Hana i Hana

---

GODINA: 2009.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 2 (33)

NAPOMENA VEZANA ZA LIKOVE: glumica koja igra lik Hane II igra šest uloga.

DODATNA NAPOMENA: Drama je stavljena na repertoar Noćne scena u HNK Osijek, 20011/12., 2011.godine - javno čitanje

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.

---

LIKOVI:

HANA, 33,  poslovna žena, brižno je nosila njegovani osmjeh na licu

Hana II, ujedno i Časna sestra, Han, Policajac, Sudac, Administratorica,  Dostavljač pice

Pokretni bijeli zid u obliku školjke kroz koji se može prolaziti.  S unutrašnje strane izvor svjetlosti zbog sjene. Sve su naznake kostima  iza zida. Na podu veliki broj bijelih jastuka. Hana je u crnoj svečanoj haljini, obukla je lijepe crne samostojeće čarape, oko vrata joj je mekani crni šal, a Hana II je u elegantnom crnom, muškom odijelu s ljubičastom kravatom. Lete veliki mjehurići sapunice. Boje duge, čarolije sna… I bi san… San spoznaje!

Hana II (vidimo njezinu ogromnu sjenu): Odmah ćeš pasti u nesvijest?

Hana I (košmar u glavi, pojačanog disanja, neprirodna poza): Ne ću. Dobro sam.

Hana II: Gdje je oproštajno pismo?

Hana I: Nestalo mi je riječi. Nisam ga napisala.

Hana II (prijeteći): To će zakomplicirati situaciju. Je si li platila sve račune?

Hana I: Nisam sigurna.

Hana II: Je si li nahranila mačka? Odvela psa u šetnju?

Hana I: Mačak je pobjegao. Psa nemam.

Hana II: Pripremila si večeru?

Hana I: Stići će pica.

Hana II: Unijela si rublje s balkona?

Hana I: Jesam.

Hana II: Oprala si prozore?

Hana I: Nisam.

Hana II: Isključila si struju, vodu?

Hana I: Ne znam…

Hana II: Napravila si dosta pogrješaka, ali dobrodošla u spoznaju!

Hana I: Hvala… (sama sebi) Danas je ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja…

Hana II (dramatično ironizira, oponaša ju): 200, 300, 400, 500  kuna, nemam života… Kako mi nije dobro? Gdje sam pogriješila? Glava mi se raspada! Moram saznati koji je danas datum! Moraaam! (ozbiljno) Sve su ovo poznate jadikovke, ne mogu ovo slušati!

Hana I: Pokušavam se svega sjetiti!

Hana II: Čega se pokušavaš sjetiti? Diži se! Ovdje je raj.

Hana I: Ne mogu, noge me ne slušaju… (duboko diše) Osjećam mirise znači sve će ovdje biti u redu…

Hana II (ironično):  Naravno, ovdje je kristalni red! Idemo polako raditi, cijenjena Hana: zašto  ti je vrijeme bitno?

Hana I (sama sebi): Minute i dani mi bježe! Moram se priviknuti na  datum u mjesecu, dan u tjednu, i ne uspijevam, ništa nije pod mojom kontrolom, moram se orijentirati. Orijentacija mi treba… (Hani II) Danas su mi pred nosom zatvorili vrata banke. Zakasnila sam jednu minutu!

Hana II (ironično): Vrata, ima tu puno simbolike! Sama si kriva, zašto si zakasnila! Imaš li osobnu kartu  djevojčice?

Hana I: Uvijek  nosim osobnu kartu.

Hana II: Pokaži ju. Uostalom, sve osobne podatke moraš znati napamet. Razumiješ?

Hana I: Razumijem.

Hana II: Lažeš mi?

Hana I: Pogrešno me optužuješ.

Hana II: Što očekuješ od  spoznaje?

Hana I (hvata se za trbuh): Nestrpljiva sam i vrti mi se. Malo sam zabrinuta, ali…

Hana II: Osjećaš krugove, vibracije, pretapanja…

HANE ZAJEDNO (oči u oči): Tko je Hana? Tko si ti Hana? Ja sam Hana!

Hana II (ismijava ju): Imaš grčeve od kemijskog otrova što si popila. Ti si ovisnica!

Hana I: Nisam ovisnica! I otkuda ovaj mjesec, već je izašao mjesec? Što ti hoćeš od mene?

Hana II: Mir! Hoću mir!... Što ti hoćeš?

Hana I:  Muka mi je, povraća mi se…  Što hoćeš od mene? Osvetu? Nisam osvetoljubiva. (odlučno) Gadna si, nepodnošljivo!

Hana II (nadmoćno): Naravno, jer me  ima!  Govorim. Slovo sam. (smijeh) Ja sam prvo ideja u tvojoj glavi, onda glas, pa tijelo… Imam mnogo iluzija što znači da ne ću skoro umrijeti. Ja sam maštoviti redatelj, ali nisam tvoj neprijatelj. „Originalnost je glavna sastavnica kreativnosti“, u smrti to mi je cilj. Što ću, volim umjetnost. Ti umireš, a ja cvjetam. Naslađujem se!

Hana I (puna samosažaljenja): Skinula sam lažni osmijeh s lica, gušio me, zaželjela sam si sretan put, zvalo me putovanje… Trebam živjeti po tvojim pravilima?

Hana II: Da! Ovo je san. Pravila postoje.

Hana I: Gdje sam sada? Ovdje nema ulica? Gdje je moja soba? Gdje su ljudi? Kakav je ovo prostor?

Hana II: Ne znam.

Hana I: Tko si ti?

Hana II (smijeh): Tvoja magla! (ironično) Ona ne zna tko sam ja! Ovo će dotući moj savršeni ego!

Hana I (lupi joj šamar): Hvalisava kozo! Ovo se zove zbrka scenskih lutaka.  Znam!!! Moram pozvati  hitnu pomoć! Želudac mi se skupio. Imam temeljne simptome neke  opake boleštine, epidemije, zarazili su me…

Hana II (vragolasto):  Da, da, zarazili su te,  ali ja sam tvoja hitna pomoć, znam tvoju dijagnozu.

Hana I: Ne vjerujem ti!  Možda Han zna sve! On mora znati odgovore!

Hana II: Nemaš visoku temperaturu, hitna neće doći! Hoćeš moju terapiju?... Idemo se malo potući!

Hana I: Ne volim se tući! Ne želim biti kao on.

Hana II: Ti ne želiš biti kao on! Hoćeš još tabletica?  To je dooobra terapija.  Slušaš me?

Hana I: Slušam. Jesam li popila puno tableta?

Hana II: Da, htjela si biti sigurna u rezultat. (smijeh) Mislila sam puknut će ti zub kako si ih odlučno grizla i gutala.

Hana I: Želudac me boli…

Hana II: Bol će nestati! Sedativi relaksiraju mišiće. I onda će doći BUUM! Uživaj, zadovoljstvo će kratko trajati. I pitanje je hoćeš li ga prepoznati. Užitak, strast…

Hana I (odlučno sama sebi): Prepoznati užitak, zadovoljstvo malih, sitnih stvari.  Slušam i čitam tuđe savjete! Primjenjujem ih! (hrabro) Moram ovdje  razraditi  plan i cilj! Cilj života! I vanjskoga i unutrašnjeg! To je bitno  i ja to mogu! Zato sam ovdje!

Hana II (izaziva): Spoznaja je divna stvar!

Hana I (tiho): Što je spoznaja?

Hana II (smijeh): Ljubav ili rat…. Vidiš kako sam praktična, odmah bih pričala o ljubavi. Tu su tajne, a možda i cilj…

Hana I: Ali,  jesam li ja u braku?

Hana II: No, no, čim se rodiš odmah si u braku i onda se brzo izgubi cilj. Zapravo sadržaj. Ti više nemaš sadržaja.

Hana I: Nemam sadržaja… Kakva su to zvona? To su moja zvona? Nisam ih tako zamišljala. Zašto ovdje nema  svjetlosnog tunela? Tu je mjesec, sigurno je ponoć. Moram napravit reda, treba mi kontroliranog reda u ovoj zbrci razgovora. Moram srediti paučinu u ladicama, ima paučine, paukova… (direktno Hani II) i bez priča o ljubavi. To je tako jednoznačno. Prva i zadnja točka dnevnog reda je: žena. Hoćeš ti osmisliti kakva je to žena? Kakva je to uistinu žena…

Hana II (plješće kroz smijeh): To je jako duhovita, maštovita žena! Samo bih te pitala jesmo li mi graditelji ili rušitelji?

Hana I: Čega? Ne razumijem.

Hana II: Svijeta! Spoznaje!

Hana I: Ne razumijem te! Ne razumijem kako sada sunce sja? Prije jedne minute je bio mjesec!... (odlučno) Na sva ćeš mi pitanja odgovoriti, želim dobro upoznati tu ženu:  ime i prezime, dan,  mjesec, godina rođenja i mjesto, ime oca i majke, vjeruješ li u Boga? Vjeruješ li u spoznaju? Vjeruješ li u snove? Vjeruješ li u život na zemlji? Što je san? Sve su to važna pitanja! (pojavljuju se dvije knjige u zraku) Evo, izvoli neispisana knjiga tebi, neispisana knjiga meni. Piši! Sve je važno i nemoj lagati! Piši! Bez laži! Osobna karta je važna!  Ovo nisu jednoznačne stvari. Ovo nije poza u ljubavi s kamerom ili bez kamere.

Hana II (tiho): Datum rođenja je… (smijeh) čekaj, to prava dama  nikome ne govori, ah, loša dosjetka! (tiho) Rodila sam se u četvrtom razredu osnovne škole, dočekao me je pravi vatromet i oprosti,  nisam  pisac bez kontinuiteta. I draga moja, ja ne poziram pred kamerama. Nazvat ću se vječnom i prvom stranicom. Riječ! List! Čvrsta sam stanica. I vrlo, vrlo sam skromna!... Možda si ti uzela moje tijelo?

Hana I: Što će meni tvoje tijelo? Izdaje me i moje tijelo, već sam izborana, a imam tek trideset tri godine. Imam staračke pjege po rukama.

Ti i ja nikako da uspostavimo normalnu komunikaciju! Piši!!!... U četvrtom razredu sam se prepolovila na dijelove? Tako rano? Imala sam samo deset godina. (ljuto baca neispisanu knjigu)

Hana II (vragolasto): Ne, ne bacaj to, nisu to beznačajni papiri! Prazni su, ali i praznina mnogo govori. (smijeh) Evo pisat ću po zraku… Ti si tajna! Tajna zova ili zvona!

Hana I: S deset godina sam se pokušala ubiti?

Hana II: Svašta se priča.

Hana I: Odgovori! Hoću odgovore!... (sama sebi) Mrzim osnovnu školu. Tada su me silovali.

Hana II (ironično, pravi skandal):  Tko? Tko je to učinio? Prijavit ću ga policiji! Prijavit ću ga Haškom sudu! Pokrenut ćemo istragu! Uhvatiti nasilnika! Njegovu sliku tiskati u novinama! Otjerat ćemo ga iz Europe! Ubiti, ubiti iste sekunde! Takvi ljudi ne smiju živjeti na zemaljskoj kugli!... (tiho i opasno) Ako uspiješ analizirati  to pitanje onda si normalna. Treba ti redateljska slamčica spasa? Svemirska!  Želiš sreću bez pokrića, plati svoj dio povijesnog  poreza. Ljudi se i onako nikad ne  upoznaju  do kraja, he, he, zato što se stalno mijenjaju, stalno organizirano  računaju.  Ljudi su organizacija! Prevrtljivci!  Ljudi se razvijaju u majmunicu!

Hana I: Je li tebe netko silovao?

Hana II: Da, i uživala sam! Priznaj da ne možeš uključiti mozak. Trauma te blokirala. Sjećanja te blokiraju! Uključ-uključ, ključ- ključ, ljuč- ljuč – ne radi!

Hana I: Radi!

Hana II: Gdje je sakrivena istina? (smijeh) Gdjeeee? U kojem dijelu tijela? U tebi ili meni? Ispod kojeg otirača?

Hana I (s mnogo samosažaljenja):  Nikad nisam znala dobro izbrisati cipele. Uključiti mozak… (odjednom vrišti kao udarena injekcijom, vrti se u magli) Ne, ne ćuuuu to, vrištiiiim… Vičeeem. Ne ću mrak! Mrak je! Čujem svemir. Čujem sekundu. Viičeeem!

Hana II: Smiri se, pretjeruješ! Histerija ne pomaže.

Hana I (glasnim šapatom): Zašto ima toliko puno dima, magle? Mislila sam da ću biti u zelenoj šumi. Volim prirodu… Ljudi, gdje ste ljudiiii? Ne pričam samo ja sama sa sobom,  svi to rade, samo niko neće priznati, to je tajna. Tajna za četiri zida… Uključila sam mozak!

Hana II: Jesi? Skini se gola.

Hana I: Što ti je zašto bih se skinula gola? Stidim se.

Hana II: Skini svoju kožu. Nemoj biti nesigurna, uplašena.

Hana I: Ne mogu se skinuti!

Hana II: Šteta.

Hana I: Golotinja je neukusna. To je vulgarno. Neću se skinuti!

Hana II: Imaš srce Hana? Nježno, toplo, puno suosjećenja…

Hana I: Srce? Da imam srce... Sada bih more, kamen. Jako volim more… Ali  i travu. Ako mislim na travu onda će se dogoditi trava… Ti si me natjerala da vičem! Ti upravljaš  mnome!

Hana II: Ne.

Hana I: Htjela bih biti trava. Trava ima zeleno oko i miriši.

Hana II: Hoćeš da se ja skinem gola?

Hana I: Ne.

Hana II (tiho): Trava se mora redovito njegovati. Oko trave ima puno posla.

Hana I: Ti upravljaš  mnome! Molim te, budi dobra prema meni, zaštiti me… Idem spavati.

Hana II: Život je san!

Hana I: Ništa mi ne pomažeš.

Hana II (smijeh): Jer nemam dovoljno novaca, hajde skini se…

Hana I: Nemam novaca? Zato sam otputovala?

Hana II: Ni tvoja susjeda nema novca, pa što? Ne, ti imaš dovoljno novaca. (polijeva ju zamišljenom bocom  vode, nju pa sebe) Glo-glo-glo, možda voda  izbriše sve tragove, (pliva) ali i voda ima sjećanje: glo-glo-glo. Pa ako ne mogu pobjeći u san, idem  malo u… hladnjak!

Hana I: Gdje je ovdje hladnjak, ima li ovdje televizor? Ti si siromašna? Kako ti živiš? Baš me briga kako živiš! Kada ćeš odgovoriti na pitanja koja sam ti postavila?

Hana II: Ne sjećam se tvojih pitanja, ja volim slojevita, gola tijela.

Hana I: Tako si banalna. Uopće nemam problem s debljinom.

Hana II: Istina je nemaš, ali se bojiš da ćeš imati! Tvoja mama je debela! Hoćeš mi pokazati svoje grudi? Nikada nikome nisi pokazala svoje grudi? Nikada nisi skinula grudnjak. Grudnjak ti se urezao u kožu. Imaš duboke ožiljke!

Hana I: Nemam ožiljke!

Hana II: Imaš, imaš! Koje čudo sat ne radi!!! Vremenska blokada! Divno, konačno je vrijeme  stalo. Kako  nas je  vrijeme  OPTERETILO! Ovo sam korektno rekla!

Hana I (pokušava držati uši začepljene, gubi tjelesnu ravnotežu):  Cinična, sitničava budalo! Nije istina! To je tvoja potraga za istinom? Sve lažeš, sve preuveličavaš! Kakvi su to primjeri? Sad stvarno idem spavati. U snu se sve zaboravi. San je moja zaštita! Još meni pjena ne curi na usta!

Leže jedna pored druge. Nema sna.

Hana II (šapatom): Kako smo Hana, hoćeš spoznavati… (toplo i šapatom) Hoćeš mi pokazati svoj trbuh, unutrašnjost? (oponaša bolove)

Hana I: Čvrsto spavam. Sanjam nešto lijepo, ali s tobom ne ću podijeliti svoj san. To je samo moj san! Odlazi! Nisam te zvala u svoj san! Idi na groblje i sagradi si spomenik.

Hana I uzima zamišljenu cigaretu.

Hana II (slatko):  Ne moraš skinuti haljinu. Jako si stidljiva, joj, joj, nije to dobro…

Hana I: Rekla sam ti idi na groblje. Pronađi drugu pacijenticu i muči ju.

Hana II (prijateljski i uvjerljivo): Listaj me Hana! Čitljiva sam, dobro ilustrirana slikovnica debelih korica… Rekla si da nećeš više pušiti?

Hana I: Rekla pa porekla! Volim cigaretu.

Hana II: Dobit ćeš rak pluća.

Hana I: Ne želim rak pluća. I reklame na tu temu mrzim. Sutra ću prestati pušiti.

Hana II: To! Naprijed!

Hana I: Kako nekoga svi mogu voljeti? Kako?

Hana II: Sigurno su to zaslužili, ali emocije su nestabilan teren! Koliki ti je kvocijent emotivne inteligencije? (zafrkantski) Putujemo četveronoške, drhtimo, nabost ćemo se na emotivni vrh, uuu koji veliki spolni organ!

Hana I: Vidi kakve su mi ruke, rame, želudac. Vidi moje oko…

Hana II (ne gleda ju):  Znam put do oka.

Hana I: Nitko me nije volio!

Hana II: Dosta si me mučila! Više ovo ne mogu trpjeti! Krv će mi eksplodirati! Treba mi akcija! Život! Evo, evo što  izlazi iz rupičastih dijelova mozga. Kakav je to ogroman crv?

Hana I: Što izlazi?

Hana II: Imaš posjetu! Kuc – kuc, tko jeee?

Hana I: Ja? Posjet?

Hana II: Tko je to nama došao?

Hana I: Nisam spremna za posjet, ne, molim te!

Hana II: Izvoli, ovo je središnji emotivni sadržaj!

Hana I: Nisam kod kuće! Niko mi se nije najavio, ne otvaram vrata  bez najave!

Hana II: Ah, djetinjstvo, svi imamo tužna odrastanja!

Hana II oponaša muško disanje.

Hana I se i dalje odupire! Govor u glas.

Hana II: U strašnoj smo zemlji opasnih vukova, došao je vuk pojesti  janje, bit će krvi do koljena… trebaš me? Zovi me ako me trebaš. Napeto ću gledati. Zanima me kako ćeš sada reagirati Hana! Nakon toliko, toliko godina! (oponaša teško muško disanje)

Sjećanja Hani I naviru.

Hana I (tiho i hipnotizirano): Imam deset godina. (oduzeta, radi glavom lijevo, desno) Moram se sakriti… (jurnjava, sakriva se u svoju haljinu, nastaje od nje crna gruda, neartikulirani tonovi,  očajna igra slova) Ne molim te, to se ne smije, ttt-aaa-ttt-aaa, to se ne smije,  (krik  pretvara u sirenu hitne pomoći) Gdje si Haaanaaa? Otjeraj ga, reci mu da ode, boli me… gdje si… ne diraj me! Hanaaaa! Ta-ta težak si… (glasno) Hana zatvori ladicu, zatvori mozak!  Iskopčaj struju! Zatvori vodu!

Muško disanje lagano   nestaje.

Veže si crni šal preko očiju, nijemi govor, otvara usta ali riječi ne izlaze van, samostojećom čarapom veže si noge… ulazi Časna sestra nježnog govornog tona.  Hana II glumi Časnu sestru. Ima samo naznake odore.

Časna sestra (nježno, križa se): Lijepo ćemo se družiti, reci što je bilo.

Hana I samo vrti glavom.

Časna sestra (skida joj šal s usana): Tvoj sam jastuk. Zvala si me i vidiš došla sam. Čuvat ću te malena. Opusti se.

Hana I: Molim pomoć sestrice.

Časna sestra: Ti si dobra, dobra… Pravilno diši… Hajmo se zajedno moliti.

Hana I: Hoću. Hvala Vam.

Časna sestra (poput djeteta): Ja sam jednom progutala cijelu knedlu sa šljivom, bilo je i krušnih mrvica, koštica mi je dugo stajala u grlu. (skida joj svezane čarape oko nogu)

Hana I: Niste se ugušili? Jeste li dugo kašljali?

Časna sestra: Ne, ne. Hoćeš da te učim svirati klavir? Hoćeš crtati? Hajde nacrtaj anđela.

Hana I: Bojim se.

Časna sestra: Tvoj sam jastuk. Šššššš.  Hajde spavaj… Šššššš. Misli na anđela.

Hana I: Sestrice bojim se žmiriti.

Časna sestra: Šapući molitvu. Idem, svijeće moram zapaliti. Na oltaru cvijeću moram promijeniti vodu. Imam mnogo posla. Šapući molitvu. Šššššš. Doći će anđeo. Zbogom!

Hana I: Molim Vas ostanite još malo, jako se bojim mraka.

Časna sestra: Nema razloga za strah, anđeo je s tobom. Doći ću sutra. Šššš…

Hana I: Ali moram vam nešto reći…

Časna sestra: Ššššš… sutra.

Hana I: Dobro, ne ću nikome reći, čuvat ću tajnu... (u iskrenom dječjem plaču)

Časna sestra  odlazi. Skinula je odjeću. Pojavljuje se Hana II.

Hana II: Ubit ću ga! Raskomadati! To je nepravda! Djeca su anđeli! Kako, kako je mogao… Smrt teroristima! Tražim kaznu od najmanje šesto godina zatvora! Ovo je za rat! Ljudi organizirajmo rat! Prosvjede! Dižimo blokade! Ljuuudi budimo ljudi! (šutnja) Željela si biti časna sestra, vidiš došla je… Stigla je tvoja časna sestra na jastuku…

Hana I: Žao mi je. Upiškila sam se mama. Sve ću srediti. Odmah.

Hana II: Nema ovdje mame! Mama radi, od šest do šest.  Hana je tu! Hana je tu! Buncaš!

Hana I (šapuće, miluje bedra Hane II): Prijateljica - ti si moja prijateljica, ništa te nije boljelo, sve je u redu. Ti si hrabra, izdržala si. Niko te više nikada neće dirati. Sada ću te istuširati…

Hana II: Atrofirali su mi mišići, diži se, teška si! Ne treba meni tuširanje nego tebi! (oponaša telefon) Tko nam to sada smeta?  Tehnička vibracija! Uf, tko je izmislio struju! Ubit će me struja!

Hana I: Nemoj se derati na mene Hana! Otjerat ću te! Moram se javiti! (polako se javlja na zamišljeni telefon) Molim? Tko?  Kooooooo?  (glumljeno sabrana, prava Krležina Melita) Sjajno sam, evo baš se sređujem, jučer sam kupila ludu haljinu, jako sam zadovoljna, ludo mi stoji! Odlično se osjećam, ma, fenomenalno se osjećam!  Danas imam puno posla, znaš da sam  jedna  divna žena, naravno kako bi mogla zaboraviti  tko si ti… Čekaj tko si ti? Hvala na pitanju… muž mi je dobro… baš smo u lijepoj fazi… jeee, baš se volimo… planiramo ići na drugi medeni mjesec. Jučer mi je opet donio cvijet, ne, nije se još vratio kući, samo što nije, doviđenja, moram Hanu tuširati… Žurim!  (s puno samouvjeravanja u laž, kao robot) Jučer mi je donio cvijet, ne, nije se još vratio kući, samo što nije, doviđenja, moram Hanu tuširati… Žurim! 

Izmorena nakon razgovora, legne na pod u položaju fetusa.  Hana II plješće.

Hana I: Molim te idi mi kupiti krofnu s čokoladom. Kriva sam… Trudila sam se, ovoga puta sam se jako trudila…

Hana II: Nedovoljno.

Hana I: Trudila sam se upoznati ih, ući u njih,  postati komadić  muškoga kruha. Sama sam htjela biti muškarac samo da ih razumijem. Razumiješ me?  To je bila ona. Koja drskost, ne mogu vjerovati,  ona mene zove, ona zna moj broj telefona, zna gdje stanujem, kao ništa, kao to je normalno, kao sve su ljubavi normalne, neka su samo ljubavi… ne želim više nikakvih posjeta! Jasno!?

Hana II rukama bubnja.

Hana II (provokativno):  Za sve si sama kriva, ti si krivac!

ZAJEDNO (jeka u prostoru, opet oči u oči): Ti si krivac Hana! Ti si krivac Hana! Ti si krivac Hana!

Hana I  dalje govori, govore u glas.

Hana II: Razmazila sam te! Još malo akcije! Uđe u krv poslije rata! Rat traži novi rat! Naivni vjeruju u mir! Adrenalin! Akcijaaaa! Ovo će biti zanimljivo i avanturistički nastrojeno!

Hana I: Umorna sam, ne želim. Želim se vratiti natrag!

Hana II: Natrag! Nema povratka! Spoznaja je u mojim rukama! Opusti se i čekaj!

Hana II stavlja šešir,  zauzima stav muškarca.

Leđa uz leđa.

Hana I: Kada si stigao kući Han?

Han: Kako si?

Hana I: Kada ću naučiti čekati?

Han: Mene čekaš?

Hana I: Mirno čekati… Nemaš valjda stvarno bombu?

Han: Kakvu bombu? Ne nosim oružje. O čemu govoriš? Kako si?

Hana I: Moram.  Han. Ja… Han… moram ti nešto reći Han.

Han: I ja tebi.

Zajednički zbunjeni smijeh.

Hana I (za sebe): Uvijek loše izgledam  kad upoznam dobrog  dečka, gdje  mi je rezervno donje rublje. Uvijek ga imam u torbi, bijele je boje. Gdje mi je dezodorans? Ček, ček imaš tu nešto Han… (zavodljivo, dodiruju se prstima)

Han: Ček, ček imaš tu nešto Hana …

Hana I: Zamisli, ja dok čekam počinjem plakati. Je sam čupava? Je sam debela?

Han: A ja bih  u čekanju  malo… odspavao. Nisi čupava. Zgodna si.

Hana: Volim te.

Han: Izvoli,  ja sam  čisti romantičar… Ovdje je jedno prekrasno drvo, tu je travica, dekica.

Hana I: Oprosti  imam   grčeve.

Han: Šteta… Nema problema.

ZAJEDNO (kroz smijeh): Što sad?

Hana I: Kriza   razgovora.

Han: Kriza. Hoćeš  početak?

Hana I: A ne, ne  bih iz početka.  Možda u nekom drugom početku.  Ne znam čekati, zapravo bih odmah, odmah bih u kraj. Odmah sam se željela udati za tebe.  U vjenčanici poput sladoleda i s glazbom orgulja.

Han: Kako drugi,  opustiš se i …

Hana I: U opuštanje  je nesporazum, tebe nikada nema. Ostavljam ti poruke na hladnjaku.

Han: Opusti se.

Hana I: Mislim  to je, tu je… A, onda  suze,  mrzim kad mi netko kaže opusti se. Mrzim kad mi neko daje svoje vježbe opuštanja. Jedna druga Hana, imamo isto ime, uvjeravala me je u vježbu samorođenja. Pretvoriš se u bebu. Kaže to je čudo! Čudo pretapanja! A tebe nema. Kupila sam ti novu pidžamu. Otrovala sam se Han.

Han (ismijava  ju): Opet! Jedan rat, pa drugi rat, nacionalna bomba, ljubavna bomba, bit će, bit će ratova mala… već si to nekoliko puta radila! Ovo trovanje, koje je po redu? Koliko puta gledamo ovu predstavu?

Hana I: Pogriješila sam s tobom.

Han (udarac): Ne, ja sam s tobom pogriješio!

Hana I: Je li ovo ljubav ili … Varaš me Han?

Han: Ljubav se mora zaslužiti. Ne postoji apsolutna ljubav!

Hana I: Da?

Han: Ti si pacijentica. Ne znaš peglati, ne znaš ispeglati rukave bez crte,  pogledaj kakvo ti je oko. Otkrivena si, otkrio sam te…

Hana I: Ali što sam napravila?

Han: Nisam te čak ni špijunirao, otkrivena si, otkrio sam sve tvoje ladice.

Hana I: Ništa ne skrivam.

Han: Otkrio sam tvoje traumatične dijelove! Umoran sam od tvojih frustracija! Skini više taj grudnjak! Među nama je kraj! Zauvijek odlazim! (riječi se pretvaraju  u stilizirane široke udarce, Hana I sve mlohavo podnosi)

Hana I (pod udarcima): Nemoj otići, molim te! Bojim se biti sama… Bojim se biti sama, Bojim se biti sama…

Pojavljuje se Hana II.

Hana I (leži,  pjeva jedan ton):  Početak  je bio lijep.

Hana II: Koji obračun! To je pravi muškarac! Taaako se tuče žena! Moram s njim napraviti intervju! Koje se novine danas najbolje prodaju? Postat ću novinarka,  slavna i bogata!

Hana I: Početak je stvarno bio lijep, pun mirisa i topline. Mislim da je bilo i ptica u šumi. Bila sam trava.  Bilo je riječi u ritmu, slika u ritmu, glazbe. Dotaknuli smo umjetnost.

Hana II:  Glumila si!

Hana I: Glumila sam, samo ponekad kad sam bila jako umorna. Nisam ga željela povrijediti. Govorio je: ti si kao ja. Mi smo jednaki. Ti si moja druga polovina.

Hana II: O ne, ne, vrijeme se opet vratilo, prevarilo nas je vrijeme, vidi ti ove duboke bore! Vrijeme uvijek sve pokvari!

Hana I: Hoću tišinu. Mir.

ZAJEDNO (jeka): Hoću tišinu. Mir. Hana. Hoću tišinu. Mir. Hana. Hoću tišinu. Mir. Hana.

Hana II (provocira i ismijava, ulazi u plesni korak, stavlja si samostojeću čarapu na glavu): Ubit ću se, dosta mi je sna… (cipela služi kao pištolj - isprobavanje poza ubijanja ispred zamišljenog ogledala) Moram si sutra kupit još  veće ogledalo,  žena treba veliko ogledalo, trebam se cijela vidjeti prije putovanja. Usne, nos, uši, struk, bedra… Kako je to važno, skladna cjelovitost, ljepota, a ne samo do pola, pa nisam ja samo pola žene. Nisam pola žene!

Hana I: Sve  sam to rekla, ne mogu vjerovati?

Hana II: Da.

Hana I: Kada? Kada? Aaaa, sjećam se! Sjećam se! Svega se sjećam! (nepovezane asocijacije) Ona mene zove? Ona mene… On mene… Nudio mi je novac, rekao da moram šutjeti… zvao me, stalno me zvao, držao mi je ruku na ustima i mrzim ogledala, previše govore i znam nije važno kako izgledam! Tebi je to važno… Hoćeš biti iskrena Hana?

Hana II: Hoću.

Hana I: Upravljaš li ti mojim mislima, osjećajima?

Hana II (smije se, pravi jeku): Nikada Hana! Nikada. Nikada. (izaziva) Ti si pola od pola je pola, je pola, je  p o l a  dijelova jednako nula. Ti si žena u dijelovima…

Hana I: Koliko me ima? Koliki je točan broj žena?

(sljedeće replike su govor u glas, svaka brani svoj stav)

Hana II: To se nikada ne zna. Postoje Hane… 10, 20, 100, 1000 Hana… ma bezbroj…. Kao što ima bezbroj Ivica i Marica. Možda sad netko pokuca na vrata ili tu iskoči iz strašnog Hada. Vidi kolika je rupa u podu. Uuu, ima li koga dolje? Idemo sve poubijati, iskomadati na dijelove! Ubijemo tatu, muža, njegovu ljubavnicu, bližu i daljnju rodbinu! Možeš birati oružje, ima ga u podrumima još koliko hoćeš…

Hana I (nespretno skače po jastucima, lovi ravnotežu): Da, nula sam, bože, koliko je izazova bilo… Da sam krenula ovim putem, ovaj sigurno vodi u romantični svijet oblaka, ovaj u cirkus, a ovaj u… Ništa! (odlučno) Najvažnije je znati što želiš ili ne želiš. Nesigurnost te uništi. Važno je  imati svoj stav. Puno ljudi glumi stav. Ne znam dobro glumiti stav!

Hana II: Susjed ima tri bombe, ukrast ću mu jednu. Nekom je klincu pokazivao i pištolj. Stalno se hvali u samoposluzi. Ovo je feeenomenalan stav!

Hana I (kida jastuk): Kako  naučiti vjerovati u životno perje?

Hana II: Ubit ću ti muža, hoćeš? Ili tu njegovu ljubavnicu.  Volim krv. I menstrualnu. Ima  vitamina.

Hana I: Ne volim vulgarnost!

Hana II: Govorim o prirodi stvari! Dotaknula sam bit stvari!

Hana I: Moram u nešto vjerovati! Želim lijepe snove…

Hana II: Ti si kič! Ima lažnjaka koliko hoćeš.

Hana I (napada Hanu II): Ti znaš što je kič? Ne mogu živjeti bez vjere. Razumiješ? Iskomadati te treba… nemaš više glavu, upravo ti gazim mozak, ne možeš više misliti, ovo je tvoje oko, lijevo, desno i ono iznad, i ispod, ti zapravo imaš tri oka,  tri, ti si nakaza tata. Koliko imaš očiju? Zašto sad šutiš? Nogu ti bacam gore, ruku dole, jetru svinjama, uvijek sam gladna, dušu i onako nemaš, ti misliš da si moja savjest. Još se sjećam mrtvačkog sanduka… Svijetli, a bio je tamne boje… O mrtvima treba govoriti samo dobro?... Trepćeš mi u oku… Trepćeš. Mrzim te! Trepćeš mi u okuuu! (nemoćno plače)

Hana II: Kada si zadnji put plakala? Sad si dobro? Sve si rekla? Idem, odlazim… Odgoj je uvijek najvažniji. Kućna atmosfera! Toplina doma. Sve si riješila. Doviđenja! Ja ovdje više nemam posla, sad sam i ja tehnološki višak. O jadna ja!

Hana I: Molim te nemoj otići? (poput sirene) Haanaaa!

Hana II (toplo): Dobro, dobro ostat ću još malo. Imam vremena na pretek. Imam bombu… Pravu bombu… Dobrooo, (odlazi iza zida) gledaj novu ulogu kad ne ćeš naručeno ubojstvo! Evo nove uloge… Novih dijelova… U tunelu škiljavih očiju…

Hana II stavlja kapu policajca  na glavu.

Hana I: Vi? Pogriješili ste vrata! Nešto sam napravila? Ja vas nisam zvala. Ništa ne razumijem. U  žurbi sam. Oprostite… Pa nisam htjela da me rodiš. Joj, oprostite… Muž mi je kod ljubavnice. Joj, ma ne, što pričam? Na putu je…Tata je kod ljubavnice, neka ljubavnica me stalno zove… Ne, ne, tata je mrtav, umro je prirodnom smrću. Lažem! Objesio  se, sjećam se svjetlećeg kovčega. Nisam mu htjela ići na sahranu, ali natjerali su me. Što hoćete? Ne vjerujem policiji. Ispričavam se ja sam apolitična… Volim samo umjetnost, uvijek mi glazba, ritam, slika govori u glavi. Bože što to pričam? Što hoćete? Sahranjujem se! Nemam vremena! Otrovala sam se! Želim umrijeti! Nikako da umrem! Želim sve spoznati!

Policajac: Susjedi su prijavili strašno urlikanje. Remećenje reda i mira. Idemo u zatvor! (stavlja joj lisice) Pružite ruke! Nema mjesta, ali ubaciti ćemo jedan dječji krevet. Zaslužili ste kaznu. (tiho) Povjerljivo u četiri oka, podmitljiva sam osoba. Poklonite mi mali znak pažnje i sigurno ću vam pomoći.

Policajac sljedeće podatke tipka na zamišljenom pisaćem stroju.

Hana I: Urlikanje? Joj, to je bilo jako davno. Susjedi su zlonamjerni! Toga se više i ne sjećam. Remećenje  reda i mira? Ali sasvim sam u redu i u miru. Strašno sam mirna osoba, to  svi kažu, čak samozatajna, zapravo sam samotnjak, ovdje je sve u redu mama. Sličite mojoj mami.  Zar ne vidite taj red, sklad, savršeno redno živim, zapravo sam trebala ići u redovnice, s tri godine sam znala molitvu o anđelima. Zašto mašete pendrekom?

Policajac: Vašu osobnu kartu, molim! Molim točne podatke.

Hana I (vezanih ruku): Mala djevojčica sam. Idem u četvrti razred osnovne škole. Grudi mi još nisu narasle. Ne želim se baviti sportom! Mrzim dugu kosu.

Vrijeme je brzo prošlo. Idem u srednju školu. Dobra sam mama! Dobra sam tata! Slušat ću te. Nikome  ništa ne ću reći, imam odlične ocjene. Imam najbolju prijateljicu i zaljubila sam se…

Vrijeme leti. Već sam u braku. Još nisam majka. I moja majka je majka.  Moram, ali kako?   Imam muža. On me vara. Moram roditi dijete, ali nikako da se dogodi. Mrtva sam… Imate li dovoljno podataka za ispuniti formular? Gdje se moram potpisati?

Policajac: Hitno me zovu! Pljačkaju banku! Vidimo se! Nisam s vama još gotov! Radim 24 sata na dan za sitne novce! Pa ne mogu sve stići!  Boleštine na ovom svijetu koliko hoćeš!

Policajac baca kapu. Hana II si popravlja  kosu.

Hana II (jako prijateljski): Shvatila?  Što si shvatila? Svi imaju prošlosti… Slike prošlosti se razmnožavaju, ali i blijede.

Hana I: Kada će se dogoditi čudo spoznaje? Kada? Vjerujem u čuda! Želim biti normalna!

Hana II:  Nema normalnih. Ako i ima dosadni su. Svi pokazuju zube. Koga zanimaju normalni? Poznaješ normalne? Živjeli zakoni! U dobrim su zakonima  sva rješenja!

Hana II virtuozno oblači sudačku odoru.

Sudac (strogo i klečeći s čekićem u ruci):   Idemo ispočetka! Kako glasi novi zakon?

Hana I: Ne razumijem na koji zakon mislite! Nisam dovoljno informirana.

Sudac (kroz zube): Ponovite! Nemam mnogo vremena!

Hana I:  Što da ponovim? Da, da, znam ih sve napamet. Ne laži, ne kradi, ne varaj, ne ubi, ne zlostavljaj djevojčice… Zabranjeno parkiranje, zabranjeno zaustavljanje, zabranjeno pušenje, zabranjeno je govoriti i osjećati! Ja sad živim normalno, normalno, moj muž  me vara!

Sudac: Opišite kako ste živjeli s mužem. Što više detalja to bolje. Kakvu je hranu volio, je li hrkao, koju je pastu za zube upotrebljavao?  Je li nosio samo crne čarape? Je li imao svoj tajni račun?

Hana I: Ne pričam o tome. Neugodno mi je! Stid me je. Znate imala sam pravi građanski brak. Vi sigurno žurite kući, i policajac se jako žurio…

Sudac: Koji je danas datum? (oštro) Koji, izvolite se izjasniti!

Hana I: Zašto je to sad važno? Danas je jučer 36.6.! Ne znam! Nisam kupila novine. U novinama je  život! Ja živim u  Gradu. Danas je život, danas je životni datum, ne jučer, ne sutra, danas je danas! Danas je točan dan za razgovor, gospodine sudče. Možete malo suosjećati sa mnom?

Sudac: Dalje govorite, ne smijete lagati!

Hana I: Zašto bih lagala? Ne lažem, radije šutim! Danas ću kupiti čisti otirač. Objesiti nove zavjese.  Zapalit ću mirisnu svijeću. Bit ću odgovorna. Dajem Vam svoju časnu riječ. Želim samo umrijeti, zašto je to tako teško?

Sudac: Vaš muž je podnio zahtjev za   razvod braka!

Hana I: Plamen svijeće  tjera zle duhove! Poklopac školjke moram zatvoriti jer pozitivna energija odlazi u kanalizaciju! Obračun u  Gradu!  Šest puta osam - ne znam, tri puta dva jednako  šest,  to  znam, sedam puta pet -  to ne znam,  četiri puta devet  (slegne ramenima). Život je matematički planirani razgovor!

Sudac: Opet lažeš!

Hana I: Most je srušen! Vlada funkcionira! Štrajk je zaustavljen!  Pritvorenik  štrajka glađu! Pješaci pješače! Branitelj se raznio bombom! Nemamo još novog predsjednika!

Sudac: Lažeš!

Hana I: Mirovine male! Kazalište u minusu! Život je težak kaže moja susjeda!

Sudac: Lažeš!

Hana I: Muž me vara…

Sudac: To je istina! Idemo na razgovor!

Hana I: Gdje? U policiju? Bolnicu? Crkvu? Nebo? Groblje?

Sudac: U sudnicu za razvod braka!

Hana I: A,  ne, borit ću se, borac sam! Željna sam ljubavi! Ljubav će me zaštititi, osjećat ću se sigurnom! Volim svoga muža!

Sudac: Otrovala si se!

Hana I: Glupost! Slabi se ubijaju, ja samo sanjam! Nikad to ne bih napravila. Nikada! Ali zakon je zakon, poštujem zakon.  Samo da uzmem četkicu za zube. (na mjestu trči) Jezik kaže ono što ne misli. Evo sad ću ja… Evo me!

Sudac: Kasnite!

Hana I: Idem, idem na razgovor, dolazim, idem… Tu sam, idem u zakon. Ne mogu prljava na put!   (Hana I osjeća snagu.)

Hana II presvučena.

Hana II ima izravan kontakt s pacijentima ispred sebe. Postaje administratorica. Nosi naočale s debelom dioptrijom.

Administratorica: Pacijentica koja je upravo  prijavljena  neka priloži i staru osobnu iskaznicu, trebamo JMBG, samo molim brzo,  danas imamo strašnu  gužvu.

(sa strane) Kakvih sve ljudi  ima,  pogledaj što je napravila od sebe. Može, dobro joj je u životu! Nakljukala se tabletama. Sigurno se drogira.  (glasnije) Molim sljedeći… Ponesite svoj karton… Gdje je vaša osobna? Vaše ime i prezime, dan, mjesto, godina rođenja? (tiše) Koliko ih danas ima?  Užas… Što si kuhala za ručak? (glasnije) Da,  da idite tamo desno, a vi molim lijepo lijevo, ne brkajte redove. Svi ćete doći na red…

(tiše) Histerične budale! Muž mi se sinoć napio, pobjegla sam na ulicu. Zahvatio  je dijete. Nisam zvala policiju, valjda više ne će. Je si probala novi Cilit beng, onaj zeleni? Ne znam što ću kuhati danas. Grozan je  život. Je se tebi tvoj vratio iz Mađarske?  Snaći ćeš se već nekako.

Hana II skinula je naočale administratorice. Hana I  prestala je cviljeti.

Han I (jako za sebe, zaleđeno u tišini):  Miriši u meni. Volio je cvijeće. Voljela sam biti u njegovom ramenu.  Voljela sam biti u njegovom osmijehu. Treba mi.

Hana II:   Ali nemoj molim te, napraviti to što sad misliš napraviti! Ne radi to! Uvjeravam te, otići  ću… ti bi na kostur još mišića?

Hana I (teško puzeći, opasno, sabrano, odlučno telefonira, ruka joj neprirodno drhti): Ljubavi oprosti, možeš doći? Da, da, sama sam. S kim bih bila? Sama sam! Kada dolaziš?  Dođi samo da me zagrliš. Dobro, još radiš. Ne ću ti više smetati. (zvuk prekinute veze koji glumi Hana II: tu-tu-tu) Molim te, ona me ne zanima. Razgovarat ćemo! (Hana II joj  šapne: Umrijet ćeš za 5 sekundi, sve je gotovo) Hana I nekoliko sekundi bulji u prazno, svemirska odluka je tu, široko sve gleda oko sebe, počinje tući Hanu II) Ne,  spasit ću se! Cilj! Važno je preživjeti. Ali stvarno želim preživjeti! Želim živjeti! Znat ću koja je minuta, dan. Zapisivat ću što moram kupiti.  Redovito ću posjećivati liječnika. Ići ću na sve kontrole. Redovito ću prati prozore! (trčeći na mjestu) Želim preživjeti! Ja upravljam svojim životom! Ja! Ja! Ja!    (Hana I skida crnu haljinu i grudnjak, Hana II joj pomaže, pomaže joj obući bijelu haljinicu, sve izgleda kao ritual.)

Hana II: Voliš se?

Hana I: Stvarno mi je teško odgovoriti.

Hana II:  Nakon svega ovoga!!! Idem se baciti pod vlak!

Hana I: Stvarno mi je teško odgovoriti.

Hana II: Konkretan  odgovor molim. Dobro, onda ne možeš u  Božje  prozore.

Hana I: Što su Božji prozori?

Hana II: Ne znam, ali lijepo zvuči…. On uvijek gleda u  prozore…

Hana I: Oči vode u dušu. Zato sam morala spoznavati. On je gledatelj puta.

Hana II (utješno): Sklona si brzo zaboravljati i dugo žmiriti, oporavit ćeš se.

Hana I: To je moj oklop.

Hana II: Ima smisla.

Hana I: Sve sam rekla? Nisam ništa prešutjela, zaboravila?

Hana II:  Valjda nisi. Dobro si kopala  mulj. Još možeš doći do prave vatre.

Hana I: Dobro sam.

Hana II (tiho na uho): Ja sam ti. Ja sam ti.

Hana I: Ti si ja! To je zaštita.

Hvana II: Uživaj dok boli kada boli. Neka boli. Poslije je sreća veća. To je život! Sretan ti Hana rođendan!

Hana I: Hvala, svi su zaboravili moj rođendan. Kakva će mi biti kazna?

Hana II: Idi među šarenu publiku i otvori se. Igraj na kartu otvorenosti. Dobro je biti otvoren i iskren. Profit je zagarantiran.

Hana I: Ponovno sam se rodila!

Hana II: To si i prošli put rekla. Ali imala si pravo na još jednu pogrješku jer ljudi griješe!

Hana I: Hana kolika će mi biti kazna?

Hana II: Odslužila si svoju kaznu! U budućnosti nemoj praviti prevelike gluposti, valjda si ipak nešto naučila! Probudi se! Iskustvo je znanje! Stvarnost je puna snova.  Hajde idi više!

Hana I: A rođendanska poruka, želja, poklon?

Hana II (smijeh): Evo, to je prava žena! Noćni sastanak, sutra može? Sastavit ćemo novi dnevni red radi preživljavanja.

Hana I: A ne, noćas moram peglati!

Hana II (smijeh): Ova će me Hana  dotući!!!

Hana I: Sitnice su važne! Čeka me  zgužvano rublje. Moram spremati, kasnim. Kasnim!!!

Hana II (ironično): U pomoć, u pomoć pregazio me je auto, posao, svijet, a ništa i ja moram na rehabilitaciju…

Hana I: A poruka za put do oka, od rođendana do rođendana.

Hana II (nježno poput prave majke): Božji su prozori  uvijek otvoreni, uđi u njih. Vidjet ćeš i druge, kavezi su prepuni. Znači nisi sama! Razbij ogledala prošlosti. I  konačno reci glasno bez stida!  Hajde!  Hajde dok nisu eksplodirale susjedu one tri bombe!

Hana: Ja sam Hana. Sve potpisujem. Nije me stid.

Hana II: Bravooo! Volim te! Volim te! Oprosti, samo da ti kažem neko će ti  lupati na ulaznim vratima za četiri sekunde, i znaš  naša pekarnica se pretvorila u kineski šop, kako smo voljele krofne s čokoladom!!!  (sama sebi) Bila sam uvjerena da ima psa, a ništa svi griješimo. Idem spoznavati! Do viđenja djevojčice!

Hana II ode iza zida.

Hana I: Našla sam mir, moj mir.

Dostavljač pice: Gospođo Hana! Naručili ste picu, gospođo Hana? Morate  platiti! Otvorite! Ne možete  naručiti pa odustati! Gospođo Hana! Morate ju platiti! Dobit ću otkaz, ukrast će mi bicikl! Molim Vas otvorite vrata! Žurim!

Hana (suhih usta): Tko je? Tko je? Zaključana sam! Provalite vrata, molim vas. Zovite vatrogasce, policiju! U pomoć! Pomozite mi, molim vas! Pomozite mi molim vas, molim vas…

Dostavljač pice provali vrata!

KRAJ