Ankina igra
Draga Anka,
svijet se objesio pod pritiskom nevidljivog neprijatelja. Vrijeme se zaglavilo poput muhe na lijepku. Došao je trenutak da se ljudi poigraju s tišinom. Ali nažalost, većina ljudi hodajući prema željama umotanim u šarene blještave papire, zaboravila je kako se to uopće igra s tišinom. Oni misle da je tišina samo jedna jedina slika, prisilno zaustavljen trenutak usred klijanja. Oni ne čuju tišinu kada se šulja, ni kada trči ili pleše. Ne čuju je čak ni kada se smije ili hrli u neku avanturu. Njihova je tišina zarobljena u slici razjapljene gubice nemuštog krika u očaju, s pozadinom rđavog neba nabubrenog od straha i s obješenim rukama o sumorne misli. I ti i ja smo se nekoć bojali tišine. Sjećaš se? Ti i ja bili smo djeca kad su nam se osmijesi poput soli raspadali uz psovke bombi, pušaka i mitraljeza. Ti i ja bili smo djeca kad smo se budili plivajući u krevetu od beskrajne kilometraže zadimljenih snova prepunih gladi, hladnoće i grubosti. I ti i ja smo se nekoć bojali tišine. I mi se nismo znali igrati s njom. Ona je za nas dugo vremena bila trenutak zatišja pred neopozivo brisanje. Ona se pojavljivala kao oprez u ramenima, ona je ubrizgavala ledeni znoj u dlanove, ona je rastvarala oči kao prozore i ona je uvijek mirisala na moguću smrt. A mi smo bili djeca, i mi smo htjeli živjeti. Da bismo mogli živjeti život sam nas je natjerao da je pretvorimo u saveznika, da se naučimo s tišinom igrati, a ne od nje bježati. Sjećaš se kad se to dogodilo? Ja se sjećam kao da je bilo jučer. Došla je nenajavljeno, po svom dobrom starom običaju. Zgusnula je zrak oko nas. Čim su nas potjerali u podrum, osjetili smo je u ustima. Bila je kisela poput limuna. Stiskala nam je usnice. Nama, djeci, tišina je anestezirala jezike. Odrasle je tjerala na nesuvislo mrmljanje. I taman kad se činilo da će i ovoga puta natjerati ljude oko nas da vrisnu poput kotlića čaja, ti si je presjekla oštricom svog jezika. Iz tebe je potekla bujica putopisa. Opisivala si džungle prepune najšarenijih ptica, stabla koja su visoka preko sto metara, opisivala si koraljne grebene prepune bisera, plaže na kojima je pijesak boje snijega; pričala si o ljudima koji govore jezikom ptica, pričala si o slamnatim kućicama podignutim usred mora, pričala si i pričala sve što ti je padalo na um. Tišina je odjednom postala i obala s koje se otiskujemo i čamac na kojem se otiskujemo. Svi smo te slušali kako pričaš. Dijelila si s nama svoje izmaštane svjetove s osmijehom na licu. I stalno si ponavljala – Sjećate se kad smo bili – na vrhu najviše planine… Sjećate se kad smo bili – u špilji u kojoj žive žuti labudovi… Sjećate se…? Sjećate se…? A mi smo ponavljali – Da, sjećamo se… Sjećamo se… Gotovo svi smo pristajali na igru. A onda je pala bomba. Prva. Pa druga. Treća… Igra je stala, ali samo na trenutak. Kad je pala četvrta bomba, čak su i oni skeptični pristali na igru. Bombe su pljuštale. Ljudi su opisivali mjesta na kojima nikada nisu bili, ali ih se sjećaju iz uspomena koje se tek trebaju dogoditi. I tako smo mi preživjeli onaj rat. Tako si nas ti, draga Anka, naučila kako zavoljeti tišinu s okusom limuna. Bili smo djeca, a sad smo dvije sjene sa šest nogu. Dočekali smo vrijeme kad su nam lica namreškana poput mora, kosa nam je boje kišnog neba, a prsti nam trepere kao lišće u krošnjama devedesetogodišnjih čempresa. I evo nas opet pred izazovom tišine. Samo ova tišina danas nije ona tišina. Onu tišinu dijelili smo i mladi i stari i bolesni i zdravi, svi zajedno u uskim, mračnim podrumima. Dijelili smo je. Sad nam je zabranjeno dijeliti tišinu. Onaj neprijatelj tjerao nas je da budemo zajedno. Ovaj neprijatelj tjera nas da se odvojimo. Ova tišina nije kisela, ona je bezukusna kao većina hrane koju danas kupujemo u supermarketima. Možda se pitaš – zašto se svega ovog spominjem? Reći ću ti. Reći ću ti da znam mnogo. Reći ću ti da znam da su ti djeca u bijelom svijetu. Reći ću ti da znam da ti je muž umro prije nekoliko godina. I reći ću ti da znam koliku jezu budi pogled na zaključana vrata, kad je čovjek sam. Znam kako je tužno svjedočiti ptičjem pjevu preko prozora, sam. Znam kako zvuče suze u gluhoj sobi, kad si sama. I znam kako je sumorno nebo kad nosiš devedeset i jednu godinu, u samoći. Pitaš se – kako sve to znam? 'Ptičica mi je rekla' - govorili su naši stari. Sjećaš se? Pitaš se i – tko sam ja? Ja sam onaj kojeg tek trebaš upoznati. Ja sam onaj kojeg je njegov nedavno preminuli djed naučio kako se njegova prijateljica Anka igrala s tišinom, kad se bojala ili kad je bila tužna, usamljena. Ja sam onaj koji je obećao igrati igru. Ja sam onaj koji zna da se tvoj zavežljaj duše još uvijek sjeća kako se treba igrati s tišinom. Ja sam onaj koji bi volio kad bi se tvoja igra s tišinom i moja igra s tišinom zajedno otisnule na pučinu avanture. Ja sam onaj koji te kani posjećivati često. Dolazit ću u rana jutra. Kad začuješ zvonce na vratima, pričekaj nekoliko minuta. A onda me pronađi na otiraču ispred vrata. Ne otvaraj vrata bez maske i rukavica. Primi me nježno i okači me na tiramolu do predvečerja. Pusti da me vjetar i sunce umiju. Uvedi me u kuću na čaj prije zalaska sunca. I pusti da te vodim kroz uspomene koje ćemo zajedno izmisliti. Ako pristaneš da krenemo na put, ostavi mi na otiraču laticu magnolije s one grane koja dopire do prozora tvoje spavaće sobe. Ja ću ti dolaziti u goste redovito. A ako se odlučiš da i ti meni barem pokatkad navratiš u goste, čekat ću te ispod otirača. I bit ću pažljiv prema tvojim riječima, i bit ću spreman da posjetimo sve kontinente ovog svijeta, čak i da se okupamo u vlastitim Marijanskim brazdama bez trunke straha od bezdana. Lijep dan ti želim. Tvoj Sudrug u tišini.
Ovo je prvo pismo koje sam primila od Njega. Kasnije ih je stiglo još desetine. Stižu i dalje. I ja pišem. Ostavljamo pisma ispod otirača, kako smo se i dogovorili… Mada se sad već i poznajemo. Kad navrati kao poštar, mahnem ja njemu preko prozora, mahne i on meni. Nekad nazove na telefon da provjeri treba li mi nešto iz dućana. Ali, od pisama ne odustajemo. Pisma su pisma… Divan momak. Takav mu je bio i djed. Bili smo prijatelji dugo, dugo vremena. Život nas je odveo drugim putevima. Godinama smo se dopisivali. Igrali smo igru – sjećaš se. To je bila neka naša posebna veza, mala tajna za nasladu duše. A onda je to stalo. Ja sam se udala. On oženio. On se opet odselio. I tako… Nikad mi ne bi palo na pamet da će jednoga dana njegov unuk živjeti u ovom gradu i pozvati me na igru… Ali to je život. Igra. Kad i misliš da se ništa dogoditi neće, nešto se dogodi. Igra… Kad sam primila to prvo pismo, nisam mogla vjerovati. Pročitala sam ga jednom, mislila sam da sanjam. Onda sam ga pročitala još jednom. I dalje sam bila u nevjerici. Buljila sam u ta slova, taj rukopis, onako lijep, starinski, ma pravi krasopis… Zaplakala sam. Ganulo me je… Ja nema kompjutor. Imam neki prastari mobitel. To mi je dosta. Nikad nisam osjetila želju da pribavim nešto drugo. Ja sam osoba od starih knjiga – gledanja u oči dok se razgovora uz čaj. Mada i vino dobro dođe ponekad, ili rakijica, ako je kvalitetna, domaća… Sad mi više nitko ne dolazi u goste. Tako je. Ne samo meni, svima… Ova situacija je... S djecom se čujem preko telefona. Imam dvije kćerke. Žive u inozemstvu. Obje imaju familije. Imam dva krasna zeta, tri unuka, jednu unuku i dvije praunučice. Nisam sama. Znam da neki dio mene je tamo daleko, miljama, i da živi neki lijep život. Svukud me ima. Ponosna sam na to. Krasni su to ljudi. Zdravi u glavi. Dobri. Pošteni. I na to sam ponosna… Ne, nisam sama, ali sam bila jako, jako usamljena… I bila sam zaboravila kako se ono igra igra s tišinom. Mislila sam u nekom trenutku da ću… Ma… Kako je lijepo što postoje duše koje znaju nježno čovjeka izvući iz noćne more… Od kad se međusobno pišemo mnogo češće opet udišem nebo boje naranče. Samo ponekad u kasne sate, kad susjedin pas zavija na nebo, kad se sjetim svoje djece, veselja, osmijeha, kad se sjetim zajedničkih druženja, pjesme, sjetim se prvo daljine, a onda se sjetim da se ne mogu sjetiti kako će izgledati vrijeme iza ove tišine… I onda mi… (Pokušava zviždati.) Kad mi dođe tu neka knedlica, ja… (Pokušava zviždati.) Vježbam život… Prije nekoliko dana napisao mi je u pismu – 'Zviždanje ti je išlo očajno. Tako kažu glasine. Sad je možda vrijeme da ga usavršiš kad osjetiš kako te tišina vreba iza leđa.' (Pokušava zviždati.) I ja vježbam. (Pokušava zviždati.) I kanim i dalje vježbati, vježbati život, do vremena iza ove tišine. (Zviždi.) I sjetit ću se. Znam da hoću. Moram.