Muka po Klaudiji Prokuli

OSOBE:

PONCIJE PILAT, upravitelj provincije
KLAUDIJA PROKULA, njegova žena
CENTURION SAMARIJANAC, zapovjednik straže
MJEŠOVITI ZBOR
DVA RIMSKA VOJNIKA

Događa se u svijetu svih slijepih.

Napomena: Budući se radnja ove fantastike odvija u svijetu u kojem je pisac namjerno oduzeo svim ljudima osjetilo vida - zvuk i glazba igraju iznimno važnu ulogu. Redatelju se prepušta izbor sakralnih pjesama koje na sceni aktivno izvodi mješoviti zbor.
Riječ je starija od slike. U tom je moje opravdanje.

SCENA :
Antička ložnica. Na sredini scene je veliki bračni krevet s baldahinom i nekoliko rimskih stolica. Iza njega, u dubini prostora, prozirna zavjesa kroz koju se nazire kolonada visokih stupova. S lijeve i desne strane masivna vrata. Po sceni su nemarno razbacani dijelovi vojne odore. Negdje u prostoru nalazi se i plašt s postavom grimizne boje.

1.
Potpuni mrak. Čuje se samo pjesma zbora.
PILAT ( odjednom )  :
Šta ti je opet!? Opusti se više!

KLAUDIJA :
Ne mogu, ne mogu. Oprosti… Reci pjevačima da odu.

PILAT :
Tek sam došao kući, ženo!? Nije me bilo šest mjeseci! A ti se ponašaš tako…

KLAUDIJA :
Danas im je sveti dan.

PILAT :
Šta mene briga za te njihove blagdane? Zar oni slave moje?

KLAUDIJA :
Neugodno im je ovdje.

PILAT :
Ako sam naredio da pjevaju, imaju pjevati! ( Zboru. ) Jače! Idemo! ( Zbor ne razumije. )

KLAUDIJA :
Kad su užasno praznovjerni. Njima je zabranjeno ulaziti u kuće neznabožaca. Sada su
nečisti. Takvi ništa ne mogu slaviti.

PILAT :
Baš me briga! Tek sam se vratio! To su najbolji pjevači koje novac može kupiti u ovom gradu..! Ma, šta ti je..? Opusti se… Daj se malčice opusti, princezo moja. Htio sam da nam ovo bude nešto posebno.

KLAUDIJA :
Nije mi dobro. Idu mi na živce.

PILAT :
Boli te glava? Sada?! Sad te boli glava!?

KLAUDIJA :
Ništa me ne boli. Pusti me.

PILAT :
Da ti nisam nešto zaboravio donijeti? Neki dar iz pohoda?

KLAUDIJA :
Najvažnije je da si se ti vratio.

PILAT :
Pa šta ti je? Još se bojiš ustanika!?

KLAUDIJA :
Navikla sam. Odavna već. Kad ovdje nije nekakav ustanak?

PILAT  :
Ne boj se, ljubavi. Sve sam to riješio. Jednom - za svagda. Nema više zelota. Možda nas
ubrzo i pošalju iz ove jadne zabiti. Na neko drugo, važnije mjesto… Pa oni bi trebali pjevati od sreće! Jače!

KLAUDIJA :
Prije ćeš dobiti bačvicu.

PILAT :
Kakvu bačvicu?

KLAUDIJA :
Nikakvu. Pusti to.

PILAT :
Čekaj, zar ti nisi oduvijek htjela otići odavde?

KLAUDIJA :
Kad stalno mislim na onog jadnog čovjeka.

PILAT :
Čuj nje!? A što sam trebao uraditi!?

KLAUDIJA :
Mogao si ga pustiti. Nisi ga trebao predavati Antipi.

PILAT :
Dosta! Nije ti dovoljno što si mi pokvarila i večeru? Sto puta sam ti rekao: moje su dužnosti takve! Šta ja tu mogu?

KLAUDIJA :
Možeš, možeš. Ali nećeš.

PILAT :
Klaudija, dođi... Ma, ti to uopće ne razumiješ. Daj molim te, ne razbijaj svoju lijepu
glavicu tuđim problemima. Ako je čovjek Galilejac, nek' Antipa odluči o njemu. Daj se vrati ovamo na jastuk. Pa nisam spavao u vlastitom krevetu ima šest mjeseci.

KLAUDIJA  ( iznimno drsko ) :
Pusti me! U nečijem sigurno jesi!

PILAT :
Bogovi moji, i to je još drži!? Mislio sam da te to prošlo?

KLAUDIJA :
Ne mogu, ne mogu, ne mogu - i gotovo! ( Ustaje uz lupu, šuškanje, škripu poda. )

PILAT :
Gdje ćeš sad? Daj mi reci? Gdje ćeš sad? Šta ti je odjednom?

KLAUDIJA :
Moram popiti nešto za spavanje.

PILAT ( ljutito ) :
Eto, čuješ! Nema me par mjeseci i odmah ste svi poludjeli!? Da vas taj  umišljeni luđak nije nečim zarazio?
KLAUDIJA :
On nije lud. A nije ni umišljen.

PILAT :
Šta meni sve ovo treba? Reci mi ženo? ( I on se diže. ) Gdje mi je štap..? Šta to meni
treba?

KLAUDIJA :
Koje?

PILAT :
To da se raspravljam s tobom u svom vlastitom krevetu. Teže mi je s tobom nego s bilo kakvim mudracima ili ustanicima. Teže mi je s tobom nego i sa onom jadnom marionetom koja si je uvrtjela da bi sama mogla vladati Galilejom... Gdje mi je taj prokleti štap!?

KLAUDIJA :
Upravo si uspio ugušiti svoj ustanak. Hoćeš li tako i ovaj moj?

PILAT :
Kako ću ti ga ugušiti?

KLAUDIJA :
U krvi, dragi mužu. U krvi.

PILAT :
Ja tebe ne razumijem. A kako misliš da bi se ustanak mogao ugušiti? Cvijećem? Poljupcima? Svečanom večerom? Možda bi im sad tvoj dragi ujak, Tiberije Klaudije Nero, trebao organizirati kakvo natjecanje u poeziji?

KLAUDIJA :
Možda i bi. Ne znam.

PILAT :
Ali zato ja znam! Zato i jesam to što jesam! Gdje mi je to blesavo pipkalo..!?

KLAUDIJA :
Šta si ti, da čujem? ( Tišina. )

PILAT ( jako ljuto ) :
Gdje je prokleti štap!? ( Začuje se zveka limenog tanjura koji se dugo vrti po podu. )

KLAUDIJA :
Hoćeš li ovaj moj? Uvijek zaboraviš gdje šta ostaviš.

PILAT :
Našao sam.

KLAUDIJA :
Šta si to ti, mužu? ( Lupkanje štapom po prostoru. ) Reci mi više, šta si?!

PILAT :
Ja sam vlast…  ( Istom se upali svjetlo. Vidi se da su njih dvoje tek slijepci koji pipkaju uokolo štapovima. Svi likovi, osim Klaudije - slobodno mogu nositi i sljepačke naočale, op.aut. ) Jedina vlast koju poznaju. Jedina koja za njih ovdje postoji. Ja određujem tko će živjeti, a tko mrijeti!

2.
KLAUDIJA :
Jadna si ti vlast kad ne možeš ispuniti svojoj ženi tako malu želju. Jesam li ti ikad išta drugo tražila?

PILAT :
Eto, čuješ! To je taj prokleti razlog zbog kojeg žena ne može ničim vladati!
KLAUDIJA :
Koji razlog?

PILAT ( usput cijelo vrijeme oblači vojnu odoru ) :
Jer ne zna vladati niti sobom. Kako bi drugima..? Previše uzimate k srcu.

KLAUDIJA :
O da, sigurno bih vladala tako kao ti: samo prebaciš stvar na nekog drugog i baš te briga.

PILAT ( zajedljivo ) :
Ne, nego bi vladala onako kako vlada tvoj dragi ujak!

KLAUDIJA :
Ja!? Ja bih mogla počiniti tolika zvjerstva!? Ja!? Kao Tiberije!?

PILAT :
Takav je to posao, draga moja. Nećemo o tome pred ovim stranim ljudima.

KLAUDIJA :
Oni nas ne razumiju.

PILAT :
Ne razumiju nas? A Kajfa sigurno ne bi nikoga svoga ugurao u ovaj židovski zbor koji nas je samo trebao razveseliti? Fini neki mudrac. Dobričina jedna. ( Zboru. ) Da vas čujem: jače! ( Ništa. )

KLAUDIJA ( značajno, iza male stanke ) :
Imperator je dao smaknuti Elija Sejana.

PILAT :
Znam.
KLAUDIJA :
Znaš?! Ti to znaš?! I ti ništa?!

PILAT :
A šta bih ja sad trebao?

KLAUDIJA :
Koliko ste mu godina služili u Pretorijanskoj gardi? Ja bih već marširala na Rim, samo da sam muško! Svih pet judejskih kohorti istom bih digla na noge! I krenula na Rim!

PILAT :
Dosta! Zašuti više!

KLAUDIJA :
Neću!

PILAT :
I šta bi kad bi tamo došla? Daj mi reci..? Ispričala se zbog nenadana dolaska!?

KLAUDIJA :
Šta ja znam šta bih… Uradila bih nešto. Ne znam. Uzbunila pretorijance.

PILAT :
Baš si našla koga...

KLAUDIJA :
Zašto? Sve ih znaš. I svi su ti ponešto dužni. Uostalom, ti si svakog od njih primio na službu. Ti, osobno.

PILAT ( hladno ) :
Elije Sejan ih je primio. On je bio zapovjednik garde. A ne ja. Ja sam ih samo birao.
KLAUDIJA :
Zar ti treba išta više? Šta oni imaju s carem? Dok on doplovi s onog svog glupog otoka,
ja bih već zavladala cijelim njegovim carstvom!

PILAT :
Ne bi se on makao s Caprija ni tada, vjeruj mi. Nema potrebe. Samo bi poslao ceduljicu.

KLAUDIJA :
Ima pretorijanaca koji mu nikad nisu čuli glasa. Godinama se samo zabavlja na otoku, okružen onim svojim lijepim dječacima, općeći s kozama, i, i…

PILAT :
Prestani! To je tvoj ujak! Tvoja vlastita krv!

KLAUDIJA :
Na to računaš!? To će nas spasiti!? To…!? Zbilja misliš da će nas to spasiti!? Taj je zadavio i vlastitu sestru, moju rođenu majku…  A kolika je zvjerstva još počinio? Evo, sad je smaknuo i tvog najboljeg prijatelja… A ti!? Ti nisi muško! Ja bih već odavno gazila Rubikon!

PILAT ( drekne ) :
REKAO SAM – PRESTANI..! ( Zove. ) STRAŽA! ( Značajno, u zrak. ) Elije Sejan nikad nije bio moj prijatelj! Kamo li najbolji! Jesi li ti poludjela!? O čemu ti to pričaš!? Hoćeš da nas zbilja ovdje netko čuje!? CENTURIONE..! Gdje su do sad...!?

KLAUDIJA ( zajedljivo ) :
Sigurno i oni imaju važnija posla.

PILAT ( pomalo poraženo ) :
Klaudija, smiri se… Ja nisam Gaj Julije. Uostalom, znaš li tko nam je zadavio zapovjednika?
KLAUDIJA :
Tko?

PILAT :
Ništa ti ne znaš, ništa…  Podcijenili smo starog lukavca. Tako sam i ja mislio: šta nam može otamo, s Caprija? A dovoljno je bilo samo da makne malim prstom… Ipak je on car. Ti dobro znaš da sam ja dužan slušati onoga koji me postavio ovdje.

KLAUDIJA :
Tko te postavio ovdje? Tko ti je dao upravljati ovom jadnom provincijom? Tiberije? Tko te oženio mnome? On? Ahahahaha, kako si ti naivan, Pilate..! Baš si naivan. Sve je to Sejanovo djelo. Samo je on imao takva interesa.

PILAT :
Ma, Klaudija, prestani! Šta ti je? Tek sam se vratio iz rata, a ti, a ti…

KLAUDIJA :
Šta - a ja, a ja?!

PILAT :
A ti, izludjela! Naprosto i načisto! Luda žena i gotovo! Ti ne znaš čime se igraš!

KLAUDIJA :
Znaš li što je dao uraditi s njegovim ostacima?

PILAT :
Nije me briga.

KLAUDIJA :
Dao ga je razrezati na komade. Zatim je svaki pojedini dio naredio staviti u bačvice rastopljene svinjske masti.

PILAT :
Car pravi – zimnicu..! Baš me briga, on je imperator. Ako mu se hoće praviti zimnica i od
pretorijanaca, patricija, prokletog plebejskog Rima, samo naredi - i to se ima izvršiti.

KLAUDIJA :
Smaknuo Sejana, a da se nije mrdnuo s onog svog prokletog otoka!? Ne mogu doći k sebi... Elija Sejana!? Najmoćnijeg zapovjednika cijelog Rimskog Carstva!? Obljubljenog tribuna svih Rimljana..!? Šta će tek biti s nama?

PILAT :
Ništa, ništa neće biti s nama. Smiri se. Sve će biti u redu.

KLAUDIJA :
Svaku je bačvicu poslao za drugi kraj carstva. Namjesniku Germanije. Prokuratoru Hispane. Upravitelju Sirije... Možda si i ti već dobio takvu bačvicu, Pilate?

PILAT :
O, bogovi moji… Nisam! O čemu ona priča!? Daj se saberi, cijeli te jedan židovski zbor
sluša! Ti si poludjela, ženo! ( Imperativno. ) Vratimo se u postelju! Ovog trena!

KLAUDIJA :
Kažu da svaki namjesnik mora sam sebi skuhati objed od tog dostavljenog, premasnog i  smrdljivog truleža… Da mora pojesti žalosne Sejanove ostatke..! Zatim još napisati caru pisamce o svojoj  kulinarskoj vještini, potvrđenu originalnom recepturom spravljenog jela… ( Gotovo tišina. I zbor polako prestaje pjevati, raspada se u formaciji i melodiji. )  Glasnici čekaju dok se imperatorova naredba ne izvrši. U cijelosti… Odvratno. Nešto najodvratnije što sam čula!

PILAT :
Previše ti to uzimaš k srcu... Previše. Šta ja znam šta je bilo? Moraju se bojati cara. Svi ga
se moramo bojati, od Rima pa do Jeruzalema! Kako bi drukčije vladao - nama, ovakvima?

KLAUDIJA :
Misliš, običnom ruljom? Lakše nego što misliš…

PILAT :
Ovim golemim carstvom! Toliko godina nije sam vladao njime. Nego isključivo preko zapovjednika i Pretorijanskom gardom. Mora čovjek sad pokazati da nije zaboravio kako je to biti  - imperator.

KLAUDIJA :
A zašto ga ne bi voljeli? Kao što sam ga ja voljela dok sam bila mala djevojčica, dok je bio tako običan, tako čovjek, tako vojnik, tako drag..? Nego mora biti najgore zlo zla, utjelovljena Sotona na zemlji!

PILAT :
Šta ti pričaš!? ( U zrak. ) Nije se na ovom svijetu još rodio tako dobar, tako plemenit, tako obziran vladar, kao što je to naš car Tiberije!

KLAUDIJA :
O, da. Sigurno zato obale Tibera danima smrde na ljudsku krv.

PILAT :
Prestani! Ti si mu rod!

KLAUDIJA( žustro ) :
I moja mu je majka bila sestra! To ga nije spriječilo da je siluje...

PILAT ( nervozno, sad i sa zvoncem ) :
STRAŽA! CENTURIONE!

KLAUDIJA :
Poklao je već pola Senata. Iz Konkordijinog hrama iznijeli su dvjesto mrtvih uglednika
samo onog dana kad ti je dao smaknuti najboljeg prijatelja!

PILAT ( krikne ) :
GLUHI STARČE! GDJE SI VIŠE!?

KLAUDIJA :
Cijeli se Rim razbježao, barem onaj tko je mogao i imao gdje pobjeći. Sejanovu djecu, ženu, sav njegov rod do petog koljena, sve prijatelje i sve znance, sve je to jednostavno poklao…

PILAT ( istjeruje zbor dublje u atrij ) :
Idemo, idemo, van! U atrij, brzo!!! ( Zbor ne razumije. Priđe i pogurne par pjevača. ) Rekao sam, van! U atrij! ( Zbor se neodlučno povlači kroz kolonadu, u dubinu prostora. )

KLAUDIJA :
A utiha? Kažu da su najteže. Čim nestane vrelina neba, vojnici izlaze na ulice. S
Tiberijevim spiskovima u rukama. Upadaju u kuće.

PILAT ( bijesno otvori vrata, pa u hol ):
STRAŽA! CENTURIONE!

KLAUDIJA :
Kasape, siluju,  pljačkaju, odvode ljude i kolju na Tiberu, kao da su opet neke Martovske ide…

PILAT :
Daj, zašuti više, glupačo! To je tvoj rod! TVOJA VLASTITA KRV! ( U hol. )
STRAŽA! ( Trka vojnika iz hola, zveckanje oklopa. Njoj. )  I ZAŠUTI VEĆ JEDNOM! PA TO TI JE UJAK!

KLAUDIJA ( rastrojeno, kroz plač ):
Nije, Pilate… Tiberije nije moj ujak. Tiberije je moj otac… ( Padne na koljena. ) OTAC! A ja, ja sam njemu više od kćeri. I nećaka, i kći! Samo što ne postoji ljudski izraz za ovakvo monstruozno biće, kao što sam ja… MONSTRUM! JA SAM MONSTRUM!

3.
Uđe Centurion u pratnji dva rimska vojnika. Svi zvučno pozdrave lupom po štitniku prsa. Tako uvijek i sve nadalje.

CENTURION ( pomalo oprezno, sa strahom ) :
Upravitelju?! Naredi!?

PILAT  :
Pa gdje ste do sad!? Hoćeš da te dam išibati!? I tebe i ove tvoje glupane!?

CENTURION :
Onog su nam uhićenika upravo vratili dolje. Antipa ti ga je poslao natrag.

PILAT :
Vratio ga natrag!? Zašto?

CENTURION :
Ako ne može učiniti da i Herod Antipa izvede neko čudo, bezvrijedan je. Da uradiš s njim što želiš.

PILAT :
A veliki mudrac i njegova svita? Opet su tu?


CENTURION :
Ispred kuće. Traže da im se obratiš.

PILAT :
U ovo doba..!? Dobro im se žuri..!? Neka čekaju… Šta bih ja sad trebao, skakati na svaki
njihov mig? Samo neka čekaju.

CENTURION :
Na zapovijed! ( Odu. )

PILAT ( za njima ) :
I ne dolazi mi više, idiote! Budi me samo ako im se dolje skupi cijelo Veliko vijeće!
4.
KLAUDIJA ( kroz očaj ) :
Molim te, Pilate… Sad ga imaš priliku izbaviti iz ruku mudraca. Molim te…

PILAT :
Pusti me na miru!

KLAUDIJA :
Zar se ne bojiš nijednog boga!?

PILAT :
Boga!? Natrpio sam se ja mnogih bogova, ženo… Bojim se samo onoga koji mi može oduzeti život kopljem i mačem.

KLAUDIJA :
Zlo će nam se dogoditi! Zlo, Pilate! Ali njega, njega pusti… Molim te! Uradimo neko
dobro dok smo još na ovom svijetu… On ništa nije kriv.

PILAT :
Nisam ga ja bacio u lance.

KLAUDIJA :
Dolje su tvoji stražari. Tebe slušaju, Pilate. Tebe.

PILAT :
Ma, ti to ne razumiješ. Ti si glupa. Glupa, glupa, glupa si! Razumiješ!?

KLAUDIJA :
Razumijem, razumijem…

PILAT :
Kako da ga sad pustim? To ne dolazi u obzir... Ma, i ja sam budala! Šta ja to tebi uopće objašnjavam!? Ti to ne razumiješ i gotovo!

KLAUDIJA :
Razumijem.

PILAT :
Zamjerio bih se svima, ženo. A to ne želim, ni u kojem slučaju. ( Sjeda na krevet. ) Sada da im se zamjeram? Sada, kada je sam car opet počeo vladati svojom rukom? Ma, pusti me na miru, glupačo jedna!

KLAUDIJA :
Zar su ti i oni važniji nego ja? Sve ti je važnije nego ja. Oduvijek.

PILAT :
Dovoljno, da mu se požale… I gotovo. ( Legne. ) Takva je to igra, draga moja. Danas
jesi sutra nisi. Samo politika i ništa više… Ma daj, pusti to. Dođi na krevet. Sjedni malo pokraj mene. Smiri se.

KLAUDIJA ( dolazi, pa pomirljivije ) :
Politika? Čudna neka politika… Čovjeka će ubiti ni kriva ni dužna.

PILAT :
Daj, pusti me više. Vrlo važno. Ionako su mi rekli da je obična varalica. No, lezi malo tu...

KLAUDIJA ( liježe do njega, pa gotovo podmuklo, zavodnički ) :
Pilate?

PILAT :
Ha?

KLAUDIJA :
On nije varalica.

PILAT :
Mmm, kako mirišeš… Volim tu mekoću i miris tvoje kose. Lezi malo tako, ljubavi moja. Ljubavi moja tužna, slatka i zabrinuta. Joj, princezo moja, nikako da te se nadišem.

KLAUDIJA ( izmjena taktike ) :
Pilate..? Sjećaš se kad ste nas pratili u Pompeje?

PILAT :
Kao da je bilo jučer.

KLAUDIJA :
Imala sam trinaest godina. Sjećaš se? Samo trinaest… Prenio si me preko Sarna. Osjećala
sam se tako sigurno. Ovako. Baš ovako. Dobro sklupčana u tvom naručju.

PILAT :
Bila si samo mala, slatka djevojčica, princezo.

KLAUDIJA :
Mirisao si na kruh.

PILAT :
Upravo smo bili prenijeli cijelu poljsku kuhinju preko rijeke. Kuharevo brašno prosulo se
po nama.

KLAUDIJA :
Pilate? Možeš li se sjetiti o čemu si razmišljao? Mislim, tada?

PILAT :
Ja!? Ne znam… Nisam mislio ni o čemu. Ne znam. Umirao sam od straha.

KLAUDIJA :
Bojao si se? Ti si se bojao? Zaista? Mene!? To prvi put čujem! .

PILAT :
Naravno da sam se bojao.

KLAUDIJA :
Slatko! Takva vojničina, pa me se bojala? Jedne male, nevine djevojčice.

PILAT :
Bojao sam se bijesa tvojeg ujaka, ako li mi ispadneš u rijeku, ludo mala!


KLAUDIJA :
Daj da ti opipam lice… Istina je. Ne bi te ništa koštalo kad bi malo slagao.

PILAT :
Kao sad se sjećam: Sejan je prenosio tvog rođaka Druza, a meni je tebe dao u naručje. Znao je da bih prije umro nego li te ispustio u rijeku… Još uvijek sam takav: samo jedan dobar vojnik i jedan loš političar, draga moja. A od kada je svijeta i vijeka, jedino što u ovom prokletom poslu nikada ne smiješ uraditi, jeste baš to – ne smiješ lagati caru.

KLAUDIJA :
Da, da. Dostojanstvenici Rimskog Carstva nikad ne lažu. Kamo li cara.

PILAT :
Hajde malo šuti, samo lezi tako na mojim grudima. Budi opet samo mala, ustrašena princeza, pa ću ti lagati. ( Patetično. ) Miris tvoje kose opet me opčinio. ( Ona ga prolomi laktom. On jaukne. ) Ludo! Ne tuci me! Znaš da me to škaklja! ( Smijeh, hrvanje po krevetu. )

KLAUDIJA ( malo kasnije ) :
Pilate?

PILAT :
Šta je sad?

KLAUDIJA :
Hoćeš znati o čemu sam ja razmišljala?

PILAT :
Ne.

KLAUDIJA :
Znaš, razmišljala sam o tome što se sve ima dogoditi.

PILAT :
Imperator je opet imao neke probleme? Sa Senatom? Germanikom? Barbarima?

KLAUDIJA :
Ma, ne, ne… Prestaneš li ti ikada razmišljati o politici?

PILAT :
Nisam valjda poludio. Kad o njoj prestanem razmišljati, mrtav sam.

KLAUDIJA :
S one druge strane Sarna, ludice. Razumiješ? Da mi je netko, na onoj obali na kojoj si me uzeo u to vojničko naručje, rekao da ću se prijeko zaljubiti? I to u običnog…

PILAT :
Šta u običnog..!? U najzgodnijeg legionara! Eh, a da je meni to netko rekao? Tek bi me tada uhvatila panika. Tresao bih se više nego ovaj naš stari Centurion kad začuje moj glas.

KLAUDIJA :
Moj ujak je plećat čovjek, Pilate. I ti si plećat. Možda sam se zato u tebe i zaljubila? Možda ja volim samo stasite muškarce?

PILAT :
A čuj, to ja kod tebe volim, princezo. ( Radosno. ) Tu tvoju ženstvenu umiljatost. Meka si kao mačka kad se umiljavaš i predeš. Reci, šta želiš?

KLAUDIJA :
Mrnjau… Pilate, onaj čovjek, znaš… Mrnjau…

PILAT :
Da?

KLAUDIJA :
On nije varalica.

PILAT :
Nije varalica? On?! ( Nasmije se. ) Onda si je baš svašta umislio. Baš svašta!  ( Opet se
nasmije. Lupa s vrata. Glasno, na vrata. ) Šta je sad, Centurione!?
5.
Uđe Centurion.
PILAT ( oštro ) :
Stvarno si oglušio od starosti! Rekao sam da me se budi jedino u slučaju da dođu svi mudraci!

CENTURION :
Upravitelju, svi su i došli. Skupljaju se dolje. Cijeli Sinedrij.

PILAT ( se diže ) :
Mudraci?! U ovo doba?! Svi!?

CENTURION :
Cijelo Veliko vijeće. Dolaze čak i farizeji, carinici i pismoznanci. ( Malo opreznije. ) Kažu naši doušnici da ima i ponešto rodbine ustanika. To može biti opasno.

PILAT :
Ma, ne… Samo dolaze moliti milost za uznike u tamnici… Tko ih je skupio zajedno tomu ću pokloniti tonu vlastitog srebra..! Dobro! Pusti mudrace na terasu.
CENTURION :
Ne žele u kuću, upravitelju. Dolje su pred stubištem. Čekaju te na trgu.

PILAT :
Onda neka čekaju..! Dođi malo ovamo… ( Konspirativno odlaze sa strane. ) Koga imamo dolje?

CENTURION :
Trojicu naših. Jednog između rodbine zelota. Jednog među farizejima. I jednog između mudraca.

PILAT :
Dovedi mi ih sve, iza kuće. Odmah. Neka me tamo čekaju. I nemoj da netko nešto primijeti ili posumnja. ( Jače. ) A Kajfi pošalji vina!

KLAUDIJA :
Post im je, Pilate. Ne šalji im vino. Uvrijedit ćeš ga.

PILAT ( vrlo začuđeno ) :
Otkad si ti postala ekspert za Židove? ( Centurionu. ) Pošalji im onda ovaj ludi zbor što čeka da mi se vlastita žena smiluje!

CENTURION ( uz zveket štitnika ) :
Na zapovijed! ( Odlazi. )

PILAT ( za njim ) :
I neka nam zapjevaju dolje, sa terase! Da ih i ja čujem!
6.
KLAUDIJA ( se diže uz škripu ).
PILAT :
Gdje ćeš sad ti? Klaudija, opet bježiš od mene?!

KLAUDIJA :
Baraba je digao ustanak protiv svih tih mudraca dolje. Protiv Ane i Kajfe, a ne protiv tebe.

PILAT :
Pa šta?

KLAUDIJA :
Zašto si onda gušio ustanak? Ja te baš i ne razumijem.

PILAT :
Radi tebe.

KLAUDIJA :
Radi mene..? Radi mene!?!

PILAT :
I - radi tebe! Uostalom, ja sam tu i postavljen da očuvam prirodni poredak stvari.

KLAUDIJA :
Ali ustanici...

PILAT :
Šta s njima?! Ili zeloti pobiju sve nas na vlasti ili mi pobijemo njih! Misliš da tu ima
milosti, draga moja? Ide se sve do istrage - naše ili njihove! Hvala bogovima, istraga je opet u mojim rukama.


KLAUDIJA :
A ovaj čovjek? Kakve on ima veze s tim tvojim istragama koje vodiš, podlim mudracima,
tvojom čudnom politikom i utamničenim ustanicima?

PILAT :
Kao da ja znam, Klaudija? Pa nisam ga ja dao uhititi. Meni je samo javljeno da se hitno vratim. Stari je Centurion Samarijanac mislio da bi i ovdje moglo izbiti nereda. Samo bi mi još to trebalo. Mudraci su ga uzaptili, a ne ja.

KLAUDIJA :
Dolje je tvoja sudnica, Pilate.

PILAT :
Moja sudnica!? O čemu ti to govoriš!? Moja sudnica!?! Samo je ovo primitivno pipkalo u ruci zaista moje! Sve ostalo je imperatorovo!

KLAUDIJA :
Šta moj ujak znade o tvojoj službi? Jedva da je čuo i za ovu jadnu provinciju. Šta on zna?

PILAT :
On!? O, zna, zna... Ne boj se. Pročulo se. Sve, baš sve! I o ustanku. O mojoj pobjedi. Pa i to da smo konačno uspjeli uhvatiti onog razbojnika živa. Senat će zbog toga sigurno jednom zasjedati, samo ćeš čuti.

KLAUDIJA :
To si ti već poslao glasnika?

PILAT :
Zna car dobro da i ovdje postoji neka njegova tamnica. I hvala bogovima, javljeno mu je
da je sada puna. Nitko me više ne može ocrniti. Ni pred njim, ni pred Senatom. Nitko! Ni Kajfa, ni onaj podlac Antipa... Konačno sam uspio. Klaudija, sad samo moramo biti pametni. Strpljivi i mudri.

KLAUDIJA :
Prerano si ti pisao na Capri, mužu moj. Prerano.

PILAT :
Pisao sam u Rim. Senatu.

KLAUDIJA:
Rim Senata više nema.

PILAT :
Nema Senata!? Nema Elija Sejana, njegove blesave ambicije i svih njegovih dodvorica! A Senata, njega će uvijek biti, draga moja. Uvijek.

KLAUDIJA :
Mene je strah.

PILAT :
Čega te sada ima biti strah, ženo? Čega?

KLAUDIJA :
Ne smijem ti reći, naljutit ćeš se…

PILAT :
Neću, reci?

KLAUDIJA :
Znam, ljutit ćeš se…
PILAT :
Čega te strah? Da ću dobiti nekakvu bačvicu!? ( Neumjesno se nasmije. )

KLAUDIJA ( sa primjesom sustezanja ) :
Onog starog proročanstva…

PILAT ( naglo, ljutito ) :
Gluposti! Čiste budalaštine!

KLAUDIJA :
Ako je glupost, zašto si onda uopće išao tamo!?

PILAT :
Jer sam i kao legionar prije svakog odlaska u rat išao Vestalkama!

KLAUDIJA :
Sejan te već bio odredio za upravitelja ove zabiti. Nisi više bio vojnik. I oženio si se mnome…

PILAT :
Pa šta?

KLAUDIJA :
Sjeti se šta ti je rekla.

PILAT :
Baljezgala je gluposti! Vještica! Obična vještica, to je sve! Zaboravi! Ako nam je car praznovjeran kao kakva seoska baba, ja nisam. Znam ja dobro kako te vještice gataju. Jako dobro, draga moja!


KLAUDIJA :
„Najnevinijeg na svijetu…

PILAT i KLAUDIJA ( u glas ) :
…pribit ćeš na znak istine!“ ( Dalje Pilat. ) Daj, molim te! I? Šta joj je to trebalo značiti?

KLAUDIJA :
Bio si užasnut.

PILAT :
Pazi! Znam šta radiš!

KLAUDIJA :
Jedva sam te smirila.

PILAT :
I sad si se sjetila toga? Sada? U ovom času? Ma, nemoj..!? Znam šta hoćeš postići time.

KLAUDIJA :
Šta hoću postići?

PILAT :
Utječeš na moj stari strah. Igraš se mnome. Već si mi pokazala na čijoj si strani. Pomišljaš li ti to da je taj tvoj jadnik - najneviniji na svijetu? Ha? Ovčica kakva!? Agnus dei? I kakav bi mi to znak istine on trebao dati? Daj, daj! Priberi se, ženo!

KLAUDIJA :
Šta moj ujak ili Senat znaju o tome tko je sve osuđen u tvojoj sudnici? Pilate, ti bi mogao čiste savjesti pustiti toga čovjeka na miru.

PILAT :
Ženo!? Pa ti ne znaš više ni o čemu pričaš!

KLAUDIJA ( sa dubokom rezignacijom ) :
Opet slutim neko zlo, Pilate. Neko veliko zlo...

PILAT :
Pa ti si htjela otići odavde! Baš ti!

KLAUDIJA :
Radi djece... ( Gotovo očajno. ) Jedno smo ovdje već pokopali…

PILAT :
Kad je počeo ustanak, rekla si mi - možda je ovo ta prilika, Pilate? Prilika za nas?!

KLAUDIJA :
Pogriješila sam.

PILAT :
Gadila si se svih tih primitivaca. Govorila si - oni su bradati divljaci! A sada si, odjednom, ekspert!? Proklinjala si i Elija Sejana, i vlastitog ujaka, gdje su nas to poslali… Ti se gadiš židovskih brada, a ne ja! ( Feminizirano. ) „Skrivaju lica! Pilate, to je tako nepristojno, tako primitivno... Nikoga ne možeš opipati, doživjeti, provjeriti, kao da su rođeni lažljivci.“

KLAUDIJA ( za sebe ):
Nisam znala da im vjera i to zabranjuje.

PILAT :
Stalno si me pitala – ( Opet. ) „Šta mi još radimo ovdje?“

KLAUDIJA( grčevito ) :
Samo radi djece!!! Samo radi njih!!!

PILAT :
A znam da si se potajno pitala i jesam li doista nesposoban, kako ti je to ujak stalno tvrdio u onim njegovim blesavim pismima, i za koga si se to udala?

KLAUDIJA ( tiho ) :
Nisam, nisam, Pilate.

PILAT :
A sada, sada bi htjela da otpustim nekog besprizornog nikogovića sa sudišta, i to bez
ikakve kazne, da tako opet dam priliku svima za spletkarenja protiv nas? Pa ti ne znaš šta činiš!

KLAUDIJA :
Htjela sam otići u neki civilizirani dio svijeta. Tamo gdje nam ovi primitivni štapovi više ne bi bili potrebni.

PILAT :
Onda se nisi trebala udavati za mene!

KLAUDIJA :
Tamo gdje se ljudi briju! Gdje svuda postoje rukohvati i vodilice!

PILAT :
Lako ćeš to riješiti, ženo.

KLAUDIJA :
Gdje je na svakom uglu javni vikač. Gdje svi znaju vlastitim opipom pročitati barem naše brojeve, ako već ne i pismo!
PILAT :
Vrati se ( zajedljivo ) – ocu! Siguran sam da će te dočekati raširenih ruku!

KLAUDIJA :
Gdje ne moraš toliko brinuti za svoju djecu...

PILAT ( krajnje iznervirano ) :
Klaudija, prestani! Ti nisi kriva za njegovu smrt!

KLAUDIJA ( sasvim rastrojeno ) :
JESAM! KRIVA SAM! Trebala sam ga držati za ruku, kao i svaka prava majka! Ali ja, ja sam…

PILAT :
Prestani se optuživati! Naprosto prestani! Ne mogu to više podnijeti..! Kad god se posvađamo sve izbije iz tebe, prosukljaš kao Vezuv…( Mijenja temu. Nešto poput bijega, lažnog opravdanja. ) I ja bih išao tamo gdje postoje pjesnici i glumci, klasificirani mirisi, javne kupelji, tržnice sa svilom, dresirani psi vodiči... Sve ja to znam. Sve..! Ali ti ne razumiješ - sve to košta, draga moja. Košta mnogo! A to nam tvoj ujak sigurno neće priuštiti. I evo ti: ostvario sam baš ono što si htjela. Dokazao sam da vrijedim! Sada smo u prilici da se vratimo natrag…

KLAUDIJA :
Gdje?

PILAT :
U civilizaciju! Ci-vi-li-za-ci-ju!

KLAUDIJA ( gotovo za sebe ) :
Kad ja više ne želim odavde...

PILAT :
Barem nas moraju poslati negdje drugdje. Zaslužili smo to. Krvavo sam to zaslužio! A ti?
Kako se ti to odjednom ponašaš prema mužu koji se upravo vratio iz rata..? Straža!
( Nervozno zazvoni poslužnim zvoncem. ) Straža!
7.
Uđe Centurion sa dva vojnika.

CENTURION:
Naredi, upravitelju!

PILAT :
Jesu li mudraci još tu?

CENTURION :
Dolje su, upravitelju. Na trgu. I dalje odbijaju kročiti u kuću.

PILAT ( vojnicima ) :
Vas dva, za mnom… ( Centurionu, oštro. ) A ti, sve si ti za ovo kriv, Samarijanče! S tobom ću se obračunati poslije! Da si sad ostao ovdje i nemoj slučajno da joj tkogod priđe ili da ona sama uradi neku glupost! Jesi li me razumio!?

KLAUDIJA :
Kamo ćeš ti sada!?

PILAT :
Idem pojačati straže! ( Centurionu, zajedljivo. ) I čuti od svojih najvjernijih ljudi šta ti podlaci stvarno hoće… ( Odu u suprotni hol. )


KLAUDIJA ( za njima ) :
Hoće ga ubiti! Eto, šta hoće…  Hoće mu uzeti život jer samo ti na to imaš pravo, Pilate! Tvoje je pravo mača! Zato su ti ga doveli! Zato! Da ga ti ubiješ za njih…

8.

CENTURION ( polako zatvori masivna vrata, pa mirno i iza male stanke ) :
Mora netko biti kriv… A tko će biti, ako nisam ja?

KLAUDIJA :
Pa ja.

CENTURION:
Smirite se, gospođo. Nemojte plakati. Niste vi ništa krivi.

KLAUDIJA :
Zar ti ne znaš šta se ima dogoditi, stari prijatelju?

CENTURION :
Bit će šta je suđeno. Tako je uvijek.

KLAUDIJA :
Misliš da tu ne možemo ništa?

CENTURION :
Ne… Možda ga narod može izbaviti. Svijet se pomalo skuplja dolje. Tko će znati?

KLAUDIJA :
Narod? Tako je narod skočio i za Sejana…

CENTURION :
Znam. ( Izvadi rubac pa je takne njime po ramenu. ) Uzmite rubac, ako vam treba.

KLAUDIJA ( uzme, pa za sebe ) :
A toliko su ga voljeli.

CENTURION ( iznenađeno ) :
Mislite, Sejana..?

KLAUDIJA :
Da.

CENTURION ( s malom zadrškom ) :
Zato su ga zvali Posinak Sotone.

KLAUDIJA :
Molim!?

CENTURION :
On je tlačio narod, gospođo. Nije ga liječio. Niti ga krijepio nadom… Sejan se uvlačio u carske odaje dugo i tiho, poput zmije. Trovao je sve oko sebe, samo bi uvijek promijenio svlak. A onda optužio za to nekog drugog.

KLAUDIJA ( umalo ljutito ) :
Šta ti znaš o tome, Centurione!?

CENTURION :
Znam sve.

KLAUDIJA ( iznenađeno ):
Ti znaš, a ja ne?
CENTURION :
Dio razvojačenih pretorijanaca protjeran je ovamo, u najdalji kutak carstva. Oni
su nam donijeli te glase.

KLAUDIJA :
Pa zna li sve to i moj muž?

CENTURION :
Naravno. Zato sam ga i požurio vratiti u Jeruzalem.

KLAUDIJA :
O, bože!? A meni je rekao drukčije... Ja sam to čula od vaših žena. To da je car dao smaknuti zapovjednika garde. Tek tako, na pravdi boga.

CETURION :
Onda vi ništa ne znate, gospođo… Zar mi baš vi davno niste rekli da u Rimu nema pravde, kamo li boga?

KLAUDIJA :
Jesam. Gnijezdo je gujino… Ali, da čujem? Šta ne znam, stari Samarijanče? Pričaj!

CENTURION ( primakne stolicu ) :
Dobro… Sjedite, gospođo. ( Ona neodlučno sjedne. ) Čuo sam da su ga jednog jutra samo pozvali u Konkordijin hram.

KLAUDIJA :
Koga?

CENTURION:
Elija Sejana.

KLAUDIJA :
Zapovjednik Pretorijanske garde nema šta tražiti u Senatu. Zar im je išao tamo? I to sam i
na noge, njima?

CENTURION:
Rekli su mu da je stvar hitna, da je stigao važan glasnik s Caprija.

KLAUDIJA :
A tako...

CENTURION :
Navodno je naš mudri car, Tiberije Klaudije Nero, zatražio od Senata da Elija Sejana imenuju njegovim jedinim i zakonitim nasljednikom. To se odmah pročulo cijelim Rimom.

KLAUDIJA :
Pa tko ne zna da se on tome nadao? I Pilat se tome nadao. Pa i ja. Tko se ne bi tome nadao na njegovom mjestu? Još otkad je umro onaj moj smušeni rođak, zakoniti Tiberijev sin, Druz. Svi smo se tome nadali, Samarijanče. Svi. Godinama. Da će Tiberije jednom prepustiti svu vlast Eliju Sejanu.

CENTURION :
Razdragan narod skupio se oko njegove kuće, gospođo. Uzeli su ga na ruke i odnijeli tamo, na carskoj nosiljci. Dok su ga nosili prema Forumu klicali su mu ulicama, a on im je uokolo, oduševljen, bacao srebrnjake.

KLAUDIJA :
Zato nije posumnjao ništa?

CENTURION :
Zato… Čim su se svi senatori sabrali u Konkordijinom hramu, počelo se prebirati po
dugačkom Tiberijevom pismu.

KLAUDIJA :
I? Šta je tamo pisalo?

CENTURION :
Ispočetka je stajalo da imperator sa zapovjednikom Pretorijanske garde doista želi podijeliti svu svoju vlast, zbog njegovih silnih zasluga za Carstvo.

KLAUDIJA :
Čuj, čuj: doista želi? Pa zar ga već to nije trebalo upozoriti?

CENTURION :
Senat mu se odmah počeo diviti, uzdizati ga na sva usta. Pljeskali su za svaku pročitanu
imperatorovu pohvalu, veličali njegovo ime. A dok su mu nabrajali postignuća i uzvisivali junaštva, ustajali su sa svojih sjedišta i oduševljeno klicali.

KLAUDIJA :
Kao Ješui dok je ulazio u grad… Sigurno je likovao.

CENTURION :
A tko ne bi, gospođo? Međutim, kad je ulizivanje u Senatu prevršilo svaku zemaljsku i božansku mjeru, glasnik je nastavio čitati carevo pismo sa sve čudnijim tvrdnjama i novim naredbama. Kažu da je Sejan bio toliko uvjeren u svoju upravo priznatu slavu i nadolazeću moć, da nije ni primijetio da je cijeli Konkordijin hram već bila okružila Pretorijanska garda… A zatim ga je Tiberije u pismu optužio za urotu.

KLAUDIJA :
Pa zar su ga i pretorijanci izdali?!

CENTURION :
Nekoliko dana prije imperator je potajno imenovao zapovjednikom garde neku drugu ulizicu. Unaprijed su mu dali sve ovlasti oko uhićenja. Ovaj je samo izabrao svoje vlastite ljude za taj krvavi posao. Tako je, još prije nego li je i bio pozvan u Konkordijin hram, Sejan već bio osuđen na smrt… Bila je to samo klopka. Obična klopka.

KLAUDIJA :
Tako to radi naš dični i premudri car, imperator Tiberije Klaudije Nero… Onaj kojemu je dana sva vlast na Zemlji… A o kakvoj je uroti riječ?

CENTURION :
Čini se da je prije nekoliko godina Sejan dao otrovati onog vašeg rođaka, gospođo. Careva jedinca Druza. Sad se to doznalo.

KLAUDIJA:
Nije istina!

CENTURION:
Doveli su i robove koji su za tu priliku spravljali otrov. Predali su ga Livili.

KLAUDIJA :
Livili!? ( Ustane. ) Druzovoj ženi..!? Pa mi smo još bili u Rimu kad se to dogodilo!? Ništa nismo primijetili!? Kamo li znali..!?

CENTURION :
Sad se otkrilo da ju je Sejan zaveo i nagovorio na taj gnjusni zločin. Tako si je makao
careva sina s puta prema tronu… Sve se učas preokrenulo. Nastala je vika, gužva. Odmah su počele pljuštati i mnoge druge optužbe na njegov račun.

KLAUDIJA :
Jedva su dočekali. Senat ga je oduvijek mrzio.

CENTURION :
U toj gužvi Sejan je pokušavao izdavati naredbe, vikao je i prijetio. Zatim je i kleo. Ali, bilo je uzalud. Bio je razoružan, bačen u okove i već do večeri presuđen. A kad je tog čudnog dana nestala vrelina neba, kad se spustila utiha… samo su ga zadavili. Njegovi vlastiti ljudi. Pretorijanci.

KLAUDIJA :
Kao moju majku… Kao neko bezvrijedno biće, običnog psa s ulice… A ja bih gazila Rubikon?!

PILAT :
Bacili su njegovo tijelo niz Gemonijske stube, razularenom narodu pred noge.

KLAUDIJA :
O, bože!?

CENTURION :
Pred istu onu razdraganu masu koja ga je tog jutra oduševljeno odnijela u Konkordijin
hram, zaneseno uzvikivala njegovo ime i za njim kupila, u vlastita njedra, puste srebrnjake… Ta mu je rulja dolje i raskomadala tijelo. Poslije su mu samo skupili ostatke po izričitoj carevoj naredbi.

KLAUDIJA :
Pa da je najobičniji rob uhićen u krađi vreće brašna, najgori rimski patricijski šljam ili plebejac koji si je pobio cijelu obitelj... Nije istina da je Sejan dao otrovati Druza! Zna se od čega je Druz umro… Od kuge! To se ničim nije moglo sakriti, imao je plikove po cijelom tijelu! Ja sam ih napipala, ovim rukama!

9.
Uđe Pilat.

PILAT ( s vrata ) :
Ako car tvrdi da ga je dao otrovati, onda ga je dao otrovati.

KLAUDIJA :
Šta ti imaš s tim?

PILAT ( Centurionu, oštro ) :
Možeš ići, Samarijanče. Čut ćemo se mi poslije..! I neka se pjevači odmah vrate  u atrij! Jesi li me razumio!?

CENTURION ( pozdravi i ode ).

KLAUDIJA :
Pitala sam, šta imaš s tim?

PILAT ( sumorno ) :
Ništa.

KLAUDIJA :
Ne laži mi! Znam kad lažeš!

PILAT :
Sa smrću careva sina nemam ništa.

KLAUDIJA :
A s čim imaš?

PILAT:
S nečim drugim.

KLAUDIJA :
Reci. ( Pilat se nećka. ) Reci, da čujem. Ako me zadave, da barem znadem zašto…

PILAT :
Zapovjednik me poslao platiti Vestalkama ono proročanstvo.

KLAUDIJA :
Kakvo proročanstvo!?

PILAT :
Za cara, kad mu je umirao sin… Ako se ne povuče na Capri, da će i on umrijeti u Rimu.
Od kuge. Kao Druz.

KLAUDIJA ( zapanjena. )

PILAT :
A poslije… Poslije smo plaćali i sve proroke koje je imperator sumanuto pozivao k sebi,
na otok. Svima je bilo zaprijećeno i plaćeno da mu kažu isto… To je sve što znam.

KLAUDIJA :
Tako ste ga uvjerili da se povuče!? I da se ne vraća u Rim!?

PILAT :
Ako samo stupi nogom na rimsko tlo, da će istog trena umrijeti.

KLAUDIJA :
Od kuge!?

PILAT:
Šta ja znam od čega..!? Ali, da će istom umrijeti...

KLAUDIJA:
I zato se ne miče s Caprija!?

PILAT :
Zato.

KLAUDIJA :
Sve ove godine!?

PILAT :
Zapovjednik mu je dugo tražio manu. Onda je najednom shvatio da je imperator praznovjeran. Užasno praznovjeran… Bilo bi smiješno da nije tragično. Tiberije Klaudije Nero više vjeruje svakoj seoskoj gatari nego li ijednom carskom savjetniku…

KLAUDIJA :
Onda je moguće i da je Sejan dao otrovati Druza!?

PILAT :
Moguće je… Vjerojatno. Ne znam. Ali ja nemam ništa s tim. Svega mi.

KLAUDIJA :
Tko će nam vjerovati, Pilate..? Tko!? U svakom slučaju, ja više ne želim odavde...

PILAT :
Molim!?

KLAUDIJA :
Ako je Rimom opet zavladala ona stara Sotona i sije samu smrt oko sebe, ako tamo već
krv teče pustim ulicama, onda se ovdje, na kraju svijeta, sigurno događa čudo.

PILAT :
Ovdje?! ( Gorko se nasmije. ) Kakvo čudo, ženo?

KLAUDIJA :
Veličanstveno čudo. Čudo milosti, Pilate… Jedino čudo koje nas može izbaviti od zla te sotone.

PILAT :
Pa ovdje?! Čudo je što smo uopće preživjeli svu ovu sparinu i ostali do sada koliko
toliko normalni među svim tim bradatim divljacima! ( Iz atrija se začuje pjesma zbora. )

KLAUDIJA :
On je govorio o obrisima.

PILAT :
O čemu je govorio?! ( Posprdno. ) Kralj taj židovski!?

KLAUDIJA ( stidljivo ) :
On razaznaje oblike. ( Pilat se još gorče nasmije. ) Pilate, ne smij se. Možda samo bolje čuje od svih nas, ne znam. Ali neobično točno raspoznaje svijet.

PILAT :
Hoćeš reći da mu je sluh bolji čak i od Kajfina?

KLAUDIJA :
Taj silazi stubama ovog grada bez ikakvih rukohvata. Hoda ulicama bez vodilica koje si
dao postaviti zidovima.

PILAT :
Bolje čuje od mojih tragača?

KLAUDIJA :
Nisu mu potrebni ni ulični glasnogovornici, ni javni mirisi. I hoda svijetom bez ikakva štapa. Kamo li da je čuo za nekakve dresirane pse vodiče.

PILAT :
Njega bi trebalo dobro išibati, možda bi ga to vratilo mrvici razuma.

KLAUDIJA :
Nikada se nije izgubio, Pilate. Niti pao. Kamo li - niza stube…

PILAT ( bijesno, na „stube“ ) :
PRESTANI! MISLIŠ LI VIŠE PRESTATI S TIM UBADANJEM..!? Ubijaš me, ženo!
Nisi ti kriva za smrt našeg dječaka..!

KLAUDIJA ( ne čuje ništa ) :
Njemu se ne može dogoditi nikakva nesreća…

PILAT :
Naravno da ne može..! Koliko sam samo napora uložio u to da te blesave mudrace uvjerim u potrebu svih tih slušnih oznaka, rukohvata, vodilica? A još nisu prihvatili niti rimsku klasifikaciju javnih mirisa!? Nijedna ustanova nije im obilježena javnim mirisom..! Divlje, primitivne, bradonje!

KLAUDIJA :
Nisu to divljaci… Mi smo... Mi, Pilate.

PILAT :
Jedino što im priznajem: znaju pjevati! Ma, lako je tebi...
KLAUDIJA :
Meni? Meni je lako?

PILAT :
Tebi je sve to igra... Misliš da ne znam šta si sve radila dok me nije bilo ovdje? Svaki si
dan bila u šetnji. Opipala si i zadnji kutak ovog jadnog grada. Tvoji mi se stražari već odavna žale. Glasnici su mi donosili isključivo njihove pritužbe.

KLAUDIJA :
Na što su se točno žalili?!

PILAT :
Na lokalne mirise kojima si ih prskala! Gadili su im se... Rimske si vojnike prskala židovskim mirisima!? Nečuveno!

KLAUDIJA ( zapanjeno ) :
Pilate..!? Ti znaš za to?!

PILAT :
Naravno da znam.

KLAUDIJA :
Samo sam htjela neprimjetno raspipati grad. U sigurnosti oružane pratnje. Ništa više. Zato sam koristila njihove mirise i parfeme.

PILAT :
I ti misliš da vas oni nisu nanjušili?

KLAUDIJA :
Nisu! Legionarima sam navukla i židovske halje! Zar nisi tako i ti jednom uradio?! Kad si u rulju poslao one svoje preobučene krvoloke…
PILAT :
Ti si luda!

KLAUDIJA ( nogom o pod ) :
Nisu!

PILAT :
Još nisam sreo narod s takvim sluhom. I takvim zadivljujućim moćima raspoznavanja
svakojakih mirisa. A i mudraci su mi se žalili. Molili su me da te spriječim u toj tvojoj
gluposti.

KLAUDIJA :
Lažeš! Ti užasno lažeš! Zašto mi to nisi poručio?

PILAT :
Jer nisam htio prekinuti tvoju tajnu igru. I jer sam pomislio da si u očaju našla... Ma, ništa.

KLAUDIJA :
Šta, šta sam u očaju našla?

PILAT :
Zaboravi!

KLAUDIJA :
Šta sam to u očaju našla!?

PILAT ( s malim odmakom ) :
Nekog ljubavnika… Eto!

KLAUDIJA ( užasnuto ) :
Pilate!?!

PILAT :
Pa bilo bi logično, zar ne?

KLAUDIJA :
Ja nisam ti! Ja držim do sebe!

PILAT ( nervozno ) :
Prestani! Ne spominji mi to više! Kad ćeš više prestati blebetati o tome?!

KLAUDIJA :
Znači, ne smijem ti to ni spomenuti?

PILAT ( osorno ) :
Ne!

KLAUDIJA :
Nisam varala ja tebe, Pilate.

PILAT ( je uhvati za ramena i snažno trese ):
DOSTA! PREKINI!

KLAUDIJA :
Nego ti mene.

PILAT ( je naglo ošamari, Klaudija padne na pod ) :
REKAO SAM DOSTA! ( I zbor zastane s pjesmom. Tišina. ) Puna mi je torba problema, još se s tvojim bulažnjenjima moram nositi! Prestani više o tome! Jesam li s tobom ili s njom?
KLAUDIJA ( povučeno, s poda, ali ustrajno ) :
Kao da sam ja glupa. Kao da te ne poznajem, Pilate.

PILAT :
Znaš da su mi sve to namjestili! Znaš da su me time htjeli ucjenjivati pred ( više sebi u
bradu ) Sejanom… Tiberijem! Pred kim sve ne?! Sve to znaš! ( Odjednom prema zboru. ) Šta su oni stali!? Idemo, da čujem! Pjesma! ( Zbor ponovo neodlučno počne. ) Rekao sam, pjesma!

KLAUDIJA ( za nekoliko trenutaka ):
Pronašla sam ti je, Pilate.

PILAT :
Koga?!

KLAUDIJA ( bijesno ) :
Znaš ti koga! Dobro ti znaš koga!

PILAT :
Eto! Znao sam da bi tako nešto „pametno“ samo tebi moglo pasti na pamet… Zašto si tu
ludost činila, ženo glupa?

KLAUDIJA :
Htjela sam im narediti da je istuku… A kad smo je konačno pronašli, nastala je gužva. Svijet se skupio oko nas zbilja držeći da smo i mi Židovi. Skočili su da je linčuju, cijeli je Jeruzalem znao da je to bila tvoja…

PILAT ( oštro ) :
PRE-KI-NI!

KLAUDIJA :
Zvali su  je „rimska drolja“.

PILAT :
Sramoto! Oduvijek me samo sramotiš s tim svojim razmaženim, imperatorskim pedigreom! Kako si se samo usudila tako nešto!?

KLAUDIJA :
Nisam. Nisam te osramotila, Pilate.

PILAT :
Nisi, ne..!? Osim što se sad Kajfa i Antipa imaju čime zabavljati! Nije ni čudo da se
ponašaju ovako… Sigurno misle da me drže u šaci!

KLAUDIJA :
Onaj čovjek dolje, znaš…

PILAT :
Opet ona!?

KLAUDIJA :
On je toga dana učio u parku, pred sinagogom. Svrebali smo je u nekoj ulici, uhvatili, i
onako raščupanu, raskrvavljenu… Ja sam je sama za kosu odvukla njemu pred noge. Htjela sam da je baš on osudi. Da bude - pravedno.

PILAT :
Pravedno..?! Fino… Baš u stilu svojeg dragog „tatice“. Tako je i on pravedan.

KLAUDIJA :
Stari mu je Centurion tada dobacio na aramejskom: „Ova je žena uhvaćena u preljubu. A
Mojsije nam u Zakonu zapovjedi da takvoj štapovima svojim raskolimo glavu. Šta ti veliš na to, Rabbuni?“

PILAT :
I? Šta se dogodilo?

KLAUDIJA :
Ništa. Baš ništa. Ništa mu nije htio odgovoriti. Kao da je znao da ga to pitamo baš mi,
Rimljani. Ali…

PILAT :
Ali?

KLAUDIJA :
Tad su skočili saduceji i farizeji, isto ga to pitajući, inzistirajući na njegovom odgovoru, usput likujući zbog njegove sramotne šutnje. On se onda ustade, pa reče: „Koji je među vama bez ijednog grijeha neka prvi vlastitim štapom raskoli glavu ovoj nesretnici.“

PILAT :
Lukavo, svega mi.. Vješto, zbilja vješto.

KLAUDIJA :
Svi su se skamenili. I jedan za drugim pobacali vlastite štapove pred njegove noge. Nitko
je nije ni taknuo… Nijedan Židov! Tad on reče toj tvojoj kurvi: „Ženo? Gdje su oni koji tuže na te? Nijedan te ne optuži?“
PILAT :
A ona!? Šta ona?

KLAUDIJA :
Upita: „A ovi gospodine? Ovi što su ostali? Hoće li me sad oni ubiti..?“
PILAT :
I šta joj je odgovorio taj ( posprdno i značajno ) kralj sve-židovski?

KLAUDIJA :
„Ti nemaju ništa sa Zakonom naših otaca. To nisu Židovi, ženo. To su Rimljani.“.

PILAT ( iznenađeno i gotovo sretno ) :
Pa jesam li ti rekao!?

KLAUDIJA :
Tad je otpusti: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više.“ A ja sam užasnuta kriknula:
„Ti si lud! Moraš je linčovati! Tako piše u tom tvom Zakonu!“ Vojnicima sam naredila: „Da imate stotinu grijeha, raskolite toj zmiji lubanju!“

PILAT ( više povrijeđeno nego iznenađeno ):
Pa šta si se opet ti miješala, ženo mahnita?

KLAUDIJA :
Jer sam zlo i od zla samoga došla sam na svijet!

PILAT :
Drskosti imperatorove!?

KLAUDIJA :
Zatim se on meni drznu na jeziku rimskome: „Sed quae stulta sunt mundi eligit Deus ut confundar sapientes.“

PILAT :
Bog namjerno odabire lude svijeta da bi posramio mudre… Hmm? Ima taj luđak neke petlje, ima.

KLAUDIJA :
Tako i mene posrami. Ćutila sam da se tvoja kurva vuče, ovako, pod hladnim stubama
hrama, upravo gmižući oko mene. I zastala je. Poljubila mi nogu. I tiho rekla: „Oprosti.“ Zatim se uspuzla uza stube. Kao prebijena, skrvavljena zmija, za vlastitom rupom…

PILAT ( za sebe ) :
Znači, on ju je spasio..? Ludi, samoproglašeni, židovski kralj..!? Tko bi to rekao..? Kajfa mi je to malo drukčije prenio… Sasvim drukčije… Stari podlac! Pokvarenjak!

KLAUDIJA :
Vojnici su odmah poletjeli za njom, a ja sam kriknula: „Ne! Pustite je!“ Centurion Samarijanac, moj jedini prijatelj u cijeloj ovoj nevolji… Samo me on nije htio poslušati. I krenuo je za njom da joj smrska glavu. Ali onda…

PILAT :
Onda?!

KLAUDIJA :
Taj mu je čovjek dobacio nešto na aramejskom. A stari Samarijanac… On je… Istom je pao na koljena, dopuzao natrag do tog proroka i poljubio mu skute. Plakao je i nama govorio: „Ovo je zaista Mesija, pomazanik Božji…“ Otišli smo. Zbunjeni. Posramljeni. Dugo mi nije htio prevesti prorokove riječi s aramejskog.

PILAT :
A naravno, ti si ih na kraju izmuzla?
KLAUDIJA :
„Ti li si joj čuvar? A zar nisi Čuvar Zakona? Nije li ti rečeno – ne ubij? Zaustavi se, Samarijanče, jer da ničega nema, Riječ bi bila. I bila bi Zakon!“

PILAT ( iza stanke ) :
Toga sam se i bojao… Zato sam se i dogovorio s Kajfom.
KLAUDIJA :
Dogovarao si se s Kajfom? Ti!? A molim te, šta si se ti imao dogovarati s tim podlacem?

PILAT ( prijetvorno ) :
Šta sam se dogovarao? Da te čuvaju! Budalo! ( Dalje s neugodnom nervozom. ) Gdje sve možeš ići i što sve možeš opipati. A naročito - kada i u koje vrijeme! Pa i o tome - tko ti smije prići. Kada, gdje i zašto!

KLAUDIJA :
Pilate!!?? ( Iznervirano. ) Straža!! ( Zazvoni zvonom. ) Recite im da prestanu pjevati!!!
( Pjesma u pozadini odmah sustaje. ) Odmah!!! ( Tišina. )

10.
KLAUDIJA :
Kako si mi to mogao uraditi?!

PILAT :
Tiše Klaudija, sad nas dolje mogu čuti...

KLAUDIJA ( krikne ) :
Neka nas čuju!!!

PILAT :
Ti si poludjela! Tiše!

KLAUDIJA :
Ti si se s njima dogovorio?!

PILAT :
Jesam, dogovorio sam se! Šta sam drugo mogao?

KLAUDIJA :
Zašto?!!

PILAT :
Bili su užasno zabrinuti! A i ja sam bio zabrinut. Za tebe.

KLAUDIJA :
Zbog čega?

PILAT :
Da zbog čega? Pa ti si guvernerova žena... I Tiberijeva kći!

KLAUDIJA ( nogom o pod ) :
NEĆAKA!!!

PILAT :
Šta bi im se dogodilo da si doživjela bilo kakvu neugodnost u gradu? Šta?! Pa sve bih ih posjekao! Sve!

KLAUDIJA :
A zato..?

PILAT :
Šta, zato?

KLAUDIJA :
Sad mi je sve jasno… A ja sam se čudila njihovoj neobičnoj ljubaznosti, susretljivosti. Bože, možda su nas baš oni naveli na ono mjesto gdje se ta kurva skrivala..?

PILAT ( odmah ) :
Nego da nisu!
KLAUDIJA :
I ti njihovi trgovci... Uvijek su nekako prihvaćali moju cijenu. S drugim se kupcima
užasno cjenjkaju. Sa mnom rijetko.

PILAT :
Zašto bi se cjenkali s tobom? Kad im sve možeš oduzeti jednom jedinom rečenicom?

KLAUDIJA :
Znači, tako... Namirisali su me? Namjestili sve?

PILAT ( odmah grabi priliku opravdati i svoj grijeh ):
Naravno da jesu! Kao i meni! Eto ti dokaza, budalo..! ( Kratka stanka. Zamišljeno, za sebe. ) On ju je spasio? On..!? Možda bi ga trebalo samo išibati..? Samo dobro išibati… Možda im to bude dovoljno..? STRAŽA! ( Sa zvonom. ) CENTURIONE!

KLAUDIJA :
Neće, neće im biti dovoljno. Rekla sam ti.

PILAT :
E, pa moja će biti zadnja! CENTURIONE! STRAŽA!

11.
Centurion se pojavi sa dva vojnika, pa strpljivo čeka na vratima.

PILAT ( uzme plašt i ogrne se njime. Više za sebe ) :
Onda ću ga još dati ovim ogrnuti. I nabiti mu neku smiješnu krunu na glavu. Takvog ga izvesti mudracima na opip… Takvog. To bi im trebalo biti dovoljno…

KLAUDIJA ( zapanjeno ) :
Ti ćeš mu činiti sramotu!?
PILAT  ( osorno ) :
Da se podlaci uvjere u jad i bijedu svojih optužbi! Besmisleno je… Kakav bi to kralj dopustio da se netko tako ponaša prema njemu?!  Reci, kakav?! ( Centurionu. ) Ti ostani. ( Žurno odu. )

KLAUDIJA ( tiho i za sebe ).
On bi to dopustio. On. Otrpio svako ljudsko zlo…

12.

KLAUDIJA :
Samarijanče? Ti si židovske vjere?

CENTURION :
Najtvrđe, gospođo. Moji su Čuvari Zakona. Nikad nas nitko nije uspio protjerati sa
planine Gerazim. Ni onaj strašni babilonski kralj Nabukodonosor. Zato nas drugi baš i ne vole.

KLAUDIJA :
Ne razumijem?

CENTURION :
Mi smo ostali na pragu vjere kad su svi drugi otjerani u izgnanstvo. Otud među nama razlike.

KLAUDIJA :
A zato..? Onaj sveti čovjek, kojem si zato ljubio skute… Bojim se da će ga razapeti.

CETURION :
Ako je volja Božja, neka bude.

KLAUDIJA ( živčano ) :
Zašto bi bila!? Koji bi bog bio tako okrutan!? Zar je taj tvoj okrutniji i od samog cara?

CENTURION :
Jahve je nama milosrdan, gospođo. Možda se sve ovo i događa iz milosrđa Njegove
beskrajne ljubavi?

KLAUDIJA :
Iz ljubavi!? Prema kome!?

CENTURION :
Prema svima nama.

KLAUDIJA :
I prema nama!? Ovakvima!? ( Gorki smijeh. ) Sjeti se da si ga i ti nazvao Mesijom i pomazanikom Božjim! A sam nećeš uraditi ništa da ga spasiš?

CETURION :
On treba spasiti nas, gospođo. Tako je pisano.

KLAUDIJA :
On nas treba spasiti!? Kako će nas spasiti!?

CENTURION :
Ne znam… Ali, ako ga daju razapeti, ja ću prvi sjesti na mog starog konja i povesti kolonu na Golgotu.

KLAUDIJA :
Samarijanče!? I ti ćeš me iznevjeriti!? Zašto!?

CENTURION :
Jer je moja dužnost takva.

KLAUDIJA :
Prema caru!?

CENTURION :
Prema Jahvi, Bogu mojem Svemogućem.

KLAUDIJA :
Uvijek sam mislila da si mudar i postojan… Držala te ocem kojeg nikad nisam imala. A nisam znala da si i ti licemjer, kao ovi dolje. Koji se mole istom tom bogu i danima se čvrste u vjeri posteći ustrajno i dugo. Koji toliko paze na vlastitu čistoću da ne žele ni jednom nogom zagaziti u ovaj moj neznabožački dom. Da se ne bi ni najmanjim grijehom uprljali. A pri tom uporno zahtijevaju izvršenje najvećeg zločina protiv svakog čovjeka i boga.

CENTURION :
Priprava je Pashe, gospođo. O podne se kolju janjci za obrednu večeru. Razumljivo je.

KLAUDIJA ( iznervirano ) :
Pa će tako čisti i pripravljeni za Božju slavu zaklati ovo janje i za nas?

CENTURION  ( više za sebe ) :
Da, tako je… Pa on je žrtva paljenica… ( Njoj. ) Vi u tome ne vidite nikakav plan i nikakav smisao?

KLAUDIJA :
Ne! Nema nikakvog plana, kamo li smisla..! Sve je samo smrt i grabež! Toliko su ustrajni
u tome da oduzmu život jednom malom, nevinom Židovu… Kao da nije najbolji i najčasniji između sviju nas.
CENTURION :
Možda je zato to janje i otkupljeno, gospođo? Iz našeg stada… Za trideset bijednih srebrnjaka. ( Opet za sebe. ) Možda na tu gozbu moj Bog sad poziva i sve druge narode? Da se milosrđe njegovo na sve glave svijeta prospe?

KLAUDIJA :
Pa i nas, Rimljane?

CENTURION :
Da nas žrtvom svojeg Sina izbavi?

KLAUDIJA :
Žrtvom vlastita sina!? Od čega?!

CENTURION :
Od sveg našeg zla. Jer zna Bog moj da se zlom ne može ustaviti zlo. Zlo se zlim samo
umnaža. A ljubavlju, milosrđem i oprostom, čine se čuda.

KLAUDIJA :
Bog će nam se osvetiti, Samarijanče. Svima. Groznije nego li i sam Tiberije zbog onog svojeg otrovanog jedinca.

CENTURION :
Jahve nije imperator. On je Bog. Onaj koji nam je predao u ruke vlastitu slobodu volje i time se odrekao svake vlasti nad svim našim budućim postupcima. Takav je moj Bog, gospođo. Dobar je Bog Jahve i dostojan svake slave!

KLAUDIJA :
Zar nam je predao Sina u vlastitoj slobodi volje!? Pa srušit će se nebesa i planine pasti! Progucat će nas silno more!

CENTURION ( za sebe ) :
Neće… I to će biti dokaz Njegova beskrajna milosrđa. I ljubavi prema svakom čovjeku,
ma tko on bio. Pa zato ga je i poslao, da izbavi grešne i pale, da nas izliječi i okrijepi, uvede u život novi… A ako je tako, tko sam ja da se tomu protivim?

KLAUDIJA ( začuđeno ) :
Prijatelju, govoriš kao da ti je otkrivena najdublja istina svijeta…
13.
Uđe Pilat, sada bez plašta.

PILAT ( sumorno ) :
Istina? A šta je istina..? Za cara, jedna posve nebitna stvar. Mala sitnica…

CENTURION ( odmah se pribere, vojnički pozdravi i ode ).

KLAUDIJA :
Dao si ga bičevati!?

PILAT :
Ne prestaje ona!? Tvrdoglave žene!? Zar nam nisi već napravila dovoljno zla?! Straža!!!   ( Ode naglo do vrata pa ih otvori, zatim u hol. ) Recite pjevačima da zapjevaju! Odmah!!! ( Zalupi vrata. Ponovo pjesma u pozadini. )

KLAUDIJA :
Ne moraju pjevati, Pilate. Neće nas mudraci čuti…

PILAT ( ljutito ) :
Šta ja znam! Uostalom, kakve ti to osjećaje gajiš za tog jadnika?

KLAUDIJA :
On nije jadnik.

PILAT :
Nije? ( Nasmije se. Nadmeno. ) Pa taj zbilja vjeruje da je kralj, a ni kraljevstvo mu nije s
ovoga svijeta!? A Kajfa!? Baš ga stoga daje raspeti!? I ako neću, da nisam prijatelj caru!? Ja..!? Pa može li išta sumanutije..!? Besmislenije..!? Luđe..!? Kad si ti čula za njega?

KLAUDIJA :
A sad te zanima..!?

PILAT :
Da čujem, od koga?!

KLAUDIJA :
Od ribara.

PILAT :
Ribara!?

KLAUDIJA :
Dugo nije bilo ribe na tržnici. A onda jedno jutro... Tebe nije bilo, Pilate. Bio si u pohodu. Zelote si gonio po brdima. To jutro vjetar mi je donio u sobu miris, miris pečene ribe.

PILAT :
Zašto nisi rekla da žudiš ribu? Samo si trebala reći! Mudraci bi ti je našli i na kraju svijeta, samo da su znali za tvoju želju.

KLAUDIJA :
Kao da sam opet bila trudna… Ne znam. Jednostavno sam se probudila i odmah otišla na
tržnicu, za tim mirisom… Ribari su bili presretni. Nikada nisu imali takav ulov. Bila je gužva. Svi su pekli i jeli.

PILAT :
Kakve to veze ima s ovim jadnikom dolje?

KLAUDIJA :
Ima! O, ima - velike veze… Prije nego li su ga upoznali, ribari su mjesecima vadili
prazne mreže. Skapavali su od gladi. Tu i tamo uhvatili bi poneku ribu. Rekli su mi da ih je on odveo na mjesto gdje se riba mrijesti.

PILAT :
Čuo je brčkanje?

KLAUDIJA :
Nitko ništa nije čuo, pa ni ribari.

PILAT :
Kako ih je onda odveo tamo? Kako je pronašao to mjesto? I to po jezeru?!

KLAUDIJA :
Kažu da je... Ne znam kako bih ti to rekla. Opet ćeš se početi smijati...

PILAT ( sa podsmijehom ) :
Reci?

KLAUDIJA :
Ne mogu, Pilate!

PILAT :
Daj, daj. Reci, ženo..?
KLAUDIJA ( tiho, oprezno ) :
Kažu da je on – vidio.

PILAT ( posprdno začuđeno ) :
Molim!? Šta je radio?!

KLAUDIJA :
On vidi..! Tako je našao mjesto gdje se riba mrijesti! On vidi, Pilate!
PILAT ( se grohotom i posprdno nasmije ) :
Pa nije nikakvo čudo da su ga mudraci doveli na sud! Pa to je jako opasan čovjek! Jako!
To je zbilja suludo..! Dobro da sam se na vrijeme vratio. Sad ih potpuno razumijem...

KLAUDIJA :
Koga razumiješ?

PILAT :
Mudrace, ženo! Kajfu i Anu! Pa znaš li ti koliko bi nam taj čovjek mogao nauditi?

KLAUDIJA :
Kako bi nam on mogao nanijeti ikakvo zlo? Ne razumijem..?

PILAT :
Ti nisi normalna! Da kako?! Pa mudraci oduvijek tumače svom puku sve spoznaje svijeta. Imaju najistančanija osjetila opipa i mirisa, najdalje čuju od svih.

KLAUDIJA :
O, što bi oni čuli da nemaju toliko doušnika!

PILAT ( prečuje ) :
Čuju bolje i od nas – Rimljana! Njihova je mudrost ovdje neprikosnovena. Napokon, ja
preko njih ostvarujem i red i mir u ovoj provinciji... Oni nas podržavaju, Klaudija. Kajfa podržava našu vlast. Kako to ne razumiješ? A ta budala, on kažeš - vidi?! ( Nasmije se. ) Što bi mu to značilo, molim te?!

KLAUDIJA :
Koje?

PILAT :
To da je VIDIO ribu gdje se mrijesti?

KLAUDIJA :
Ne znam, Pilate. Ni sama ne razumijem. Ali to nije sve.

PILAT :
Šta?! Ima toga još?!!

KLAUDIJA :
O, još mnogo toga Pilate! Mnogo toga!
PILAT ( sa podsmijehom ) :
Dobro. Slušam te, kazuj.

KLAUDIJA :
Toga je dana neka djevojka upala u jezero. Ljudi su pobacali tikvice s obale, o konopcima, kako se to već odavna čini kad netko nesmotren upadne u vodu, ali djevojka ih nije čula.

PILAT :
Od panike, naravno.

KLAUDIJA :
Bilo je jako hladno. I ubrzo ju je jezero progucalo.

PILAT :
I? Šta je u tome čudno?

KLAUDIJA :
Zatim su otišli po njega. I on je došao, skinuo se, skočio u jezero, odmah je izronio. Iznio
na obalu. Onakvu. Hladnu. Mrtvu. Skoro već sasvim ukočenu.

PILAT ( sa podsmijehom ) :
Čekaj, čekaj, šta je uradio!?

KLAUDIJA :
Skočio je za njom u jezero i izronio...

PILAT :
I ti u to vjeruješ!? ( Smije se. ) Sasvim mi je jasno da je riječ o iznimno vještom prevarantu, ali kako ju je našao? Zar taj čuje i pod vodom?  Pa šta je on?! Čovjek ili riba? Kako je to uspio?

KLAUDIJA ( tiho, sa strahom ) :
On hoda po vodi.

PILAT :
Molim!?! Hoda po vodi?! Pa to je sve luđe od luđega!? Daj, molim te! Sigurno je napipao kakav greben ili je tamo bio nekakav plićak za kojeg nitko ne zna. Uostalom, sve je to vrlo jednostavan trik… Rade oni to, rade. Kajfa mi je jednom i sam priznao.

KLAUDIJA :
Ali, ni to nije sve. ( S velikim oprezom. ) On je tu djevojku i oživio.
PILAT :
Šta?!

KLAUDIJA ( brzo, i u panici ) :
Ljudi su se okupili oko njih, i opipali ga. I nju su jako dobro opipali, vjeruj mi. Cijelu.
Njeno truplo bilo je već ledeno, u hladnom jezeru bila je gotovo do samog smiraja.

PILAT :
Ma, mogu misliti… Obična varalica! Tako jedna lijepa predstava za naivne budale?

KLAUDIJA :
Izgledalo je kao da je ljubi.

PILAT :
Šta joj je radio!?

KLAUDIJA:
Potom je djevojka zakašljala. Sva je voda istekla iz nje. Odjednom! I oživjela je, Pilate! Ona je oživjela..!? Svi su ostali zbunjeni i zapanjeni! Sve je zadivio…

PILAT :
I ti u to vjeruješ!? Pa to se kosi sa zdravim razumom! Šta je tebi, ludo? Baciti ću u
tamnicu sve te ribare, svega mi…

KLAUDIJA :
Zašto?

PILAT :
Zato jer pričaju takve budalaštine! Tko još poljupcem diže iz mrtvih!?


KLAUDIJA :
Morao bi pohapsiti cijeli grad. Svi za to znaju. I za druga njegova čuda.

PILAT :
Radio je i druga čuda? Kako ja za to ne znam?

KLAUDIJA :
Centurion je bio uvjeren da je to za tebe nebitna stvar. Njihova stvar… Ali, čini mi se da sad, nakon svega, i on pomalo vjeruje u njegova čudesa.

PILAT :
Canturion Samarijanac? Znači, tako!? Zato mi je pola toga prešutio?! Znao sam! Stara budala… Ma, i njemu ću kožu oderati, samo neka ovo prođe..! Samo ćeš čuti..! Kažeš, taj je radio još neka čuda?

KLAUDIJA :
Ribari su ponovo otišli baciti mreže. Na isto ono mjesto koje su po smjeru, mirisu, vjetru
i broju zaveslaja upamtili. Ali naglo je počelo nevrijeme. Ljudi su s obale slušali njihove urlike. Žene su im već naricale uz jezero. I on im je opet otišao u pomoć!

PILAT :
Čamcem?

KLAUDIJA :
Ne, Pilate. Već sam ti rekla. On hoda po vodi.

PILAT :
Pa ti si… Pa ti si jedna totalna...

KLAUDIJA :
Došao je do njih bez čamca, bez splavi, bez trupca, bez ikakvih tikvica pod rukama, bez
ičega! Popeo se u brod i rekao im da izdrže još malo. Da će nevrijeme ubrzo proći.

PILAT :
Ne vjerujem!

KLAUDIJA :
Ni ribari nisu vjerovali. Neki su već počeli i plakati. A on se naljutio. Vikao je: "Zašto mi
ne vjerujete, malovjerni!? Zašto?!" I nevrijeme je uskoro prošlo... Kao da ga je i samo nebo poslušalo, Pilate?!

PILAT :
Daj, daj... Da tog čovjeka možda sama nebesa i ne šalju ovamo?

KLAUDIJA :
Pilate! Ne rugaj se! Mi to ne razumijemo. Naprosto, ne razumijemo... ( Zaplače. ) Zamisli… Zamisli samo da ne možemo čuti ni obična zvuka. Da se sporazumijevamo samo mirisima, kao male bube u termitnjaku… I onda se pojavi jedan koji čuje vjetar i zanosni cvrkut ptica..? Kako bi nam to objasnio?!

PILAT :
Dobro, dobro... Ne moraš mi tu odmah cmizdriti! Ali, jedno je sigurno: imamo veliki problem... Grozan problem! ( Kratka stanka. ) I ja, i Kajfa! Dobro da sam ga dao išibati!

KLAUDIJA :
Ti ne znaš zašto ga mudraci mrze.

PILAT :
Znam. Jasno mi je.

KLAUDIJA :
Sad njega narod slijedi posvuda, zovu ga i učiteljem. A njegova nauka, koju im on
propovijeda, ona je... Kako bih ti to rekla? Neobična je, Pilate. Vrlo jednostavna.

PILAT ( posprdno ) :
Kakva mu je to onda nauka?

KLAUDIJA :
Takva da je svi razumiju.

PILAT :
Ma nemoj? Pa ako svak bude razumio njegovu nauku, kome će je prodavati? Šta će ostati
skriveno, dvosmisleno, trosmisleno? A posao tumačenja? Je li on normalan? Svaki  bi ga mudrac samo stoga dao razapeti..!? Ma, dobro… Šta propovijeda?

KLAUDIJA :
Propovijeda ljubav.

PILAT ( naglim posprdnim glasom ):
Šta!? Šta propovijeda?!?

KLAUDIJA :
Ljubav i praštanje. I traži da ljubimo neprijatelje svoje.

PILAT :
Štaaaa!?

KLAUDIJA :
Tvrdi da će se tijelo njegovo dijeliti kao kruh, a krv njegova uzimati poput vina, kao opoj vječni koji se ima proliti na spasenje sviju nas.

PILAT :
Možda. Ako bi ga smaknuo Tiberije. I stavio u kakvu bačvicu.
KLAUDIJA :
Još tvrdi da će lice Boga najprije opipati onaj koji sve što ima rasproda i podijeli
siromasima.

PILAT :
Štaaa!? To je rekao!? Židovima!? Pa raspet će ga sami, ne moram ja!

KLAUDIJA :
Rekao je: „Sve što imate podajte siromasima jer…

PILAT :
Jer!? Jer!?

KLAUDIJA :
…njihovo je kraljevstvo nebesko!“

PILAT ( se glasno i gorko nasmije ).

KLAUDIJA :
Ja... Ja sam opipala toga čovjeka, Pilate.

PILAT :
I on ti je dopustio?

KLAUDIJA :
Nije ga nimalo bilo strah mojeg dodira. Nije se odmah, kao drugi, užasnuo od moje stravične nečisti.

PILAT :
Pa zašto si to uradila, ženo?!

KLAUDIJA :
Da mi da snage.

PILAT :
Kakve snage?

KLAUDIJA :
Za oprost, Pilate. Grijeha. Tvojeg grijeha… Ali ja još ne znam mogu li?

PILAT :
Hoćeš li već jednom prestati!?

KLAUDIJA :
„I krivci će doći pred dom tvoj, i pravednost tvoja bit će na kušnji, i ustat ćeš na Oca i na Sina.“

PILAT :
Molim?

KLAUDIJA :
Tako mi je rekao. „A ljubav nije ljubav ako ne zna praštati. Pa kako sami praštate, neka tako bude i vama…“ Tada sam ga dodirnula. Ja sam stavila ove moje pogane ruke na to njegovo božansko lice..!

PILAT ( ljubomorno, sumnjičavo ) :
Stvarno si ga pomazila!?

KLAUDIJA ( ustukne ) :
Samo dodirnula… I bez obzira na svako Tiberijevo zlo, ja ne znam kako bih mogla ustati na mog vlastitog oca. Ili na sina kojeg smo ovdje već pokopali?

PILAT :
Molio sam te da prestaneš o tome!

KLAUDIJA :
Pilate, ja ne znam o čemu je govorio, ali – on, on nije mogao uvrijediti nijednog boga, pa
ni toga, njihova!

PILAT :
I ti u sve to vjeruješ? Kao u ono blesavo proročanstvo? ( Tajac. Začuđeno. ) I? Kako se tebi čini taj čovjek?

KLAUDIJA :
Prelijep je, Pilate. Visok. Plećat… I predivno miriše.

PILAT :
Na šta miriše!?

KLAUDIJA :
Na svježi kruh. I mlado vino.

PILAT :
Ti si se... Bogovi moji!?! Da se ti nisi zaljubila!?!

KLAUDIJA ( sa krikom ) :
Nisam, nisam, Pilate!?!

PILAT ( zaviče ) :
Kako nisi!? Nisi htjela večeras ni leći sa mnom! Stalno si pričala o tome kako ti moram pomilovati jednog čovjeka! I sve to nakon šest mjeseci u kojima samo bili razdvojeni!?
( I zbor naglo prestane s pjesmom. Muk. )

KLAUDIJA ( kroz očaj ) :
Ti to ne razumiješ...

PILAT ( uhvati je za zapešća, ona pada na koljena ) :
Reci?! Voliš li ti toga čovjeka?! Reci mi?!? ( Tišina. ) Voliš li ga?!?

KLAUDIJA :
Njega se ne može ne voljeti, Pilate...

PILAT :
KUČKO! DAT ĆU GA RAZAPETI! JA ĆU GA SAM RAZAPETI! STRAŽA!

KLAUDIJA ( ga drži za skute i ne da mu se otrgnuti ) :
Pilate! Ti to ne razumiješ! On govori o kraljevstvu nebeskom! Gdje je možda i naše dijete!

PILAT ( prema vratima ) :
CENTURIONE!? IDIOTE GLUHI!?! GDJE SI VIŠE!?

KLAUDIJA :
Kao mali anđel...

PILAT ( konačno se otrgne ) :
STRAŽA!?! VODITE ME U SUDNICU!!!

KLAUDIJA :
PILATE! TI NE ZNAŠ ŠTA ČINIŠ!

14.
Iz dubine atrija pojavi se Centurion. Nosi malu bačvicu u rukama.

CENTURION ( službeno i hladno ):
Stigla je poruka za Poncija Pilata, upravitelja Judeje!

PILAT ( osorno, brzo se uređujući ) :
Baš me briga, samarijanski glupane! Morat će sačekati, kao i ti..! Poslije ću ti kožu
zderati! Jedino mi još reci - tko je šalje?

CENTURION ( svečano ) :
Tiberije Klaudije Nero, car Rimskog Carstva, sin božanskog Augusta i sam bog!

PILAT ( padne ničice na pod pred njim. Istom – nestane i svjetla! Potpuni mrak! )

KLAUDIJA ( u mrklom mraku ) :
Diži se, bijedniče..! Ispred čega ti to klečiš..!? Diži se! Sad nam je ionako jesti trulež ovoga svijeta… Ukaljao si mi dušu, ispljunuo srce. Ako ti je ostalo još imalo časti i ljudska dostojanstva, bar budi ono što jesi. Izvedi iz zatvora najgoru zvijer koju dolje imaš i odvedi im je na sudište! Pa neka si sami oslobode koga hoće..! Diži se, prokleta kukavice! Idi! Idi!! Idi!!! ( Pjesma zbora. )


KRAJ