Čuvar srca

Lica

MANE, policajac teške ruke i meka srca
TOMI, postpunk dječak
ASJA, zvijezda iz susjedstva
DINKA, mama lutalica


Peronska je tuga pregolema
Autobusni kolodvor. Opako ledena zora. Inje na trepavicama. Dinka & Mane, zamotani u kapute, dolaze na peron. Ona drži minijaturnu, umjetnu božićnu jelku s kuglicama. On vuče golemi kofer i vrećicu. Pogledi su im prestrašeni, kao u progonjenih životinja. Mane spusti kofer. Zašuška vrećicom uz brižan osmijeh.

MANE: Ovdje su ti sendviči, banane i sokovi. Da ne bacaš lovu bez veze. U restoranima uz autoput gule putnike ko ovce.
Njen je osmijeh prilično usiljen. Više je to grč na usnama.
DINKA: Fakat si šašav.
MANE: Imaš pasoš?
DINKA: Daj, Mane, nisam klinka. Naravno da imam pasoš. Uostalom, mogu preko granice i s osobnom kartom.
MANE: Pusti osobnu... Velike sile začas to ponište. Izbjeglička kriza diktira pravila. Situacija se mijenja iz dana u dan.
DINKA: Bit će sve okej.
MANE: Rezervaciju si spremila na sigurno mjesto?
DINKA: Jesam.
MANE: Nadam se da nisu prodavali duple karte.
DINKA: Otkud ti ta ideja?
MANE: Ne znaš ti njih. Rođenu majku bi dvaput prodali.
DINKA: Blagdani su, ne bi se usudili...
MANE: Ih, ljudi pogotovo za blagdane polude. Pohlepa je to, moja Dinka, pohlepa.
DINKA: Pretjeruješ.
MANE: To mi je posao - da pretjerujem.
Zamre razgovor. Ona nelagodno premješta mini-jelku iz ruke u ruku. Njegov pogled izgubljeno luta peronom. Zabrunda motor autobusa. Znak da im je malo vremena ostalo.
MANE: Taj tvoj dripac u Njemačkoj...
DINKA: Molim te, nemoj...
MANE: Hoće li te dočekati na kolodvoru?
DINKA: Zašto pitaš?
MANE: Tako. Da ne lutaš sama.
DINKA: Nema veze, ako slučajno i ne stigne...
MANE: Znači, ipak te neće čekati?!
DINKA: Mislim, nikad ne znaš s njegovim poslom, maksimalno je angažiran... Uzet ću taksi. Nije mi problem.
MANE: Ne znam, Frankfurt je to. Čovjek začas nestane.
DINKA (kiselo): Baš mene neko treba. Vratili bi me za pet minuta.
MANE: Znaš li ti da je švercanje ljudi danas najunosniji kriminal. Ta đubrad obrće milijune dolara na ljudskim dušama... Ništa im nije sveto, ni žene, ni djeca... Šta misliš, otkud svi oni mali robovi što u podrumima sklapaju jeftine mobitele?
DINKA: Mane, gdje si zabrijao? U redu je, ej...! Pazit ću na sebe.
Šutnja.
MANE: Zašto ideš?
DINKA: Ne znam, ali...
MANE: I ja mislim da ne znaš.
DINKA: Mrzila bih sebe da nisam pokušala.
MANE: Hostesa u salonu automobila... To je tvoj san?
DINKA: Drugog nemam.
MANE: Hollywood je nula spram ovoga.
DINKA: Ne rugaj mi se.
MANE: Nisi li malo prestara za to? U tim salonima obično uzimaju maturantice... Treba cijeli dan izdržati na onim štiklama.
DINKA: Izdržat ću.
MANE: I kad te faca misli ženit?
DINKA: Uskoro. Sad mu je baš nekako krenulo s poslom. Pa, čim malo jače stane na noge...
MANE: Aha, to se sad tako kaže.
DINKA: Uostalom, nije papir najvažniji.
MANE: Nije.
DINKA: Važno je da se volimo.
MANE: To je najvažnije.
Tišina. Ono, uvjetno rečeno, ipak smo na autobusnom kolodvoru.
MANE: Jesi... Jesi li i mene voljela, bar malo?
DINKA: Jesam. Ali to sad nema veze.
MANE: Uvijek se možeš vratiti, znaš?
DINKA: Znam, dušo.
MANE: Za Tomija ne brini, u sigurnim je rukama.
DINKA: Znam.
Gledaju se.
MANE: Vrijeme je.
DINKA: Da.
On poljubi svoj kažiprst i nježno joj dotakne čelo. Ona sklopi oči, uzme kofer. Čvrsto zagrli bonsai jelku.
MANE: Pazi, na odmorištima, ono kad šofer pravi pauzu... Tamo najviše pljačkaju putnike.
Njene usne proizvedu trpki osmijeh. Oči su joj i dalje zatvorene.
DINKA (muklo): Bože, iz kojeg si ti filma.
Ona odlazi niz peron. On stoji i zuri za njom.
MANE: Srce si mi razbila. Nikad ga više neću sastaviti.
Unplugged
Tomi uči uz svijeću. Umotao se u deku. Gomila knjiga je na stolu. I čaša mlijeka.
Pojavi se Mane.

MANE: Živio, sine!
Nosi policijsku uniformu. Dobro mu pristaje. Mogao bi na plakatu završiti. Jednom od onih za reklamu policijskog zanata.
TOMI: Haj.
Mane objesi jaknu na vješalicu. Hukne u dlanove i protrlja ih.
MANE: Vani je za krepat od hladnoće.
Priđe dječaku i poturi mu obraz na poljubac. Tomi ne reagira.
MANE: Nećeš svom starom dati ni jednu pusu?
Dječak okrene stranicu. Ne diže pogled s knjige.
TOMI: Daj, Mane, nisam više klinac.
Policajac slegne ramenima. Otkopča opasač s pištoljem i zakači ga oko naslona stolice.
MANE: Šta je to sa strujom?
TOMI: Ne znam.
MANE: Kad je nestala?
TOMI: Prije milijun godina.
MANE: Ali, s ulice sam vidio da kod Asje ima svjetla...
TOMI: Ima. Njoj je došla još prije dva sata.
MANE: Ništa mi nije jasno, zašto onda mi...?
TOMI: Možda su nas isključili zauvijek.
MANE: Ne može biti, račun sam platio na vrijeme.
TOMI: Naravno, ipak si ti murija.
MANE: Vozaš ti mene...
Tomi nastavi čitati. Mane gleda kroz prozor.
MANE: Gle, i zgrada preko ceste, isti slučaj. Pola zgrade je u mraku a pola ima struje. To su valjda neki različiti vodovi ili koji vrag? Šta ti misliš?
TOMI: Ne znam, Mane, ne pratim te...
Mane svlači uniformu. Ostane u majici kratkih rukava i dugim gaćama. Bjelasaju se u polutami kao snijeg.
MANE: Sva sreća da ja u mraku vidim bolje od mačke. Znaš, kad idemo u noćne akcije, ja uopće ne upotrebljavam infracrvenu opremu. Možeš ti to vjerovat? Svi dečki su ljubomorni na mene. Takav sam bio i kao mali. Mama uđe u sobu da provjeri jesam li zaspao, a ja piljim u mrak... Ona se, jadna, malo bojala te moje navike. Uvijek je govorila da ću tako najbrže pokvariti oči.
Objesi uniformu na vješalicu.
MANE: Radijatori su potpuno hladni.
TOMI: Čini ti se.
MANE: Prokleta struja i ko ju je izmislio.
Šuštanje Tomijeve knjige.
MANE: Kasno je... Sad mi se više ne isplati presvlačit. To sa dekom, ti je odlična ideja.
Uzme deku sa stolice. Trenutak oklijeva...
MANE: Sigurno je tebi dosta jedna?
TOMI: Aha.
Mane se umotava.
MANE: Nisu loše ove deke. Sintetika ali grije. Dobro sam učinio kad sam ih uzeo na sindikalni kredit.
Zavali se na kauč.
MANE: Jel nosiš one duge gaće koje sam ti kupio?
TOMI: Ne baš.
MANE: Zašto?
TOMI: Mane, daj ne pili me... Ne vidiš da učim?
MANE: Ali, moraš ih nositi! Hladno je, znaš li ti koliko je jutros izmjereno na Zavižanu? Minus dvadesetpet! Šta su traperice, ništa, obična krpa, tanko je to... E, djeco, djeco, ta moda će vam glave doći. Ja u osmom razredu nisam pojma imao šta je moda. I danas mi ništa ne fali, je li tako?
Bez riječi. Zatim, ipak...
TOMI: Rugaju mi se. Na tjelesnom.
MANE: To su obične gluposti! Ne obaziri se, sine.
Tomi uzme mobitel. Prebire nešto po ekranu. Priđe Manetu, sjedne pored njega. Pokaže mu sadržaj statusa na fejsu.
TOMI: Gle, svaki dan me ovako vrijeđaju. Jesu i to gluposti?
MANE (čita): „Tomi je fufasta balerina...“
Obzirno spusti ruku na dječakovo rame.
MANE: Dječja posla. Šale se. Proći će ih.
TOMI: Neće ih proći. Čitaj dalje.
MANE: „Tomi je droljino kopile...“
Tu sad Mane zamrači.
MANE: Sutra idem u školu, prijavit ću te huligane!
TOMI: Nemoj, molim te!
MANE: Ali, ne smiju se izvući nekažnjeno.
TOMI: Bit će još gore.
MANE: Kako hoćeš...
Tomi se vrati upijanju znanja. Ali nije murjak gotov s pitanjima.
MANE: Jesi večerao?
TOMI: Jesam.
MANE: Ja nekako nemam apetita.
Kucanje na vratima.
MANE: Ko je sad, u ovo doba?
TOMI: Asja, ko bi drugi bio.
Dječak pođe otvoriti.
MANE: Ne mrdaj! Nikad se ne zna.
Skoči s kauča. Uvježbanom kretnjom izvuče pištolj iz futrole, čvršće se ovije dekom oko bokova i napusti sobu. Kad se vrati, više nije sam. Asja nosi tacnu punu kolača.
ASJA (smije se): Dobro da me nisi upucao.
Uh, kakav osmijeh ima ta plavokosa djevojka. Kao da se struja smilovala i odjednom zapalila hiljade lustera.
ASJA: Bilo mi je dosadno, dugo nisam imala struje, a ja ne budi lijena, bacim se na isprobavanje novog recepta. Obožavam nove recepte, to je uvijek posebna avantura.
Manetu je neugodno. Nespretno prtlja oko deke. U frci je da će mu spasti. Ali ne ispušta prokleti pištolj iz ruke.
MANE: Lijepo.
ASJA: Znam da Tomi obožava moje kolače, ali ovo je doista nešto neviđeno. Odloži kolače na stol.
ASJA: Nema ni grama brašna, ništa se ne mora peći. Prvo se napravi tanka podloga od keksa, namočenih u mlijeku, a onda gore ide sama čokolada. I u filu je čokolada i u glazuri...
Mane napokon vrati oružje gdje mu je mjesto. Dječaku se naglo popravilo raspoloženje.
TOMI: Njami, njami!
ASJA: Idemo, momci, navalite dok se nisu rastopili.
Tomi već udarnički klopa.
TOMI: Nema šanse!
ASJA: Mane, ti nećeš probati?
MANE: Ne mogu...
ASJA: Makar jedan. Ne smiješ me odbiti.
MANE: Stomak me gadno šarafi.
ASJA: Znam, puno se nerviraš na poslu. Stalno si pod stresom. Nije to jednostavno izdržati.
MANE: Onako...
ASJA: Moramo biti jači od toga.
MANE: Lako je tebi u novinama.
ASJA: Jest, kad primam reklame, onda je kao pjesma. Ali, u parne dane radim na osmrtnicama.
MANE: To nisam znao.
ASJA: Nas dvije se izmjenjujemo. Jedna Zdenka i ja.
MANE: Sigurno bude tužno.
ASJA: Srce mi se stisne. Moram se ugristi za palac da mi slučajno ne pobjegne koja suza. Šef naprosto pomahnita ako vidi da plačemo. Kaže da to nije profesionalno ponašanje. Da je formula svakog uspješnog marketinga u isključivanju emocija.
MANE: Bezdušnik.
TOMI: Kolači su mrak!
Mane se folira pred Asjom. Kao, zaprijeti prstom Tomiju.
MANE: Gremilin jedan, pa ti si skoro sve počistio.
ASJA: Neka ga. Dečko još uvijek raste... Baš mi je drago da mu je prijalo. Za kuharicu nema većeg komplimenta.
Ona uzme prazan tanjur.
ASJA: Idem ja, da vas ne gnjavim više.
MANE: Ma, daj, ne smetaš ti nama.
Asja zastane na izlazu. Nečega se dosjetila.
ASJA: Čuj, Mane, imam prijedlog...
MANE: Reci.
ASJA: Jutros sam opet razmišljala... Mislim, fakat je glupo što mi ne daješ veš da ti ga ja perem i peglam.
Oči joj zasvjetlucaju nadom.
MANE: Nije mi to neka frka. Već sam se uvježbao.
ASJA: Evo, makar sad pred blagdane, u policiji imaš posla preko glave, treba i po kući pospremit... Meni nije neki problem a tebi će biti velika pomoć.
MANE: Hvala ti, ali ne dolazi u obzir.
Nada splasne u njenim očima.
ASJA: Kako hoćeš... Idem. Pazite na sebe.
Asja izađe.
Nakon nje, nestade privida. Tama je tu gdje je i bila. Svijeća daje sve od sebe, no uzalud.
MANE: Dobra je naša Asja.
TOMI: Carica!
Tomi se vrati knjigama a Mane kauču. Urone opet svaki u svoje misli. Mane je filozofičan.
MANE: Alaj vrijeme leti...
TOMI: Turbo.
MANE: Čovjek se ne okrene i opet je Božić pred vratima.
Muk.
Mane se usiljeno zacerka.
MANE: Ko bi rekao da ti i ja već godinu dana ovako momački uživamo. Vrag nam fali, jel da?
TOMI: Nije smiješno.
MANE: Znam, oprosti.
TOMI: To mi nije smjela napravit.
MANE: Ne smiješ ju osuđivati. Zbunjena je bila, jadnica. Sredit će se ona, vidjet ćeš. Moramo joj dati vremena. Vrijeme sve liječi.
TOMI: Nije to gripa, Mane.
Svijeća zapucketa. Duhovi bliske prošlosti.
MANE: Kasno je, švrćo...
TOMI: Daj smanji s tim moronskim nadimcima. Može?
MANE: Neću više...
TOMI: Nemoj.
MANE: Nego, mislio sam... Možeš to i po danu pisati.
TOMI: Ne pišem. Učim.
MANE: Ma, da, to sam htio reći. Pokvarit ćeš oči.
TOMI: Imam sutra dva testa. Iz fizike i povijesti.
MANE: Uh, baš su vas opteretili gradivom. Gdje će im duša? Šta li će tek biti kad dođeš u srednju školu? Dobro, samo ti daj...
Tišina. Škripi Tomijeva stolica.
MANE: Ja ću te još malo gledati. Ni meni se ne spava.
TOMI: Kako hoćeš.
Mane nasloni bradu na koljena i guta Tomija pogledom.




Crvenkapica
Uranilo blještavo sunce. Prpošno se odbija od Manetove kacige. Prokuhao je ispod pancirke. Naslonio se na haubu policijskog automobila. Bezvoljno jede sendvič. I Asja je tu, s košarom obilja, poput Crvenkapice.

MANE: Koja prokleta južina danas... Glava mi puca, mislim da će eksplodirat. Vrijeme je potpuno pomahnitalo.
ASJA: Kao da se bliži Uskrs a ne Božić.
MANE: Baš.
Čuju se gnjevni povici žena.
MANE: Barem se ove jadne žene jutros ne smrzavaju.
ASJA: Ali, noćas je gadno steglo. Ne smijem ni pomisliti kako im je bilo. A samo traže svoja prava, sirotice...
Šute.
MANE: Svaka im čast. Dva tjedna skapavaju, tu pod šatorima.
ASJA: Dobro je da su barem prekinule štrajk glađu. Ja sam odmah organizirala svoje cure iz firme pa smo im donijele hrane. To je najmanje što možemo učiniti za njih.
MANE: Šta ti kažeš, tako dugo su bile samo na vodi. Ja bez klope ne bih izdržao ni jedan dan.
ASJA: Mi žene smo jače od vas muških.
MANE: Izgleda.
Novi val očajničkih vriskova dopire iz pozadine.
MANE: Zamisli, javila se Dinka.
Ona pokuša vedro reagirati na ovu informaciju. Slabo joj ide.
ASJA: Ma nemoj.
MANE: Da, onako iz čista mira, prvi put nakon godinu dana.
ASJA (suho): Bolje ikad nego nikad.
MANE: Nije bolje! Samo je opet nemir posijala!
ASJA: I šta kaže?
MANE: Želi da Tomi dođe u Frankfurt, da zajedno provedu Božić i Novu godinu. Poslat će mu povratnu kartu za vlak.
ASJA: Lijepo od nje.
MANE: Mogla je baš i za avion.
ASJA: Pusti, skupo je...
MANE: Biće da je onom njenom dileru opao promet s terencima. Šta je lopov mislio, da lova s neba pada!
ASJA: I kako je mali reagirao?
MANE: Načisto poludio od sreće. Jedva čeka da putuje.
ASJA: Onda dobro.
MANE: Nije dobro. Kako ću bez njega?
ASJA: Proletjet će to začas. Brzo će on natrag.
MANE: Molio sam ga da ne ide, preklinjao... Odbrusio mi je neka gledam svoja posla.
ASJA: Teško je tu biti pametan...
Krici očaja sad su posve blizu.
MANE: Idi sad, molim te. Ne smiješ ovdje stajati, to je protiv pravila postupanja u ovakvim kriznim situacijama.
ASJA: Idem.
Oklijeva.
ASJA: Nećeš valjda mlatit ove jadnice?
MANE: Nema šanse. Makar automatski otkaz dobio.
ASJA: Vjerujem ti.
Ona nestane.
ŽENSKI GLAS (off): Isplatite pare koje nam dugujete!
ZBOR ŽENA (off): Dajte nam plaće, mafijaši prokleti!!!!
ŽENSKI GLAS (off): Vratite nas na posao!
ZBOR (off): Tako je!!!
ŽENSKI GLAS (off): Nećemo milost, hoćemo rad!
ZBOR (off): Ho-ćemo rad!!! Ho-ćemo rad!!!
ŽENSKI GLAS (off): Idemo, cure, u tvornicu! Razvalimo kapiju, to su naši strojevi!
ZBOR (off): Idemo!!
Mane nervozno spusti vizir na kacigi. Grčevito steže pendrek.
MANE: Stanite, žene, ne možete unutra! Idemo, pođite kućama! Raziđite se u miru!
ŽENSKI GLAS (off): Evo i tebi nešto za smirenje!
Doleti ogrizak jabuke i rasprsne se na Manetovoj pancirki. Kiša otpadaka obruši se na njega.
ŽENSKI GLAS (off): Sramite se! Kakva ste vi policija kad lopove branite! Bando prodana!
ZBOR (off): Bando prodana, bando prodana!
MANE: Odbij! Polako, urazumite se!
ŽENSKI GLAS (off): Dosta je bilo! Naša djeca su kruha gladna!
ZBOR (off): I naša djeca žele darove za Božić!
Mane unezvjereno podigne pendrek.
MANE: Natrag, natrag!!
Bijesni povici žena ipak gube na snazi.
On skine kacigu, briše čelo i potiljak.
MANE: Isuse, ledeni znoj me oblio... Sav sam mokar.
Ruke mu se tresu. Jedva zapali cigaretu. Puši.
Sat tjelesnog
Škola. Svlačionica u sportskoj dvorani. Boksačka vreća visi sa stropa, bejzbol palice naslagane u kutu, košarkaške lopte, ručnici...
Tomi sjedi na klupi. Na sebi ima donji dio isprane trenirke i staru majicu. Iz njegovog ruksaka odjekne "London Calling" Clasha. Izvadi mobitel, provjeri ekran i lice mu zapljusne val sreće.

TOMI (javlja se): Hej, mama!
Dinka se materijalizira pred nama. Drži mobitel na uhu a slobodnom rukom njiše sintetičku patuljastu jelku. Drvcetu sad nedostaje koja kuglica i grana.
DINKA: Hej, ljubavi!
TOMI: Baš sam ja tebe htio nazvati.
DINKA: Znam. To je telepatija. Osjetila sam te, sunce moje.
TOMI (vragolasto): Bila si ipak brža, mamice.
DINKA: U školi si?
TOMI: Da, baš čekam tjelesni. Imamo dupli sat. Došao sam ranije i uživam u tišini.
DINKA: Fino. Bit će ti lakše... mislim, kasnije na nastavi. Kad se dobro iskačeš, više kisika uđe u mozak. Ne kaže se bez veze: zdrav duh u zdravom tijelu.
TOMI: Hoće, da. Super mi je to.
DINKA: Znaš, kad dođeš u Frankfurt, vodim te u jednu veličanstvenu palaču sportske opreme. Prostire se na šest katova, vidjet ćeš, cijeli dan imamo šta obilaziti. Pa ćemo ti kupiti lijepe tenisice, a nakon kupovine sjednemo nas dvoje na kavu sa šlagom, zavrijedili smo...
TOMI: Ne treba, mamice, dobre su moje stare.
DINKA: Naravno da treba, ljubavi, izabrat ćemo lude tenisice, onako zlatne, kako se zovu, Džordanice? Još uvijek su popularne, zar ne?
TOMI (zasmijulji se): Ne baš... Ali, hvala ti, znam da ću imati najljepše tenisice na svijetu.
DINKA: Nema ljepših.
TOMI: Mamice, ja sam već sve spakirao!
DINKA: Fino, ali...
TOMI: Nosim jedan veliki kofer i manju torbu i ruksak i mislim da će mi to biti dosta... Još samo čekam da karta stigne i...
DINKA: Tomi, dušo...
TOMI: Koliko puta još moram spavati?
DINKA: Nisam ti poslala kartu.
TOMI: Nema frke, stigneš...
DINKA: Ovaj, bojim se da je neću ni slati... Žao mi je, ljubavi, ali ipak se nećemo vidjeti.
TOMI: Ne kužim?!
DINKA: Hoću reći, zasad se ne možemo vidjeti.
TOMI: Čekaj, obećala si...!
DINKA: Jesam, zlato, jesam, kriva sam i pred bogom i pred tobom...
TOMI: Šta bog ima s tvojim krivinama?
DINKA: Ne kidaj mi dušu, molim te... Nemaš pojma koliko sam žudjela da se opet vidimo. I ja sam već brojala dane i sate kad ću te napokon osjetiti u zagrljaju.
TOMI: Aha, mogu mislit.
Ona se ugrize za usnu.
DINKA: Znam da si bijesan na mene, ali stvari su se gadno iskomplicirale. Emil ima nekih problema s poslom, porezi su veliki, znaš, a zarada slaba, kriza je i u Njemačkoj, tako da mora raditi i preko blagdana, dok se ne izvučemo... Nervozan je od svega toga, moj Emil, pa je predložio, znaš, on misli da je tako najpametnije, da zasad ipak ne dolaziš k nama... Ponavljam, to je samo privremeno, brzo ćemo opet stati na noge i sve će biti drukčije. Kunem ti se, ljubavi.
TOMI: Kužim. Najbolje da sam ja što dalje. Šema: daleko od očiju, daleko od srca.
DINKA: Nemoj, srećo, ne govori tako ružno... Srce mi krvari, nemoj ga još i ti gaziti, preklinjem te...
TOMI: Moram sad ići.
DINKA: Čekaj, čekaj, nemoj još prekinuti! Kunem ti se, vidjet ćeš na ljeto... Ja vjerujem, sve će se srediti, ne može ni ova kriza dugo... Brzo će ljeto, pa ćeš doći mamici na dva mjeseca i onda ćemo nas troje putovati po cijeloj Njemačkoj, sve do Sjevernog mora, da vidiš kakve su tamo luke, sine, ne bi vjerovao, i one lijepe velike košare na plaži, znaš one s krovom protiv pješčane oluje...
Njen ustreptali monolog ostaje bez odgovora.
DINKA: Tomi, jel me čuješ? Šta kažeš, ljubavi?
TOMI: Ništa.
DINKA: Sine, nemoj me pljuvati, ko boga te molim...
TOMI: Opet ti boga petljaš.
DINKA: Sad jednostavno ne mogu drukčije. Jednog dana sve ću ti objasniti, vidjet ćeš, samo mi daj malo vremena.
TOMI: Idem.
DINKA: Čujemo se, ako ne prije, na Badnjak sigurno, jel da?
TOMI: Ma, ludilo.
Dječak prekine vezu i gnjevno baci mobitel u ruksak. Rukavom obriše oči.
Suze ispiru Dinkino lice. Podigne jelku u naručje, onako kao da dijete nosi, i nestane.
Tomi priđe boksačkoj vreći. Žestoko udari glavom u nju. I još jednom i još jednom...Zatim sjedne na klupu i zakopa lice u dlanove. Clashovci se opet jave iz ruksaka. Tomi ne reagira. Prolome se tupi udarci po metalnim ormarićima u svlačionici. Zluradi dječački glasovi zavrište.
DJEČAK 1 (off): Kopileeee!
DJEČAK 2 (off): Pederuuu!
Tomi je i dalje sklupčan. Ne miče se. Doleti košarkaška lopta, žestoko ga pogodi u glavu. On to stoički istrpi.
DJEČAK 1 (off): Helou, jesi za basket?!
DJEČAK 2 (off): Ne može igrat u tim prnjama!
Par kovanica padne pred Robijeve oguljene tenisice.
DJEČAK 1 (off): Kupi si tenisice, luzeru!
DJEČAK 2 (off): Ove ti već smrde!
Tomi podigne glavu. Lice mu je odjednom postalo starački umorno. Kao da je potrošio čitav jedan život.
TOMI: Dečki, pustite me na miru. Pliz, nije mi dobro.
DJEČAK 1 (off): Ma šta ne kažeš?! Neka frka?
DJEČAK 2 (off): Pa da. Jel ti se javlja stara il' ne stigne od kurvanja po Švabiji?
Tomi na trenutak opet zaroni lice u šake. Čini se da će tako ostati cijelu vječnost. A onda potmulo krikne, zgrabi bejzbol palicu i poleti prema zlostavljačima.
Mala lekcija o nasilju
Mane pegla haljetak od uniforme. Metodički škropi tkaninu vodom iz plastične bočice.
Tomi je sklupčan na kauču. Zabavljen je zbivanjima u mobitelu.

MANE: Rasklimala se noga...
Provjerava može li učvrstiti nogu od daske za peglanje.
MANE: Odslužila si i ti svoje, ha, stara?
Odustane. Vrati se peglanju.
MANE: Volio bih imati onu peglu s parnom stanicom, kažu da to leti ko mlaznjak! Znaš, ima ugrađeno sve u jednom bloku, i dasku i ventilatore i poseban sustav za vertikalno peglanje... Ali, skupa je pegla ko sam vrag. Preko dvije tisuće eura.
Tomi ne reagira.
MANE: Tebi je danas neka maca pojela jezik?
Uzalud. Od dječaka ni glasa. Sav je kocentriran na surfanje.
Mane oklijeva s novom idejom.
MANE: Ovaj, da, htio sam ti baš reći za mobitel...
TOMI: Šta s njim?
MANE: Moraš smanjiti malo, nabio si račun prošli mjesec. Pregledao sam stanje, nije dobro...
TOMI: A da mi i to ukineš, pa smo gotovi?!
MANE: Zašto se odmah ljutiš? Nisam ništa loše mislio, radi se samo o racionalnijem rezanju troškova...
TOMI: Ili, da nabavimo one glinene pločice i pisaljke od trske? E, imam ideju, možemo i grijanje otkazat. Ono, ložimo parkete neko vrijeme a poslije skupljamo granje po šumama... Čovječe, koja bi to ušteda bila. Dobrodošli u kameno doba!
MANE: Plaća mi je takva kakva je. Iz te se kože ne može. Trudim se, dajem sve od sebe, ali nije lako...
TOMI: Uvijek me se možeš riješiti.
Tišina. Duga i tužna poput svemira. Mane prestane peglati. Snuždeno gleda Tomija.
MANE: Nisi fer, sine. Znaš da bih ja za tebe i zvijezde skinuo s neba.
TOMI: Ne znam.
MANE: Shvaćam da si povrijeđen zbog maminih vijesti, ali ne moramo zato režati jedan na drugoga.
TOMI: Nisam povrijeđen.
MANE: Čuj, možda je tako i bolje. Šta bi ti sad u Njemačkoj? Za blagdane je ipak najljepše u svojoj kući.
TOMI: Prva liga.
MANE: Sine, ako imaš nekih problema, slobodno reci.
TOMI: Nemam problema.
MANE: Vidiš, a ja sam uviđajem na terenu došao do suprotnog zaključka.
TOMI: Uviđaj? Jel to statiraš u nekom krimiću na teveu? Pa, niš se ne hvališ. Jesi dobar honorar pogodio?
MANE: Ne zezam se. Stvar je ozbiljna. Bio sam danas u školi.
TOMI: Ma daj?
MANE: Dobio sam hitan poziv od tvoje ravnateljice.
TOMI: Nemam pojma zašto te cimala. Ocjene su mi sve petice, nikad ne brišem s nastave...
MANE: Znaš ti dobro zašto su me zvali. U školskom dosjeu piše da su te domar i nastavnik tjelesnog jedva obuzdali. A obojica su snažni ljudi. Dobro, zapisano je i da si se iskreno pokajao, što je olakotna okolnost. Budući da si odličan učenik i uzornog vladanja, neće te izbaciti iz škole. Dobit ćeš samo ukor pred isključenje... Nego, nešto drugo mene brine. Ravnateljica kaže da takvu provalu nasilja još nikada nije vidjela...
Tomi naglo ustane s kauča. Priđe Manetu.
TOMI: Vrijeđali su me, ponižavali su me ko psa. Molio sam ih da me puste na miru, nisu htjeli... I onda sam puko.
Mane isključi peglu. Oblači haljetak.
MANE: Znam, srećo, ali, stvari se ne rješavaju bejzbol palicom. Mogao si ubiti tog dečka... Sinišu.
TOMI: Ne brini, žilav je on.
MANE: Tomi, svaki dan napišem gomilu izvještaja o nasilju, a sada mi se dogodi da moj sin...
TOMI: Pastorak.
MANE: Uvijek si mi bio kao rođeni sin, šta sad izvodiš?
TOMI: Ljudi to ne gledaju tako.
MANE: Šta me briga za ljude?!
TOMI: Mene je briga.
Mane zlovoljno uzdahne. Stavi kapu.
MANE: Razgovarat ćemo još. Sad moram na posao.
TOMI: Dobro, šerife.
MANE: Ispeci si jaja za večeru.
TOMI: Ako mi se bude dalo.
MANE: Imaš i ajvara u frižideru. Asja donijela. Kaže da ga ona ne stigne pojesti. Odličan je. Baš onako ljutkast kako ti voliš.
TOMI (bezbojno): Ludilo.
Mane pođe. Već je na izlazu, pa se još nečega dosjeti.
MANE: Da, zaboravih ti reći... Bio sam i u bolnici. Siniša se dobro oporavlja. Ipak ništa nije slomljeno. Uskoro će ga pustiti na kućnu njegu. Razgovarao sam s njegovim roditeljima. Imamo sreće, odustali su od tužbe.
TOMI: Pa nisu blesavi zamjerat se muriji.
MANE: Daj, molim te, kakvi su to komentari?
TOMI: Kao nije istina?
MANE: Pretjeruješ.
TOMI: Dobro, Mane, kako ti kažeš.
MANE: I prestani me zvat Mane, dođavola!
Ovo je prvi put da je Mane pobijesnio na Tomija. Dječak ga pogleda razrogačenim očima. U njima zatitra strah.
MANE: Otkad je Dinka otišla, ni jednom mi nisi rekao tata, ni jedan jedini put! Je li to takav prokleti problem?! Hoće ti jezik otpasti?
TOMI: Zašto je otišla?
Mane se raspada.
MANE: Ne znam, šta je nisi pitao... Otkud ja znam zašto?! Zaljubila se, valjda, pobenavila...
TOMI: Mlatio si ju?
MANE: Ne, nikad, ni u ludilu! Otkud ti to?
TOMI: Čuo sam da panduri tuku žene.
MANE: Isuse! Od koga si to čuo?
TOMI: Nema veze. Zaboravi.
Ne odustaje Mane tek tako. Ipak je on policajac od zanata.
MANE: A, nećemo tako, nema sad izmotavanja... Hoću da mi smjesta priznaš ko ti je napunio glavu tim glupostima.
TOMI: Ja vjerujem da si šoro mamu. Inače ne bi otišla. Ti si ju otjero, siledžijo!
Mane pregori i pljusne ga. Pobjegne šamar u sekundi, a ne može se povući. Od siline udarca Tomi se zatetura, jedva ostane na nogama. Uhvati se za obraz, zuri šokirano u Maneta. Očajnički grize usne, samo da ne zaplače. Mane se uspaniči.
MANE: Oprosti, mili, nisam htio, gdje bi ja tebe! Kunem se očima svojim, ti si mi sve što imam...
Usplahireno pokušava opipati dječakov obraz.
MANE: Jel te boli? Reci mi, dušo.
Tomi se otima. Drhti.
MANE: Ne znam šta me je spopalo. Bojim se, znaš, da ću te izgubiti. Poludio sam, ovo nije moja ruka...
Odjednom klekne pred Tomija.
MANE: Evo, udari ti mene natrag, udari me, molim te, svom snagom! Šutni me ko svinju!
Tomi ukočeno stoji i zuri nekud daleko kroz nesuđenog oca.
TOMI: Pusti me!
Istrči van.
Mane i dalje kleči.
MANE: Samo idi, isti si ko tvoja mater!
Ostavit ćemo ga na koljenima. Ionako ubrzo mora u patrolu.
Tomi upadne u Asjin stan.
Asja sjedi na tepihu, jede kokice iz velike zdjele i gleda film na televiziji. Mora da je nešto zanosno. Jer, lice joj je čisto sunce.
ASJA: Tomi, šta se dogodilo?
TOMI: Ništa. Dosadno mi je.
ASJA: Sjedni.
Tomi se spusti na tepih. Asja gurne zdjelu s kokicama između njih.
ASJA: Navali, još su vruće.
Tomi zagrabi šaku kokica. Jede mehanički.
ASJA: Hoćeš mlijeka uz kokice? Ili neki sok?
TOMI: Ništa, hvala.
ASJA: Nekako si mi blijed. Boli te nešto?
TOMI: Ma, ne... sve je kul.
ASJA: Znaš da meni možeš sve reći.
TOMI: Znam.
ASJA: Da nisi zaljubljen?
TOMI: Nisam.
ASJA: Tako zgodan dečko, sigurno ti curice ne daju mira.
TOMI: Nije baš tako...
ASJA: Ma, briga te. Ima vremena. Ljubav neće pobjeći.
TOMI: Neće.
ASJA: Nije ljubav sapun da se potroši, to je meni pokojna baka govorila.
TOMI: Ne kužim?
ASJA: Mlad si još.
Hrskaju kokice.
ASJA: Nema ljepše zadaće od čuvanja srca.
TOMI: Molim?
ASJA: Kad brižno čuvaš ljubav u sebi, negdje skrivenu na dnu srca, a ne znaš hoće li se ikada razgorjeti. Možda trajno ostane tamo kao sveti žar. Tinja i grije te, zauvijek...
TOMI: Jesi ti sad zaljubljena u nekoga?
ASJA: Jesam. Jako.
TOMI: I on je u tebe?
ASJA: Ne baš.
TOMI: Bed je to.
ASJA: Nema veze. Lijepo je.
Utonu u misli.
ASJA: Mane je otišao raditi?
TOMI: Aha.
ASJA: Gadan posao. Jedan od najgorih na svijetu. Nije to kancelarija, mislim, idu mi na živce oni nagelirani tipovi što pijuckaju kavu i prčkaju po kompjuterima, pa sve nešto stružu, važu, gledaju u mikroskope... No, znaš oni, kako se zovu?
TOMI: Forenzičari.
ASJA: E, da... Za razliku od tih holivudskih manekena u rukavicama, Mane je na ulici... Noć i dan, i po snijegu i po suncu, a glava mu je stalno u opasnosti. Džungla na asfaltu – u tome on radi. I nikad ga nisam čula da se žali.
Zašute. Onaj film na teveu još se vrti.
ASJA: Spokojna sam, znaš. Nije mala stvar imati policajca u zgradi.
TOMI: Nije.
ASJA: On je naš anđeo čuvar.

Kruh diše
Mane se vraća iz noćne smjene. Nosi paket pivskih limenki. Mjesečina posrebrila sobu. Tomi spava na kauču, jastuk je podvio pod sebe.

MANE (prošapće): Spavaš?
Nema odgovora. Provjeri pokrivač i obzirno ga navuče preko dječakovih leđa. Sjedne na pod. Otvori pivo.
MANE (tiho): Dobro je da spavaš...
Dugi gutljaj za laku noć.
MANE: Jer, ne znam kako bih ti pogledao u oči.
Tomi se promeškolji u snu. Mane zamukne, napeto osluškuje... Ništa se ne dogodi.
MANE: Znaš, janje, u životu nisam nikoga udario. (Naceri se.) Dobro, jesam... Kojekakve barabe sam propuštao kroz šake, ipak sam ja murjak, kako bi ti rekao... Ali, ono danas, kad sam te ošamario, došlo mi je da si obje ruke odsječem. Kunem ti se, tako sam se osjećao, a ti sad vidi hoćeš li mi povjerovat... Ne tražim da mi oprostiš, ali, preklinjem te, jedino moje, nemoj šutjeti više. Ta tvoja šutnja me ubija. Pričaj sa mnom, molim te. Reci mi da sam kreten, da sam manijak, bilo šta, samo da ti čujem glas...
Mjesečina presahne, valjda je neki oblak naletio. Mane i usnuli Tomi se zatamne. Bljesne Dinka u bijeloj kuti, s bijelom kapicom na glavi, drži veliku perecu.
DINKA: Hvala vam, puno hvala, gospon policajac! Nikada vam to neću zaboraviti. Vi ste pravi heroj, da niste naišli, ovi bi me opljačkali, možda i ubili...!
Ona u uzbuđenju ispusti perecu. Zamrači se pekara. Mjesečina se opet probija oko kauča. Mane nazdravlja samome sebi, ispije pivo do kraja.
MANE: Znaš, Tomi, taj dan ću pamtiti sve dok ne umrem. Zapravo, noć, onu noć prije jedanaest godina, kad sam prvi put upoznao tvoju majku. Bio sam u patroli, kad sam začuo buku iz pekare...
Ustane, polako korača prema sve jačem svjetlu pekare. Priđe Dinki.
MANE: Ne bojte se. Gotovo je... One gadove već smo u maricu strpali. Koja marva drska, pekare su počeli pljačkat, fuj! Ništa im nije sveto!
DINKA: Možda ih je glad natjerala.
MANE: Predobri ste. Vidim da lako opraštate. To baš danas i nije vrlina.
DINKA: Onako, ne znam... Ljudi u očaju svašta naprave.
MANE: Jeste li povrijeđeni?
DINKA: Ne, ne... nisam.
MANE: Sigurni ste? Dobro vam je? Da pozovem hitnu pomoć?
DINKA: Ne treba. Dobro sam.
MANE: Vi ste hrabra žena.
DINKA: Nisam. Skoro sam se onesvijestila.
Šute. On se sagne i podigne perecu s poda.
MANE: Grijeh je kad je kruh na podu.
DINKA: Ja sam se već navikla.
MANE: Molim?
DINKA: Znate, dok mi cure slažemo kruh na police ili kad ga utovaramo na kamion za dostavu... Svaki čas nekoj od nas ispadne vekna. Budemo načisto premorene. Ruke začas otkažu poslušnost.
MANE: A, tako...
Tišina.
Mane se odjednom uznemiri. Napeto osluškuje.
MANE: Jeste li čuli? Neki šumovi. Tamo na policama, kod kruha...
DINKA: Možda ste... Ma, glupost.
MANE: Šta?
DINKA: Kažu stari pekari da i kruh diše, baš kao živo biće. I da to samo mala djeca mogu čuti.
MANE: Ali, ja nisam dijete.
DINKA: Definitivno, niste.
MANE: Onda mi se pričinilo.
DINKA: Izgleda.
Šute. On zuri u nju kao omađijan.
DINKA: Ja bih sad morala zatvoriti.
MANE: Da, naravno... Pričekat ću vas.
DINKA: Moram još počistiti. Nema potrebe da čekate.
MANE: Nije mi teško. Neću da vas poslije na savjesti nosim. Mislim, ipak je to bio šok za vas.
DINKA: Sad je sve u najboljem redu.
MANE: Dobro, ovako ćemo: idem još jednom obići kvart, i kad se vratim, ako ste još tu, mogu vas otpratiti. Dogovoreno?
DINKA: Može.
MANE: Pazite na sebe.
DINKA: Doviđenja.
MANE: Riječ vam se pozlatila.
Dinku gubimo iz vida.
Mane ode do kauča na kojem spava Tomi. Opet sjedne na pod. Pažljivo, da ne probudi dječaka, nasloni glavu pored njegovih nogu.
MANE: Znaš da imaš njene oči. Jesam li ti to ikada rekao? Da, srećo, kunem ti se. Isti nos i usta, iste jamice oko usana, mali prst na desnoj nozi, liči na kikiriki taj njen prstić i tvoj... Jednako i spavate, vas dvoje. Jastuk zgužvate pod sebe ko neki kenguri, a glava ostane onako na ravnom. Ja nisam nikad mogao zaspat bez jastuka. Ti i Dinka, ko bebe. Ako treba, i na dasci možete spavat...
Otvori novu rundu piva. Pije.
MANE: Bože, kad te prvi put dovela, onako majušnog, imao si loknice ko curica, ja... ja sam se tada ponovo rodio, znaš. Dobio sam i ženu i sina kojega sam sanjao.
Sklupča se u pozu fetusa.
MANE: Svaki dan sam dijelio srce na pola. Pola tebi, pola njoj...




Badnjak, rafali
Badnjak treperi u zraku. Mane je na mukama. Sastavlja talijansku sintetičku jelku. Po podu je raširio hrpu papira s nacrtima i pokušava ušarafiti čupave grane. U nekoliko starih kutija od cipela svjetlucaju kuglice. Tomi mu šutke asistira. Izvana dopiru udaljeni rafali.
MANE: Ukrotit ću ja tebe, bogami hoću...
Krvnički zategne granu.
MANE: Pa nisi „formula jedan“ da te ne bih znao sastaviti...
Zadubi se u nacrte.
MANE: Koji te je kreten samo izmislio?
Na rubu svijeta pojavi se Dinka, sva umrljana suzama. U kućnom frotirskom ogrtaču. Drži očerupanu malu jelku, bez ijedne kuglice. Tek zvijezda repatica usamljeno svjetluca na vršku drvceta. Prinese mobitel uhu.
Clash zaprži. Tomi uzme svoj mobitel, pogleda ekran, podrugljivo okrene očima. Odbaci ga, ne javivši se.
MANE: Nećeš se javiti?
Tomi ne komunicira.
MANE: Jel to Dinka?
Mobitel uporno zvoni.
Dinka očajnički trese svoj mobitel.
DINKA: Daaaaj...
MANE: Tomi, javi se.
TOMI: Neću.
MANE: Možeš misliti kako je tek njoj gadno.
Tomi ipak popusti. Otvori vezu.
TOMI: Da?
DINKA: Sine, mama je!
TOMI: Ma daj, a ja mislio Snjeguljica.
DINKA: Sretan Badnjak, ljubavi!
TOMI: I tebi.
DINKA: Dušice, prenesi i Manetu moje čestitke, hoćeš?
TOMI: Nemaš petlje sama mu reći?
DINKA: Sine, molim te...
Tomi se naceri Manetu.
TOMI: Dinka ti želi sretan Badnjak.
Mane se na ovu virtualnu čestitku još više uzvrpolji oko jelke. Zagnjuri se u dijelove slagalice.
MANE: Hvala, hvala... I ja njoj uzvraćam istim željama.
TOMI (u telefon): Isporučeno.
DINKA: Jel ti lijepo?
TOMI: Koma...
DINKA: Nemoj, sine, dosta se i sama žderem.
TOMI: Prijatno.
DINKA: Heh, šališ se ti s majkom, jelda...
Dinkinim licem prođe grč. Nervozno zagrize nokat na palcu.
DINKA: Mog Emila još nema kući. Sama sam. Nije ni to najgore. Navikne se čovjek. Izgleda da sam sama u cijeloj zgradi. Nijemci puno šljakaju ali i puno putuju... Zamisli, moj Emil radi i na Badnjak, na poslovnoj je večeri s nekim velikim facama iz automobilske industrije. Kaže da će od šefova dobiti kraljevski bonus za samoprijegoran rad. (Obriše suze.) Ispekla sam i pogaču. Ohladila se, nije dobra kad se ohladi...
Tomi šuti. Vrti kuglicu na dlanu. Mane tamo u pozadini konstruira čudnovatu instalaciju. Navodno je o božićnom drvcetu riječ.
DINKA: Mili, zašto samo šutiš? Reci mi nešto...
TOMI: Nešto.
Ona pročisti grlo.
DINKA: Kod nas pada snijeg...
TOMI: Bajkovito.
DINKA: A kod vas?
TOMI: Ne.
DINKA: Nema veze. Lijep je Božić i bez snijega.
TOMI: Briga me.
DINKA: Mislim, ipak je manje problema u gradu. Nema gnjavaže oko čišćenja cesta i pločnika... Iako, ne mogu se potužiti, u Njemačkoj te službe rade svoj posao bez greške...
TOMI: Hura za Njemačku!
DINKA: Baš si vickast, dragi.
TOMI: Moram ići.
DINKA: Da, dobro kažeš. Ja se raspričala ko prava, a moram još skuhati večeru. Sad će i moj Emil, samo što nije...
TOMI: Nemoj da bi mu se ohladila večera.
DINKA: Neće...
Razgovor majke i sina opet iscuri...
Rafali s ulice krase blagdanski ugođaj.
Mane se svojski obračunava s božićnim totemom.
MANE: Prokleti digići i njihovi boflovi...
Dinka se još nije skinula s veze.
DINKA: Jučer sam ti poslala paket.
TOMI: Znaš adresu?
DINKA: Nemoj, duše ti...
TOMI: Okej, neću.
DINKA: Dobro ste vas dvojica?
TOMI: Nikad bolje.
DINKA: Pozdravi mi ga puno.
TOMI: Hoću. Ajde sad, putuj.
DINKA: Ljubim te.
Dinka prekine vezu. Tijelom joj prođe drhtaj. Odbaci zgurenu jelku daleko od sebe. Nestane.
Tomi sjedne na kauč. Bulji preda se. Zdrobi kuglicu u šaci. Mane napokon uspijeva završiti svoje neimarsko djelo.
MANE: Tako, nisam ni ja od jučer, neće mene gnjavit jedna obična plastična skalamerija...
Trijumfalno se ustoboči ispred zelenog čudovišta.
MANE: Šta kažeš, nije loše?
Nema odgovora.
MANE: Znam, nije kao pravi... Ne može ni bit. Ali, ne isplati se nama kupovati pravi bor. Od centralnog grijanja iglice mu opadnu nakon dva dana. Sjećaš se onog... koliko je sad to, ima jedno pet-šest godina, kad smo ti i ja išli po njega u rasadnik...
TOMI: Ne sjećam se.
MANE: Dva metra je bilo u njemu, grane onako kao od čistog srebra, ja mislim da se tako i zove sorta – srebrni bor. Na vrhu je imao pravu krunu od grana. Kako se ne sjećaš? Još je Dinka vikala da nismo normalni, da šta ćemo s tim čudovištem u ovako malom stanu... Kasnije smo kuhali vino s klinčićima i cimetom, a ti si zaspao pod borom. Naš mali darak. Samo ti je satenska mašna falila.
Mane umukne. Bijesno reagira na uličnu kanonadu.
MANE: Čuješ li te idiote kako pucaju? Kakav je božićni ugođaj s oružjem, ja to ne kužim, da me ubiješ...
Nema reakcije od Tomija.
Mane kopa po kutijama s nakitom.
MANE: Hoćemo šareno ili u jednoj boji?
Ništa.
MANE: Baš nas briga. Možemo kako hoćemo. Kuglica, hvala bogu, imamo dosta...
Tomi i dalje stišće zube. Ustane s kauča, mehanički uzima kuglice iz kutije, vješa ih po granama.
MANE: Meni je draži šareni. Puno je veseliji. Razbije zimu.
Mane razvlači svjetlucave ukrasne trake.
MANE: Kad sam bio klinac, u našoj kući je bor stajao u sobi u kojoj se nikad nije ložilo. Još bi ga moji starci posipali onom vilinskom kosom i vatom... Uh, ne znam kako da ti ga najbolje opišem. Bio je tako hladan, kao neka utvara, nisam mu se usudio ni blizu prići. Moji braća i sestre plešu oko bora, ali ja ni da bih prišao... Nekako me je podsjećao na samoću, na tužne rastanke...
U kutiji pronađe srce.
MANE: Gle, još uvijek imamo i licitarska srca! Mislio sam da su sva već pokidana. Objesit ćemo i njih, šta kažeš?!
ASJA (off): Kuc-kuc! Domaćini!
Autistična atmosfera se odmah rasprši. Stiže najefikasniji antibiotik za njihovu depru.
TOMI: Asja!
MANE: A mi još nismo gotovi...
Umaršira Asja. Natovarena delicijama. Nosi i dva paketića umotana u zlatni papir, urešena grančicama imele.
ASJA: U pomoć, dečki!
MANE: Dobrodošla!
TOMI: Asjice!
Mane i Tomi brzo priskoče. Trude se, oblijeću oko nje, pomažu joj da razmjesti sve te silne zdjele i tacne po stolu.
ASJA: Dakle, gospodo, na blagdanskom meniju imamo bakalar na bijelo, popečke od šarana, štuku u češnjaku... Hoće li odgovarati?
MANE: Ajoj, čime smo mi to zaslužili?
ASJA: Zato što ste dobrice.
MANE: Predivno, zar ne Tomi!
TOMI: Mmmmm...
ASJA: Oprostite ako malo kasnim. U firmi smo do pet sati primali oglase...
MANE: Sramota. Zar na Badnjak? Baš vas izrabljuju.
ASJA: Ne znam gdje mi je glava od ludnice na poslu. Sve dok se zadnji milimetar oglasnog prostora nije prodao, nisu nas pustili kući. Pravo je čudo da nas i preko noći nisu zadržali, ništa me ne bi iznenadilo, fućka se gazdama što je sutra Božić. Njima je najvažnije da lova pristiže...
MANE: Ali, kad si onda sve ovo stigla skuhati?
ASJA: Ne pitaj me. Eto, uspjela sam...
MANE: Ti si fantastična! Ti nisi sa ovoga svijeta!
TOMI: Alien naš!
ASJA: Jedino sebe nisam stigla nimalo urediti, izgledam kao zadnja smlata... Nećete mi zamjeriti?
Asja je u puloveru i starim trapericama. Naravno, raskoš njenog osmijeha, jača je od najglamuroznije toalete.
MANE: Glupost, zašto bi ti zamjerili. Izgledaš kao... kao neka glumica. Je li tako, Tomi? Reci joj.
TOMI: Baš tako. Superstar!
Ona se dražesno nakloni. Pokupi zlatne paketiće sa stola i pruži ih Manetu i Tomiju.
ASJA: Ovo je za vas.
MANE: Jao, a mi volovi neodgojeni, mi ništa nismo za tebe...
ASJA: Nema veze. Nisam ti ja navikla na darove.
Obojica zbunjeno drže grančice imele.
MANE: Gdje ćemo s ovim granama?
ASJA: To je imela. Ona čuva zaljubljene.
MANE: Vidiš, to nisam znao.
Oni i dalje trapavo cupkaju u neprilici.
ASJA: Dajte to meni...
Uzme od njih grančice i položi ih na sredinu stola. Vješto ih aranžira.
Tomi odmota knjigu. Baci se Asji oko vrata.
TOMI: Ej, kako si znala?! Ovo sam dugo želio!
ASJA: Ne znam, pogodila sam.
Mane nespretno otvara svoj dar. Iz papira se ukaže maleni porculanski Isus u jaslicama. Oko glave ima tanušnu aureolu. Mane ga drži na dlanu poput krhke relikvije.
MANE: Isusek mali. Prekrasan je!
TOMI: Pazi da ga ne zdrobiš tim šapama.
MANE: Ne boj se.
ASJA: Kao djevojčica sam ga dobila od tetke iz Kanade. Sad je tvoj.
MANE: Hvala ti puno, ali to je tvoja obiteljska uspomena. Ja to ne mogu primiti, nije u redu...
ASJA: Možeš, možeš.
MANE: Uh, neugodno mi je. Kako ću...?
ASJA: Čekaj, pokazat ću ti nešto.
Ona preuzme figuricu od Maneta, izvuče skrivenu uzicu iz nje. Prvo se začuje navijanje mehanizma, a zatim zabruji "Tiha noć"...
Svi stoje kao u snu. Mane se prvi probudi.
MANE: I još da namontiramo lampice, pa možemo večerati.
Iz jedne kutije izvuče gnijezdo žica. Raspetljava ih.
MANE: Tomi, povuci jedan kraj...
Njih dva razvlače lampice po boru. Mane pritisne prekidač. Zacakli se drvce, jest da su i te svjećice lažne, ali djeluju... Asja ushićeno zaplješće.
ASJA: Čarobne su!
MANE: Idemo za stol. Asja, ti ćeš na čelo stola!
Posjedaju. Asja sva ustreptala dijeli hranu. Jedu.
ASJA: Prekrasan je ovaj stolnjak. I salvete...
Mane se namrgodi. Knedla mu zastane u grlu.
MANE: Nije loš.
TOMI: Mama je to vezla!
ASJA: Za šest osoba! Nije to mala stvar.
MANE: Nije.
Uzbuđenje je presahnulo. Mane jede bez stvarnog užitka, samo tovari u sebe. I Tomi više brlja po tanjuru.
ASJA: Sigurno vam prija?
MANE: Još pitaš... Ne pamtim da sam ikad jeo ovako ukusan bakalar.
TOMI: Ludilo!
MANE: Naprosto se topi u ustima. Kao, kao... hostija!
ASJA: Uh, pao mi je kamen sa srca. Učinilo mi se da ne guštate.
MANE: Hej, ništa ti ne brini... Ovo je pravi praznik za naše momačke stomake! Kao vilinska prašina da je popadala po stolu, kunem ti se.
Ona sva procvjeta.
ASJA: Baš se veselim.
Jedu. Izvana se pojača rafalna pratnja.
MANE: Evo, stoka opet počinje. Dabogda im prsti otpali!
ASJA: Nije mi jasno otkud taj grozan običaj s oružjem?
TOMI: Divljaci.
ASJA: U svetoj noći pucaju, užas!
MANE: Samo da ne bude mrtvih.
ASJA: Joj, neće valjda...
MANE: Ih, neće... Lani je u Hrvatskoj za Božić bilo deset mrtvih i pedesetpet ranjenih. Držimo apsolutni rekord u ovom dijelu Europe.
ASJA: Eto u čemu smo mi rekorderi. Sramota.
TOMI: Ne treba izlaziti na balkon.
MANE: Tako je. Držite se sobe.
Mane otvara butelju vina.
MANE: Čuj, Asja, sad mi je nešto palo na pamet. Ti si zapravo prvi put u našem domu.
ASJA: Kako prvi put?
Mane im toči vino. I Tomiju malo.
MANE: Mislim, onako kako spada. Da sjedneš na miru, popiješ nešto... Inače, uvijek samo utrčiš, istrčiš...
ASJA (stidljivo): Pa, kad sam uvijek u žurbi...
Mane sipne malo vina i Tomiju.
MANE: Sine, večeras smiješ i ti gutljajčić...
TOMI: Može.
MANE: I zato, draga naša Asja, ovo je posebna večer... (Podigne čašu.) U to ime, živjeli!
ASJA: Živjeli, dečki!
TOMI: Asji-ceee!! Asji-ceee!!
Kucnu se čašama i razdragano se smiju. Naravno, kad se čovjek razgali, kočnice mu ne rade baš najbolje.
MANE: Eto vidiš, sine, svako zlo za neko dobro.
TOMI: Glupa poslovica. Ne kužim, šta hoćeš reći?
MANE: Kako ne kužiš? Da si otputovao u Njemačku, sad ni Asja ne bi bila kod nas na večeri...
TOMI: A ti ne bi imao koga šamarat.
Muk. Mučno.
ASJA: To je neka vaša nova igrica?
TOMI: Aha. Beta verzija.
MANE: Lijepa čestitka, sine... Svaka čast. Prisjela mi večera.
TOMI (muklo): Nisam ti sin.
ASJA: Dečki, o čemu se radi? Zašto se više ne smijete? Dajte, pa božićna je večer! Moramo se veseliti.
Mane naglo ustane od stola. S vješalice skine haljetak od uniforme. Oblači se.
Tomi se ne miče s mjesta. Asja priđe Manetu.
ASJA: Već ideš?
MANE: Moram. Nemojte me čekati.
ASJA: Ali, kolače nisi ni probao. Napravila sam rolat od kestena i baklavu. Baklava mi je kao duša...
MANE: Žao mi je, kasnim.
ASJA: Onda ću ti zamotati, da poneseš. Duga je noć. Ogladni se na dežurstvu. Možeš počastiti i kolege. Čekaj, sad ću ja začas, imaš folije?
MANE: Ovaj, nemam, ne znam...
ASJA: Imam ja doma, cijeli paket neotvoreni, brzo ću...
MANE: Nemoj! Ne treba, hvala. U stanici bude svega i za pojest i za popit. Mora i policija znati da je blagdan.
Pogleda kroz prozor.
MANE: Kolega Boško je već dolje u autu. Idem, da me ne čeka. Grijanje nam ne radi u kolima...
ASJA: Jadni vi...
Tu se ona gorljivo nečega dosjeti što bi moglo rastjerati led oko srca policajca u patroli.
ASJA: Hoćeš da ti donesem termofor?!
MANE: Nemoj, sramota bi bilo. Kao da sam neka mimoza.
Uzme jaknu. Izlazi. Asja ga prati.
MANE: Hvala ti još jednom što si pristala da budeš uz Tomija noćas. Da nije sam. Strašno je biti sam u božićnoj noći, ja to ne bi ni najgorem neprijatelju poželio a on je jako osjetljiv ovih dana, znaš, to s njegovom mamom...
ASJA: Ništa ne brini, sve će biti u redu.
MANE: Nadam se.
Ode.
Asja priđe Tomiju. Nježno ga dotakne.
ASJA: Snaći ćemo se nas dvoje, jel tako, nismo mali...
Tomi je oborio glavu. I ramena objesio.
TOMI: Nismo.
ASJA: Ali prvo, gore glavu. Tako... I prestani se mrštiti. Hajde, jedan smiješak za tvoju Asjicu.
Tomi silom izvuče nekakav blijedi trag osmijeha.
ASJA: Vidiš, to je već bolje.
Zagrli ga i povede do kauča. Sjednu.
ASJA: Da čujem, zašto ste se posvađali?
TOMI: Udario me.
Ona duboko uzdahne.
ASJA: Ne valja.
TOMI: Ne valja.
Šute.
TOMI: Ima ruku težu od bejzbol palice.
ASJA: Sigurna sam da nije htio... Ljudi u strahu izgube kompas. On se boji da će tebe izgubiti, nije mu lako.
Tomi grize nokte. Na rubu je plača.
ASJA: Ipak, sve se to još može izgladiti.
TOMI: Ne može.
ASJA: Vidi ga, nemoj biti tako pesimističan. Moraš popustiti, ti si mlađi. Pokušaj, bit će ti odmah lakše...
TOMI: Čim se mama sredi, idem u Njemačku. Možda i ostanem tamo zauvijek. Šta ću više ovdje?
ASJA: Mane će svisnuti bez tebe.
TOMI: Neka. Sam si je kriv.
Tiha noć. Tu i tamo.
ASJA: Je li te ikada prije udario?
TOMI: Nije.
ASJA: No, eto vidiš. Oprosti mu, znaš da nije htio.
TOMI: Nema me pravo udarit, ni jednom... Nije mi otac. Nije mi niko i ništa.
Šute.
ASJA: Znači, u tome je stvar. Da ti je otac, onda bi te smio izlemati ko vola u kupusu?
TOMI: Ne.
ASJA: No, vidiš, nema to veze s rodom. Koliko ti je puta kašicu kuhao, koliko te puta pomilovao, koliko si puta u njegovom krilu zaspao? Jednom je samo pogriješio i nije zaslužio da ga tako odbaciš. Tomi, žao mi je ali nisi fer. On ti je sve, on ti je više od oca kojeg nikada nisi upoznao, vjeruj mi. Zar bih ti ja lagala?
TOMI: Ne znam...
ASJA: Gle, danas nam je u firmu došao čovjek, otprilike Manetovih godina. Mokar od suza kao jezero. Doletio je čak iz New Yorka na očevu sahranu. Oca nije vidio trideset godina. Dok je ispunjavao formular za osmrtnicu skoro se onesvijestio tamo pred šalterom. Morale smo mu dati šećera i vode da dođe k sebi. Znaš li šta je napisao? I nije tu štednja u pitanju, znaš stranke plaćaju po broju riječi, a on sigurno ima gomilu novaca, podijelio nam je i obilne napojnice... Napisao je samo četiri riječi: „Tata, oprosti. Vidimo se.“
Rafali opet zaštekću u noći. Narod slavi.
ASJA: Tomi, jedno ću ti reći... Nemoj čekati da prođe trideset godina da mu oprostiš. Nemoj ga ostaviti. Slomit ćeš srce i njemu i sebi.
TOMI: Ja...
Dječak se slomi. Tijelo mu tresu grčeviti jecaji. Asja ga zagrli.
ASJA: Hajde, fino se isplači... Nije to sramota.
Vrijeme darivanja
Plavo rotacijsko svjetlo baca sablasne sjene. Mane kleči u snijegu. Uniforma mu je raskopčana, znoj lipti. Posve je raspadnut. Tupo zuri u svoje masne okrvavljene šake.

MANE: Isuse, još drhtim... Skoro sam ga ubio. Malo je falilo. Da me nije moj Boško spriječio, gadno bi to završilo. Jedva sam se obuzdao. Bijes me totalno obuzeo. Gori sam od bika kad zamračim. Odjednom sam pod šakama osjetio kako drobim kosti te mrcine, ali nisam mogao stati... Svinja nije drugo ni zaslužila. Na mjestu da je krepo, ne bi šteta bila. Nadam se da neću otkaz dobit. Ne smijem završiti na ulici, Tomija bih izgubio zauvijek, smjesta bi mi ga oduzele socijalne službe... Ali, vjerujem da će biti sve u redu. Mora.
Krene kanonada. Rafali iz dugih cijevi, rakete, bengalke.
Pod škrtim svjetlom lažnih svjećica, na kauču spava Tomi, brižno umotan u deku. Asja sjedi za stolom. Drijema. Glava joj je pala na prsa. Na stolu je i figurica bebe Isusa.
Mane uđe. Dugo ih šutke promatra. Zatim priđe stolu. Klekne i kao da će pomilovati otajstvenu bebu. Ali ruke su mu krvave. Odustane.
MANE: E, mališa moj, nismo mi tebe zaslužili... Ljudi su đubrad.
Asja ga prva osjeti. Prene se.
ASJA: Ti si...? Malo sam zadrijemala.
On se uspravi i priđe joj.
MANE: Oprosti, ako sam te uplašio.
ASJA: Nisi.
MANE: Sretan Božić.
ASJA: Sretan Božić.
Ona skoči da će ga poljubiti u obraz, ali on ustukne.
MANE: Nemoj, prljav sam.
ASJA: Dobro...
Gleda ga Asja sneno i sve se čudu nada.
MANE: Jeste li se lijepo zabavili?
ASJA: Jesmo, kako ne...
MANE: Bio dobar program na teveu?
ASJA: Nismo televizor ni palili. Tomi je prvo birao muziku koju smo slušali, onda smo se igrali pogađanja filmova, pa sam mu ja pričala sve tajne o novinama, da bi odjednom zaspao kao mali mačić. Ipak ga je izmorio sav taj stres...
MANE: Da. Neka se naspava.
ASJA: San sve liječi.
MANE: Valjda.
ASJA: A tebi, jel bilo gadno dežurstvo?
MANE: Onako, podnošljivo.
ASJA: Bože, imaš krvi na licu... Jesi ranjen?
MANE: Nisam, sve je u redu.
On visi nespretno, ne zna što bi s krvavim rukama.
ASJA: Joj, i ruke su ti krvave.
MANE: Idem se oprati.
ASJA: Ja ću to začas.
Nestane i brzo se vrati s lavorom.
ASJA: Sjedni na stolicu.
On automatski posluša. Ona klekne, umoči spužvu u vodu, i briše mu prvo lice pa dlanove.
ASJA: Kažeš da je „podnošljivo“ bilo... Ne bih baš rekla da je tako.
MANE: Bolje da ne znaš.
ASJA: Ne moraš mi pričati, ako ti je bed.
MANE: Dobili smo dojavu o nasilju. Došli smo u tu zgradu, u južnom predgrađu, cijelo stubište je odjekivalo stravičnim urlicima monstruma s petog kata. Do krvi je ženu izgazio, stolicu je na njoj slomio, možeš li to zamislit? Koja zvijer moraš postat za tako nešto?
ASJA: Ajme, strava...
MANE: I to pred očima njihove dječice, sve jedno drugom do uha. Najmlađe ima samo tri godine. Sirotani nisu ni zaplakali od silnog šoka. One njihove iskolačene oči neću zaboraviti dok sam živ.
Asja mu obzirno dotakne šake.
ASJA: Ti si ga...?
MANE: Jesam. Da me nije kolega svladao, ubio bih ga golim rukama. I ne bi mi bilo žao.
ASJA: Nije zavrijedio da zbog njega ideš na robiju.
MANE: Ma da, a to što je gad svoju ženu htio ubit, to nikom ništa... Samo neće se toj barabi ništa dogodit. Strpali smo ga iza rešetaka ali slaba korist od toga. Pazi šta ti kažem, sutra je on na slobodi! Oprat će ga sudac prekršajno, za remećenje reda i mira i to je sve...
Tišina.
MANE: Kakva noć...
Mane ustane sa stolice. Ode do stola. Uzme figuricu Isusa. Zatim pogleda Asju, pun gorčine.
MANE: Daj mi objasni, ja sam potpuno sluđen, ne bi li barem u božićnoj noći trebale prestati sve patnje? Kakva je to pravda?
Ona mu priđe.
ASJA: I hoće, vjeruj mi. Prestat će jednom.
U tom se trenutku Tomi promeškolji. Uspravi se na kauču. Zbunjeno trlja oči. Nije svjestan gdje je. A onda mu se lice razvedri.
TOMI: Tata...
Manetovo srce ovo jedva može podnijeti. Sreća ga nokautira jednim udarcem. Padne na koljena pred dječakom. Poljubi ga.
MANE: Sretan Božić, ljubavi...
Tomi mu uzvrati zagrljajem.
TOMI: I tebi, tata.
MANE: Spavaj sad. Sanjaj nešto lijepo.
Tomi mrmlja i vraća se u snove.
TOMI: Znaš, tatice, nije mi žao da nisam išao u Njemačku...
MANE: Znam, sine. Spavaj, srećo. Sve će biti dobro.
Mane se vrati do stola. Sjedne. Raspamećen je.
MANE: Jesi čula? Rekao mi je „tata“!
ASJA: Jesam. Predivno.
MANE: Sin moj jedini.
ASJA: Jesi gladan? Da ti podgrijem večeru?
MANE: Nisam. Ništa mi ne treba. Duša mi je sad nahranjena.
ASJA: Dobro. Nego, idem ja kući. Vrijeme mi je. Trebate biti sami vas dvojica.
Mane jedva da razabire Asjine riječi. Začaran je.
MANE: Vidimo se.
ASJA: Laku noć.
Ona je skoro na vratima. Ako je Mane sad ne zadrži, nikad neće.
MANE: Nemoj...
Asja zastane. Mane joj se nesigurno približi.
MANE: Trebam te.
Pomiluje ju po obrazu. I ona polako, bojažljivo, pruži ruku i dotakne njegov obraz. Poljube se.
Zvone zvona. S jednog balkona prasne bengalka, rastopi se u snijegu. Nova ofenziva rafala.