Tags: 4F 4M

Četiri osobe umrle nasilnom smrću nalaze se u Čistilištu na grupnoj terapiji. Psihijatar im pokušava pomoći da se pomire s načinom na koji su umrli ne bi li doista mogli počivati u miru. Pacijenti su rijetko spremni na suradnju i ne pokazuju nikakav napredak pa se Psihijatar odlučuje na očajnički potez – suočava ih s njihovim ubojicama. Gospodin i Gospođa, Muž i Žena, Mladenka i Mladoženja, On i Ona ponovo se susreću, ali stvari se ne odvijaju onako kako je Psihijatar zamislio...


GODINA: 2009.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 4

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 4

BROJ LIKOVA NEDEFINIRANOG SPOLA: 1

DODATNE NAPOMENE VEZANE UZ DRAMU: 3. nagrada Marin Držić za 2009. godinu 

AUTORSKA PRAVA: sva prava pridržana


LIKOVI: 

Psihijatar
Gospodin
Gospođa
Muž
Žena
Mladoženja
Mladenka
On
Ona

Na sceni je polukrug stolaca. Gospođa i Mladoženja sjede. Muž nervozno hoda po sceni.

MUŽ: Hoćemo li već jednom početi?!

GOSPOĐA: A kako biste vi počeli bez njega?

MUŽ: Gdje je?!

GOSPOĐA: Sigurno je negdje u blizini. Stići će svaki čas.

MUŽ: Uvijek ga moramo čekati!

GOSPOĐA: Nemojte se uzrujavati, to ovdje zaista nema smisla...

Ulazi Psihijatar

PSIHIJATAR: Ispričavam se što kasnim. Javili su mi da danas dobivamo novog člana u grupu.

MUŽ: Opet?!

PSIHIJATAR: Da, opet. Riječ je o jednoj mladoj dami...

GOSPOĐA: Baš lijepo, volim kad dođe netko novi.

MUŽ: Da, baš lijepo! Opet sve ispočetka... Do kad ćemo tako?!

PSIHIJATAR: Žao mi je, ali tako stvari idu. Grupa nam je spala na samo tri člana, teško je  raditi. Moram priznati da se veselim što nam dolazi netko novi.

MLADOŽENJA: Super, malo će razbiti rutinu.

PSIHIJATAR: Gospođica samo što nije stigla, no imamo još malo vremena... Kako ste danas?

MUŽ: Nikako!

GOSPOĐA: Danas sam nekako... Utučena...

MLADOŽENJA: Ja sam okej...

PSIHIJATAR: (Mladoženji) Hvala vam na optimizmu. Cijenim to.

MUŽ: Dajte mu samo još malo vremena i od optimizma neće ostati ni o...

PSIHIJATAR: Negativnim stavom se ne postiže ništa. Ovdje smo da bismo vas riješili negativnih osjećaja.

MUŽ: Koliko dugo mi to već govorite? I što se promijenilo? Ništa!

PSIHIJATAR: Ali molim vas...

MUŽ: Hoću se maknuti odavde!

PSIHIJATAR: Nebrojeno sam vam puta ponovio da isključivo o vama ovisi koliko ćete ovdje ostati.

MUŽ: Da, da...

PSIHIJATAR: Recite mi, osjećate li napredak od prošlog puta?

MUŽ: Ne.

PSIHIJATAR: Baš nikakav?

MUŽ: Ne.

PSIHIJATAR: Barem malo? Mrvicu?

MUŽ: Ne!

PSIHIJATAR: Dobro, to je u redu. Ne morate se osjećati loše zbog toga.

MUŽ: Ne osjećam se loše zbog toga.

PSIHIJATAR: (Ignorira Muža, obraća se Mladoženji) A vi?  Osjećate li napredak?

MLADOŽENJA: Pa onak... Ne znam...

MUŽ: Dakle, ne.

PSIHIJATAR: Molim vas! Ne upadajte u riječ! (Mladoženji) Samo nastavite...

MLADOŽENJA: Dosta sam kratko ovdje, ali čini mi se da mi je bolje.

MUŽ: Njemu se čini...

GOSPOĐA: To je sjajno!

MLADOŽENJA: Mislim da sam na dobrom putu da...

PSIHIJATAR: Stanite! (Osluškuje) Mislim da dolazi! Molim vas, budimo civilizirani, barem u početku, da se ne uplaši. Dovoljno je istraumatizirana...

Psihijatar izlazi van, vraća se s Njom.

PSIHIJATAR: Dobro došli! Izvolite, sjednite, nemojte se bojati! Sigurno ste zbunjeni. Ovdje smo da bismo vam pomogli. Trebat će vam vremena da se snađete, to je u redu naravno. U grupi ste s ljudima koji su prošli isto što i vi. Pretpostavljam da su vam na ulazu sve objasnili?

ONA: Pa, i ne baš... Kakva je ovo grupa?

PSIHIJATAR: Nisu vam objasnili na ulazu?! No krasno... Onda je pravo čudo da ste nas uspjeli naći! (duboko uzdahne) Ispričavam se u ime odjela. Znate, greške se događaju... Nažalost, nismo svemogući. Dakle, dospjeli ste u terapijsku grupu koja će vam pomoći da se nosite sa svime što vam se dogodilo. Ovi ljudi su doživjeli gotovo isto što i vi. Cilj nam je da odavde odete spokojni. Oslobođeni svih briga, spremni ostatak vremena provesti u miru.

MUŽ: Hoće reći da ćete biti ovdje i do vječnosti ako treba. 

PSIHIJATAR: No da... Za početak, trebali bismo se svi međusobno upoznati. Tko će prvi?

Svi šute

PSIHIJATAR: Dajte molim vas. Pa nećemo ovako svaki put... Neću valjda morati prozivati?!

MLADOŽENJA: Ja ću ako nitko drugi neće.

MUŽ: Naravno da hoćeš...

PSIHIJATAR: Nešto ste rekli?

MUŽ: Ja ću.

PSIHIJATAR: Stvarno? Sami ste se ponudili... To je izvrstan napredak. Samo vi počnite. Pozorno vas slušamo.

MUŽ: Žena me ubila.

PSIHIJATAR: (Nakon pauze) I...?

MUŽ: To je otprilike to.

PSIHIJATAR: Možete li nam to malo opširnije ispričati?

MUŽ: Je li to nužno? Sve već znate!

PSIHIJATAR: Slušajte, ovo je grupna terapija... Što znači da s grupom morate dijeliti. Dobili smo novu članicu koja se mora upoznati s vašim pričama! Tako stvari funkcioniraju i vi to dobro znate!

MUŽ: Dobro... (rezignirano) Upoznali smo se na faksu, zajedno smo studirali pravo. Bila je to ljubav na prvi pogled. Kad smo diplomirali, počeli smo živjeti zajedno. Ubrzo smo se vjenčali...

PSIHIJATAR: Zašto?

MUŽ: Kako zašto? Zato što je to bio logičan korak.

PSIHIJATAR: Zanimljivo. Uvijek kažete da je to bio 'logičan korak'. Što točno mislite pod time? 

MUŽ: To što sam rekao! Bilo je logično da se vjenčamo!

GOSPOĐA: Ali zanimalo ga je zbog čega je to bilo logično...

MUŽ: Prohodali smo, počeli skupa živjeti, vjenčanje je idući logičan korak.

MLADOŽENJA: Kakav je to razlog za brak?

MUŽ: Ti imaš neki bolji?

MLADOŽENJA: Ja sam htio s njom provesti ostatak života.

MUŽ: Želja ti se ostvarila...

GOSPOĐA: Molim vas, nemojte opet počinjati, nije mislio ništa loše.

MUŽ: Ako me budete ovako prekidali nakon svake druge rečenice...

PSIHIJATAR: Dobro, dobro, nastavite!

MUŽ: Nakon što smo napravili idući logični korak i vjenčali se, nju je njen stari zaposlio u svom odvjetničkom uredu. Ja nisam imao bogatog taticu pa mi je trebalo malo duže da nađem posao. Onda je umro i ostavio joj ured. Našla se na čelu dobro uhodane odvjetničke prakse bez da je prstom maknula! Ne kažem ja da je nesposobna, ali nikad se nije morala truditi. Tatica bi uvijek sve sredio...

PSIHIJATAR: Zanimljivo, zovete ga 'tatica'. Deminutivom. Kao da hoćete umanjiti njegovu važnost i položaj.

MUŽ: Je li to sad bitno?

PSIHIJATAR: Naravno da je bitno. Do sada ste ga uvijek zvali 'stari'.

MUŽ: Potpuno je irelevantno kako ga zovem! Uvijek me optužujete da ne surađujem, a sad me neprestano prekidate!

GOSPOĐA: Ali mora vas prekinuti, ako misli da ste rekli nešto važno!

MLADOŽENJA: Čovječe, pa tako stvari idu. Kaj se odmah pjeniš...

MUŽ: (ignorira ih) Ja sam se namučio k'o konj dok nisam dobio prvi pošteni slučaj, a ona... Meni je bilo super tamo gdje sam radio. Ljudi su me cijenili. Onda je zajunila da moram doći raditi k njoj. Kao, sve ćemo voditi zajedno, treba joj moja pomoć, neće to moći bez mene, zajedno ćemo voditi ured. Vraga. Tretirala me kao sve druge zaposlenike. I gore! Ja sam joj muž, pa se na mene može otresati do mile volje. Ma nemoj... Preuzela je sve važnije slučajeve, meni je dala da se bavim sitnim kriminalcima i bezveznim razvodima. Ili bi mi uvalila neku papirologiju. I dok sam ja crnčio i bavio se stvarima koje su ispod mojeg nivoa, šefica je davala izjave za novinare i družila se s velikim facama.

PSIHIJATAR: Počeli su vas doživljavati kao Njenog Muža, kao da ne postojite odvojeno od nje? To vas je jako smetalo, zar ne? 

MUŽ: (ignorira ga  i nastavlja) S obzirom na to da je bila jako zaposlena, dolazila bi doma umorna. Pa bi ju boljela glava. Pa bi imala puno posla. Pa bi morala rano ustati... Seks? Što je to?

Ušuti. Psihijatar ga gleda s iščekivanjem.

PSIHIJATAR: Da? I? Samo nastavite! 

MUŽ: Nije dosta? 

PSIHIJATAR: Dosta? Pa izostavili ste ključni dio! Svoju smrt! 

MUŽ: (duboko uzdahne) Dobro... Gdje sam stao?

MLADOŽENJA: Navečer je bila umorna ili ju je boljela glava ili je imala puno posla ili je morala rano ustati. 

MUŽ: Uglavnom, ona se svaku večer izvlačila... I to je trajalo i trajalo... Nije da je samo seksualni život zamro... Brak nam je skroz otišao k vragu. I što onda ako sam imao nekoga sa strane? Imao sam potpuno pravo na to. Ako ona neće, ima tko hoće! GOSPOĐA: Nemojte tako... Mogli ste razgovarati s njom... Možda bi sve bilo drugačije.

MUŽ: Opet vi s tim! Kakvo razgovaranje, valjda ja znam što sam mogao ili nisam mogao napraviti.

GOSPOĐA: Ne morate vikati, dobro čujem, unatoč svojim godinama.

MUŽ: Uvijek imate nešto za reći!

PSIHIJATAR: Saberite se, pa to i jest poanta grupne terapije! Bez agresije i povišenih tonova molim. Još uvijek nam niste ispričali najbitniji dio.

MUŽ: Saznala je da ju varam, popizdila, zatukla me lampom i evo me ovdje.

PSIHIJATAR: Krasno. Krasno ste to ispričali. Čovjek bi pomislio da bi vam bilo u cilju surađivati...

MUŽ: Nemam ja živaca surađivati.

PSIHIJATAR: Onda ćemo se još jako dugo gledati. Na obostranu sreću i oduševljenje... Gospođo, hoćete li vi?

GOSPOĐA: Ne znam, možda bi mladi gospodin htio... Ili da ipak ja počnem?

PSIHIJATAR: Da, da, neka bilo tko počne!

Gospođa priča svoju priču na rubu patetike. 

GOSPOĐA: Dobro... Muž i ja upoznali smo se kad smo još bili djeca. Živjeli smo u istoj ulici. On je bio tri godine stariji od mene. Prohodali smo kad sam ja imala petnaest. I od tada smo zajedno. Mislim, bili smo zajedno dok on nije... Praktički smo cijeli život proveli zajedno. Moj cijeli život. Nažalost nismo mogli imati djece. Ali imali smo jedno drugo.

MUŽ: Kako romantično...

MLADOŽENJA: Stari, ja fakat ne kužim koji je tebi.

GOSPOĐA: Pustite ga. Da sam ja imala brak kao on, i ja bih bila isfrustrirana.

MUŽ: Na kraju ste završili isto kao ja. Ovdje.

GOSPOĐA: Mogu li nastaviti? (Psihijatar zausti da će nešto reći, Gospođa ga ignorira i nastavlja dalje) Htjeli smo proputovati cijeli svijet. Na kraju smo otputovali samo u Pariz, na medeni mjesec. Nekako smo uvijek bili prezaposleni ili nije bilo novaca... Nismo otišli ni u Grčku, ni u Škotsku, nismo obišli Južnu Ameriku. Imali smo toliko planova koje nismo ostvarili... Ali imali smo dobar život. A onda se razbolio...

PSIHIJATAR: Kako ste vi reagirali na to?

GOSPOĐA: A kako bih reagirala...

PSIHIJATAR: Je li vas to dotuklo?

GOSPOĐA: Mislili smo da nije ništa strašno. Ali bilo mu je sve gore i gore. Završio je u bolnici. Kad je liječnik rekao, rak, mislila sam, gotovo je. Ali rekao nam je da postoje razne opcije, da nije sve izgubljeno. Uslijedio je pregled za pregledom, jedna loša prognoza za drugom, kemoterapije... Počeo je klonuti duhom. Uvijek je lako odustajao. Ali mi smo tim, ja sam ga uvijek gurala, nisam imala namjeru prestati... (Psihijatar se opet pokuša ubaciti, bez uspjeha) I kemoterapija je pomogla. Ali on više nije bio onaj isti... Onda se ponovo razbolio. Govorio je kako bi bilo najbolje da umre, da mi je na teret, da muči i mene i sebe, da nema smisla ponovo ići na kemoterapiju, da je prestar i preslab. Nije više htio ići ni u šetnju... A nekad smo se svaki dan šetali po parku... Nagovarala sam ga da ponovo pokušamo s liječenjem, ali nije htio ni čuti za to... Postao je... Bio je...

PSIHIJATAR: Malodušan?

GOSPOĐA: Da.

PSIHIJATAR: Bezvoljan?

GOSPOĐA: Da.

PSIHIJATAR: Na rubu depresije?

GOSPOĐA: Da!

PSIHJATAR: I što je bilo dalje?

GOSPOĐA: Ja sam ga pokušala motivirati da se dalje bori. Stvarno sam se trudila! Ali on je polako odustajao. Stalno sam mu govorila da neću moći bez njega. Mislila sam, ako se neće zbog sebe boriti, možda će zbog mene... Onda je došla naša pedeseta godišnjica braka. Bio je živahan, dobre volje. Cijeli dan je pjevušio i kuhao, kao prije. Mislila sam da nam je konačno krenulo na bolje. Priredio nam je divnu večeru, uz svijeće i cvijeće. To nam je bila jedna od ljepših godišnjica. Otišli smo spavati, a kad sam se probudila... bila sam ovdje! Moj vlastiti muž me otrovao! Čovjek za kojeg sam sve učinila, uz kojeg sam bila u dobru i zlu...

MUŽ: Dok vas on nije rastavio. 

GOSPOĐA: Čovjek s kojim sam provela cijeli svoj život me ubio!

ONA: Zašto?

GOSPOĐA: Kad bih barem znala...

MLADOŽENJA: Možda je htio ubiti sebe?

GOSPOĐA: Mora da je tako jer ne znam što bi drugo moglo biti! Htio je ubiti sebe ali zabunom je ubio mene. Uvijek je bio nespretan. A tek pod stare dane... Nakon te grozne zabune, mislila sam da će si on isti čas oduzeti život. Da će doći ovdje. Ali ne! Nastavio je živjeti kao da se ništa nije dogodilo! 

PSIHIJATAR: I to vas ljuti.

GOSPOĐA: Naravno da me ljuti! Vas ne bi?!

MLADOŽENJA: Mene bi.

PSIHIJATAR: Osjećate da je nastavio živjeti kao da se ništa nije dogodilo?

GOSPOĐA: Nije ovdje. Znači da je još uvijek živ.

MLADOŽENJA: Ali možda je Gore!

GOSPOĐA: Nakon što me ubio?!

MLADOŽENJA: Da, stvarno, imate pravo. Možda je Dolje...

GOSPOĐA: Nije.

MUŽ: Kako znate?

GOSPOĐA: Na ulazu se raspitujem je li stigao.

PSIHIJATAR: Na ulazu se ras... Pa to je nečuveno! Na ulazu vam daju povjerljive informacije?! To je zaista... Ja ću isti tren... Pa to je nečuveno!

Ustaje i izlazi van

ONA: Kamo je otišao?

MLADOŽENJA: Urlati na čuvara na ulazu.

GOSPOĐA: Ne znam zašto se tako uzrujao...

MUŽ: Prekršili ste pravila.

Šute.

MLADOŽENJA: I kaj sad?

MUŽ: Čekamo da se vrati.

MLADOŽENJA: Da krenemo dalje?

MUŽ: A kamo bi ti krenuo?

MLADOŽENJA: Ma, mislio sam, da počnem pričati?

MUŽ: Zašto, ionako ćeš sve morati ispočetka kad on stigne.

Vraća se Psihijatar

PSIHIJATAR: Tako. Sad je sve riješeno. Više se takvi propusti neće ponavljati. A vi Gospođo, raspitivati se o živima, nakon svog truda koji smo uložili da to ostavite iza sebe... Kakav je to način? Ne, nemojte ništa govoriti. Ovog trena vas ne mogu ni gledati. (Mladoženji) Molim vas, počnite.

MLADOŽENJA: Odakle da počnem...

MUŽ: Možda od početka?

PSIHIJATAR: Bez pametnih upadica molit ću.

MLADOŽENJA: Upoznali smo se na jednom vjenčanju i... tak... spetljali smo se.

PSIHIJATAR: Tko se upoznao? Tko se 'spetljao'? Zaboravljate da je s nama nova članica koja o vama ništa ne zna!

MLADOŽENJA: Aha... Moja cura i ja. Upoznali smo se na jednom vjenčanju  i spetljali smo se. Nismo htjeli niš ozbiljno ali se to nekako produljilo i... Kaj ja znam. Počeli smo živjeti skupa. Ne znam kak nam je to palo na pamet jer se nismo baš super slagali, puno smo se svađali. 

PSIHIJATAR: Što znači 'puno'?

MLADOŽENJA: Pa ono... Većinu vremena. Stalno smo se svađali. Uglavnom svaki dan. Al' nije to niš čudno, tak mi funkcioniramo...Anyway, počeli smo živjeti skupa i bilo nam je okej al smo se i dalje dosta svađali.  Niko mi ne može dignut tlak ko ona.... Probudim se ujutro i odmah histerija... Jednom je poludila jer kao, ja sam rekao da ću naviti budilicu pola sata ranije. Ja kažem da nisam, a ona tupi do besvijesti da jesam. A za koju vražju mater bi ja navijao budilicu pola sata ranije kad se ona morala ustati ranije! Ali ne... Uvijek sam ja kriv. Pa je onda htjela da ju vozim na posao, jer da će zakasniti. A ja onak, ne, prvo ću doručkovat k'o čovjek, pa te onda mogu vozit di god hoćeš. Onda je ona poludila i demonstrativno otišla van. Tak smo se mi svađali svaki dan oko gluposti. Nebitnih pizdarija... Onda sam ja jedan dan došao s posla i sam sam ju onak pitao, hoćeš se udati za mene? A ona me blijedo pogledala i pitala kol'ko sam popio...

PSIHIJATAR: Kako ste se odlučili da ćete je zaprositi?

MLADOŽENJA: Hodali smo već neko vrijeme, živjeli smo skupa i...

MUŽ: Vjenčanje je bio logičan potez!

MLADOŽENJA: Ne, ne kužiš. Mi smo se voljeli.

GOSPOĐA: Ali cijelo vrijeme ste se svađali.

MLADOŽENJA: Pa kaj onda, svi se svađaju.

GOSPOĐA: Ali u tolikoj mjeri...

MLADOŽENJA: Uglavnom, pola sata sam ju uvjeravao da mislim ozbiljno. Kad mi je dosadilo to natezanje samo sam ju pitao 'Dobro, je l' hoćeš il' nećeš?!'. I rekla je da hoće... Nije bila najromantičnija prosidba na svijetu, al' kaj sad... Ja sam se trudio da to na nešto liči ali ona je stalno imala nešto za reći. Nismo se svađali do idućeg dana kad smo počeli razgovarati o vjenčanju. Ja sam htio malu svadbu, a ona veliki dernek u fancy hotelu. Htjela je živu glazbu. I to dva benda! I stalno me davila s glupostima. Te kakve pozivnice, te koje cvijeće, da l' mislim da je disko kugla prekičasta. A mjehurići od sapunice? A meni je to tak sve svejedno... Baš me briga da l' će boja cvjetnih aranžmana biti ista ko boja trake na pozivnici! Onda sam joj to i rekao pa je poludila.

MUŽ: Koji si ti amater. Pa nikad tako nešto ne kažeš na glas.

GOSPOĐA: Zašto ne? Ja uvijek kažem da je najbolje biti iskren.

MUŽ: A vi ne bi poludili da vam je vaš muž to rekao?

GOSPOĐA: Moj muž to meni nikad ne bi rekao.

MUŽ: Iskrenost treba pažljivo dozirati.

GOSPOĐA: Zato ste vi imali tako uspješan brak.

MUŽ: Govorite vi što hoćete,  na kraju ste završili isto kao ja.

MLADOŽENJA:  Di sam stao... Aha, podivljala je. Da kako to mogu reći? To je i moje vjenčanje. Zašto se više ne angažiram. I tako u beskraj. Do vjenčanja smo se svađali još više nego prije. Onda je na sam dan vjenčanja sve bilo okej. Do navečer kad smo se ipak poklali...

MUŽ: Kakvo iznenađenje...

GOSPOĐA: To vam stvarno nije zdrav odnos...

PSIHIJATAR: Dobro, i što je onda bilo?

MLADOŽENJA: Gurnula me preko balkona! 

PSIHIJATAR: Gurnula vas je?

MLADOŽENJA: K'o da ne znate.

PSIHIJATAR: Baš vas je gurnula?

MLADOŽENJA: Da!

PSIHIJATAR: Baš vas je, onako, gurnula?

MLADOŽENJA: Pa valjda znam kaj se dogodilo!

PSIHIJATAR: Da... Svi vi znate što vam se dogodilo... Evo, sad kad ste čuli ostale, hoćete li nam vi ispričati svoju priču?

ONA: Moram?

PSIHIJATAR: Ne morate, tek ste prvi put ovdje, ali bilo bi dobro da...

ONA: Onda neću...

PSIHIJATAR: Naravno da nećete... Onda smo gotovi za danas.

Psihijatar odlazi sa scene. 

MUŽ: Gdje je?!

MLADOŽENJA: Opet kasni.

GOSPOĐA: Sigurno je negdje u blizini. Sad će.

ONA: Uvijek ga moramo čekati.

MUŽ: Ponaša se neprofesionalno. Samo zato što imamo vremena napretek, ne znači da može kasniti!

ONA: Zna da nigdje ne možemo otići...

MUŽ: Kao da nam se ruga!

MLADOŽENJA: Dobro, sad baš...

GOSPOĐA: Sigurna sam da ima dobar razlog za kašnjenje.

MUŽ: Vama svi imaju dobar razlog za sve!

ONA: Sad bi već stvarno mogao doći.

MUŽ: Ovo je krajnje bezobrazno.

MLADOŽENJA: Slažem se.

Ulazi Psihijatar

PSIHIJATAR: Jesam li dobro čuo? Složili ste se oko nečega?

MUŽ: Da. Oko toga da se ponašate neprofesionalno!

GOSPOĐA: Ne obraćajte pažnju na njega.

PSIHIJATAR: Ako kasnim znači da imam razlog za to.

MUŽ: Koji je razlog ovaj put?

PSIHIJATAR: To se vas ne tiče.

MUŽ: I te kako me se tiče, ako vas moram čekati!

ONA: Smiri se.

MLADOŽENJA: Da, kaj se tolko pjeniš. 

MUŽ: Više se ne slažeš sa mnom?

PSIHIJATAR: Vidim da se tenzije od prošli put nisu smanjile. Tko će prvi?

Svi šute.

PSIHIJATAR: (Mladoženji) Nitko? Ne? Dobro... Osjeća li itko neki napredak od prošli put? (Svi šute) Nitko? Želi li netko nešto reći? (Svi šute) Ne, naravno. Krasno. Baš krasno. Pitam se što mi ovdje uopće radimo...

MUŽ: I ja se pitam.

PSIHIJATAR: Ja se trudim. Stvarno se trudim. Ali vi ne surađujete! Sabotirate svaki moj pokušaj da vam pomognem. Nekad me čak i ignorirate! Upadate mi u riječ, upadate jedni drugima u riječ, bezobrazni ste jedni prema drugima, ne poštujete ni najosnovnija pravila bontona... Još nikad nisam imao ovakvu grupu!

Počinje nervozno hodati uokolo.

PSIHIJATAR: (za sebe) Što se tu uopće da napraviti?! Potpuna nezainteresiranost... Odbijaju bilo kakvu suradnju. To se više ne da izdržati! Kad bih bar mogao odustati. Više zbilja ne znam što... A možda ako... Tako je. Tako je, to bi moglo upaliti. Potpuno novi, radikalni pristup... 

GOSPOĐA: Novi pristup? Kakav novi pristup?

MLADOŽENJA: Kaj, elektro – šokovi?

MUŽ: To nije nova metoda.

ONA: A i ne bi funkcionirala na nama...

PSIHIJATAR: (za sebe) Zapravo mi ništa drugo ni ne preostaje... Da. Tako će biti najbolje...

MLADOŽENJA: (ostalima) Super, sad je još počeo razgovarati sam sa sobom.

MUŽ: Poludio je...

ONA: Još ga nikad nisam vidjela ovako ljutog...

Psihijatar ode sa scene.

MLADOŽENJA: Pa dobro gdje je sad otišao?!

GOSPOĐA: Tek smo počeli...

ONA: Što ako se ne vrati?

MUŽ: Nismo mi te sreće...

GOSPOĐA: Nemojte tako. Što bi onda bilo s nama?

MUŽ: Ništa. Kao i do sad.

Iz off-a se čuje žamor, Psihijatar na scenu ugura Gospodina, Ženu, Mladenku i Njega.

GOSPODIN: Ma kakav je to način!

MLADENKA: Ne guraj me!

ŽENA: Tko ste vi?

ON: Di nas vodite?

MLADENKA: Ne guraj me, majmune!

ŽENA: Prijavit ću vas!

Ugledaju jedni druge. Svi su u šoku. Nastane par trenutaka tišine, a onda eksplozija glasova. Mladenka i Mladoženja viču jedno na drugo, Muž i Žena također. Gospodin prilazi Gospođi, ona  mu okrene leđa i udalji se od njega. Gospodin ju slijedi i pokušava započeti razgovor, ali ona se stalno odmiče od njega. On i Ona se samo gledaju. Psihijatar pokušava uvesti red, ne uspijeva mu. Na kraju zaurla.

PSIHIJATAR: Tišina!!! Izvolite sjesti i smiriti se isti tren!

MLADOŽENJA: Što ona radi ovdje?

MLADENKA: To i mene zanima!

PSIHIJATAR: Doveo sam vas ovdje da jednom zauvijek riješite svoje sukobe! Vi sjednite ovdje, ne, ne, vi tamo, ne, vi možete ovdje. Tako, da. Razmjesti ih, uz njihovo prosvjedovanje, da sjede u polukrugu, jedni nasuprot drugima: On – Žena – Gospodin – Mladenka – Psihijatar –  Mladoženja – Gospođa – Muž – Ona

PSIHIJATAR: Sad možemo normalno razgovarati.

MLADOŽENJA: Ma što je vama! Kakvo razgovaranje!

GOSPOĐA: Neću mirno sjediti u istoj prostoriji s čovjekom koji mi je zabio nož u leđa!

MUŽ: Mislio sam da vas je otrovao.

GOSPODIN: Dušo, ne mogu ti reći koliko mi je žao...

ON: Žao mi je...

GOSPOĐA: Jeste li čuli! Njima je žao! O, pa onda je sad sve u redu!

ŽENA: Meni nije žao. Dobio si što si zaslužio.

PSIHIJATAR: Molim vas, smirite se.

GOSPOĐA: Kako da se smirim! Zašto ste ga doveli?

MUŽ: Mene zanima što ova gadura radi ovdje.

MLADOŽENJA: (Mladenki) A tebi? Je l' tebi žao?

MLADENKA: Bio je nesretan slučaj.

PSIHIJATAR: Molim vas, znam da je ovo vrlo emocionalna situacija za sve vas, ali pokušajmo....

MUŽ: Bila bi emocionalna situacija kad bi neki imali emocije...

ŽENA: Ti se ne javljaj.

PSIHIJATAR: Molim vas, pokušajmo održati civiliziranu atmosferu! Okupio sam vas ovdje da...

GOSPOĐA: (Gospodinu) Kako si mogao? Nakon svega što smo prošli skupa... Kako si mogao?

GOSPODIN: Dušo...

GOSPOĐA: Ne obraćaj mi se!

GOSPODIN: Ali pitala si me...

GOSPOĐA: Ni riječi! Kako se usuđuješ doći ovamo nakon svega!

GOSPODIN: Ali nisam došao... Doveo me ovaj gospodin.

GOSPOĐA: Još gore! Nisi ovdje svojevoljno!

GOSPODIN: Ali dušo, ja ne znam ni gdje se nalazim! Kako bih onda i mogao doći svojevoljno!

MUŽ: Nalazite se u paklu.

PSIHIJATAR: Pardon, nemojte širiti dezinformacije! Nalazimo se u Čistilištu!

MUŽ: Ja se osjećam kao u paklu...

PSIHIJATAR: Vjerujte mi, nemate pojma kako je Dolje grozno.

ŽENA: Zašto ste me doveli ovdje?! Ja sam još živa!

MLADENKA: I ja... Živa sam, je l' da?

PSIHIJATAR: Jeste. Doveo sam vas ovdje da pomognete svojim voljenima da pronađu svoj mir, da se pomire sa svojom smrću i načinom na koji su umrli. 

ŽENA: Kojim voljenima?

PSIHIJATAR: Dobro, ljudima koje ste nekad voljeli.

GOSPODIN: Dušo ja tebe i dalje volim.

GOSPOĐA: Već sam ti rekla da mi se ne obraćaš!

ON: Volim te.

ONA: Ti ne znaš što je ljubav.

ŽENA: Odakle vam pravo da nas dovedete ovamo?

PSIHIJATAR: Ja se ispričavam, znam da je to bilo nenadano i nenajavljeno, ali mislio sam da vam neće smetati. Ipak je to prilika da pomognete... 

GOSPOĐA: (prekine ga) Ne mogu vjerovati da si se htio ubiti i ostaviti me samu! A onda kad si se već htio ubiti, kako si mogao biti tako blesav i umjesto sebe, ubiti mene? A onda kad si me već ubio zašto nisi ubio i sebe?! 

GOSPODIN: Ali došlo je do zabune dušo! Trebao sam umrijeti s tobom!

GOSPOĐA: Sa mnom? Kako to misliš, sa mnom? Čekaj, namjerno si me otrovao? Namjerno?!

GOSPODIN: Da dušo... I tebe i sebe...

GOSPOĐA: Ali ti si još uvijek živ!

GOSPODIN: Ne znam kako se to dogodilo... Valjda nisam ravnomjerno rasporedio dozu...

GOSPOĐA: Kako prikladno!

GOSPODIN: Kad sam shvatio što se dogodilo... Da si umrla... 

MLADOŽENJA: Da ste ju ubili.

GOSPODIN: A da sam ja i dalje živ, zaključio sam da je tako trebalo biti!

GOSPOĐA: Molim?!

GOSPODIN: Da to sigurno nije bila slučajnost...

MUŽ: Naravno da nije. Otrovali ste joj hranu i dali joj da jede. Tu nema ništa slučajno.

GOSPODIN: I ja sam trebao umrijeti, ali nisam. Ne znam zašto. Ali sigurno za to postoji neki razlog.

GOSPOĐA: Koji?!

GOSPODIN: Još nije bilo moje vrijeme. Vidiš dušo, nakon toga mi se stanje osjetno poboljšalo. Promjena načina života i prehrane, sve je to upalilo! Imala si pravo.

GOSPOĐA: Ja umrem, a ti ozdraviš. Gdje je tu pravda?!

PSIHIJATAR: Još uvijek joj niste objasnili zašto se to jutro ipak niste ubili?

GOSPODIN: Shvatio sam koliko je život vrijedan i da ne želim umrijeti. Sve ono što si mi govorila... bila si u pravu. Treba se boriti.

GOSPOĐA: Morala sam umrijeti da bi ti shvatio da sam u pravu! Kad sam samo ja umrla ti si se predomislio?! Odlično! Jesi li barem završio u zatvoru?

GOSPODIN: Nisam. Ali dušo, na neki je način ostati živ značilo i kaznu.

MLADOŽENJA: Jadni vi...

PSIHIJATAR: Možete li nam to malo pojasniti?

GOSPODIN: Moram živjeti s tim što sam joj učinio... 

ON: Moram živjet s tim kaj sam ti napravio...

ONA: Jadan.

MUŽ: Pravi mučenik!

GOSPODIN: Dušo, ne mogu ti reći koliko mi je žao...

GOSPOĐA: Kako ti je palo na pamet da i mene ubiješ?

GOSPODIN: Dušo, nisam htio da ostaneš sama...

ŽENA: Eto vidite, napravio je to iz samilosti!

GOSPOĐA: Ne trebam ja ničiju samilost! Kako si se usudio odlučiti kad ću umrijeti? Odakle ti pravo!

GOSPODIN: Uvijek si govorila da nećeš moći bez mene, pa sam mislio...

GOSPOĐA: Što si mislio? Hajde, reci nam! Što si ti to mislio?

GOSPODIN: Mislio sam da bi bilo najbolje da odemo zajedno...

GOSPOĐA: Ma kako se usuđuješ donositi takve odluke umjesto mene?

GOSPODIN: Dušo, mislio sam da bi bila potpuno izgubljena bez mene, pa i sama si rekla da...

ŽENA: Tipično... Znate, živimo u modernom društvu, žene se više ne spaljuju sa svojim mrtvim muževima! Zašto mislite da bi njezin život prestao zajedno s vašim?

MUŽ: Ti se angažiraš čim su ženska prava u pitanju.

ŽENA: Tebe nitko ništa nije pitao.

MUŽ: Kao i obično.

GOSPOĐA: Zaključio si da ja ne bih mogla živjeti bez tebe, pa da je najbolje da me povučeš za sobom? To si zaključio? Svaka čast!

GOSPODIN: Ali, cijelo si vrijeme govorila da...

GOSPOĐA: Ali nisam to doslovno mislila! Pokušavala sam te motivirati!

MLADOŽENJA: Žene. Kažu jedno, misle drugo.

MUŽ: Nitko vam se dragi moj gospodine u njihovim šifriranim porukama ne može snaći.

GOSPODIN: Ali dušo, baš kao što si bila i rekla, nismo više mladi i...

GOSPOĐA: Što hoćeš reći? Da ionako ne bih živjela još dugo?!

PSIHIJATAR: Možda je sad pravo vrijeme da nam pokažete kako je to izgledalo?

GOSPODIN: Što da vam pokažemo?

PSIHIJATAR: Događaje koji su prethodili ubojstvu.

GOSPODIN: Nesretnom slučaju.

GOSPOĐA: Ubojstvu!

PSIHIJATAR: Takve rasprave ne vode nikamo.

MUŽ: Pa vi stalno skačete sami sebi u usta! Malo nas potičete na rasprave, malo tvrdite da one ne vode nikamo! Odlučite se već jednom!

ŽENA: Neugodan kao i uvijek. Nisi se uopće promijenio.

ONA: Vi mu se ne bi trebali ni obraćati.

ŽENA: Oho... Vidim da ti ovdje nije bilo dosadno. Ti stvarno ne gubiš vrijeme. Svaka čast.

* Gospodin i Gospođa su ustali i pomaknuli se naprijed.

GOSPODIN: Dušo, sretna ti pedeseta godišnjica braka!

GOSPOĐA: Prekrasno je... Stvarno si se potrudio!

Gospodin joj pridržava stolac. Njih dvoje sjede kao za stolom.

GOSPODIN: Ovo je možda zadnja lijepa stvar koju sam napravio za tebe.

GOSPOĐA: Srce molim te. Znaš da ne volim kad tako pričaš...

GOSPODIN: Dušo, moraš se pomiriti s tim da ubrzo više nećemo biti zajedno.

GOSPOĐA: Prestani! Nećemo se odvajati i gotovo!

GOSPODIN: Dušo, budi razumna. To je neizbježno. Nismo više mladi, a ova bolest me uništava...

GOSPOĐA: Moraš pozitivno razmišljati!

GOSPODIN: Ne mogu. Umoran sam od svega.

GOSPOĐA: Slušaj me dobro. Nemam nikakvu namjeru živjeti bez tebe, prema tome bolje ti je da prestaneš s ovakvim izjavama i da se trgneš! A sad idemo jesti prije nego se ohladi.

GOSPODIN: Čekaj, ima još nešto... Da nazdravimo.

GOSPOĐA: Srce, ti možda ne bi trebao.

GOSPODIN: Dušo, samo jednom se živi.

GOSPOĐA: Nek ti bude. Ali samo zato što je posebna prilika... Volim te srce.

GOSPODIN: I ja tebe dušo. Dobar tek. 

Pauza

GOSPOĐA: Da me voliš ne bi mi to napravio! Ja sam mislila da si mi spremio romantičnu večeru a ti si me otrovao!

GOSPODIN: Ja sam samo htio ono što je najbolje za tebe!

GOSPOĐA: A najbolje je bilo da umrem?!

GOSPODIN: Dušo, meni je stvarno žao... Ja sam mislio da ti ne bi htjela ostati sama... Cijelo vrijeme si govorila...

GOSPOĐA: Znam što sam govorila. Ali htjela sam da se ti trgneš i boriš se za svoj život a ne da me ubiješ! 

MLADENKA: To su vam muškarci. Uvijek misle da znaju najbolje.

MLADOŽENJA: Molim te, poštedi nas svojih gluposti!

MLADENKA: S tobom ne razgovaram.

MLADOŽENJA: Da bar!

MLADENKA: Da bar ja ne moram biti ovdje!

MLADOŽENJA: Ko te drži?

Svi pogledaju Psihijatra koji je odlutao u mislima.

PSIHIJATAR: Što?

GOSPODIN: Gospodična vam zamjera što ste je ovdje doveli.

ŽENA: A vi mu ne zamjerate?

PSIHIJATAR: Već sam vam se ispričao i objasnio zašto sam vas doveo.

ŽENA: O, pa onda je sve u redu...

MLADENKA: Držite nas ovdje protiv naše volje.

ŽENA: Slušajte, ja sam odvjetnica, ovo je protuzakonito, možemo vas tužiti!

MUŽ: Kome?!

PSIHIJATAR: Mislio sam da će vam biti drago što ste dobili priliku još jednom vidjeti ljude koje ste nekad voljeli...

MUŽ: Znači to je za njihovo dobro?

PSIHIJATAR: Ne, nisam to rekao...

GOSPOĐA: Niste razmišljali o tome kako ćemo se mi osjećati?

PSIHIJATAR: Naravno da jesam! Ali smatrao sam da bi jedno ovakvo sučeljavanje moglo biti vrlo produktivno!

ONA: Da, do sad je bilo baš produktivno... Kolike smo samo probleme riješili...

PSIHIJATAR: To nije moja krivica! Na problemima treba raditi! Ja sam vam pružio jedinstvenu priliku, na vama je hoćete li ju dobro iskoristiti ili ne. I jednima i drugima u cilju je otići odavdje što prije. To ćete postići samo međusobnom suradnjom! Pokušajte razumjeti jedni druge.

MLADENKA: On da razumije nekog drugog? Šalite se...

MLADOŽENJA: Što ti to znači?

MLADENKA: Moram ti objasniti? Tebi uvijek treba sve nacrtati.

MLADOŽENJA: Gle, uopće mi se nemoj obraćati! Gurnula si me preko balkona!

MLADENKA: Uvijek si bio drama queen! Nisam te gurnula, pao si. Bila je nesreća!

MLADOŽENJA: Gurnula si me!

MLADENKA: Bila je nesreća!

MLADOŽENJA: Dobro jesi ti sletjela niz dvadeset katova i poginula ili ja?! Valjda ja znam kaj se dogodilo!

MLADENKA: Ma molim te, kaj ti znaš... Bez mene ne znaš ni koji je dan u tjednu!

MLADOŽENJA: Ako si došla samo zato da...

MLADENKA: (prekine ga) Nisam došla, doveli su me!

MLADOŽENJA: (Psihijatru) Ja s njom neću razgovarati.

MLADENKA: Misliš da ja s tobom hoću?!

PSIHIJATAR: Ni ja s njim ponekad ne bih razgovarao, ali što sad! Pokušajte se sjetiti zbog čega ste ušli u brak, ako se ispunite pozitivnim sjećanjima i emocijama, možda ćete...

MUŽ: Kakav brak? Nisu bili vjenčani ni jedan puni dan!

GOSPOĐA: Ali izmjenili su zavjete.

ŽENA: To vam danas ništa ne znači.

PSIHIJATAR: Vratimo se na mladi bračni par!

MLADENKA: Nemamo se na što vraćati. Nemam mu što reći.

MLADOŽENJA: Mogla bi reći da ti je žao.

MLADENKA: Bila je nesreća!

MLADOŽENJA: Ko da je bitno! Ja sam ovdje, a ti si tamo! Kaj me briga je l' bila nesreća ili ne!

PSIHIJATAR: Hoćete reći da vam nije bitno da li vas je gurnula namjerno ili slučajno? 

MLADOŽENJA: (ignorira Psihijatra) Da nije bilo tebe i tvojih pizdarija ja bi bio živ i zdrav!

PSIHIJATAR: Misli li itko ovdje da je ono što ja kažem relevantno?

MLADENKA: Mojih pizdarija? Nisam se na tom balkonu svađala sama sa sobom!

PSIHIJATAR: I mislio sam si.

MLADENKA: Uvijek praviš žrtvu od sebe.

MLADOŽENJA: Ja?! Ti nikad nisi ni za što kriva! 

MLADENKA: A ti uvijek moraš biti u pravu! Koliko si mi puta nabijao auto i  mehaničara na nos?

MLADOŽENJA: Dobro kakve sad to veze ima? O čem ti pričaš? Koji jebeni mehaničar? 

MLADENKA: Svake tri sekunde si spominjao da si ti odveo auto mehaničaru.

MLADOŽENJA: Pa kad jesam!

MLADENKA: Napravio si tu jednu jedinu stvar i onda sam ti valjda trebala odati počast.

MLADOŽENJA: Aha, ja kao nikad ništa ne radim, je l'? A ko je stalno išao u trgovinu? Ti ni ne znaš gdje je!

MLADENKA: Uau! Tri puta si otišao u trgovinu! Dajte medalju!

MLADOŽENJA: Ti ništa ne znaš cijeniti.

MLADENKA: Cijenila bih da je u vezi s tobom bilo nešto za cijeniti.

MLADOŽENJA: Zašto si se onda udala za mene?

MLADENKA: I ja se pitam.

MLADOŽENJA: S tobom se ne da razgovarati.

MLADENKA: Znate kako me zaprosio?! Došao je doma nakon bog zna kolko rundi pive s dečkima i...

MLADOŽENJA: Nisam bio s dečkima i to sam ti rekao sto puta!

MLADENKA: Nisi čak ni kleknuo na jedno koljeno!

MLADOŽENJA: Oprosti molim te!

GOSPOĐA: Niste kleknuli?

MUŽ: Danas se više ne kleči.

GOSPOĐA: U moje vrijeme...

MLADOŽENJA: (ljut je, ustaje) Naravno da bi ti voljela da sam kleknuo! Ti voliš da netko pred tobom kleči i puzi. 

MLADENKA: (i ona ustaje) Postoji nešto što se zove tradicija! Ali ti niš ne uvažavaš osim sebe! Nikad niš ne napraviš kak spada! Kad nekog prosiš, klekneš na koljeno! Jel to tol'ko teško?

MLADOŽENJA: To su staromodne gluposti!

GOSPODIN: Sjećaš se kad sam ja tebe zaprosio?

GOSPOĐA: Ne.

GOSPODIN: Kako ne? Bili smo na onom mostu i...

GOSPOĐA: Trudim se zaboraviti sve u vezi s tobom!

GOSPODIN: Dušo, nemoj tako...

ON: Sjećaš se kad smo...

ONA: Šuti.

* Za to vrijeme Mladenka i Mladoženja izašli  su na istu poziciju kao i Gospodin i Gospođa prije njih.

MLADENKA: Bole me noge.

MLADOŽENJA: Rekao sam ti da ne kupuješ te štikletine. Imaš rezervne cipele?

MLADENKA: U autu su...

MLADOŽENJA: Hoćeš da odem po njih?

MLADENKA: Kasnije.

Privuče ga k sebi, ljube se. U pozadini neka ultra loša pjesma.

MLADENKA: Dobro kaj je tom  DJ-u? Kakve to pjesme pušta?!

MLADOŽENJA: Kaj fali?

MLADENKA: Uopće ne pušta stvari koje smo odabrali.

MLADOŽENJA: Pa dobro, kaj sad... I ovo je okej.

MLADENKA: Je l' ti imaš uši?

MLADOŽENJA: Meni je ova stvar dobra!

MLADENKA: Ti nemaš ukusa...

MLADOŽENJA: Oženio sam tebe.

MLADENKA: Kaj ti to treba značiti?

MLADOŽENJA: Baš se danas moramo svađati?

MLADENKA: 'Ko se svađa?! Samo sam rekla da DJ ne valja. (Odmakne se od njega) Da smo uzeli bend kao što sam predložila...

MLADOŽENJA: Čim je ideja tvoja onda je najbolja na svijetu... Samo da znaš, živa glazba na svadbi je out.

MLADENKA: Ko da ti imaš pojma što je out...

MLADOŽENJA: A ti znaš što je in?!

MLADENKA: Da, jer ja, za razliku od tebe, imam stila!

MLADOŽENJA: Istina. Tako si nam lijepo isplanirala svadbu. S puno stila i ukusa...

MLADENKA: Imaš nekih primjedbi?

MLADOŽENJA: Bože sačuvaj...

MLADENKA: Da čujem!

MLADOŽENJA: Taman posla, pa da mi to do kraja života nabijaš na nos...

MLADENKA: Bože sačuvaj!

MLADOŽENJA: Ledene skulpture.

MLADENKA: Molim?

MLADOŽENJA: Za koju vražju mater smo morali imati ledene skulpture?!

MLADENKA: A što bi ti? Tri balona i dve trakice u svakom kutu?! Pa morali smo nečim ukrasiti dvoranu!

MLADOŽENJA: Sve se rastopilo nakon pola sata! Sad si ukrasila dvoranu lokvama vode!

MLADENKA: Bar je prvih pola sata bilo lijepo!

MLADOŽENJA: Daj priznaj da je led bio totalni promašaj.

MLADENKA: A DJ je genijalan...

MLADOŽENJA: Zašto uvijek sve prebacuješ na mene? Bar jednom priznaj da si u krivu!

MLADENKA: Ne bi se rastopilo da smo pojačali klimu. Ali ti si rekao da će nam se gosti smrznuti!

MLADOŽENJA: Okej, sad je dosta. Nećemo se svađati.

MLADENKA: Zašto ne? Baš nam je dobro krenulo.

MLADOŽENJA: Daj...

MLADENKA: (Duboko uzdahne) Okej... Ledene skulpture možda nisu bile najpametnija ideja na svijetu.

MLADOŽENJA: I?

MLADENKA: Imaš ukusa.

MLADOŽENJA: Hvala.

MLADENKA: Jer si se oženio sa mnom.

MLADOŽENJA: Nemoguća si.

Zagrli ju. Ljube se. U pozadini svira nova ultra loša pjesma.

MLADENKA: Od kud ih izvlači?!

MLADOŽENJA: Tko?

MLADENKA: DJ!

MLADOŽENJA: Kaj sad opet s njim?

MLADENKA: Izbor pjesama... Idem razgovarati s njim.

MLADOŽENJA: Ma ne ideš nikud!

Ona je već krenula prema dvorani, on ju povuče natrag.

MLADOŽENJA: Ostani tu sa mnom.

MLADENKA: Odmah se vraćam.

MLADOŽENJA: Nećeš se odmah vratiti nego ćeš napraviti scenu.

MLADENKA: Ovako ćeš mi naređivati i ubuduće?

MLADOŽENJA: Molim te nemoj sad izaći tamo i vikati na čovjeka.

MLADENKA: Neću vikati, samo ću mu reći da je idiot.

MLADOŽENJA: Kak možeš biti nadrkana i na vlastitoj svadbi?

Opet ju povuče natrag.

MLADENKA: Pusti me!

Snažno ga odgurne, on zatetura , izgubi ravnotežu i padne preko ruba scene. Zatim se ponovo penje gore.

MLADOŽENJA: Aha! Nek sad neko kaže da me nije gurnula!

MUŽ: Što je, je.

MLADENKA: Gle, da si me poslušao i da smo unajmili bend, na svadbi se ne bi svađali oko DJ-a, ja ga ne bi išla zadaviti, ti me ne bi spriječio, ja te ne bi odgurnula, ti bio bi živ i svi bi bili sretni i zadovoljni!

ŽENA: Ha! To vi samo mislite da bi u braku bili sretni i zadovoljni!

MLADOŽENJA: Hoćeš reći da sam si sam kriv?

MLADENKA: Da!

MLADOŽENJA: Pa ti si nevjerojatna! Ženo božja, gurnula si me preko balkona i sad tvrdiš da sam si sam kriv što sam umro?!

MUŽ: Kako god okreneš, uvijek bi ti bio kriv. Uvijek. Sreća tvoja što nisi duže bio u braku.

MLADENKA: Bila je nesreća budalo!

MLADOŽENJA: Sad me još i vrijeđaš, k'o da nije dosta što si me ubila!

MLADENKA: Nisam namjerno.

MLADOŽENJA: Sasvim je svejedno.

GOSPOĐA: Nije svejedno. Nije vas htjela gurnuti…

GOSPODIN: Vidiš srce, i sama kažeš da nije važan čin nego namjera!

GOSPOĐA: Ti si u svojoj namjeri uspio.

GOSPODIN: Dušo, ti ne razumiješ da...

ŽENA: Šutite, samo se zakopavate sve dublje i dublje.

ON: Ti ne razumiješ da...

ONA: Ne, ti ne razumiješ da ne želim razgovarati s tobom!

MUŽ: Odvjetnica u svakom trenutku.

ŽENA: Što je u tome loše?

MUŽ: Draga moja, zbog toga nam je brak otišao k vragu. Jer si ti bila u poslu 24 sata dnevno.

ŽENA: Netko od nas dvoje je morao i raditi!

MUŽ: Ja sam radio!

ŽENA: Ne kažem da nisi. Svaki dan si ustajao, odlazio na posao i mukotrpno radio. Sigurno je bilo jako teško sjediti u udobnoj fotelji u uredu s fantastičnim pogledom i birati koju ćeš od mojih zaposlenica ševiti!

MUŽ: Da sam ševio tebe, ne bi morao tvoju tajnicu.

ŽENA: Morao? Ništa ti nisi morao dragi moj! Pogotovo nisi morao na očigled cijelog ureda petljati s tom malom droljom meni iza leđa!

MUŽ: Tebe brine samo jesu li drugi ljudi znali!

ŽENA: Naravno da me brine! Za razliku od tebe, ja sam tijekom karijere izgradila neki ugled! Koji si ti brzopotezno uništio!

MUŽ: Ne drami. Jedna moja indiskrecija ne može uništiti tvoj ugled.

ŽENA: To nije bila jedna indiskrecija. Ne želim ni znati koliko ih je bilo. Uostalom, što ti znaš o mom ugledu, nemaš pojma što se događalo u zadnje vrijeme...

MUŽ: U pravu si. Ne znam. Zahvaljujući tebi!

ŽENA: Za sve sam ja uvijek kriva, je li? Ja sam negativac.

MUŽ: Pa s obzirom na to da si ti ubila mene, a ne ja tebe, rekao bih da da. Ti si negativac u ovoj priči.

ŽENA: A ti si jadna, nevina žrtva.

MUŽ: Ti sigurno nisi. Iako sam siguran da se odlično snalaziš u ulozi tugujuće udovice.

ŽENA: Možda će te zanimati da tvoja... Moja? Naša tajnica više ne radi za mene.

MUŽ: Nabavila si novu?

ŽENA: Nije po tvom ukusu. Ti ga ne bi ševio.

MUŽ: Imaš tajnika?

ŽENA: Da. Sjajno se slažemo.

MUŽ: Brzo si se utješila...

PSIHIJATAR: Nema smisla ovako se međusobno podbadati.

ŽENA: Ti si mi poslužio kao primjer... Čim su se pojavili problemi, ti si kao i uvijek, išao linijom manjeg otpora. Zašto bi se problemi rješavali? Najbolje je šutjeti i pustiti da sve ode u vražju mater.  

PSIHIJATAR: Tako je. Ignoriranje problema nikad nikome nije pomoglo.

MUŽ: A kad sam to mogao razgovarati s tobom i rješavati probleme? Preko dana si bila non stop po sastancima, a kad bi došla doma išla si odmah spavati ili bi se zakopala u papirologiju!

PSIHIJATAR: Sigurno je postojao neki trenutak u kojem ste mogli sjesti i ozbiljno porazgovarati. Razumijemo da ste se osjećali zapostavljeno ali…

ŽENA: Naslijedila sam ogroman odvjetnički ured! Što si očekivao? Da ću imati slobodne vikende i fleksibilno radno vrijeme!

PSIHIJATAR: Kao da pričam sam sa sobom.

MUŽ: A što si ti očekivala? Da ću do vječnosti sjediti doma i vjerno te čekati? Nisam ti ja Penelopa…

PSIHIJATAR: Ali ako ne sagledate objektivno cijelu situaciju, ovdje ćete sjediti do vječnosti i čekati da vas pustim. A ne mogu vas pustiti dok se ne pomirite s načinom na koji ste umrli!

MUŽ: Nikad se neću pomiriti s tim da me lampom zatukla frigidna radoholičarka!

GOSPOĐA: Ma kako se to razgovarate s njom?

MLADENKA: Nikakvog poštovanja prema ženama…

MLADOŽENJA: Eto ga na. Urotile su se.

ŽENA: Znam ja što tebe grize. To što sam uspješnija od tebe. E pa neću se ispričavati za vlastiti uspjeh!

MUŽ: Ali mogla bi se ispričati za to što si me zatukla lampom!

ŽENA: Pogodila, ne zatukla.

MUŽ: Dođe mi na isto.

ŽENA: Možda tebi. Meni, policiji i pravosudnom sustavu ne.

MUŽ: Znači nisu te zatvorili?

ŽENA: Naravno da ne! Ubojstvo iz nehata.

MUŽ: Super...

GOSPOĐA: Što su tebi presudili?

GOSPODIN: Zaključili su da sam se zabunio i da sam nehotice otrovao hranu.

GOSPOĐA: Krasno. A ti se nisi trudio dokazati da su u krivu?

GOSPODIN: Dušo, pa nitko ne želi završiti u zatvoru...

MLADOŽENJA: A tebe vjerojatno nisu ni priveli! Sigurno si zašarmirala policajce.

MLADENKA: Nisam ja nikoga šarmirala. Bilo je svjedoka koji su sve vidjeli!

MLADOŽENJA: Bilo je svjedoka? I ti si još na slobodi?!

* Za vrijeme rasprava drugih parova, Žena i Muž su ustali i stali na 'poziciju'.

ŽENA: Ševiš moju tajnicu.

MUŽ: Da.

ŽENA: Čak ne ni svoju. Nego moju. Ševiš moju tajnicu, u svojem uredu, u našoj firmi, meni iza leđa.

MUŽ: Čini se da je tako.

ŽENA: Divno. Pretpostavljam da su svi znali osim mene?

MUŽ: Vjerojatno.

ŽENA: Svi su znali i smijali su mi se iza leđa.

MUŽ: Možda.

ŽENA: A mala drolja je sigurno sve detalje prepričavala ostalim maloumnim kravama.

MUŽ: Lako moguće.

ŽENA: Guske su se sigurno beskrajno zabavljale na moj račun. Zašto baš ona?

MUŽ: Ne znam.

ŽENA: Nije ni ljepša ni pametnija od mene.

MUŽ: Nije.

ŽENA: Zašto onda?

MUŽ: I ja sam samo čovjek. Imam potrebe.

ŽENA: Zbog svojih potreba si me javno ponizio?

MUŽ: Ne pretjeruj.

ŽENA: Tebi uopće nije žao.

MUŽ: Pa i ne baš.

ŽENA: Kako si mogao, u uredu... 
MUŽ: Znači izvan ureda smijem?

ŽENA: Sad više ne smiješ ništa! Ponizio si me pred podređenima. Doveo si u pitanje moj autoritet... O ovome će se neprestano pričati u uredu!

MUŽ: Bitno je što će se pričati po uredu?

ŽENA: Naravno da je bitno!

MUŽ: Zašto smo ti i ja još uvijek u braku?

ŽENA: Ako si htio razvod, mogao si mi to reći! Nisi me morao javno sramotiti!

MUŽ: Tu se ne radi samo o tebi! I ja sam u ovom braku.

ŽENA: Mislim da si vrlo jasno pokazao koliko ti ovaj brak znači...

MUŽ: I što ćemo sad napraviti?

ŽENA: Što bi ti na mom mjestu?

MUŽ: Ne znam.

ŽENA: Ja bih se na svom mjestu razvela, što ću i napraviti!

MUŽ: Dobro.

ŽENA: To je sve što imaš za reći?

MUŽ: Da.

ŽENA: Nakon svih ovih godina...

MUŽ: A što bi ti htjela da kažem? Da mi je žao? Nije. Da se dogodilo samo jednom? Nije. Da sam se zanio i da sam pogriješio? Nisam.

ŽENA: Kad krene parnica, požalit ćeš što smo se ikad upoznali.

MUŽ: Već jesam. (okrene se da će otići)

ŽENA: Nismo još završili.

MUŽ: Ja sam našao ljubavnicu jer si ti potpuno izgubila interes, pa se razvodimo. Što se tu još ima reći?

ŽENA: Razapet ću te na sudu pizda ti materina! 

MUŽ: Vjerujem.

ŽENA: Nismo još završili. Ne okreći mi leđa dok ti govorim!

MUŽ: Još nisi gotova?

ŽENA: Rekla sam da nismo još završili! Čuješ li? Tebi govorim!

Pogodi ga lampom u glavu, on pada mrtav. 

MLADOŽENJA: Pa nije te baš zatukla kako si rekao...

MUŽ: Nije ni tebe tvoja baš bacila s balkona.

MLADOŽENJA: Vidi se da nije bilo namjerno.

ŽENA: Istina, da sam gađala, ne bih pogodila.

GOSPOĐA: Ne mogu reći da vas krivim, ipak vas je prevario.

MLADENKA: Ali donekle je sama kriva za to...

MUŽ: Hvala!

GOSPODIN: Tako vitlati stvarima… Nasilje nije rješenje!

PSIHIJATAR: Da! Sjajno ste to rekli! Nasilje nije rješenje. Ali u vašim slučajevima je malo kasno za tu konstataciju.... (Njoj i Njemu) A čime ćete nas vas dvoje iznenaditi? 

ONA: Ničime.

PSIHIJATAR: Svi su barem malo započeli razgovor o svojim problemima. Sad je na vama red. Razgovorom se može puno postići.

ON: Slušaj čovjeka, zna kaj priča.

PSIHIJATAR: Konačno netko cijeni moju ekspertizu.

ONA: Baš ste si našli tko će vas cijeniti, poremećeni zaštitar! Možemo ovdje sjediti do vječnosti, ja s tobom neću razgovarati.

ON: Zakaj nećeš pričat sa mnom?

ONA: Nemamo o čemu.

ON: Molim te...

ONA: Ne obraćaj mi se.

ON: Fakat mi je žao...

ONA: Što god da kažeš, neće pomoći. Bolje da šutiš.

ON: Daj me pusti da ti kažem...

ONA: Što god imaš za reći, ne želim to čuti!

GOSPOĐA: Ali ispričao vam se...

ONA: Vi ne znate... Nemate pojma... Nitko od vas ne zna.

MUŽ: Što?

ONA: Ne želim o tome razgovarati.

PSIHIJATAR: Ja ću poludjeti... Kako ne shvaćate?! Morate o tome razgovarati! U tome i jest cijela poanta!

MLADOŽENJA: Svi smo morali...

GOSPOĐA: Možda ćete se osjećati bolje! Pomaže razgovarati o tome.

MUŽ: Stvarno to mislite?

GOSPOĐA: Ne. Imate pravo, zbilja ne pomaže.

MUŽ: Nas dvoje ćemo se još i početi slagati!

ONA: Ubio me. To ste htjeli čuti?

ŽENA: To znamo. Inače ne bi bili ovdje.

MUŽ: Daj ju pusti na miru. Lako je tebi...

ŽENA: Bez brige, tvojoj miljenici neću ništa.

ONA: Hladnokrvno me ubio nakon što me mjesecima maltretirao.

ON: Ma 'ko te maltretiro?

ONA: Ti!

ON: Pa kak' to možeš reć?

ONA: To je istina!

ON: Ja sam te obožavo, kaj bi te maltretiro!

ONA: Tvoje obožavanje se sastojalo isključivo od maltretiranja!

ON: Kaj je tebi? Kaj to pričaš?

ONA: Pričam kako stvari stoje!

PSIHIJATAR: Da, molim vas, ispričajte nam.

ONA: Ovaj psihopat me doveo do ruba živaca, a onda je odlučio da to nije dosta pa me još i ovdje poslao...

MLADENKA: Zakaj si onda bila s njim, ak' je psihopat?

ONA: U početku je bio normalan.

ŽENA: Svi su oni normalni u početku. Onda pokažu svoje pravo lice.

ONA: U početku je sve bilo super... A onda je prestalo biti super...

MLADOŽENJA: Zakaj onda nisi prekinula s njim?

MUŽ: Možda nije mogla!

ŽENA: Daj molim te...

* On i Ona su na 'poziciji'.

ON: Kaj se događa?

ONA: Ništa...

ON: Zakaj mi se ne javljaš? Koje su ti to fore?

Ona šuti.

ON: Kaj šutiš sad? Kaj izvodiš?

ONA: Ništa.

ON: Kaj se događa? Odgovori mi kad te pitam!  

ONA: Ma ništa...

ON: Zakaj mi se onda dva dana ne javljaš? Koji ti je?

ONA: Ne znam što da ti kažem... 

ON: Pa nekaj smisli! Dva dana nemam pojma di si ni s kim ni kaj se s tobom događa! Jesi ti normalna? Kak možeš sam tak nestati?

ONA: Trebalo mi je malo vremena.

ON: Ma za kaj ti je trebalo vremena?

ONA: Htjela sam malo biti sama.

ON: Ček, ti mene dva dana izbjegavaš?

ONA: Trebalo mi je malo vremena da razmislim.

ON: Kaj je tak važno da moraš dva dana biti sama ?

ONA: Mislim da bi trebali uzeti pauzu.

ON: Ma o čem ti pričaš? Kakvo mrtvo pauziranje?!

ONA: Mislim da bi tako bilo najbolje. Da se malo odvojimo. 

ON: Kaj briješ ti? Kaj briješ? Prije dva dana je bilo sve super, onda mi se prestaneš javljati i sad mi tu sereš o nekakvim pauzama!

ONA: Oprosti...

ON: (Pauza)U redu je... Ne ljutim se. Pa kak ću se na tebe ljutit... Zbunjena si malo, ne znaš kaj bi sa sobom trenutno... Opće nema problema.

Razumijem te, volim te. Ne ljutim se.

ONA: (zbunjeno) Ne ljutiš se? 

ON: Gle, trebalo ti je dva dana, okej, nema frke! Mogla si mi to odma reć... Evo, malo se još odvojimo na dan dva i onda nastavljamo di smo

stali. 

ONA: Ne... Nisi shvatio... Duže od dan dva... 

ON: Kolko duže? Kaj, hoćeš četiri dana?

ONA: Ne znam...

ON: Zakaj mi to radiš?

ONA: Zato što mislim da bi bilo bolje da neko vrijeme ne budemo skupa.

ON: Ma nemoj? Kome bi bilo bolje? Tebi? Glavno da si ti sebi sve fino posložila kak ti odgovara!

ONA: Treba mi malo vremena... Ne osjećam se dobro ovako i...Žao mi je.

ON: Ma kaj ti je žao... Da ti je žao onda mi ne bi ovo radila...

Ona šuti.

ON: Ko je on? 

ONA: Molim?

ON: Ko je frajer?

ONA: Koji frajer?!

ON: Nemoj se pravit blesava! Ovo je sigurno zbog nekog frajera! Ko je on?

ONA: Nema nikakvog frajera!

ON: Je l' onaj krelac s kojim si jučer bila na kavi?

ONA: Kako znaš da sam bila s nekim na kavi?

ON: Pa vidio sam te. 

ONA: Slijedio si me?

ON: Nisam te slijedio...

ONA: Ti mene pratiš!

ON: Slučajno sam bio tamo!

ONA: Zašto mi se onda nisi javio?

ON: Jer si bila s drugim tipom!

ONA: To mi je samo frend.

ON: Nisam glup da ti vjerujem.

ONA: S tobom se ne može razgovarati... Mislim da bi bilo najbolje da odeš.

ON: Ne idem ja nikamo dok mi ne objasniš kaj izvodiš!

ONA: Molim te smiri se.

ON: Kak da se smirim?! Sve je okej i onda mi sam tak kažeš da bi pauzu!

ONA: Objasnila sam ti...

ON: Nisi ti meni ništa objasnila. Reci mi ko je on! Nije valjda onaj peder s posla?!

ONA: Nema nikog drugog!

ON: Kaj vidiš u njemu?

ONA: Ti nisi normalan!

ON: Kak da budem normalan kad mi izvodiš ovakve scene!

ONA: Mislim da bi trebao otići.

ON: Samo tako je l'? Nogirat ćeš me bez razloga!

ONA: Objasnila sam ti.

ON: Nisi ti meni ništa objasnila.

ONA: Hoćeš znati zašto?

ON: Da!

ONA: Stvarno hoćeš znati zašto?

ON: Da! Slušam!

ONA: Cijelo vrijeme me maltretiraš i ja to više ne mogu izdržati!

ON: Ček malo, ja tebe maltretiram? Kaj si ti luda?!

ONA:  Konstantno me zoveš, stalno šalješ poruke, uvijek moraš znati gdje sam, cijelo vrijeme me provjeravaš, prigovaraš kad idem na kavu s frendicama, zabranjuješ mi da se viđam s frendovima... Dosta mi je!

ON: Ti ne znaš kaj je ljubav!

ONA: Ti misliš da je to ljubav?!

ON: A neg kaj bi bilo? Hoću znat kaj se s tobom događa, jer se brinem za tebe!

ONA: To nije ljubav... 

ON: Ma nisi ti kriva. Do sad nisi bila u ozbiljnoj vezi. Kak bi i znala cijeniti to kaj imaš... Nema beda. Ja imam strpljenja. Naučit ćemo mi tebe kak je to biti u pravoj vezi.

ONA: O čemu ti pričaš?

ON: Ne brini, ne ljutim se.

ONA: Ti si potpuno lud!

ON: Daj se smiri.

ONA: Izađi van!

ON: Zakaj vičeš, probudit ćeš si susjede.

ONA: Izađi van.

ON: Ne idem nikud.

ONA: Zvat ću policiju.

ON: Ajde. Baš da vidim.

Ona vadi mobitel.

ON: Pusti taj mobitel!

On izvadi pištolj i uperi ga u nju.

ON: Reko sam ti da pustiš mobitel.

ONA: Što će ti to?

ON: Baci ga.

ONA: Molim te smiri se. Spusti to. 

ON: Baci mobitel! 

ONA: Evo, bacila sam. Sad ti spusti pištolj, može?

ON: Spustit ću ga kad mi kažeš ko je on.

ONA: Nema nikog drugog, kunem ti se.

ON: Ubit ću i tebe i njega.

ONA: Molim te spusti pištolj.

ON: Ko je on?

Ona pokuša zgrabiti mobitel s poda.

ON: Pusti to! Šta izvodiš! Makni se od tog mobitela!

ONA: Oprosti, nemoj se ljutiti.

ON: Jel vidiš kaj mi radiš? Jel vidiš? Zbog tebe sam ovakav!

ONA: Molim te... Samo se smiri...

ON: Reci da me voliš.

ONA: Volim te.

ON: Lažeš!

ONA: Ne... Zbilja te volim. Oprosti za sve ono što sam bila rekla. Oprosti. Imaš pravo. Ti i ja trebamo biti zajedno. Želim biti s tobom.

ON: Lažeš.

ONA: Ne lažem. Molim te, samo se smiri. Spusti to pa da možemo normalno razgovarati.

Ona mu se polako približi, kao da će ga poljubiti. Onda pokuša pobjeći, on ju zadrži i gurne natrag.

ON: Voliš me, a? Hoćeš bit sa mnom, a? Lažeš! Cijelo vrijeme lažeš!

ONA: Samo bi htjela da makneš pištolj...

ON: Začepi.

ONA: Molim te, daj da razgovaramo.

ON: Prije nisi htjela razgovarati.

ONA: Molim te...

ON: Začepi.

ONA: Samo me pusti, ne moramo nikome reći za ovo.

ON: Reko sam ti da začepiš! 

ONA: Molim te spusti pištolj. Obećajem da nikome neću reći, ne mora ovako...

ON: Začepi!!

Ispali dva metka u nju. Ona pada na pod. Zatim ustaje. Popravlja odjeću. 

ONA: Neka mi sad netko kaže zašto sam morala sve ovo opet proći?

PSIHIJATAR: Ako mi nakon svega postavljate to pitanje čini se da ja ne radim dobro svoj posao.

ONA: Natjerali ste me da ponovo proživim najgoru stvar u životu! Kako će mi to pomoći da se osjećam bolje?!

PSIHIJATAR: To je dugotrajan proces za koji...

ONA: Što hoćete od mene? Da mu oprostim? Malo sutra! Manijak me ubio! Sustavno me maltretirao i na kraju me ubio! Nema se tu o čemu raspravljati,  sve je jasno! 

ON: Žao mi je...

ONA: Misliš da me briga? Zaboli me što je tebi žao! Ja sam tu a ti ćeš se vratiti tamo i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo!

ON: Molim te...

ONA: Začepi.

ON: Molim te, daj da razgovaramo...

ONA: Ne obraćaj mi se. Ne gledaj me. Ne diraj me. Samo se makni što dalje od mene i pusti me na miru.

PSIHIJATAR: Ja mislim da smo napravili veliki napredak. Izražavate svoje emocije , puštate bijes da izađe na površinu, suočavate se s njim...

ON prislanja pištolj na sljepoočnicu i povlači okidač. Nastane tišina. On se ne miče.

GOSPOĐA: Dobro mladi gospodine, sad je dosta, ustanite s poda.

MUŽ: Mislim da ne može ustati.

ŽENA: Zašto ne bi mogao?

MUŽ: Mrtav je.

MLADA: Zovite hitnu!

GOSPODIN: Hitna neće biti od pomoći.

Psihijatar u šoku gleda u tijelo.

PSIHIJATAR: Ovo... Ovo se nije trebalo dogoditi... Nije trebalo ovako završiti.

ŽENA: No krasno! Doveli ste nas u sigurno okruženje!

PSIHIJATAR: Morate otići. Sad. Idemo!

Psihijatar hoće odvesti Ženu, Gospodina i Mladu. On polako ustaje s poda. Ona sjedi na svojem mjestu i gleda ga. On sjeda preko puta nje. 

GOSPODIN: Pa, dušo, izgleda da moram ići. Drago mi je da smo se opet vidjeli.

GOSPOĐA: Ti si nevjerojatan...

ŽENA: Ne mogu reći da mi je bilo drago...

MUŽ: U redu je, nije ni meni bilo drago.

ŽENA: Vidimo se...

MUŽ: Misliš? Ne bih rekao.

ŽENA: A gdje misliš da ću ja završiti jednog dana?

MUŽ: Imaš pravo.

MLADENKA: Što ako želim ostati?

MLADOŽENJA: Molim?

PSIHIJATAR: A ne, ne ide to tako. Živima ovdje nije mjesto.

MLADENKA: Ali vi ste nas doveli.

PSIHIJATAR: Nisam vas doveo da ostanete.

MLADENKA: On ostaje.

PSIHIJATAR: On se ubio!

MLADOŽENJA: Ti bi ostala?

MLADENKA: Da...

MLADOŽENJA: Zašto?!

MLADENKA: Pa zbog tebe budalo...

GOSPOĐA: Tko bi vas mlade razumio... Mrzite se pa se volite...

MLADENKA: Nisam te namjerno gurnula.

MLADOŽENJA: Znam...

PSIHIJATAR: Ne možete ovdje ostati. Morate ići. Smjesta.

Mladoženja bi joj htio još nešto reći, ali Psihijatar ju, zajedno s Gospodinom i Ženom izgura sa scene zatim se odmah vraća.

PSIHIJATAR: A vi! Pa kakav je to način! Ubiti se... Ja zbilja ne razumijem... Jasno vam je da vam slijedi dugotrajna terapija? Imamo poseban odjel za ubojice koji su uz to i samoubojice. Srećom ja s tim nemam veze. Život mi je dovoljno kompliciran i bez toga. Ako biste bili tako ljubazni da odete niz hodnik lijevo pa treća vrata desno. Pokucajte, sigurno vas već očekuju. Hajde, hajde! 

On izlazi. Gospođa sjedne do Nje i tapša je po ruci.

MUŽ: Otišao je, sad ti više ne može ništa. 

Ulazi Mladenka

MLADENKA: Ovaj put sam došla da ostanem.

MLADOŽENJA: Što si napravila?

MLADENKA: Gurnula sam se s balkona.

MLADOŽENJA: Ti to ozbiljno?

PSIHIJATAR: Svašta. Odbacili ste život da bi se vratili ovdje... To još nisam doživio. Sigurno niste pri sebi.

MLADENKA: Raspitala sam se malo na ulazu... Rekli su mi da postoji terapija za parove...

PSIHIJATAR: Ali vi ne možete birati! Morate na odjel za samoubojice!

MLADOŽENJA: Idem s tobom bilo kuda.

PSIHIJATAR: Ne bih rekao! Jeste li vi samoubojica? Niste! Onda ne možete s njom!

MLADENKA: Nikako ne možemo ostati zajedno?

PSIHIJATAR: Ne možemo se pogađati kao na tržnici! Nemojte me uzrujavati. Vi izvolite lijepo za onim mladim gospodinom, lijevo niz hodnik, treća vrata desno. A vi sjednite da možemo nastaviti!  

MLADOŽENJA: Nešto ćemo smisliti, bez brige!

PSIHIJATAR: Idite već jednom.

Mladenka odlazi. Na sceni su ostali Psihijatar, Muž, Gospođa, Mladoženja i Ona.

PSIHIJATAR: (duboko uzdahne) Dobro... I, nakon svega, osjeća li netko napredak?

SVI: Ne!

KRAJ



Facebook! TwitThis