Bordel divljih jabuka

Ples je uvijek sloboda.

Plesna drama Bordel divljih jabuka jest civilizacijski san o raju, san ''civiliziranog'' čovjeka o istinskoj ljubavi i istinskoj ljudskoj slobodi. Ta paradoksalna ''drama raja'', vrlo kompaktne strukture, sastavljena je od proljetne Uvertire (koja podsjeća na filmski ''foršpan'' i koja, između ostalog, sadrži novi program plesne umjetnosti) i sedam scena odnosno latica u sedam duginih boja (1. latica, preludij, adagio, crveno; 2. latica, adagissimo, narančasto; 3. latica, vivo, žuto; 4. latica, vivace, zeleno; 5. latica, presto, svijetloplavo; 6. latica, forte, tamnoplavo i 7. latica, fortissimo, ljubičasto).

Tema Bordela divljih jabuka jest svečanost ljudske ljubavi u okviru opće drame prirode (grčka riječ ''drama'' znači ''radnju''), u kontekstu rađanja, življenja i umiranja. U toj plesnoj drami civilizacijskog sna tragedija, komedija ili melodrama ne postoje, jer nema civilizacije u kojoj je došlo do tragičnog rascjepa na subjekt i objekt. Tema plesne drame provedena je kroz priču o Duginom plemenu, relativno sretnoj obitelji od sedam članova (Isadora, Jean Georges, Martha, Alwin, Trisha, Mark i Pina), i zbiva se u jednom uzbudljivom proljetnom rajskom danu punom ljubavi, trčanja, plesanja, govora i vikanja. Priča je protkana našim, civilizacijskim, snom o zemaljskom raju koji prethodi svim religijama, o raju gdje su jabuke bile jedino ''platežno'' sredstvo, gdje su se jabuke jele bez i najmanje pomisli na ''simbolički teret'' svijesti ili ljubavi. Jabuke su bile jabuke, fino voće u crvenoj boji koju članovi raja najviše vole. Dobrom gradacijom u 7 latica ova plesna drama govori o raju gdje bordel znači javnu kuću nesputane prirode (ili ''kuću tolerancije'' kako se nekad u Francuskoj nazivao bordel). To je priča o javnoj kući prirode gdje je sve živo trčalo i plesalo prirodnim pokretima o kojima je svojedobno sanjala Isadora Duncan.

Nažalost, taj san o raju ne bi bio moguć bez civilizacije, uglavnom civilizacije rata. Stoga u Bordelu divljih jabuka radnju na sceni ''prati'' radnja rata na videozidu. Od početka prve scene, prve latice, na videozidu traju ratovi, od antičkih ratova, Spartakova ustanka pa sve do Prvoga i Drugoga svjetskog rata te najnovijih ratova na Balkanu, na tlu bivše Jugoslavije, kao i svakodnevna krvava ratna i teroristička zbivanja diljem svijeta (Bliski istok, Daleki istok, Sjeverna Amerika, Irak itd.). Kratko rečeno, plesna drama Bordel divljih jabuka sastavljena je od dva intenzivna procesa, dvije intenzivno isprepletene priče: priče civilizacijskog sna i ratne priče te iste civilizacije koja je omogućila taj san. Zajedno propuštene kroz tkivo predstave, te dvije priče su zapravo jedna priča o paklenom kontrapunktu sreće i nesreće. Sasvim očiti optimizam zaplesanog Duginog plemena (u sedam latica na sceni) neprekidno ''dovodi'' u pitanje ''ratna opcija'' svijeta na videozidu. Ipak, ništa ne može zaustaviti san koji je jednom otpočeo, a otpočeo je prvim plesnim korakom još u zori ljudskoga vremena. Energija plesa i pokreta ima snagu razularene javne kuće prirode. U tom kontekstu ples je sloboda, a cum grano salis i izvan tog konteksta. Ples je uvijek sloboda.

GODINA: 2012.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 4

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 3

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana

Proljetna uvertira

Scena je prekrita finim blijedožutim pijeskom, sličnim pijesku morske pješčane plaže. Pozadina je svijetloplava. Na gornjem dijelu pozadine nalazi se videozid. Na pijesku je 2000 crvenih jabuka. Još jedna nalazi se na sredini svijetloplave pozadine ispod videozida. Ako pijesak nije dostupan, na scenu treba staviti nekoliko slojeva zelene gaze i po njoj razmjestiti jabuke.

Vrlo glasan cvrkut ptica, osobito vrabaca, traje cijelo vrijeme od početka ulaska publike. Kad je dvorana ispunjena i sva vrata zatvorena, čeka se još 7 sekundi. Početak predstave označen je prestankom cvrkuta vrabaca i gašenjem svjetla. Čuje se 7 udaraca gongom. Između svakog udarca mora proći 7 sekundi, a toliko obično traje i jeka gonga. Zatim tišina i mrak. Ta "klinička smrt svijeta" traje također 7 sekundi, a onda se iznenada začuje početak djela Also Sprach Zarathustra Richarda Straussa i traje otprilike jednu minutu i prestaje. Zatim se istodobno događaju sljedeće stvari (vidi redoslijed ispod!) i traju sve do kraja Uvertire.

1) Umilan, sirenski ženski glas (Isadora) iz zvučnika, mrvicu seksualno uzbuđen polako čita Plavu riječ na početku milenija. U drugoj, možda izvedbeno efektnijoj i primjerenijoj varijanti, cijeli taj tekst može se i bezglasno ''lelujavo'' projicirati na tijela plesača prilikom plesa. (Plava riječ na početku milenija je, zapravo, didaskalija, to jest prilično kompleksna uputa redatelju odnosno koreografu u formi prevratničkog programa, svojevrsnog ''manifesta'' novog pristupa plesnoj umjetnosti.)

2) Na gornjem dijelu videozida piše:

Menstruacija je vrlo pozitivan fenomen.

Suzana iz susjedstva

An apple a day keeps the doctor away.

engleska poslovica

If we cannot silence the guns, let not the guns silence us.

nepoznati autor

Prije odlaska slušajte glazbu i pojebite se na plavom planetu. Neka drhti ova jebena

Zemlja od naših glazbenih glasova, neka drhti od naših plesnih pokreta i od naših orgazama.

Milko Valent

Ispod ta četiri citata na videozidu počinje nizanje fragmenata iz ratnih filmova, a na pozornici traje izvođenje plesnih fragmenata iz svih 7 scena/Latica ove erotske plesne drame, te svojevrsne "rapsodije u duginim bojama".

3) Igra laserskim zracima u sedam duginih boja.

Napomena

Nema posebne glazbe. Glazba je ženski glas, glas Isadore iz predstave koji tiho, ali izražajno prede.

ŽENSKI GLAS: Moje ime je Mlijeko. Dobrodošli u Bordel divljih jabuka, dobro došli u Polifonijski bastard No 3. Pozdravljaju vas Isadora, Jean Georges, Martha, Trisha, Pina, Alwin i Mark. Ova moja riječ, Plava riječ na početku milenija, upućena je publici, dramatičarima, kompozitorima glazbe i sviračima, glumcima/plesačima, umjetnicima svjetla, koreografima i redateljima, kao i svim ljudima dobre volje, a osobito našem Papi Putniku.

Trgnite se iz dogmatskog drijemeža! Dolje baletna i plesna pornografija! Vrijeme je da staroj Europi i Starom Svijetu vratimo istinsku živost pretkršćanskog plesnog komunizma. Dolje milenijska dosada! Odbacite idiotizam klasičnog baleta i modernog plesa! Odjebite milenijsku hipokriziju pokreta, plesa, seksualnosti! Sve ovo govorim vam zbog sljedećeg razloga: još uvijek nisam vidio pravu erotsku plesnu dramu.

U mojem erotskom plesnom kazalištu ne postoje kostimi, šminka, maske i ekstravagantne kulise. Glumci/plesači su goli i bosi. Pravi glamour izvire iz cjeline njihovih bića i pokreta. Tome trebaju pripomoći koreografi, odnosno redatelji. Pri pokretu i plesu gibanje ili ljuljanje ljudskih ekstremiteta, kao što su to penis ili dojke, integralni je dio plesnog indeterminizma tijela, indeterminizma koji je u kazališnim predstavama samo malo naglašen i stiliziran. Govor, pokret, ples, glazba, svjetlo i minimalna scenografija temeljni su elementi mojih erotskih plesnih drama.

Pokret mora biti uvijek onakav kakav odgovara izvornoj, "neciviliziranoj" anatomiji ljudskog tijela. Jasno je da se i spontani pokret može koreografirati; to je "potenciranje izvorne spontanosti". Na primjer, kažete glumcu/plesaču da se okrene oko sebe pet ili, recimo, točno sedam puta.

Ples je, kao "oplemenjeni pokret" ili "produženi pokret", u ovoj drami prakršćanskog plesnog komunizma tek malo stiliziran i u grupnim scenama ili figurama tijela samo malo ritualiziran. Redatelj/koreograf tek na blagi način usmjerava i organizira zamisli autora drame. On ne maltretira tijela glumaca/plesača kao što se to radilo stoljećima i na Istoku i na Zapadu. Dakle, redatelj/koreograf trudi se oko "nenametljive" perfekcije "priče tijela" u okviru "priče drame". Ništa više, ništa manje. On ne koristi totalitarizam baletne notacije. On ne koristi nikakvu "notaciju" osim one koja je nužno potrebna za dramu; on tek malo stilizira i "ritualizira". Ovdje, u mojem kazalištu, mi nismo u akrobatskom cirkusu, ne plešemo balet i nismo na gimnastičkim olimpijskim igrama. Mi smo u svakodnevnom tijelu života, i u životu kazališta koji je "estetiziran" te pomoću plesne i kazališne umjetnosti pokazuje mogućnosti ljudske težnje za slobodom. Budući da raj ne postoji osim kao civilizacijski san o slobodi, Bordel divljih jabuka je upravo taj san. To je dramska poema o drami raja. Redatelju/koreografu neće biti lako ostvariti tu dramu raja. Zašto? Zbog toga što on/ona mora režirati/koreografirati san, to jest vječno buđenje toplog proljeća i slatki seksualni kaos. Koreografija kaosa, dakle prigodno uređivanje primarnog kaosa erosa (žudnje) i seksualnosti, najteži je zadatak za koreografa današnjice; najteži zadatak u ovoj već gotovo potpuno sjebanoj civilizaciji apsolutnog kapitalizma u kojem iz tobožnjeg reda na svakom koraku izbija kaos kao takav, a ne estetizirani kaos kazališta ili kaos raja izvorne ljudske seksualnosti. O tome toliko. Tko želi može se drugdje informirati o znanstvenoj teoriji kaosa. Priznajem, u mojem kazalištu najteže je režirati koreografiju povratka vedrom hedonizmu, ali rezultati će pružiti užitak o kojem sanjaju svi umjetnici, užitak integralnog umjetničkog djela. Nova koreografija sreće ima pozitivni utopijski zadatak, težak zadatak, i u potpunosti je izvediva.

Glazba. Sve je glazba, i buka i relativna tišina. Relativna stoga jer u našem svijetu ne postoji apsolutna tišina. I u najtišoj tišini čuje se rad našeg srca, to jest kolanje naše krvi. Sve je glazba. Glasovi prirode, cvrkut ptica, grmljavina, kiša, sviranje instrumenata, organizirano sviranje instrumenata kao "kroćenje" zvuka itd. U glazbi dopuštam strogo kodificirani jezik glazbe, notifikaciju kao pozitivnu diverziju ljepote, a u plesu ne. Znam da sam pomalo paradoksalan i zbog toga ćete me zavoljeti, jer i vi, kao i ja, živite u paradoksalnom svijetu umjetnosti kao života i života kao umjetnosti. Za moje erotske plesne drame najbolje je da kompozitor napravi originalnu glazbu od početka do kraja, jedan fini "kaotični" soundtrack, s napomenom da tamo gdje sam, na primjer, napisao da mora biti violončelo ili flauta neka to ukomponira u svoju kompoziciju. Tamo pak gdje sam napisao da treba biti cvrkut vrabaca neka ništa ne dira. Tu "ambijentalnu" glazbu vrabaca neka jednostavno snimi u prirodi i zatim je uklopi u svoju originalnu kompoziciju. Sve ostalo prepuštam njegovoj glazbenoj imaginaciji. Ipak, evo prijedloga za Bordel divljih jabuka. Bilo bi poželjno za tu dramu raja kad bi kompozitor u svoju vlastitu glazbu ubacivao s vremena na vrijeme, i gdje mu se čini da je to potrebno, kratke varijacije svjetskog glazbenog naslijeđa ili njihove kratkotrajne originalne dijelove. Na primjer, iz klasične glazbe (Bach, Schubert, Beethoven itd.), iz suvremene glazbe (Cage, Glass, Malec, Xenakis, Kelemen itd.), iz jazza i iz svih pravaca rock'n'roll glazbe (hard rock, heavy metal, psihodelija, hip-hop, reggae, rap itd.), a također i etno glazbu iz svih krajeva svijeta, kao i glazbu etno plesova te folklora, a osobito orijentalnu glazbu i onu koja koristi samo bubnjeve, recimo neku afričku glazbu ili katkad, zašto ne, i japanske Kodo bubnjeve. Itd. Etc. Dakle, kompozitor može koristiti sve glazbeno naslijeđe svijeta kako i koliko mu odgovara, a da ipak ne zanemari svoju vlastitu kompoziciju napravljenu za moju erotsku plesnu dramu. Sve što sam spomenuo nije glazbeni eklekticizam, jer se melodija ili linija originalne glazbe kompozitora, soundtrack za moju dramu, itekako čuje i prepoznaje. Hoću reći da suvremeni kompozitor mora također "koreografirati" glazbeno naslijeđe, baš kao i zvukove prirode, zvukove našega svijeta. Vrlo je važno napomenuti da suradnja režisera/koreografa i kompozitora mora biti vrlo tijesna, borbena i relativno kompatibilna.

Svjetlo. Igra svjetla u mojem kazalištu izvanredno je važna, jer nema kostima, šminke i ostalih elemenata koji pomažu da iluzija umjetničkog djela bolje sjaji. Umjetnik svjetla može se u najvećoj mjeri "razulariti", ali ipak mora precizno slijediti moje kratke upute o svjetlu, osobito u Bordelu divljih jabuka gdje koristim 7 osnovnih boja duginog spektra u 7 prizora/Latica. "Miksanje" svjetla je dopušteno, iako naznačena osnovna boja mora biti vidljiva. "Fokusiranje" je dobrodošlo, a tamo gdje je naznačeno mora se svakako izvesti. Umjetnik svjetla svjestan je gotovo neograničene slobode svjetla. U Bordelu divljih jabuka ta je sloboda samo malo ograničena mojim uputama.

Govor. Glumcima/plesačima dovoljno je reći da se normalno kreću i govore u skladu s mojim uputama koje organizira redatelj, odnosno koreograf. Oni moraju prirodno slijediti njegovu viziju moje vizije, jer je i redatelj/koreograf umjetnik svojega dijela posla. Što se tiče govora, u mojim dramama ne postoji "scenski govor" osim ako to nisam izričito naglasio. Neka glumci/plesači govore prirodno, normalno i u skladu s didaskalijama ako ih ima, ili u skladu s ulogama koje igraju. Ako će tako postupiti, neće pogriješiti. Svojim emocijama, primarnim emocijama tijela i svojom stvaralačkom imaginacijom istodobnog interpretiranja i sebe i svoje uloge, bit će ono što je ideal svakog glumca i plesača. Bit će umjetnici u stvaranju života kao umjetnosti, u stvaranju života umjetnosti.

(Cvrkut vrabaca traje 7 sekundi, a zatim ŽENSKI GLAS nastavlja)

Budući da svi jedva čekamo da vidimo Bordel divljih jabuka, nema potrebe detaljnije objašnjavati moju poetiku. Ipak, za vašu informaciju, ona ima jednostavan naslov: Zelena poetika i jednostavan podnaslov: Apsolutni romantizam izvedbenih umjetnosti.

Nekoliko riječi o mjestu izvedbe. Iako je Bordel divljih jabuka izvorno napisan za kazalište, pa je zbog toga kazališni prostor idealno mjesto za nj, može ga se izvoditi u svim mogućim prostorima gdje postoje osnovni tehnički uvjeti, a to su garaže, tvornice, brodovi-hoteli, livade ili proplanci, seoska dvorišta i ona u predgrađima velikih gradova, podzemne željeznice, bolnice, zatvori, a osobito psihijatrijske klinike širom svijeta. Kada su u pitanju alternativni prostori moj je san i prijedlog da se Bordel divljih jabuka izvede u pravom bordelu, recimo u Amsterdamu, Parizu, Hamburgu, Šangaju ili Tokiju, kako bi razlika između umjetnosti i života bila vidljivija. Jer u raju, u Bordelu divljih jabuka, iako je radnja ili drama slična, jedino "platežno" sredstvo jesu upravo jabuke. Ipak, treba naglasiti da je u Bordelu divljih jabuka, dakle u mojoj drami, mjesto radnje negdje na toplom jugu Zemlje/Svijeta, dakle na takvom mjestu o kojemu je već sanjao nesretni Artaud.

Vrijeme radnje situirano je prije sadašnje civilizacije, no ipak civilizacije u kojoj je jezik, odnosno govor, već potpuno razvijen. Jedino još ne postoji pismo. Jezik je već potpuno razvijen, dakle i njegov vokabular u kojem se "proste" riječi upotrebljavaju sasvim normalno, baš kao i sada u jeziku privatnosti. No tada svijest o "prostim" riječima nije ni postojala, jer nije bilo današnje civilizacije i njezinog integralnog dijela: hipokrizije. Marljiva i ozbiljna Susanne K. Langer u svojem majstorskom djelu Philosophy in a New Key izvještava da uopće nema amorfnih i nesavršenih jezika te da potpun i artikuliran jezik posjeduju sve ljudske rase, čak i "primitivni" stanovnici prašume i surovi ljudožderi koji su stoljećima živjeli na otocima udaljenim od cijelog svijeta.

Tema drame Bordel divljih jabuka jest svečanost ljudske spolnosti u okviru opće drame prirode, u okviru rađanja, življenja i umiranja. U toj drami tragedija, komedija ili melodrama ne postoje, jer nema civilizacije u kojoj je došlo do tragičnog rascjepa na subjekt i objekt. Dakle, u mojoj erotskoj plesnoj drami postoji "samo" uzbudljiva i napeta radnja (drama) koju je Wilhelm Reich jednostavno nazvao "ono malo ljudske sreće". Toliko o Bordelu divljih jabuka. Uvertira je gotova. Čuli ste moju Plavu riječ na početku milenija. Hvala na pažnji. A sada neka počne raj na Zemlji, neka počne Bordel divljih jabuka. Uživajte u sedam lijepih i vlažnih Latica. Moje ime je Mlijeko.

Prestaje glas, prestaje igra svjetla. Uz pratnju glazbe na videozidu počinju polako kliziti tekstovi u cjelinama kako je naznačeno. ____________________________________________________

BORDEL DIVLJIH JABUKA

(Polifonijski bastard No 3)

plesno kazalište

plesna drama

______________________________________________________

LJUDI

ISADORA, majka, 36

JEAN GEORGES, otac, 37

MARTHA, kći i sestra, 20

ALWIN, sin i brat, 19

TRISHA, kći i sestra, 18

MARK, sin i brat, 17

PINA, kći i sestra, 16

______________________________________________________

Ova relativno sretna obitelj, nazovimo je Dugino pleme, živi u pretkršćanskom plesnom komunizmu prirode i nastanjena je na toplom jugu Zemlje, zemaljskom raju gdje uvijek vlada vječno buđenje vječnog proljeća. Oni su uvijek goli i bosi. Tijela su im onakva kakva jesu. U raju su sva tijela dobra, ni lijepa ni ružna. Djeca, mladi i stari ne znaju za lijepa i ružna tijela. Kanoni ljepote nastali su tek u civilizaciji.

_______________________________________________________

Gledamo i slušamo 7 članova Duginog plemena kroz 7 prizora, odnosno 7 Latica koje traju po 7 minuta svaka, i to u 7 osnovnih duginih boja: crvenoj, narančastoj, žutoj, zelenoj, svijetloplavoj, tamnoplavoj i ljubičastoj. Za članove te obitelji može se slobodno reći da su to ljudi koji su stvarno protrčali ispod duge i kroz dugu. Štoviše, to su ljudi koji to svaki dan ponovno čine.

_______________________________________________________

Ovo je priča o jednom uzbudljivom proljetnom rajskom danu punom tjelesnog spajanja, trčanja, vikanja i plesanja, odnosno radnje, to jest drame koja se zbiva između članova te obitelji. Neki bi ih možda nazvali "plemenitim divljacima", ja ih jednostavno zovem ljudima prirode koji žive u vremenu kad incest, homoseksualizam, pedofilija, heteroseksualizam, pornografija i Freud još nisu postojali. Riječ tabu još nije bila niti u zametku. Nije još bilo subjekta, nije bilo ni objekta. Sve je bilo Jedno i Sve u užitku; sve je bio Ovdje i Sada.

_______________________________________________________

Ova priča posvećena je civilizacijskom snu o zemaljskom raju koji prethodi svim religijama; o raju gdje su jabuke bile jedino "platežno" sredstvo, gdje su se jabuke jele bez i najmanje pomisli na simbolički teret takozvane svijesti ili ljubavi. Jabuke su bile jabuke: fino voće u lijepoj crvenoj boji koju članovi raja vole najviše. Ova priča posvećena je raju gdje bordel znači javnu kuću nesputane prirode, jer privatnost ne postoji, gdje bordel znači slobodno življenje, hranjenje, jebanje i umiranje. Ovo je priča o javnoj kući prirode, gdje je sve živo trčalo i plesalo prirodnim pokretima o kojima je sanjala nesretna Isadora Duncan. Svi su plesali i doživljavali orgazam kao neku lijepu provalu užitka. Svi su plesali i smijući se vikali: "Mama, volim te!"

_______________________________________________________

Svih 7 ljudi veselo: Mama, volim te!

Glasan cvrkut ptica, osobito vrabaca. Na videozidu piše:

PRVA LATICA

(preludij, adagio, crveno svjetlo)

Taj naslov smjenjuje civilizacijski užas. Na videozidu počinju ratovi, od antičkih ratova , Spartakovog ustanka pa sve do Prvoga i Drugoga svjetskog rata te najnovijih ratova na Balkanu na tlu bivše Jugoslavije, kao i svakodnevne krvave gužve diljem svijeta (Bliski istok, Daleki istok, Baskija, Sjeverna Irska itd.). Ubijanje i ratovi odvijaju se neprekidno do kraja predstave. Naravno, na sceni se zbiva raj. Glazba neprekidno traje ako nije drugačije naznačeno. Glazbu ratne krvi, zatim glazbu topova itd., smjenjuje glazba povezana mjestimično s radnjom svake od 7 Latica, a katkada i cvrkut ptica.

Na sceni punoj pijeska i crvenih jabuka lijeno se valjaju članovi obitelji Dugino pleme. Bude se i već se veselo smiju, trljaju oči stavljajući na glave vijence napravljene od bršljana. Neki se dižu i idu piškiti ili kakati. Kratkotrajni cvrkut vrabaca, zvuk flaute ili obične pastirske svirale. Crveno svjetlo, grimizno jutro, zora sviće sve više okupana suncem. Opet glazba pomiješana s cvrkutom vrabaca. U cijeloj Prvoj latici, naravno, boja svjetla je u osnovnom crvenom tonu. Kada ljudi govore zvukovi s videozida ili skladateljeva glazba je utišana, ali ne sasvim, tek toliko da publika razgovijetno čuje članove Duginog plemena.

PINA (sanjivo se protežući obraća se svima): Sanjala sam jedan čudan san.

ISADORA majčinski: Ispričaj nam ga. Dugino pleme voli sanjati i poslije pričati o tome.

JEAN GEORGES: Tako je. Pričaj, Pina.

MARK (veselo se diže i odlazi pišati češkajući jaja i kurac): Ja sam sanjao bolji san. Pina se samo pravi važna. Znam ja nju.

JEAN GEORGES (tobože oštro): Mark, ni riječi više. Pazi da ne popišaš neku jabuku kao jučer.

ISADORA: Pričaj nam, Pina.

PINA (mršteći obrve i češući se po glavi): Sanjala sam… Sanjala sam nekog čovjeka s bradom u nekakvoj crnoj koži koji je u ruci držao neki crveni predmet, a poslije i neki crni predmet. Na tim predmetima bile su neke smiješne crte i crtice . (Veselo.) Evo, sad ću vam to nacrtati.

Pina crta po pijesku crte. Na videozidu na trenutak se prekine radnja ratova i vidimo da je Pina nacrtala nezgrapna slova: SVETA BIBLIJA i BIBLIJA. Na videozidu slova ostaju 7 sekundi, a zatim ih opet smjenjuju ratovi.

TRISHA: Baš su smiješne te crtice. Ti uvijek sanjaš neke crtice.

PINA: Da, i uvijek se prestrašim tih crtica, pa se probudim. Onda gledam zvijezde i to me malo smiri.

MARTHA (diže se i ide prema mami veselo poskakujući): Mama, ja bih malo drkala. Hoćeš li i ti sa mnom, mamice?

ISADORA: Ne sada, dušo, još sam umorna. Tata i ja jebali smo se gotovo cijelu noć, uh, sve dok Mjesec nije nestao. (Blago, smijući se.) Ali ti drkaj, dušice, to je dobro za zdravlje. (Okreće se Pini.) Drkaj i ti Pina. Ako nešto ne znaš, samo pitaj Marthu i ona će ti sve reći. (Okreće se Marku.) Mark, pa i ti se pridruži sestrama. Lijepo je vidjeti kada dečki i djevojke drkaju zajedno.

PINA, MARK, MARTHA veselo: Idemo se dirati, idemo drkati, idemo drkati…*

Svi se smiju. Njih troje smješta se u krug, sjednu i počinju drkati. Pina uzme jabuku, obriše pijesak pa ju jede. I jede i drka istodobno. Dok se njih troje sve više uzbuđuju, ostali se dižu i veselo skakuću oko njih. Zatim se uhvate za ruke i plešu oko njih. Uzdasi i krikovi orgazama, koji se zbivaju u različito vrijeme, miješaju se s veselom vikom onih koji plešu oko njih. Razuzdano Dugino pleme, probuđeno masturbacijom. Veseli su i zaigrani. Nakon orgazma Mark ustaje i pridružuje se ostalima, a nakon minutu-dvije to čini i Martha. Pina ostaje sama i nastavlja masturbirati s jabukom. Lijepi botticellijevski prizor. Vrapci cvrkuću. Glazba kompozitora. Na videozidu neprekidno užas ratova. Njega kratkotrajno smjenjuju riječi: Druga latica, adagissimo, narančasto svjetlo.

DRUGA LATICA

(adagissimo, narančasto svjetlo)

Jean Georges nešto šara po pijesku. Isadora ga češka po leđima. Mark i Alwin dobacuju se jabukama. Martha jede jabuku, a Trisha i Pina razgovaraju.

PINA: Sanjala sam još jedan čudan san. Naš Mark, zamisli, imao je nešto čudno na sebi. Daj da ti nacrtam. (Crta po pijesku. Na videozidu goli Mark s naprtnjačom. U jednoj ruci nož, u drugoj jabuka. Izgleda kao komandos. Ostaje na videozidu 7 sekundi, a zatim ponovno ratovi.)

TRISHA (pogleda crtež): Ti uvijek sanjaš neke čudne snove. Neću to više slušati.

PINA: Dobro, onda mi daj pusu. Hoću se maziti s tobom.

TRISHA: I ja s tobom, ali prvo mi moraš dati jabuku.

PINA: (veselo dajući jabuku): Evo, Trisha. (Pruža ruke prema njoj.) Volim te, Trisha.

TRISHA: I ja tebe, Pina.

Dvije sestre počinju se ljubiti i maziti. Svijetloplavo svjetlo na njih. Nakon ljubavi na videozidu pojavljuje se natpis nove latice i traje 7 sekundi, a zatim ga opet smjenjuju ratovi.

TREĆA LATICA

(vivo, žuto svjetlo)

Svi plešu vrteći se oko sebe i mašući rukama. Onda isprepletu ruke pa plešu u jednom redu. Zatim se Jean Georges, Mark, Pina, Trisha i Alwin izdvoje, potrče prema prosceniju i puni radosti, držeći se za ruke, plaze jezike čitavom svemiru. Potom Mark izdvoji Pinu i povede je prema centru pozornice. Ostali trče poput radosne djece.

MARK: Dođi, Pina, sestro moja. Hoću te grliti. (Podiže jabuku s pijeska.) Evo ti jedna jabuka.

PINA uzimajući jabuku: I ja tebe hoću grliti, Mark, brate moj.

MARK uzbuđeno: Hajde, sad legni pa ćemo se grliti, ljubiti i jebati.

PINA uzbuđeno: Hoću, Mark, oh kako to želim, želim, želim!

Dvoje mladih ljudi se jebe na pijesku usred jabuka. Ostali se igraju jabukama i plešu. Na videozidu isto, dakle ratovi. Glazba. Nakon otprilike pet-šest minuta istovremeno doživljavaju orgazam uzdišući i vičući: "Volim te, volim te, volim te!" Na videozidu pojavljuje se natpis nove latice i traje 7 sekundi.

ČETVRTA LATICA

(vivace, zeleno svjetlo)

Članovi obitelji su zaigrani. Plešu i viču. Radost. Na glavama vijenci bršljana. Jean Georges kleči i zatvorenih očiju čini fellatio Marku. Mark viče: "Tata, volim te, volim!'' Onda širi ruke i maše. Ostali ih gledaju i lagano se ljuljaju plešući. Nakon fellatia Mark se ispruži na pijesku.

ALWIN mazno: Mark, hoćeš jabuku?

MARK mazno: Hoću, Alwine.

ALWIN dižući jabuku: Evo ti jabuke. A sad, idemo se malo jebati.

MARK: Samo mi nemoj više tako jako grickati uho. To me boli.

ALWIN: Ne boj se, neću više. Bit ću nježan, mili moj.

MARK: Onda dobro…

ALWIN: Samo nježno, Mark…

MARK: Ako si nježan, onda me ništa ne boli…

ALWIN: Dragi…

MARK: Dragi…

Njih dvojica se jebu na sredini pozornice. Svi ostali trčkaraju i veselo viču. Zvuk flaute. Crveno svjetlo na njih. Nakon ljubavi na videozidu pojavljuje se natpis nove latice i traje 7 sekundi.

PETA LATICA

(presto, svijetloplavo svjetlo)

JEAN GEORGES: I ja sam sanjao neke crtice.

ISADORA: Nacrtaj ih.

Jean prstom crta crtice. Na videozidu ratove smjenjuje natpis "Incest is a game the hole family can play. Nepoznati autor" i traje 7 sekundi.

ISADORA (Alwinu): Dođi, sine. Hoću se igrati s tobom. Evo ti jabuka. (Pruža mu jabuku.) Hoću te jebati i gledati sunce poluzatvorenih očiju.

ALWIN prilazeći veselo: Majko, volim tvoju pičkicu. I tvoje sise, i sunce, i sve na ovome svijetu.

ISADORA zatvara oči, cijelo tijelo u kretanju: Alwine…

ALWIN: Mama…

ISADORA: Sine…

ALWIN: Mamice…

ISADORA: Slatkica moja…

ALWIN: Ti si moja slatkica…

Njih dvoje liježu na sredinu pozornice/raja. Ljube se i grle. Alwin leži, a Isadora se penje na nj. Stavi njegov ud u pičku i počinje ga jebati. Svi plešu oko njih smijući se i vičući: "Isadora jebe Alwina, Isadora jebe Alwina. Alwin će biti umoran." Crveno svjetlo na njih. Isadora uskoro doživljava orgazam, a zatim i Alwin. Zvuk trube. Nakon ljubavi na vidieozidu pojavljuje se natpis nove Latice i traje 7 sekundi.

ŠESTA LATICA

(forte, tamnoplavo svjetlo)

Svi plešu i trče. Jean Georges plesnim korakom primiče se Marthi. Zaljubljeno se gledaju.

MARTHA pružajući mu jabuku: Evo ti jabuka. Želim te.

JEAN GEORGES uzima jabuku: Martha, Martha, ljubavi moja!

Njih dvoje se grle, ruše se na pijesak i jebu se. Ostali i dalje plešu. Pijesak, jabuke i sretni ljudi. Zvuk trube. Nakon pet-šest minuta doživljavaju orgazam. Nakon ljubavi na videozidu pojavljuje se novi natpis Latice i traje 7 sekundi.

SEDMA LATICA

(fortissimo, ljubičasto svjetlo)

Svi plešu, a u jednom trenutku svi se zagrle i počinju ljubiti. Svih 7 ljudi u nerazmrsivoj tjelesnoj hrpi uzbuđenog kretanja, uzdaha i orgazama. Lijepa i nevina orgija, grupni seks, traje 5-6 minuta. Nakon orgije, hormonalne panike vječnog proljeća, valjanje po pijesku između jabuka i odmor iscrpljenih ljudi. Idilična slika. Osnovno ljubičasto svjetlo prelazi u boju sumraka.

JEAN GEORGES očinski: Djeco, uskoro će noć. Vrijeme je za spavanje.

TRISHA pospano: Ali ja bih se još ljubila sa svima vama.

JEAN GEORGES umirujuće: Šuti, zlato, umorna si. Sutra ćemo se opet ljubiti. Sada smo svi malo umorni. Idemo spavati. Sutra je novi dan. Laku noć.

SVI: Laku noć.

Utihne glazba. Uz sve tiši cvrkut vrabaca gledatelji napuštaju dvoranu. Na videozidu ratove smjenjuje natpis: "Laku noć. Vidimo se uskoro na istom mjestu. Moje ime je Mlijeko."

*Budući da je Bordel divljih jabuka po prirodi stvari svojevrsni work-in-progress, dijalozi su samo naznačeni i u tijeku rada na predstavi oni će se prema potrebi proširivati. No tip dijaloga za svaku pojedinu Laticu vrlo je reprezentativan i pokazuje put i atmosferu. U raju su svi dijalozi poetični, Čak i kad se Ljudi svađaju ili govore "proste" riječi koje u raju nisu ''proste'', naravno, i sve su povezane s prirodnim potrebama: pišanjem, sranjem, drkanjem ili jebanjem, zafrkavanjem ili plesanjem, vikanjem, razgovaranjem i pjevanjem. Tako to želi naš i ne samo zapadnjački san o raju. (op. autora)