Tags: 3F

Svaka od tri glumice igra po pet uloga.
Tekst je neobične strukture, u njemu se isprepliće pet različitih priča.
Jedna priča govori o dvjema sestrama koje su voljele istog čovjeka. Druga priča govori o sekretaricama koje rade u istoj firmi. Treća priča govori o dvjema prijateljicama zapada u krizu pojavom treće prijateljice...
Drama je prvi puta izvedena premijerno 2000.godine u izvedbi Epilog Teatra u Zagrebau.
Od tada pa do kraja 2010.godine ta predstava je imala 31 premijeru širom svijeta od Zagreba, Sarajeva, Buenos Airesa, Rio de Janeira, Mumbaija, pa do Krakova, Praga, Bratislave, Ljubljane Varšave, Augsburga...
Drama je prevedena na engleski, njemački, ruski, češki, slovački, poljski, portugalski, španjolski,  litavski, latvijski, slovenski, talijanski, ukrajinski i rumunjski jezik.
Drama SVE O ŽENAMA  osvojila je 2006.godine GRAND PRIX u izvedbi Teatra LUDOVY iz Krakova, na „Festivalu  suvremene dramaturgije“ u poljskom gradu Zabrze.


GODINA: 2000.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 3

POSEBNA NAPOMENA VEZANA ZA LIKOVE: Tri glumice igraju svaka po pet uloga. 

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.


LIKOVI:

SAMO PRIJATELJICE, prva A priča

LADA .......................... 40 godina

ANITA...........................37 godina

STELA.......................... 37 godina


KARIJERA, druga B priča

GRETA .........................43 godine

DUBRAVKA .............. 35 godina

OLGA .......................... 43 godine


LJUBAV, treća C priča

NENA.......................... 35 godina

MARIJA ..................... 60 godina

JASNA ....................... 37 godina


VRTIĆ, četvrta D priča

MIMA .......................  3 godine

BIBA .........................  4 godine

DADA .......................  3 godine


DOM UMIROVLJENIKA, peta E priča

KAROLINA ............. 92 godine

AGNEZA ..................88 godina

LUIZA....................... 87 godina


Prva napomena

U predstavi igraju samo tri glumice. Svaka igra po pet uloga.

PRVA GLUMICA igra Ladu, Gretu, Nenu, Mimu i Karolinu

DRUGA GLUMICA igra Anitu, Dubravku, Mariju, Bibu i Agnezu

TREĆA GLUMICA igra Stelu, Olgu, Jasnu, Dadu i Luizu


Druga napomena

Prelasci iz jedne scene u drugu, tj. iz jedne priče u drugu moraju biti brzo izvedeni, zato glumice tek s naznakama mijenjaju izgled - šal, šešir, vlasulja, sako...


Treća napomena

Zbog složene strukture, ova drama će se "teško" čitati, "teško" režirati i "teško" interpretirati. Stoga preporučujem pažljivo iščitavanje, matematički precizno režiranje i dinamično interpretiranje.


1. A - SAMO PRIJATELJICE (Anitin dnevni boravak)

(Anita, Lada)

(Anita je dugokosa mlada žena odjevena u odmjerenu haljinu. Izlazi iz kupaonice noseći posudu s krpom za skupljanje vode. U tom trenutku zazvoni na vratima. Anita odloži posudu na pod.)

ANITA: Dolazim!

(Priđe do ulaznih vrata i otvori ih. U sobu ulazi Lada.)

LADA: Bok! Oprosti što kasnim.

ANITA: Bok! Mislila sam da nećeš ni doći.

LADA: Zar misliš da bih otišla, a da se s tobom ne pozdravim? A što je to?

(Pokaže na posudu za vodu.)

ANITA: Užas! Ne pitaj! Poplavila mi kupaonica!

LADA: Kako? Kada?

ANITA: Kad sam se vratila iz škole, kupaonica je plivala. Došlo mi da se rasplačem.

LADA: Što se dogodilo?

ANITA: Na bideu je popustio ventil za vodu. Odmah sam pozvala domara, on se ipak kuži u te stvari. Bio je ovdje do prije petnaestak minuta.

LADA: Jel' bar sad sve u redu?

ANITA: I je i nije. Voda je zaustavljena, sve sam očistila, ali susjeda ispod mene... upoznala si je jednom - gospođa Marija... strop njezine kupaonice otišao je k vragu. Procurilo je i kod nje.

LADA: I što sad?

ANITA: Ne znam. Morat ću joj platiti žbukanje i to. Bila je sva izbezumljena, plakala je. I sama sam očajna, žao mi je, zbog nje mi je žao. Sutra slavi rođendan, dolaze joj obje kćeri. Sve sam joj pokvarila, tako mi je bilo neugodno.

LADA: Ma daj, pa nisi namjerno. Mala, ne moraš uvijek imati taj osjećaj krivnje.

ANITA: Znam, ali svejedno - moja poplava će joj pokvariti proslavu.

LADA: Dogodilo se - kao da ti voliš što je došlo do poplave.

ANITA: Lud dan. Dopodne sam imala problema s ravnateljem škole - naljutio se što sam opravdala izostanke nekom malom kojega su htjeli izbaciti iz škole, pa ga sad ne mogu izbaciti. Prigovarao mi je da sam mekana, da ja nisam dobar pedagog, tupio je da i profesori moraju ponekad biti odlučni i strogi. A  kad sam došla kući dočekala me ova nesretna poplava.

LADA: Sirotice moja - a sutra ti još ja odlazim na put. Kako ćeš sama bez mene duga dva mjeseca?

ANITA: Loš dan, doista loš dan.

LADA: Znam da će ti ovo vrijeme teže pasti nego meni. Ja ću biti s ljudima iz moje struke, usavršavat ću se u poslu koji volim. Napokon ću vidjeti Ameriku. Meni će sve to proći mnogo brže nego tebi. Najradije bih te strpala u kofer i prošvercala te u avionu do Washingtona.

ANITA: Trebao bi ti velik kofer.

LADA: Moraš mi nešto obećati, nešto što je važno za tebe.

ANITA: Što?

LADA: Ne bih htjela da opet budeš nesretna, i zato te molim, dok me nema, nemoj joj se opet vratiti.

ANITA: Ne boj se, to je gotovo.

LADA: Svejedno, budi oprezna. Ne dopusti da te sa dvije – tri slinave rečenice opet pridobije za sebe i da te opet stavi u inferioran položaj.

ANITA: Ne boj se. Što je bilo - bilo je. Ako mi predloži da opet živimo zajedno, odbit ću je. Ja to mogu.

LADA: Ako se uopće upustiš u razgovor s njom, izgubit ćeš. Ti si slabija od nje. Zato mi obećaj da se nećeš s njom ni upuštati u razgovor.

ANITA: Ali, što ako me ona nazove?

LADA: ... Reći ćeš joj da žuriš, da upravo izlaziš, i spustit ćeš slušalicu.

ANITA: Da žurim i da upravo izlazim?

LADA: Da.

ANITA: A što ako nazove kasno navečer?

LADA: Reći ćeš da si upravo legla spavati i da rano ustaješ. I spustit ćeš joj slušalicu.

ANITA: Misliš da ću moći?

LADA: Moraš. Sjeti se, do prije pet godina nisi mogla mrdnuti od nje - tek si sa mnom postala izgrađena ličnost. Tek kad sam ti ja pomogla da se odseliš od nje, da unajmiš ovaj stan, tek tada si počela živjeti svoj život. Je li tako?

ANITA: Tako je.

LADA: Kad se vratim iz Amerike, bit će već svibanj, brzo je i godišnji - nadoknadit ćemo to što se nećemo vidjeti duga dva mjeseca. Opet ćemo ići na neki otok. Naše peto zajedničko ljetovanje. Kad ti bude teško što nisam s tobom, pomisli na to i bit će ti mnogo lakše. Dok budemo na moru, pričat ću ti o svemu, o mojoj specijalizaciji, o radu u američkim bolnicama, o svemu što ću ondje doživjeti. Samo, molim te, ne dopusti joj više da ti ulazi u život. Ne dopusti joj radi sebe. Ne zaboravi da si počela disati punim plućima tek kad si se oslobodila njezine dominacije.

ANITA: Znam ja sve to, ali...

LADA: Ali, što?

ANITA: Ipak mi je majka.

LADA: Baš zato joj zamjeram što ti je uništila život, što te je vezala uza se. Moraš priznati da je bilo više nego glupo što si živjela s mamicom do svoje trideset druge godine života. To je bilo sebično s njezine strane. Slažeš li se sa mnom?

ANITA: Slažem se.

LADA: Mala, budi mi dobra, dok me nema.

ANITA: Hoću. S kime će biti tvoja kćerka dok si na putu?

LADA: A s kime bi trebala biti? Bit će sama. Ima punih četrnaest godina. Zna se brinuti za sebe. Odgajala sam je za život. A ne za sebe, kao tebe tvoja majka.


1. B - KARIJERA (Gretin dnevni boravak)

(Greta, Dubravka, Olga)

(Sve tri žene su sa čašama u rukama. Prilično su popile.)

OLGA: Dubravka, Greta - još po jednu čašu! Može?

GRETA: Može, ako ćeš mi ti natočiti, ne mogu stajati na nogama.

DUBRAVKA: Olga, natoči i meni.

(Olga natače piće u čaše.)

OLGA: U vaše zdravlje, pijane moje prijateljice.

DUBRAVKA: U vaše zdravlje, komadi.

GRETA: U naše zdravlje, cugerice.

(Žene ispiju svoje piće.)

DUBRAVKA: Meni je to predivno što se svake subote družimo, što svake subote muževima i djeci dademo slobodno. Meni je predivno što radimo u istom poduzeću, predivno je što smo sada zajedno.

GRETA: Predivno je. Jebi me ako nije.

OLGA: Tako je.

GRETA: Ako je tako, zašto ne zapjevamo?

OLGA: Možda nemamo sluha.

DUBRAVKA: Možda ti nemaš. Al' ja sam u osnovnoj školi pjevala u zboru.

GRETA: Oho. Onda zapjevajmo onu staru "Žena je varljiva".

DUBRAVKA: Zapjevajmo!

GRETA, DUBRAVKA, OLGA:

Žena je varljiva

Manje il jače

Bilo da plače

Ili se smije...

DUBRAVKA: Predivno.

GRETA: A jesi li ti ikada bila varljiva svome Dragecu, Olga?

OLGA: Ha, ha! Poklopi uši da ti kažem. Nisam! A i da jesam, tebi bih zadnjoj priznala, jer ne znaš čuvati tajne. Dakle: nisam.

GRETA: A ti Dubravka? Jesi li ti vjerna svome mužu?

DUBRAVKA: Jesam. Svaki mjesec po nekoliko dana.

(Žene prasnu u smijeh.)

GRETA: E, ta ti je dobra. Vjerna si svaki mjesec po nekoliko dana. Dubravka, pa ti si genij.

OLGA: Cure, kako je divno što svake subote uživamo bez naših muževa, bez naše dosadne djece. A gdje je tvoj jebač sada?

DUBRAVKA: Hoćeš reći pravilno "hebač".

GRETA: Hebač je odveo sina u kino. Na Ratove zvijezda prve generacije.

OLGA: To je i zaslužio. Film je grozan. A tvoj mužek - gdje je on?

DUBRAVKA: Ostao je doma s malim. Sigurno gledaju televiziju.

OLGA: Ti muškarci - najbolji su kad gledaju televiziju.

GRETA: Ja sam mislila da su najbolji kad rade ono.

OLGA: Koje ono?

GRETA: Pa, ono.

OLGA: Aha, ono. Misliš na jahanje?

GRETA: Aha.

OLGA: To mi se više ne sviđa raditi s mojim.

GRETA: Zašto?

OLGA: Znaš kako to moj radi?

GRETA: Reci mi.

DUBRAVKA: Kaži, kaži!

OLGA: Baš vas zanima?

GRETA, DUBRAVKA: Hajde, hajde! Reci nam!

OLGA: Moj to radi kao da vozi bicikl, sa zapaljenom cigaretom u rubu usana - dok pepeo pada po meni, on vergla li ga vergla.

GRETA: Pa to je super!

OLGA: Što je tu super?

GRETA: To - pepeo, dim, verglanje! Strast!

OLGA: Ali on prebrzo vergla.

GRETA: E, jebi ga! Onda mu ni "cigareta" ne pomaže.

OLGA: Ništa njemu ne može pomoći kad misli samo na sebe. A tvoj? Kako to radi tvoj muž? On je ipak osamnaest godina stariji od tebe.

DUBRAVKA: On je pravi tehničar.

GRETA: Znači još jedan s malim.

(Žene prasnu u smijeh.)

DUBRAVKA: Znaš kako je sa starijim muškarcima - uvijek su zahvalni kad dobiju.

GRETA: Pokreti usporeni, nigdje ne žure.

OLGA: Jao cure, znate što mi je jučer ona krava zakuhala?

GRETA, DUBRAVKA: Sofija?!

OLGA: Da, Sofija.

DUBRAVKA: Što?

OLGA: Dan prije zamolila sam ravnatelja da me pusti već u dva sata, mala mi je imala u vrtiću priredbu - on je rekao: O.K. I onda, nešto prije dva, stigli su oni Francuzi na potpisivanje ugovora. Ravnatelj mi kaže: "Donesi ugovore od generalnog, pa možeš ići". Odem ja do njegova ureda, a njegova desna ručica - naša draga glupa Sofija - zaboravila pripremiti ugovore. I onda smo navrat-nanos  nas dvije tipkale ugovore, sve ispočetka. Užas! Francuzi su čekali oko četrdeset minuta. Moj ravnatelj je bjesnio, ja sam histerizirala, a Sofija mrtva-hladna, još mi kaže: "Što se živciraš, bit će tih vrtićkih priredbi još deset prije nego ti klinka krene u osnovnu." Uglavnom, zakasnila sam maloj na priredbu. Kad sam napokon stigla u vrtić, njezina točka je bila završena. I to kako. Mimi se rasplakala usred točke kad je vidjela da me nema. Strašno. Ni jučer, ni danas nije htjela sa mnom progovoriti nijednu riječ.

GRETA: I sve zbog one glupe krave.

DUBRAVKA: Doista je to nepravda - to da tako nesposobna i traljava koza radi kao sekretarica generalnog, dok smo nas tri ovako pametne i normalne tajnice običnim ravnateljima. Po čemu je ta guska bolja od nas tri?

GRETA: Možda je bolja po tome što je znala u pravom trenutku popušiti pravom čovjeku.

DUBRAVKA: Nije valjda popušila generalnom?

OLGA: Ne bih se iznenadila. Ima sitne zube, mala usta i umiljatu facu - svi preduvjeti za pušačicu su ispunjeni.

DUBRAVKA: A mogu li vidjeti tvoje zubiće?

OLGA: Ma dat ću ti ja i zube i čašu.

(Žene prasnu u smijeh.)


1. C - LJUBAV (Marijin dnevni boravak)

(Marija, Neda)

(Šezdesetogodišnja gospođa Marija briše prašinu po stanu. Začuje se zvono na vratima.)

(Ulazi Nena s manjim putnim kovčegom u ruci.)

MARIJA: Neno!

NENA: Mama!

(Zagrle se i poljube.)

NENA: Sretan ti rođendan, mama.

MARIJA: Hvala, kćeri, hvala.

NENA: U torbi imam dar za tebe, ali na dnu je. Dobit ćeš ga kad se raspakiram.

MARIJA: Polako - ima vremena. Najvažnije je da si mi došla. Bojala sam se da ćeš odustati. Baš sam sretna što si tu.

NENA: Tko bi rekao - moja mama navršila šezdeset godina! A izgledaš kao da ti je šesnaest.

MARIJA: Ma, hajde. Imam oči.

NENA: Ozbiljno. Sačuvala si nešto mladalačko u sebi. Kako si?

MARIJA: Bila bih dobro da mi ona naša susjeda, odozgo, jučer nije priredila pravu predstavu.

NENA: Što je bilo?

MARIJA: U kupaonici mi otišao strop. Otpala sva žbuka. Toj maloj glupači Aniti iscurila voda u kupaonici. Kaže da joj je popustio neki ventil na bideu.

NENA: Jel' je?

MARIJA: Što ja znam. Možda laže, a možda je stvarno... To ti je to kad današnje žene žive same - bez muškarca. Dok je bila na predavanju u školi, voda je iscurila. A da joj je muškarac bio doma - to se ne bi dogodilo. Zato kažem i ponavljam - ženi treba muškarac u kući. I ti bi na to morala misliti, a ne živjeti tako sama, u trideset petoj...

NENA: Ma daj mama, nemoj me opet s tim! A što se ti ne udaš?

MARIJA: Kome treba žena od šezdeset godina?

NENA: Kad je tata umro, imala si pedeset dvije.

MARIJA: Tad mi nije bilo ni do čega. Dvije-tri godine trebalo mi je da se naviknem da ga nema. A onda, odjednom - shvatila sam da sam prestara za novi početak.

NENA: I meni je ljepše živjeti solo.

MARIJA: Griješiš. Treba se udati, treba roditi djecu. Što bih ja da nema mojih unuka?

(Uzme fotografiju.)

MARIJA: Pogledaj kako su lijepi.

NENA: Mama, ne želim gledati njihovu fotografiju.

MARIJA: Ali, to su sinovi tvoje rođene sestre.

NENA: Baš zato ne želim vidjeti njihovu fotografiju.

MARIJA: Robert sad ima šest, a Tonči četiri. Doista su slatki.

NENA: Ne zanimaju me.

MARIJA: Nisu djeca kriva što vas dvije ne razgovarate.

NENA: Mama, molim te, ne počinji opet - inače ću otići bez pozdrava! Rekla sam ti još prije sedam godina da više nikad ne želim s tobom razgovarati o Jasni, nikad! Morala sam odseliti iz ovoga stana, jer nisi bila u stanju šutjeti o njoj. Morala sam odseliti u Osijek. Radi toga ti nisam došla na zadnjih šest rođendana. Samo zato jer sam znala da će ovdje biti moja sestra - i to vjerojatno zajedno s njim. Znaš da to ne bih mogla podnijeti, znaš da ni nju, ni njega, više nikad u životu ne želim vidjeti.

MARIJA: Moram ti nešto priznati.

NENA: Reci.

MARIJA: Lagala sam ti kad sam rekla da Jasna neće doći na moj rođendan.

NENA: To je stvarno niski udarac!

(Nena priđe kovčegu, podigne ga rukom i pođe prema izlazu.)

MARIJA: Doći će sama, bez njega.

NENA: Svejedno.

MARIJA: Čekaj, samo da ti nešto kažem!

(Nena zastane s rukom na vratima.)

MARIJA: Danas je moj šezdeseti rođendan. Pa ja ti mogu sutra umrijeti. Imam dvije kćerke. Obje vas jednako volim. Jel' ja tražim previše ako želim da bar na današnji dan budete obje pokraj mene. Tražim li previše?

(Nena se okrene prema Mariji.)

MARIJA: Samo jedan dan i jednu noć. Sutra i tako odlazite.

NENA: Mama, ti znaš koliko me sve to boli.

MARIJA: Zar još uvijek?

NENA:  Još uvijek. Kao da je bilo jučer. Ti znaš koliko sam ga voljela. Nas dvoje smo bili kao stvoreni jedno za drugo. A onda, nakon obične male svađe, nakon samo tjedan dana, muškarac moga života prohodao je s mojom rođenom, dvije godine starijom sestrom.

MARIJA: Treba zaboraviti.

NENA: Kako zaboraviti? Ja od toga dana nisam više ja. To me skršilo, uništilo. Kako da je ne mrzim, kako da njega ne prezirem. Ti mi sad pod nos guraš fotografiju njihove djece - to su trebala biti moja djeca. Shvaćaš li da je moj život uništen radi nje?

(Nena se rasplače. Marija je zagrli.)

MARIJA: Smiri se, smiri. Život ide dalje. Vrijeme će izliječiti sve rane. Hajde, obećaj mi da mi danas nećeš pobjeći. Da ćeš ostati uz mene. Obećaj mi.

(Nena kimne glavom u znak potvrde.)

MARIJA: Napravila sam francusku salatu. Stavila sam i jabuku.

NENA: Hvala ti mama. Hoće li doći baka?

MARIJA: Neće. Zvala sam je, molila, ali,  u Domu umirovljenika imaju priredbu, a ona nastupa.

NENA: U devedeset  drugoj godini života?!

MARIJA: Uvijek je bila luda. Žao mi što nisam na nju. Žao mi što ti nisi na nju. Lakše bismo išle kroz život. Ona se nikad nije dala impresionirati od drugih, od nevolja i problema. Kad joj je umro prvi muž - udala se za drugog. Kad je umro drugi - udala se za trećeg. Kad je umro treći - rekla mi je: "Moram se preseliti u Dom, jer samo ondje mogu upoznati muškarca svojih godina".  A tada je već imala osamdeset  pet.

(Zazvoni telefon.)

MARIJA: Oprosti.

(Marija priđe do telefona i podigne slušalicu.)

MARIJA: Marija na telefonu... da... je... ovdje je, došla je prije deset minuta... može. Neno, za tebe je.

NENA: Za mene?!

MARIJA: Je, izvoli.

(Pruži slušalicu iznenađenoj kćerki, koja je preuzme.)

NENA: Halo... e, bok Davore, kako si saznao mamin broj... ma ne, ne ljutim se... reci... ne mogu... ma volim planinariti, ali... sviđa mi se društvo, nije to... a zašto ti moram reći ... a, zbog rezervacija... mislim da neću moći... evo, mama me treba, oprosti, ne mogu sad razgovarati... bok, bok!

(Spusti slušalicu.)

MARIJA: Što ja to tebe trebam?

NENA: Spasonosna laž.

MARIJA: Tko je on?

NENA: Prijatelj s posla... Družimo se u zadnje vrijeme, ali ništa drugo. Drag je, pošten, pametan...

MARIJA: Na telefonu je zvučao tako ljubezan.

NENA: I previše. Ne volim naglašeno ljubezne muškarce. Idu mi na živce. Uvijek mislim da su slabići, pa da se zato prave fino odgojeni mamini sinovi. Mada mi je on uistinu dobar prijatelj. Ugodno mi je u njegovu društvu.

MARIJA: Što je htio?

NENA: Organizira nekakvo planinarenje u Sloveniji. S našim zajedničkim prijateljima. Mora potvrditi rezervacije soba za planinarski dom... Ja još nisam spremna za korak dalje... Osjećam da sve to organizira zbog mene. Nije mu ni do prijatelja, ni do planinarenja... Bojim se da, ako odem onamo s njim, na to planinarenje, bojim se da ćemo spavati zajedno.

MARIJA: A, Bože moj, ako se već dogodi - što je u tome loše?

NENA: E, mama, mama. Ne želim si komplicirati život. Ne želim obaveze.

MARIJA: Ako tako budeš postavljala stvari, ostat ćeš sama.

NENA: Ne znam, mama, ni sama nisam sigurna što u ovome trenutku želim, a što ne želim. Meni je dobro i ovako.


1. D - VRTIĆ (Igraonica u vrtiću)

(Mima, Biba, Dada)

(Svaka od djevojčica ima jednu barbi lutku u rukama. Sjede i igraju se.)

MIMA: Moja balbi ima vejiki jauto, i onda sjedne u jauto i vozi se, vozi...

BIBA: A moja barbi ima vako velikački avijon i onda sjedne u avijon i leti, leti, leti...

DADA: A moja balbi nikad ne piski... svaka balbi piski, a moja balbi ni ne piski, ni ne kaki - ovo je najbolja balbi na svijetu.

MIMA: Pa ni moja balbi ne piski.

DADA: Piski, piski - svaka piski osim moje. Moja balbi je specijalna balbi.

MIMA: A moja balbi i kad spava - ne spava. Ona i kad sklopi oči - ne spava, ona sluša, ona čuje što tata i mama rade. I sve čuje kad tata legne na mamu, a mama stenje, jer je sve buba, pa onda i tatu buba, pa i on stenje, i ondak se oni dave sve dok se ne premore.

DADA: A ja ću kad budem vejika... ja ću se udati za Kena. I ondak će Ken biti moj muž.

BIBA: Ma neće on tebe htjeti, on ti neće tebe, on voli samo velike cure.

DADA: A ja ću biti vejika kad porastem.

MIMA: A moj će muž imati plavu kosu.

DADA: A moj će biti ćelav ko moj tata.

BIBA: A moj će imati brkove.

DADA: A ja sam vidjela kako se naša teta ljubi s ravnateljem vrtića u WC-u.

BIBA: A ja sam ih vidjela kak se ljube tamo gdje su krpe i metle.

BIBA: A moja barbi zna pjevati i plesati - samo neće kad drugi glede - a ona pjeva samo kad je sa mnom doma, ona...

DADA: A moja je suknjica ljepša od tvoje.

BIBA: Nije. Moja je ljepša od tvoje.

DADA: Moja je ljepša od tvoje, i mijenja boje kad se ugasi svjetlo.

BIBA: Glupačo, suknjica ne može mijenjati boje.

DADA: Može, odmah postane crna, kad se ugasi svjetlo, kad je u sobi mrak. Ja sve znam.

BIBA: Ma ne znaš sve. Samo moj tata zna sve. On je jako pametan i svi se njega boje.

MIMA: A moja mama će doći meni u vltić na koncert.

BIBA: Ma neće.

MIMA: Hoće, hoće.

DADA: Tvoja mama uvijek radi kad su priredbe u vltiću, i ja vidim da je nikad ne vidim u našem vltiću.

MIMA: E, baš će mi doći. Iz inata će mi doći, i obećala je da će doći, i zato ja znam da će doći na koncert.

DADA: E, baš neće!

MIMA: E, baš hoće!

DADA: E, baš neće!

MIMA: E, baš hoće!

BIBA: E, baš ste vi glupe, jer se stalno nešto svađate i svašta govorite.

DADA: I ti si glupa!

MIMA: Baš si glupa!


2. A - SAMO PRIJATELJICE (Anitin dnevni boravak)

(Anita, Lada,  potom Stela.)

(Anita sada ima kratku kosu, postavlja tanjure i čaše na stol. Zvoni na vratima!)

ANITA: Otvoreno je!

(U sobu ulazi Lada noseći dvije velike papirnate vreće za odjeću.)

ANITA: Lado!

LADA: Mala!

(Potrče jedna drugoj u zagrljaj i izljube se u obraze.)

ANITA: Rekla si da ćeš doći tek sutra.

LADA: Uspjela sam zamijeniti avionsku kartu za dan ranije. Nisam ti htjela javljati - da te iznenadim.

ANITA: Kako si?

LADA: Divno, predivno, umorno, neispavano. Sve je bilo više nego genijalno. Pričat ću ti, o svemu ću ti pričati. Tako su me dobro prihvatili. Jesi li primila moju razglednicu?

ANITA: Jesam,  prošli tjedan.

LADA: E, ondje smo bili na izletu. Na razglednici se sve dobro vidi. Upoznala sam urednika jednog od najznačajnijih medicinskih časopisa. Zamisli pročitao je moj rad o krvnim žilama.  Objavit će ga. Znaš što to znači? Možda napravim karijeru i preko "velike bare". Kako sam sretna da te opet vidim, da smo opet zajedno. Donjela sam ti dva dara. Moraš ih odmah vidjeti, moraš mi reći  sviđaju li ti se.

(Lada iz prve vrećice vadi ženstvenu haljinu,  pokazuje je prema Aniti.)

LADA: Što kažeš, ha?

ANITA: Lijepa je.

LADA: Ma što lijepa - prelijepa! A sad da ti pokažem i drugi dar.

(Lada iz druge vrećice uzima kutiju za cipele, a iz kutije otmjene ženske cipele s visokim petama.)

LADA: A što kažeš na ovo, ha? Hajde, probaj ih. Da vidim jel' ti odgovaraju.

(Anita nazuva desnu cipelu.)

ANITA: Lijepe su, samo mislim...

LADA: Reci!

ANITA: Malo mi je tijesna, za prste.

LADA: Ne boj se, razgazit će se. Tvoj je broj.

(Lada naglo zastane i zagleda se u Anitu.)

LADA: Hej, što je to s tobom?

ANITA: Kako misliš: što je sa mnom?

LADA: Tvoja kosa! Što si učinila s kosom?

ANITA: Odrezala sam je, ošišala.

LADA: Zašto, k vragu, zašto?! Onako si bila ljepša, ženstvenija... Tko te to nagovorio?

ANITA: Nitko me nije nagovorio. Sama sam to učinila.

LADA: Sama? Ne nasmijavaj me. Ti nikad ništa nisi uradila sama u svome životu. Mala, doista si me iznenadila.

ANITA: Poželjela sam promjenu i tako...

LADA: I onda si odrezala onu lijepu kosu. Nisam te smjela ostaviti samu tako dugo. Znala sam da ćeš učiniti neku glupost.

ANITA: Duga kosa mi je već malo dojadila, zato sam...

LADA: Hej, pa ti nekoga čekaš!  Dva tanjura, dvije čaše! Ja sam upala nenajavljeno. Da nisi upoznala nekog frajera?

ANITA: Ma ne,  čekam prijateljicu s posla. Došla je u našu školu raditi tjedan dana nakon tvoga odlaska u Ameriku. Predaje matematiku. Sjajna je, vesela. Svidjet će ti se. Sprijateljile smo se, pa sam je pozvala na večeru.

LADA: Ti si je pozvala na večeru?

ANITA: Da.

LADA: Otkad ti pozivaš kolegice s posla na večeru?

ANITA: Ja sam samo...

LADA: Ma šalim se. Drago mi je da se družiš i bez mene. Mogu ja otići, da ne smetam.

ANITA: Ne, nipošto. Ostani s nama. Ima klope za troje. Bit će joj sigurno drago upoznati te. Toliko sam joj pričala o tebi.

LADA: Umorna sam. Prije tri sata sam sletjela na aerodrom, nemam snage za nova upoznavanja, za nove face...

(Zazvoni na vratima.)

ANITA: Prekasno, dolazi. Otvoreno je! Slobodno!

(U sobu ulazi Stela.)

STELA: Dobro veče.

(Stela u jednoj ruci nosi buket cvijeća, a u drugoj butelju vina.)

ANITA: Bok!

STELA: Evo, izvoli.

ANITA: Nisi trebala. Dobrodošla.

(Stela i Anita se poljube u obraze.)

ANITA: Da vas upoznam - ovo je Stela, a ovo je Lada o kojoj sam ti toliko pričala.

(Žene si pruže ruke.)

STELA: Drago mi je.

LADA: I meni.

STELA: Zar se vi niste trebali sutra vratiti?

LADA: Nažalost, vratila sam se danas.

ANITA: Zamijenila je karte za danas. Sjedni!

STELA: Hvala!

ANITA: Cvijeće je predivno. Idem potražiti vazu.

(Anita ode u kuhinju.)

STELA: Čula sam toliko lijepih stvari o vama. Čini mi se kao da vas poznajem.

LADA: Doista? Ja o vama još ništa nisam dospjela čuti, jer sam došla tek prije pet minuta.

STELA: Neka, ima vremena... I, kako je bilo u Americi?

LADA: Predivno.

STELA: Da, tamo se pružaju velike mogućnosti ljudima koji žele napraviti karijeru.

(Anita se vraća u sobu s vazom i cvijećem.)

STELA: Ja tamo ne bih željela živjeti.

LADA: To govorite vjerojatno zato što nikad niste bili u Americi.

(Stela se nasmije.)

STELA: Nažalost, bila sam. Desetak puta po mjesec ili dva. U New Yorku imam tetku.

LADA: Što, zemlja vam nije u redu?

STELA: Zemlja je u redu, ljudi su u redu - ali ta hrana, to što oni jedu - to nije hrana. Samo radi toga ne bih mogla živjeti ondje.

LADA: Ne mislite li da ima i važnijih stvari u životu od hrane?

STELA: Ne mislim.

(Stela prasne u smijeh, na što se nasmije i Anita.)

ANITA: Nije li to glupo da se moje najbolje prijateljice oslovljavaju sa "vi"?

LADA: Da, glupo je.

STELA: To je zato što smo se tek upoznale. Polako. Uz čašicu pića i to će ići lakše.

ANITA: Oprosti, zaboravila sam. Jeste li za nešto oštro, ili za pivo, ili za vino?

LADA: Ja sam za vino.

STELA: I ja - uvijek.

(Anita im natoči vino.)

ANITA: Netko bi trebao održati govor. Večeras sam tako sretna što su obje moje prijateljice sa mnom. Dakle, tko će držati zdravicu?

LADA: Upravo si je održala.

(Anita im pruži čaše.)

ANITA: Onda, u vaše zdravlje, drage moje prijateljice! Živjele!

LADA, STELA: Živjele!

STELA: Tako ti lijepo stoji ta kratka kosa.

(Lada se zagrcne vinom i zakašlje.)


2. C - LJUBAV (Marijin dnevni boravak)

(Zvono na vratima.)

NENA: Slobodno!

(Ulazi Jasna s putnom torbom u ruci.)

JASNA: Bok!

NENA: Bok!

JASNA: Drago mi je da te vidim.

(Šutnja.)

JASNA: Gdje je mama?

NENA: U mesnici. Doći će za pet minuta.

(Jasna odloži torbu.)

JASNA: Kako si?

NENA: Tako. Dobro.

JASNA: Baš mi je drago da te opet vidim. Nakon toliko vremena.

NENA: To si već rekla. Žao mi je što ja ne dijelim tvoje oduševljenje zbog ponovnog susreta. Kad sam čula da dolaziš, poželjela sam otići. Mama me zamolila da ostanem. Zbog nje sam ostala. Samo zbog nje. Kad me je pozvala, nije mi rekla da ćeš i ti biti ovdje.

JASNA: Meni je drago što te vidim.

NENA: Kažem ti, radi mame sam ostala.

(Šutnja.)

JASNA: Što ima novo kod tebe?

NENA: Ništa. Ili gotovo ništa.

JASNA: Mama mi je prije dva mjeseca javila da si napredovala u poslu.

NENA: Malo. Plaća je ostala gotovo ista.

(Šutnja.)

JASNA: Mogu li te zagrliti?

NENA: Ne.

JASNA: Mi smo ipak sestre. Sestre koje se nisu vidjele sedam godina.

NENA: Mi nismo obične normalne sestre. I ne želim s tobom razgovarati, osim u maminoj nazočnosti. Shvaćaš?

JASNA: Zašto si takva?

NENA: Dok mama bude u našoj blizini mogu pristati na to da razmjenjujemo fraze kao: "da, molim, izvoli, lijepo vrijeme, lijep dan, bit će kiše, dodaj mi žlicu..." i ništa više od toga. Ne želim ništa više od toga.

(Šutnja.)

JASNA: Jedino što želim je da se mama dobro osjeća za svoj rođendan. Voljela bih da ona taj rođendan proslavi bez napetosti.

NENA: I ja bih to voljela. Zar sumnjaš u mene i moju želju da mama ima divan rođendan? Zar misliš da ću joj ja pokvariti slavlje svojim ponašanjem?

JASNA: Nisam to rekla.

NENA: Bit ćemo sretne, vesele, drage i nasmijane. Bit ćemo kćerke kakve bi svaka šezdesetgodišnja majka mogla poželjeti na svome rođendanu. Odglumit ćemo obiteljsku idilu.


2. B - KARIJERA

(Greta, Dubravka, Olga)

(Čuju se zvuci pogrebnog marša. Iz dubine scene dolazeći prema prosceniju, u troredu koračajući s vijencem ispred sebe, razgovaraju Greta, Dubravka i Olga. Žene su u crnini.)

OLGA: Bila je divna žena, uistinu divna.

GRETA: Jadna Sofija. Kad sam saznala da je doživjela prometnu, sjetila sam se svih nezaboravnih trenutaka koje smo proživjeli zajedno u firmi.

DUBRAVKA: Uvijek je znala reći toplu riječ. Žao mi je njezina muža. Žao mi je generalnog što ostaje bez tako vrijedne tajnice.

OLGA: Svi su je voljeli. Bila je tako nesebična.

GRETA: Imala je uistinu veliko srce.

DUBRAVKA: Nikad je ne smijemo zaboraviti. Nikad.

OLGA: Sad je bila u najboljim godinama, sad je trebala početi uživati u životu. Jesenas je kupila stan... mukotrpno se probijala kroz život...

GRETA: Nedostajat će mi njezin osjećaj za humor. Uvijek je bila spremna pomoći savjetom...

DUBRAVKA: Tako mi je teško pojmiti da je više nema. Nikad je više neću susresti ni u hodniku, ni u kantini. Nikad je više neću vidjeti s osmjehom na licu.

OLGA: Imaš lijepe cipele. Gdje si ih kupila?

DUBRAVKA: U Brežicama. Talijanske su.

OLGA: Jesu ugodne za nositi?

DUBRAVKA: Jesu. Mada ja volim da su šire, meni je stopalo široko kod prstiju.

GRETA: Jeste vidjele kako joj se sestra obukla. Sramota. Ovo je ipak pogreb.

DUBRAVKA: U minici na pogrebu rođene sestre, neukus - to je taj nivo.

OLGA: Danas sam trebala imati prezentaciju kozmetike doma - sve sam morala otkazati zbog pogreba.

DUBRAVKA. Jel ti zaradiš što od toga?

OLGA: A, čuj - par stotina maraka zaradim. Ne mogu živjeti od plaće. Muž mi je na minimalcu - kredit za stan još nismo otplatili. Što je najgore, pokojna Sofija mi je ostala dužna za kreme za lice.

GRETA: Koliko?

OLGA: Tristo kuna.

GRETA: I što sad?

OLGA: Kad joj se muž smiri - tražit ću lovu. Dug je dug.

GRETA: Imaš pravo.

DUBRAVKA: Sirota Sofija.

OLGA: Tako mi nedostaje.

DUBRAVKA: I meni.


3. C - LJUBAV (Marijin dnevni boravak)

(Marija, Nena, Jasna)

(Nena i Jasna sjede jedna nasuprot drugoj i ne gledajući se u oči, šute. Dugo, veoma dugo. Iz kuhinje dolazi Marija s tortom u ruci.)

MARIJA: A sada, kćerke moje - torta!

JASNA: Predivno izgleda. Mama, jesi li je sama radila?

NENA: A tko bi drugi?

MARIJA: Sama, sama.

NENA: Tako sam sita.

MARIJA: Onda možemo pričekati s rezanjem torte. Slažeš li se, Jasna?

JASNA: Slažem se. I ja sam sita. Francuska salata ti je bila odlična.

NENA: Zar samo francuska?

JASNA: Sve je bilo odlično. Mama zaista predivno kuha.

MARIJA: Za vas dvije ništa mi nije teško. Za vašu sreću ništa.

JASNA: Nakon male stanke, možemo preći na tortu.

(Kratka teška šutnja.)

MARIJA: Kako život leti. Kako su mi sve ove godine procurile kroz prste. Ne okreneš se i već si pri kraju puta.

NENA: Daj, mama, nemoj tako patetično. Kakav kraj - što bi baka da te čuje.

MARIJA: Sjećam se kad smo prvi put išle na more. Bile ste djevojčice od četiri i šest godina.

NENA: Imale smo sedam i devet kad smo prvi put išle na more.

MARIJA: Meni se čini da ste imale manje, četiri i šest.

NENA: Sigurna sam - sedam i devet.

MARIJA: Dobro, sedam i devet. Sjećam se kao da se dogodilo jučer... tata nas je odvezao na plažu koja je bila tri kilometra od kuće u kojoj smo stanovali, plivali smo i sunčali se cijelo poslijepodne, a onda, kad smo se odlučili vratiti, kad je tata došao do auta, sjetio se da je ostavio ključ u hlačama, a hlače u autu.

JASNA: Bio je bijesan, skoro se rasplakao.

MARIJA: Mi smo bile u badićima, on u kupaćim gaćama. Oblijetao je oko zaključanog auta kao mačak oko ježa. Ljudi su se okupili, vi ste počele plakati - noć se spuštala. Ja sam bila ljuta na njega, on na mene. Optuživao me da sam ja kriva što je zaboravio ključ u hlačama i zatvorio vrata. Nakon dva sata  krenuli smo pješice u kostimima do kuće. Kad nas je gazda ugledao, mislio je da smo opljačkani, pokradeni. Sutradan je jedan mladić iz sela otišao s tatom do auta i žicom otvorio auto. Poslije smo se tome smijali,  a za ljude u selu postali smo oni smješni turisti koji ne mogu ući u svoj vlastiti auto.

JASNA: A meni je bilo još luđe ono kad smo ljetovali na Hvaru. To je bilo godinu ili dvije nakon tog događaja s autom. Tata nas je gumenjakom odvezao na pusti otočić. Ponijeli smo klopu, paradajz, sokove, paštete i sardine u konzervi. Uživali smo jedno dva sata u plivanju, a onda si ti mama ispod jedne velike masline servirala ručak koji nismo mogli pojesti.

MARIJA: Da, otvarač! Sjećam se!

JASNA: Tata je zaboravio ponijeti otvarač za konzerve. Nismo mogli ni do paštete ni do sardine.

MARIJA: Uvijek je bio nespretan.

JASNA: Tek nakon pola sata, kad se činilo da ćemo ostati gladni, tata je našao jedan oštri kamen i njime otvorio konzerve.

MARIJA: Mene je poprskalo riblje ulje.

JASNA: To mi je bila najslađa pašteta u životu i najslađa riba iz konzerve. Na trenutak sam se osjećala kao dijete iz pećine.

MARIJA: Tako smo se znali nasmijati dok je tata bio živ... s njim se uvijek nešto događalo, uvijek bi nešto zapetljao, pa otpetljavao. Nikad nam nije bilo dosadno s njim. Volio nas je, baš nas je volio - mada, nikada naglas to nije izrekao... a što ćeš... Tako te godine lete. Moram vam pokazati nacrt za obiteljsku grobnicu, mislim da će vam se svidjeti.

NENA: Daj mama, molim te, nemoj da na rođendan pričamo o grobnicama. Može o pašteti, može o ključu za konzervu, o ključu za auto - ali te molim, nemoj o grobnici.

MARIJA: Dobro, neću. Poslije ćemo o tome.

(Šutnja.)

JASNA: Strop u kupaonici treba što prije popraviti - doista djeluje grozno, bez žbuke.

MARIJA: Moram prvo pronaći majstora. Anita je obećala platiti - možda ona pronađe majstora. Moramo se još dogovoriti.

(Šutnja.)

MARIJA: Podsjeti me sutra - prije puta - kupila sam tvojim dečkima dvije košulje sa nacrtanim vjevericama i dva autića.

JASNA: Nisi trebala, mama.

MARIJA: Mislim da će im se svidjeti. Moraju znati da imaju baku.

JASNA: Robert te veoma voli. Svima u vrtiću priča da njegova baka radi najbolje kolače na svijetu.

MARIJA: I ja njih volim, samo nek su mi živi i zdravi.

JASNA: Svako jutro mi dođu u krevet, uvuku mi se pod pokrivač kao mali zečevi. Vole se maziti satima, nikad im nije dosta, i uvijek bi...

(Zvoni telefon. Marija se diže od stola, prilazi telefonu, podiže slušalicu.)

MARIJA: Halo... da... hvala za dobre želje, hvala... tu je, tu je... - Neno, za tebe je - Davor... Doviđenja.

(Nena preuzima slušalicu od majke.)

NENA: Halo... bok, reci... čuj, upravo smo za svečanom večerom, ne mogu sad razgovarati... vjerojatno neću moći ići na planinarenje... ne trebaš se ništa ispričavati, pri kraju smo, još tortu pojedemo i to je to... dobro, bok, čujemo se poslije, bok!

MARIJA: Opet si ga odbila?

NENA: Ma nisam ga odbila, samo nisam znala što mu reći -  pristati ili ne pristati.

MARIJA: Čestitao mi rođendan.

NENA: Skužila sam po tvojim riječima. Rekla sam mu da idem kod tebe na proslavu - tako je saznao.

MARIJA: Lijepo od njega, zna što je red.

JASNA: To ti je mladić?

NENA: Prijatelj, sestro, samo prijatelj.

JASNA: Oprosti, shvatila sam po maminim riječima da hodate.

NENA: Kao obično - krivo si shvatila. A i da mi je mladić - ne vidim zašto bih o njemu trebala s tobom razgovarati.

JASNA: Ne moraš se odmah ljutiti.

NENA: Osim ako se želiš s njime upoznati. A onda - tko zna - možda ti se i svidi, možda se poželiš s njime zbližiti, možda ste isti horoskopski znak, možda prošećete do istog kreveta. Slučajno, nenamjerno.

MARIJA: Neno prestani!

NENA: Možda vam se i dijete omakne. Nema većeg zadovoljstva nego napraviti dijete s mladićem svoje sestre.

JASNA: Mislim da ne moram podnositi tvoje vrijeđanje.

NENA: Ja te nikad ne mogu povrijediti onoliko koliko si ti mene, onoliko koliko zaslužuješ, onoliko koliko te uistinu želim povrijediti.

JASNA: Mama, oprosti, nisam trebala ni dolaziti. Žao mi je radi tebe, ali ja ću se sada spakirati i otići kući u Rijeku. Oprosti, ali ne mogu dopustiti da me nastavi vrijeđati.

(Jasna se diže i polazi prema spavaćoj sobi.)

NENA: Oho, sad je njoj žao, ona je tako fina i osjetljiva.

(Jasna ode u spavaću sobu i zalupi vratima.)

NENA: Nekad nije bila tako profinjena.

MARIJA: Pretjerala si. Obećala si mi. Mogla si se suzdržati bar danas. Doista si egoistična.

NENA: Nisam više izdržala slušati o njezinim "zečićima" pod pokrivačem. Iz svakog pokreta, iz svake riječi izbija njezina sebeljubljivost i superiornost. Ona ima sve, ja ništa. Oprosti mama, ali više se nisam mogla pretvarati da sam dio jedne fine obitelji. Nas dvije uistinu nije trebalo stavljati za isti stol. To je previše za moje živce. Oprosti, ali gadi mi se njezina sreća, njezina djeca i njezin muž.

MARIJA: On više nije njezin muž.

NENA: Molim?!

MARIJA: Prije šest mjeseci spetljao se s nekom studenticom, napravio joj dijete. Mala će roditi. Prije mjesec dana ostavio je Jasnu i klince i s tom novom odselio za Split.

NENA: K vragu, što mi to prije nisi rekla?!

MARIJA: Saznala sam tek prije dva sata - dok si ti išla u pekaru po kruh. Odjednom se rasplakala, pa priznala. Htjela mi je prešutjeti dok prođe rođendan, ali nije izdržala. Primijetila sam da nešto nije u redu s njom - mislila sam da je to zbog tebe. Zapitala sam je što je muči, a ona je briznula u plač. Totalno je slomljena, izgubljena. On joj se uopće ne javlja. Ne brine se za djecu.  Ona mora dalje sama s djecom, a ne zna kako. A uz sve to, ti cijele večeri ni na trenutak nisi prestajala sa svojom ironijom, sa svojim cinizmom.Doista si pretjerala.

NENA: Nisam znala da...

MARIJA: E, sad znaš!


1. E - DOM UMIROVLJENIKA (Vrt)

(Luiza, potom Karolina, potom Agneza)

(Luiza sa štapom u ruci hoda teškim staračkim koracima po vrtu, koji se nalazi odmah uz Dom umirovljenika.)

LUIZA: Proljeće, proljeće... eee... svuda u zraku proljeće... a mene reuma muči... pijetli kukuriču i skaču na kokice... ždrijebci ržu... mački oblijeću oko mačaka... svuda proljeće, a meni evo punih osamdeset  sedam godinica, a još mi se svašta mota po glavi, samo da mi nije reume... kuga je odnijela bestraga.

(U dnu parka pojavljuje se Karolina oslanjajući se na svoj štap i lagano ide prema Luizi.)

KAROLINA: Aaaa, tu si gaduro stara, tu si mi se skrila... tražim te po cijelom domu umirovljenika, a ti ovdje u parku... bježiš, a - bježiš?

LUIZA: Što ti je Karolina, što te uhvatilo?

KAROLINA: Što je tebe uhvatilo kad se motaš oko tuđeg oko, oko... evo pobježe mi, što sam ono htjela reći.

LUIZA: Nešto si ljuta na mene.

KAROLINA: E, da - sjetila sam se - što se motaš oko Luke.

LUIZA: Ko se mota oko Luke?

KAROLINA: Ti, ti, gaduro! Vidjela sam te kako ga gledaš dok igra šah sa štićenicima.

LUIZA: A što ga ne bi gledala, zar je zabranjeno gledati ljude kako igraju šah?

KAROLINA: E, njega je,  jer sam ja bacila oko na njega otkako je došao u naš Dom.

LUIZA: Ti bacila oko na njega?

KAROLINA: Da, ja.

LUIZA: Ti si od njega starija dvanaest godina. Njemu je tek osamdeset, a tebi već devedeset  dvije.

KAROLINA: A tebi osamdeset  sedam.

LUIZA: Bar sam mlađa od tebe.

KAROLINA: Zato gore izgledaš. Pokopat ću i tebe.

LUIZA: E, nećeš.

KAROLINA: E, hoću!

LUIZA: E, nećeš!

KAROLINA: E, hoću!

LUIZA: E, nećeš, stara kurvetino!

KAROLINA: Ma kome si rekla da je stara?

(Karolina zamahne štapom na Luizu, ali ova svojim štapom blokira njezin udarac kao mačem. Starice se "mačuju" i svađaju istodobno.)

LUIZA: Evo, ti!

KAROLINA: Evo, tebi!

LUIZA: Prokleta bila!

KAROLINA: Umri, babo!

LUIZA: Ubit ću te!

(Pojavljuje se sa štapom Agneza.)

AGNEZA: Hej, dosta, dosta vas dvije... jebali vas muškarci... stalno se zbog njih svađate!

(Starice prestanu s "mačevanjem".)

KAROLINA: Ona je prva počela.

LUIZA: Ona me je izazvala.

AGNEZA: Dosta više vaših dokazivanja, ko babe ste.

LUIZA: Pa kad jesmo.

(Sve tri starice se nasmiju.)

AGNEZA: Šalje me ravnatelj Doma osobno da s vama porazgovaram.

LUIZA: Ravnatelj osobno?

KAROLINA: Nismo mi ništa krive, nismo ništa ni razbile ni ukrale.

AGNEZA: Ma ne bojte se, nije to, nego... nego... e jebem mu sad sam zaboravila po što sam došla...

KAROLINA: Rekla si: "Ravnatelj me šalje".

LUIZA: "Ravnatelj osobno."

AGNEZA: E, da - ravnatelj mi je zapovjedio da nas tri moramo... da moramo nastupiti na proslavi povodom Dana državnosti.

KAROLINA: Gdje?

AGNEZA: Kako gdje - ovdje u domu, u dvorani za priredbe.

LUIZA: A, što moramo?

AGNEZA: Pjevati, recitirati. Što ja znam.

LUIZA: A što ako odbijemo?

AGNEZA: Onda za kaznu nema više kolača poslije ručka za nas tri.

KAROLINA: E, za kolače bi i plesala, a ne samo pjevala.

LUIZA: I ja, i ja.

KAROLINA: Samo, kćerka mi ima rođendan na Dan državnosti, a opet - ako odem na rođendan, ti ćeš mi preoteti dragog.

LUIZA: I hoću!

KAROLINA: E, nećeš, nećeš!

AGNEZA: Dosta, kokoši! Trebamo vježbati, moramo formirati trio.


3. A - SAMO PRIJATELJICE (Anitin dnevni boravak)

(Anita, Lada)

(Lada sjedi na trosjedu. Anita dolazi iz kuhinje noseći poslužavnik s kavom i šalicama. Anita je odjevena u traperice.)

ANITA: Hoćeš šećera?

LADA: Znaš da pijem bez šećera.

ANITA: Izvoli!

LADA: Hvala.

(Lada uzima šalicu s kavom i otpije malo.)

LADA: Ne javljaš se u zadnje vrijeme.

ANITA: Imala sam mnogo obveza u školi, spremam učenike za državno natjecanje iz zemljopisa.

LADA: Nekad smo se znale čuti svaki dan, ili bar svaki drugi.

ANITA: Baš mi je žao. Bila sam konfuzna u zadnje vrijeme, u stotinu obveza. Mogla si i ti mene nazvati.

LADA: Ja tebe?! Nekad si ti nazivala prva. U pravilu. Uvijek si imala neki problem, potrebu za razgovorom.

ANITA: Tako je svejedno tko prvi nazove.

LADA: To se slažem s tobom.

(Šutnja.)

ANITA: Nisam te ni pitala kako ti se sviđa Stela?

LADA: A, čuj...

ANITA: Predivna je, jel'da? Tako je prirodna, duhovita... Zna nasmijati čovjeka.

LADA: Čuj, teško je reći što je humor, a što nije humor. Ono čemu se Petar smije, Pavlu je glupo i obratno.

ANITA: U njezinom društvu je uvijek veselo. Kad uđe u zbornicu, kao da je ušla radost s njom. Osvojila je sve profesore u mojoj školi.

LADA: To baš i nije teško.

ANITA: Drago mi je da ti se sviđa.

LADA: Nisam rekla da mi se sviđa.

ANITA: Znači - ne sviđa ti se!?

LADA: Ni to nisam rekla. Jednostavno - još je rano za imati mišljenje o ženi s kojom sam se samo jednom u životu susrela.

ANITA: Točno. Treba vremena. Kad je bolje upoznaš, zavoljet ćeš je kao ja.

LADA: A ti si je, znači, zavoljela?

(Trenutak šutnje.)

ANITA: To se tako kaže. Draga je,veoma je draga.

(Zvoni telefon.)

ANITA: Oprosti.

(Anita prilazi telefonu, podiže slušalicu.)

ANITA: Anita na telefonu... a, mama, ti si. Kako si... čuj, imam goste, pa ne mogu sada, a i tako se vidimo u subotu... dobro, mama, čuvaj se... bok!

(Anita spusti slušalicu.)

LADA: Pa ti razgovaraš s majkom?!

ANITA: A, čuj. Pomirile smo se. Ali, čujemo se tek jednom-dvaput tjedno.

LADA: Tko je koga prvi nazvao, prije pomirbe - ti nju ili ona tebe?

ANITA: Ne sjećam se, a i kao da je to važno.

LADA: Važno je - onaj tko prvi nazove nakon svađe, priznaje krivnju. Dakle - tko je koga prvi nazvao?

ANITA: Mislim da je to nebitno.

LADA: Znači ti si nju prva nazvala?

ANITA: Jesam. Ipak, majka mi je. Mlađa sam.

LADA: Nema veze što si mlađa. Već si zaboravila kakva je bila nekad prema tebi. Nemoj da te opet moram izvlačiti iz njezinih kandži, iz depresije.

ANITA: Ne boj se. Ja više nisam ona od prije pet godina.

LADA: Nadam se.

(Šutnja.)

ANITA: O čemu si htjela sa mnom razgovarati?

LADA: O čemu?

ANITA: Sinoć si rekla da te podsjetim kad dođeš.

LADA: A, da... Bila sam u turističkoj agenciji. Ljeto se približava. Uzela sam prospekte. Moramo se odlučiti na koji ćemo otok ići.

ANITA: A ti si mislila ići na otok?

LADA: Svakako. Najljepše more je na otocima. Četiri godine zaredom smo ljetovale na otocima i sve četiri godine nam je bilo predivno. Slažeš se?

ANITA: Slažem se. Ali...

LADA: Ali što?

ANITA: Stela je mislila da odemo na krstarenje brodom po Jadranu. Našla je jednu povoljnu ponudu. Zaista nije skupo.

LADA: I ti bi išla s njom na taj glupi brod?

ANITA: Možemo sve tri zajedno.

LADA: Nema ljepšeg ljetovanja od ljetovanja na otoku. U tome si se uvijek sa mnom slagala.

ANITA: Znam, ali - dobro bi nam došla promjena.

LADA: Kome nama?

ANITA: Tebi i meni. Ne moramo svako ljeto ljetovati na otoku. Ali, ako inzistiraš - mogu još jednom porazgovarati sa Stelom.

LADA: To je bio tvoj prijedlog ili njezin?

ANITA: Koje?

LADA: To za krstarenje brodom?

ANITA: Njezin. Zašto?


3. B - KARIJERA (Neutralan prostor)

(Greta, Dubravka, Olga)

(Greta, Dubravka i Olga stoje na prosceniju, svaka od njih osvjetljena je jednim snopom svjetla. Svaka od njih drži u ruci bežični telefon. Svaka od njih je u "svome prostoru".)

OLGA: Halo, Olga na telefonu... kako gdje sam - tu sam, u svome stanu... ma nisam te zaboravila, kako bih te mogla zaboraviti, mačak, ti si nezaboravan... glupo pitanje... da je doma, ne bih sad s tobom razgovarala... zašto bi ti bio ljubomoran na moga muža, pa znaš koga više volim... ma nisam te zaboravila, ti si za mene uistinu nezaboravan, ha, ha,... čuj, moraš mi pomoći, saznala sam da se Olga i Dubravka grebu za mjesto tajnice generalnog... znala sam da ćeš mi pomoći, na pravog muškarca se uvijek možeš osloniti... gdje da se nađemo... koji hotel... a, naš hotel, tamo nam je uvijek bilo lijepo... ma za tebe uvijek imam vremena... u redu mačak...

DUBRAVKA: Čuj, Gorane, ti si ipak član uprave, ako želiš, znam da mi možeš pomoći... naravno da ću prvo sve tebi otkriti, a kome drugome... ne bih htjela da uskoči Greta ili Olga, ili netko sa strane... mislim da nitko taj posao ne bi obavljao bolje od mene... a čuj, trideset posto veća plaća, nije za zanemariti...

GRETA: Halo, Mate, Greta ovdje... Bok, bok... čuj, htjela sam te nešto zamoliti, čuo si da je mom generalnom poginula tajnica... da, da, strašna nesreća... čuj, ti si mu kao saborski zastupnik ipak pomogao da prođe onaj zakon o uvozu... tebi sigurno ne bi mogao odbiti da nešto zatražiš od njega... naravno da znam da si faca, zato te i zovem...  vidiš: mjesto njegove pokojne tajnice je upražnjeno - ako se ti zauzmeš za mene, on će mi dati to mjesto. A to će i za tebe biti odlično, jer ćeš prvi saznati svaku novost koja se dogodi, ipak je to tvoje bivše poduzeće, znam da u njemu imaš dosta dionica... a problem je u tome što sam saznala da se za to mjesto grebu i druge dvije tajnice resornih ravnatelja - Dubravka i Olga...


2. D - VRTIĆ (dvorana u vrtiću)

(Mima, Biba, Dada)

(Stojeći na prosceniju Mima, Biba i Dada drže u ruci svaka po jednu lutku.)

GLAS PREKO RAZGLASA: Drage mame, drage tete, drage bake – dobro došli na posljednji koncert našeg vrtića u ovoj školskoj godini. Pokazat ćemo vam što smo naučili, a vi plješćite i bodrite nas, jer mi smo još mali, a volimo vaš aplauz i vaše pohvale... Prvu pjesmu će vam otpjevati duo Biba i Dada. Pjesma se zove Čokolada.

(Biba i Dada se uhvate za ruke, naklone se i počnu pjevati.)

BIBA, DADA:

Ako me pitaš

Što volim ja

Odgovor je uvijek:

Čokolada


Ako me pitaš

Što vole djeca sva

Odgovor će biti:

Čokolada.


Ako mi želiš

Dati dobar dar

A ne znaš što -

Savjet ću ti dati:

Čokolada je to.

GLAS PREKO RAZGLASA: A sada će vam naša mala Mima otpjevati pjesmu koja je posvećena svim mamama na svijetu, a naslov joj je Moja mama.

(Mima se nakloni i počne pjevati.)

MIMA:

Moja je mama najljepša na svijetu

Moja je mama prva na planetu

Moja mama voli mene

A ja volim nju

I imamo istu boju očiju


Ja ti moram reći

Ne plaši me tama

Kad si sa mnom skupa

Draga moja mama

(Naglo zastane, prestane pjevati i počne plakati.)

MIMA: Zasto moja mama nije dosla na koncelt... buuu... gdje je moja mama... buuu... ona je zlocesta, obećala je da će doci, a sad je nema... buuu... bezoblaznica jedna zlocesta


4. B - KARIJERA (Dubravkin dnevni boravak)

(Dubravka i Olga)

DUBRAVKA: Što ćeš popiti?

OLGA: Kavu.

DUBRAVKA: Jučer su me u kantini poprskali s kavom po čarapama. Crna kava po bijelim čarapama. A sat iza toga trebala sam voditi zapisnik na kolegiju.

OLGA: I, što si uradila?

DUBRAVKA: Oprala ih u umivaoniku i osušila na radijatoru. Sat vremena sam bila bosa u uredu. Ali nitko nije primijetio.

OLGA: Da pričekamo Gretu, pa tek onda...

DUBRAVKA: Neće doći.

OLGA: Pozvala si je?

DUBRAVKA: Naravno da sam je pozvala. Ali, princeza nema vremena. U ponedjeljak generalni putuje za Francusku, u Pariz - ima posla "preko glave".

OLGA: Pa što onda ako generalni ide u Pariz? Ne putuje ona.

DUBRAVKA: E, bogme putuje.

OLGA: Stvarno?

DUBRAVKA: Najstvarnije.

OLGA: Da mu ne popuši u Parizu?

DUBRAVKA: Mislim da su to već obavili u Zagrebu.

OLGA: Znaš nešto ili tek slutiš?

DUBRAVKA: To je više nego logično. Ima manje iskustva i od tebe i od mene. A, eto - baš je nju imenovao svojom tajnicom. Preko noći je postala tajnica generalnog, doslovno "preko noći".

OLGA: Da. Čudno. Moram biti iskrena - bilo bi mi logično da su imenovali tebe ili mene. Obje smo iskusne. Znamo dobro svoj posao.

DUBRAVKA: I obje smo pouzdane, za razliku od Grete.

OLGA: A, jebi ga, takav je život - kurve uvijek prođu bolje od poštenih žena.

DUBRAVKA: Žao mi pokojne Sofije - zavrijedila je bolju nasljednicu.

OLGA: Ma, njoj je i tako svejedno. Žalim ja nas dvije - mi ćemo s njom morati surađivati, a znaš i sama koliko je aljkava u poslu.

DUBRAVKA: I lijena i neodlučna.

OLGA: Odvratan karakter.

(Šutnja.)

OLGA: Moram sljedeću subotu u Mađarsku, moram preuzeti robu. Dobili su novu preparativnu kozmetiku iz Pariza, čitala sam prospekte, nešto fantastično. Moraš mi doći na sljedeću prezentaciju.


4. A - SAMO PRIJATELJICE (Kafić)

(Lada, Stela)

(Lada sjedi na barskoj stolici, dolazi Stela.)

STELA: Oprosti što kasnim. Gužva je u gradu.

LADA: U redu je. Da ti naručim piće?

STELA: Ne, hvala. Prije pola sata sam popila sok.

LADA: Jesi za kavu?

STELA: Ništa, hvala.

(Šutnja.)

STELA: Lijep kafić.

LADA: Je. Ovdje uvijek navratim poslije posla.

STELA: Podsjeća me na engleske pubove.

LADA: Da. Zato mi se i sviđa.

(Šutnja.)

STELA: Ne ljutiš se što kasnim?

LADA: Ne. Očekivala sam da ćeš zakasniti.

STELA: Očekivala? Zašto? Ja nisam planirala svoje zakašnjenje. Do njega je došlo uistinu slučajno.

LADA: Možda, ali - valjda imam nepogrešiv predosjećaj za to... intuiciju. Gotovo uvijek naslutim kad će mi netko zakasniti na dogovor. A kad naslutim - to se i dogodi.

STELA: Zanimljivo. Ja nemam tih sposobnosti. Inače, ne volim kasniti na dogovore.

LADA: Ni ja.

STELA: Izvoli! Ovdje sam. Reci zašto si htjela da se nađemo nasamo, da to ne govorim Aniti?

LADA: Bila si iznenađena kad sam te nazvala?

STELA: Pa, malo. Ne znam čemu ta konspirativnost.

LADA: Željela sam da popričamo o Aniti.

STELA: Bez nje?

LADA: Isključivo bez nje. Za njezino dobro.

STELA: Ne razumijem te.

LADA: Polako. Ti vjerojatno znaš da se Anita i ja poznajemo već punih pet godina.

STELA: Znam.

LADA: Ti je poznaješ kratko. Veoma kratko. Ti ne znaš kakva je ona bila nekad prije, prije negoli je mene upoznala. Ona je u proteklih pet godina postala druga osoba. Shvaćaš?

STELA: Da, i?

LADA: Zahvaljujući meni postala je to što jest. Nekad prije, ta njezina grozna majka vezala ju je uz sebe. Bolesno posesivno. Anita nije nikamo izlazila, nije se ni s kim družila - i to sve zbog mame. Shvaćaš li da sam ja bila njezina prva prijateljica i da smo se susrele u trenutku kad je ona ušla u trideset drugu godinu života. Prvo pravo prijateljstvo u trideset drugoj godini!  Za ne povjerovati. Bila je uplašena, nesigurna. Živjela je s majkom koja joj je programirala svaki dan, svaki sat. Zahvaljujući meni  okrenula je novu stranicu. Bukvalno - prekinula je svaki kontakt s majkom - ostavila joj jedno pismo, koje smo nas dvije sročile, iznajmila svoj stan. I počela živjeti ispočetka. Da si je upoznala dok je živjela s majkom, vjerojatno se ne bi ni počela družiti s njom.

STELA: Zašto?

LADA: Zato jer je bila zatvorena u svoj svijet, iza čvrsto spuštenih rešetki. A ja sam za te rešetke, za taj neprobojni oklop pronašla ključ. Ja sam bila uz nju iz dana u dan. Zaštićivala sam cijelim svojim bićem taj slabašni plamičak njezine samostalnosti, njezina novog života. Nije mi bilo lako, vjeruj mi. Ali, osjećala sam da je ona kvalitetno i pozitivno biće. Osjećala sam da ima smisla posvetiti joj svoje slobodno vrijeme. Željela sam da ta predivna mlada žena ponovno pronađe sebe. I malo - pomalo, postale smo to što smo postale - najbolje prijateljice. Ona mi uistinu mnogo znači. Ne znam shvaćaš li to.

STELA: Shvaćam. Anita o tebi uvijek govori lijepo. Koliko vidim i tebi je stalo do nje. Ne znam gdje je problem?

LADA: Problem je u tome što me strah da sav moj napor i muka ne postanu uzaludni.

STELA: Pojasni.

LADA: Ona opet razgovara sa svojom majkom.

STELA: Znam. I, što je tu loše?

LADA: Loše je to što... zar ne shvaćaš - njezina majka je grozna vještica koja je opet može potčiniti.

STELA: Sumnjam.

LADA: Ne poznaješ je. Zato tako govoriš. Govoriš kao da je poznaješ bolje od mene. Govoriš kao da je možeš poznavati bolje od mene. Ne zaboravi da smo nas dvije prijateljice punih pet godina.

STELA: To može biti i razlog neobjektivnosti.

LADA: Pojasni.

STELA: Kad si s nekim pet dugih godina, nisi više u stanju objektivno promotriti život te osobe. Kužiš?

LADA: Baš i ne.

STELA: Možda ja, kao novo, nezainteresirano biće, u Anitinoj blizini mogu bolje prosuditi u što se pretvorio njezin život.

LADA: "Nezainteresirano biće"?

STELA: Recimo da se to tako kaže.

LADA: Ne bih baš rekla da si nezainteresirana za nju i njezin život.

STELA: Što hoćeš reći?

LADA: Znaš ti dobro što želim reći.

STELA: Ne, uistinu ne znam.

LADA: Praviš se naivna?

STELA: O čemu ti to?

LADA: Stalo ti je do nje?

STELA: U kom smislu?

LADA: Osjećam da ti je stalo do nje.

STELA: Prijateljice smo. To je prirodno. Stalo mi je do nje, baš kao što je i tebi stalo do nje. Šarmantna je i zanimljiva.

LADA: Šarmantna i zanimljiva?

STELA: Da - šarmanta i zanimljiva.

LADA: Nikad ne bih mogla reći za nekoga, do koga mi je uistinu stalo, da je šarmantan i zanimljiv.

STELA: Zašto?

LADA: To su tako površni... pridjevi.

STELA: Ali, ona je uistinu i šarmantna i zanimljiva. Osim ako ti smatraš da je nešarmantna i nezanimljiva. Možda misliš da je dosadna.

LADA: Nasmijavaš me.

STELA: Nije mi bila namjera.

LADA: Govoriš o njoj kao da...

STELA: Reci.

LADA: Nije važno.

(Šutnja.)

STELA: Danas je baš lijep dan. Pravi ljetni.

LADA: Da, toplo je.

STELA: Ujutro, kad krećem na posao, ne znam kako da se obučem. Oko podneva je tako nepodnošljivo vruće, a jutra su još uvijek...

LADA: Da, jesu.

(Šutnja.)

STELA: Želiš da odem?

LADA: Ne. Tek smo započele razgovor.

STELA: Nemam mnogo vremena. Moram se još vratiti na posao.

LADA: Onda je bolje da se drugi put nađemo i u miru bez žurbe o svemu popričamo.

STELA: Krivo si me shvatila - ne žurim toliko, a da ne bih mogla saslušati što mi imaš za reći. Samo sam rekla da nemam mnogo vremena, nisam rekla da uopće nemam vremena. Jednostavno - nemam ga mnogo. Ili točnije: nemam ga previše za nevažne stvari.

LADA: Razgovor o Aniti za mene ne može biti nevažan. Nikad. Ona je ipak...

STELA: Na trenutke je idealiziraš, na trenutke je podcjenjuješ. Nisi u stanju o njoj prosuđivati hladne glave, bez emocija.

LADA: A ti?! Možeš li ti o njoj govoriti bez emocija?

STELA: Što misliš, mogu li?

LADA: Ne znam odgovor, zato te i pitam.

STELA: Znaš što mi se kod tebe ne sviđa?

LADA: Reci.

STELA: Tako si pretenciozna. Osjećam kao da si neprekidno u nekakvom grču, napetosti.

LADA: Ja se ne znam poigravati s ljudima do kojih mi je stalo. Ni u privatnom životu, ni u poslu, nikad nisam bila neodgovorna, površna. Kod tebe me živcira to što osjećam da odviše neozbiljno shvaćaš život. Kao da se i ne trudiš razlučiti bitno od nebitnoga. Čak ni to s Anitinom majkom, čak ni to nisi sagledala na pravi način. Zbog svoje površnosti i neozbiljnosti poigravaš se s Anitinim životom. Dopuštaš njezinoj odvratnoj majci da opet zagospodari njezinom sudbinom.

STELA: Njezina majka je obična bolesna žena, koja želi povremeno vidjeti kćerku koju je rodila.

LADA: Ona hini bolest, baš kao što ju je hinila prije pet godina. Za Anitu je loše što uopće kontaktira s majkom.

STELA: Za Anitu je bilo loše što je na onakav način prekinula s majkom, za nju je bilo grozno što sve to vrijeme nije s majkom razgovarala. Što je pobjegla od nje, što ju je izvrijeđala pismom punim niskih udaraca. Pekla ju je savjest zbog toga.

LADA: Glupost! Tko ti je to rekao?

STELA: Anita.

LADA: Anita?!

STELA: Da, Anita. Već se tri godine želi pomiriti s majkom, ali joj ti to nisi dala.

LADA: Naravno, kad znam koliko bi to za nju bilo loše. Osim ako ti ne misliš da bi bilo prirodno da žena od trideset sedam godina opet živi sa svojom majkom, po njezinim receptima.

STELA: To bi bilo glupo. Priznajem. Baš kao što je bilo glupo petogodišnje ignoriranje rođene majke.

LADA: Ali to je bio jedini način da sačuva svoju slobodu, sebe.

STELA: Nije istina. U mojoj nazočnosti su se pomirile, rasplakale. Zadnjih tjedana druže se, povremeno se čuju telefonom. A opet - svaka od njih živi svoj život. I obje su sretne. Naime, postoji i ljubav bez posesivnosti. Vjeruj mi, postoji.

(Šutnja.)

LADA: Ti ćeš joj opet uništiti život. Kao što joj ga je svojedobno uništila njezina majka.

STELA: Teške riječi.

LADA: Samo istinite. Oblikuješ je po svojim željama. Kad sam je vidjela u onim glupim trapericama, nju kojoj traperice očajno stoje, kad sam je vidjela s kratkom kosom, znala sam da je potpala pod tvoj utjecaj. Kad mi je rekla da želi s tobom na krstarenje brodom - postalo mi je jasno da mi izmiče iz ruku. Sve se to događa radi tebe. Činiš sve da me izbaciš iz njezina života.

STELA: Uistinu ne znam o čemu govoriš.

LADA: Nećeš mi je oduzeti.

STELA: Oduzeti?! Pa, nije ona stvar da se može oduzeti, draga moja.

LADA: Ne govori mi "draga moja", jer radi svega onoga što svjesno ili nesvjesno činiš Aniti, nikad ja neću biti "draga tvoja", niti ćeš ti biti "draga moja". Neću ti dopustiti da mi je otmeš.

STELA: Ženo božja, što ti je?! Anita i ja smo samo prijateljice, govoriš kao da se svađaš sa mnom oko nekog frajera. Ja imam frajera s kojim izlazim. Anita mi je uistinu samo prijateljica.

LADA: Samo prijateljica?

STELA: Da, samo prijateljica.

LADA: Goni se k vragu!

(Diže se od stola.)

STELA: Što ti je?!

LADA: Neka je proklet dan kada si ušla u naš život. Ti i tvoja odvratna ironija. Imaš frajera, a s njom se poigravaš za zabavu. Iz zabave mi oduzimaš jedino biće do kojeg mi je u životu stalo. Zašto s tim svojim dečkom ne odeš na krstarenje?

STELA: Pa, ići ću. I s njim. I on će ići s nama.

LADA: I on?!

STELA: Da, i on. Nije ti o tome govorila?

LADA: ...Nije.

(Teška šutnja.)

STELA: Posesivna si i ljubomorna. Prema Aniti se odnosiš kao njezina majka, nekad prije. Nepodnošljivo si odvratno posesivna. Za tebe je najbolje da se od toga što prije izliječiš, inače ćeš cijeli život biti razočarana i nesretna.

LADA: Goni se k vragu, bezobraznice!

STELA: Zašto si tako odvratna i jadna?

LADA: Zato što neki ljudi od života dobiju sve, neki malo, a neki ništa. Zbogom!

STELA: Zbogom!

(Lada zastane.)

LADA: Znam da si sada dobila bitku - ali nećeš i rat! Kad prođe početno oduševljenje s novom duhovitom facom, Anita će shvatiti tko si ti, i vratit će se meni. Ona bez mene ne može.

(Lada iziđe i zalupi vratima. Stela izvuče mobitel iz torbe i utipka broj.)

STELA: Halo, mala... Stela ovdje... upravo sam završila razgovor s tvojom bivšom tutoricom. Neće te više gnjaviti, od sada ćeš biti slobodna - smiješ ići čak i na krstarenje brodom, a možemo otići i na neki otok ako želiš - ti biraš... Zašto mučno? Nije mi bilo ni teško ni mučno - bilo mi je ugodno, vidimo se, bok!


2. E - DOM UMIROVLJENIKA (Dvorana za priredbe)

(Agneza, Karolina, Luiza)

GLAS PREKO RAZGLASA: Poštovani štićenici, poštovani gosti Doma umirovljenika "Budućnost", dobro došli na našu malu skromnu priredbu povodom Dana državnosti. Čast nam je što je danas s nama i predsjednik naše mjesne zajednice uvaženi gospodin Prznica. I njemu i svima vama želimo dobar provod. Odmah na početku, imamo za sve vas jedno malo ugodno iznenađenje - najstariji ženski trio u Hrvatskoj otpjevat će vam pjesmu Volim te. Samo danas i samo za vas nastupit će Agneza, Luiza i Karolina, članice novoosnovanog trija Reuma.

(Počinje glazba, sa štapovima tapkajući iz dubine scene dolaze Agneza, Luiza i Karolina. Zastanu na prosceniju i zapjevaju kreštavim staračkim glasovima.)

AGNEZA, LUIZA, KAROLINA:

Ljubav je predivna stvar

Ljubav je najljepši dan

Ljubav su oči tvoje nemirne

Ljubav su ruke moje nevjerne


I kad prođu mnoga proljeća

I kad ne bude više drveća

U sjećanju ćeš mome živjeti

U srcu mom ćeš kucati


Dragi nikad ne zaboravi

Da pogreška se teško ispravi

Znaj da za tobom mi duša pati

Zato mi se hitno dušo vrati


4. C - LJUBAV (Marijina spavaća soba)

(Jasna, Nena - poslije Marija)

(Jasna pakira stvari u putnu torbu. U sobu ulazi Nena, Jasna se pravi da je ne primjećuje.)

NENA: Mama mi je rekla...

(Jasna zastane s pakiranjem i sjedne na rub kreveta.)

NENA: Nisam znala do sada.

(Šutnja.)

JASNA: Slobodno možeš pokazati radost. Znam da ti je drago što nam se raspao brak.

NENA: Nije mi drago.

JASNA: Čemu gluma.

NENA: Voljela sam ga. Bio je odlučan, bio je omiljen u svakom društvu. Gdje god se pojavio bio je onaj oko koga se svi vrte. Zavidjela sam ti što si s njim, što uživaš u toj sreći, što zajedno s njime podižeš djecu. Ali sad...

JASNA: Zavidjela si mi na braku s njim?!

NENA: Da, priznajem, zavidjela sam ti na sreći.

JASNA: Sreći?! Bio je grozan muž. Nikad se nije brinuo za djecu - gotovo sve sam morala sama. Prema meni je uvijek bio grub i neotesan. Sve je moralo biti po njegovu. Nikad se ni o čemu nismo dogovarali kao ljudi, kao partneri.

NENA: Pretjeruješ. Ja ga pamtim drukčijeg.

JASNA: Jedno je hodati s nekim, a drugo je živjeti s nekim iz dana u dan. Tek u zajedničkom životu ljudi otkrivaju pravo lice. Ne znam uopće zašto me nakon svega još uvijek mrziš.

NENA: Mrzila sam te zato što si uletjela u našu vezu, samo tjedan dana nakon jedne obične male svađe za koju sam ja očekivala da će završiti pomirenjem.

JASNA: Oprosti, ali nisam ja njega tada zavodila i svaki dan nazivala telefonom, nego on mene. Uz to, ne pričaj danas da se radilo o maloj svađi, jer si tada govorila da ste prekinuli zauvijek. Kada me pozvao u kino, ja sam te zapitala imaš li što protiv toga da izađem s tvojim bivšim dečkom, a ti si rekla da ti više nije stalo do njega i da ti je svejedno hoću li s njime gledati film ili otići u krevet. To su bile tvoje riječi.

NENA: Nisam mogla ni pomisliti da ćete još iste večeri i u kino i u krevet, k vragu! Šokirala me tvoja brzina.

JASNA: Poslije kina me odveo na piće. Znaš da ni danas ne podnosim alkohol. Doslovno me opio i onako pijanu odvukao u svoj stan. Kad sam se otrijeznila, sve je bilo gotovo...

NENA: To ti je opravdanje za prvi put - a što je opravdanje za ono poslije? Imaš li opravdanje za ono poslije?

JASNA: Poslije  sam željela dokazati sebi da one prve večeri nisam bila laka žena, koja sestri skida frajera. Cijeli život me je pekla savjest zbog toga što sam legla s tvojim bivšim dečkom, bez obzira na tvoj blagoslov. Poslije sam se zaljubila u njega, u njegov šarm, u tu odvratnu preopotenciju i odlučnost s kojom je i tebe zaveo. A tek danas znam da one večeri nisam ja prevarila tebe s njim, nego je on svjesno sa mnom prevario tebe. On te je svjesno pokušao povrijediti, osvetiti ti se što si ga tjedan dana prije pred prijateljima izvrijeđala.

NENA: I on je mene.

JASNA: Ja sam te večeri bila tek sredstvo preko koga se on osvetio tebi,  jer se tvoja taština sudarila s njegovom taštinom. Rekao mi je poslije da je očekivao tih dana da ćeš ga nazvati i predložiti mu pomirenje. A ti si poput njega tvrdoglavo čekala da se on prvi ispriča . Sa mnom je krenuo samo iz želje za osvetom.

NENA: Ali, poslije si s njim ostvarila pravi brak, dobili ste dvoje djece. Ostvarila si s njim pravu obitelj, dodirnula si s njime sreću, bez obzira na završetak.

JASNA: Sreću?! Pa naš brak je bio deveti krug pakla. Stalno si lebdjela tu negdje između nas. Kao moja nečista savjest. Kao njegova nedovršena ljubavna priča. Znala sam da je zbog tebe prohodao sa mnom, znala sam da je samo tebe volio. On nikad nije postao moj. Pa i ovo - s tom studenticom - to je, nažalost, došlo tako logično.

(Šutnja.)

NENA: A ja sam vjerovala da... vidiš, moj život kao da je stao. Nakon njega, ja ni sa kim nisam uspjela... jednostavno nisam imala snage za vjerovati, ako ne vjeruješ, veza nema smisla. Jednostavno: izgubila sam volju. Postala sam tipičan samac. Svi mi idu na živce. Navikla sam se da mi nitko ne treba. Povukla sam se u svoj svijet... a znaš i sama kako sam nekada voljela muving, društvo. Ovo nije moja priroda - sve se izmijenilo mimo moje volje.

JASNA: Pred mojim očima je znao zavoditi maloljetne djevojčice, u mojoj nazočnosti dijelio bi neumjesne komplimente mojim prijateljicama s posla. Sramila sam se izlaziti s njim - znala sam da će uvijek reći krivu riječ na krivome mjestu i u krivom trenutku. Znaš li što znači imati dijete s čovjekom koga ne cijeniš, znaš li?

NENA: Mama mi ništa o svemu tome nije govorila.

JASNA: Nije ni mogla. Nije ni znala. I od mame sam krila istinu, od svih sam krila istinu. Samo je od sebe nisam uspjela sakriti. Kamo sreće da sam imala hrabrosti sama prekinuti. Mnogo prije. A ne dočekati ovo - da me izbaci iz svog života kao stare, ofucane papuče.

NENA: Ipak, tu su djeca. Bez obzira na sve, ti imaš dva sina,  tvoj život nije bio uzaludan.

JASNA: I majčinstvo mi je uspio zagorčiti. Kad sam rodila Roberta, otišao je to proslaviti u javnu kuću. Cijeli grad je o tome brujao. Nikad nije došao niti na jednu dječju priredbu u vrtić, nikad nije zastao u svom obezglavljenom trčanju, koncentrirano i s nježnošću pomazio svoje sinove, nikad se s njima nije poigrao. Nikad im s puta nije donio igračku, ni bilo kakav dar. Nikad meni nije donio ništa. Ja sam za njega bila tek običan predmet kojeg bi zaticao na istome mjestu na kome ga je odložio prije putovanja. Tako mi je teško o tome pričati. Gadi mi se moj život, gadim se sama sebi zbog toga što sam pristala na sve to - na ponižavajući život.

NENA: A ja sam ti zavidjela sve ove godine.

JASNA: Na čemu? Na preziru kojim sam bila okružena? Mama se ljutila na mene još dugo nakon što sam joj rekla da sam s njim u drugom stanju. Ti si me odbacila do kraja i do danas nisi željela sa mnom čak ni razgovarati. A znaš koliko sam te uvijek voljela. A on se sve ove godine ponašao prema meni kao prema krpi. Na čemu si mi to zavidjela? Na čemu?

(Jasna se rasplače. Nena joj polako priđe i položi njezinu glavu u svoje krilo.)

NENA: Smiri se, bit će sve dobro. Vjeruj mi, sve će biti dobro.

(Jasna na trenutak zaustavi plač.)

JASNA: Oprosti mi.

NENA: Oprosti ti meni.

(Jasnu obuzme nova navala plača.)

NENA: Dobro je, sestrice moja, dobro je.

JASNA: Žao mi je, zbog tebe mi je žao. Ne znam što ću sa sobom, sa svojim životom... Boli me, sve me boli...

(Nova navala plača.)

NENA: Sjećaš se kad smo bile djevojčice, još nismo išle u školu, kad bismo se uplašile mraka ili grmljavine, kad bismo zaplakale zbog nemirnih snova, zapjevale bismo nešto što razgoni strah. Tako smo jedna drugu hrabrile. Sjećaš li se?

JASNA: Sjećam se.

(Njih dvije u šutnji sjede neko vrijeme, sve dok na vratima ne odjekne kucanje.)

NENA: Slobodno.

(Ulazi Marija s bežičnim telefonom u ruci. Na trenutak iznenađena zastane, ali potom pruži telefon Neni.)

MARIJA: Neno, opet je za tebe... Davor je.

(Nena preuzme telefon.)

NENA: E, bok... što je... moraš odmah javiti u agenciju koliko će nas biti... pa, čuj - u redu, idem s vama, zašto ne, bit će nam lijepo... i ja se veselim, javim ti se kad se vratim u Osijek... bok.

(Nena vrati telefon Mariji.)

NENA: Mama, možemo sad razrezati tortu.

JASNA: Slažem se.

MARIJA: Znači ostajete večeras?!?

JASNA: Ostajemo. Ako ja ne perem posuđe.

NENA: Dobro, ali onda ga brišeš.

(Marija priđe kćerima i nježno ih zagrli.)


K R A J



Facebook! TwitThis