Abla abla

Godina proizvodnje: 2018

Broj muških likova: 3

Broj ženskih likova: 3

Broj likova neodređenog spola:

Autorska prava: sva prava pridržana

LIKOVI:
DUŠKO (63) – čovjek koji je doživio moždani udar, lijevu ruku teško pomiče, desnu nikako, oduzet mu je govor, povremeno mumlja "Abla abla". Sjedi u invalidskim kolicima. Na sebi ima kućni ogrtač i pidžamu, a preko nogu mu je prebačen karirani prekrivač. Pokunjen je osim kad mu dođe sestra  i kad se spomene ili pojavi hrana.
IVANKA (55) - Duškova supruga, godinama živjela u strahu od Duškovog maltretiranja, sada, ohrabrena njegovom nemoći, pretvara se iz žrtve u progonitelja. Duška muči glađu i zanemarivanjem dok se prema vani prikazuje kao talac Duškove bolesti, kao požrtvovna supruga i mučenica. Obučena je u žarko crvenu pripijenu haljinu dubokog dekoltea koja na njoj naglašava sve ono što bi, u njenim godinama, trebalo prekriti.
ANDRO (25) - Ivankin i Duškov sin, odselio, ima obitelj, povremeno ih posjećuje. Obučen je u sivo odijelo. Pristojan, obziran prema majci, suzdržan prema ocu. Najiskreniji je s tetom Bepom.
TETA BEPA (70) - Duškova sestra, radni vijek provela kao učiteljica u Trilju, povremeno dolazila u posjete, sad umirovljenica. Stanuje u blizini pa navrati kad joj odgovara, ali malo i nimalo pomaže Ivanki oko Duška. Velika je vjernica i strastveno prakticira vjeru pa se stječe dojam da je dobra osoba. Sama sebi je uvijek na prvom mjestu. Obučena je u bezličnu haljinu smeđe ili sive boje, udobne ali razgažene cipele. Torbica joj je ofucana i bezoblična, očito natrpana svim i svačim.
IKO (67) – susjed, godinama s Duškom radio u brodogradilištu, Duško kao direktor, on kao čistač brodskih tankova. Voli čašicu pa redovito, i po nekoliko puta dnevno, svrati u posjet. Dobroćudan je i iskren. On i njegova žena Mira su svjedoci brojnim modricama koje je Duškova šaka ostavljala na Ivankinoj koži
KLARA (srednjih godina) - patronažna sestra, dolazi svakodnevno u pripomoć



Mrak. Čuje se otključavanje vrata. Pali se svjetlo u hodniku, na lijevom kraju pozornice. Silueta žene koja ulazi, pruža ruku i pali svjetlo u kuhinji.
IVANKA (55) u crvenoj haljini izazovnog ali, za njene godine i figuru, nepristalog kroja. U crvenim cipelama s visokim potpeticama. Frizura postojana.
Kuhinja. Stol na sredini. Na podu leži  DUŠKO (63). Pored  njega prevrnuta invalidska kolica.
IVANKA: Majke ti mile, opet! Je li to vježbaš za Olimpijadu ili koji vrag?
Uspravlja kolica, a zatim uz puno napora i teškog disanja poteže Duška.
IVANKA: Težak si kao olovo. Malo mi pomozi! Što si se tako opustio? Daj malo života od sebe.
DUŠKO: (plačno) Abla abla.
Jedva ga podigne u kolica.
IVANKA: (unosi mu se u lice) Što ablaš? Jesi li mislio pobjeći? Zašto stalno iskačeš iz vražjih kolica?
Uspravi se, obriše znoj sa čela, popravi haljinu.
IVANKA: Ma, je li meni ovo treba! Sva sam se uznojila. Jednoga dana će mi puknuti kičma i gdje si onda. Gdje, Duško? Tko će oko tebe?
Uzima sa stola  daljinski upravljač i pritišće dugmad.
IVANKA: Ovdje je hladno.
Duško podiže glavu i gleda u Ivanku bez riječi. Ivanka stavlja na kuhinjsku radnu ploču dvije pune vrećice. Izvadi paket od šest limenki piva.
IVANKA: Uzela sam pive za onoga nesritnjaka. Znam da će Mira poluditi kad joj dođe doma nakićen, ali nije tebi svaki dan rođendan. Triba to zaliti.
Vadi bočice i stavlja jednu po jednu na radnu površinu.
IVANKA: Jedva sam našla ovo maslo za tijelo. Rekla mi je Jasna da je njoj najbolje. Nije baš ni skupo. (čita deklaraciju s bočice) Učvršćuje kožu. Dvadeset posto. (uzdahne)
Nastavlja vaditi bočice i slagati ih na radnu ploču.
IVANKA: E, Ivanka, Ivanka, da si barem upola mlađa. Ili da je sila teža upola manja. (uzdahne) Uzela sam ti kupku. Nikad jeftinije. Prelit ću u lijepu bočicu da ne misli patronažna da štedim na tebi.
Nasmije se kiselo i nastavi  prekopavati po vrećici.
IVANKA:  Čekaj, čekaj, evo ga! Kolonjska poslije brijanja. Nisam htjela uzimati one skupe. I tako ne izlaziš nigdje niti će se više ženske skupljati na tebe, je li tako? Obrijat će tebe tvoja Ivanka poslije. Zarastao si kao pustinjak. (zastane, okrene se prema Dušku, vrti glavom) Kako si ti nekad bio zgodan! Crna kosa, brkovi, pravo muško. Zaljubila sam se u tebe čim sam te vidjela. A gledaj sad! Jad i nevolja, moj Duško, jad i nevolja.
Vadi još paket papirnatih maramica pa prelazi na drugu vrećicu. Vadi omekšivač.
IVANKA: Našla sam neki novi omekšivač za rublje. Ovamo omekšavaj, onamo učvršćuj, ovo je sve ludo. (okreće se prema Dušku) Je li, Duško? Šta ti kažeš? Briga tebe. Samo daj pojesti i promijeni pelenu, a?
Vadi još jednu bocu i pokazuje je Dušku.
IVANKA: A vidi ovo. Solna kiselina. Mogli bi nas dva popiti po čašu, što misliš? Kao Romeo i Đulija. Skratiti muke. Ne bi to bilo loše, je li? Andro bi nas lijepo pokopao, uselio ovdje, ne bi bio više podstanar, a može bit da bi ti i sestru žalost prekinula, pa bi mali dobio i njezinu garsonjeru za iznajmljivati turistima.
Potrpa natrag u vrećice sve osim boce s kiselinom i paketa piva. Kiselinu ostavlja na radnoj plohi, pivo sprema u frižider, a vrećice uzima i izlazi iz kuhinje.
IVANKA: Idem ovo odnit u zahod.
Duško snuždeno sjedi. Ivanka se vraća, sjeda na stol, prekriži noge, pa jednu ispruži i vrti u gležnju.
IVANKA: Vidi što sam našla na rasprodaji. Jel’ da su famozne? Baš se veselim što ću ih večeras nositi. Jesam li ti rekla? Kad tebe legnem, idem se vani provesti. Mora netko obilježiti tvoj rođendan, a kako ti više ne možeš, red je da ja nastavim tradiciju. (uhvati Duška pod bradu i lagano mu zatrese glavom) Je li, mišu, šta ti govoriš na to?
Duško šuti. Opet pogne glavu.
IVANKA: Jesi mi se načeka, bidan? Bio je red u frizera, pa slabo hvatala boja, pa dok me ošišala. Bolje da ti ne pričam koje sam muke podnijela za tvoj rođendan. Nemaš ti pojma a i kako ćeš. Nisi me nikad gledao kao ženu. (uzdahne) Šta je, tu je. (silazi sa stola)  Sad ćemo mi večerati …
DUŠKO: ( naglo podigne glavu i krikne) Abla abla.
IVANKA: … ali će tebe tvoja Ivanka najprije presvući. Što ti misliš? Ne bi bilo lijepo da na svoj rođendan sjediš u ovoj zapišanoj odjeći.
Izlazi. Duško opet zaroni glavom među ramena. Ivanka se vraća s odjećom. Svlači Dušku kućni ogrtač i baci ga na pod.
IVANKA: Ovo ćemo skinuti da ne smrdiš ljudima kad dođu. (otkopčava gornji dio pidžame) Neće nitko reći da si ti stari prasac nego da ja ne vrijedim kad te ne znam srediti.
Baca gornji dio pidžame na pod i uzima čisti pa ga navlači na Duška.
IVANKA: Ajme meni, što si ukočen. Daj malo živosti. Ne tražim od tebe da budeš Nurejev, ali mrdni se malo. Tako, bravo! Vidiš da možeš kad hoćeš.
Zakopčava mu pidžamu pa sa stola uzima čisti kućni ogrtač. Duško drhtavo pruža lijevu ruku.
IVANKA: Daj ruku! (nervozno) Drugu. Vidiš li gdje sam? (uzima mu desnu ruku i gura je u ogrtač) Je li meni ovo treba? (smirenije) Prije sam ti bila žena, majka, kuharica, čistačica i nije ti bilo dosta nego sam sad postala i njegovateljica, fizijatrica, medicinska, još malo pa doktorica. Baš ti hvala.
Ne mijenja mu donji dio pidžame. Samo provjeri jesu li mu papuče dobro nazuvene. Duško opet potone glavom među ramena.
IVANKA: Eto ga! Sad si kao grdelin. (malo se udalji) Vidi mi ga. Kao Brando. Još ti samo cigara fali. Ne bi nitko rekao da si bolestan.
Prigne se prema kolicima, odgrne prekrivač koji mu je prebačen preko koljena i onjuši, pa zagladi prekrivač.
IVANKA:  Dobro je. Nisi se kakija. Bravo, lipi moj! Bilo bi dobro da tako i ostane dok gosti ne odu jer nemam vremena sad ti još i pelenu presvlačiti. To ćemo ostaviti za patronažnu.
Ivanka s poda kupi Duškovu odjeću i izlazi.Vraća se s kozmetičkom torbicom. Vadi brijaći aparat i brije Duška.
IVANKA: Tako! Znaš da će te barem Bepa ljubiti. Treba biti uredan. Sad ću te malo pošpricati s kolonjskom.
Vadi bočicu i namaže Dušku lice, a onda malo polije i  po prekrivaču. Vadi češalj i češlja Dušku kosu.
IVANKA: Koju si ti kosu imao! Tko zna koliko si ženskih uhvatio na nju. A vidi te sad! Na što si spao, moj Duško!
Potrpa stvari u torbicu, iziđe i vrati se s ogledalom.
Stavlja ogledalo ispred Duška.
IVANKA: Pogledaj kako sam te lijepo uredila. Kao novi. (prilazi Dušku iza leđa, pa se prigne, nasloni glavu na njegovo rame) Vidi nas, jadni ti smo. U što nam je život otišao? Dok si bio zdrav, ja sam ti bila teret. Sad sam ti dobra, ali si ti meni teret. Ne valja kako god okreneš. (uzdahne) Što mi se korist žaliti, kao da će me tko spasiti.
Ispravi se. Makne ogledalo ispred Duška.
IVANKA: Dobro, nisam ja ni sad za baciti, pogotovo kad se sredim. (vrti se ispred njega još uvijek držeći ogledalo) Vidi ove bokove. Šteta što si ti to vidio samo dok me nisi oženio. Poslije kao da si na njih oslijepio. I na puno drugih stvari. Je li, mišu?
Zvono na vratima.
IVANKA: Ovo je sigurno Andro. (izlazi i dok žuri, viče) Evo me. Stižem.
Čuju se glasovi.
IVANKA: Uđi, Iko moj. Cijeli dan te čeka.
Ulazi susjed IKO (67).
IKO: Nisan mogao jutros. Bio sam  kod doktora. Dobra ti večer, dobri moj Duško.
IVANKA: Znam da si bio. Rekao si jučer sto puta. Što je rekao doktor?
IKO: Bolje pitaj što je učinio.
IVANKA: Što?
IKO: Bolje da ne znaš. Nije za pričanje.
IVANKA: Nije nešto opasno?
IKO: Nije, samo ne daj Bože nikome.
IVANKA: A i ti se bacio na šifre. Najprije počneš pa nećeš kažeš. Je li ti činio neku operaciju?
IKO: Još gore.
IVANKA: Reci kad si počeo.
IKO: Gurnija mi prst u, da prostiš, šupak, kad baš sve moraš znati.
Duško polako pomiče ruku po stolu dok ne napipa daljinski upravljač od klime pa lagano njim kucka po stolu.
IVANKA: Jesi i ti razmažen. Kako će ti drukčije pregledati prostatu?
IKO: Nisam ja to znao. Što mi nisi rekla da je tako, pa ne bih išao.
IVANKA: A jeste vi muški svi isti!
IKO: Lako tebi govoriti.
IVANKA: Je li što našao?
IKO: Đava će ga znat. Ne govori ništa, samo me poslao na još pregleda.
Duško ponovo lupka daljinskim.
IVANKA: Takvi su ti doktori. Što manje govore to izgledaju pametniji. (uzima Dušku daljinski iz ruke i stavlja ga na sredinu stola, ljubazno) Je, Duško moj, znam ja. I ti si bio na pregledu prostate.
DUŠKO: Abla abla.
IKO (u svom filmu, ne primjećuje igru s daljinskim): Sad ga đava odnja, jel’ bi mu jezik otpao da je rekao što je vidio?
IVANKA: Misliš što je napipao?
IKO: Vidio, napipao, sve isto.
IVANKA: (smije se) Ne bih ja rekla. (zastane, kao da se tek sjetila) Znaš li ti da je Dušku danas rođendan?
IKO: Znam, kako ne bi znao. Zato sam  i došao. Govorim ja mojoj Miri da iden nazdraviti s Duškon.
IVANKA: Da mu nisi davao pit. Ne smije.
DUŠKO: Abla abla.
IKO: Ma što ne smije! Tko nama može zabraniti? Je l’ ti nju čuješ, Duško?
Ivanka ustaje, vadi bocu i čašicu. Stavlja ih pred Iku.
IVANKA: On je bolestan, a i tebi bi bilo bolje manje.
IKO: Je li ti to Mira napunila uši? Ih, da je vama obuć gaće!
IVANKA: Znaš ti dobro da je meni tvoja Mira učinila više dobra nego mater i ćaća zajedno.
IKO: Ja se samo tako malo šalim.
IVANKA: Nije meni do šale.
IKO: Ajde, daj čovjeku čašicu da ne nazdravljamo izboce. 
IVANKA: Samo ti pij. Duško će kad ozdravi.
Ivanka otvara bocu i nalije jednu čašicu. Stavi je pred Iku pa zatvori bocu.
IKO (Dušku): Ova tvoja gora od moje. Zašto ne bi smio popiti jednu? Što ti više ima biti?
Ispije i odmah nalijeva drugu.
IKO: Živio ti meni sto godina i ja ti bio na sprovodu.
Ispije i drugu.
IKO: Čuješ ti nju, Duško? Spasila je Mira. A jesu žene blesave!
IVANKA: I ti si me puno puta spasio i obranio, ali da mi nije bilo Mire, ubila bih se.
IKO (ozbiljno): Bio bih ja učinio i više, ali, znaš … bilo je nezgodno… on mi je bio direktor.
IVANKA: Ma, razumijem ja da se nisi smio mješati. I to što ste me sakrivali dok se on ne bi smirio, meni je bilo puno.
DUŠKO: (glasno) Abla abla.
IKO: To je nekako ispadalo da si išla plakati kod prijateljice, ali ja … ja nisam smio progovoriti, a znaš da sam  imao što reći. (okrene se prema Dušku) Razumije li on što mi govorimo?
IVANKA: Nema ti on više veze s mozgom, a voljela bih da razumije. Da ga barem malo bude sram za ono šta me tukao kao tovara.
DUŠKO: (buni se) Abla abla.
IVANKA: (Dušku) E, sad bi ti rekao da lažem, ali evo svjedoka tu. On je sve vidio, sve zna. Njegova mi je žena mazala modrice. Jednom me on vozio u bolnicu. Kad si mi slomio ruku. Je li istina, Duško, ili svi lažemo?
IKO (ozbiljno, vrti glavom): Baš te tukao. Svaki put san mislio da ćeš ga ostaviti.
IVANKA: Što ću kad sam ga voljela! A i poslije bi mi bio med i mlijeko. Dok opet ne bi poludio.
Duško kucka člancima prstiju o stol.
IKO: Je. Zna je baš biti čovjek.
IVANKA : A zna je biti i govno. Da su današnja vremena možda bih i otišla, ali znaš kako je bilo prije. Sramota. Nitko ne bi njega krivio, a mene bi prozvali kurvom. Nisam htjela da moj Andro povjeruje u takve osude. On je meni sve na svijetu i zbog njega bih otrpljela stotinu gadova poput Duška.
DUŠKO: Abla, abla.
IVANKA: E, abla abla, gad si i ti to znaš, a kolica su ti samo mali dio pakla kroz kakvo sam ja prolazila s tobom.
Zvoni telefon. Ivanka ustaje.
IVANKA: Opet ga zovu iz poduzeća. Svaki čas, di je ovo, di je ono.
Izlazi. Čuju se nerazumljivi glasovi iz hodnika.
IKO (Dušku): Neće one nama komandirati. Sutra ću ja tebe odvest u Čađe. Pojest ćemo po porciju kiselog i teletine. Ja baš nekidan bio s Jozom. Nije ni skupo, a dobro  je skuhano. I onda ćemo piti koliko nam se bude htjelo. Znam ja da ti nju nisi tukao iz zle namjere. Čovjek malo popije, ruka poleti i eto belaja.
DUŠKO: (pomirljivo) Abla abla.
Ivanka se vraća u kuhinju. Iko je upitno gleda.
IVANKA: Bepa zvala da je prispala.
IKO: Što spava usred dana? Je li bolesna?
IVANKA: Jutros je došla s puta.
IKO: Gdje je bila?
IVANKA: U Rimu. Išla vidjeti papu.
IKO: Gdje je vrag nosi okolo? Poslije će kukati da je sve boli.
IVANKA: Što će jadna! Kao da ima što od života.
IKO: Jadan ti je čovjek kad ostari. Dobro je dok možeš sam o sebi, ali da mi se, ne daj Bože, dogodi kao Dušku, odmah bi se ubio.
IVANKA: E, moj Iko, on se ne može ni ubiti sve i da hoće. Može biti sretan da ima tko oko njega pa koliko traje traje.
IKO: Dobro govoriš. Sreća da ima tebe.
IVANKA (uzdahne): … a nije zaslužio. Ti to najbolje znaš.
IKO: Znam, ali što ćeš s njin, muž ti je. Nego, slušaj ovo, nas dva smo se dogovorili dok si ti tamo lajala s Bepom.
IVANKA (nezaineresirano): Što ste se dogovorili?
IKO: Izvest ću ga sutra na balote.
Ivanka ide do sudopera. Otvori bocu s kiselinom pa malo nalije u odvod. Uzima krpu i glanca.
IVANKA: Ne znam, moj Iko, strah me da se ne prehladi.
IKO: Reklo da će sutra sunce. Dobro ga obuci.
IVANKA: Nije meni to drago. Tri mjeseca nije izašao iz kuće. Osjetljiv je.
Iko ustaje.
IKO: Što osjetljiv? On osjetljiv? Vidi ga. Ka krik.(udara Duška po ramenu)
IVANKA: A je baš ka krik.
IKO: Držat ću ti ja njega na suncu kao staroga guštera, budi bez brige.
IVANKA: Vidit ću još. Nije mi to drago.
IKO: Idem se zaletiti do ambulante po uputnice.
Ivanka ostavlja krpu i čeka.
IKO: (ide prema vratima) Onda smo se dogovorili za sutra?
IVANKA: Ako mi se prehladi, neće ti biti lako.
IKO: Čuvat ću ti ga, samo mu naštelaj kočnice. Ako se zapijemo.
IVANKA: Da niste slučajno! I ne daji mu ništa jesti. Znaš da je na dijeti.
IKO: Samo se šalim.  Idem sad pa ću se vratiti.
IVANKA: Ajde, ajde.
Ide za Ikom prema vratima. Vrati se za nekoliko trenutaka. Sklanja bocu i čašicu sa stola.Pere čašicu, briše je i stavlja na mjesto. Ponovno nalijeva kiselinu u odvod.
IVANKA: Voljela bih vidjeti koliko bi nas bio željan da nije boce. (Dušku) Baš ti je puno prijatelja ostalo. Gdje su oni što si s njima arčija i bančija? E, moj Duško! A, s druge strane, ne mogu reći da ne zovu. Zovu oni, zovu. Ne mogu reći da ne pitaju kako direktor, ali ne čekaju odgovora. Gdje je ovaj spis, gdje je onaj spis. Kao da im  možeš odgovoriti. Nitko nije došao viditi gdje je Duško. Treba li mu šta. I? Tko ti je ostao? Luda Ivanka i Iko koji nikad nije omastio brk na direktorskoj večeri, jer je u trbuhu broda tukao ruzinu. Aj, moram biti poštena. Ostala ti je i Bepa. Što će bidna Bepa! Nema nego tebe. Brat si joj.
Zvono. Zatvara bocu i odlaže je na sudoper.
IVANKA: Bit će ovo Andro. Što si se tako pokunjio? Glavu gore. Rođendan ti je.
Odlazi otvoriti vrata.
Ulazi ANDRO (25). Stavlja kutiju s tortom na stol. Ivanka iza njega.
ANDRO: Tata, sretan rođendan! (ljubi Duška)
IVANKA (otvara kutiju): Što si trebao trošiti, znaš da mi puno i ne držimo do rođendana.
ANDRO: To je da se malo zasladite. Umjesto dara. Nisam imao pojma što bih mu kupio.
IVANKA: Bit ćeš dâ više od dvjesto kuna. Mogao si samo doći čestitati. Mi smo stari. Ne treba nama više ništa. Samo malo pažnje.
ANDRO: Marina je rekla da će ispeći, ali malome rastu zubi. Po cijeli dan joj je na rukama.
IVANKA (raznježeno) : Aaaaa, mišonja nonin. Da mogu ja bih joj svaki dan došla, ali vidiš kako mi je. Muče li ga puno zubi?
ANDRO: Nervozan je. Sve bi grizao.
IVANKA (sjetno): Sjećam se. Takav si bio i ti, a ja po cijeli dan sama s tobom.
ANDRO: Kako sama? Bila je nona.
IVANKA (zastane, pogleda Andru, zaškilji): Je, je, bila je. Koliko te puta pričuvala?
ANDRO (ne želi svađu, mijenja temu): Tata, mogli bi načeti tortu.
IVANKA: Ajme, nemoj, molim te. Još  nije večera. Ako se najede slatkoga, sve će mu se poremetit.
DUŠKO (podiže drhtavu ruku, pokazuje prstom prema torti i mumlja) Abla abla.
ANDRO: Samo jednu malu feticu. Vidi kako se veseli.
IVANKA: Ne znaš ti, moj sinko, kakve ja muke imam s njim. Sve mu treba dozirati kao maloj bebi. Dat ću ti pola pa odnesi doma.
ANDRO: Neću. To sam vama donio.
IVANKA: Hoćeš, hoćeš. Vi ste mladi. Što je vama pola torte. Mi to ne bi pojeli za sedmicu dana, a šteta da se pokvari. Otkinut ću ti sad jednu fetu. Ja ću pričekati tetu Bepu.
ANDRO: Neće valjda sad doći? Mrak je. Zima je. Čekaj, nazvat ću je pa ću otići po nju autom.
IVANKA: Bolje nemoj. Znaš ti nju. (uzdahne) Gospe moja, da mi je imati njezinu snagu. Umornija se dignem nego legnem.
ANDRO: Mama, jesi li razmišljala o Domu? Nije tamo tako loše. Stručni su i imaju sve prilagođeno ovakvim bolesnicima. Posjećivat ćemo ga svaki dan.
IVANKA (oštro): Ma kakvi! Ne dolazi u obzir dok sam ja u snazi. Nije meni teško. Uhvatila sam ruku.
ANDRO: Kako ti nije teško. Ne možeš, fakat, nigdje maknuti. Koliko puta dnevno mu presvlačiš pelene? Kupaš ga…
IVANKA (skrušeno): Svaki ga dan kupam i masiram da ne dobije dekubitus.
DUŠKO: Abla abla.
ANDRO: Kuhaš mu posebnu hranu.
IVANKA: Navikla sam se. Poslije ručka ga legnem pa se malo i ja odmorin. Nemojmo više o grubim stvarima.
ANDRO:  Samo ne bih htio da se i ti razboliš.
IVANKA (gladi Andru po nadlanici): Ne brini. Jaka sam ja. Bit će njemu bolje.
ANDRO: Onda me poslušaj. Neka bude u Domu samo nekoliko mjeseci. Dok ne bude bolje.
IVANKA (odlučno): Ne, ne. Misliš da će pazit na njega ka šta ja pazim? Svaki dan dva puta mu radim kašice od voća. Sve friško. Sve kripno.
ANDRO: Samo mjesec, dva.
IVANKA: Svaki dan svježe, domaće, oborita riba, filet, teletina na maslu...
DUŠKO: Abla abla.
IVANKA: ... domaća koka samo kod provjerene žene, dva tri mlada krumpirića i salata putarica...
DUŠKO: (buni se) Abla abla.
IVANKA: ... domaće jaje umeko, griz na mlijeku, rožata za snagu...
DUŠKO: (glasnije) Abla abla.
IVANKA: A što bi dobio u Domu? Kupus na sojinom ulju i kuhanu kokoš crnih kostiju.
DUŠKO: (cvili) Abla abla.
IVANKA: (pokazuje na Duška) Vidiš kako se buni. (Dušku, s osmijehom) Neće tebe tvoja Ivanka u Dom. (Andri) Znaš li ti da iz Doma nitko nije izišao živ?
ANDRO: Mama, to su predrasude. (uhvati je za ruku) Samo mi obećaj da ćeš pristati ako osjetiš da ti je previše.
IVANKA: Dobro, dobro.
ANDRO (pogledava na sat):  Pričekat ću tetu. Nisam je vidio odavno.
IVANKA: E, moj Andro, stalno trčiš. Znam ja da ste mladi i da vam sve treba. To ti je novo odijelo?
ANDRO: Kupio sam ga prije dva tri mjeseca.
IVANKA: Nisam ga do sad vidila. Baš je lijepo.
ANDRO: To mi je za posao. Ne mogu imati samo jedno.
IVANKA (naglo ustaje): Ajme, ti si s posla. Nisi ništa pojeo. Čekaj, sad ću ja tebi napraviti sendvič.
DUŠKO (mumlja) Abla abla.
ANDRO: Nemoj. Marina će me čekati s večerom. Što bi ti, tata?
IVANKA (odmahne): Ma, ništa. Pusti ga. (uzdahne) Znam je dobro kako je to čekati s večerom. Kao da sam se malo načekala. Reci mi, je li tebi banka plati ta odijela?
ANDRO: Ne. Zašto?
IVANKA: A što ja znam. Mislim se, ako bolnica može doktorima platiti majice, hlače, kecelje, da bi mogla i tebi banka platiti odijelo.
ANDRO: Ne ide to baš tako.
IVANKA: E, malo  im je para. Kako ih nije sram. Ja sam njihov štediša, pa isto svako slovo što ga potroše na mene platim. Od ove očeve jadne plaće. Može ih biti sram.
Ivanka se vraća za stol i sjedne.
ANDRO: Mama, plaća mi je dobra. To je najvažnije. I nisi štediša, nego si klijent.
IVANKA: Pa šta da nisam štediša. Kao da sam ja kriva što sam u minusu. Sve su oni to skuhali. Ubacili nas u minuse, pa se ti čupaj. Neću ih se riješit ni kad umrem.
ANDRO: Upala si u minus?
Skače na noge i maše rukama.
IVANKA: E, upala sam u minus. Jesam i ne sramim se. Neka bude sram one koji su nas do toga doveli. (upire prstom u pravcu prozora) Kao da mi je lako. Nas dvoje, jedna plaća i to još bolovanje. A otac mora jesti, dobro jesti ako želimo da se ikad više osovi na noge.
Duško zacvili i pogne glavu.
IVANKA: Evo, sad se rastužija. I to baš na rođendan.
ANDRO (ne obraća pažnju na Ivankinu rečenicu, vidi se da kalkulira hoće li ili neće ponuditi novac, uzdahne): Ja ću vam dati nešto novca.
IVANKA: Ti ćeš nam dati! Ajde, moj sinko! Umjesto da mi dajemo tebi, ti bi davao nama. Hvala ti, ali ne treba. Snalazim se ja i s ovo sirotinje.
Ponovno sjedne.
ANDRO: Mama, stvarno. Nije mi problem.
IVANKA: Ne treba. Hvala ti.
Zvono. Ivanka poskoči sa sjedalice. Andro ustaje i odlazi otvoriti vrata. Čuje se razdragano pozdravljanje. Ivanka namješta Dušku ovratnik i rukom mu zagladi kosu.
IVANKA: Neće tebe tvoja Ivanka u Dom. Neće. Neće. Tribaš ti još svojoj Ivanki.
Ulazi TETA BEPA (70). Andro za njom.
TETA BEPA : Di ste mi, moji dragi! Svugdi pođi, kući dođi. ( razdragano viče dok prilazi Dušku) A vidi mi moga brata! Sretan ti rođendan, brate! (ljubi ga, Duško je tužno gleda)
DUŠKO (tužno cvili) Abla abla.
TETA BEPA (miluje ga po obrazu, briše mu suze): Zlato moje, nemoj plakati. Ozdravit ćeš ti nama. Molim ja svaki dan za tebe. I po noći se probudim i izmolim krunicu. Dat će Bog. Bit ćeš ti dobro.
IVANKA: Naravno da će ozdraviti. Samo treba vremena.
TETA BEPA: Oće, ufam se ja u Boga. Sjećaš se  pokojnoga šjor Grge? I njega je ovako šlagiralo, samo puno gore. Šta sam se ja smijala kad bih vidila kako ga šjora Anka ponovo uči čitati iz unukove početnice, ali, bome, se oporavio.
Sjedaju za stol.
IVANKA: Kako se ne bih sjećala! Prohodao je na štake, a i progovorio.
TETA BEPA: Istina, nekad ga nisi mogao razumjeti njanke riječi, ali je govorio.(Dušku) I tebe će, moj Duško, dragi Bog ozdraviti. (pokrije mu ruku svojom)
IVANKA : Bepa moja, ako tebi ne usliši molitve, ne znam kome će.
TETA BEPA (usklikne i počne prekopavati po torbici) Čekaj, čekaj, tu je negdje.
Vadi crnu knjižicu i stavlja je na stol
TETA BEPA: Molitvenik.
Vadi još jednu knjižicu i nju stavlja na stol.
TETA BEPA: Suze majke Božje.
Vadi krunicu na koju su se zakačili ključevi. Ivanka podiže krunicu i otkači s nje ključeve.
IVANKA: Baš ti je lijepa krunica.
TETA BEPA: To mi je nova. Iz Rima. Da ste vidili, svitu moj, ljepote. Aha! Evo je!
Vadi bočicu i skida čep.
TETA BEPA:  Sveta vodica. Papa je svojom rukom blagoslovio.
Namoči palac pa Dušku na čelu napravi znak križa.
TETA BEPA: Rekli su svaki dan ga pomazati svetom vodom  i izmoliti Oče naš. Oče naš, koji jesi …
ANDRO : Teta, poslije ćemo. Sad nam malo ispričaj kako ti je bilo u Rimu. Moram brzo kući.
TETA BEPA : A kako mi je moj mali Duje? Baš me Bog blagoslovio s njim. I s tobom i s njim. (zaneseno) Najprije teta, a sad i teta baka.
ANDRO: Moraš ga doći vidjeti. Već bi htio sjediti. Ajde, ispričaj nam. Što si vidjela, gdje vas je vodilo?
TETA BEPA: Vidila svašta. Vodilo nas, Bože prosti, ka ovce. Noge sam satrala. Nabila kal na taban. Ajme meni, šta me boli. (otpuhuje) Kao da me bodeš u oko. Ali, nije mi žao. Vidila sam papu. Jo, koji čovik! Jo, koja svetost! Molila sam se za sve vas, a najviše za moga Duška.
ANDRO: Bila si na audijenciji?
Duško kucka rukom po stolu. Ivanka nervozno ustaje, otvara ladicu, vadi gumeni kolut za vježbanje i utiskuje ga Dušku na dlan pa mu oko njega sklopi prste.
IVANKA: Ajde malo vježbaj!
TETA BEPA: Sitna sam ja riba za njega ali sam gledala s trga kad nam je mahao. Prošli su me ježuri po cijelom tijelu. Ne usudim se ni promisliti šta  bi bilo da me primio osobno.
IVANKA (smije se): Pala bi u nesvijest.
TETA BEPA: Može bit da i bi. Koja je snaga u tome čovjeku! Jednu je ženu skoro kolpalo. Polijevali smo je vodom. Jedva došla sebi.
ANDRO: Bit će bila gužva?
TETA BEPA: Da gužva! Jedan na drugome. Ali je isto bilo veličanstveno. (zaneseno, sklopi ruke i gleda prema plafonu) To se doživi samo jednom u životu.
ANDRO: Jeste li razgledavali ili samo molili?
TETA BEPA:  Razgledavali moleći i molili razgledavajući. Ne mogu ti sve to opisati na brzinu. Imam jednu tekicu. Unutra sam zapisala. To mi ostalo od škole. Četrdeset godina voditi dnevnik, mora to čovjeka obilježiti.  To ti se zove profesjonalna deformacija.
Ivanka ustaje, uzima krpu i nezainteresirano briše stol. Očito je da se dosađuje i da su joj ovakve priče poznate.
ANDRO: Znam, teta.
TETA BEPA: Jesam i ja luda. Nisi više mali Andro. Sad si pametniji od mene.
Dušku kolut ispada iz ruke. Ivanka se saginje i ponovno mu ga stavlja u ruku.
ANDRO (smije se): Tete moja, nekad je bolje imati manje pameti.
IVANKA (dok briše sudoper): Ili se barem pravit glup.
ANDRO: Uvijek ću ja za tebe biti mali Andro. Koliko si me samo puta vodila na kupanje.
TETA BEPA: Na Zvončac. Baš nam je bilo lijepo. Ti se još toga sjećaš?
ANDRO: A na ćevape?
TETA BEPA: I na pašte smo išli. (zaneseno) Kad se samo sjetim koja su to vremena bila.
IVANKA: Onda bi došao doma i ne bi htio ručati. Baš se imate čega sjećati!
TETA BEPA: A znaš li ti da se ja sjećam kad ti se otac rodio?
Dušku ponovno ispada kolut. Vrti se po podu pa se smiri.
DUŠKO: Abla abla.
IVANKA: Naravno da ćeš se sjećati. Bilo ti je sedam godina.
Teta Bepa ustaje i podiže kolut. Vrti ga, gleda.
TETA BEPA: Šta je ovo?
IVANKA: Ma ništa. To mu ja dam da vježba ruku. Daj, namjestit ću mu (uzima kolut i stavlja ga Dušku u ruku)
TETA BEPA (sjeda za stol i nastavlja priču): Je, moj Andro, sjećam se kao da je bilo jučer. Bili smo onda sustanari u Kavanjinovu. Šest soba, tri familje, jedan zahod. To meni bilo normalno. Bila sam dijete. Oli sam šta znala.
IVANKA: Bilo je tako svima. Nije ni meni bilo lako.
TETA BEPA: Je, mi smo barem imali zahod u kući.
IVANKA: Zahod je bio najmanji problem. Nas je bilo puno.
TETA BEPA: Bila si mi najbistriji učenik i uvijek sam se čudila kad si stigla učiti. (Andri) Znaš da sam ti mami bila učiteljica?
ANDRO (smije se): Znam. Sto puta si mi pričala. I kako si je dovela u srednju, i kako si je upoznala s ocem, i kako su čekali da navrši osamnaest.
Kolut pada na pod. Duško nervozno kucka po stolu. Ivanka podiže kolut i opet mu ga utiskuje u ruku.
IVANKA: Ajde vježbaj, znaš da moraš.
DUŠKO: (ljutito) Abla abla.
TETA BEPA: Nisam ja rebambila da se ne sjećam da sam ti pričala, ali kad mi se uvijek drago toga spominjati. (hvata Andru za ruku) Oprosti svojoj staroj teti. Malo je postala pekmezasta. Šta sam ono počela da ću reć?
ANDRO: Kako vas je bilo puno u Kavanjinovu.
TETA BEPA: To je bio uvod, a htjela sam reći nešto drugo. Tri sam dana plakala kad je pokojna mater otišla. Onda me jedno jutro pokojni otac obukao da idemo u rodilište po nju. Čekali mi tamo na skale. Puhala bura. Otac nosio buket karanfila. Malo ga je sakrio iza leđa pa, kad je mater došla, dao joj ga.
ANDRO (smije se): Meni nema gore stvari nego kad trebam Marini kupiti cvijeće.
TETA BEPA: Jeste vi muški naopaki! Radije bi nosili ne znam šta nego cvijeće. Imala sam ja jednoga korteđanta. Uvijek je sa sobom nosio kufer.
ANDRO: Stvarno? Nisi nam to nikad pričala. Ti imala momka?
Kolut se opet kotrlja po podu. Nitko se ne osvrće.
TETA BEPA: Nije bio momak. Samo smo se lijepo gledali.
IVANKA (koja je očito ovu priču slušala previše puta): Bepa, oću staviti kavu?
TETA BEPA: Ništa, ništa, kasno mi je. Ne bih cijelu noć zaspala. Samo ću se malo popričati s vama. Zaželila sam vas se.
Ivanka sjedne.
ANDRO (smije se): Stvarno je nosio kufer na spoj?
TETA BEPA: Je. Svaki put. Otišli bi prošetati na Marjan, sjeli na klupu, onda bi on otvorio kufer i dao mi cvijeće.
ANDRO: Vidi ti moje tete Bepe. I što ste radili na klupi?
TETA BEPA: Sram te bilo. Samo smo se pričali.
ANDRO: I? Kako je završilo?
TETA BEPA: Otišao s pokojnom Cvitom. Nećeš je se ti sjećati, ali mater bi mogla. Ivanka, sjećaš se ti pokojne Cvite?
Andro pogledava na sat.
IVANKA: Ne sjećam.
TETA BEPA: A je, tako je. Brzo je bidna umrla.
ANDRO: Pa je li ti se onda taj tvoj vratio?
TETA BEPA: Nije, niti bih ga primila.
ANDRO: Tko bi rekao da si bila tako vražja.
TETA BEPA: Okretali su se momci za mnom, ali meni je moje poštenje bilo najvažnije na svijetu. I škola. Voljela sam učiti, a nije u tome stanu nikad bilo mira. Uvijek su se svađali. Najviše oko zahoda. Onda bih ja sjela na skale i učila.
Andro polako ustane i stoji pored stola. Duško kucka po stolu. Ivanka podiže kolut i utiskuje ga nervozno Dušku u ruku. Duško nervozno trzne i kolut opet pada na pod. Tu i ostane.
DUŠKO: Abla abla.
ANDRO : Teta, baš mi je žao otići sad kad si se raspričala. Tko zna što bih sve mogao doznati (smije se), ali moram ići. Marina me čeka.
DUŠKO: Abla abla.
IVANKA : Čekaj. Skoro sam zaboravila tortu.
Reže tortu, pa jednu polovicu izvadi na tanjur , zatvori kutiju i pruži je Andri.
DUŠKO: (cvili) Abla abla.
ANDRO: Bit će Marini drago. Hvala ti. (ljubi je pa pomahne) Bog, tata. Bog, teta Bepa.
TETA BEPA: Pozdravi mi Marinu.
IVANKA: Poljubi mi moga Duju.
ANDRO: Ne trebaš me pratiti. Sam ću.
Ivanka uzima lončić i ulijeva vodu.
IVANKA: Isto si mogla pô šalice kave?
TETA BEPA: Hvala ti kao da i jesam.
IVANKA: Kad nećeš kavu, pojest ćeš  komadić torte.
TETA BEPA: To bih mogla.
DUŠKO (maše rukom) Abla abla.
TETA BEPA: Dat će Ivanka i tebi.
IVANKA: Ne smijem njemu. Već je pojeo jedan veliki komad s Androm, a nije još večerao.
TETA BEPA: Rođendan mu je. Vidi kako te gleda.
IVANKA: Moja Bepa, gleda on tako čim vidi hranu. Dat ću mu poslije večere, pa neka gušta.
TETA BEPA: Puno mi je mršav.
DUŠKO (glasno) Abla abla.
IVANKA: A je, mršav je, ali koliko pojede, trebao bi biti kao prasac. Bit će mu to od moždanoga.
TETA BEPA: Može bit da i je. Tko će ga znati. Isto mi se čini da malo bolje izgleda nego kad sam došla. Dat će Bog. Je li, Ivanka? Šta se tebi čini?
IVANKA: Je, je. Fala ti, Bepa moja. Da znam da će pomoći, ja bih mu doniljela cijelu demežanu svete vode.
TETA BEPA: Znam ja da će pomoći. Izgleda mi kao da se malo smije.
IVANKA (nakrivi glavu, odmjerava Duška): Ma evo i meni, kad ga bolje pogledam, kao da mu se pô usta podiglo, ono, kao htio bi se nasmijati. (glumi sažaljenje) A ne može bidan. Pola mu je tijela oduzelo, a i ono drugo je zaništa.
TETA BEPA: Tko bi rekao da će se baš njemu ovo dogoditi. Nije on to zaslužio.
Ustaje, vadi rupčić iz džepa i briše Dušku usta.
TETA BEPA: Malo mu curi slina niz ovu stranu s kojom se ne smije. Evo ga, sad si kao novi! (sjeda ponovo za stol)
IVANKA: Slini kao mala beba. Zna i zagucat ikad jede. Nekad se probudim u sred noći pa slušam je li diše. (ozbiljno, hvata Bepu za ruku) Strah me, Bepa moja.
TETA BEPA: Ja se tebi divim kako sve podnosiš. Bidna ti. Cijeli život žrtva.
IVANKA: Takve san ti ja sreće. Jedan put žrtva, uvijek žrtva.
TETA BEPA: Znam ja da ti nije bilo lako ni s našom materom.
IVANKA: Šta ćeš! Takva su vremena bila.
TETA BEPA: Da sam ja mogla ostaviti posao …
IVANKA: Sve ja znam, Bepa moja.
TETA BEPA: Nisam mogla ni dolaziti iz Trilja kad bi mi se prohtjelo.
IVANKA: Ne trebaš mi govoriti.
TETA BEPA: A ti nisi radila i bilo je normalno da je vas dvoje uzdržite.
IVANKA: (nervozno) Za reć pravo, ja sam je uzdržala. Duško je uvijek bio vani.
TETA BEPA: Bogumili, nije ni njemu bila laka. Sve je bilo na njegovim leđima.
IVANKA (mrmlja): Mogao je on i manje raditi da je mene pustio da nastavim.
TETA BEPA: Andro ti je još bio …
IVANKA (upada joj u riječ) : Ali šta je korist govoriti jednome tovaru. On uvijek po svome.
TETA BEPA: Nemoj tako, moja Ivanka. Bog će te pokarat. Nije on ništa loše mislio. Samo je htio da se ti ne mučiš, da budeš doma uz svoje dijete …
IVANKA: I njegovu mater.
TETA BEPA: I to.
IVANKA (posprdno): E, bidan, kao da mu je bilo lako izdržat sve te puste večere i službena putovanja.
TETA BEPA (naivno): A šta će! Žrtvovao se kao za svoju familju.
IVANKA (prezirno): Je, baš se žrtvovao.
DUŠKO: (mrmlja kao da se buni) Abla abla.
Ivanka podiže kolut s poda i energično ga utrpava Dušku u ruku.
IVANKA (nervozno): Na! Vježbaj kad sam ti rekla!
TETA BEPA: Meni je bilo najteže ne spavati u svojoj postelji kad bih išla s djecom na ekskurziju.
IVANKA: Drugo je to. On je išao svaki dan. Nikad nisam znala ni gdje je ni s kim je.
TETA BEPA: Eto vidiš.
Ivanka naglo ustane. Nervozno se uzvrti po kuhinji.Uzima krpu i briše bez ikakvoga reda. Očito da se iznervirala ali ne želi pred Bepom pokazati.
TETA BEPA: To ti je nova haljina? Malo precrvena za moj ukus, ali nije loša.
IVANKA: Kupila na rasprodaji. Govorim ja sebi, rođendan je Dušku, pa da i ja budem malo svečanija.
TETA BEPA: Je, je, svečana je, samo bi tu naprijed trebalo prišiti malo čipke ili nešto. Puno je otvorena.
IVANKA: (gužva krpu u ruci, naslanja se jednom rukom na stol i okrene prema Bepi, govori polako, trudi se ne izderati na Bepu) Znaš šta, Bepa, dosta mi je više sakrivanja i zatvaranja. Cijeli život gledam da se nikome ne zamjerim. Kad ću živjeti?
TETA BEPA: Ma samo sam rekla. Nisam ništa loše mislila.
IVANKA : O’š još jednu fetu?
DUŠKO (maše nervozno, cvili, kolut pada na stol, Ivanka mu ga vraća u ruku) Abla abla.
IVANKA (obrecne se): Nemoj mi ablat. Rekla sam da ću ti dati poslije večere. Pitala sam Bepu. (smiri se pa nastavi umilnim glasom) Baš je kao malo dijete. Ako ga ne prekinem, izludi i sebe i mene. Mogla si još jednu malu, a?
TETA BEPA: Ne mogu. Hvala ti.
IVANKA: Ona je bila za Duška. Sad jednu za Nildu. I njoj je danas rođendan.
Ivanka naglo sjedne i zaroni glavu među ruke. Teta Bepa počne plakati.
TETA BEPA (plače): Zlato moje, da sam je bar živu zatekla.
Ivanka šmrca.
TETA BEPA: Mislila sam, rodila se ranije, stavit će je u inkubator, bit će dobro.
IVANKA: Ništa ne bi promijenila.
TETA BEPA: Znam da ne bih.
IVANKA: Ne znaš ti, moja Bepa, kako je to pod srcem nosit dijete devet mjeseci, a onda … onda… onda (zajeca i zamukne)
DUŠKO (tiho) Abla abla.
TETA BEPA: Ne znam, tugo moja, ali znam kako je izgubiti nekoga tko ti je značio cijeli… (naglo prekine i uzdahne iz dubine duše)
IVANKA (jednoličnim glasom, gleda pred sebe kao kao da je odlučila po bilo koju cijenu izbaciti sav taj jad ): Vidili su odmah što je i dali su mi da stojim kraj inkubatora. Četiri sata sam je gledala. Cijeli njezin život u četiri sata. Sitna je bila. Zatvorene okice. Mali anđeo. Mali mirni anđeo. Sjedila sam i gledala je kroz plastiku. Nije se micala. Samo je spavala. Aparati su otkucavali i onda … najedanput … mir. Moja Nilda i ja … same na svijetu… sve je stalo… ništa više nije imalo smisla. Zlato moje malo! Sve mi je otišlo s njom.
Kolut pada na pod.
TETA BEPA (tiho): Nemoj tako. Bog ti je poslao Andru poslije dvanaest godina.
IVANKA (nastavlja kao da je nije čula): Došli su … ugasili aparate … izvadili je iz inkubatora … i dali mi je … sve onako zamotanu ka štručicu. Ljubila sam je. Još je bila topla. Gledala sam to malo spokojno lice i molila Boga … da … nije sve gotovo. Nikad ga nisam tako preklinjala… obećavala nemoguće… pogađala se. Nema te stvari koju ne bih bila učinila … samo da mi je vrati. Vjerovala sam kako će otvoriti oči i nasmiješiti mi se. Nije još sve gotovo … mislila sam … čuda se događaju.
TETA BEPA (tiho): Bog dao, Bog uzeo.
IVANKA: Kad je … došla sestra po nju … nisam je htjela dati. Kričala sam … vikala … preklinjala … da nas … ostave na miru. Željela sam je staviti …  na prsi … udahnuti joj svoju ljubav … svoju snagu … svoj život.
Teta Bepa stavlja Ivanki ruku na rame. Ivanka se prene kao probuđena iz transa.
IVANKA: Ne znaš ti kako je kad ti ostanu samo ta četiri sata, kad moraš pustiti iz naručja cijeli jedan život, sva veselja i nade, vrtić, školu, fakultet, unuke, kad ti ostanu samo nikad korištene pelene i benkice, a muž bježi, skriva se po birtijama, hvata ženske i pred svima glumata čovjeka koji nikad ne bi digao ruku na ženu.
DUŠKO: (oštro kucka po stolu, cvili) Abla abla.
TETA BEPA: Nemoj tako. I njemu je bilo teško. Svima nam je bilo teško. (pokazuje na Duška) Vidi kako je i sad tužan.
IVANKA (skoči na noge i vikne): Ne brani ga, Bepa! Nikad ti nisam rekla jer mi je bilo žao da se razočaraš, ali tvoj brat je gad.
TETA BEPA: Ma što to govoriš? Jesi li poludila?
IVANKA: On je kriv šta sam izgubila Nildu.
Duško lupka člancima prstiju po stolu.
TETA BEPA (hvata je za ruku,  pokušava smiriti): Ajde, moja Ivanka, smiri se. Nitko nije kriv. Bog je tako htio.
IVANKA (gnjevno): Kako možeš biti takva! Ti i tvoj Bog! Prekini više s njim! Komu se moliš? Sve, baš sve mi je uzeo, a ti mi tu pričaš bajke. Plakala si i ti. Nemoj mi sad lagat da nisi plakala.
TETA BEPA (uzdahne): Još ja plačem. Trideset i sedam je godina prošlo, a nema dana kad je se ne sjetim.
IVANKA: Pa šta onda petljaš s Bogom? Priznaj da nije pravedan. (sjeda na stolicu, slomljena je, plače kao da traži od Bepe pomoć)  Priznaj barem jednom da mi nije smio uzeti Nildu. Ostala sam sama.
TETA BEPA: Imala si Duška.
IVANKA (bijesno udari šakom o stol): Bolje bi bilo da nisam.
DUŠKO: (buni se)  Abla abla.
TETA BEPA: Ne govori tako. Nije on kriv što je bio na putu.
IVANKA (viče): Naravno da nije kriv. Nikad on nije kriv. Jesi li čula što sam ti maloprije rekla? Pobjegao je od mene. Po … bi … je...  ga ... o! Pravio se da se ništa nije dogodilo isto kao što ste se ti i tvoja mater pravile da ništa ne vidite. Je li to muž? Je li to čovjek?
TETA BEPA: Nemoj tako. Ljuta si pa govoriš što ne misliš.
Duško pojačava kuckanje po stolu, mumlja, trza se, cvili. Ivanka uzima kolut i utiskuje mu ga u ruku.
IVANKA (polako se smiruje, kao da je iz nje isisana sva snaga): Oprosti. Imaš pravo. Nema od toga koristi. (Dušku, tiho) Ajde vježbaj!
TETA BEPA: Svima je teško, ali dat će Bog. Prepusti malo tereta Bogu. Ne moraš sve sama nositi.
IVANKA: Znam ja to, moja Bepa, ali ne mogu. Svašta ti mene muči. Malo pomalo, postala sam gora od njega.
TETA BEPA: Od koga njega?
IVANKA: Od Duška.
TETA BEPA: Ma što to govoriš? Kako gora?
IVANKA: Mislim, postala sam nepokretna, (razmišlja) kako bih ti rekla …. nekako zakočena.
TETA BEPA: Bože sačuvaj da bi ti bilo kao njemu! (krsti se) Ne daj, Bože, nikome!
IVANKA: Blago tebi, Bepa.
TETA BEPA: Zašto?
IVANKA: Ti imaš svoju vjeru.
TETA BEPA: Bogumili, šta to govoriš? Imaš i ti vjeru.
IVANKA: Sve manje. Izdali su me, napustili, ostavili. I Bog i ljudi.
TETA BEPA: Ajme, nemoj tako. Treba ti snage, a tko će ti pomoći ako neće Bog.
IVANKA: Nema Boga, Bepa. Nema ničega. Samo usrane pelene i čekanje.
TETA BEPA: Ujmeisusovo (krsti se), ti si skroz poludila.
IVANKA (mirno): Stojim tu, u ovom stanu punom uspomena. Stojim, sjedim, ležim, perem, kuham i razmišljam kako bi sve izgledalo da sam ga ostavila.
TETA BEPA: Zašto bi ga ostavila? Vjenčani ste pred svijetom i pred Bogom.
Kolut pada na pod. Bepa ustaje i stavlja Dušku kolut u ruku.
IVANKA: Baš zbog toga. Skrivam pred svijetom svoju sramotu, ali Bog vidi sve i nije prstom maknuo da me zaštiti.
TETA BEPA: Od koga?
IVANKA: Od ovoga ružnog života.
TETA BEPA: Ozdravit će Duško. Vidi kako vježba.
IVANKA: Oće, nego šta. Ozdravit će i opet će biti sve po starom.
TETA BEPA: Eto, vidiš!
IVANKA: Blago tebi, Bepa! Ništa ti ne vidiš. Blago krotkima, oni će …
TETA BEPA: … baštiniti kraljevstvo Gospodnje. Ajde, moja Ivanka, smiri se. Sve će biti dobro.
Ivanka naglo ustane, odlazi do sudopera, uzima krpu i energično trlja sudoper.
TETA BEPA: Zašto držiš taj otrov kraj sudopera? To je opasno.
IVANKA: To ću posli sebi i Dušku skuhat čaj.
TETA BEPA: Ajme meni, što to govoriš! (krsti se) Nemoj se niti šaliti s tim. Sjećaš li se kad je u novinama pisalo za onu šta je popila …
IVANKA (prekida je): … deterđent.
TETA BEPA: Aj, molim te, meni za ljubav, spremi tu kiselinu u sudoper. Sva se naježim.
Ivanka uzima bocu i sprema je u sudoper.
TETA BEPA: Puna je tebi kapa svega.
IVANKA: Nemaš  pojma kako je meni. Ti staviš roza naočale i friga ti se za cijeli svijet.
TETA BEPA: Oporavit će se Duško. Ja baš nekako vjerujem da će biti dobro.
IVANKA: Oće, oće. Bit će. (Dušku) Ajde, moj Duško, gnječi taj kolut, (smije se) nabildaj mišiće. Znaš kako su te nekad dobro služili.
TETA BEPA: Sjećaš se kako je izgubio glavu kad se dogodilo ono s Nildom?
IVANKA (energično trlja sudoper): Nije se dogodilo. Umrla je.
TETA BEPA: I poslije. Kad si bila noseća s Androm. Ponašao se kao lav u kavezu.
IVANKA: Ja sam bila u kavezu, a on je radio šta ga je volja.
TETA BEPA: Snalazili ste se kako ste znali. Nije bilo lako čekati, ali se na kraju sve dobro svršilo.
IVANKA (sarkastično): Je. Baš dobro.
TETA BEPA: Eto vidiš. Oćemo izmoliti krunicu zajedno?
IVANKA: Moja Bepa, kad bi bilo koristi, molila bih ja po dvije odjednom.
Dušku opet ispada kolut na pod. Ivanka nervozno baca krpu u sudoper, podiže kolut i utiskuje ga Dušku u ruku.
IVANKA: Ne moraš ti vježbat ako nećeš. Samo nemoj poslije kukati i cviliti što ne možeš ništa.
TETA BEPA: A šta će bidan! Nije mu lako.
IVANKA: A meni je lako? Po cijeli dan hvatam njegovo vražje kolo. Više ja učinim gimnastike nego on.
Zvono.
IVANKA: Bit će se Iko vratija.
Izlazi i vraća se s Ikom.
IKO: Bonasera, sinjorina!
TETA BEPA (smije se): Već ti je Ivanka rekla. Dobra večer i tebi.
IKO: Lijepo je tebi. Naputovala se i namolila.
TETA BEPA: Jesam, hvala Bogu. A gdje si ti bio po ovoj zimi?
IKO: Zaletio se do ambulante po uputnice.
TETA BEPA: Što ti je? Nisi valjda bolestan?
IKO: Ma nisan. Nako, iša se malo pregledati.
TETA BEPA: Ja svake godine učinim sistematski. Što si pregledavao? Srce?
IKO: Išao sam se, da prostiš, pregledati malo doli.
TETA BEPA (neugodno joj je, odmahuje rukom): Ništa. Ništa. Nećemo o tim neugodnim temama. Valjda neće biti štete.
IKO: Nije da mi je potreba, nego čovjek svašta čuje. Eno nekidan Frani okinilo jaje.
Bepa ga gleda čvrsto stisnutih usana.
IVANKA: Ajme meni, bidan čovik.
IKO: Nije mu ništa.
IVANKA: Kako to nije mu ništa?
IKO: Rekli su da će sve bit u redu.
TETA BEPA: Tako su rekli i Božici pa eno je sad pjeva u raju.
IKO: Naravno kad nema, da prostiš, jaja.
IVANKA: Kojoj Božici?
TETA BEPA: Nećeš se ti nje sjećati. Ona ti je čistila na Općini. Jedna, onako, nije puno visoka. Nosila je naočale. Tako, mojih godina.
IVANKA:  Ko će svakoga znati.
TETA BEPA: Može biti da si je nekad i susrela. Svijet je malen.
IVANKA: Može biti da i jesan. Umrla je, je li?
TETA BEPA: Je, bidna. Patila se više od godinu dana. (krsti se). Pokoj joj duši. Umrla ka tić.
IKO: Tako van to ide. Nekidan, jedan što ga znam sa balota, samo se uhvatio za prsi i ode.
TETA BEPA: Gdje ode?
Kolo se opet kotrlja po podu. Ivanka ga podiže i stavlja Dušku u ruku.
IVANKA (mrmlja): Vrag odnja i kolo!
DUŠKO: Abla abla.
IKO: Gdje? Bogu za kurira. Dok je došao doktor on već zabilio očima. Odma su rekli da nema tu ništa. I Joskan pokojnog Blaža Ante Jokina. Otvorili ga, zatvorili, poslali kući.
IVANKA: Dobro. Dobro. Nećemo danas o grubim stvarima. Dušku je rođendan.
TETA BEPA (ponosno): Je, je, pune šezdeset i tri. 
IKO : Tko bi rekao da ćemo nas dva pod stare dane slaviti rođendane skupa.
Iko i Ivanka sjedaju za stol.
IVANKA: Bome ih niste slavili skupa kad ste bili mladi.
IKO: A nismo. Nismo mi bili iste fele.
TETA BEPA: Bogumili, kako se to sve izokrene.
IKO: Da izokrene! On bija ka bik, ja jado jadni. A vidi nas sad.
TETA BEPA (tužno): Tako ti je to.
IKO: Nego. On na posao limuzinom, ja nanoge.
TETA BEPA: Dobro se ti držiš za svoje godine.
IKO: Đavla se dobro držim. Ja bi htio, a ne mogu.
IVANKA: Uvijek si bio mršav ali žilav.
Kolo opet pada na pod, Ivanka ga podiže i stavlja Dušku u ruku.
IVANKA (Dušku): Ako ga još jedan put baciš, zavezat ću ti ga špagom za onu stvar.
IKO: Sjećaš li se kad ste nalijevali ploču na vikendici? Jesam li ja najviše nalio?
IVANKA: Bome jesi. I ploču i glavu.
IKO: Više san mašura zamiješao nego svi zajedno.
TETA BEPA: Dobro tebi u penziji.
IKO: Đavla mi je dobro. Mučimo se, stiskamo, nikako dočekat prvi.
TETA BEPA: Udebljao si se.
IKO (udara se po trbuhu): Sad ga đava odnja kad je ovo od dobre hrane. Sve ti je to svinjetina na akciji. Moja Mira govori da je zdrava. Đavla crnoga, da je to zdravo, ne bi bilo po tri eura kilo. Od toga ti se ja, moja Bepa, debljan.
Kolo se kotrlja po podu. Nitko ne obraća pažnju.
IVANKA: Gledala sam da Kinezi tuku samo po svinjetini, a jesi vidio kako su meškinjasti. Rekao bi čovjek da to živi od zraka.
IKO: Njih ti ima dvjesto milijuna, a tko će dati toliko svinja. Pojede svaki po zalogaj dva.
IVANKA: Malo si rekao. Meni se čini dvi milijarde.
IKO: Isti đava. Reka sam ja mojoj Miri: Samo ti mene kljukaj škovacama. Kao da ne znam da jedva čekaš da me spremiš u novčanik.
TETA BEPA: Muko Isusova, koliki je to novčanik?
IKO: Penziju, Bepa. Čeka ona moju penziju.
TETA BEPA: Ajde, nemoj tako. Vrijedi tebi Mira zlata, nego si ti zapeo za svinjetinu. Što ne jedeš kokoš?
IKO (gadljivo): Đava ti je odnja. Kad je vidim kako se raspada kad je skuha, sve bih povratio.
DUŠKO: Abla abla.
Ivanka ustaje. Donosi tanjur s ostatkom torte na stol.
IVANKA: Iko, mogao si malo torte.
IKO: Neću ja torte. To je za dicu i kurbe.
TETA BEPA: Bogumili, ajde, ajde, bolje pripazi malo na jezičinu?
IKO: Tako se reče.
IVANKA: Bepa, mogla si ti još jednu feticu, je li?
DUŠKO (razdražljivo) Abla abla.
TETA BEPA: Ne mogu više, hvala ti. Jedna feta meni dosta.
IKO: Daj ti nama po rakijicu da nazdravimo.
IVANKA: Ne smije Duško rakijicu, a i tebi bi bilo bolje pripaziti.
IKO: Ma šta ne smije! Tko mu može zabraniti? Samo ti nama daj bocu, mi ćemo se sami snać. Je li tako, Duško?
Udari Duška po leđima. Duško drhtavom rukom pokazuje prema torti.
IKO: Nego šta! Nazdravit ćemo nas dva, pa orilo gorilo.
TETA BEPA: Ivanka, koliko će bit sati?
Ivanka pogleda na sat.
IVANKA: Šest i petnaest.
TETA BEPA (žurno ustaje): Ajme meni, zakasnit ću na misu.
IVANKA: Kad ti je misa?
TETA BEPA: U šest i po.
IKO: Sjedni još malo s nama. Neće Bog pobjeći.
TETA BEPA: Neće tebi.
IKO: Ja ću ovdje moliti s mojin prijateljem, je li tako prijatelju? Nalizat ćemo se kâ majke.
Ivanka vrti očima. Teta Bepa otvori torbicu, izvadi krunicu i stavi je u džep.
TETA BEPA : Idem ja pomalo.
Dolazi do Duška, ljubi ga u čelo.
TETA BEPA: Lijepo se ti meni zabavi večeras. Doć ću ja za koji dan pa ću ti sve ispričati.
DUŠKO: (pokazuje rukom prema torti) Abla abla.
TETA BEPA: Lijepa je bila torta ali ne mogu više. Jedna fetica meni dosta.
Teta Bepa se polako gega prema vratima. Ivanka za njom.
TETA BEPA: Laka vam noć.
IKO: Laku noć, Bepa.
Ivanka i teta Bepa izlaze. Iz hodnika se čuju nerazumljivi glasovi.
IKO: Ostavi ona nas dva bez rakije. Jadni mi muški, moj Duško.
Duško sjedi zgrbljen. Ruke spustio u krilo.
IKO: Sad će one sat vremena u hodniku, a meni počinje Dnevnik.
Duško se ne miče.
IKO (nervozno): Sad ga đava odnja, što si tako škrt. Natakarija se u ta kolica ka da ćeš vozit trke.
Iko ustaje i otvara ormarić  pored sudopera.
IKO: Kao da Iko ne zna.
Vadi bocu. Otvara gornji ormarić i vadi dvije čašice.
Iko sjedne za stol, otvara bocu i nalijeva, pa jednu čašicu stavi pred Duška a drugu pred sebe.
IKO: Ona tvoja gora od moje.
DUŠKO (pokazuje prema torti) Abla abla.
IKO: Neću ti ja toga, moj prijatelju. Iki dosta čašica dobre rakije, a te kreme za brijanje može i vrag odnijeti što se mene tiče.
Kucne čašicu o Duškovu pa ispije i odmah nalije drugu.
Ivanka se vraća u kuhinju.
IKO: Duško mi rekao gdje si sakrila rakiju, pa se ja sam poslužija.
IVANKA: Kao da ti ne znaš gdje je.
IKO: Znam, ali nije red u tuđoj kući. Ne bih ja da Duško nije mahnuo rukom.
IVANKA: Ajde, ajde, neka si se poslužio.
Iko nalije još jednu čašicu, pa je podigne visoko.
IKO: Neka nam živi naš Duško još puno lijepih godina. Živija!
IVANKA (bez previše uzbuđenja): Živija.
IKO: Ne može nasuvo. Gdje ti je čašica?
IVANKA: Umorna sam. Ne mogu sad rakiju.
IKO: Ma što ne možeš!  Nema bolesti koju rakija ne izliječi.
IVANKA: I dobro pere prozore.
IKO: Ih, sad ti mene zajebaješ. Moja pokojna mater pred smrt o samoj rakiji živila. Da nije bilo rakije, davno bi je đava odnja.
Iko gleda na sat.
IVANKA: Koliko je živila o rakiji?
IKO: Brat bratu, jedno mjesec dana.
Iko ustaje.
IKO: Onda smo se dogovorili za sutra?
IVANKA: Aj, dobro kad si navalio.
IKO: Ja ću doći u podne.
IVANKA: Mogao si još jednu rakijicu.
IKO: Ne smijem, Mira će me ubiti. Iden sad. Počet će mi Dnevnik.
Ivanka skoči, vadi tanjurić iz ormarića.
IVANKA: Čekaj, poslat ću Miri komadić torte.
DUŠKO : (maše rukom.) Abla abla.
Iko pogleda prema Dušku.
IKO: Reć ću ja njoj da si joj ti poslao. Ne brini.
IVANKA: Hvala što si mu došao čestitati. Vidiš li kako se veseli.
IKO: Nego da se veseli. Došli su mu sin, prijatelj i sestra čestitati. Što čovjeku više treba.
IVANKA: Ajme! Kupila sam pive za te i skroz zaboravila.
IKO: Ima dana. Bog, Duško! Sutra ćemo nas dva na balote.
Iko izlazi. Ivanka ga prati.
IVANKA: Pozdravi mi Miru.
IKO: Nu, što ću je pozdravjati. Ako ti je do toga, vikni joj preko skala.
Ivanka odmahne rukom. Izlaze.
Ivanka se vraća, makne bocu, čaše i tanjuriće sa stola. Skine šareni stolnjak pa prekrije stol bijelim, postavi tanjure, pribor za jelo i platnene ubruse. Pogleda na sat. Podigne kolut s poda i spremi ga u ladicu.
IVANKA: Taman ćemo večerati dok dođe sestra Klara. Jesi mi gladan? Bi li pojeo malo gulaša?
Duško je apatičan. Ne reagira.
Ivanka donese dvije kristalne čaše, kruh i malu vazu s nekoliko ruža. Izvadi iz frižidera lonac, stavi ga na štednjak. Izvadi još jednu posudu pa i nju stavi na štednjak.
IVANKA (govori, više sama sebi, dok okreće dugmad na štednjaku): Gulaš ću staviti na tiho. Taman će se ugrijati dok pojedemo juhu.
Sjedne, zagladi još jednom stolnjak pa poskoči.
IVANKA: Mogla bih nam upaliti svijeće. Je li, Duško? Ti voliš romantiku. Koliko si puta večerava uz svjeće? Priznaj.
Vadi iz ormarića mali svijećnjak s tri voštanice. Stavlja ga na stol. Pali svijeće pa se odmakne.
IVANKA (divi se): Aaaaa, baš je lijepo. Nismo nikad nas dva uz svijeće, je li? (zamisli se) Ček, čini mi se da jesmo. Jesmo, jesmo malo prije nego smo se vjenčali. Kad si me vodio u Lipu Dalmaciju. Sjećaš se? Kako si bio zgodan. (obgrli se rukama i zaneseno ljulja) Voljela sam te kao Boga. Bio si veseo, duhovit, uvijek si znao reći baš ono što meni treba. (trgne se, otklopi posudu i promiješa sadržaj) Prepala sam se da će mi izgoriti. Krumpir se odmah zalijepi. (smije se) Bio si kao krumpir. Lijepio si se za me, nisam te se mogla osloboditi (raznježeno) a i nisam htjela. Eeee, kad je to bilo.
Stavlja lonac na stol. Skida poklopac pa ga odnosi u sudoper. Uzima kutlaču i vadi, najprije Dušku a onda sebi, juhu. Sjedne za stol i počne srkati.
IVANKA: Jedi! Što čekaš!
Duško drhtavom rukom (lijevom) pokuša podignuti žlicu, ali mu isklizne i zvekne o tanjur. Ivanka jede s tekom.
IVANKA (preko zalogaja): Pazi!
Ponovno pokuša podignuti žlicu. Pomiče je ali ne uspijeva podignuti.
IVANKA: (ustane, uzme njegov tanjur, pojede juhu, onako s nogu, i vrati ga natrag) Udebljat ću se ka prasica.
Donese posudu s gulašem, razdijeli jednom i drugom, pa sjedne i s tekom počne jesti.
IVANKA: Mmm, šta mi je danas dobro ispao. Još je bolji sad kad je podgrijan. Jedi, ohladit će ti se.
Duško uzima žlicu, brlja po tanjuru, slučajno zahvati malo gulaša, pokušava ga prinijeti ustima, ali mu ispadne sa žlice. Ivanka jede.
DUŠKO (mumlja nemoćno i ljuto) Abla abla.
IVANKA: Ajde, ajde, potrudi se malo. Ne budeš li vježbao, nećeš nikad ozdraviti.
Duško ponovno kopa i zvecka po tanjuru pa frustirano spusti žlicu i pogne glavu.
IVANKA: Ne možeš više? Slabo jedeš u zadnje vrime.
Pruži ruku, uzme tanjur ispred njega, pojede gulaš i vrati tanjur. Sjede za stolom i šute. Duško je zavukao glavu među ramena. Ramena mu se tresu. Bezglasno plače.
Ivanka uzme vilicu pa njom lagano crta šare po stolnjaku.
IVANKA (tiho): Gdje smo nas dvoje zapeli? Ne možeš reći da se nismo voljeli. Ja sam bila luda za tobom. Bio si mi sve. A volio si i ti mene. Znam da jesi. (plače) Kako smo se samo smijali zajedno. (zastane) I šutili. Te šutnje su mi bile najdraže. Nismo trebali riječi. Samo bi se uhvatili za ruke, zajedno disali, zajedno sanjali, zajedno koračali, lijeva, desna, lijeva, desna. Povezani rukama i srcem; ti si bio ja, a ja san bila ti. (podigne ubrus i ispuše u njega nos) E, moj Duško, jadni ti smo na što smo spali. A mogli smo mi i bolje. Samo da ti nisi bio kakav si bio.
Zvono. Ivanka se trgne.
IVANKA (obriše oči rukom) : Evo je.
Ustane, uputi se prema vratima, zastane, okrene se, baci pogled na stol.
IVANKA : Dobro je.
Rukama zagladi kosu, popravi haljinu na kukovima i iziđe.
IVANKA: (glas izvana): Izvolite, izvolite, samo naprijed.
Ulazi patronažna sestra  KLARA (žena srednjih godina).
KLARA(veselo viče): Dobar dan. Kako ste mi danas?
DUŠKO: (molećivo je pogleda i zacvili) Abla abla.
KLARA: Vidim da upravo večerate.
IVANKA: Taman smo gotovi. Sad ću ja.
KLARA: Nema žurbe. Je li dobro pojeo?
IVANKA: Odlično. Nikad nije imao problema s apetitom.
Ivanka užurbano odnosi tanjure u sudoper, lonce stavlja na radnu plohu, poklapa ih,cvijeće i još uvijek upaljen svijećnjak do njih, skida stolnjak. Otvara prozor. Izvani se čuje vjetar.
IVANKA: Ajme, meni šta dere bura. Tražit će  noćas zec mater.
KLARA (stavlja torbu na sjedalicu i otvara je, traži nešto unutra): Uvijek oko Božića učini nevrijeme.
Ivanka istrese stolnjak, zatvori škure i prozor.
IVANKA: Moj Duško je navikao na stolnjak. (govori dok ga slaže) Meni i nije puno briga, a on voli da je sve na svome mjestu. Ali, nemam se pravo bunit. Znate, sestra Klara, ja sam ga na to naučila. Uvijek stolnjak i salvete, juha ni hladna ni vruća, glavno jelo, desert. To vam je sudbina nas domaćica.
KLARA (vadi tlakomjer i stavlja ga na stol): Kod nas ruča svatko u svoje vrijeme. Djeca u školi, mi na poslu. Ima dana kad se tek navečer okupimo.
IVANKA: Znam ja znam kako je kad se radi. Nema se dovoljno vremena za familju.
KLARA: A što ćete, trudim se koliko mogu.
IVANKA: Slomi to ženu. Stalno trči, nikad mira. Ali nije puno bolje ni kad ne radiš. Svačiji rob. Jadne mi žene.
Spremi stolnjak u ladicu. Cvijeće i svijećnjak vrati na sredinu stola.
IVANKA: Ajme, mogla sam staviti onaj šareni stolnjak. (mahne rukom) Nema veze. Može i ovako. Znate, danas je mom Dušku rođendan.
KLARA: O, vidim ja da se tu nešto slavi.(prilazi Dušku pa ga pogladi po leđima) Barba Duško, sretan vam rođendan. (prigne se) Idući ćete slaviti na nogama, jel' da?
DUŠKO (uzdahne) Abla abla.
KLARA: Ne brinite. Bit će to dobro. Samo treba vremena. Prošlo je tek tri mjeseca.
IVANKA (slatkorječivo): I ja mu to govorim. Je li tako, Duško?
KLARA: Sve je mršaviji. Nije mi to drago. (uzima sa stola tlakomjer) Malo ćemo kontrolirati tlak.
Mjeri Dušku tlak.
IVANKA: To su takvi geni. I pokojni otac mu je bio mršav.
KLARA: Tlak je malo nizak, ali ništa zabrinjavajuće.
IVANKA: Pogledajte mene. Gotovo ništa ne jedem, a debljam se. (udara se po bokovima)
KLARA: Tako mi je i samoj. Uvijek na dijeti, nikad sita.  (uzdahne). Recite pravo, gospođa Ivanka, je li to pošteno?
Sestra Klara sprema tlakomjer u torbu.
IVANKA: Takav nam je horoskop.
Sestra Klara otkočuje kolica i hvata ručke.
KLARA: Idemo se nas dva presvući.
IVANKA: Ne tribate. Popodne sam ga okupala i sredila. Da se osjeća malo bolje.  Znate, dolazili su mu čestitati. (okreće se prema Dušku i tepa) Je li tako? Tko je tebi sve došao čestitati?
Ivanka stavi lončić na štednjak.
IVANKA: Sestra Klara će popiti kavicu i pojesti komadić torte u čast tvoga rođendana. Je l' da hoćete?
KLARA (sjeda za stol): Hvala. Baš će mi prijati.
IVANKA: Predahnite malo! Težak vam je posao, sama bolest i starost.
KLARA: Navikne se čovjek. U današnje je vrijeme bilo koji posao dobar. Samo da je plaćen.
IVANKA: Naš Andro mu je donio tortu. Ove godine kupovnu. Mali Duje čini zube, zlato nonino. Nije nevjesta stigla ispeći. Inače ona pazi na te stvari.(uzima žličicu i okreće se prema štednjaku)
Ivanka nareže ostatak torte, stavi je na stol, donosi tanjuriće, stavlja šalicu s kavom pred Klaru, a zatim i pred Duška. Stavlja komad torte pred Klaru.
IVANKA : Izvolite, sestra Klara. Nisam je probala, ali oni uvijek peku dobre torte.
KLARA: Baš vam hvala. Ja ispečem radi djece, ali, da vam pravo kažem, meni je kupovna najdraža.
IVANKA: Meni torta nije torta ako nema oraha u njoj, a ovi u kupovne stave pola kikirikija pola prezle.
Ivanka sjedne pored Duška i podigne šalicu.
IVANKA: Evo i tebi, ali samo malo. Vruća je. Ja ću ti pomoć.
Nježno prinosi šalicu Duškovim ustima, a on halapljivo srkne.
IVANKA: Polako (prošapće) Neće kava pobjeći. Podijelit ću s tobom krišku popola. Puno si danas pojeo. Još bi samo trebalo da dobiješ dijabetes.
Uzima tanjurić, stavlja na njega komad torte.
IVANKA: Znate (okrene se prema Klari sa smiješkom) on tako voli kolače.
KLARA (smije se): Volim ih i ja, a vole ih i moji bokovi.
IVANKA (uzdahne): Maštam kad će netko izumiti tabletu. Staviš je u vodu i eto ti ručka bez ijedne kalorije.
KLARA: Stalno gladna. Noge mi pucaju od visokih potpetica. Glava me boli od viklera noću. Zašto? Čemu?
IVANKA: Da bi se svidjele muškarcima.
KLARA: Da bi bolje kotirale kod šefa.
IVANKA: Da bi nadmašile susjedu.
KLARA: Ponekad sam umorna od tolikih ispraznosti.
IVANKA: Ima dana kad mi godi bol od visokih peta. Skrene pažnju s boli u duši.
KLARA: Meni pomaže nova frizura. Osjećam se lagašno. Kao da bih mogla osvojiti svijet.
IVANKA: Kad bi barem moglo potrajati. Ne govorim zauvijek potrajati. Samo dan, dva, tri. Da osjetim da sam barem malo živa.
KLARA: Tako je to, moja gospođa Ivanka. Ispada da smo mi žene druga klasa ...
IVANKA (prekida je): Meni govorite? Uvijek druga klasa a kad treba potegniti, ne može ništa bez nas.
DUŠKO: Abla abla.
IVANKA: Još? Sad će tebi tvoja Ivanka dati.
KLARA: Mi dobijemo tri sijede, odmah smo babuskare. Muškarac posijedi kao kunić, taman šarmantno prosijed, zavodnik, intelektualac. To njemu sijede od pameti. Bolje da ne govorim dalje. Samo se iznerviram. (smije se)
IVANKA (kucka žličicom po tanjuru): Čekaj, Duško! Nisi još ni to progutao. (Klari)  Baš je kao malo dijete.
KLARA: Sretan je što ima vas.
IVANKA (uzdahne): Ne znam kako bih priživjela bez njega. On mi je sve što imam.
Uzme žličicu i otkine malo kolača, strpa ga u usta i oblizne se. Duško zacvili.
IVANKA: Moja sestra Klara, koliko me puta naljutio, a sad bih dala sve na svijetu da se mogu s njim dobro  posvađati.
KLARA: Još će se on svađati s vama.
IVANKA (uzdahne): Iz vaših usta u Božje uši.
KLARA : Moram ići dalje. Puno je posla sad pred blagdane.
IVANKA: Znam ja kako vam je. Ne trebate mi ništa govoriti. Dobro da sve stignete.
KLARA (ustaje): Hvala za tortu i kavu. Baš mi je prijalo.
IVANKA: Bilo mi je lijepo s vama malo proćaskati. Nedostaje mi razgovora.
KLARA: Grubo je to, ali proći će.
IVANKA: Znam i ja da hoće, samo kad.
KLARA: Treba strpljenja. (okreće se prema Dušku) Barba Duško, idem ja. Lijepo mi spavajte. (okrene se prema Ivanki) Je li rano da ujutro dođem oko devet?
IVANKA: Kad god vama odgovara. Ja sam ga danas okupala. Samo mu nisam nokte odrezala. Slabo vidim pa me strah da ga ne zarežem.
KLARA: Ostavite to meni. Poslije Božića ću mu ih ja lijepo srediti. Kako je ono crvenilo na stražnjici?
IVANKA: Još je crveno, ali ja mu tri puta na dan mažem i masiram pa valjda neće biti štete.
KLARA: Tako treba. Samo da ne bi dobio dekubitus. Ne bi bilo loše i da što više leži, da ne opterećuje ta crvena mjesta.
IVANKA: Znam, znam, danas je iznimno. Ipak mu je rođendan. Sutra će sve do navečer ležati, a večeras ću ga dobro izmasirati i namazati.
KLARA: Onda se nemojte ujutro mučiti presvlačiti ga. Ostavite meni.
IVANKA: Ne bi meni bilo teško da nije vražjih leđa. Nekad ne mogu na noge od bolova, a moram. Tko će mi?
KLARA: Nije vam lako. Ujutro sve meni ostavite a vi se odmorite.
IVANKA: Hvala vam, sestra Klara. Nitko me ne razumije kao vi.
DUŠKO: (podiže drhtavu ruku prema Klari i mumlja) Abla abla.
IVANKA : Bravo! Kako se ti lijepo znaš pozdraviti kad hoćeš.
KLARA: Bit će to i bolje. Jel' tako, barba Duško? Laka vam noć.
Klara i Ivanka izlaze.
DUŠKO: (srdito mumlja) Abla abla.
Čuje se zatvaranje vrata. Ivanka se vraća.
IVANKA: Što si se uzabla? Nemaš ti, moj Duško, više nikoga. Samo mene.
Ivanka iz ormarića uzima solnu kiselinu i stavlja je na stol. Sjedne pored Duška.
IVANKA: Hoćemo li nas dva nazdraviti? Ujutro će Iko doći na rakiju i misliti da sam išla u dućan, pa će dolaziti do podne provjeravati jesam li se vratila. Onda će zvati Bepu, zvat će Andru. Skupit će se susjedi. Doći policija. Vatrogasci. Razbit će vrata i naći nas dvoje zagrljene. U životu i u smrti, zauvijek zajedno.
DUŠKO: (nervozno maše rukom) Abla abla.
IVANKA: Ne bi ti htio umrijeti? Dobro, onda ću samo ja popiti. Mene će pokopati, tebe staviti u Dom. Misliš da će Marina imati za tvoje mušice živaca kao šta sam ih ja imala?
DUŠKO: (plače i maše rukom) Abla abla.
IVANKA: Ne bi ti htio u Dom? Nema, moj Duško, više ne bi htio ovo, ne bi htio ono. Popuza si. Nikoga ti više ne možeš ni udariti ni prestrašiti. Sad će biti kako ti ga ja skrojim, a nisi zaslužio ništa dobro. A nisam ni ja zaslužila umrijeti. Cijelog sam života mrtva, nikad ništa nisam smjela. Najprije ćaća, poslije ti. Samo raditi i slušati. Nije to, moj Duško, život. To je robija. Najbolje bi bilo da tebe nalijem. Dignut ćeš glavu, otvoriti usta, a ja ću ti lijepo nasuti u grlo ka tiću. Za malo vremena sve će biti gotovo. Još ću ti dati krišku torte i držati te za ruku. Je li, moj Duško? Je l' da bi tako bilo najbolje?
DUŠKO: (klimne kao da se slaže, tiho i molećivo) Abla abla.
Ivanka gleda bocu, vrti je u rukama, šuti.
IVANKA (uzdahne): Sreća tvoja da si se na mene namirija. Nemam ja hrabrosti za takve stvari. Da sam imala, odavno bih te ostavila. Sad je sve gotovo. Ne možeš više vikati, ni udariti.
Ivanka naglo ustaje, sprema bocu u sudoper, pa se nasloni i prekriži ruke na prsima.
IVANKA:  Zašto bih robijala zbog tebe kad si ionako mrtav čovjek? Nisi ti zaslužio ni da te pogledam, a kamoli da trunem u zatvoru zbog tebe. Dosta je meni lanaca. Vrijeme je da i ja počnem uživati. Mogla bih naći nekoga. Nekoga tko će me poštivati. Nekoga tko me neće tući.
Vrti se oko sebe, podiže grudi s obje ruke, zaglađuje haljinu preko stražnjice.
IVANKA: Ajme, sjetila sam se da me više nije briga što ti misliš. Ne plaća Bog svaki petak, ali plaća.
DUŠKO (ponizno) Abla abla.
Ivanka odmiče kolica od stola.
IVANKA: Stavit ću te leći, a pelenu ću ti promijeniti kad se vratim.
Ivanka vraća kolica i naglo se baca u sjedalicu. Plače na glas.
IVANKA: Koga ja to zavaravam? Gdje ću ići vani? S kim ću ići vani? Za mene je samoposluga i ambulanta, a ne kafić. Gdje su mi prijateljice? Gdje mi je rodbina? Sve sam izgubila zbog tebe. Zarobio si me u ovom stanu, napravio od mene sluškinju. Sad mi ne možeš ništa a opet sam zavezana, okovana, osuđena na četiri zida ovog prokletog zatvora.
Ivanka ustaje, skida haljinu, baca je u kantu. Ostaje u kombineu. Vraća se za stol.
IVANKA: Satra si me, govno jedno! Ne možeš mrdnuti, ali jebe se tebi dok imaš svoju Ivanku. Znaš da Ivanka nema hrabrosti izići vani piti i sve do jutra plesati s čovjekom kojega prvi put vidi, a onda se vratiti ovdje i isprid tebe, ovdje (udari šakom o stol) na ovome stolu, povaljati s njim. Znaš ti dobro da Ivanka ne može tek tako dovesti svoga jebača kao što si ti pred nju dovodio tajnice, pomoćnice, prevoditeljice, daktilografkinje i još puno tvojih kurvi s poslovnim titulama. Sjećam se čak i jedne pripravnice kojoj si bio mentor. Mentor! Mentor za vodoravne položaje, ahahahaha . Znaš ti dobro da će luda Ivanka radije čistiti i trljati usrani sudoper i biti žrtva tvoje bolesti, jer joj je stalo da ljudi misle o njoj sve najboje. Takva ti je tvoja Ivanka. Baš kakva si htio da bude. Dobro si je umijesio. Ponaša se kao prava žena. Slijepa, gluha i nijema za sva tvoja sranja. Ali ne znaš da Ivanka ima u duši puno gnoja, puno žuči, cijelu kantu govana.
Sjedne na stolicu kao da je najedanput ostala bez snage, zatim polako ustaje i odnosi posuđe sa stola u sudoper.
IVANKA: Sto puta mi je došlo uzeti ove tanjure pa ih jednog po jednog bacati o zid, ali ne mogu. Nisam ja takva. Sve je kod mene pod kontrolom. Čak i tvoj život. Sutra će tebi tvoja Ivanka dati hrane. Malo, malo, kao ptičici. Ptičici koja može cvrkutati samo Abla abla.
Vraća se za stol i sjedne. Gleda Duška. Duško gleda nju.
IVANKA: Nemoj me tako gledati. Znam ja da se  kaješ. Nisi mislio da ćeš ovako skončati. Sad bi ti sve promijenio ali je kasno.
DUŠKO: (tiho i pokajnički mumlja)Abla abla.
Ivanka se saginje i podiže gumeni kolut s poda. Vrti ga u ruci i gleda kao da ga po prvi put vidi.
IVANKA: (tiho, gledajući kolut)  Znaš... možda bi bilo lakše da ti oprostim. Možda bi i sebi lakše oprostila. Ali ne znam kako.
Ivanka utiskuje Dušku kolut u ruku.
IVANKA:  I, sad smo u situaciji kokoš ili jaje. Ako ti ne budem davala jesti, umrijet ćeš. Ako te nahranim, patit ćeš. A ja? Ja ću patiti i ovako i onako. (uzdahne) Duško, moj Duško! Nije lako tolike godine pustiti u vjetar, nije se lako pomiriti s mišlju da smo  pri kraju puta, da je pred nama samo starost i nemoć. I najgore od svega, usamljenost.   Ne mogu s tobom, ne mogu bez tebe. Puno se tu godina nanizalo. Nije lako oprostiti, još teže je zaboraviti. Reci mi, što ću učiniti. (hvata ga za ruku) Duško, reci mi!
DUŠKO:  (tiho, skrušeno) Abla abla.
Ivanka ga gleda.
IVANKA: Ja sam mislila da ćeš me ti spasiti. Da ćeš me uzeti za ruku. Da ćeš sa mnom plakati za Nildom. Ali nisi.
Duško plače. Ispušta kolut koji se kotrlja po stolu i pada na pod. Ivanka pušta Duškovu ruku, naslanja se u stolici, zatvara oči i na trenutak šuti.
IVANKA: (još uvijek zatvorenih očiju) Nisi, Duško, nisi. Samo si me gledao kako tonem. I šutio. Da si mi barem rekao "Ivanka, sve će biti u redu. Ja sam s tobom." (pogleda ga) Je li, Duško?
Duško ju gleda. Polako podiže ruku i drhtavo pokazuje prema sebi, kao da želi reći "ja sam kriv". Ivanka ga pogleda ravno u oči.
IVANKA (tiho, skoro šapat): Oprosti mi? Jesi li to htio reći?
Duško pokuša kimnuti. Ramena mu se tresu od plača. Ivanka mu obriše suzu, nježno, krpom kojom je brisala stol. Tišina.
Ivanka pokriva Duškovu ruku svojom. Gleda ga i šuti. Duško cvili.
IVANKA: I ja bih tebi trebala oprostiti, Duško. I ja tebi. (duboko uzdahne) Barem ću pokušati, jer ništa mi drugo ne preostaje.
Ivanka ustaje, donosi tortu na stol. Sjedne, uzme žličicu, odlomi komad torte pa ga prinosi Dušku do usta.
IVANKA: Ajde, jedi. Sretan ti rođendan!
S istom žličicom, jedan zalogaj torte jede ona, drugi Duško. Svjetlo se polako gasi.

 

• KRAJ –