U sobi nešto široj od kože,

do koje u pravilnim razmacima od deset minuta

dopire kočenje U-Bahnova broj jedan i tri,

na raskršću Skalitzer i Oranienstraße,

Europa gleda seriju i razmišlja o smrti,

večeras je legla rano,

nije pravo ni ustala,

provela je dan u spavačici,

na leđima na trbuhu na boku,

grickala je napolitanke i razmazivala maslac po žemljicama,

ipak je prvi maj,

danas se ne radi,

gledat će serije pa jesti,

javiti se djeci pa jesti,

nazvati prijateljicu pa jesti:

NEKI TAKO VEĆ TJEDNIMA,

mislila je sa zavišću,

drobe mrvice po krevetu,

priključeni na Facebook, Instagram i Netflix,

NEKIMA JE SVAKI DAN PRAZNIK RADA,

a ona ima tek ovaj,

ovih 24 neradnih sati usred vječnosti diskonta u Kreuzbergu,

gdje sjedi na kasi, kuca i skenira barkodove, kuca i skenira,

skrivena iza pleksiglasa i maske s dezenom medvjedića,

i ona je medvjedić u bespuću tog svemira,

običan radnik u diskontu,

gewöhnlicher Mensch, rekli bi,

gewöhnlicher Mensch u tijelu velike žene,

i zato će se sada najesti za čitav mjesec,

opet će pojesti ručak, pa nakon pauze pripremiti užinu,

ha!


Tako je i bilo.


Na zadnjem zalogaju ručka prošao je U-Bahn broj jedan,

a uskoro je zaškripila i trojka,

prošlo je deset minuta,

vrijeme za užinu,

onda je nazvala djecu, nisu se javila,

pokušala je opet, nisu se javila,

mladi su uvijek isti, govorila je Europa na glas,

za ništa ne mare, ništa im se ne da,

čak ni javiti se na telefon,

nije računala da je itko sluša

ili da bi itko mogao ponoviti njezine riječi,

njena sudbina gewöhnlicher Mensch u vječnosti diskonta

odavno ju je naučila da riječi malog čovjeka nisu bitne,

ne mogu ni utješiti ni ugroziti ni spasiti svijet,

zato je i smjela pričati pizdarije.


Ovako:


Kako si?, Kako si ti?, Nisam dobro, A tko je?!,

to je bila prijateljica, od prve je dignula slušalicu,

upravo je gledala vijesti pa je htjela razgovarati o zavjeri,

jer radilo se o zavjeri,

htjela je znati hoće li moći na godišnji u Hrvatsku,

no vijesti nisu ni spomenule njihov godišnji,

trebale su javiti hoće li gewöhnlicher Mensch

krenuti s luftmadracima na Krk ili na sladoled u Split,

pratila je sve do vremenske prognoze,

ali niti riječ,

zavjera,

očigledno,

Europa se u svemu slagala,

pričale su i o kineskom restoranu u susjedstvu koji već peti tjedan ne radi,

neće taj više ni otvoriti, propali su i pravo im budi,

doch!,

slagale su se kako su za sve krivi Kinezi,

više nikad neće kupiti ništa kosooko, pa makar hodale gole,

go-le,

zaklele su se, telefonski,

to je bilo jako smiješno i Europa se hihotala u mobitel:

što bi rekao šef da dođem na posao samo u gaćama?,

možda i bez gaća?,

samo s medekima preko nosa!?,

no prijateljici nije bilo do zezancije,

što čeka vlada? što ta vlada čeka!?,

niz Skalitzerstraße spustio se slijedeći U-Bahn,

obje su zašutjele dok nije prošla škripa,

Europi se učinilo da ta šutnja ima težinu:

možda živimo u povijesnom trenutku?

možda je vrijeme da mali ljudi preuzmu sudbinu u vlastite ruke?,

ni sama nije znala odakle joj te riječi,

no prijateljica ih je samo otpuhnula:

sve je jasno kao dan,

znamo tko su dobri, a tko loši,

tko jede gulaš, a tko odreske od zmija, štakora, pasa i mačaka,

onih slatkih, umiljatih,

Europa je zamijaukala,

uvijek je kupovala od Kineza, a oni sad ovako...,

onda je morala prekinula razgovor,

ispraznio joj se mobitel, a i trebalo je istresti mrvice s pokrivača.


Nagla tišina.


Čudno neko vrijeme, šaptala je za sebe,

tko bi rekao da su iza svega šišmiši i Kinezi,

njihovi mali ljudi protiv naših malih ljudi,

što nije dobro, nikako nije dobro,

NJIH IMA VIŠE,

Scheiße, rekla je na glas,

Scheiße radi lošeg omjera,

Scheiße radi potrošene baterije na mobitelu,

Scheiße jer još uvijek nije čula djecu, baš danas, za praznik,

Scheiße jer će tom starom mobitelu trebati barem petnaest minuta.


Petnaest minuta off-line.


U sobi nešto široj od kože,

u kojoj se na kvaki prozora suši maska s dezenom medvjedića,

Europa je sjedila na rubu kreveta s daljinskim upravljačem u ruci,

osjećala je neki nemir, ni televizor nije pomagao,

osjećala se užasno sama, užasno einsam,

einsam za popizdit,

s tim svojim nebitnim mislima o psima i mačkama pirjanim sa češnjakom,

s tim svojim nebitnim brigama  da ovog ljeta neće na more u Hrvatsku,

uzela je napolitanku i tužno je pojela,

svejedno je,

sada se može mirne duše debljati,

njen veliki bijeli torzo neće vidjeti sunca ove godine,

verdammter Chinese!,

srušila se na krevet i pritisnula daljinski na grudi,

neki ovako svaki dan, sjetila se opet,

nekima je svaki dan praznik,

leže u krevetu na leđima na trbuhu na boku,

grickaju, mrve i prazne mobitele,

a kad ih primi anksioznost nazovu prijateljicu,

EH, KAD BI MENI BILA TUĐA NESREĆA, rekla je na glas,

ne računajući da su to već velike riječi,

kad bi meni svaki dan bio neradni, slagala je tjedni meni u glavi:

u ponedjeljak bih umijesila kruh,

u utorak pizzu,

u srijedu bih radila štrudlu od jabuka,

u četvrtak bih skuhala maneštru za iduća dva dana,

u subotu bih pekla palačinke,

a u nedjelju...

u nedjelju bih se lijepo obukla,

stavila masku s medvjedićima i stala u red za sladoled,

uzela bih jagodu i čokoladu, sjela na klupu u parku,

pa bih promatrala prolaznike kako bježe jedni od drugih kao zečevi.


Sad zbilja mora istresti te mrvice s pokrivača.


Otvorila je prozor i ugledala sasvim drugačiju scenu,

dolje na raskršću Skalitzer i Oranienstraße bila je nevjerojatna gužva,

aktivisti iz organizacije revolucionarnog praznika rada

pozvali su na tradicionalno okupljanje unatoč mjerama

koje su zabranjivale više od dvadeset ljudi,

dvadeset!,

njih je bilo barem dvije tisuće,

dvije tisuće jebivjetrova koji ne poštuju propise!,

grmjeli su mediji,

dvije tisuće jebivjetrova kojima ništa ne možemo!,

ogradila se policija,

bilo bi protuustavno kazniti mlade koji ne drže razmak,

bilo bi protuustavno lupati mlade koji naprosto šeću ulicom,

bilo bi protuustavno hapsiti mlade koji ne spominju ni Hitlera ni Židove,

pa čemu onda služi Ustav?!,

zavrištala je Europa s prozora,

ove godine zbilja, ništa od Hrvatske.


Halt die Klappe!


Začepi, vikali su mladi Europi,

palili su petarde i nosili velike transparente,

uns fehlt nich Zeit, Geld, Macht, pisalo je na jednom,

was fehlt ist Solidarität,

nedostaje nam solidarnosti,

sricala je Europa transparent i pljunula kroz prozor,

evo vam!

svi ste vi dio iste zavjere!,

ona vodi od wuhanskih šišmiša preko mladih aktivista do maloga čovjeka,

sa svog prozora na trećem katu Europa je jasno vidjela širu sliku situacije,

jer sutra će ti isti jebivjetrovi kihati i kašljati na njezinoj kasi,

onda će i prekosutra kihati i kašljati na njezinoj kasi,

prekoprekosutra ih više neće biti dvije, nego četiri tisuće,

a dan nakon toga zauzet će joj krevet na intenzivnoj,

protiv takva plana ne pomaže ni maska s medvjedićima koju je jeftino kupila kod Kineza,

Scheiße, kako da se tog nije ranije sjetila!,

zaista,

sve je povezano.


Wir kämpfen für dich!


Zbor mladih obratio se Europi na prozoru:

klasna borba nikad ne prestaje,

jer dok su neki u karanteni po malim stanovima bez balkona,

drugi se sunčaju kraj privatnih bazena i kose travu u vrtovima,

mi se borimo za tebe,

mi se borimo za tvoje ustavom propisane slobode,

mi se borimo za tvoja demokratska prava,

mi se borimo za tvoje radničke privilegije,

mi se borimo za tvoj mjesečni dohodak,

mi se borimo da svaki dan možeš na posao,

glasovi mladih izgubili su se u poklicima i odobravanju,

a Europa je podigla ruke u zrak,

raširila ih na razmak od jednog i pol metra,

pa vrisnula:

Abstand halten!,

meni vaša borba ne treba,

ne trebaju mi te slobode ni ta prava ni te privilegije,

jer uopće ne želim ići na posao, ne želim ići nigdje,

osim do Malinske na Krku!,

a ako ne mogu do Malinske, nastavila je Europa, ne želim ni do diskonta,

hoću ostati u krevetu, grickati i drobiti, kao i svi ostali,

hoću svoju usamljenost, svoj nemir i svoju tišinu u petnaest minuta off-line,

hoću biti kao vi, s druge strane pleksiglasa,

OVO MORA BITI POVIJESNI TRENUTAK

KAD MALI ČOVJEK PREUZIMA SUDBINU U VLASTITE RUKE,

na “povijesni trenutak” se radi većeg efekta udarila šakom u prsa,

na “mali čovjek” je na žalost izgubila dah,

nakon “vlastitih ruku” više nije mogla suzdržati kašalj,

zatvorila je prozor i oteturala do kreveta,

nije valjda?


Ona kineska maska bila je pokvarena.


U sobi nešto široj od kože,

do koje u pravilnim razmacima od deset minuta

dopire kočenje U-Bahnova broj jedan i tri,

na raskršću Skalitzer i Oranienstraße,

Europa gleda seriju i razmišlja o smrti,

svaki puta kad udahne, udahne sve pliće,

začuje neugodnu škripu i zapeče je u prsima,

u ruci drži mobitel,

zvala je redom sve dežurne telefone,

zvala je hitnu pomoć,

zvala je prijateljicu,

zvala je djecu,

nisu joj se javili,

sada mora zadržati prisebnost,

razmišljati o lijepim stvarima,

o moru, o kremi za sunčanje, o hladnim lubenicama,

napokon stižu poruke,

prvi bip, drugi bip, treći bip,

djeca šalju video klipove,

na jednom masa demonstranata kreće niz Oranienstraße,

na drugoj pretrčavaju raskršće prema Görlitzer parku,

na trećem jedna bijela žena kašlje na otvorenom prozoru,

mama, jesi li dobro?,

piše u poruci.


(Berlin, 8.5.2020)


AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.



Facebook! TwitThis