P(j)eščanik

Žena – Zagrepčanka. U Beogradu.

Muškarac – Beograđanin.

 

Dječak
Djevojčica } – Utvare iz ratne beležnice.
Djed

 

Borka
Demonstrant
Direktor/Ravnatelj
Udomitelj
Oficir                     } – Oslobođene projekcije nakon ratnih sukoba.
Deseti
Jedanaesti
Dvanaesti
 

Napomena:

P(j)eščanik je drama nastala izmjenama dva autorska glasa – na hrvatskom (autorica) i srpskom jeziku (autor). Tekst se bavi postratnim periodom / stanjem u Hrvatskoj i Srbiji – s jedne strane kroz individualnu percepciju likova i njihova odnosa, a s druge, kroz opću i širu sliku (zajedničkoga) jezika.
Poigravanje sličnostima i različitostima hrvatskog i srpskog jezika ostvaruje se na dvije razine: 1. unutar same teksture djela pisana na hrvatskom i srpskom jeziku (didaskalije i jezici kojima govore likovi), 2. u distorzijama, na simboličkoj razini, dramu počinje igrati sam jezik.
Za potrebe distorziranih dijelova drame autorica je istražila ispod navedenu literaturu –

Bagić Krešimir, Riječi, značenja i svjetovi, Vijenac 408, 22. listopada 2009.
Barić Branka, Razvoj hrvatskoga leksika na razmeCđi tisućljeća, doktorski rad, Hrvatski studiji, Zagreb. 2013.
Buden Boris, Padaj (jezicčna) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku, Proletter, 02.02.2018., proletter.me/portfolio/padaj-jezicna-silo-i-nepravdo/
Bugarski Ranko, Govorite li zajednički, Biblioteka XX vek, Beograd, 2018.
Mirjana N. Dedaić, Daniel N. Nelson (uredili), At war with words, De Gruyter Mouton, 2003. Gostl I., Bogoslav Šulek, otac hrvatskoga znanstvenoga nazivlja, Radovi Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleţa, knj. 5, Zagreb, 1996., str. 9-58
Kordić Snježana, Jezik i nacionalizam, Durieux, Zagreb, 2010.
Mamić M., Hrvatsko vojno nazivlje u rjecčniku Juridisch-politische terminologije, Jezik, 54., 2007., str. 55-60
Mikić Ana, Neologizmi: Prijetnja i / ili jezicčno bogatstvo (recenzija knjige Neologizmi: problemi teorije i primjene (Muhvić Dimanovski Vesna), Jezikoslovlje 8.1 (2007), str. 77- 113
Muhvić Dimanovski Vesna, O paralelnoj upotrebi posuCđenica i njihovih prevedenica, Filologija, Knjiga 14, Zagreb 1986.
Skok Petar, O jezicčnoj kulturi, časopis Jezik, Zagreb, Godište I, Studeni 1952.
Tafra Branka, Prinosi povijesti hrvatskoga jezikoslovlja, Zagreb, Hrvatski studiji sveučilišta u Zagrebu, 2012.
Turk Marija, Jezični purizam, Fluminensia, god. 8 (1996), br. 1-2, str. 63-79
Vonić Maja, Vujić Perica, Jezicčna politika u NDH, Essehist, časopis studenata povijesti i drugih humanističkih znanosti, Vol. 1 No 1, 2009.
Wikpedija, Novotvorenice, hr.wikipedia.org/wiki/Novotvorenice

---

 

UVOD

Žena se nalazi pod tušem, unutar paravana mat staklenih stijenki.
Iz off-a cčuju se zvukovi grada – motori, automobili, kloparanje po tračnicama, zvonjava tramvaja, koturanje kotacča, trubljenje (u različitim tonovima), rezanje pilom, dozivanje u daljini, cvrkut ptice u blizini; zvuk kao da netko grablja i kao da netko siječe cjepanice...

Kad Žena počne govoriti zvukovi grada se utišaju.

ŽENA:
Dajem ti grad, rekao si. Trebao je jedan stanovnik tu rečenicu izgovoriti. Trebao je netko moj ovdje nekad davno živjeti.
Trebao je netko izgraditi. Moj grad. Umjesto jezika.

Kad Žena nastavi govoriti čut će se automobilske trube nešto glasnije.

ŽENA:
Mojim tijelom, izravno iz tjemena, klizili su tanki mlazovi vode. Kroz malen prozor samo lice bješe nad gradom. Gradska magla i smog miješaju se s mojom parom. Bila sam kukac u čahuri kubizma, sklizak epicentar stisnut gradskim rasterom koji opisivao me cijelu, preko skulpture djevojke s bakljom na vrhu kupole i ušća dviju rijeka u daljini. Pod mojim licem krovovi i satelitske antene i dimnjaci različitih veličina. Tetris što oblikuje daljinu. Moje tjeme, tjeme grada. Vidim, suton pada, dok gledamo prema gore. Vidim tisuće dlanova kako stišću trube u automobilima. Neki znojni, neki sasvim suhi. Neki kratkih linija i profinjenih prstiju. Trube! Noćima, bez prestanka, u različitim ritmovima, tonovima. Ovo je moj grad, sizifovski, do besvijesti, doticat ću ga pojmovima. I nikada ga ne izreći!

Zvukovi grada zamiru.

Žena izlazi izvan paravana. Naga.

ŽENA:
U jednom trenu učinilo mi se da netko stoji s druge strane paravana. I stvarno sam u to povjerovala. Zavjese i zastori imaju moć, trebali bi biti spušteni. Ne bismo trebali vidjeti drugu stranu. I baš stoga bismo vidjeli.

Žena odlazi s pozornice.
 

SLIKA 1.

Stambeni prostor.
U jednom delu je kauč, naspram je sto – na njemu ispražnjena flaša crnog vina, dve vinske cčaše; blizu je mini frižider, iznad su police ispunjene knjigama.
U drugom delu – bračni krevet, natkasne s lampama, orman.
U jednom uglu prostorije nagurano je nekoliko pari ženskih cipela, u drugom je paravan tuš kabine – isti onaj iz UVODA.
Zavese su donekle navucčene preko prozora (svetlosnim efektima prikazati dnevnu svetlost, a noću – ulično osvetljenje).
U krevetu, Žena i Muškarac, prekriveni pokrivačima od frotira, spavaju. Nabrani čaršav. Dva su jastuka na podu (jedan manji, drugi veći), uz stranu kreveta gde leţi Muškarac. Na natkasni, uz stranu kreveta gde leži Žena, aktiviran je budilnik mobilnog telefona. Muškarac se meškolji, odmahuje rukom; melodija prestaje... Žena se naglo pridiže, provlači prste kroz kosu, pogubljeno gleda oko sebe; dlanom upire u rame Muškarca, ovaj se nevoljno pridiže.

ŽENA:
Morala bih krenuti.

MUŠKARAC: Ne moraš.

ŽENA:
Ovdje sam zbog obaveza.

MUŠKARAC:
Ima i boljih načina da se bude.

ŽENA:
Ostavljam ih tebi. Oblači se.

MUŠKARAC (proteže se): Imam i ja obaveze.

ŽENA:
Rastežeš moju želju da te ponovno vidim.

MUŠKARAC:
Sviđa mi se tvoje gnezdo.

ŽENA:
Ja sam tek strankinja u ovom gnjezdašcu.

MUŠKARAC:
Zar ti sinoć nisam poklonio moj grad?

ŽENA:
Bio si pijan.

MUŠKARAC: U vinu je istina.

ŽENA:
Fraza je u ispražnjenim bocama.

Žena postavlja jastuk na naslon, uranja leđima u jastuk, prekršta ruke. Muškarac podiže veći jastuk s poda, namešta se potrbuške; uranja glavom u jastuk.

MUŠKARAC:
Sinoć. Kompletnom šanku obznanjuješ da si došla među divljake. Neka mrštenja mogla su da se realizuju... kao šamar.

ŢENA:
Valjda bi me branio.

MUŠKARAC:
Jedan divljak mlati gomilu divljaka scena je iz Švarceneger filmova.

ŽENA:
U nekoj bajci mogao bi biti romantični divljak.

MUŠKARAC:
Bajke su fusnote, i to predugačke. Siže je u egzotičnom tucanju Zagrepčanke u Beogradu.

ŽENA:
Zamisli da sam u Africi ili Americi... Ne, ne, bojim se Afrike... Zamisli da sam se iz nekog razloga zatekla u Americi; sad bih se možda budila pokraj nekog mišićavog crnca.

Muškarac se pridiže, grubim pokretima jastuk postavlja na naslon, leđima uranja u jastuk; povremeno živo gestikulira rukama.

MUŠKARAC:
Zamisli ti sad ovo – crnac ujutru ustaje, nestaje; ja ujutru ustajem, nestajem. Ispijaš kafu, prisećaš se avanturice za jedno veče. Biraš s kim ćeš ponoviti susret – koga bi odabrala?

ŽENA:
Ajme, zavisi od okolnosti...

MUŠKARAC (cinično):
Srpski divljak duže ti se opire zaboravu, ne?

ŽENA:
Ovo gnijezdo ja iznajmljujem, te lako mogu zamisliti kako si ti, moj odabrani, zamoljen da već jednom odlepršaš.

MUŠKARAC:
I da se više ne vratim?

ŽENA:
Vjerovatno si zaboravio da sam ti sinoć jasno rekla da ovdje ostajem onoliko dugo koliko mi traje kurs. Ni dan više.

MUŠKARAC:
Ako me računica ne vara, dan više dogodiće se tek za osam nedelja. Učestvuješ na kursu koji razglaba...

ŽENA:
Da, da i bla, bla...

MUŠKARAC:
Uloga i pozicija kustosa u savremenom društvu, možda nije od reči do reči ubod u opšte mesto, no jesam blizu.

ŽENA:
Ne mogu pronaći bolju riječ – impresionirana sam.

MUŠKARAC:
I šta si ti kao kustos, pardon – kustoskinja u današnjem vremenu?

ŽENA: Rekla sam...

MUŠKARAC:
Da ti je muka od elitizma u muzejima Zapada.

ŽENA:
Živopisnija je prašnjava mučnina u muzejima Balkana... Dokazuješ da nisi zaboravan??

MUŠKARAC:
Čvrsto se vezujem za ovaj krevet.

ŽENA:
Udobnost?

MUŠKARAC:
Znatiželja.

ŽENA:
Moglo bi biti da me navlačiš na znatiželju.

MUŠKARAC:
Bio je sam početak januara... Matine povodom... Ne sećam se. Ali dobro pamtim kako si mi drsko ušetala u prostor, osmehujući se svim tim ćaskanjima među mumijama. Dobrano si se balsamovala. I ja sam. Ti i ja u krevetu. Ujutru zatičem sok od paradajza, papirić nalepljen na čašu – tri crtice – obaveštenje da si na putu za Zagreb, pohvale mom hrkanju, broj telefona. Pozvao sam te već idućeg dana, usred si neke gužve, javićeš mi se malo kasnije. Kasnije je dospelo u mesec maj jučerašnjeg dana. (Pauza.) Zašto si me pozvala?

ŽENA:
Kopka me to što se ne mičemo od ovog kreveta.

MUŠKARAC:
Krevet je splav, hipnotiše nas plutanjem na skučenoj površini.

ŽENA:
Tko si ti?

MUŠKARAC (proteže se):
Neko ko će izigravati jedro.

ŽENA:
Širiš se na povjetarcu. Pitala sam tko si.

MUŠKARAC:
Rekoh ti da sam završio antropologiju... (Izmotava se, odgovara kao da je isleđivan.) Nisam uspeo da se zaposlim na fakultetu. Oženio se. Dobio ćerkicu. Radio kao instruktor vožnje. Razveo se. Batalio posao u auto školi. (Prestaje da se izmotava.) Pišem članke za jedan internet portal, uglavnom o ljudima s margine; uz pomoć fotoaparata intenzivnije se uvlačim u takozvani socijalni talog.

ŽENA:
Nije li škljocanje bijede potisnuta perverzija?

MUŠKARAC:
Nije to nekakav hobi za pražnjenje. Recimo, migranti na šavovima evropskih utvrđenja...

ŽENA:
Podsjeti me... Koliko imaš godina?

MUŠKARAC: Četrdeset i tri. Ti?

ŽENA:
Ja imam trideset i...

MUŠKARAC (samozadovoljno):
... i šest! (Na licu mu se izražava oklevanje.) Udata?

ŽENA (odrično klimne glavom):
Viđam se s dobrim čovjekom.

Umotana u pokrivač od frotira, Žena se odvaja od kreveta, ulazi unutar paravana; cčuje se mlaz vode.
I Muškarac se odvaja od kreveta (na sebi ima bokserice), otvara prozor (iz off-a čuju se zvuci obližnjeg gradilišta); zaustavlja se kod polica s knjigama, zagleda naslove, neke od knjiga uzima u ruke... Vraćajući knjigu, zagleda se u prored, proširi ga, izvlači svesku tvrdih korica poprečno položenu uza zid; prelistava je.

Žena (u gaćicama i brushalteru) prilazi Muškarcu otpozadi, nečujno, naglo ga hvata za bokove; ovaj, prepadnut, refleksno baci svesku ka prozoru – sveska udara u prozorski ram, završava na podu.
Žena se smeje, namerava da uzme svesku, Muškarac je brži, grabi je.

MUŠKARAC (ljutito):
Vrlo duhovito!

ŽENA (utišava smeh):
Užasno si smiješan.

MUŠKARAC:
Moram u WC.

Muškarac se zaputi prema izlazu iz prostorije, Žena mu se ispreči.

ŽENA:
Što će ti ta bilježnica dok pišaš?

MUŠKARAC:
Moraću i da ispraznim creva.

Žena želi da mu uzme svesku, Muškarac povlači ruku.

ŽENA:
Zašto je bilježnica sumnjiva?

MUŠKARAC:
Ne budi smešna.

Muškarac iskoraČi, Žena mu se ponovo ispreči.

ŽENA:
Je li bilježnica stajala na nekoj od polica?

MUŠKARAC (potvrdno klimne glavom):
Neke škrabotine...

ŽENA:
Isuse! Želim vidjeti što je...

MUŠKARAC (u nameri da se pokrene):
Nužda me zove!

Žena se munjevito hvata za svesku, pokušava da je otrgne; uspeva joj da iščupa nekoliko listova.
Odmiču se jedno od drugog.
Žena zuri u listove sveske; potom, cepa ih, usitnjava, papirići se razleću po podu...

Iz off-a čuje se muški glas (zvuk stare gramofonske ploče):
... Saborci su me nagnali da ti prospem mozak, tebi i tvom čoveku. Neka, ubiću se – tada pomislih – verovatno je tako najbolje i za vas i za mene. Kad bi samo znala da sam se, želeći da ispalim metak u usta, sklonio u štalu i tu otkrio devojčicu, dečaka i starca, verujem tvog oca. Kad bi samo znala da sam ih poštedeo, pomogao im da pobegnu. Zatim sam ti zapalio štalu i odlučio da sebi poštedim život.

-----

SLIKA 1. DISTORZIJA.

Pozornica je zatamnjena; u pozadini video projekcija prikazuje optičku iluziju dva lica u profilu, kontrastirana tamnim međuprostorom koji tvori oblik pješčanog sata.
(Aluzija na prolog romana Peščanik (1972.) Danila Kiša.)

 

Na prikazu gornjeg dijela pješcčanog sata ispisano je na srpskom jeziku – Peščanik (peščani sat), a u donjem dijelu ispisano je na hrvatskom jeziku – Pješčanik (ograđeni prostor u parku u kojem se pijeskom igraju djeca).

Video projekcija ide u fade out; pozornica se osvjetljava.

Na jednoj strani pozornice Muškarac i Žena (u jednodijelnim crnim kostimima, bosi; lica i vratovi obojani su im u bijelo) stoje jedno nasuprot drugome – poveznica s prikazom profila na video projekciji – razvlače kožu lica jedno drugoga.
Na drugoj strani pozornice nalazi se pješčanik – hrpa pijeska postavljena u okvir. Unutar okvira su djevojčica, dječak, djed. Među njima nema interakcije, svatko je svijet za sebe, unijet u svoju radnju. Dječak gradi kulu, djevojcčica grablja i postavlja kamenčiće oko kule; djed sipa pijesak u kanticu, prosipa ga...

Oko okvira pješčanika razbacani su iscijepani papirići.

Iz off-a počinje kakofonična glazba...

Djed izbacuje pijesak iz kantice, izlazi iz pješčanika, sakuplja papiriće u kanticu; sjeda na rub pješčanika, privlači pažnju djevojčice; ona prestaje grabljati, dolazi do njega; zuri u kanticu, zaranja rukom, izvlači papiriće; odlazi do mjesta gdje se nalaze Muškarac i Žena, staje ispred njih; u liniji grudi drži papiriće, izgovarajući napamet fragmente ispisanog teksta iz pronađene bilježnice.

DJEVOJČICA: Izgubio sam
starca
i tu otkrio
da sebi poštedim
metak
su me nagnali
ispalio,
dozivaš Boga

Muškarac i Žena prestaju razvlačiti kožu lica jedno drugoga; ostaju zamrznuti u pozi.

Dječak prestaje graditi kulu, dolazi do djeda; zuri u kanticu, zaranja rukom, izvlači papiriće; odlazi do mjesta gdje se nalaze Muškarac i Žena, staje ispred njih, pokraj djevojčice; u liniji grudi drži papiriće, izgovarajući napamet fragmente ispisanog teksta iz pronađene bilježnice.

DJEČAK:
Gledam u te ljude
se opire
mrzim sabraću
vriska iza
u pesmama
i ja sam ga
zakopčavam
tela. Lopatom

... Prestaje kakofonična glazba.

U pozadini se ponovno aktivira video projekcija s prikazom optičke iluzije dva lica u profilu, kontrastirana tamnim međuprostorom koji tvori oblik pješčanog sata.
Na prikazu jednog profila ispisano je –

Kisela voda

Nana

 

(Izraz kisela voda za mineralnu, odnosno gaziranu vodu češće se koristio u Hrvatskoj prije domovinskog rata. Nana (izvorno tur. nane ← arap. nana) koristi se u Srbiji za mentu ili metvicu.)

 

Na prikazu drugog profila ispisano je –

 

Mineralna voda

Menta

 

Da bi to izgledalo ovako –

Kisela voda      Mineralna voda

Nana               Menta

DJEČAK:
Tata je znao naručiti kiselu vodu. Kiselica kisi, mineralna nisi...

DJEVOJČICA:
A ja sam voljela mentu-nanu, nina-nanu, nananu...

Djevojčica i dječak odlaze do djeda, zajedno ulaze u pješčanik; sjedaju na pijesak, svatko od njih počinje otkopavati rupu.

Video projekcija ide u fade out.
Pozornica oko pješčanika se zatamnjuje.
Muškarac i Žena istupaju iz zamrznute poze gipkijih tijela.

ŽENA:
Jezik nas povezuje kao korak naprijed, no osjećam, netko mi je zamrznuo cijelo grlo. Jedino kašalj ispada van, jedino kašalj... Vječna promuknutost. Filteri. Prebacivanje s noge na nogu. Niti vrtnja u krug. Samo stupanje u mjestu. Okamenjost. Suspregnutost daha. Jezik nas povezuje, sad je tako, iako Jugoslavije više nema.

ŽENA + MUŠKARAC (Muškarac zaostaje za Ženom kao da je njena jeka) –

Ţena:
Iako Jugoslavije više nema, ja govorim u prezentu! Dramska forma je u prezentu. Ne zanima me što će biti u budućnosti, niti što je bilo u prošlosti; kada govorim ovim jezikom – Ja jesam.

Muškarac:
Iako Jugoslavije više nema, ja govorim u prezentu! Dramska forma je u prezentu. Ne zanima me šta će biti u budućnosti, ni šta je bilo u prošlosti; kada govorim ovim jezikom – Ja jesam.

ŽENA (zamišljeno dodiruje svoju kosu, primiče se Muškarčevim usnama):
Nekako mi je sve odjednom postalo stvarno. A kad je stvarno, prelazi u nestvarno... Ulazim u dizalo i u ogledalu gledam bijele dlačice kako mi vire iz brade. Ključ u bravi odjekuje, da osjetim dubinu. Otvaram vrata stana i njihovom sjenom pravilno režem svjetlost na parketu. Odvezujem cipele, vezice šušte. Noć je, a vani je i dalje grad... grad u buci.

Muškarac se okreće en face.

ŽENA (smjelije):
Historija se ponavlja kao povijest. Imena i tuđice nasilno postaju prokazivači. Riječi- denuncijanti, pojmovi na kojima vrše zahvate – preobražavaju ih iz istih u iste, kako više nikada ne bi bile iste! I na ispražnjena mjesta sjeli su naraštaji novokomponovanih, čistih Hrvata! Ti denuncijanti i ti novokomponovani glasniji su od cijeloga jezika, postaju važniji od rečenica, razgovora, od smisla, oni strše, i postaju koncentracijski Logo.

Žena čučne ispred Muškarca, okrenuta mu leđima.

MUŠKARAC:
Reči. Preko noći poslane u logore!

ŢENA:
Internirali su oktobar i novembar. Nisu gubili vrijeme. Kako bi povratili vrijeme za listopad i studeni.

MUŠKARAC:
Reči. Silovane!

ŢENA:
Pomirba. Nekad je bilo pomirenje.

MUŠKARAC:
U poMIRrbi i poMIRenju ne miri se mir!

Muškarac staje ispred Žene (ova se uspravi), čučne okrenut joj leđima.

ŽENA:
Riječi. Pokrštene!

MUŠKARAC:
Raskršće je postalo RasKRIŽje.

ŽENA:
Pa smo s Jugoslavijom rasKRSTili. A mnogi su se nakon toga poKRSTili. (Stanka.)
Riječi. Lobotomizirane!

MUŠKARAC:
Mi uvek u Evropi. Vi napokon u EUropi.

ŢENA:
Riječi. Državotvorne!

MUŠKARAC:

Glasnogovornik. Domobran. Udomitelj.

ŽENA:
Kanimo li glasati ili glasovati?!

Muškarac se uspravi; profilno se priljubljuju uz leđa jedno drugome; Žena naslanja tjeme na Muškarčev potiljak.

MUŠKARAC + ŽENA (Žena zaostaje za Muškarcem kao da je njegova jeka; osim pri izgovaranju – kolone izjelica, što će izgovoriti istovremeno) –

Muškarac:
Krenimo glasovati! Za časnike, ravnatelje, vrhovnike, duţnosnike. Neka krenu, tisuće. Prosvjednika. Dragovoljaca. Kolone izbjeglica i kolone izjelica!

Žena:
Krenimo glasati! Za oficire, direktore, suverene, funkcionere. Neka krenu, hiljade. Demonstranata. Dobrovoljaca. Kolone prognanih i kolone izjelica...

U trenutku kad istovremeno izgovore – kolone izjelica, lica premještaju u en face do kraja DISTORZIRANE SLIKE.

ŽENA (nastavlja dalje sama):
... Jovica. Milorada. Borki. Radomira. Domovnice treba ispuniti uHLJEBima!

MUŠKARAC:
Perilicama oprati vešmašine i pasoše, izbaciti kućne pragove detinjstva.

ŽENA:
S djetinjstvom nestati.

Svjetlost se vraća oko pješčanika; ovdje nema nikoga, samo su tri iskopane rupe.

SLIKA 1. IZLAZAK IZ DISTORZIJE.

Stambeni prostor (isti onaj sa početka SLIKE).
Žena cepa iščupane listove sveske, usitnjava ih, papirići se razležu po podu...

Iz off-a čuje se muški glas (zvuk stare gramofonske ploče):
... Izgubio sam pojam o vremenu. Hoćemo li konačno ostaviti selo?

(Kratka pauza.)
... Gledam u te uniforme, sklepane, puštene s mirnodopskog lanca. Od pečenja mi se povraća,
uvlačim se u alkohol. Obeznanjen lakše mrzim sabraću.

-----

Žena seda na pod, pruža ruku, Muškarac joj predaje svesku – prelistava je.

MUŠKARAC (seda naspram Žene):
Rukom ispisana sveska... Bez potpisanog autora...

ŽENA:
Vlasnik stana šaljivo mi je predočio da ima dosta posla kao uhodani udovac na privremenom radu u Beču. (Ustaje, odlazi do natkasne, uzima mobilni telefon; seda naspram Muškarca.) Pročitat ću ti izvadak iz naše elektronske prepiske.

Iz off-a čuje se muški glas (bez zvučnih efekata gramofonske ploče):
Jutros sam se rutinski zaputio ka Ringstrasse-u. Na tramvajskoj stanici, pored mene, prisustvo su delili mladić plave kose, vezane u rep, i ukusno odevena baka prozirne puti. Prekoputa, odnekud se pojavio sredovečni čovek, tetura se, iz sveg glasa peva Mito bekrijo. Gledajući u pijanca, baka se obraća mladiću, nakratko su se zasmejali. Tramvaj je tačan. Mladić i baka sedaju na prva slobodna sedišta, uranjaju u tihe svetove; ja odlazim pozadi, pogledom im obuhvatam potiljke; pomišljam da je germanska arogancija, primorana da se odrekne oružane silovitosti, odmerena i pristojna, zakonima je uprepodobljena; a, opet, ispod te guste mimikrije, ona je pre svega podmukla. Ovde sam upoznao ljude sa Balkana, ali i Poljake, Čehe, Engleze, Dance; uveče, popije se, i pitanje je trenutka kada će svi ti došljaci, okupljeni oko kafanskog stola, ispoljiti zdruţeno ismevanje Germana u njihovim pokušajima da budu duhoviti. Sprdnja izgoni zluradog crva iz memorije porobljenih naroda, duboko sumnjičavog u dovršeni poraz nacističkog monstruma. Preskačem stanicu. Gledam u potiljak babe, skriva žal za obešenim čovekom kog je volela, istrebiteljem nižih rasa. Gledam u potiljak mršavog plavušana, skriva divljenje za svog pradedu, vojnika SS-a, nestalog u smetovima boljševičkog fanatizma. Tramvaj se zaustavlja, ispadam, pevušim Mito bekrijo. Prati me div preporođen pepelom izgubljenog rata. Mami me oružjem kredita i vladavinom prava; iznova ujedinjuje Evropu, ne traži više da se pokorim, ljubazno zahteva da mu se priklonim. Preda mnom je stajao dvorac Belvedere. Barokni skelet carstva. Nedaleko od mene dve devojke džogiraju parkom. Strašan kovitlac u meni dosegao je nemoć, pretvoren u spokoj i osećaj reda. Potrčao sam za devojkama, pazeći na pristojnu distancu. Džogirao sam u pantalonama, cipelama, nošen novom mišlju o carstvu u kom mi ništa ne brani da se osećam prijatno.

Žena odlaže telefon u stranu.

MUŠKARAC:
I tek tako je imao ovakav izliv?

ŽENA:

U tim odstupanjima mogla sam osjetiti usamljenost. Nije mi to smetalo. Poštovao je moju suzdržanost. (Pauza.) Kćer ga je pozvala u Beč, prikuplja građu za doktorsku dizertaciju o slikaru Egonu Schieleu.

MUŠKARAC:
Ne možemo znati...

ŽENA:
Po povratku, boravit će u kćerkinom stanu...

MUŠKARAC:
... da li su vlasnik stana i sveske ista osoba...

ŽENA:
On se ne bavi iznajmljivanjem, koristi priliku da bečkim izletom poveća mirovinu. Kužiš, ja sam prva kojoj je iznajmio...

MUŠKARAC: To ne dokazuje...

ŽENA:
Izokola ga je zanimalo zašto dolazim u Beograd...

MUŠKARAC:
Pobogu, ne možemo pouzdano utvrditi ko stoji iza rukopisa!

ŽENA:
Matičnoj firmi iz Nizozemske pripremam teren za preuzimanje jedne ovdašnje firme. (Pauza.) Zadovoljno je izrazio želju da se u njegovom domu osjećam kao kod svoje kuće.

MUŠKARAC:
Pojasni potrebu da ga lažeš.

ŽENA:
Poslovna, uzemljena žena, dala mu je ono što je tražio – potvrdu da mi može vjerovati. (Vraća svesku Muškarcu.) Obrati pažnju, unutrašnja poleđina, donji lijevi ugao.

MUŠKARAC:
Pre je mrlja od mastila. (Zagleda.) Inicijali... M.M.?

ŽENA:
M.N. Mirko Nestorović. Tako se zove vlasnik stana.

MUŠKARAC: Idemo. Odavde.

ŽENA:
Jedino te molim da mu ne izgovaramo ime...

MUŠKARAC:
Saberi se! Zašto se ne bi preselila kod mene?

Žena zuri u Muškarca, želi nešto da kaže, odustaje.

MUŠKARAC (odlaţe svesku u stranu, ustaje, vrti se po prostoriji brzim korakom):
Otac. Njemu ne izgovaram ime! Moj otac je... dalek. Ali uspelo mi je da ga raspomamim – izdejstvovao sam da budem nesposoban za služenje vojnog roka...

Muškarac istovremeno prekida govor i kretanje; zuri u Ženu – pogled joj luta po prostoriji.

MUŠKARAC:
Pomoći ću ti da se spakuješ.

Muškarac otvara orman, uzima odevne stvari, spušta ih na pod; uzima haljinu boje peska.

MUŠKARAC (osmehne se):
Nosila si ovu haljinu kad smo se upoznali... Čuješ? (Tišina. Traje.) Gde si ostavila kofer?

Žena počinje da se smeje, čini se – nezaustavljivo. Muškarac uznemireno zuri u Ženu, potom, prebacivši haljinu preko ramena, ubrzano odlaže stvari iz ormana. Žena se stišava...

ŽENA:
Sjetila sam se susjede. (Pauza.) Prestale smo biti zaigrane djevojčice, tek slučajno bi se srele u prolazu. Prilikom jednog takvog susreta iznenadila me je pozivom u šetnju. Zapitkuje – gdje sam, što sam – ne prateći me sa zanimanjem; uistinu, i moji su odgovori bili ni o čemu. Stigle smo do šutnje. (Pauza.) Ona je progovorila, ovoga puta žučno, ispovjedno – o svojem bratu...

Muškarac se zaputi ka Ženi, ova ga prostreli pogledom, zastane.

ŽENA (pogled joj odlazi u stranu, koči se):
Govorila je o svojem bratu... (Unosi se u ulogu susjede.) Brat se ljutio kad bih mu ulazila u sobu. Pažnju mi je privlačio taj zid... ta crna zastava... pa sam skupila hrabrost i pitala ga za ĉiji to dom trebamo biti spremni. Ishod – izbačena iz sobe uz primjedbu da tek trebam narasti; vrata su mi odonda neumoljivo ostajala zatvorena. Otišao je na ratište. Znala sam gdje skriva ključ... Prebiranje po povezanim knjigama i pamfletima urušilo je tajnovitost crne zastave. Plašila me je ta soba... Nedostajao mi je. Nije se vratio. Uzalud sam se trudila osjetiti bilo što u sektaškom obredu opraštanja od junaka. Iz sobe je nestala zastava; ostali su stripovi, ostalo je puko sjećanje na bratovo djetinjstvo. Pokušavala sam ga oživjeti kroz razgovor s roditeljima – pokušaji su završavali bujicama o časnom žrtvovanju na oltaru domovine. Preostalo mi je jedino da narastem i brata sama istjeram iz sobe. Napokon imam snage da mu odem na grob... da ga isplačem. (Ustremi pogled na Muškarca.) Možda nije od riječi do riječi, no jesam blizu. Eto ti uloge kustosa!

MUŠKARAC:
Kustos?

ŽENA:
U nekoj paralelnoj stvarnosti smještam tu sobu u izložbeni prostor... (Ustaje, hoda sporim korakom tamo-amo, papirići joj se lepe za stopala.) Preobražavaju je simboli odrastanja – od postera strip heroja i zečica iz erotskih časopisa do čoporativnog znamenja – na mjestu gdje se nalazi zastava, video projekcija, spretno montiranim kadrovima iz logora, izlaže masu nasilne smrti pogledu promatrača. (Pauza.) Blisko tvom uslikavanju socijalnog taloga...

MUŠKARAC:
Fotografija mi omogućava da se približim...

ŽENA (grubo ga prekida):
Migrantima na šavovima evropskih utvrđenja, m?

MUŠKARAC (ljutito): Pa i njima... Da.

ŽENA (seda na ivicu kreveta):
Samoobmana. Boli kad je priznaš. Zamislimo da sam se ostvarila u postavu sobe susjedinog brata. Posjetioci dolaze i odlaze, možda okreću glavu, možda odobravaju. Osjećam se dobro dok sve to traje... Radim nešto korisno! I što bude? Izložbi ističe rok. Dolazi drugi kustos s istom namjerom da učini patnju vidljivom. U stvari, ono ovdje najupečatljivije svodi se na taštinu. Ja govorim o meni, nama – parazitima nimalo gadljivim prema ukazanoj prilici da se smjeste u čmar onih koji proizvode nesreću!

MUŠKARAC (cinično):
U nekom novom kustosiranju mogla bi da izlažeš pelene, pune žitkog smisla.

ŽENA:
Smisleno je da se opet pojebemo.

Muškarac seda na krevet, do Žene. Svako za sebe – vezuju pogled za neku tačku u prostoru.

MUŠKARAC:
Ostaješ na splavu?

ŢENA:
Ostajemo na splavi.

Žena povlači haljinu boje peska s Muškarčevog ramena, rasteže je.

ŽENA:
Brod je ispod nas.

MUŠKARAC:
Nikako da potone.

 

 

SLIKA 2.

Stambeni prostor (isti onaj iz SLIKE 1.). Dva meseca kasnije.
Nema nikoga. Iz off-a čuje se kapljanje vode iza paravana (zvuk kapljanja povremeno je prisutan tokom odvijanja SLIKE). Potom, ključ u bravi pomera se par puta. Ulazna vrata naglo se otvaraju, u prostor uleću Muškarac i Žena, strastveno zagrljeni. Počinju da se oslobađaju delova odeće; Žena skida sandale, Muškarac zastaje, na licu mu se formira gadljiva grimasa.

ŽENA:
Baš su udobne ove sandale, napravljene od posebne pjene... Moram nekako platiti tu udobnost!

MUŠKARAC:
Moram li je ja doplatiti?

ŽENA:
Jedna Dankinja mi je dala ludi recept. Rekla je da ih stavim u zamrzivač.

MUŠKARAC:
I treba te tvoje sandale tretirati kao leševe...

ŽENA:
Kaže da ih se preko noći treba ostaviti u zamrzivaču, pa će bakterije i gljivice s njih otpasti.

Muškarac seda na kauč, skida patike, svlači čarape; Žena seda pored njega.

MUŠKARAC:
Operi ta mala stopala, ona će ti otpasti; definitivno ćeš ostati bez njih kad uzmem, kako vi to kažete?... aha, da ih škakljam!

Muškarac golica Ženu po stopalima.

ŽENA (glasno se smeje): Dobro, dobro! Idem oprati noge!

Žena ustaje, ulazi unutar paravana; čuje se mlaz vode. Muškarac ustaje, odlazi do mini frižidera, na njemu su dve vinske čaše – uzima ih; iz frižidera izvlači bocu crnog vina, vraća se kauču; postavlja čaše na sto, sipa u obe vino. Žena se vraća, seda na kauč, zavlači noge pod butinu Muškarca; ovaj podiže čašu, ona ga sledi, kucnu se; gutljaji u tišini, Žena spusti čašu na sto, Muškarac je sledi.

ŽENA:
Razlog za zdravicu je?

MUŠKARAC:
Naše poznanstvo... Uostalom, svaki dodatni dan od završetka tvog kursa...

ŽENA:
Danas je posljednji.

MUŠKARAC:
Nameravam da te ponovo vidim.

ŽENA:
Sumnjam u nastavke.

MUŠKARAC:
Ne živiš na Grenlandu.

ŽENA:
Čeka me čovjek...

MUŠKARAC:
Šta ja uopšte znam o njemu?! Kao osu me navlačiš u teglu i zategneš poklopac kad god pokušavam da saznam nešto više o...

ŽENA:
Tegla je korisna – udaraš o staklo, tragaš za mrtvim uglom; izmoren, ostavljaš me na miru.

MUŠKARAC:
Hoću da prekineš s njim!

ŽENA:
On je netko kome se mogu vratiti.

MUŠKARAC:
I šta će onda biti?

ŽENA:
Svatko na svoju stranu.

MUŠKARAC: To ti je dovoljno?

ŽENA:
Mogla bih uprijeti prst u njega, no time ne dokazujem da se prvi ugasio.

MUŠKARAC:
Hladno seciraš, draga, forenzičar bi mogao da ti pozavidi.

ŽENA:
Napali ste nas!

MUŠKARAC (u trenutku zbunjen):
Nemam veze s tim...

ŽENA:
Ponekad te se bojim.

MUŠKARAC:
Ja hoću da mi veruješ!

ŽENA:
Ovdje me titraj povjerenja istovremeno stisne.

MUŠKARAC (pokretom ruke pokaže na police s knjigama):
Još pokušavam da razumem zašto nisi htela da odemo odavde. Falilo ti je lično upoznavanje?

ŽENA:
Ne lažem ako kažem da mu jesam zamišljala lice; dalje od toga je susret koji ne mogu niti zamisliti. Kao da je namjerno htio biti naivni vlasnik ispisanih trauma. Ili je u pitanju banalna nebriga, zatureno mjesto zabilježenih zločina. (Pauza.) Sad želim otići... sama... nekamo... u dugu, dugu šetnju.

MUŠKARAC (bezobrazno):
Prvo raskrili prozor, dolazi nam osvežavajuće veče.

Žena ustaje sa kauča, odlazi do prozora, povlači zavese (iz off-a čuju se zvuci grada – automobili, sirene...); razmiče prozorska krila, širi ruke – kao da je iza otvor u slobodu.

ŽENA:
Kad je završio rat, ljudi su zalupili vrata atomskog skloništa, ostavljajući za sobom deke, igračke, odjeću. Dvadeset godina kasnije ondje sam pronašla svoju traper jaknu, samo je nastavila postojati na žičanom krevetu, duboko u vlazi skloništa.

Žena prekršta ruke, zuri kroz prozor (zvuci grada se utišavaju, nestaju).

ŽENA:
U ovakvim trenucima osjetim strašnu nelagodu, a ovaj grad doživljavam hladnim i neprijateljskim. Sve, baš sve oko mene, zamrzne se... Svi kutovi i blokovi građevina na koje sam se naslanjala. Obuzme me taj u biti nepodnošljiv osjećaj da me se ne tiče, ali me se tiče!

MUŠKARAC:
Onda promenimo temu.

Žena se naglo okreće prema Muškarcu.

ŽENA:
Omjer poginulih Hrvata i Srba je tri prema jedan!

MUŠKARAC:
Šta to znači tri prema jedan? Kao da treseš jabuke s jebenog drveta!

ŽENA:
Loptu vrtimo u krug – ja tebi bacim, pa ti meni natrag u glavu! Usput, jesi li prdnuo?

MUŠKARAC: Prdnuo sam, pa šta?!

ŽENA:
Sad smrdi na leševe!

Žena seda na kauč, stopala primiče nosu kako bi ih omirisala.

MUŠKARAC:
Zamolio bih te da ih još jednom dobro istrljaš.

Žena ulazi unutar paravana; čuje se mlaz vode. Muškarac se odvaja od kauča; sandale podiže palcem i kažiprstom, odlazi do mini frižidera, stavlja ih u zamrzivač. Vraća se kauču, sipa vino u ĉašu – tek što se ne prelije, ispija ga naiskap; uranja u naslon, zaklapa oči...
Žena se uvlači u trenerku, navlači čarape, seda na kauč; podignute noge, savijene u kolenu, obujmi rukama. (Iz off-a čuje se kapljanje vode iza paravana.) Muškarac se u nekom trenutku prene, sipa vino u obe čaše, obraća pažnju na Ženine čarape.

MUŠKARAC:
Šta će ti čarape?

ŢENA:
Posramila mi se stopala.

Muškarac svlači Ženi čarape, miriše joj stopala, podiže čašu.

MUŠKARAC:
Nazdravimo neuspehu jednoćelijskih sila mraka.

Žena ne reaguje; ustaje, tromo se smešta u krevet. Muškarac ispija vino, čuje se zvono na interfonu.

MUŠKARAC:
Očekuješ nekog?

ŽENA:
Netko je pogriješio... ili ubacuje letke u sandučiće.

MUŠKARAC:
Nikad kasno za sejanje reklama.

Muškarac ustaje, zaputi se prema krevetu. Zvono na interfonu ovoga puta traje nešto duže. Žena se naglo pridiže, zastane pred Muškarcem.

ŽENA (prigušeno): Ali nije moguće!

MUŠKARAC: Nije... šta?

ŢENA:
Šta ako je... on? Vlasnik.

MUŠKARAC: Vlasnik?

ŢENA:
Izluđivalo me je što voda kaplje iz tuša, pa sam mislila da...

MUŠKARAC (prigušeno):
Da vlasnik sveske promeni gumice na slavinama?!

ŽENA:
Samo sam te htjela poštedjeti...

MUŠKARAC:
Čega, dovraga?

ŽENA (prigušeno):
Njegova prisustva!

Zvono na interfonu prekidano je kratkim pauzama.

ŽENA:
Možda uopće nije on...

MUŠKARAC:
Konačno bi mogla to i da proveriš.

ŽENA (javlja se na interfon):
Da?... Tko je?... (Vraća slušalicu u ležište.)

MUŠKARAC:
Dakle?!

ŽENA:
Ma što ti je?! Nema nikoga.

MUŠKARAC:
Jasno. Ali nije sasvim jasno tvoje pozivanje vlasnika jebenog stana!

ŽENA:
Poslala sam mu mejl... prije otprilike... ma ima tri tjedna. Nije se pojavio u dogovoreno vrijeme, slijedi isprika zbog nepredviđenih obaveza, bla, bla, utvrdili smo novi termin. Nije došao, niti je stigao mejl s dodatnom isprikom. Eto.

MUŠKARAC:
Interesantan je izostanak moje uloge u rešavanju okoštalih slavina.

ŢENA:
Mislila sam da ne obraćaš pažnju na takve stvari...

MUŠKARAC:
Ili je nešto drugo u pitanju!

Žena seda na kauč, vrpolji se. Muškarac zuri u nju pa odlazi iz prostorije; vraća se s kutijom za alat, ulazi unutar paravana. (Zvuk alatki; mlaz vode...)
Žena odlazi iz prostorije; vraća se, nosi stolicu, postavlja je uz sto, naspram kauča; seda na stolicu.

Muškarac napušta prostor iza paravana, stavlja kutiju za alat na sto, seda na kauč; kucka prstima po kutiji.

MUŠKARAC:
Eto. Kapljanje je prošlost.

ŽENA (ljutito):
Inzistiram da promijenimo temu.

MUŠKARAC:
Temu? Kakvu temu?

ŽENA (ublaženo):
Ujutro sjedam na avion.

MUŠKARAC: Pa?

ŽENA:
Pomisao na slijetanje...

MUŠKARAC (grubo je prekida):
Ne lažem kada kažem da mu zamišljam lice; susret nisam mogla ni da zamislim – ovako si se otprilike izrazila misleći na Vlasnika. Grešim?

ŽENA:
Da, rekla sam nešto tako i nisam lagala.

MUŠKARAC:
Nešto mi govori da si našla izgovor za susret s njegovim licem.

ŽENA:
Izgovor nije točna riječ, ja sam... Paranoičan si!

Muškarac stisnutom šakom tresne kutiju za alat. Žena refleksno odskoči, šire joj se usta, namerava da progovori, Muškarac je preduhitri.

MUŠKARAC:
Htela si da oživiš rat u ovom stanu!

ŽENA:
Nemam ništa protiv da nadahnuća preneseš u članak na onom tvom opskurnom portalu! Jer ne da mi se uživo sudjelovati u...

MUŠKARAC:
Htela si da se uživiš u lice iz njegove sveske!

ŽENA: Prestani...

MUŠKARAC:
Htela si da mu budeš pri ruci...

ŽENA:
Ne slušam te...

MUŠKARAC:
... dok oživljavaš u zveri koja nekažnjeno ubija!

ŽENA (naglo ustaje sa stolice):
Moram se pakirati!

Muškarac polako ustaje sa kauĉa.

ŽENA:
Savladava me umor, malo ću prileći.

MUŠKARAC:
Imaš moje potpuno razumevanje, draga.

Ostaju nepomični na svojim mestima.

ŽENA (dlanovima pokriva lice):
Vlasnik je pomogao djeci da pobjegnu iz one štale...

Muškarac se zaputi ka prozoru, zastane. Na zidu je njegova senka, zuri u nju.

ŽENA (stiska dlanove u pesnice tik uz lice):
Strahovita je kazna u njegovoj ljudskosti!

Muškarac uporno zuri u svoju senku...

Žena zuri u Muškarca; iščekuje bilo šta, bilo kakvu reakciju, na licu joj je tuga – izobličava se u bes; uzima ispražnjenu flašu, tresne je o pod; podiže se na sto, drhti. Muškarac se odvaja od senke, ne gledajući u Ženu, krene prema mini frižideru, otvara ga... Žena skoči Muškarcu na leđa, ovaj se zatetura... prevrću se po podu, u klinču. Muškarac grabi srču...

MUŠKARAC (prigušeno):
Ubiću te!

ŽENA (lupi mu šamar):
Usranko!

Muškarac baci srču u stranu, pridiže se; zuri u pravcu paravana, iz off-a čuje se kapljanje vode. Žena se naglo otrgla od nečega što je izgledalo kao katatonija, ponovo skoči Muškarcu na leđa, udara ga stisnutom šakom u grudi.

ŽENA:
Van! Vi ste Srbi potpuno ludi! Hoću mir! Miiir!...

Muškarac nagazi na srču, bezglasno zastaje.

ŽENA (pokušava da se odvoji od Muškarčevih leđa):

... Pusti me... Ma pusti me već jednom! Mrzim te!

Muškarac dolazi do kreveta, seda na ivicu, izvlači ruke ispod Ženinih butina; ova se povlači unazad, sklupčana prekriva glavu jastukom; jeca... ispruža ruku, spajaju im se dlanovi. Muškarac se uvlači pod jastuk, strastveno se zagrle. Krv sa isečenog stopala kaplje na pod.

SLIKA 2. DISTORZIJA.

Na pozornici je pod lagano posut pijeskom. Pojavljuje se Muškarac, fućka melodiju pjesme Bandiera rossa. Pomalo šepa, stopalo mu je previjeno; nosi kanticu u kojoj je crvena boja. U bočnom dijelu pozornice spazi kist na podu, uzima ga, spušta kanticu, šakom razgrće pijesak.

Uranja kist u kanticu i počinje povlačiti vertikalnu liniju. Pojavljuje se Ţena, ovlaš poljubi Muškarca; ovaj, čučeći, dovršava liniju.
(Muškarac i Žena u jednodijelnim crnim kostimima, bosi; lica i vratovi obojani su im u bijelo.)

ŽENA:
Hoćeš li mi reći što radiš?

Muškarac (u čučećem poloţaju) uranja kist u kanticu; pušta da s kista kapa boja.

MUŠKARAC (izgovara hrvatsku frazu):
Radim nered.

ŽENA (prelazi mu malim prstom preko previjenog stopala):
Nježno me prisjeća krvavi nered.

MUŠKARAC:
Vidaš, previjaš, predeš. I bude tako. Dok te ne uspaniči nežnost.

ŽENA (kroz persiflažu):
Za vrat hvatam palo pero
glasno, slijepo;
ono ispušta cvrkut
u pravi tren
Muuuk.

Žena se sasvim približi Muškarcu, počinje ga škakljati... uzima mu kist iz ruke.

MUŠKARAC:
Ne želiš da pogodiš šta radim?

ŽENA:
Ne znam. Linija je granica.

MUŠKARAC:
Znaš, postoje prostori unutar kojih se granice neprimetno krše, te mi tako živimo osećaj slobode.

Žena se zaletava i kliže na koljenima širom pozornice. Muškarac je slijedi.

MUŠKARAC:
Sloboda u brisanom prostoru!

ŽENA:
Brisani ili izbrisani prostor – historija i povijest!

MUŠKARAC (ustaje se):
Treba podvaliti slobodu ovim prostorima.

ŽENA (ustaje se; tapša dlanom koljena kako bi stresla pijesak):
Vi ste rušili zgrade, a mi nazive. Srušili ste opipljivo, mi neopipljivo.

Žena uzima kanticu, odlazi u suprotni bok pozornice; uranja kist u kanticu, povlači drugu vertikalnu liniju.

ŽENA:
Trg Republike, još uvijek ga imate! (S kistom u ruci, preskače liniju lijevo-desno.) Ćoše Radivoja Koraća. Moja ulica nosila je ime po njemu. Djetinjstvo se odselilo u neprijateljsku zemlju. Radivojima! Jovicama! Miloradima! (Naglo prestaje preskakati liniju.) I onda riječi, nazivi, imena postaju uši na jeziku koje treba trijebiti; postaju crne rupe unutar rečenice – korone izvan jezika, usukane u nijemost. Ostale kao Logo(ri) samih sebe. (Logo izgovara glasno, ri – tiše.)

Muškarac uzima kanticu, napušta pozornicu; Žena kistom povlači crvenu liniju preko usta, napušta pozornicu. Na pod se projicira crno-bijelo šahovsko polje. U srednjem traku, između dvije crvene linije, sastaju se djed, dječak i djevojčica (DISTORZIRANA SLIKA 1.), zaustavljeni u tri crna kvadrata tako da zajedno tvore trokut. Unutar prednjeg kvadrata je djed, unutar dva pozadinska – dječak i djevojčica; stupaju u sjedeći fetus položaj.

Zatamnjenje na pozornici; potom, rasvijetljenje. Djed, dječak i djevojčica više nisu prisutni.

Pojavljuje se Žena, na majici joj piše BORKA. Staje u crni kvadrat (gdje je bio djed); vadi presavijeni papir i naočale iz džepa, namješta naočale na polovici nosa. Uto na pozornicu ulazi muškarac, na majici mu piše DEMONSTRANT, za pasom ima kaubojski opasač s praznim futrolama na obje strane; u jednoj ruci nosi transparent s natpisom MIR, a u drugoj ružičasti putnički kovčeg koji odlaže u stranu (kovčeg je izlijepljen naljepnicama s različitih turističkih destinacija – Berlin with love, Big Apple, itd...). Staje u jedan od dva (crna) pozadinska kvadrata (u odnosu na Borku).

DEMONSTRANT (transparent isturi naprijed): U poMIRrbi i poMIRenju ne miri se mir!

BORKA (širi papir, počinje čitati):
REFLEKSIJA O IDENTITETU KROZ DVIJE VODE
Ja sam hrvatskosrpska kiselica
mnome spojiše se Srbin i Hrvatica
Voljela sam bajke, Jugoslaviju
tamo mjehurići složno vibriraju:
Kiselica kisi, kiselica kisi!
U vrijeme Hrvatske
molekule se razdvojiše
jedna drugoj zamjeraše:
Kiselica kisi, mineralna nisi!
Mineralna kisi, kiselica nisi!
Nisi!
Kisi!
Kisi!
Nisi!
Di si?!

DEMONSTRANT (baci transparent):
Da, i dan danas to još u zraku visi! Jedino što se zna jest da su obje voda! Drž’ se toga!

Borka gužva papir, stavlja ga u usta, žvače; veselo ispljune papir.

BORKA:
Pa netko je ovu jednadžbu riješio, a da nije zgriješio!
(Gibajući bokovima.)
Voda ti si!
Voda ti si!

Na pozornicu ulazi stariji muškarac kojemu ispred na majici piše DIREKTOR, a odostrag RAVNATELJ. Staje u crni kvadrat bočno od Demonstranta, nemiran je, svako malo istupa iz kvadrata.

DIREKTOR / RAVNATELJ (Demonstrantu):
Važne su funkcije, a ne korijeni i imena! Jedino tako možemo do pomirbe, ups!, pomirenja.

DEMONSTRANT (Direktoru / Ravnatelju):
Zanima te toliko funkcija koliko ti je debela guzica! Ne znaš ni nova jezična pravila, čini se riječ te iznenadila.

DIREKTOR / RAVNATELJ (češe se po glavi; svako malo istupa iz kvadrata): Zar je ipak pomirba, a ne pomirenje? U glavi mi se pomiješale smjene!

BORKA:

Voda ti si!
Voda ti si!
Iz guzice MIR ti visi!

DEMONSTRANT (ljutito izlazi iz svojega kvadrata i počinje loviti Direktora / Ravnatelja):
Podobniče-spodobniče! Tvoja dob te pretekla, al' se pozicije ne bi odrekla!

DIREKTOR / RAVNATELJ (bježi od Demonstranta):
Dozivaš mi pogrebnika, a ja tebi advokata, ups!, odvjetnika!

BORKA (veselo se priključuje lovu na Direktora / Ravnatelja):
Podobniče-spodobniče! Danas je moda ustajala voda!

Neko vrijeme se ganjaju dok Demonstrant i Borka ne uspiju istjerati Direktora / Ravnatelja s pozornice. Uto na pozornicu, sa suprotnih strana, ulaze dva muškarca. Jednome na majici piše UDOMITELJ (Hrvatski purizam od 1993. sustavno podupire časopis Jezik godišnjim natječajem za najbolju novu hrvatsku riječ. Na natječaj obično pristižu pojmovi koji zamjenjuju tuđice ili perifrastične izraze. Prva pobjednica bila je riječ suosnik koju je lingvist Bulcsú László predložio kao inačicu za naziv koaksijalni kabel. Među nagrađenim ili zapaženim prijedlozima bile su i riječi udomitelj (onaj koji drugome pruža dom), velezgoditnjak (jack-pot), uspornik (ležeći policajac), naplatnica (naplatna kućica), opuštaonica (wellness), raskružje (kružni tok), svemrežje (internet), izoblika (karikatura), istinomjer (poligraf) i brzogriz (fast food). (Bagić Krešimir, Riječi, značenja i svjetovi, Vijenac 408, 2009.), a drugome OFICIR. Udomitelj je u naponu snage, Oficir je starije dobi (bivši pripadnik JNA) – između njih nema interakcije.

Demonstrant i Borka zure u pridošlice. Udomitelj vadi zviždaljku iz džepa.

UDOMITELJ (puhne u zviždaljku, baci je u stranu):

Što se ovo događa?! Bit će uhićena skupina ushićena!

OFICIR:
Što se ovo dešava?! Uskomešani bit će uhapšeni!

UDOMITELJ:
Umirovljeni časnik nije dobar glasnik!

OFICIR:
Penzionisani oficir rado brani mir, najbolji je žbir!

UDOMITELJ (pozorno promatra Borku, slovkajući krikne njeno ime napisano na majici):
Bo-r-ka nije naša drag-o-voljka! (Okrene glavu od nje isprovociran nedovoljnim hrvatstvom.)

BORKA:
Voda, moja – ostala za razliku od Radivoja! Niti pokojan nije dobio domovnicu, deportirali i njega i ulicu!

Udomitelj dlanovima pritiska uši, žmirka. Oficir i Borka odmiču se u stranu, nešto tiho komentiraju.

DEMONSTRANT (unosi se u lice Udomitelju):
Najednom si gluh i slijep, novokomponirani! Zbog tebe su oktobar i novembar internirani! U postrojbi godišnja doba se izmjenjuju! „Deseti“, „Jedanaesti“ slavenske nazive zamjenjuju!

UDOMITELJ (promatra Demonstranta, slovkajući krikne njegovo ime napisano na majici): Demon-strant! Ovaj prosvjednik demonski je službenik!

DEMONSTRANT (hladno odmahuje rukom): U-dom-itelj – krvnih zrnca brojitelj! Buuuu!

Udomitelj okrene glavu od Demonstranta isprovociran strancizmom – demonstrant vs. prosvjednik; ispušta neartikulirane glasove, izgleda kao da ga obuzimaju sami demoni.

UDOMITELJ (počinje nasumce izbacivati riječi):
Uradak, čimbenik!
Velezgoditnjak, vježbenik!
Dužnosnik! Uspornik!
Prosvjednik! Prosvjednik!

(U panici pokazuje rukom na Demonstranta.)

OFICIR (ljutito se odmiče od Borke, obraća se svima):
Što će nam kovanice?! Glazba, tvornica, knjižnica, slovnica! Pao je Zid, svetovi su spojeni. Marksa oživimo u biblioteci dok živimo u historiji!

BORKA:
Djedice, nemoj tako! Jugoslavija je hrvatske riječi izgonila lako! Reče historija?! Danas pozorište zvati jugoslovenskim (Aluzija na aktualno ime Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu.), hm, eto je fantazmogorija!

UDOMITELJ (sebi u bradu):
Prosvjednik! Prosvjednik! Uradak, čimbenik! Uspornik! Dužnosnik! Velezgoditnjak, vjetžbenik!

DEMONSTRANT (upire prstom u Oficira, potom u Udomitelja):
Ma treba ubiti i jednoga i drugoga! Da revolucija ne bi bila uboga!

BORKA (pokušava zaustaviti Demonstranta):
Vode, voda! Drž’ se toga!

DEMONSTRANT (grubo povlači Borku za ruku):
Putem krvi i od vode vrvi!

Svi počinju trčati po pozornici, loviti i napadati jedni druge. Uto još tri aktera ulaze na pozornicu. Majice su im oznaĉene rednim brojevima: 10., 11. i 12. U rukama nose transparente – OKTOBAR, NOVEMBAR, PROSINAC. Među njih se ušuljava Direktor / Ravnatelj. Deseti, Jedanaesti i Dvanaesti prosvjeduju, uzvikuju rijeĉi – oktobar, novembar, prosinac; odbacuju transparente. Dolazi do kaotičnog miješanja; svi, osim Demonstranta, primaju se za ruke oblikujući krug; vrte se, divlje stupaju nogama.

OFICIR:
Kašika!

BORKA:
Viljuška!

 

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta): Nož!!!

Demonstrant odlazi do kovčega, otvara ga, vadi noževe i uvlači ih pod kaubojski opasač. U transu, krug ne obraća pažnju na Demonstranta.
Demonstrant ulazi u kolo; slobodnom rukom baca nož, zabada se u sredinu kruga.
Nitko ne obraća paţnju na zabodeni nož.

BORKA:
Žlica!

UDOMITELJ:
Vilica!

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta):
Nož!!!

Demonstrant baca drugi nož, zabada se u sredinu kruga.

DIREKTOR / RAVNATELJ:
Vilica!

JEDANAESTI:
Kašika!

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta):
Nož!!!

Demonstrant baca treći nož, zabada se u sredinu kruga.

Osim Demonstranta, svi ponavljaju – kašika, viljuška, nož / žlica, vilica, nož; brže izgovaraju ponavljane riječi, pojačava se stanje transa. Izdvaja se riječ – nož – ostale riječi sve manje se razabiru, nestaju.
Riječ – nož – postepeno degradira u puki zvuk...

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta): Nooooož!!!... Ooooož!!!...

Demonstrant baca četvrti nož, zabada se u sredinu kruga.

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta):

Ožžžžž!!!...

Demonstrant baca peti notž, zabada se u sredinu kruga.

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta):

Žžžžžžžžžžžžž!!!

Demonstrant baca šesti nož, zabada se u sredinu kruga.

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta):

Žžžžžžžžžžžžž!!!

Demonstrant baca sedmi nož, zabada se u sredinu kruga.

Krug se raspada... Love, ujedaju jedni druge; jedino Demonstrant mirno stoji sa strane... Krug se ponovo oblikuje, Demonstrant se posljednji prikljuĉuje – nitko ne obraća pažnju na njega...

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta):

Žžžžžžžžžžžžž!!!

Demonstrant baca osmi nož, zabada se u sredinu kruga.

U tom trenutku svi, osim Demonstranta, naglo padaju na pod tako da im tijela djeluju beživotno. Demonstrant fućka melodiju pjesme Bandiera rossa (istu onu koju fućka Muškarac na početku DISTORZIRANE SLIKE), odlazi do kovčega, zatvara ga.

 

Zatamnjenje na pozornici; potom, rasvijetljenje.

Više nema projekcije šahovskog polja. Nema Demonstranta. Žena, čistih usana, okružena tijelima, stoji unutar kruga.

ŽENA:
Životinja u meni, iz bilježnice vlasnika stana – siluje me, a ja joj i dalje razumijem riječi.

Zatamnjenje.

 

SLIKA 2. IZLAZAK IZ DISTORZIJE.

Stambeni prostor (isti onaj sa početka SLIKE). Dva sata kasnije.
Usisivač pored mini frižidera ukazuje na očišćen prostor. Iz off-a čuje se kapljanje vode iza paravana (zvuk kapljanja povremeno je prisutan tokom odvijanja SLIKE). Muškarac sedi na kauču, drema; noga mu je na stolu – stopalo je previjeno. Žena pakuje stvari u ružičasti kofer (isti onaj u vlasništvu Demostranta iz DISTORZIRANE SLIKE, no bez nalepnica s različitih turističkih destinacija). Haljinu boje peska uzima iz ormana, presavija je, stavlja u kofer; odlazi do prozora (u prostoriju prodire ulično osvetljenje), gleda kroz prozor.

ŽENA:
Ponekad mi se čini kao da je sve san. Kao da ljudi neprestano umiru pa ponovno oživljavaju. Kao da se sjećanja preobražavaju u sadašnjost i obratno. Kao da sve divlja, ništa nema mira i ne pripada ničemu. Mrtvo nije mrtvo. Živo nije živo. Prošlost nije prošlost. Sadašnjost nije... Gledam i vidim sjećanje.

Žena odlazi do kofera, zuri u Muškarca.

ŽENA (podiže kofer):
Žudnja će postati čežnja, čežnja će se braniti od gnjeva; gnjev će prevladati i načeti zaborav. (Ispušta kofer.)

Muškarac se trgne, ustaje sa kauča, zaputi se ka Ženi pomalo šepajući; želi da je privuče k sebi, ova se izmakne.

MUŠKARAC:
Možda je doista vreme da odeš.

Žena vadi haljinu boje peska, baci je; vadi i razbacuje prethodno spakovane stvari. Muškarac podiže haljinu – miriše je, obavija oko vrata.

ŽENA:
Prestani me gledati tako.

MUŠKARAC:
Kako?

ŽENA:
Ne želim se bojati nekog budućeg odlaska!

Žena sakuplja razbacane stvari. Muškarac joj prilazi, ispruža ruku u kojoj drži haljinu; ova, na trenutak nepomična, uzima haljinu, ugura je u kofer. Muškarac odlazi do stola, uzima čašu, ispija ostatke vina; zatim se nasloni na prozorski ram, zuri u Ženu.

MUŠKARAC:
Ko sam ja za tebe?

ŢENA:
Ne želim izgovoriti riječ o tome.

Žena vadi zgužvanu haljinu, odlaže je; presavija stvari, paţljivije ih slaže unutar kofera.

MUŠKARAC:
Zamišljam. Ukrcavamo se u avion... Krila hvataju zalet, panično me hvataš za ruku...

ŽENA:
Kasniš! Javila sam mu da me ne čeka.

MUŠKARAC:
Otkud to?

ŽENA:
I aveti se troše.

Muškarac se odgurne od prozorskog rama; kruži oko Žene.

ŽENA (nervozno):
Ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe, čuvaj mijo rep, nemoj biti slijep...

MUŠKARAC (naglo zastaje):
Pun je kufer čekanja da odeš!

ŽENA (tiho):
Povraća mi se od tebe...

MUŠKARAC:
Trebalo je da povratim u taj tvoj kofer.

Žena odustaje od presavijanja nekoliko preostalih stvari, ugurava ih zajedno s haljinom boje peska; zakopčava kofer, grabi ga.

MUŠKARAC:
Gde ćeš ti sad?

ŽENA (ističe reč – najzad):
Negdje gdje ću najzad biti sama!

MUŠKARAC:
Dogovor je da te otpratim do aerodroma!

ŽENA (odlaže kofer; uzima tašnicu s kreveta, vadi ključeve, baci ih na sto):
Zaključaj kad otiđeš i ne zaboravi ključeve staviti u sef. (Grabi kofer, izleće iz prostorije; u vihoru ne zatvara vrata.)

Muškarac zuri u pravcu otvorenih vrata. (Iz off-a čuje se kapljanje vode iza paravana.)
Seda na ivicu kreveta, zuri u šake... pritiska prste, prsti pucketaju. Naglo ustaje, odlazi do mini frižidera, iz zamrzivača vadi sandale; pošto ih je pomirisao, postavlja ih na sto setno se osmehujući.
Povlači se u krevet.

...

Žena ulazi u prostoriju, ostavlja kofer, tiho zatvara vrata. Prilazi stolu, uzima sandalu, zagleda je; uz jedva primetan osmeh vraća je na sto. Zuri u Muškarca, osluškuje nemirno poniranje u san.
Seda na ivicu kreveta, vezuje pogled za neku tačku u prostoru.

Iz off-a čuje se njen glas, glas Žene:
Razumijem zašto te umiruje pogled na rijeke. Kad bliski smo putanjama, ne moramo nikamo ići. Stojiš čvrsto. Oko tebe kretnje. Udovi ti plešu. Trup miran. (Stanka.) Stigla sam u tvoj grad. Kao da me rijeka donijela ondje gdje ulice se u daljini stapaju s obalama naslikanog drveća. Vodom plovi sićušna jedrilica. Glomazna za neko drugo more. Dolazim iz grada koji kao da nema rijeku, odbačenu daleko na njegove rubove. Pa stoga tečem. Slijećem. Tren traje prije no što će točkovi zagrebati pistu; odozgo promatram tvoj grad, leptir u utrobi lupingom nagovještava da ovdje stanuju Mefisti, Wolandi, Bijesovi od kojih mi se kao po rasporedu ježi lijevo bedro. Leptir je mahnit pred doticanjem piste, uvjerava me da sam nadomak demona svakodnevnih vijesti – rudimentarna ekonomija mira, rat nekad, rat sada. Ima li ovdje uopće razloga da se umiri ono što dolazi poslije? Točkovi se kotrljaju po pisti, do zaustavljanja. Leptir juri u dušnik. A demoni kamo jure? Podijelili su se i zauzeli neprijateljske položaje; dovikuju se. Sve divlja, ništa nema mira i ne pripada ničemu. Mrtvo nije mrtvo. Živo nije živo. Prošlost nije... Živ glas mrtvog pjevača pjeva Stop the war. Nijema vika titluje dobrodošlicu. Vijesti prerastaju demone, porastu u stvarne osobe. Nijemi ljudi morali su stići u moj grad. Razumijem, a ne ide mi sasvim u glavu da su ih donijeli progoni. (Stanka.) Rubom oka uzimam te za ruku ispruženu u pravcu Velikog ratnog ostrva – ondje su ugrožene ptice i agresivni komarci. Neprimjetna usjeklina dviju rijeka razjapila je usta ispunjena mliječnim gradom koji se bori sa starijom i jačom silom sužnja u njemu samom; dobro se bori, no bude da ga Bijesovi obore na koljena. I tada bude rov – ostaje u sobi brata moje prijateljice iz djetinjstva. (Stanka.) U ovome stanu nastaje rov izvrnutih perspektiva. Otvaram kuhinjske ormariće, gledam pod stolove, prekapam ormar s odjećom, tražim trag da njime utisnem stigmu u tijelo. Tražim vertikalno izdužene zenice. Znaš kako ponekad oči pasa djeluju suosjećajno, mudrije od ljudskih oĉiju. Koliko sam takvih pogleda susrela ovdje na ulicama? Premazanih krvlju. Ne vidim ih na tanjurima iz kojih jedem, u čašama iz kojih pijem. Naposljetku stižeš jedino Ti. Zamišljam te iznutra. Kako je biti tvoje tijelo. Trbuh koji sam zavoljela. Kad je tišina. Kao da ga nema. Kao da nema Zemlje. Kad je muk. Entiteti su lagani. I sve je zrak. Biti tvoj trbuh. Voda, zrak. Približi mi se kožom. Opne će se doticati... Sad kad sam ušla unutra, udišem ti glas – odzvanja pločnikom, toliko da se čak i pero vraća usnoj šupljini. Tako se ti raspršuješ ulicama, sav iz sebe; ponekad zasmetaš čak i vjetru.

Prostorija se zatamnjuje; snop svetlosti je na Ženi. Otvara kofer, vadi zgužvanu haljinu boje peska; skida sa sebe obuću i odeću, oblači haljinu...

ŽENA:
Vlasnik stana diljem grada pali svjetla iza prozora, u trbuhu mi stvara sedru. Kost leprša u nama, meso leprša na prstima. Kad stvaramo nove stanice. Kad o zemlju trusimo mrtve stanice. Sve je to negdje opstanak što zaostaje na granici između lepeta.

Seda na ivicu kreveta; dlan priljubi uz stomak, drugim dlanom poklopi nadlanicu.

ŽENA:
Nomad će zastati ako je u maternici teg.

Svetlosni snop zamire.