Tags: 2F 3M

Kratke jednočinke brzog ritma. Izmjenjuju se klasične dramske jednočinke (da bi se stvar malo usporila) sa jednočinkama ubrzanog ritma i suludim vremenskim skokovima u kojima se se od glumaca očekuje vrtoglava brzina igre što znači reagiranje na nešto što se desilo negdje unutar dvije replike, a nije bilo izrečeno, niti pokazano. Konverzacija juri velikom brzinom, teče u jednom smjeru i onda se naglo preokrene prebacivši se nekoliko minuta u budućnost.


PODNASLOV: Kratke jednočinke brzog ritma za golu scenu

GODINA: 2005.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 3

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 2

NAPOMENE ZA MJESTO RADNJE: gola scena

DODATNE NAPOMENE: Redosljed i izbor priča nije bitan, a montaža je preporučljiva.Što manje glumaca ovo izvede, stvar će biti zanimljivija. Skok iz lica u lice nek se izvodi i na sceni, jer ionako nema previše namještaja. U nekim jednočinkama se od glumaca očekuje vrtoglava brzina igre što znači reagiranje na nešto što se desilo negdje unutar dvije replike, a nije bilo izrečeno, niti pokazano. Konverzacija juri velikom brzinom, teče u jednom smjeru i onda se naglo preokrene prebacivši se nekoliko minuta u budućnost, ili godinu dana kasnije u sličnu situaciju...Redosljed i izbor priča nije bitan, a montaža je preporučljiva.Igrati na goloj sceni sa naznakama rekvizita i kostima. Samo vrata, pokoja stolica, zvuk i svjetlo.

AUTORSKA PRAVA: dogovorit ćemo se


LIKOVI


DIPLOMAC
KOLIKO VRIJEDI ZLATO U HRVATA
BAKA JE DEDI REKLA NE
GROB
IZ DVAPUT POPIJENE KONZERVE PIVA CIJEDIO SE LJUDSKI MOZAK
PUT U JERUZALEM
NEKOLIKO SRETNIH GODIŠNJICA BRAKA
BRAINSTORM
DJED MRAZ KRETEN KOJI PLAZI JEZIK


DIPLOMAC

Gospođa Robinson je ušla u kuhinju, natočila čašu wiskija i popila je na eks, pa natočila ponovno sebi i ostalima slažući čaše na tacnu. Milorad je bio u prolazu.

SIN:  Dobro veče gospođo Robinson.

GOSPOĐA: Zdravo Milorade. Što radiš?

SIN: Evo, baš idem u svoju sobu.

GOSPOĐA: Majka će ti htjet da pozdraviš sve u dnevnoj sobi.

SIN: Znam.

GOSPOĐA: Milorade, moram te vidjeti. Što prije.

SIN: Ne večeras. Nemam vremena.

GOSPOĐA: Milorade...

SIN: Tata je ovdje. Tata uvijek pita gdje si ti.

Stanka.

GOSPOĐA: Bio si u školi?

SIN: Ne. U gradu.

GOSPOĐA: Ako iz škole nazovu...

SIN: Neće.

GOSPOĐA: Da, to je tvoja stvar. (popravi mu kosu) Kako to izgledaš? Valjao si se u blatu?

SIN: Ti mi nisi majka!

GOSPOĐA: Milorade! Zašto tako razgovaraš sa mnom?

SIN (stanka, pa se nasmije): Ništa... Uvijek sam to htio reći. A evo, mogao sam.

Ušla je majka s tanjurima.

MAJKA: O, tu si.

GOSPOĐA: Da. Evo baš malo pričam s Miloradom o školi... Tu su nova gimnazijska prijateljstva...

MAJKA: Jesi li ugasio svijetlo u garaži?

SIN: Jesam mama.

GOSPOĐA: Kako je samo velik...

SIN: Jel mogu do grada?

MAJKA: S kim?

SIN: Tu je Sanja. Čeka.

GOSPOĐA: Sanja?

MAJKA: Zašto joj nisi rekao da uđe?

SIN: Mama!

MAJKA: Dobro. Ako se vratiš do dvanaest.

SIN: Da, dobro.

Milorad je otišao u sobu, a njih dvije natočile piće.

GOSPOĐA: Zbilja dođe kad mu kažeš?

MAJKA: Ne. (stanka) Opet su pijani. Obojica.

GOSPOĐA: Kad krenu u diskusiju...

MAJKA: Oprosti, ali ja ne znam koji je veća budala.

GOSPOĐA: Moj, vjeruj mi.

Iz sobe se začula glasna muzika.

MAJKA: Evo gledaj, opet počinju.

GOSPOĐA: Ja ću ih smiriti, ne brini.

Gospođa Robinsoni izašla je u smjeru buke. Milorad se vratio, krenuo prema izlazu.

MAJKA: Milorade...

SIN: Žurim.

MAJKA: Trenutak.

SIN: Da?

MAJKA: O čemu si pričao s gospođom Robinson?

SIN: O ničemu mama.

MAJKA: Je li ti opet davala novac?

SIN: Da...

MAJKA: Koliko?

SIN: Ne znam.... (vadi snop novčanica iz džepa)

Muzika je prestala. Majka je pažljivo prebrojila novac, pa ga spremila u grudnjak, osim jedne novčanice koju je vratila Miloradu. Nježno ga je dodirnula po obrazu.

MAJKA: Molim te, ovaj put samo do ponoći. (poljubi ga u čelo)

Vratila se Gospođa Robinson.

GOSPOĐA: Evo, konačno ih je dotuklo.

MAJKA: Alkohol?

GOSPOĐA: Vraga. Počela je utakmica. Uvijek isto.

MAJKA: Da.

SIN: Onda, idem ja...

MAJKA: Milorade, jesi li se zahvalio gospođi za rođendanski poklon?

SIN: Jesam mama.

MAJKA: Da čujem!

SIN: Zahvalio sam se.

GOSPOĐA: Zahvalio se, zahvalio.

MAJKA: Zahvali se opet, da i ja čujem. (sačeka tren previše) Milorade, zahvali se za košulju!

SIN: Neću!

MAJKA:  Milorade!

GOSPOĐA: Ma pusti ga, ako se neće zahvaliti, neće se zahvaliti. A zahvalio se. Znaš, ja nikad nisam mogla progutati taj tvoj strogi odgoj, to popodnevno spavanje, točno vrijeme za otići na WC, kazne – večera, gledanje u zid. Okrenuti djete prema zidu pa to je....

MAJKA: Šuti! Kojim pravom mi predbacuješ odgoj mog sina, pa ti ionako ne možeš imati djece!

Neugodna šutnja. Gospođa Robinson bila je na rubu plača.

MAJKA: Oprosti...

GOSPOĐA: Ne, ja sam malo...

MAJKA: Ne, ne, pretjerala sam, nisam to trebala...

GOSPOĐA: Ništa, ništa...

Stanka.

MAJKA: Idem im poslužiti kolače. Ako su u stanju.

Majka je izašla, a Milorad pokušao šmugnuti kroz vrata.

GOSPOĐA: Kamo ćeš?

SIN: Van.

GOSPOĐA: S kim? S prijateljima?

SIN: Što te briga!

GOSPOĐA: Milorade...

SIN: Rekao sam ti drugi put, sad imam posla!

GOSPOĐA (prilazi mu, hvata ga za ramena): Zašto si takav Milorade? (dira ga) Znaš da je sve istina, sve što sam ti rekla... I za istok... Vodit ću te u Afriku, gdje god...

SIN: Neću ići nigdje!

GOSPOĐA: Milorade, smiri se...

SIN: Pusti me!

GOSPOĐA: Milorade... (stanka, ona pokušava pronaći neko rješenje) Volim te.

Stanka. Sin se okrenuo prema gospođi Robinson i promatrao je. Odjednom je grubo i naglo uhvatio za sisu.

SIN8 Jebena siso pičkasta pokvarena smrdljiva... (prisloni je uza zid, gurne joj ruku u gaće)

GOSPOĐA: Milorade, nisam znala... Ah, Isuse, da..,

SIN: ...zla prljava dlakava masna pokvarena...

GOSPOĐA (ljubi ga): Sve! Aaa Milorade... Kupit ću ti...

SIN (sve je grublji, ne pušta njene ruke da ga dodiruju): ...stara kurvo! (okrene je prema zidu i pritisne)

GOSPOĐA: Milorade?

SIN: Šuti! Ne, ne okreći se, tako budi! Diraj se! Diraj se po sisama, po vimetu! Jače! Tako...

I dok je gnječila svoje tijelo okrenuta prema zidu, Milorad je šmugnuo kroz vrata. Utrčila majka, sva krvava.

MAJKA: Porezao me! Smrdljivi luđak me porezao!

GOSPOĐA: Da vidim, daj da vidim...

MAJKA: Htio je dokazati da će me stvarno ubiti ako ne maknem Opru i vratim mu jebenu utakmicu i vidi!

GOSPOĐA (čisti joj ranu): Smiri se...

MAJKA: Vidi što je napravio! Umalo me ubio!

GOSPOĐA: Smiri se, nije ti ništa. (stavlja njenu ruku u svoja usta i siše krv iz rane, stanka)

MAJKA: Milorad je otišao? (gospođa klimne, stanka) Čudan osjećaj. Ližeš mi krv.

GOSPOĐA: Da...  Oprosti, hoćeš da prestanem?

MAJKA: Ne, ne trebaš... (stanka) Čudno. To me smirilo...

GOSPOĐA: Okus tvoje krvi u mojim ustima.

MAJKA: Okus moje krvi u tvojim ustima...


KOLIKO VRIJEDI ZLATO U HRVATA

Bile su na ulici, obje, kad su se odjednom srele...

TINA: Ana!

ANA: Bok! Čuj, žurim...

TINA: Treba mi Bijeli klaun. Hitno mi treba.

ANA: Kakav klaun?

TINA: Bijeli. Knjiga.

ANA: Aha! Tvoja knjiga...

TINA: Treba mi za diplomski.

ANA: Da? Nisam je još pročitala, ali...

TINA: Dat ću ti je opet za koji tjedan.

ANA: Ne, ne, nema problema, donjet ću ti je... Sad već kasnim. Moram dečku kupiti kruh i odnjeti mu ga do šest sati.

TINA: Što? Kakav kruh?

ANA: Kruh.

TINA: A gdje on živi?

ANA: Na drugom kraju grada.

TINA: Pa zašto si ga sam ne kupi?

ANA: Kaže da nema vremena.

TINA: Aha...

ANA: Donjet ću ti je u ponedjeljak.

TINA: Ma treba mi stvarno hitno. Još danas. Želim više otići iz ovog grada, na more, daleko od svega...

ANA: E jebi ga sad...

TINA: Imam nešto slobodnog vremena. Mogu se prošetati s tobom do tamo...

ANA: Da stvarno, pa nismo se dugo vidjele.

TINA: Da, pa ima već nekoliko godina.

ANA: Može. Samo požurimo...

TINA: Imaš tramvajsku kartu viška?

ANA: Ma ne treba ti karta.

TINA: A zna se desit... Ne, ne. Samo ti sjedni, ja mogu stajat.

ANA: Ma ne dolazi u obzir! Pa u kojem si mjesecu?

TINA: Četvrtom... Isuse, što se to već vidi?!

ANA: Ne. Ja osjećam te stvari.

TINA: K vragu! Već sad moram mijenjati garderobu.

ANA: Sjedni!

TINA: A dobro. (sjedne) I tako ti imaš dečka?

ANA: Da.

TINA: I?

ANA: Ništa, sve po starom. Koliko je sati?

TINA: Pa kud se žuriš?!

ANA: Svi se žure.

TINA: Da... K vragu, mrzim ovaj grad! Uvjek ista žurba, uvjek ista gužva, smrad, ljudi gaze jedni drugima po nogama, i nikog nije briga za bilo što...

ANA: A čuj... Imaš žvaku?

TINA: Ne. Prestala sam to kupovat. Opet pušim.

ANA: Grlo mi je nekako suho...

TINA: Nije ni čudo da si dehidrirala kad kroz žurbu bježiš od vremena. To su živci.

ANA: Čuj, pa sama si rekla da si opet propušila.

TINA: I to što kažeš. A što mogu kad sam neurotična. (nasmije se) Svi smo neurotični.

ANA: Jesmo. (Tina ustane) Ne, ne, još se vozimo.

TINA: Ma pusti, stolac... Baba.

ANA: A to. Ma ja im više ne ustajem.

TINA: A što?

ANA: Penzineri su postali svinje. U zadnje vrijeme mi kradu iz dučana češće od lokalnih huligana.

TINA: Što još uvjek radiš u mini marketu?

ANA: Aha. Pet godina staža.

TINA: Pa ja sam čula da si diplomirala.

ANA: Jesam. Prije tri godine. Pa ti vidi kam si možeš gurnut tog svog Bijelog klauna. Idemo!

TINA: To je ta stanica?

ANA: Da. Tamo je pekara, a tamo živi on.

TINA: Preko puta?

ANA: Uskoro ću se i ja tamo odseliti.

TINA: Ja mrzim ovaj kvart. Sve zgrade mi izgedaju potpuno isto. Stalno bi se gubila da moram živjeti ovdje. I u glavi i u prostoru.

ANA: A čuj...

TINA: Što je ovo?

Podigla je zlatnik s poda i pod prstima ga razgledala na sunčevim zrakama.

ANA: Novac!

TINA: Hrana!

ANA: Zlatnik!

TINA: Eno dolje zlatar. Ajmo vidjet koliko možemo dobiti za to. Pa ću te počastiti.

ANA: Koliko je sati?

TINA: Imamo vremena...

ANA: Ajmo prvo u pekaru.

A pekar je već bio tu.

TINA: Samo žuriš, žuriš...

ANA: Jedan kruh molim!

PEKAR: Kaki?

TINA: Molim?!

PEKAR: Obični ili ovi crni, francuski ili kukuruz...

ANA: Raženi. Sa sjemenkama.

Pekar ga je donio. Zapravo i kruh je već bio tu.

ANA: Isuse! Zaboravila sam uzeti novčanik.

TINA: Što?

PEKAR: Ja ne dam hljeb bez novac. Meni vrlo žao... (odlazi sa kruhom)

ANA: Imaš li ti što sitno?

TINA: Ne.

ANA: Ništa! Baš ništa!

TINA: Ne. Imam samo ovaj zlatnik.

ANA: Želite li kupiti ovaj zlatnik?

TINA: Ali mi ne znamo koliko on vrijedi! Koliko vrijedi zlato!

PEKAR: Ja ću da uzmem zlatnik za puno hljeb.

ANA: Ne. Za puno novac.

PEKAR: Dobro...

Pekar je izvadio iz kase "puno novac" i stavio ga ispred njih.

ANA: Može?

TINA: Može?

ANA: Ti si ga našla, tvoj je.

TINA: A ne znam... (ipak klimne) Ajd.

ANA: Hvala za kruh!

PEKAR (kao da  nije više polu kreten): Nema na čemu! (zadovoljno grizući zlatnik) Glupače.

TINA: Isuse koliko novaca! Dođi! Vodim te na kavu!

ANA: Koliko je sati?

TINA: Šest i deset.

ANA: Isuse...! Kasnim!

TINA: Dobro... Koji je on kat?

ANA: Ova ovdje vrata. (pozvoni)

Otvorio je vrata sa ugašenom cigarom u ustima.

ANA: Ljubavi!

DEČKO: Krmačo glupa! Gdje si dosad?

Rekao je, uzeo joj još topli kruh iz ruke, odalamio je zapečenijom stranom posred čela i zalupio joj vrata pred nosom. Ona je malo zateturala i uhvatila se za crijevo razvaljenog hidranta u zidu.

ANA: Znala sam... Znala sam da ću zakasniti.


BAKA JE DEDI REKLA NE

Kako je Valter postao narkoman...

STIPE: Valter, oš heroina?

VALTER: Hoću, Stipe. A što ti je to?

STIPE: Droga.

VALTER: Daj!

STIPE: Izvoli.

VALTER: Gdje? U ruku?

STIPE: Da.

VALTER: Čovječe kako je ovo dobro!

STIPE: Jesam ti ja reko.

VALTER: Daj još!

STIPE: Nemam više.

VALTER: Ajmo kupit. A kolko to košta?

STIPE: Puno.

VALTER: E, jebi ga! Slušaj, ja sad idem kod Bake i Dede. Možda dobijem nešto od njih.

STIPE: Bake i dede?

VALTER: Da. Oni su starci od mog starog. Ovaj svoj nos sam dobio po njima...

STIPE: Drago mi je gospođo, ja sam Stipe.

Baka je već tu. Deda luta u pozadini.

BAKA: E, baš ste taman došli na kolače...

VALTER: Kakve?

BAKA: Spekla sam ti bučnicu.

VALTER: Znaš da ne jedem ta domaća sranja.

BAKA: Kaaaj..!  To je baš fino, slano...

VALTER: Gledaj bako, ovako stvari stoje. Treba mi novaca. Postao sam narkoman.

BAKA: Čuješ deda? Čuješ što ti unuk kaže?

DEDA: Čujem, čujem. Di mi je gebis?

VALTER: Bako, kad ovako promatram svijet grad ima miris po ulicama i zgradama, a ne sranjima iz kanalizacije.

BAKA: A ko ti je dao drogu?

VALTER: On.

BAKA: Kurvin sine!

STIPE: To su glasine! Moja majka ne uzima novac.

VALTER: Stipe, čekaj me vani.

STIPE: Dobro.

Stipe ode.

DEDA: Ne mogu naći gebis. Kako ću sad pojest ovo meso?

BAKA: Znam ja kakvi ste vi narkomani. Na kraju svi crknete od side.

VALTER: Ajde bako ne seri.

DEDA: Jel imaš neko mekše meso?

BAKA: Nemam. Šuti i jedi.

VALTER: Daj bako, samo jednom. Više te nikad neću tražit ni kune.

BAKA: Nisam dobila penziju.

VALTER: Ne laži. Kakva je to zemlja u kojoj stari kenjci ne dobijaju penziju!

BAKA: Ne znam. Ja je nisam dobila.

VALTER: Ako mi ne daš morat ću pušit kurac nekom smrdljivom debelom pederu u javnom veceu.

BAKA: Kaj fali javnim veceima?

VALTER: Prljavi su.

BAKA: E! Pa zašto se onda drogiraš?

VALTER: Jebi se bako!

DEDA: Si mi vidla gebis?

VALTER: Samo sto kuna bakice...

BAKA: Ti si na dijeti!

DEDA: Kaj sam?

BAKA: Pa, vidi se kak si debel!

DEDA: Kakva dijeta!? Kaj si to opet pročitala jebala te Mila! Di mi je gebis!

BAKA: Sakrila sam ga.

DEDA: Kaj?!

BAKA: Manje buš jel.

DEDA: Kaj!

BAKA: Niš me nemoj tak gledat...

DEDA: Šta to pričaš luda ženo! 'Oću svoje zube da mogu pojest ove tvoje splačine i umret u miru!!!

BAKA: Splačine?! To su tebi splačine! Srami se! Nakon sto godina braka veliš mi da ne znam kuhat! Sam tak!

DEDA: Velim! Pa kaj!

BAKA: Pa kaj?! Pa kaj?!

DEDA: Da. Pa kaj! Pa kaj!

BAKA: Hoću razvod!

DEDA: Kakav razvod?! Kaj će ti koji kurac razvod!

BAKA: Da se mogu ponovo ženit! Za nekog mladog, mršavog!

DEDA: Je, da mi je videt tog koji bi tebe zel! U miraz buš mu penziju nosila...

BAKA: Buš ti još videl!

DEDA: Pa kaj će ti razvod? Meni niš ne smeta. Sam ga ti dovedi, baš da ga vidim, ko bu tebe jebal...

BAKA: Buš videl.

DEDA: Kaj bum videl? (rekao je deda i nasmijao se od uha do uha, pa uhvatio baku za guzicu)

BAKA: Buš...

DEDA: Bum?

BAKA (zamišljeno prošapuće): Je...

DEDA: Nego... Hoćemo u sobu?

BAKA: Zakaj?

DEDA: Onak.

BAKA: Ne.

DEDA: Zakaj?

BAKA: Šuti i jedi!

Deda je cuclao svoju kost.

VALTER: Baaakooo!

BAKA: Ajde ne cmizdri!

VALTER: Daaaj miiiiii!

BAKA: Ne valjaj se po podu, prehladit ćeš se.

VALTER: Dobro.

BAKA: Hoćeš jest bučnicu ili ne?

VALTER: Neću.

BAKA: Fina je, hruskava, kak ju voliš. Dala bum ti ju za doma!

VALTER: Ako mi platiš.

BAKA: K vragu i ti i droga! A kaj ću sad s njom? Na, deda, žderi!

Stipe je stajao ispred haustora.

STIPE: I? Kolko si dobio?

VALTER: Ništa.

STIPE: Kako ništa?

VALTER: Obično mi baka da pedeset ili sto, a danas mi nije dala ništa.

STIPE: Pa vrati se i traži ju. Možda je zaboravila...

VALTER: Nejde ti to tak.

STIPE: E, jebi ga...

VALTER: I što ćemo sad?

STIPE: Sad dolazi kriza.

VALTER: Kriza? Kakva kriza?

STIPE: Kriza.

VALTER: Sad mi to kažeš!

STIPE: Evo je. Dolazi.

VALTER: Sranje! Gdje?

STIPE: Ah!

VALTER: Aaah!

STIPE: Prošlo je.

VALTER: Fiju!

STIPE: Ajmo sad kod neke druge tvoje rodbine.

VALTER: Neću više. Od droge se ne osjećam normalno. Ne percipiram svijet na razini na kojoj ga percipiraju ostali, pa ne mogu s njima komunicirati. Kao da ja njih razumijem previše, a oni mene premalo.

STIPE: Da. Uistinu. Ne osjećam se kao da pripadam ovoj zajednici, kao ni sistemu na koji funkcira pa mi je u njemu loše. I zuji mi u ušima.

VALTER: Da. (stanka) Da.

STIPE: Hajdmo na sladoled!

VALTER: Haj ho!


GROB

Hodali su ulicom uzbrdo, ulicom uskom, uvijenom u noć bez ikakve temperature, kao da je baš tada ljeto postajalo jesen.

ĆELAVI: Ako hoćeš, možemo otkazati cijelu stvar.

MLADIĆ: Ne, neću. Samo sam malo nervozan.

ĆELAVI: Siguran?

MLADIĆ: Sto posto. Zato što obično idem sam. U stvari, obično uvijek.

ĆELAVI: Je'l to problem? (uspori hod)

MLADIĆ: Nije.

ĆELAVI: Ne vjeruješ mi?

MLADIĆ: Ne, ne vjerujem, ali nema veze. Dokazat ćeš mi.

ĆELAVI: Pa ćeš biti miran?

MLADIĆ: Biti ću miran.

ĆELAVI: Jesi siguran da nam ništa neće trebati? Nikakav alat?

MLADIĆ: Siguran. Samo snaga.

ĆELAVI: Koliko?

MLADIĆ: Ja ne mogu sam. (promotri ćelavog) Ti možda možeš.

ĆELAVI: Znači zajedno, sigurno.

Mladić je zastao osvrnuvši se oko sebe da vidi gleda li tko, pokazavši na tlo.

MLADIĆ: Ovdje je.

ĆELAVI: Tu?

MLADIĆ: Da, to sam rekao. Što je?

ĆELAVI: Ništa, ništa... Velik je, stvarno je velik. Ne znam kako si mogao misliti da bi nas dvojica...

MLADIĆ: Ovo je nadgrobna ploča. Spomenik. Kamen je s druge strane.

ĆELAVI: Aha. Ja već mislio...

MLADIĆ: K vragu!

ĆELAVI: Što je? Netko ide?

MLADIĆ: Podignut je kamen. Gledaj!

ĆELAVI: Pa možda ga još nisu stigli poklopiti.

MLADIĆ: Pogreb je bio prije tri dana.

ĆELAVI: Tri dana u grobu? Pa zar se nije tijelo... raspalo?

MLADIĆ: Nije. Sad je taman.

ĆELAVI: Znaš, možda nismo previše pričali o tome, ali meni se neke stvari ipak gade...

MLADIĆ: Što mi to govoriš?!

ĆELAVI: Ne, nisam mislio na nju... Mislio sam na životinje, pa sve te crve...

MLADIĆ: Lijes je još uvijek hermetički zatvoren, njezino tijelo je čisto, bijelo. Bar nećemo morat ništa odizati. Evo ti baterija.

ĆELAVI: Mračno je. Ništa se ne vidi. Bojim se štakora.

MLADIĆ: Nema veze. Ti ideš prvi. Sve.

Ćelavi je klimnuo glavom, spustio obje noge u kameni procjep i dodirnuo prvu stepenicu. (Budući da groba zapravo nema, oni će izlaziti i ulaziti na scenu, gdje se starica nalazi cijelo vrijeme u tami ili pokrivena.) Čelavi je osvijetlio prostor.

ĆELAVI: Sranje! (iskoči van iz groba)

MLADIĆ: Što je?

ĆELAVI: Nešto je unutra, nešto se pomaklo u kurac!

MLADIĆ: Nije. Ionako sam imao neki čudan osjećaj za tebe...

ĆELAVI: Kad ti kažem, nešto živo je unutra!

MLADIĆ: Daj ovamo tu bateriju! (uđe u grob) Seronja...

Svijetlo baterije osvijetlilo je unutrašnjost grobnice.

STARICA: Au! Makni to, blješti mi u oči...

Mladić se ukočio.

STARICA: Dobar večer.

MLADIĆ: Do... Dobar večer. Ej, čovječe... Ne vjerujem...

ĆELAVI: Što je?

MLADIĆ: Uđi... pa vidi.

ĆELAVI: Jesam ti ja reko.

Grob je bio zidana udubina natopljena vlagom, mahovina i uvijek sviježe pukotine iz kojih su izlazile gliste i zemlja, a na ljesu je sjedila starica ogrnuta dekom, sa šeširićem na glavi i torbicom u ruci...

STARICA: Jeste li vi pljačkaši grobova?

MLADIĆ: Ne. Mi smo...

ĆELAVI: Mi...

MLADIĆ: Mi radimo za državu. Za vladu.

STARICA: Vi ste iz policije?

ĆELAVI: Ne.

MLADIĆ: Ne, mi smo poštari. Radimo u pošti.

ĆELAVI (panično): Nismo poštari!

MLADIĆ: Nismo? Zašto? (pogleda u ćelavog koji panično odmahuje glavom i pokazuje na sebe, pa shvati) Aha! Ti?! Mi nismo poštari...

ĆELAVI: Ustvari, mi uopće ne radimo za vladu.

MLADIĆ: Da. Mi smo pljačkaši grobova.

ĆELAVI: Tako je! Došli smo opljačkati ovaj grob.

STARICA: Da... Nažalost ovdje više nema ništa za ukrasti. Sve što je imalo vrijedilo, ja sam već prodala, ili dala u crkvu, a novac više nije što je nekad bio, sve je odavno nestalo...

ĆELAVI: Nema problema. Ispričavamo se na smetnji... (krene prema izlazu) Ovo je bila velika greška.

MLADIĆ: Čekaj! Što ti je? Smiri. (sjedne nasuprot starice) Vi... Što vi zapravo radite ovdje?

STARICA: Ja? Ništa. A dečko, jel imaš ti možda malo sapuna?

MLADIĆ: Nemam gospođo. Zašto?

STARICA: Htjela bih si oprati ruke i umiti se prije spavanja.

MLADIĆ: Ali bako, ovdje nema vode.

STARICA: Ima malo, tu u uglu...

ĆELAVI: Pa prljava je. Jebena, šugava lokva.

STARICA: Da? Nisam osjetila kad sam je pila. A slabo vidim i oči me bole...

ĆELAVI: Zaista, nema problema. Ispričavamo se na smetnji... (krene prema izlazu) Opet.

MLADIĆ: Samo malo, čekaj, čekaj!

ĆELAVI: Što?! Što da ja tu čekam? Ti si potpuno lud!

MLADIĆ: Vi živite ovdje, u grobu?

STARICA: A gdje ću drugdje. Nemam više nikoga, osim sina, a on stalno ima nekog posla, pa ne može brinuti za mene... (nastavlja blebetati o sinu, vremenu, novcu, politici...)

ĆELAVI: Mislim da ću popizdit. Bolje da idemo, jer je sve skupa već otišlo k vragu.

MLADIĆ: Zašto? Zašto ti misliš da je ovo problem?

ĆELAVI: Rekao si da neće biti svjedoka. Ja ne volim svjedoke.

MLADIĆ: Šuti, pričaš gluposti. Ona nije nikakav svjedok.

ĆELAVI: Senilna je, stara, da, ali ipak... (uplašeno) Ne misliš je valjda...

MLADIĆ: Ne mislim ja ništa. Ali mi još nismo ništa napravili, zar ne? Tko nam što može? Samo smo ušli u grob. U otvoreni grob. Gdje je zločin? Jel ti tu vidiš neki problem? Smiri se. (okrene se prema starici) Gospođo, a vaš sin...

STARICA: O, to si ti. Nisam te ni prepoznala.

MLADIĆ: Tko?

STARICA: Kako si se to obukao? Prehladit ćeš se. Vani je sigurno minus deset.

MLADIĆ: Ja nisam vaš sin gospođo.

STARICA: A tko si ti? (obriše nos u rukav) Jeste li vi iz policije?

MLADIĆ: Da, gospođo. Vaš sin je sigurno zabrinut za vas, sigurno vas traži...

STARICA: Neee... Pa bio je ovdje neki dan. A iz koje ste postaje?

MLADIĆ: Znači li to da on zna da ste ovdje?

ĆELAVI (sebi u bradu): Mali misli da je drot.

STARICA: Ne znam. Nisam bila u ovom grobu... (priđe ćelavom i potapša ga) A vidi njega kako je narastao! Tko bi ti dao petnaest godina. Najmanje dvadeset!

ĆELAVI: Gospođo, ja imam četrdesetpet godina i htio bih da me pustite, jer ne volim da me se dira po licu, jer imam jako osjetljivu kožu, i ako dođem u kontakt sa nečistoćama...

STARICA (tapša ga po licu): Maali!

MLADIĆ: To je samo ćelavi starac. Vjerojatno ste ga zamjenili s nekim.

STARICA: A ne! Kako da ne prepoznam unuka!

MLADIĆ: On nije vaš unuk, gospođo.

STARICA: Znam ga, znam ga, ovu ćelavu glavu bi uvjek prepoznala. Isti je kao kad ga je majka dojila.

ĆELAVI: Ja nisam ćelav.

MLADIĆ: Kako nisi, jesi.

ĆELAVI: Ja nisam ćelav! Ja imam svoju kosu! Vlastitu!

MLADIĆ: To nije kosa, to su tri sjede dlake koje si ti obojio u crno.

ĆELAVI: Jebi se, to je kosa! Moja kosa!

STARICA: Djeco, ne svađajte se. Sjednite, pojedite nešto, sigurno ste gladni.

MLADIĆ: Nema ništa za jelo...

STARICA: Kako nema! (uzme zdjelu u ruku)

Pogledali su u zdjelu i isti se čas odmaknuli, a ćelavom se dignuo želudac kao da će povratiti, ali se onda samo nakašljao i iz usta mu je ispala neka bijelo-žućkasta sluz.

MLADIĆ: Opusti se, opusti. To su samo crvi.

ĆELAVI: Isuse jebeni Kriste...

MLADIĆ: Gospođo... zar vas nije strah... da vas netko... ovako samu...?

STARICA: A tko bi mene staru... Nemam ništa što vrijedi, nemam svoju mladost...

MLADIĆ: Ipak... Ovako u grobu... Zar se ne bojite smrti?

STARICA: Ne bojim se ja smrti. Kakva smrt! Nakon toliko godina... He, he.. (iz sreće uđe u melankoliju) Bojim se samo crknuti sama.

MLADIĆ: Jeste li to rekli svom sinu?

STARICA: Nema on vremena, vrijeme je novac, a auto je parkiran na cesti, u zavoju... (nastavi blebetati)

ĆELAVI: Slušaj, ili ćemo napraviti ono po što smo došli ili ja idem, odmah, sad!

MLADIĆ (kroz zube): Jesi ti normalan! Što ćemo s njom?

ĆELAVI (gura ga prema starici): Zašto? Ona ti nije dovoljno dobra?

MLADIĆ: Ja nisam takav. Što je tebi?

ĆELAVI: Hajde, zgrabi je, baš je slatka...

MLADIĆ: Šuti! Koji ti je!

STARICA: Dečko, a jel' imaš možda komad papira?

MLADIĆ: Imam. Evo.

STARICA: Hvala. Posrala sam se, a nemam papira. (ustane) A moram to iznjeti van da ne smrdi toliko...

MLADIĆ: Neka, ja ću to...

Ćelavi je samo šutio i bio bljed.

MLADIĆ: A gdje je... fekalija?

STARICA: A, tamo u uglu. U gaćama.

MLADIĆ: Aha... (sagne se, s dva strogo ispružena prsta bacii zasrane gaće) Evo, sad više ništa ne smrdi.

ĆELAVI: Osim ovog. (klimne nosom prema ljesu)

MLADIĆ: Da... Gospođo, ne znam kako da vam to kažem, ali mislim da vi ne bi smjeli biti ovdje.

STARICA: Ko? Ja? (uzbudi se bakica) A zašto? A gdje da onda budem?

MLADIĆ: Ne znam ja... U nekom staračkom domu...

STARICA: Ovo je sada moj grob!

MLADIĆ: Ipak, mislim da je pravi vlasnik ova gospodična u ljesu.

STARICA: U ljesu nije nikakva gospodična!

MLADIĆ: Nije?

ĆELAVI: Kako nije? A tko je u ljesu?

STARICA: Moj muž.

MLADIĆ: Vaš muž?

ĆELAVI: Moja iskrena sućut.

STARICA: Hvala.

Sjedila je na ljesu ruku prekriženih u pokrivačem prekrivenom krilu, veselo mašući nogama gore-dolje, gledajući negdje u stranu, kao kroz zid.

STARICA: Kakvi ste vi policajci kad ste loše obučeni?

MLADIĆ: Čekajte, čekajte... Zašto na grobu piše...

STARICA: A, na grobu piše! Što piše nije što je. Promjenilo se... Trebala je biti neka mlada žena, ali su nju premjestili, a njega stavili ovamo.

ĆELAVI (paranoično): Tko?

MLADIĆ(paranoično): Zašto?  Zašto su premjestili tjela?

STARICA: Ne znam. Rekli su nam da je sve po zakonu i da šutimo o tome. Pokazali su nam i dokumente i njihovi advokati su rekli da je sve u redu. Sine, možeš li mi dodati moj kofer, htjela bih se presvući.

MLADIĆ: Gdje? Aha... (približi joj kofer) A tko je u grobu vašeg muža?

STARICA: Ovo je sada njegov grob. Rekli su da ne pitamo.

MLADIĆ: Ali onaj od prije?

STARICA: Ne znam. Ja nisam ništa vidjela. Gdje su mi gaće?

ĆELAVI: Ova je grobnica dobra, prostrana. Zapravo ovakvi prostori imaju velike mogućnosti.

MLADIĆ: O čemu ti pričaš? (pomaže starici u presvlačenju)

STARICA: Da, prostrana. Ali ne i za mog muža. On si je htio sagraditi piramidu. Je li ovo spavačica? Ja ne vidim dobro...

MLADIĆ: Gospođo... Da to je spavačica. Gospođo, rekli ste da su rekli Vama. Znači li to da je vaš sin svjestan vaše trenutne životne situacije...

ĆELAVI: Hoćeš li već jednom prestat postavljat ta pitanja?

MLADIĆ:  Ili imate još nekoga tko se brine o vama, ili imate...?

STARICA: Imam. Svog muža.

MLADIĆ: Gospođo... Rekli ste da je vaš muž u ljesu. Mrtav.

STARICA: Da. Je. Sinko, možeš li mi pomoći da si otkopčam haljinu?

MLADIĆ: Odmotao vam se zavoj na ruci... Isuse, ruka vam je potpuno zagnojena!

STARICA: Da? Vjerojatno me zato i boli.

MLADIĆ: Promjenit ću vam. (drapa svoju košulju) Zavoj treba mijenjati inače ćete se inficirati.

STARICA: Da. Kakvi ste vi policajci? Niste kao drugi... Moj muž je policajac i on bi me već udario.

ĆELAVI (začuđen): On je drot? Mrtav drot.

MLADIĆ: Pa šta onda, ti si poštar.

ĆELAVI: Ali sam živ. I što to znači Ti si poštar? Što ti imaš protiv poštara?

MLADIĆ: Ma, ništa, ništa...

ĆELAVI: Što ti znaš o tom zanimanju, to je plemenito i bitno zanimanje!

MLADIĆ: Dobro, oprosti...

ĆELAVI: I moj otac je bio poštar, dobar poštar, moj djed još u doba monarhije. Nosio je Matoševe kolumne u novine, moj djed je...

MLADIĆ: Dobro, dosta.

Odjednom, začuo se nepoznati hrapavi glas.

STARICA (promijenjenim glasom): Marice, sarmu skuhaj, gladan sam.

Zaustavili su metabolizam i prestali postajati u racionalnom svijetu. Obojica su pred sobom imala isti užas, koji se sam po sebi nekako opirao slaganju prizemljenih objašnjenja, dok se starica pribrano smješkala.

STARICA: Hoću, Ante, hoću! Jadnik, a nemam mu srca reći da nema sarme, to bi ga tek ubilo.

MLADIĆ: Koji je to kurac bio?

ĆELAVI (panično): Ne znam. Nisam čuo ništa.

MLADIĆ: Šta?!

ĆELAVI: To je bila greška u zvučnoj percepciji ili živci.

STARICA (pokuca po lijesu, promjenjenim glasom): Marice, ne laži kurvo, jebat ću te, sva ćeš vrištat.

I starica se opet vratila u prvobitno stanje dobroćudne bakice bez luđačkog pogleda i nakostrješene kose, kao viještica iz koje je iskočio zli demon.

STARICA: E moj Ante, nemoj tako pred djecom.

ĆELAVI (iskreno šokiran): Luda baba.

MLADIĆ: Što ćemo sad?

ĆELAVI: Ma nemoj?! Da ja preuzmem inicijativu?! Zar ne vodiš ti glavnu rječ? Jebeni vođa! Genije!

STARICA: Evo bit će mrak. Na susjednom grobu možda ima neka svijeća, ako je nije ona obitelj sa gomilom djece koja živi u predsjedničkoj grobnici drpila i ponovno prodala. Djece ko štakora...

MLADIĆ: Nećemo se svađati.

ĆELAVI: Dobro. Ja sam da se ide.

MLADIĆ: Izađimo van. Ne brinite bako sve će biti u redu. (odu)

ĆELAVI: I što sad?

MLADIĆ: Ništa. Ti sad ideš kući.

ĆELAVI: A ti?

MLADIĆ: Ja se vraćam unutra. Netko joj mora pomoći.

ĆELAVI: Pomoći?

MLADIĆ: Pomoći, da. Što ti misliš? Znaš, ja nisam čudovište.

ĆELAVI: Nisam ni ja.

MLADIĆ: Nisam to ni rekao.

ĆELAVI: Da. (stanka) Znaš... Ja ovdje nisam došao zbog groba.

MLADIĆ: Nego?

ĆELAVI: Zbog tebe.

MLADIĆ: Da. Pretpostavljao sam. Činilo mi se... nekako. Žao mi je... To nisam ja. To uopće nisam ja.

ĆELAVI: Ne, nisi ti ni kriv. Ja sam pogriješio. Na prvi pogled djelovao si mlađe.

MLADIĆ: Mlađe? Kako to misliš?

ĆELAVI: Da, oko petnaest šesnaest...

MLADIĆ: Pogrješio sam, ti jesi čudovište.

Ćelavi srednjovječni poštar prasnuo je u smijeh.

ĆELAVI: Kako to nevjerovatno smješno zvuči iz tvojih usta. Čudovište! Jel ti vidiš kako je to glupo?

MLADIĆ: Doviđenja, zaboravi me, ako te još jedamput vidim razbit ću ti glavu.

ĆELAVI: Laku noć, laku noć... Moje čudovište!


IZ DVAPUT POPIJENE KONZERVE PIVA CIJEDIO SE LJUDSKI MOZAK...

Bli su pred dučanom i pili pivo kao i obično...

LEŠ: Što, što, što je reko, tko je reko, jebote?

OGI: Ne deri se, dereš se!

VALTER: Ogi je reko da će bit orgije.

LEŠ: Orgije? Masovnjak? Di?

OGI: Kod te pičke doma.

VALTER (razmisli): Može.

Ušli su u lift. (Lifta nema, samo zvuk.)

LEŠ: Koji kat?

OGI: Ne znam...

LEŠ: Kako ne znaš? Šta sad, jebo te lift?

VALTER: Pritisni sve katove, pa ćemo vidjet.

Stanka.

LEŠ: Kolko će ih bit?

OGI: Kaj ja znam.

VALTER: Oće ih bit više od nas?

OGI: Vidjet ćemo. (lift stane i oni iziđu) Čuvaj lift.

LEŠ: Ak će njih bit manje ja idem doma, jer nema teorije da se gnjezdim s bilo kojim od vas dvojice na istoj pički. To nije normalno.

VALTER: E jebi ga...

OGI: Da, fakat. Ti bi još i biro.

LEŠ: Vas dvojica se možete đorat i picajzlama i sifilisom i kaj ja znam kaj ste još pokupili, kolko god očete. Meni potpuno svejedno. Ja oću jednu samo za sebe i doviđenja! Prijatno!

Pretražili su prvi kat i opet ušli u lift.

LEŠ: A ko je uopće ta mala?

OGI: A jedna... Studira glumu.

LEŠ: Ma da! Ja ću nju!

OGI: A nije ništ posebno... Istina, ima velke sise.

LEŠ: Jebe mi se. Oću karat glumicu.

VALTER: Oće joj starci bit doma?

LEŠ: Da, Valter, sigurno...

VALTER: A pitam, kaj ja znam... U ovom kvartu su stanovi mrcine. Moš se zgubit u njima.

OGI:  Mala živi sama.

VALTER: Ma da? Lovašica?

OGI: Valjda. Stara joj je neka velka faca. Politika, dnevnik i to... ono...

VALTER: Opa, haj klass bič! Još ćemo završit u zatvoru.

LEŠ: Pa kaj, bar ću moć reć da sam prasnuo glumicu.

Drugi kat.

VALTER (provjeri posljednje prezime na vratima): Ništa.

OGI: Ajmo pjehe.

LEŠ: Ne da mi se.

OGI: Daj, Leš, ne seri! Ima još samo jedan kat.

LEŠ: Baš zato.

OGI: Kaj koju pičku materinu fali jebenim štengama?

VALTER: Ljudi...

LEŠ: Ja se nikad ne vozim liftom! Oću se vozit liftom!

VALTER: Ej ljudi...

OGI I LEŠ: Kaj!!!

VALTER: Kaj nije to to?

Valter je pozvonio na vrata. Vrata su se otvorila. Ušli su u stan.

OGI (pozdravi glumicu): Ej! (pokaže drugu dvojicu) Valter, Leš. (oni klimnu)

GLUMICA: Drago mi je. (pokaže im prstom da je slijede)

OGI: Ti boga, tu možeš sakrit jebeni avion!

LEŠ: Kaj će ti avion?

OGI: Da ti ga zaguram u šupak! Kaj će mi avion?!

VALTER (smiri situaciju): Kuuul...

LEŠ: Dobar stan.

GLUMICA (pokaže prstom): Ona soba.

Sjeli su na kauč u sobi u kojoj je sve bilo veliko. Preveliko.

OGI: Sranje!

VALTER: Kaj je ovo?! Kakve jebene orgije?

OGI: Ne hračkaj mi u uho!

VALTER: Čovječe, pitam te di si me to doveo?!

LEŠ (ogleda se po sobi): E? A di su pičke?

U fotelji je sjedila crnkinja u bijelom čipkastom rublju. Crnkinja s rasprodaje, prejako napuhana, ali nikad rabljena, crnkinja kojoj nitko nije odlijepio cijenu s međunožja.

VALTER: Kaj bumo sad?

OGI: Ne znam... Zajebano.

LEŠ (promuca): I tak... ti si glumica. Kaj, ono, glumiš na telki?

Glumica se samo nasmijala i raskopčala košulju.

VALTER (šapne): Mala je sto posto zdrogirana.

OGI: Čuj, ti si meni rekla da će nas tu bit više...

GLUMICA: Pa ima nas više. (objesi se mazno Ogiju oko vrata)

OGI: Mislim, žena.

GLUMICA: Da. Nas dvije...

VALTER: Ovo tu je jebeni luftić, a ne ženska. Ne znam, meni to sve skupa smrdi na nečiju usranu šalu...

OGI: Ne kužim kaj ti sad od nas oćeš.

GLUMICA: Smirite se dečki...

LEŠ: Oćemo se drek, jebote!

GLUMICA: Polako, polako... Vas dvojica sjednite tu kraj mene, a ti kraj nje.

OGI: Aha...

VALTER: Da.

LEŠ: Zakaj ja moram kraj nje? (tiho) Ja oću glumicu...

Ogi i Valter sjeli su kraj nje. Svaki sa svoje strane. Ona je bila gola. (Kauč je leđima okrenut publici.)

VALTER: Imaš dobru tetovažu....

GLUMICA: Da. Imam.

LEŠ: Kako se ovo uopće jebe? (stanka) Ma! (skoči na crnkinju, počne je gnječit i pričat joj pizdarije na uho)

OGI: Ko će prvi?

GLUMICA: Nitko... (legne preko obojice) Hoću vas zajedno.

OGI: Ma kurac! Prvo ja, pa onda on.

VALTER: Da, fakat. Ak nam se muda dodirnu neću se više nikad moć pogledat u špigl.

GLUMICA:  Ne. Zajedno.

LEŠ (sine mu; pusti lutku): E, a kak ti možeš biti glumica kad neznaš reć "r"? Ti nisi glumica! Ti si jedna obična ružna krmača sa velikim sisama koja ne zna reć "r" i koja sere da je glumica, jer je sjebana u glavu, pa ne zna drukčije privuć pažnju!

OGI: Šuti!

GLUMICA (povrijeđeno): Izbacite ovog pedera van iz mog stana!

LEŠ (vrisne): Nejdem ja nikud! Tu mi je pička! (gnječi i nabija lutku na sebe)

VALTER: Pusti ga u kurac. Ljubomoran je na nas dvojicu pa mora nešt' srat.

OGI: Da. On je kreten.

GLUMICA: Ma, gubite se sva trojica van!

OGI: Kasnije...

VALTER: Da, kasnije. Nego, ja ću prvi... (nježno nagne se nad nju)

GLUMICA (gurne ga): Ne! Rekla sam zajedno ili ništa!

OGI: E, jebi ga...

LEŠ (ugura glavu u umjetnu vaginu): Beba, ja sam Booog!

GLUMICA: Dobro pederi... (okrene se prema vratima spavaće sobe i vikne) Ari!

Ogi i Valter skočili su na noge.

VALTER: Koji jebeni Ari?!

OGI: E mala, kaj mi sad tu izvodiš?

LEŠ: Ko je Ari?

Ogi je digo stolicu u zrak da ubije sve što će izać iz sobe. Valter je bacio pogled prema izlazu i zakopčao šlic. Lešu je bilo  svejedno. On je imo crnkinju. Kroz napetu tišinu iščekivanja nemogućeg, s noge na nogu, iz spavaće sobe išetala je mala bijela pudlica. (Da bi cijela ta stvar bila gledljiva pudl je plišan, a glumica ga sama privuče uzicom. Da, jako glupo. Svi zvukovi koje pas ispušta čuju se na zvučnik, ali loše izvedeno)

OGI (izdahne): Ari... U jebote! A ja mislio... ono.

Valter je pogladio Arija po glavi. Nasmijao se.

GLUMICA: Ja nisam ljudsko biće. (raširi noge)

Ari je ušao u njeno međunožje i počeo lizati. (Naravno da se ništa od tog ne vidi, ali se dobro čuje)

OGI: U tri pizde..?!

VALTER: Čovječe di si ovu našo? (ode u vece oprati ruku)

S cigarom u gubici Leš se približio lutkici da ju poljubi, jer mu je mala bila dobra, stvarno dobra...

LEŠ: Jebote! Probušila mi se ženska!

OGI: Daj Leš zajebi taj komad pofarbane plastike, pa idemo doma! Ovo ovdje više nije za zdržat.

LEŠ: Ne. Još nisam gotov. (zaveže crnkinju oko pasa i divljački je gnječi)

OGI: A koji je tebi kurac...

VALTER (brišući ruke): Meni je samo žao tog psa.

GLUMICA: Ari, Ari... (Ari počne cviliti)

OGI: Dal u ovoj šugavoj kući ima nešto žestoko za pit ili smo stvarno dolazili bezveze?

VALTER (pokaže na Leša): A što je njemu?

OGI: Ne znam. Nitko ne zna.

Odjednom se na ulici oglasila sirena, a Valter je upao u paniku.

VALTER (vrisne): Uzbuna!

OGI: Ma koja prokleta uzbuna?

GLUMICA: Ari, daj mi...

VALTER: Kažem ti čovječe! Di mi je jakna?

OGI (smiruje): Daj Valter pa rat rat gotov... skuliraj se. Mi više nikad nećemo na front. To je vjerojatno samo još jedna vježba, a to je stvarno O.K. O.K?

VALTER (sklupčan): Ne, ne, ne mogu vjerovat...

LEŠ: Daj nek neko upali telku.

Ogi uzme daljinski i upali TV.

TV: Hrvati, radni ljudi i građani...

OGI (vrti programe): Na svim programima isto.

TV: ...prestalo je da kuca veliko srce predsjednika naše Republike Hrvatske...

LEŠ: Šta kaže, šta kaže?!

VALTER: Jebote, stari je geknuo?!

LEŠ (panično): Kako geknuo?! Geknuo?!? Ko će sad vodit ovo govno? Kako je smio geknuti?

OGI: Leš zašuti!

LEŠ: Zašuti ti! Zašto ja uvijek moram šutiti! Kako je geknuo?

OGI: Nisam čuo od tvoje deračine! Što je pisalo na ekranu?

VALTER: Pisalo je da je ubijen naš dragi predsjednik. Pisalo je da se još traga za atentatorima koji su ga pretukli, silovali i bacili u Dunav.

OGI: Ko je vidio silovat precjednika?!

VALTER: Jebi ga. Zajeban smo mi narod.

OGI: Jebo te taki atentat... Leš, jesi ti OK?

LEŠ: Jesam. Ne znam šta mi je bilo. Upo sam u paniku. (šakom udari lutku pa je nastavi gnječiti)

Glumica, koja je ukočeno buljila u ekran, rasplakala se stežući Arija rukama i nogama.

VALTER: A šta ti cmizdriš luđakinjo, pa nije ti on bio stari!

Glumica više nije plakala. U grču počela se tresti i vrištati bez zvuka. Ari je neko vrijeme cvilio i slinio i grizo njene noge, pa se smirio, izdahnuo, mrtav pao na perzijski tepih.

OGI: Ili možda je, pa nije ni čudo da si sjebana u glavu...

Valter je Ariju zaklopio oči i ponovno otišao oprati ruku.

VALTER: Jadno mrtvo pseto...

OGI: Leš, ajmo doma. Ostavi to na miru.

LEŠ: Čekaj, imam posla...

OGI: Konjino, pa pogledaj se na šta ličiš!

LEŠ: Ne još. Ako sam reko jebat, onda ću jebat. (polako priđe glumici) Šta plačeš?

OGI: Leš, ne budi lud. Pa čovječe, tu je i đukac malo prije crko.

LEŠ: Ha, srce? Šta plačeš, čuješ... (skine lutku sa sebe i baci je iza fotelje)

VALTER: Daj ju pusti. Vidiš da je sva u šoku.

LEŠ: Kurac... (naguzi uplakanu glumicu) nije joj ništa.

OGI: Kako netko može gurat svoj kurac u pseće bale?

LEŠ: U ovoj rupi ovdje nije bilo nikakvog jebenog pseta!

VALTER: Ma fuj, ono...

OGI: Leš, ti si svinja.

VALTER: Ogi, hoćeš pivo?

OGI: Ima?

VALTER: Ima.

Stanka. Čuo se samo plač glumice i Lešovo divljačko dahtanje.

OGI: Neću. Nemam više želudac.

LEŠ: Ja sam gotov. (obriše se o njenu kosu) A ova mala još uvjek cmizdri.

OGI: Nek cmizdri, kaj sad. Ajmo!

VALTER: A kaj ćemo s njom?

OGI: Niš. Kaj bi ti?

VALTER: Da ju ošamarim?

OGI: Zakaj?

VALTER: Tak. Da se smiri.

OGI: To se radi kad je netko histeričan. A ona nije histerična. Ona samo plakče.

VALTER: Ja bi ju ipak ošamario.

OGI: Kak oćeš.

I Valter ju je ošamario. Ništa se nije promjenilo. Ona je i dalje plakala.

VALTER: Ništa...

OGI: Ništa... idemo!

LEŠ: Liftom?

OGI: Da, dobro. Idemo jebenim liftom.


PUT U JERUZALEM

Bilo je vruće ljetno poslijepodne kraj mora...

OGI: Vruće je i dozlaboga dosadno!

STIPE: A fjaka je, fjaka.

OGI: Što da se radi?

VALTER (protegne se): Aaaaa...

STIPE: Hoćemo u more?

OGI: Ne.

VALTER: Možemo uzeti brod i otići na onaj otok.

OGI: Stari ti nikad neće dati brod.

VALTER: Ukrast ćemo ga. On neće ni znat.

STIPE: Al, jebi ga, ja san se već dogovorija s Anom za plažu.

OGI: Užas! Neće valjda i ona s nama?

Ušla je Ana krcata torbama, ležaljkama za plažu, suncobranom i nezaustavljivim blebetanjem...

ANA: Užasno, katastrofalno! Ispalo mi je staklo iz sunčanih naočala i sad me smeta sunce za oko!

STIPE (poljubi je): Dat ću ti ja svoje. (zamjeni naočale)

VALTER (Ogiju): Ja ću ga odvezati, a ti pazi na onaj brod.

ANA: Stipe, ove naočale su grozne! Ništa se ne vidi! (baca naočale)

STIPE: Hej!

VALTER: Ulazite bez cipela da ne ostanu tragovi na palubi.

OGI: Jesi siguran da je to pametno?

VALTER: A što nam se može desit?

OGI: Stari će te ubit.

ANA: Stipe, gdje da sjednem? Tu je sve mokro i prljavo.

OGI (Valteru): Znaš kako se pali?

STIPE: U krilo? (Ana mu sjedne u krilo)

VALTER: Ne znam. Valjda okreneš ključ i vozi.

Valter je okrenuo ključ i začuo se zvok motora. (Broda naravno nema, a od rekvizita bi bilo najjednostavnije koristiti samo konop.)

VALTER: Vidiš?

OGI (trzne ga brod): Op!

ANA: Stipe, prska me more!

Motor je tužno zakašljao i stao.

STIPE: Zašt' smo stali?

ANA: Stipe, strašno, sva sam mokra!

OGI: Nisi priključio benzin na motor.

STIPE: Ma nisi mokra...

VALTER: Priključi benzin na motor.

ANA: Jesam, mokra sam!

STIPE: Dobro, Ana, mokra si!

Ogi je priključio benzin i motor se ponovno oglasio. Gas do daske! (Svi oni skakuću u istom ritmom valova.)

OGI (vrti brod u krug): Eto ga, piči!

VALTER: Ide! Juuuhuu! Letimo!

OGI: Daj ovamo to vino!

ANA: More me prska! Cijelu me prska!

OGI: A prska, prska, more je!

VALTER: Deri! Na valove! Paf! Vina! Joint!

ANA (plačno): Stipe, hoću kući!

OGI (pjeva): Kad naš brod plovi, plovi...

ANA: Stipe!

STIPE: Jebo te, što si dosadna!

ANA: Stipe?!

Ogi i Valter vrištali su, pjevali i smijali se, a onda je Ana Stipu zveknula torbom u glavu.

STIPE (s rukom na obrazu): Valter, uspori!

ANA: I prestanite već jednom pjevati tu glupu pjesmu!

Valter je usporio.

OGI (promumlja): Jebeni papučar!

Tišina. Ana je kopala po torbi.

ANA: Koje sranje, zaboravila sam uzeti kremu za sunčanje! Sva ću izgorit!

OGI: Namaži se naftom. To ti je isto.

ANA: Da?

STIPE: Da, stvarno, namaži naftu! (pruži joj šaku nafte)

VALTER: Evo otoka! (okreće nevidljivi volan) Prazna uvala...

OGI: Da bacim sidro?

STIPE (na pramcu broda sa konopom u ruci): Hvatam kopno!

ANA: Boli me glava od ovog smrada! (počinje se gušiti)

VALTER (panično): Ne mogu ugasiti, ne mogu ugasiti, kako se ovo gasi!!!

STIPE (preuzme komande; panično): U nazad, u nazad!

OGI: Er, sidro je ostalo na dnu.

VALTER (panično): Šta!

OGI: Nisam ga vezao za brod.

ANA (guši se; svrbi se): Ajme meni, ajme meni...

VALTER: Sranje, sranje, sranje!

STIPE: Stari će te ubit!

ANA: Vruće mi je majko moja, peče me lice, ramena..

OGI (Valteru): Sorry, ono... kupit ću ti novo sidro.

VALTER (panično): Idemo kući, idemo kući... (okreće brod)

ANA (vrišti): Aaaaaa!

STIPE: Pazi na onaj greben!

OGI: Koji greben?

Brod je pod punim gasom udario u greben, a motor je stao. (Dakle, svi zajedno poskoče u zrak i stanu)

SVI: Uou!

ANA (histerično): Majko moja, majko moja....

OGI: Spašavaj se tko može! (Ogi skoči u more i zapliva, tj. baci se na pod scene i maše rukama)

STIPE: Tonemo!

Brod je polako tonuo. (Spuštaju se polako na koljena, pa sjednu, pa polegnu na pod s podignutim glavama)

ANA (panično maše rukama i nogama): Umrjet ću, ajme meni, umrjet ću...

STIPE: Neš umrit, znaš plivat!

ANA (sabere se): Znam...

OGI: Plivajmo prema otoku. (stanka) Gdje je otok?

ANA: Gledajte, delfin! Spašeni smo! Delfin će nam pomoći do obale!

VALTER (plačući): Bolje da sam mrtav. Što ću reći starom?

OGI: Jesam ti ja reko.

ANA: Kruži oko nas. Fliperu!

STIPE: To nije delfin. On nema takvu peraju.

OGI: Otkud ti znaš kakvu peraju ima jebeni delfin!

VALTER: Nego, što je ako nije?

Morski pas je uhvatio Valtera za nogu i odvukao ga na dno. (On skoči, vrisne i legne na tlo s licem na dolje.)

ANA (njen največi napadaj histerije do sad; trese se): Abaaar... (nastavi, ali ne uspjeva formulirati riječ)

STIPE: Mirni, budite mirni... bez naglih pokreta!

OGI: Ana, jel imaš mengu? On njuši krv.

Ana je počela vrištati.

STIPE: Tišina!

Muk. Ana je tiho plakala. Pogledom su pratili peraju koja je kružila oko njih. Dulja stanka. Odjednom je, polako, s noge na nogu, po površini vode došetao čovjek koji je izgledom neodoljivo podsjećao na Isusa Krista. (Čuje se zvuk hoda po vodi.)

ČOVJEK: Oprostite... Koji je put za Jeruzalem?

OGI (u šoku; pokaže): Ovaj... Onuda.

ČOVJEK: Hvala!

I čovjek je odšetao dalje svojim putem. Nakon toga Ana je pala u nesvjest i utopila se, a Stipu je uhvatio morski pas i odvukao ga na dno. Ogi, koji je ostao sam, polako je ustao, napravio par koraka po površini vode (zvuk šljapkanja), počeo skakati po površini, smijati se i pljeskati rukama. A onda je i njega, za nogu, uhvatio morski pas.

OGI (poklekne na jednu nogu; rukama je pokušava izvući): Uou! Do... dobar pas...

I psina odvukla ga je na dno.


NEKOLIKO SRETNIH GODIŠNJICA BRAKA

MUŠKARAC (samo glas): Natalija! Ti si najobičnija glupača!

Žena je sjedila za stolom i dosađivala se. Muškarac joj je prišao.

MUŠKARAC: Oprostite gospođice...

ŽENA (iznenađena): Da? Recite.

MUŠKARAC: Htio bih vas priupitati, ako nije problem i ako nisam prenapadan...

ŽENA: Samo reci. (nježno ga uhvati za ruku)

On je sjeo pored nje i poljubio je.

MUŠKARAC: Ljubavi, sretna ti prva godišnjica braka od mnogih! (daje joj ogrlicu i cvijet koje vadi iz kaputa) I cvijet cvijetu cvijeće moje!

ŽENA: Hvala dušo. Divan si, predivan. Nemaš pojima kako sam sretna. (poljubi ga) Ovdje je tako lijepo! Kako ugodno miriše! Kako si samo otkrio ovo mjesto?

MUŠKARAC: Iznenađena?

ŽENA (ganuta): Ah!

MUŠKARAC: Pa ovdje smo se upoznali. (ogleda se) Malo su preuredili...

ŽENA: Mislila sam da si opet zaboravio. Kao prošle godine. (srkne piće) A gdje je taj konobar?

MUŠKARAC: Konobar! (mahne)

ŽENA (ljuto): Daj se smiri! I ne maši rukama kao divljak! (ispod tona) Robinsonovi sjede za onim stolom. Ma ne okreći se! K vragu, samo me sramotiš.

MUŠKARAC: Da, draga.

ŽENA: I ne razumijem zašto svake godine moramo doći na isto mjesto. Zar ne možeš biti bar mrvicu inovativniji? Ovakvu istu ogrlicu poklonio si mi za prvu godišnjicu braka. Zar se ne sjećaš?

MUŠKARAC: Sjećam se, sjećam. Ali ta ogrlica je pukla, pa sam mislio da će biti romantično...

ŽENA: Nije romantično, dosadno je! Tako nešto može napraviti samo totalni idiot! Hrana je ovdje užasna.

MUŠKARAC: Da, draga.

ŽENA: Nemoj ti meni dadragat... (osjeti bol u utrobi) Ah bože, ritnulo se! (prolije vodu sa stola, puše kao da će taj tren  roditi)

MUŠKARAC (panično): Puko vodenjak! Ide! (ustane, sjedne, ustane, sjedne) Zvat ću taksi, idemo u bolnicu! (skoči)

ŽENA (potpuno normalno): Nije ništa, ne diži bez veze dreku... samo se prolilo. Trebao si već odavno nazvati dadilju, a ti samo sjediš i piješ. I daj pozovi već jednom tog konobara! (maše rukama) Konobar!

KONOBARICA: Dobro veče, izvolite!

ŽENA: Konačno! Mogla sam ovdje i roditi čekajući poslugu. Ispravak! Rodila sam ovdje čekajući poslugu i to uopće nije bilo ugodno iskustvo! Uopće!

MUŠKARAC (prepozna konobaricu): Natalija!

ŽENA: Tko?

KONOBARICA: Milane!

ŽENA: Što?

KONOBARICA: Bože, to si zaista ti! Jedva sam te prepoznala! Pa koliko je vremena već prošlo?

ŽENA (ljubomorno): Natalija?!

MUŠKARAC (upozna): Natalija, moja žena... Dvadeset godina, prošlo je dvadeset godina od kad smo bili mladi i ludi.... Sjedni, sjedni...

KONOBARICA: Ne mogu, radim, ubit će me šef. Recite, što će te pojesti?

ŽENA: Bubrege sa gljivama u umaku od bosiljka, juhu od rajčice, ali da je svježa i topla, a ne ko prošli put pljesnjiva i hladna...

KONOBARICA: Prilog?

ŽENA: Salata od aloe vere i ovo ovdje vino.

KONOBARICA: U redu. (dok izlazi viče narudžbu u kuhinju)

MUŠKARAC: Moraš li uvjek biti tako neljubazna prema njoj? Koliko smo puta pričali o tome?

ŽENA: Ja sam neljubazna? Ja prema njoj? Misliš da sam ja slijepa? Opet si je gutao očima, nisi skidao pogled s njenog dekoltea, a bogami ni ona s tvog!

MUŠKARAC: Glupost! Pa mi smo samo stari prijatelji...

ŽENA: Tako je neugledna, prosječna... Razgovarati sa poslugom pa to je..!

MUŠKARAC: Kakve to ima veze! Pa ja sam komunist!

Konobarica je donjela hranu.

KONOBARICA: Janjetina! Milane, tvoj sok. Vaš trodupli viski. (skine pregaču i sjedne)

ŽENA: Dobro, govori mi ti. (popije piće na ex)

MUŠKARAC: Molim te, prestani se opijati! Mrzim te nositi kući.

ŽENA (pijano se izbelji): Pfuj!

KONOBARICA (toči ženi još pića): Neka! Pa godišnjica vam je, slavite.

Žena je popila piće i počela pjevati - Čaše lomim, ruke mi krvave...

MUŠKARAC: Neznam više što se tu ima za slaviti...

ŽENA: Hajde Milane... (pijano pjeva) Ja sem varaždinec, varaždinec, domovine sin!

MUŠKARAC: Sve je gore i gore...

KONOBARICA: Kako život zna biti čudan...

MUŠKARAC (ženi): Daj ne deri se, stvaraš scene!

ŽENA: Ja stvaram scene, je li!

KONOBARICA: Smiri se, smiri, ništa se nije desilo...

ŽENA: Ti misliš da sam ja jedna najobičnija glupača, je li!

MUŠKARAC: Ti ne znaš što pričaš!

ŽENA (konobarici): Kurvo! (udari je)

Žena i konobarica su se potukle, a muškarac ih je rastavio.

MUŠKARAC (ženi): Pijanduro!

KONOBARICA (ženi): Ja to nisam imala u planu, to se jednostavno tako desilo. (zagrli muškarca) Sudbina! Mi se volimo!

ŽENA: A! (ostane otvorenih ustiju)

MUŠKARAC: Šuti, sad je gotovo.

ŽENA: A!(zatvori usta) I ja sam nesposobna pijanica, je li? Ja sam nesposobna odgajati svoju djecu!

MUŠKARAC: Natalija i ja smo dugo razgovarali i mi mislimo da bi bilo najbolje da mi...

ŽENA: Sve si mi uzeo, još ćeš i djecu da mi kradeš!

KONOBARICA: Ogladnila sam od ove deračine. Ogladnila! Konja bih mogla pojesti.

ŽENA: Pisali su mi kako im je u onom groznom internatu u koji si ih ti kurvetino poslala! Kako moraju zajedno masturbirati...

MUŠKARAC: To je bilo za njihovo dobro.

ŽENA: Kako si mogao..! (brizne u plač)

Stanka.

KONOBARICA: Zašto je ovdje posluga tako spora?

ŽENA: Dobro, idem! (uzima pregaču od konobarice) Prokleti bili i još ovdje jedete... (ode dalje svojim poslom kao konobarica)

MUŠKARAC: Moraš li uvjek biti tako neugodna prema njoj?

KONOBARICA: Tišina! (udari muškarca) Ne dopuštam da se tako sa mnom razgovara.

MUŠKARAC: Da, surculence...

KONOBARICA: Ja brinem za vašu kopilad, a ti sa mnom tako razgovaraš! I ona, bezobrazna, posao joj našla, a ona bezobrazna...

MUŠKARAC: Oprosti leptiriću, jezik mi je bio brži od uma...

KONOBARICA: Zašuti! Prestani mi stalno potvrđivati, znaš koliko mi to ide na živce!

MUŠKARAC: Da, mačkice.

KONOBARICA: Milane, ti si idiot!

Vratila se žena sa hranom i tresnula je na stol.

ŽENA: Na, žderite!

KONOBARICA: Jesi li čuo kako razgovara sa mnom? Što je rekla?

MUŠKARAC: Jesam, ljubavi.

KONOBARICA: A ništa nećeš poduzeti, je li! Slabiću! Nikad mi neće biti jasno zašto sam se za tebe udala!

MUŠKARAC: Meni nikad neće biti jasno zašto uvijek moramo ovdje jesti.

KONOBARICA: Da. I hrana je grozna. (okusi hranu, otruje se i padne mrtva na pod)

MUŠKARAC: Isuse, Isuse... Otrovala si ju! Ubila si ju!

ŽENA: Ona je kriva za sve što se dogodilo. Ona je uništila moj život!

MUŠKARAC: Isuse... Nisam znao, stvarno nisam znao da ti je toliko stalo.

ŽENA: Sve te godine mislila sam samo na tebe.

MUŠKARAC: Zatvor te nije nimalo promjenio.

ŽENA: Ipak, djeca nam već imaju svoju djecu, mi starimo...

MUŠKARAC: Ali smo u duši mladi!

Poljubili su se i primili za ruke.

ŽENA: Ne mogu više biti ovdje sad kad sam te ponovno pronašla. Idemo što dalje od ovog užasnog mjesta! Idemo kući!

MUŠKARAC: Shvaćam te. Nećemo više nikada jesti u ovom restoranu.

ŽENA: Mogli bi pokušati skuhati nešto kod kuće.

MUŠKARAC: Konobar! Račun!


BRAINSTORM

Filmska ekipa snima niskobuđetni film. Treševinu. Redatelj s digitalnom kamerom u ruci ujedno i snima, glavni glumac se fizički priprema za scenu (bitno mu je da cijela stvar ispadne dobro), pripita glumica loče vino iz boce i puši cigaretu za cigaretom, a tonac sluša sve to kroz slušalice na ušima...

REDATELJ (promatra lokaciju): Ovo izgleda dobro.

GLUMAC: Tu?

REDATELJ: Da to je to? Kako vam se čini?

Ostali slegnu ramenima i promumljaju nešto nerazgovjetno.

REDATELJ: Nema ništa posebno u pozadini, vi ste tu... (iskomentira stvarni prostor scene; oduševi se) Odlično!

GLUMICA (mrzovoljno): Dobro, gdje sam ja?

REDATELJ: Tu gdje jesi. (pogleda u reflektor) Svjetlo je možda malo prejako...

GLUMAC: Hoćeš da skinem jaknu?

REDATELJ: Jesi imo jaknu kad si se tuko s kinezima?

GLUMAC: Ne sjećam se...

GLUMICA: Imo si jaknu.

TONAC: Je. Imo je jaknu.

REDATELJ: Onda moraš i sad imat jaknu. Stanite mi bolje na ovu stranu.

Postavi ih tako da ima dio publike u kadru.

GLUMICA (toncu): Koliko je sati?

Tonac kaže točno koliko je sati.

GLUMAC: Da skinem jaknu za vrijeme trajanja scene?

GLUMICA: Jebo te jakna! Ajde požurite više!

GLUMAC: A kad smrdi još od scene valjanja u ribarskoj mreži! Ako je sad skinem, neću je više morat nosit u idučoj sceni.

REDATELJ: Nema iduće scene, ovo je zadnja scena.

GLUMAC: To je to?

REDATELJ (pobjedonosno): To je to.

GLUMICA: Fala kurcu.

GLUMAC: Čovječe! Posljednja scena u filmu! Ludilo! Ton, slika, akcija!

REDATELJ: To ja kažem.

Nasmiju se.

REDATELJ: U redu. Ovakva je situacija...

GLUMAC: Aha...

REDATELJ: Ti si obavio svoj posao. I ideš kući...

GLUMAC: A ona?

REDATELJ: Ona ništa. Nju si spasio, što je bilo bilo je... Vraćaš se svojoj djevojci.

GLUMAC: Aha...

REDATELJ: A ti... slušaj, ovo je važno, ti si mu baš htjela reći da ga voliš, da je on čovjek tvog života i to... Ti si se u njega zaljubila još nakon što te silovo. Jasno?

GLUMICA: Ali ja to nisam tako igrala. Ja ga mrzim cijelo vrijeme.

REDATELJ: Ma, nema veze. Tebe je bilo manje u prošlim scenama... Recimo da si tek sad to otkrila.

GLUMICA: O.K...

REDATELJ: Kako se čuje?

TONAC: Čuje se, čuje.

REDATELJ: Daj da čujem

Redatelj sluša kroz slušalice zvuk.

REDATELJ: Ljudi kako se čuje!

GLUMAC: Daj da čujem.

REDATELJ: Ti se brini za glumu! Idemo! U redu... Spremni?

GLUMAC: Što?

REDATELJ: Idemo, ti joj reci kako moraš ići, možeš i slagat neki razlog, samo nemoj spominjat curu, a ti bi da on ostane, samo mu to nemoj reć.

GLUMICA: Neću mu reć.

TONAC: Može? Ja sam spreman.

REDATELJ: I budite ono što jeste. Idemo! Snimam!

GLUMAC: U redu... Onda ja sad idem...

REDATELJ: Rez! Koji je sad to kurac bio?

GLUMAC: Ne znam.

GLUMICA (pogleda toncu na sat): A jebite se...

REDATELJ: Opusti se. O. K? Budi prirodan. Nemoj misliti na ništa drugo osim na svoju djevojku.

GLUMAC: O.K.

REDATELJ: Snimam!

Ide situacija. Improvizirana. Odjednom...

REDATELJ: Nešto ne štima. Ti mi previše glumiš.

GLUMICA: Ja?

REDATELJ: Da. Popila si večeras pola ove boce vina, a kad krene scena više mi nisi pijana. Nemoj glumit da nisi pijana. Budi pijana.

GLUMICA: Ne glumim.

REDATELJ: Glumiš.

GLUMICA: Ne glumim. Nisam pijana.

GLUMAC: Glumiš, glumiš...

GLUMICA: Ti šuti!

TONAC: Čuje se neka buka u pozadini.

REDATELJ: Kakva buka?

Tonac pusti glasan zvuk škripe stolica i disanja publike.

REDATELJ: To nije bitno. To je O.K. Idemo! Ti idi kući, ti pati. Snimam!

Ide situacija. Improvizirana. Odjednom...

REDATELJ: Rez! Ušo si mi u kadar.

TONAC: Sori.

REDATELJ: Ne možeš mi biti tu. Snimam ih šire.

Tonac se pomakne.

REDATELJ: Spremni? Snimam!

Ide situacija. Improvizirana. Ništa posebno. Dvoje ljudi odoše svatko svojim putem.

REDATELJ: Odlično! To je to!

GLUMAC: To je to?

TONAC: Crkla mi je baterija.

REDATELJ: Što?

TONAC: Baterija mi se ispraznila. Na pola scene. Moro bi ju promjeniti, ili se negdje uštekat u struju.

REDATELJ: A gdje ćeš je tu uštekat?

GLUMAC: Ima ovdje utičnica.

TONAC: A otkud ta utičnica?

REDATELJ: Sad si mi u kadru. Vas dvoje idite na onu stranu.

GLUMICA: Nejdemo valjda ponovno?!

REDATELJ: Moramo. Nemamo zvuk.

GLUMICA: Ja stvarno moram ić.

REDATELJ: Još samo minutu. Još jednom i to je to.

GLUMICA: Ajde, ajde...

Redatelj ih stavi tako da ima cijelu publiku u kadru.

REDATELJ: Idite skroz tamo dolje! Tako!

Stavio ih je sasvim pored publike.

REDATELJ: Snimam!

Ide improvizacija. Odjednom...

REDATELJ: Rez! Niste prirodni!

GLUMAC: Kako nismo prirodni?

REDATELJ: Tako. Niste prirodni.

GLUMICA: E sad mi je stvarno dosta. Ja idem!

TONAC: Zvuk je bio dobar.

GLUMAC: Ej, ne možeš samo tako otić!

GLUMICA: E, pa gledaj me! (redatelju) Koji drugi dan.

REDATELJ: Danas je savršeno...

GLUMICA: Ćao!

Glumica ode. Redatelj opsuje.

GLUMAC: Šta sad?

TONAC: Sutra?

REDATELJ (grozničavo zamišljen): Ne sutra, ne sutra... Nešto vas je smetalo, što vas je smetalo... Jesam vam ja dao previše uputa? Jesu vas smetali ljudi... (pokaže u publiku) Koji vam je kurac bio?

GLUMAC: Ne znam. Čuj, jesam ja onda za danas gotov?

TONAC: Da. I ja bi trebo ić...

REDATELJ (sa luđačkim sjajem u očima): Ne! Snimit ćemo to danas!

GLUMAC: Kako bez nje?

REDATELJ: Bez nje!

TONAC: O čemu se onda radi u filmu ako nema nje?

GLUMAC: Da. Koja je onda moja motivacija?

REDATELJ: Uzet ćemo drugu glumicu!

GLUMAC: Briješ!

REDATELJ: Zašto ne?  To će dati novi smisao filmu.

TONAC: Koji smisao?

REDATELJ: Vidjet ćemo u montaži.

GLUMAC: Ovaj film će biti takvo sranje...

REDATELJ: Neće. Bit će super. Kakva glumica... (traži jednu mladu damu iz pulike da postane zvjezda)

GLUMAC: Jel ti pušiš ovo?

TONAC: Ne znam. Al zvuk će biti dobar.

Redatelj je nagovorio nekog iz publike da glumi. Ne mora ni biti žensko... Tonac priča s njom ili njim.

GLUMAC: Al ona/on upoće ne liči na nju.

REDATELJ: I nesmije ličiti. To mora biti šok za gledaoca. Zbunjenog gledaoca.

Glumac priča s glumicom.

TONAC: Hoćeš da ti ja budem u kadru?

REDATELJ: Zašto bi mi ti bio u kadru?

TONAC: Šok, šok!

REDATELJ: Može! A poslje ćeš ti snimiti moj zvuk! Ovako... (kaže, vrlo jednostavno gledaocu što mu je činiti, pripremi kameru) Snimam!

Snime cijelu stvar, zahvale se, pa odu. Komentiraju kako možda neće biti loše...

Ili...

Snime scenu...

REDATELJ: Sjajno!

GLUMAC: Ti si jedno najobičnije filmostvaralačko smeće! Radio sam i sa pravim hrvatskim redateljima, ali ovo što ti radiš...

REDATELJ: Šta ti sad sereš?

TONAC: Ima on pravo. Ovo je malo glupo.

REDATELJ: Jebite se i ti i on! Van iz mog filma!

GLUMAC: Daj toncu kameru, nek on završi film. Ti si se noćas previše drogirao.

REDATELJ: Ne laži! (u publiku) Mama ja se ne drogiram!

Tonac i glumac komentiraju s gledaocem kako je film glup.

REDATELJ: Snimit ću... Sve vas! (rekao je to publici) Molim vas da se vratite na svoje sjedalo i slušajte daljnje upute. (rekao je to glumcu-gledaocu)

GLUMAC: Ti si... kreten. Ti si najobičniji kreten.

REDATELJ: Sad, vi svi što tu sjedite gledajte ovamo. Tako. Gledajte! Gledajte kao da se ovdje nešto strašno dobro događa. Vi gospodine nemojte to radit! Ovdje se događa najzanimljivija stvar u vašem životu. I vi gledate. Kao da gledate neku stvarno dobru predstavu. Tako nekako. Sad se smijte. Tonac, daj im ispričaj neki vic.

TONAC: Šta će to bit?!

GLUMAC: Ni publika mu nije dovoljno prirodna.

TONAC: Koji god vic ispričam neko će ga od njih znat.

REDATELJ: Ajde, smijte se! Radite nešto! Budite zanimljivi!

Redatelj snima publiku. Tonac i glumac odlaze. Počinje neka druga euforija...


DJED MRAZ KRETEN KOJI PLAZI JEZIK

Otac i sin (glumac na koljeninma) šeću scenom.

SIN: Tata, tata, a kud mi idemo?

OTAC: Nikuda, sine šećemo u krug.

SIN: A zašto negdje ne odemo.

OTAC: Zato što je ovo kazališna scena i zato što nam se sada ovdje mora desiti kazalište..

Pred njih iskoči Djed Mraz naoružan plastičnim pištoljem koji izgleda kao pravi.

DJED: Život ili smrt!

OTAC: Život!

SIN: Tata, tata...

DJED: Ne, čekaj... Novac ili smrt!

SIN: Vidi, tata, vidi Djedo Mraz!

OTAC /vadi novac/: Nije ti to sine Djed Mraz.

DJED: Jasam, jesam! Ho, ho ho!

OTAC: To je najobičnija bitanga koja će završiti na vješalima pa u grobu!

SIN /rascmizdri se/: Niiijeee...

OTAC: Je, je, to je Djedo jebeni Mraz! /djedu/ On ne podnosi nasilje i smrt.

SIN /razvedri se/: Jeeee! Hoću sad dobit sve ono što sam tražio?

DJED: A jesi li bio dobar mali dečko?

SIN: Jesam!

DJED: Nećeš.

Sin se rasplače glasno i neugodno uhu. I to traje i traje i...

DJED: Dobro, dobro, hoćeš, dobit ćeš!

SIN: Jeee, jupi, jeeee! Daj!

DJED: A što si htio? Toliko sam pisma dobio, sve sam zaboravio!

SIN: Želim loptu i bolji kompjuter i autiće i novac i čokoladu.

OTAC: Ne možeš dobiti sve to. Dobit ćeš čokoladu!

SIN: Neeećuuu samo čokoladu!

DJED: Kad ste ga razmazili. Možeš dobit samo jednu stvar.

OTAC: Čokoladu.

DJED: A zašto ne bi dobio ono što hoće?

OTAC: Zato što ćeš mi ti sad uzeti mjesečnu plaču.

DJED: Ma, da? /provjeri lovu/ Zakon! A zašto hodaš okolo s toliko love?

SIN: Ja neću čokoladu!

DJED: Ho, ho, nećeš dobit čokoladu! Dobit ćeš što god hočeš jer ću ja tvom tati ostaviti nešto sitno tebi za poklon, ho, ho! (vraća ocu malo love)

OTAC: Ne, s tim ću platit režije.

DJED /prisloni mu pištolj na facu/: Nećeš, kupit ćeš malom poklon.

SIN: Juupii!

DJED: A sad reci, ho, ho, ho, koju jednu jeftinu stvar bi htio dobiti od djeda mraza ove godine.

SIN: Pištolj!

DJED: Ovakav?

SIN: Ne takav, takav imam.

Stanka. Neugodna.

DJED: Pa nemaš baš ovakav....

SIN: Imam, isti takav!

Stanka. Otac shvati i popizdi,

OTAC: Ha?! To nije pravi pištolj! To je pištolj na vodu!

DJED: Nije to pištolj na vodu!

OTAC: Lažeš! Dokaži!¨

Djed Mraz nacilja, svi začepe uši, pištolj klikne i iz cjevi ispali zastavicu «Bang!».

OTAC: Vrati mi moj novac ili ću te razbit! Ubit ću boga u tebi!

DJED: Onda ću ja, onda ću ja... Reći ću malom da ne postojim!

Stanka. Svi gledaju u malog.

SIN /jako pametnio/: Ali ja znam da Djed Mraz ne postoji i da si ti samo pijanac u kostimu.

OTAC: Daj novac!

DJED: A kako ti znaš da si jači od mene?

OTAC: Ovako!

Otac udari Djeda Mraza šakom u glavu i Djed Mraz pada mrtav na pod. Sin se rasplače.

SIN: Sad neću dobiti ništa za Božić.

OTAC: Nisi ni zaslužio.



Facebook! TwitThis