagić, da sam prije desetak dana, zajedno sa svojim zamjenicima, ovdje proveo internu istragu. Razgovarao sam sa svim zaposlenicima, uključujući i vas. Bilo mi je od ključnog značaja saznati tko je ukrao taj spis.

Ida (Mirno): Sjećam se toga.

Gospodin Edvard (Pomalo sadistički): Bilo mi je od ključnog značaja saznati tko mi je bio krajnje neodan i tko će zato odgovarati na, po njega, najteži mogući način.

Ida: Razumijem vašu poziciju.

Gospodin Edvard (Ne skrećući pogled s Ide, otvara ladicu ispod stola i iz ladice vadi spis kojeg, namjerno nehajno, stavlja na sredinu stola, između Ide i sebe. Lagano se naceri.): Što mislite, dok me nije bilo, što sam radio? (Pomalo usiljeno se nasmije. Njegovi zamjenici, poučeni primjerom, nijemo razvuku usne.)

(Prepoznavši spis, Ida se jako uznemiri. Pokušava povratiti samokontrolu. Shvativši da bi zbog svoje uzrujanosti mogla lako reći nešto krivo, odluči što manje govoriti, i prepusti direktoru da on govori.)

Gospodin Edvard (Naizgled mirno): Kako se vi osjećate u ovoj firmi, gospođice Arslanagić?

Ida: Dobro… Pretpostavljam.

Gospodin Edvard: Nemate neke ključne primjedbe?

Ida (Lagano iznenađeno, oprezno): Na što mislite?

Gospodin Edvard: Na rad. Na kolege. Na atmosferu na poslu.

Ida (Pomalo mrzovoljno): Ne posebno.

Gospodin Edvard: Vas su kolege prvenstveno sumnjičili kad je spis nestao.

Ida (Mirno): Ne zamjeram im. Svi griješe.

Gospodin Edvard (S tonom sadizma u glasu, naizgled osjećajno): Što mislite, zašto su to napravili?

Ida (Pomalo mrzovoljno): Ne znam, valjda misle da imam buntovan karakter.

Gospodin Edvard (S tonom sadizma u glasu, naizgled suosjećajno): Ali, vi to niste napravili?

Ida (Gleda u stranu. U glasu bi joj netko mogao primijetiti da je jako blizu priznavanja): Ne, nisam.

Gospodin Edvard (Samouvjereno, s izrazom prkosa na licu): Ja znam tko je spis ukrao.

Ida (Tiho i bojažljivo): Znate?

Gospodin Edvard (Prigušeno se nasmije): Pa, naravno da znam. Zar me niste sve ovo vrijeme dovoljno upoznali i shvatili da ovakve izdaje, ovakvo nepoštivanje vlastite službe, nikada neću tolerirati? I ne samo da neću tolerirati, osvetit ću se svim oružjem kojim raspolažem.

Ida: Vratili su vam spis, gospodine.

Gospodin Edvard (Moćno): Zato što su shvatili da tu nema ničega. Da nijedan zakon nije prekršen, i da je samo prijavljivanje, ne znam ni čega, isključivo zla namjera.

Ida (Trudi se prikriti bojažljivost i biti što glasnija): Smijem li znati tko je ukrao ovaj spis?

Gospodin Edvard (Kao da privremeno odustaje): Saznat ćete uskoro. I vi, i svi ostali zaposlenici.

Ida (I dalje se neuspješno trudi zvučati odlučno i hladnokrvno): Jeste li potpuno sigurni da je baš ta osoba ukrala spis? Ovo su jako važne stvari. Odnosno, jako teške optužbe.

Gospodin Edvard (Diže se nestrpljivo sa stola. Grubo): Nemojte vi mene učiti što je važno! A u ime sam potpuno siguran, jer su mi ga priopćili inspektori s kojima sam bio na obavijesnom razgovoru, i koji su mi naknadno vratili spis. (Nestrpljivo, gleda u stranu) Sastanak je završen.

(Zamjenici se u tišini dižu sa svojih stolica. Ida šutke i zamišljena izlazi iz prostorije.)

 

 

 

Prizor 10.

(Policijska postaja. Ured inspektora Rusinovića. U njemu, za svojim radnim stolom, sjedi inspektor Rusinović i piše u neki spis. Nakon kucanja, vrata se otvaraju i u ured ulazi neka ozbiljna starija ženska osoba.)

Tajnica: Inspektore, treba vas gospođica Arslanagić.

(Inspektor digne glavu i sad, umjesto spisa, gleda tajnicu. Pokušava se prisjetiti tko je gospođica Arslanagić.)

Inspektor Rusinović: Koja je ta?

Tajnica: Pitala sam je, ali ništa mi nije željela reći.

Inspektor Rusinović: Pustite je neka uđe. (Zatvara spis i uspravi se u stolici. Tajnica izlazi i nakon kratkog vremena na vratima se pojavljuje Ida.)

Ida (Ulazi, za sobom zatvara vrata i ostane stajati): Nadam se da me se sjećate, inspektore Rusinović.

Inspektor Rusinović: Investograd d. o. o.?
Ida: Čujem da je predmet kojeg sam vam prijavila neslavno propao. (Sjedne na stolicu nasuprot inspektora Rusinovića.) Zar neću dobiti makar neko pojašnjenje?

Inspektor Rusinović (Odmahuje glavom u nelagodi. Kao da traži riječi u vremenskoj stisci.): Sve okolnosti su preispitane. Nema uvjeta za kazneni progon.

Ida: Što je preispitano?

Inspektor Rusinović: Gospođice, prelazite svoje granice…

Ida: Kad sam zadnji put razgovarala s vama, rekli ste mi da je stvar čista. Sad se čini da vam je i dalje čista, ali na suprotnoj strani.

Inspektor Rusinović: Ponavljam, nema elemenata za progon.

Ida: Jeste li razgovarali s direktorom, gospodinom Potočnjakom?

Inspektor Rusinović: Ne vidim zašto bi se vas ticali detalji istrage, ali da, jesmo.

Ida (U nevjerici): Demantirao vas je da postoji išta sumnjivo u tom predmetu?

Inspektor Rusinović (Nervozno se smije): Svakako je pazio da se ne inkriminira.

Ida: Ali, postoji kriminal u tom predmetu.

Inspektor Rusinović: To vi kažete.

Ida: Postoji, kažem vam.

Inspektor Rusinović: To sam od vas čuo, i ni od koga drugog.

Ida: Želim da pokrenete postupak protiv njega.

Inspektor Rusinović: Ne pada mi na pamet.

Ida: Želim da radite svoj posao.

Inspektor Rusinović: Ja svoj posao radim besprijekorno.

Ida: Moje ime ste otkrili tom kriminalcu. Izložili ste me.

Inspektor Rusinović: Molim vas da pazite na svoje riječi. Netko je kriminalac samo kad je pravomoćno osuđen.

Ida: Zašto ste mu odali moje ime?

Inspektor Rusinović: Pitao me je.

Ida: Znate li vi koju štetu ste mi time napravili? Ja sam sad zvjerka za progon.

Inspektor Rusinović: A isto ste njemu htjeli smjestiti.

Ida: Smjestiti?

Inspektor Rusinović:  Očito se ovdje radi o vašem osobnom ratu. Ja se na taj nivo ne mogu spuštati.

Ida: Ne samo da niste radili svoj posao, nego ste i zloupotrijebili svoju funkciju.

Inspektor Rusinović: Hoćete li da ja vas tužim za klevetu?

Ida: Ne… Ja…

Inspektor Rusinović: Ili za lažno kazneno prijavljivanje?

Ida: Prijava je osnovana.

Inspektor Rusinović: Zaboravite sve ovo. Dobronamjerno vam kažem.

Ida: Kako da zaboravim, kad će mi sad biti pakao na poslu? A time i pakao u životu. Svakog dana, svakog sata, svake minute i svake sekunde podsjećat će me na sve ovo.

Inspektor Rusinović: Pronađite novi posao.

Ida: To je sad nemoguće.

Inspektor Rusinović: Niste se trebali u sve ovo petljati.(Ustaje se) Bio sam vrlo strpljiv, ali vi tratite moje vrijeme. Već ste ga do sada i previše protratili.

Ida ( S nevjericom. Ustaje se.): Vi mora da niste ozbiljni. (Kratko se netremice gledaju) Vi znate da je on kriv.

Inspektor Rusinović: Takvima je sve dozvoljeno.

Ida (Očajno se nasmije): I vama je. A meni nije ništa. Takva su pravila igre?

Inspektor Rusinović: Nitko vas ničem nije naučio. (Odlazi prema vratima i otvara ih.) Nemojte mi više smetati.

(Ida nijemo izlazi bez pozdrava. Na hodniku, nekoliko metara od nje, stoji inspektor Rački i sa zanimanjem i netremice je gleda. Oklijeva kratko, a onda joj priđe dok ona hoda prema izlazu.)

Inspektor Rački: Bili ste sad kod inspektora Rusinovića?

Ida: Da, napravila sam tu pogrešku.

Inspektor Rački: Vi ste iz Investograd d. o. o.?

Ida (Stane. Upitno ga promotri. Sad je zadobio njenu pažnju): Vi nešto znate o tome?

Inspektor Rački: Vidio sam spis. U njemu doista nema ničeg inkriminirajućeg.

Ida (Nastavi hodati): Moram ići.

Inspektor Rački: Ja vam vjerujem.

Ida (Ponovno zastane): O čemu pričate? Ne poznajete me. Osim toga, ne želim više imati posla s vama. Vaš kolega je odao moje ime.

Inspektor Rački: Kome ga je odao?

Ida: Direktoru firme u kojoj radim. Čovjeku kojeg sam prijavila.

Inspektor Rački: Žao mi je što je to napravio. Trebao vas je zaštititi.

Ida: Da, i meni je žao. Sad će mi život postati nepodnošljiv. Rekao je da neće birati sredstva za osvetu.

Inspektor Rački: Znam da govorite istinu. (Kratka pauza) Nešto mi govori da ćemo se ponovno vidjeti. (Pogleda je, prijateljski klimne glavom i izgubi se na hodnicima policijske postaje).

 

Prizor 11.

(Psihoterapeutski ured gospođe Vilme. Na kauču sjedi gospodin Edvard. Vidljivo je uzrujan, ali pokušava se kontrolirati. S druge strane stola, sjedi gospođa Vilma i pažljivo ga sluša.)

Gospodin Edvard: Jučer sam se suočio s istinom. Skupio sam svu svoju snagu i suočio se.

Gospođa Vilma: Kako je to bilo?

Gospodin Edvard: Bilo je užasnije nego što možete pretpostaviti. Bilo je jednostavno – užasno.

Gospođa Vilma (suosjećajno): Pričajte mi.

Gospodin Edvard: Otišao sam na forum na koji ona odlazi. Da uopće uđem u njega, morao sam se registrirati.

Gospođa Vilma: Što ste napisali o sebi?

Gospodin Edvard: Morao sam uzeti neki nadimak. Napisao sam da se zovem MistressSado i da sam ženskog spola. Tamo je bilo desetak opcija za upisivanjem spola…Godine i mjesto prebivališta bili su mi lažni. (Odmahuje glavom) Nisam imao nikakve druge namjere, nego vidjeti njen profil, vidjeti što želi, što radi, s kime se druži. S kime me vara!

Gospođa Vilma (Tiho i suosjećajno): Znali ste i prije tko je ona.

Gospodin Edvard (Očajno): Ali sam je mislio promijeniti! I ona mi je obećala da će se promijeniti!

Gospođa Vilma: Jeste li pronašli njezin profil?

Gospodin Edvard (Kao da se predao): Jesam. Bila je registrirana pod imenom MoonLady. Kakve fotografije, kakva moja bol!

Gospođa Vilma: Jako mi je žao.

Gospodin Edvard: I onda sam vidio da ona ima objavljeno što sve voli raditi. Javljaju joj se svi koji to žele raditi s njom. Ona je (Očajno se smije), kako bih rekao, non-stop u opticaju.

Gospođa Vilma: Nije se ništa promijenila.

Gospodin Edvard: Koliko sam je samo volio! A znao sam, svaki put kad nisam bio s njom, da je s nekim drugim. Nije mi ništa govorila, ali znao sam. Ajme, nebesa, koliko me boli!

Gospođa Vilma: Što ćete sada napraviti?

Gospodin Edvard: Vidio sam tamo da služi nekoj protuhi, istoj kao što je i ona. Služi! Mogu zamisliti što mu sve radi!

Gospođa Vilma: Nemojte zamišljati. Samo je maknite iz svog života.

Gospodin Edvard (Veoma ozbiljno): Ne mogu je izbaciti dok ne izravnam račune s njom. Previše boli mi je nanijela, da ne bi prošla nekažnjeno.

Gospođa Vilma: Što ćete joj napraviti?

Gospodin Edvard (Gorko se smije): Kratko nakon što sam se registrirao na tom prokletom forumu, javio mi se neki čovjek porukom, u kojoj je napisao da voli lizati ženske čizme, pa ako ja to volim, da mu se javim. Nedugo zatim, javio mi se LjudskiToalet, koji voli da se vrši nužda po njemu. Odmah nakon toga, izbrisao sam se s foruma. (Kratka pauza. Gospođa Vilma ga šutke gleda) Ne znam što ću napraviti. Za dva dana imam s njom dogovor.

Gospođa Vilma (Pomalo uplašeno): Mislite li se odazvati? Zar niste rekli da ćete prekinuti svaki odnos s njom?

Gospodin Edvard: Ne, nisam to rekao.

Gospođa Vilma: Ona je kuja.

Gospodin Edvard: Kuje misle da im je sve dozvoljeno. Nije!

Gospođa Vilma: Što ćete napraviti?

Gospodin Edvard: Bit će nam to posljednji put.

(Gospođa Vilma šutke promatra gospodina Edvarda. On šutke promatra nju.)

 

Prizor 12.

(Policijska postaja. Ured inspektora Rusinovića. Za stolom sjedi inspektor Rusinović. U njegov ured ulazi inspektor Rački i sjedne preko puta stola.)

Inspektor Rački: Vidio sam da je prijaviteljica u predmetu Investograd d. o. o. bila kod tebe.

Inspektor Rusinović (Iznenađeno): A kako je ti znaš?

Inspektor Rački: Povezao sam konce. Što si joj rekao?

Inspektor Rusinović (Odlaže papire kojima se bavio u stranu i nasloni se u stolici): Rekao sam joj da nema osnove za kaznenim progonom.

Inspektor Rački: Sad si tako siguran. Ranije si bio siguran u suprotno.

Inspektor Rusinović: Želiš li nešto reći?

Inspektor Rački: Zašto si odao osumnjičeniku njeno ime?

Inspektor Rusinović: Ja vidim da si ti subjektivan u ovome. Vidim da si na njenoj strani.

Inspektor Rački: Ja sam na strani zakona. Kao što bi i ti trebao biti.

Inspektor Rusinović: Upozoravam te da se zaustaviš. Ne radiš na ovom predmetu.

Inspektor Rački: O čemu ste razgovarali vas dvojica nakon što sam ja izašao iz ureda? I zašto si inzistirao da izađem? (Zaustavi se, pa se sjeti) A prije toga si inzistirao da budem na tom sastanku.

Inspektor Rusinović: Razgovarali smo o predmetu. Znao sam da će njemu biti lakše razgovarati ako bude sa mnom sam u sobi.

Inspektor Rački: Gdje je zapisnik s tog saslušanja? Još uvijek nije napisan.

Inspektor Rusinović: Naravno da nije napisan, kad moram gubiti vrijeme na tipove poput tebe! Uostalom, nisi mi ti nadređeni, da mi postavljaš takva pitanja!

Inspektor Rački: Što ti je rekao na tom saslušanju?

Inspektor Rusinović: Saslušanje je zapravo bilo jako zamorno. Morao sam slušati o procedurama i kriterijima natječaja.

Inspektor Rački: Zašto ga je ona prijavila?

Inspektor Rusinović (Gubi živce): Što ja znam? Valjda nema svog života!

Inspektor Rački: Naravno da nije to. Ona se ugrozila.

Inspektor Rusinović (Nervozno se smije): To joj je bila jako glupa ideja. I inače, ne čini se baš nekom pametnom osobom.

Inspektor Rački: Zašto si direktoru odao njeno ime?

Inspektor Rusinović (Nervira se): Opet ti s tim istim pitanjem! Pitao je, zato sam mu ga rekao!

Inspektor Rački: Dodatno si je ugrozio. Predao si lovinu zvijeri. Nemam dokaza, nemam ni spisa, ali ja toj ženi vjerujem.

Inspektor Rusinović: Ona je sama odlučila postati lovinom. Glumila je da započinje progon, ali nema ona kapaciteta za to. Time je postala lovinom.

Inspektor Rački: I ti je isporučuješ u ruke krvniku?

Inspektor Rusinović: Sama je to odabrala.

Inspektor Rački: Ne, ti si to odabrao. Smatrao si da ti je to dozvoljeno.

Inspektor Rusinović: Znači li to da meni ne vjeruješ?

Inspektor Rački: Da, to bi značilo otprilike to.

Inspektor Rusinović: Ugrožavaš naš odnos.

Inspektor Rački: Ne, ti si ga ugrozio.

Inspektor Rusinović: Dobro si rekao, nemaš dokaza. A spis je vraćen.

Inspektor Rački (Ustaje se stolice i primiče vratima): Nema onoga što bi bilo nepromjenjivo. (Izlazi iz ureda).

 

Prizor 13.

(Gotovo prazna soba, sa samo par komada namještaja: krevetom, malim radnim stolom i stolicom. U njoj, na podu, zavezanih ruku i noga, kleči Drolja. Primiče joj se gospodin Edvard. U ruci mu je bič. Hvata Drolju za kosu i odvlači je do kreveta. Svezuje joj ruke za jednu nogu kreveta.)

Gospodin Edvard: S kime si me varala, kujo pokvarena?

Drolja (Cvili): S drugim Gospodarom, Gospodaru moj!

Gospodin Edvard: Kakvim gospodarom? Samo ja sam tvoj Gospodar! Drugog si zvala gospodarom?

Drolja (Šuti i plače): Da, Gospodaru.

Gospodin Edvard (Udara je bičem): Tko je taj drugi čovjek? Ne laži mi ponovno!

Drolja: Jedan… puno mlađi…

Gospodin Edvard (Čini se da je potpuno izgubio kontrolu nad sobom): Kako si ga zvala, kujo prljava?

Drolja (Cvili): Zvala sam ga „Gospodaru“.

Gospodin Edvard (Potpuno gubi kontrolu. Bičuje ju svom snagom): Samo ja sam tvoj Gospodar!

Drolja (Čini se kao da plače): Da, Gospodaru.

Gospodin Edvard (Očajno): Što ti je sve radio? Što si njemu ti radila?

Drolja: Isto što i s vama, Gospodaru.

Gospodin Edvard (Odvezuje je i hvata ju za kosu. Vuče je po cijeloj sobi): Srce si mi slomila, prokletnice! (Plače) S kim si još bila?

Drolja: Bila je još jedna žena, Gospodaru.

Gospodin Edvard: Kako si nju zvala?

Drolja: Nju sam zvala „Kraljice“. Ja sam bila robinja.

Gospodin Edvard: I još? Još?

Drolja: Bio je još jedan. On je želio da ga zovem Master. Njemu nikad nije bilo dosta.

Gospodin Edvard (Udara je nogama): Prokletnice! Jedini od svih, ja sam te volio!

Drolja (Čini se da plače): Kuja voli biti dijeljena. Kuja je stalno napaljena.

Gospodin Edvard: Ugasit ću te ja jednom za svagda!

(Udara Drolju svom snagom, do iznemoglosti. Prestane tek kad vidi da je ona posve onemoćala od udaraca.)

 

Prizor 14.

(Uredski prostor kao iz prizora 3. U prostoriji su Milena, Pavle i Vanja. Ulazi zamjenica Kalčić.)

Zamjenica Kalčić (Ozbiljno, svima se obraća): Da li je bilo nekakvih incidenata u posljednje vrijeme?

(Svi šute. Međusobno se kratko i krišom pogledavaju.)

Milena: Ovog tjedna još nije bila na poslu. Ali Vi o tome sve već znate.

Zamjenica Kalčić: Da li se nekom javljala?

Vanja (Nevoljko i s oklijevanjem): Meni se prekjučer telefonski javila. Pitala me za novosti.

Zamjenica Kalčić (Zainteresirano): I što ste joj odgovorili?

Vanja (Oklijeva.): Nerado ovo prenosim. Ona je ipak kolegica.

Zamjenica Kalčić: Što ste joj odgovorili?

Vanja: Da nema ništa novoga.

Zamjenica Kalčić: Niste joj rekli da joj je očišćen stol?

Vanja (Vidljivo uznemireno): Ne, zaboga.

Zamjenica Kalčić (Svima): Nje se moramo u najkraćem roku riješiti nakon što se vrati na posao.

Pavle: A tko zna kada će to biti?

Zamjenica Kalčić (Vanji): Znate li Vi štogod o tome?

Vanja (Pomalo zbunjeno): Ne. Ali ako je uvjerim da je sve u redu, možda se ranije vrati.

Zamjenica Kalčić: Svakako to napravite. (Svima) Imate li nekakvih ideja. (Svi šute.) No? Doprinos kolektivu znat ćemo cijeniti.

Pavle: Utvrdit ćemo joj propuste u radu.

Zamjenica Kalčić: Da li ih je bilo? U zadnje vrijeme?

Vanja (Nevoljko): Nisam primijetio, ali nije problem bilo kome nešto utvrditi.

Milena: Bila je rastresena u zadnje vrijeme zbog cijele ove situacije.

Zamjenica Kalčić: Gubitak spisa? Nemar? Probijanje rokova?

Vanja: Ništa od toga neće biti. Ona se neće vratiti u firmu jer zna da je glavna osumnjičena za krađu spisa.

Zamjenica Kalčić: Onda je u tome moramo demantirati. Moramo joj javiti da je pronađen krivac i da je krivac netko drugi.

Milena: Tko?

Zamjenica Kalčić: Bilo tko. Meni je potpuno svejedno.

Milena: Insinuirala je da bih ja mogla biti krivac. Mogu ja preuzeti tu ulogu.

Zamjenica Kalčić: Kakvu biste Vi mogli imati motivaciju za krađu? (Kratka pauza. Milena šuti.) Ona se pozivala na kriminal u postupanju.

Milena: A, ne, to nikako. Nešto drugo.

Zamjenica Kalčić: Zašto nešto drugo? Što drugo?

Milena: Htjela sam napakostiti direktoru koji mi već šest godina nije dao promaknuće.

Zamjenica Kalčić (Zamišljeno): Htjeli ste ga uznemiriti.

Milena: Upravo tako.

Zamjenica Kalčić: Možemo to upotrijebiti. (Svima) Ako joj se ja javim, ona se meni neće htjeti javiti. Dakle, potreban mi je netko od vas.

Vanja: Mogu joj se ja javiti. Reći joj da je pronađen krivac i da se vrati na posao.

Zamjenica Kalčić (Pljesne rukama): Odlično! Onda je to riješeno

Vanja (Bojažljivo): Što ćete joj raditi?

Zamjenica Kalčić: O tome ne trebate  razbijati glavu, kolega. S obzirom na sve okolnosti, direktor će biti još blag prema njoj.

Vanja: U redu. Javit ću joj se još danas.

(Svi nastavljaju sjediti na svojim radnim mjestima. Zamjenica Kalčić nastavi stajati, a onda s dojmom zadovoljstva izađe iz prostorije.)

 

Prizor 15.

(Ured zamjenika Perhata. Zamjenik Perhat sjedi, zamjenica Kalčić uđe, zatvori vrata i sjedne na stolicu preko puta njega. Dijeli ih radni stol.)

Zamjenik Perhat: Kako je prošlo?

Zamjenica Kalčić (Pomalo pakosno se nasmije): Sve su to hulje. Prodale su je u trenu. Jednako tako bi prodale tebe ili mene.

Zamjenik Perhat: Da li je netko iskakao?

Zamjenica Kalčić: I svi, i nitko posebno. Milena je odlučila preuzeti na sebe krivicu, a Vanja će Arslanagićki prenijeti tu vijest, tako da se ova opusti i vrati u firmu.

Zamjenik Perhat: Koju motivaciju je Milena imala za krađu?

Zamjenica Kalčić: To sam je i ja pitala. Odgovorila mi je da je htjela napakostiti direktoru koji joj već šest godina nije dao promaknuće.

Zamjenik Perhat: Koliko godina je ona bez promaknuća?

Zamjenica Kalčić: Provjerila sam u kadrovskim resursima. Šest.

Zamjenik Perhat: Očekuješ li da će se ona zaista uskoro pojaviti u firmi?

Zamjenica Kalčić (Razmišlja): Moguće.. tko zna? Sve ovisi kako joj onaj to prezentira. Najradije bih ja s njom razgovarala, ali  to bi bilo osuđeno na propast. Moramo se osloniti na tog njenog kolegu.

Zamjenik Perhat: Uvalit ćemo joj slučaj Petroleja. Neće se ni snaći, a već će je zateći otkaz ugovora o radu. I kazneni progon.

Zamjenica Kalčić: Što je ona nama htjela prirediti, sama će dobiti. I puno gore.

Zamjenik Perhat: Kontaktirat ću urednike svih novina. Većina od njih mi duguje usluge. Ta se više nikada nigdje neće moći zaposliti.

Zamjenica Kalčić (Oprezno): Ona uopće nije radila na slučaju Petroleja.

Zamjenik Perhat: Koga to zanima? Ako ti i ja, i direktor, kažemo da jeste, tko je taj koji će sumnjati u to?

Zamjenica Kalčić: A što ćemo s ostalima?

Zamjenik Perhat: Vanje ćemo se odmah nakon ove riješiti. Poznaješ me. Iznad svega cijenim odanost.

Zamjenica Kalčić: A Milena?

Zamjenik Perhat: Ona uistinu želi direktoru napakostiti. Da ima hrabrosti kao ona mahnita Arslanagićka, to bi i napravila. Moja i tvoja dužnost nalaže nam da je u što kraćem roku uklonimo.

Zamjenica Kalčić: Nakon što nam posluži svrsi.

Zamjenik Perhat (Zamišljeno klima glavom): Nakon što nam posluži svrsi.

Zamjenica Kalčić: Da li ti se Potočnjak u međuvremenu javio?

Zamjenik Perhat: Ni traga ni glasa od njega već tri dana.

Zamjenica Kalčić: Javio se prije tri dana da ne može doći, i da će se javiti kad riješi to što ima. Na nama je da mu vjerujemo u potpunosti, i da obavimo ovo što se od nas očekuje.

Zamjenik Perhat (I dalje zamišljeno): Tako je.

(Ostaju sjediti, svatko u svojim pomalo zbrkanim mislima.)

 

Prizor 16.

(Eksterijer kafe bara. U dvorištu, nekoliko je stolova za kojima sjede gosti. Stolovi su odmaknuti jedni od drugih dovoljno da svatko ima svoju privatnost i mir. Za jednim stolom, gotovo na rubu dvorišta, sjede Ida i Vanja.)

Vanja (Nasuprot Idi, s druge strane stola. Ruke su mu na stolu, do njegove polovice, usmjerene prema Idi): Tako da je i ova drama riješena na prihvatljiv način.

Ida: Tako kažeš? Ničim izazvana je priznala?

Vanja: Ne znam što se sve prethodno događalo. Sigurno je, poput svih nas, osjećala određene pritiske. Ali da je priznala da je to napravila, jest.

Ida: I motiv je bio njen osobni animozitet prema Potočnjaku?

Vanja: Izgleda. Izazvan osjećajem nepravde.

Ida (Zamišljeno): Time što nije nekoliko godina napredovala.

Vanja: Ne bih za nju to odmah rekao. Ne bi bila moj prvi favorit.

Ida: Zašto?

Vanja: Ne odgovara mi uopće psihološkom profilu. Nije mi dovoljno hladnokrvna. Za ukrasti spis Potočnjaku i onim dvama zamjenicima, čelični živci i hladnokrvnost su osnova.

Ida: Ispada da je ona imala slabe živce.

Vanja: Da, izgleda da se precijenila u svemu tome.

Ida: Kako je ona u svemu tome?

Vanja (Iznenađeno.): Kako je? Uzrokovala ti je dramu na radnom mjestu i u životu, a ti pitaš kako je?

Ida: Samo je pokušavala reagirati na nepravdu. Na svoj iracionalan način, pokušavala je sanirati štetu. Radila je najbolje što je znala.

Vanja: Ma, baš me briga kako je! Kakva god kazna da je stigne, preblaga je!

Ida: Zašto tako govoriš?

Vanja: Zato što je uzrokovala probleme svima nama. I ja sam te nepravedno sumnjičio. Molim te da mi oprostiš.

Ida: Što će joj se dogoditi? Otkaz? Kazneni progon?

Vanja (Kao da postaje mrzovoljan): Pretpostavljam, sve od toga.

Ida: Pretpostavljaš? Pa, to je neminovno.

Vanja (I dalje mrzovoljno): Jeste. (Kratka pauza) Kada se vraćaš? Nadam se da se vraćaš.

(Ida ga netremice promatra. Na usnama joj se pojavljuje slab osmijeh, pomiješan sa sjetom i tugom.)

Ida: Kažeš da je sada sve u redu?

Vanja (Kao da je iznenađen): Naravno. Zar sumnjaš u moje riječi?

Ida: Kad se vratim, neću imati nikakvih problema?

Vanja: Zašto bi imala? Od Potočnjaka i zamjenika možeš dobiti samo isprike. A vrlo moguće i napredovanje. Na Mileninu poziciju.

(Opet kratka pauza. Vanja netremice promatra Idu, ali sada s primjetnom nestrpljivosti, koju pokušava sakriti vedrinom.)

Vanja: Onda? Vraćaš li se uskoro? (Nasmiješi se.) Nedostaješ nam. Svima.

(Ida ga pokušava gledati u oči, ali uspije samo za kratko. Uhvati je neizdrživ smijeh, koji uskoro postane pomiješan sa suzama.)

Vanja (Kao da je iznenađen): Što ti je? Zašto se smiješ? (Pomalo zbunjeno) Jesi li sretna?

Ida (I dalje se smije. Unutar smijanja, pokušava artikulirati rečenice): A moglo je biti tako lijepo. Mogli smo biti tako sretni. Mogli smo. (I dalje se smije i plače. Odmahuje glavom. Gleda Vanju koji je šutke promatra.)

 

Prizor 17.

(Ured psihoterapeutkinje gospođe Vilme. U sobi, kao i uvijek kad je tamo, sjedi gospodin Edvard preko puta nje, dok je između njih sivi stol. Njegovo zgrčeno tijelo odaje tjeskobu i strah. Pogled mu je usmjeren u stranu. Čak i odijelo koje nosi, koje je puno puta do tada nosio, sada na njemu djeluje ofucano i jadno. Izraz lica gospođe Vilme je ozbiljan i zabrinut.)

Gospođa Vilma: Istukli ste je do besvijesti.

Gospodin Edvard: Nekome tko nije prošao ovo što i ja, teško je objasniti kroz koju bol sam prolazio cijelo to vrijeme.

Gospođa Vilma: Zašto se niste ranije odvojili od nje?

Gospodin Edvard: Previše toga nas je spajalo. Volio sam je.

Gospođa Vilma: Ali, ona vas je uništavala.

Gospodin Edvard: Kao da nisam mogao biti svjestan svega što se događalo u međuvremenu. Otpočetka.

Gospođa Vilma: Ali, bili ste svjesni. Niste imali sve informacije, ali bili ste svjesni.

Gospodin Edvard: Svakog trenutka, kad nije bila sa mnom, znao sam da je s nekim drugim. Slao sam joj poruke, i kad mi nije odmah odgovorila, to mi je bio dokaz da je s nekim drugim, i da će mi odgovoriti kad se odvoji od njega. Ne možete zamisliti kolika je to bol. Bol koju sam ja sada njoj nanio, ne može se ni mjeriti s onom koju je ona meni nanijela.

Gospođa Vilma: Kako ste uopće sebi dozvolili da se za nju emotivno vežete?

Gospodin Edvard: Nečim me je osvojila. Ne znam… Time što je bila nemoćna i pokorna. Još nikad do sada takvog protivnika nisam imao.

Gospođa Vilma: Ali, ona nije trebala biti vaš protivnik. Trebala je biti vaš partner.

Gospodin Edvard: Obećala mi je da će se promijeniti. Sastavljao sam joj zadatke, koji su bili sastavljeni u cilju razvoja njene osobnosti i održanja našeg odnosa. Slao sam joj te zadatke, i ona ih je redovito ispunjavala. Čak su i njeni odgovori obećavali da će biti nešto od nje.

Gospođa Vilma: Kasnije se vidjelo da je sve to iluzija. (Malo zastane) Da li ste i tada znali da neće biti ništa od toga?

Gospodin Edvard (Zajeca): Zaista sam vjerovao da ju moja ljubav i moja bol mogu promijeniti!

Gospođa Vilma: Vi niste nikakav sadist.

Gospodin Edvard (Nasmije se): U ovakvoj konstelaciji uloga, ja ispadam mazohist, a ona prvoklasni sadist.

Gospođa Vilma: Što ćete sada napraviti?

Gospodin Edvard (Lice mu se razvedri. Gleda u neku nedefiniranu točku u stranu): Slala mi je svoje fotografije, i ja sam ih ocjenjivao. Poslagivao sam ih po rednim brojevima ovisno o dojmu koje su kod mene izazivale.

Gospođa Vilma: Znate da te fotografije nije samo vama slala.

Gospodin Edvard (U svojim mislima. Ignorira je.): Pa me uvijek pitala što mi je na tim fotografijama najljepše. „Ako smijem pitati“, uvijek je dodala.

Gospođa Vilma: Pretpostavljam da je te fotografije, koje ste najviše ocijenili, stavljala na stranice foruma.

Gospodin Edvard (I dalje u svojim mislima i ignorira ju.): Pa sam joj odgovarao: kosa, grudi, noge, stav, izraz lica.

Gospođa Vilma: Željela je ostaviti puteni dojam. Dojam kojeg ostavlja drolja.

Gospodin Edvard (Trgne se.): Da, upravo tako.

Gospođa Vilma: Da bude samo vama putena?

Gospodin Edvard (Uplašeno): Tko god ju je želio, imao ju je. Morao je samo glumiti kao ja, da je gospodar.

Gospođa Vilma: Što ćete sada napraviti?

Gospodin Edvard: Sav shrvan, nakon što sam je do besvijesti istukao, otišao sam do njenog poslodavca. Zatražio sam sastanak s njim, i odmah me primio.

Gospođa Vilma: Kako je to prošlo?

Gospodin Edvard: Ispričao sam mu tko je ona i čime se bavi.

Gospođa Vilma (Pomalo nestrpljivo): Što je odgovorio?

Gospodin Edvard: Najprije me pažljivo saslušao i odgovorio mi je da ga privatni životi njegovih zaposlenika ne zanimaju.

Gospođa Vilma: Što ste htjeli postići tim sastankom?

Gospodin Edvard: Ne znam. Htio sam joj nauditi, kako je ona meni naudila. Ili, možda ne to? Možda sam htio podršku, da me netko razumije. Bilo tko.

Gospođa Vilma (Ozbiljno i suosjećajno): Što vam je još rekao?

Gospodin Edvard: Rekao mi je da, ukoliko od njega tražim da ju otjera iz svoje firme, da mu to ne pada na pamet.

Gospođa Vilma: A vi?

Gospodin Edvard: Ja sam mu na to odgovorio, da od njega to nisam tražio.

Gospođa Vilma: Kako ste se rastali?

Gospodin Edvard: Rekao sam mu da ne razumijem kako osobe poput nje mogu u javnosti uopće funkcionirati. „To ste mi vi rekli, i nitko više“, odgovorio je on.

Gospođa Vilma: Ona u javnosti funkcionira sasvim normalno, pretpostavljam.

Gospodin Edvard: Da, on mi je to potvrdio. Rekao je da je samosvijesnija, samouvjerenija i prodornija od većine drugih. Da nije bilo ključne situacije u kojoj se nije zauzela za sebe.

Gospođa Vilma (U osjetnoj nevjerici): Pa, kako to?

Gospodin Edvard (Blago se i gorko nasmije): To sam ga i ja pitao. Odgovorio mi je da je kujama sve dopušteno.

Gospođa Vilma: Što ćete sada? Što ćete ako vas je prijavila policiji?

Gospodin Edvard (Uplaši se.): Ne vjerujem da jeste. Ne bi ona to napravila.

Gospođa Vilma: Ali, poslodavac je rekao da nije bilo situacije kad se nije zauzela za sebe.

Gospodin Edvard: Ako me prijavi, njen užasan tajni život će doći na vidjelo.

Gospođa Vilma: I vaš.

Gospodin Edvard: Ako me prijavi, ja ću sve poreći.

Gospođa Vilma: Koliko sam shvatila, ona ima poruke i vaše fotografije, kao i vi njezine.

Gospodin Edvard (Nervozno se nasmije.): Taman sam mislio da sam se do daljnjeg riješio policije, jer sam nedavno imao situaciju u svojoj firmi.

Gospođa Vilma: O tome mi ništa niste pričali.

Gospodin Edvard (Odmahne rukom): Ova situacija bila mi je puno važnija. (Malo zastane) Neka nesretnica, moja zaposlenica, prijavila me zbog navodnih nepravilnosti u jednom predmetu. Kako oni kažu, zbog kriminala.

Gospođa Vilma: Da li je ta situacija u firmi riješena?

Gospodin Edvard (Pomalo gorko se nasmije.): O, da, itekako jeste. (Zastane, a onda se počne  smijati s prizvukom boli.) A tako je moglo biti lijepo! Tako smo svi mogli biti sretni! Zašto život to ne dopušta? Ne sada, ne povremeno, nikad!

(Nastavljaju sjediti. Gospođa Vilma šutke ga  i ozbiljno promatra. Uskoro i gospodin Edvard utihne. Psihoterapeutski ured obuzme tišina.)

 

 

Prizor 18.

(Eksterijer kafe bara kao u prizoru 16. Na uglu dvorišta kafe bara sjede Ida i Inspektor Rački. Inspektor Rački vidljivo je raspoložen, dok je Ida mirna i oprezna.)

Ida: Posljednji put kad sam sjedila ovdje, vrlo nedavno, čula sam lošu vijest. Jako lošu.

Inspektor Rački (Naglo se uozbilji.): Žao mi je što to čujem. Hoćete li mi reći o čemu se radi?

Ida (Pomalo zlovoljno uzdahne): Kolega je bio poslan od strane rukovodećih iz firme da mi donese tobožnju vijest da su pronašli krivca koji je ukrao dosje. Znate već koji. Željeli su me dovesti natrag u firmu da me do kraja uprljaju i kompromitiraju i odabrali su njega kao sredstvo za to. Odnosno, on je na to pristao. Nesreća njihova što sam ranije razgovarala s vašim kolegom inspektorom Rusinovićem, i sa sigurnošću znam da oni sa sigurnošću znaju da sam ja ukrala spis.

Inspektor Rački (Mrzovoljno): Da, on im je odao vaše ime. Odnosno, direktoru kad je bio kod njega na obavijesnom razgovoru.

Ida: Sve to vas stavi u poziciju potpune bespomoćnosti.

Inspektor Rački (Trudi se da se razvedri): Ja vam nosim dobre vijesti. Samo dobre vijesti.

Ida: Oprezna sam, ali dajte da čujem.

Inspektor Rački: Dakle, vaša prijava protiv navodnog, moram reći navodnog, kriminala u vašoj firmi Investograd d. o. o. je neslavno propala.

Ida: Hvala vam što mi ne dopuštate da to i na tren zaboravim. Rekli ste da za mene imate samo dobre vijesti.

Inspektor Rački: Ali, imam. Taj predmet je završio kod drugog kolege i nisam imao ingerencije nad njim. Neformalno sam razgovarao s nadređenim i predmet mi nije želio dati u obradu. Znao sam da formalno traženje predmeta ne bi imalo smisla.

Ida (Nestrpljivo): I? Što s tim?

Inspektor Rački: Nedavno je vaš direktor, Edvard Potočnjak, imao još jedan incident. Još jedan sukob sa zakonom.

Ida (Naglo se zainteresira.): Koji?

Inspektor Rački (Zadovoljno se nasmije.): Ovoga puta u privatnoj sferi. (Još jače se nasmije) Veoma privatnoj.

Ida (Gubi živce): Pa, pobogu, recite mi o čemu se radi. Prestanite me držati u neizvjesnosti!

Inspektor Rački (Naglo se uozbilji.): Ovoga puta, predmet je došao kod mene. U moje ruke, u moju obradu.

Ida (Zainteresirano): Zaista?

Inspektor Rački (Još malo snizi glas.): Potočnjak se spetljao s nekom izrazito promiskvitetnom ženom u koju se, izgleda, zaljubio. Naravno, kakva je, ona ga je cijelo vrijeme varala. Kako stvari stoje, izgleda da je on cijelo to vrijeme mislio da su u vezi, a ona je  mislila da nisu.

Ida: Kako je to moguće?

Inspektor Rački: Čini se da nijedno od njih nije željelo vidjeti stvari onakvima kakve one jesu.

Ida: Teško je to prihvatiti. Samoga sebe u svemu tome i drugoga kakav jest. Da li mu je ona davala do znanja da ga vara? Odnosno, ako je smatrala da nisu u vezi, da se, jelte, viđa s drugima?

Inspektor Rački: Postavio sam joj takvo pitanje. Rekla mi je da mu je u više navrata, kad ju je ispitivao da li mu je vjerna, odgovarala da mu nije vjerna.

Ida: Kako?

Inspektor Rački (Tiho se nasmije): Odgovarala je uvijek: „Nije robinja gospodaru vjerna“.

Ida (I ona se tiho nasmije, ali s primjesom nevjerice): Blagi Bože!

Inspektor Rački: Jednom joj je, pričala mi je ona, kad su ponovno nastali problemi u komunikaciji, Potočnjak poslao poruku s upitom da li je ostala trudna s nekim drugim. Rekla mi je da mu je nakon više od 24 sata odgovorila na tu poruku.

Ida: Iživljavala se?

Inspektor Rački: Očito. Znala je da je on očajan zbog te situacije.

Ida: Što mu je odgovorila?

Inspektor Rački: Dakle, nakon više od 24 sata odgovorila mu je da nije trudna. „Pazim se ipak“, napisala je.

Ida (Zamišljeno): Skoro pa mi je žao Potočnjaka.

Inspektor Rački: Ako se ne završe na vrijeme, takve situacije neminovno završavaju tragično.

Ida: Koliko dugo je sve to trajalo?

Inspektor Rački: Mjesecima. Mjeseci torture i samozavaravanja.

Ida: Slutim gadan kraj.

Inspektor Rački (Ozbiljno): I u pravu ste. Ona ga je prijavila da ju je bestijalno pretukao prošlog tjedna. Valjda se konačno suočio sa situacijom i svega mu se nakupilo.

Ida: Nešto je otkrio što je sve završilo?

Inspektor Rački: Otkrio je konačne dokaze da se, jelte, viđa s drugima. Otišao je na forum na kojem ona ima profil i tako to…

Ida: On vam je to rekao?

Inspektor Rački (Odmahne glavom): Ne, nije bio na obavijesnom razgovoru. To mi je ona ispričala.

Ida (Tiho): Kakva je ona?

Inspektor Rački: Sitna. Crne kovrčave kose. Kad je došla kod mene, bila je sva u modricama i podljevima od njegovih batina.

Ida: Mora da je sve to bilo gadno kad je odlučila to prijaviti. Mislim, takva prijava povlači sa sobom i iznošenje svog, takvog života praktički u javnost.

Inspektor Rački (Zamišljeno): Nije mi izgledala posebno posramljeno. Izgledala je kao da su njena prava povrijeđena.

Ida: Pa i jesu. Na neki način.

Inspektor Rački (Nasmije se.): Netko bi rekao da je dobila što je zaslužila.

Ida: S obzirom na ovo što sam čula, osobno mislim da je to zaslužila. Zavlačila ga je i igrala se njegovim osjećajima. Od nje, potpuno samoživo i bezosjećajno.

Inspektor Rački (Kao da je malo iznenađen.): Drago mi je da tako razmišljate. Na tragu ste mojim intuicijama.

Ida: Drugi imaju slobodu ponašati se kako žele dok ne stvaraju drugima bol. U tim međuljudskim odnosima, takvo ponašanje često prođe nekažnjeno. Drago mi je da je Potočnjak tako postupio. Da, dobila je što je zaslužila.

Inspektor Rački (Opet se nasmije): Govorite kao da se ne radi o vašem neprijatelju.

Ida (Ozbiljno odmahne glavom): Ja svoje neprijatelje iznad svega poštujem.

Inspektor Rački (Uhvati se za džep od jakne i iz njega izvuče kovertu srednje veličine): Iz svih tih razloga, odlučio sam da ne pokrenem kazneni progon protiv njega.

Ida (Iznenađeno): Zaista? Zaštitit ćete ga?

Inspektor Rački: Da, dijelom da. A drugim, većim dijelom, zaštitit ću vas.

Ida: Na koji način?

Inspektor Rački (Gura kovertu na stolu prema njoj): Ovo su materijalni dokazi koje mi je ta drolja dostavila. U tim dokazima su i Potočnjakove poruke i fotografije koje ga, kao čovjeka koji teži društvenom ugledu i utjecaju, veoma kompromitiraju.

Ida (Tiho se nasmije): Zašto naslućujem da ovaj predmet ima veze s prethodnim predmetom? Onim koji je započeo mojom prijavom.

Inspektor Rački (Povjerljivo se nagne prema njoj): Sada imate sve potrebno oružje da se zaštitite u firmi u kojoj radite. Iako, na vašem mjestu, ja bih potražio neko novo radno okruženje.

(Ida ga nijemo promatra. Na licu joj se pojavi osmijeh nade i nove snage.)

Inspektor Rački (Uzvrati joj jednakim osmijehom i stisne joj ruku na stolu.): Jesam li vam rekao da mi nešto govori da ćemo se ponovno sresti? Ni ovoga puta policijski nos nije me prevario.

Ida (Tiho, i dalje s osmijehom): Kao što ste znali da sam kod one prijave bila u pravu?

Inspektor Rački (Klima glavom): Kao što sam znao da ste kod one prijave bili u pravu.

(Nastavljaju sjediti. Naslone se u svojim stolicama.)

 

Prizor 19.

(Ured gospodina Edvarda. U njemu gospodin Edvard sjedi i nijemo zuri u kompjuter. Vrata se otvaraju i na njima se, bez ulaska u ured, pojavljuje glava njegove tajnice.)

Tajnica: Došla je Ida Arslanagić, gospodine. Želi razgovarati s vama.

Gospodin Edvard (Prene se. Po izrazu lica, vidi se da se sabire): Da li vam je rekla o čemu želi razgovarati?

Tajnica: Ne, gospodine.

Gospodin Edvard: Nije spomenula svoje vraćanje na posao?

Tajnica: Ne, gospodine. Ništa mi nije rekla. Samo mi je rekla da želi razgovarati s vama.

Gospodin Edvard: Neka uđe. (Ustane se da je dočeka. Nakon nekoliko sekunda u ured uđe Ida, zatvori za sobom vrata i prihvati pruženu ruku gospodina Edvarda.)

Gospodin Edvard (Pomalo usiljeno, ali ipak ljubazno): Drago mi je da vas ponovno vidim, gospođice Arslanagić.

Ida (Naizgled nezainteresirano i odsutno): I meni je drago da vidim vas, gospodine Potočnjak.

(Sjednu oboje. Na kratko nastane šutnja koja ubrzo postane neugodna.)

Gospodin Edvard: Možemo li se nadati vašem povratku u našu firmu, gospođice Arslanagić?

Ida: Protekla vremena bila su prilično neugodna. Bilo je ovdje puno sumnjičenja, optuživanja i teških riječi.

Gospodin Edvard: Točno govorite. Bila su to teška vremena za sve nas.

Ida: I za vas, gospodine?

Gospodin Edvard (Iznenadi se i plane.): Kako ne? Ostao sam bez spisa, tražio sam tko je uhoda u mojim redovima, morao sam se opravdavati policiji. Možete li zamisliti kako je sve to skupa bilo nelagodno?

Ida (Mirno): Ali, problem se riješio.

Gospodin Edvard: Da, kazneni progon je obustavljen jer nije postojala osnova za daljnji proces. Nisu postojali nikakvi dokazi.

Ida (Jednako mirno): Čujem da je krivac u firmi pronađen. Da je otkriveno tko je kradljivac spisa. Ili, točnije rečeno, kradljivica.

Gospodin Edvard (Neraspoloženo): Da, ne bih to nikada rekao za nju.

Ida: I što će se sada s njom dogoditi?

Gospodin Edvard: Dobila je otkaz ugovora o radu. I bit će kazneno procesuirana zbog kaznenog djela krađe i zloupotrebe službene ovlasti.

Ida (Jednako mirno): Kontaktirala sam kolege u kadrovskoj i rekli su mi da je na bolovanju.

Gospodin Edvard: Kao što ste i vi bili.

Ida: Da, ali ja sam uzela bolovanje da se zaštitim od vašeg maltretiranja, a ona ga je uzela u dogovoru s vama. Da stvorite privid da je dobila otkaz iz firme. Jer sam ja i dalje glavni i jedini osumnjičeni.

Gospodin Edvard (Gubi živce. Crven je u licu.): Ne da ste osumnjičeni, gospođice Arslanagić, ja znam da ste vi ukrali spis.

Ida (Mirno): Da, jesam, ja sam vas prijavila policiji, jer je predmet kupoprodaje zemljišta bio sav prožet kriminalom. I da nije bilo korumpiranog policajca, vi biste bili sada u pritvoru. Ovdje sam nekim drugim povodom, koji nema veze s mojim eventualnim vraćanjem na radno mjesto u ovoj firmi.

Gospodin Edvard (Kroz zube): Što želite?

Ida: Proces protiv vas je nepravedno odbačen, a ja sam zbog toga pretrpjela štetu.

Gospodin Edvard (Zlovoljno): Sami ste si krivi. Trebali ste znati u što ulazite.

Ida: Želim za to materijalnu naknadu. Veoma izdašnu.

Gospodin Edvard (I dalje zlovoljno, ali sada i zbunjeno): O čemu to govorite?

Ida: Želim postotak od kupoprodaje tog zemljišta. Mislim da bi pravično bilo 30%. I to baš od tog zemljišta, jer ono za mene, razumjet ćete, ima i simboličku vrijednost.

Gospodin Edvard (Van sebe, ali pokušava zatomiti bijes.): Što imate?

Ida (Vadi iz džepa kovertu srednje veličine i stavlja je na stol pred gospodina Edvarda.): Imam još nekoliko kopija.

(Gospodin Edvard vadi iz koverte materijal. Gleda u fotografije sebe kako stoji s bičem nasred sobe, drugu kako bičuje drolju, kako je veže, fotografije nje ispremlaćene s podljevima i modricama. Na ostalim fotografijama je njegova prepiska s droljom.)

Gospodin Edvard (Tiho): Ne možete dokazati da sam to ja.

Ida (I dalje mirno): Ako ja ne mogu, može policija. Ove materijale sam dobila od policijskog inspektora kojem je pripao ovaj predmet. (Tiho se nasmije) Odlučio je da neće pokrenuti proces, ali je vašu sudbinu stavio u moje ruke.

Gospodin Edvard:  Dakle, ako se s vama oko ovog ne dogovorim, proces će biti pokrenut.

Ida: Uvjeravam vas da će tako biti. A dokazi baš i nisu na vašoj strani.

(Šutnja. Gospodin Edvard stavlja fotografije natrag u kovertu. Gleda u stol i razmišlja.)

Gospodin Edvard: Što će se dogoditi kad vas isplatim? Hoćete li me napokon pustiti na miru?

Ida: Uvjeravam vas da hoću. Inače, pravni sustav ne bi bio na vašoj strani, ali ja mislim da ste potpuno imali pravo kad ste je prebili. I policijski inspektor je jednakog stava.

Gospodin Edvard: Svejedno od mene tražite da vam platim?

Ida: Ovako će pravda biti zadovoljena u svim smjerovima.

Gospodin Edvard: Stvarno mislite da sam je trebao prebiti? (Ida klima glavom.) Zašto?

Ida: Jer kujama nije sve dozvoljeno. (Ustaje se.) Želim isplatu u roku od tri dana od dana sklapanja kupoprodajnog ugovora, s time da se isti sklopi za najviše petnaest dana.

Gospodin Edvard (Ustaje se i pruži joj ruku.): Bit će tako.

Ida: Nemojte da se moramo ponovno vidjeti ili samo čuti. Vi niste moj svijet.

(Gospodin Edvard stoji i klima glavom. Ida izađe iz prostorije.)

Ida (Nakon što je izašla iz njegovog ureda, sama, jer tajnice nema na svom radnom mjestu. Rasterećeno, opušteno i veoma zadovoljno): Goni se, živote, sa svojim problemima. Ja imam neke druge planove. (Odlazi.)



Facebook! TwitThis