Drame
Bilo bi šteta da biljke krepaju
Drama o prekidu, jeziku i sjećanju.
LIKOVI:
GLUMICA/GLUMAC
GLUMAC/GLUMICA
*Drama se može izvoditi na različite načine. Mogu je izvoditi glumica i glumac, dvije glumice ili dva glumca.
*U izvedbi drame koriste se imena samih izvođača.
Ja sam didaskalija. Šalim se. Ja nisam didaskalija, ja sam rečenica koju je napisao autor ove drame Ivor Martinić.
Sada, dok pišem ove rečenice, nalazim se u Pučišćima na otoku Braču i jako su kasni sati 27. lipnja 2019. godine. Čvrsto sam odlučio konačno završiti ovu dramu. Naime, s ovom dramom se mučim već nekoliko godina. Neke njezine rečenice su iz nestrpljivosti završile u nekim drugim dramama.
Treba odmah reći da mi se čini kako su mnoge rečenice i situacije u ovoj drami patetične, kako bih volio da neke od rečenica nisam zapisao, ali ovo je moj pokušaj da nešto napišem o ljubavi i večeras mi se učinilo da ima nešto ljubavno u tome usuditi se i nešto završiti.
U redu je što ovom dramom nisam do kraja uspio ono što sam htio.
Što sam htio?
Htio sam napisati dramu koja će u svakoj izvedbi biti drugačija. U kojoj će glumci posuditi svoje ime, spol, godine i prostor svoje privatne i radne egzistencije i postati ko-autori drame. Što se događa kada se glumcu ostavi prostor da tematizira sam sebe i da postane suautor dramskog teksta?
Ovakva struktura proizlazi iz mojih neprestanih propitivanja pozicije pisca unutar kazališne hijerarhije. Htio bih otvoriti prostor komunikacije pisca i glumca koji se odvija preko teksta.
Zato ova didaskalija nije samo didaskalija nego su i rečenice koje pišem ja, Ivor Martinić. Ova didaskalija je i uputa i dnevnik i želja. A možda će je netko jednom na pozornici i izgovoriti.
Hoće li?
Jesam li izgovorena?
Dobra večer.
Drago mi je da ste ovdje u ovom gradu.
Ja sam Didaskalija.
Drago mi je.
Dragi glumci, krenimo. Ja od vas trebam vaše ime, glumačko iskustvo, trebam da pogledate oko sebe i vidite gdje živite. Trebam da mi kažete odakle ste došli prije svake sljedeće scene. Od vas trebam da mi pričate što se događa u vašem gradu, kakvo se kazalište radi u vašem gradu, što vas nervira, što želite igrati? Sve me zanima. Pronađite prostor gdje mi to u tekstu možete reći. Sve mi recite. Sve želim znati. A najviše želim znati kako volite.
Sada će se dogoditi prvi prizor.
U prvom prizoru dogoditi će se prekid dugogodišnje ljubavne veze dvoje glumaca.
Prekid će se dogoditi u njihovom stanu jednog subotnjeg jutra.
Kako miriše to subotnje jutro? Što se vidi s prozora?
Glumica se upravo vratila iz trgovine sa punim plastičnim vrećicama namirnica. Kada je ušla u stan možda je pozdravila, a možda je samo prošla pogledom po prostoriji, kao da gleda da li je sve na svom mjestu. Glumac možda vadi suđe iz perilice, a možda gleda televiziju. A možda rade nešto potpuno drugo.
U mojoj glavi glumica čvrsto drži vrečice u rukama i čeka kada će rečenica koju je maloprije odlučila konačno izgovoriti napustiti njezino tijelo.
GLUMICA: S nama je gotovo.
Eto to je ta rečenica.
Ne zna se koga je ta rečenica jače udarila u trbuh.
Kako se uopće ponašaju dvoje ljudi koji prekidaju?
GLUMICA: Jesi dobro?
GLUMAC: Da. Ti?
GLUMICA: Da.
Možda se uopće to nisu pitali. Možda su se pitali nešto drugo.
GLUMICA: Idem.
GLUMAC: Gdje?
GLUMICA: Kod mame.
GLUMAC: Ako hoćeš ti ostani, a ja ću otići.
GLUMICA: Ne. Ja ću.
GLUMAC: Stvari?
GLUMICA: Dogovorit ćemo se. Ne mogu to sada.
GLUMAC: OK.
GLUMICA: Spremi ovo što sam donijela u frižider.
GLUMAC: OK.
GLUMICA: Molim te, spremi odmah. Nemoj da to sad tu stoji sto godina.
GLUMAC: Neće.
GLUMICA: Kupila sam sve, samo nije bilo jogurta od soje pa sam uzela normalni.
GLUMAC: Nisi trebala kupovat jogurte onda.
GLUMICA: Zašto?
GLUMAC: Rekao sam ti da želim probat jesti bez glutena i laktoze.
GLUMICA: Ti si to mislio ozbiljno?
GLUMAC: Da.
GLUMICA: Bio si na testu, nemaš intoleranciju.
GLUMAC: Znam, ali svejedno želim probati.
GLUMICA: Zašto ne vjeruješ testu?
GLUMAC: Ne znam. Želim probat.
GLUMICA: Znaš li ti koliko si to platio?
GLUMAC: Nisam siguran da su u pravu.
GLUMICA: U pravu su. To su doktori.
GLUMAC: Nisam siguran da su doktori.
GLUMICA: Pisalo im je Dr. ispred imena.
GLUMAC: Svakome danas piše Dr. ispred imena.
GLUMICA: Kupila sam četiri obična jogurta.
GLUMAC: Uzmi ih ti, molim te.
GLUMICA: Pojedi ova četiri pa kasnije kupuj te svoje.
GLUMAC: Već sam počeo bez glutena i laktoze, ne želim prekidati.
GLUMICA: Ozbiljno?
GLUMAC: Da. Uzmi ih ti.
GLUMICA: Ne mogu to sad nosit sa sobom.
GLUMAC: Bacit ćemo onda.
GLUMICA: Nećemo bacat hranu.
GLUMAC: Dat ću susjedima.
GLUMICA: U redu. Ja ću ih uzeti.
Eto tako nekako sam zamislio tu scenu sa jogurtima. Sigurno je teško igrati tu scenu sa jogurtima trenutak nakon što se dogodilo jedna takva dramatična scena kao što je prekid. Znam da će se mnogi glumci mučiti sa ovom scenom i ja sam baš dugo razmišljao da li da je ostavim i na kraju sam je odlučio ostaviti ovdje.
Ovo su bile rečenice autora drame, ne Didaskalije.
Didaskalija ne želi sudjelovati u prethodnoj sceni.
GLUMAC: To je to.
GLUMICA: To je to.
To je to.
GLUMICA: Baš mi je teško izaći. Mislila sam da će biti teško reći da te ostavljam, ali teže je izaći iz stana.
GLUMAC: Hoćeš da odem u sobu dok izađeš?
GLUMICA: Ne znam.
GLUMAC: Da odem vani, pa se vratim kasnije?
GLUMICA: Ne.
GLUMAC: Reci što god ti treba ili kako misliš da je lakše.
GLUMICA: Samo mi treba vremena da mi se tijelo privikne da odlazi. Samo još malo.
Tu vjerojatno Glumica gleda taj stan u kojem su živjeli. Privikava svoje tijelo da će morati otići iz tog stana. Taj stolac na kojem je sjedila više neće biti njezin. Čitav taj prostor odjednom više nije njezin. Kao da je pokradena.
Zašto pokradena?
Ne znam to sam napisao valjda umoran, ali mi je sada zanimljivo pa sam odlučio ostaviti.
U redu.
Odjednom u načinu na koji s prozora pada svijetlo Glumica se nečega prisjeti. To čega se prisjetila je jako bitno za dramsku radnju, pa je bitno da se tome da vremena.
Ovo prethodno nikako nije bila didaskalije, već jedna umorna rečenica pisca ove drame.
GLUMICA: Ne znam zašto ali sad sam se sjetila ono kad smo bili vratili s putovanja, ne znam više točno gdje smo bili. Ono prije par godina. Nije nas bilo desetak dana. Baš je bilo neko isto ovakvo jutro, isto svjetlo. Ušli smo u stan, ti si se bio posvađao sa taksistom pa si nešto psovao, bilo je ostavljeno svjetlo u stanu, pa smo se pitali tko ga je ostavio, vjerojatno netko tko nam je zalijevao biljke. I onda smo se baš nekako umirili. Nekako smo zadovoljno šutjeli. Došli smo do prozora i pogledali grad i sve je bilo u redu. I onda sam ti rekla da te volim i tada sam to i mislila. Malo je stvari koje kažemo, a koje i mislimo, a tada sam ti rekla baš to što sam mislila. Kako je to bilo lijepo. Zar ne?
GLUMAC: Puno puta si mi rekla volim te.
GLUMICA: Čekaj, ne sjećaš se?
GLUMAC: Ne znam.
GLUMICA: Kako ne? Bilo je pred jesen, došli smo s puta, ušli smo mrtvi umorni u stan. Vidjeli smo da je sve na svom mjestu, biljke su dobro, sve je u redu, netko je ostavio svjetlo, ali sve je u redu. Da, mi smo sada došli doma, ovo je naš stan, mi živimo u ovom stanu i mi smo ga ovako uredili. Upravo ovaj stan je scenografija naše ljubavne priče. Upravo ovaj grad što ga vidimo s prozora je scenografija našeg života i to je sasvim u redu. Ti si onda sjeo baš tu gdje sada sjediš. U tom trenutku sam te gledala odavde i jasno sam mogla reći; da ja volim tog čovjeka. Ja te volim.
Voliš?
GLUMICA: Ja te volim.
Didaskalija.
GLUMICA: Volim te.
Voli te.
GLUMICA: Pa ti si zaboravio taj trenutak.
GLUMAC: Puno si mi puta rekla da me voliš.
GLUMICA: Ti si stvarno to zaboravio.
Tišina.
GLUMICA: Kako se ne sjećaš? Bila je tek počela jesen. Došli smo ili iz Madrida ili iz Lisabona.. Ja sam sjela tu i naslonila ruku na tvoje rame. Onda sam ti to rekla, a ti si upalio da nešto svira, neka nova stvar koju si tek bio otkrio. Sjećaš se glazbe?
GLUMAC: Uvijek upalim da nešto svira.
GLUMICA: Znam, ali ovu stvar si mi bio pustio prvi put. Kako se ne sjećaš glazbe? Pa glazbe bi se trebao sjetiti. To je bila neka nova stvar.
GLUMAC: Ne znam.
GLUMICA: Ti si stvarno zaboravio taj trenutak?
GLUMAC: Oprosti.
GLUMICA: To je za mene bio najvažniji trenutak u našoj vezi. Zato sam ga htjela prisjetiti, sada kada je kraj.
GLUMAC: Žao mi je.
GLUMICA: Sve do tog trenutka sam ti govorila volim te, ali uvijek sam mislila da ti to kažem jer nema boljih riječi za to što sam osjećala za tebe, ali tada sam rekla volim te i te riječi su tako ispunile prostor jer su bile baš prava istina da se meni učinilo da čitav život ima smisla.
GLUMAC: Žao mi je.
GLUMICA: Kako je to neobično. Ja to nisam puno spominjala jer nisam htjela da se izliže od ponavljanja, ali bila sam sigurna da se toga sjećaš. Neobično.
GLUMAC: Da.
GLUMICA: Neobično.
Baš neobično.
GLUMICA: Što ćemo s biljkama?
GLUMAC: Hoćeš ih uzeti?
GLUMICA: Ne. Neka ostanu tu. Ovo je njihov stan.
GLUMAC: Zalijevat ću ih.
GLUMICA: Nemoj da krepaju.
GLUMAC: Neće.
GLUMICA: Teško bih to podnijela.
GLUMAC: Neće krepat.
GLUMICA: Zalijepi si podsjetnik. Ne bi bilo pošteno da krepaju prema svim tim ljudima koji su nam ih zalijevali dok smo mi putovali.
GLUMAC: Znam.
GLUMICA: Hoćeš znati zalijevati?
GLUMAC: Znati ću.
GLUMICA: Nemoj naglo otvoriti vodu.
GLUMAC: Znam.
GLUMICA: Neka jačina bude umjerena.
GLUMAC: Znam.
GLUMICA: Ne smiješ po lišću i nemoj dok je sunce s prozora.
GLUMAC: U redu.
GLUMICA: Nemoj da krepaju, molim te.
GLUMAC: Neće.
GLUMICA: Sigurno znaš kako?
GLUMAC: Znam.
GLUMICA: Ove s tanjim listovima jednom tjedno, s debljima jednom u mjesec dana.
GLUMAC: Znam.
GLUMICA: Nemoj da se opet usmrdi korijenje. Pazi, molim te.
GLUMAC: Znam.
GLUMICA: Nemoj da krepaju.
GLUMAC: Ne brini.
GLUMICA: Nemoj, molim te.
GLUMAC: Neću!
Tijekom jednog scenskog čitanja drame glumac je nakon ove scene ustao i čvrsto zagrlio glumicu. To mi se činilo baš lijepo.
Ja sam pak napisao sljedeću didaskaliju koju ću ostaviti da se nađe.
Glumica skupi svu svoju snagu kako bi pokrenula svoje tijelo i izvukla ga iz ovog prostora.
Hvala na didaskaliji.
Nema na čemu.
Meni se sviđa. Ja bih voljela da se tako napravi.
Ti si samo Didaskalija i nemaš tu moć. Oni koji budu radili taj tekst će sami odlučiti što napraviti.
Nije pošteno.
Žao mi je.
U redu je. To je jednostavno tako u kazalištu. Tu se ništa ne može.
GLUMICA: Vidimo se.
GLUMAC: Vidimo se.
Glumica izlazi.
2.
Glumica ulazi. Prošlo je nekoliko dana, ovo je njihov prvi susret. Glumica u tom izlasku mora odlučiti zašto se vraća? Da li nije mogla podnijeti kišu koja pada? Da li se osjećala usamljeno? Glumac mora odlučiti što se sve u njegovom životu promijenilo? Da li je prestao pušiti? Da li je dobio neku novu ulogu? Koliko je uopće vremena prošlo od njihovog zadnjeg susreta. Ja sam samo didaskalija koju piše bezobrazni autor drame koji nigdje nije napisao točno vrijeme koje prođe između prve i druge scene. Kad ja kao didaskalija malo bolje promislim nije napisao ni koliko su dugo njih dvoje bili u vezi.
GLUMICA: Došla sam vidjeti kako si.
GLUMAC: Dobro sam.
GLUMICA: Nisi dobro.
GLUMAC: Dobro sam.
GLUMICA: Nisi dobro.
GLUMAC: Što hoćeš?
Glumica slegne ramenima.
Evo to je jedna baš blesava didaskalija koju neću izbrisati, samo da se vidi koliko sam bezobrazan. Oprosti Glumice, ne moraš slegnuti ramenima. Za uzvrat slobodno besramno improvizirajte sljedećih nekoliko replika. Izmislite rečenice koje ja nikad ne bih napisao i kojih bi se baš mogao sramiti. Neka svi misle da su to rečenice ove drame, tako mi i treba.
GLUMICA: Pada kiša. Jako je zahladilo.
GLUMAC: Hoćeš ručnik da se osušiš?
GLUMICA: Bit ću u redu. Nisi upalio grijanje?
GLUMAC: Nisam još.
GLUMICA: Nemoj štedjeti, to je glupo. Izvukao si zimsku jaknu?
GLUMAC: Ne.
GLUMICA: Znaš gdje je?
GLUMAC: Znam.
GLUMICA: Sigurno?
GLUMAC: Znam gdje mi je jakna.
GLUMICA: Onda nemoj biti lijen. Izvuci jaknu iz ormara. Ako se sad razboliš vuči ćeš to čitavu zimu pa ćeš biti nervozan. Da ti otiđem kupiti nešto za imunitet? Zašto ne vjeruješ vitaminima? Moraš vitamine jer ne jedeš voće. Zašto se bojiš prirodnog šećera? Zašto si lijen?
GLUMAC: Što hoćeš?
GLUMICA: Samo sam došla vidjeti kako si.
GLUMAC: Dobro sam.
GLUMICA: Nisi.
GLUMAC: Dobro sam.
GLUMICA: Nitko nije. Danas je takav dan kada nitko nije dobro.
Tišina.
GLUMICA: Nisam mogla ostati doma, morala sam te vidjeti. Je li to toliki problem što sam te morala vidjeti jer ne mogu ostati doma dok kiši? Toliko smo godina proveli zajedno, valjda te mogu vidjeti kada kiši i kada nitko nije dobro.
GLUMAC: Nema ništa strašno u kiši.
Glumici se stan čini potpuno drugačiji. Možda joj se čini da nikad nije živjela ovdje.
GLUMICA: Čini mi se kao da nikada nisam živjela ovdje.
Što? To što je ta rečenica bilo „samo“ u Didaskaliji ti nije bilo dovoljno?
GLUMICA: Brineš se za biljke?
GLUMAC: Da.
GLUMICA: Dobro izgledaju.
GLUMAC: Brinem se za njih.
GLUMICA: Bravo.
GLUMAC: Kupio sam i prirodno gnojivo.
GLUMICA: Da?
GLUMAC: Samo jedan kilogram. Čisto da imaju sve što im treba.
GLUMICA: Cool.
Tišina.
GLUMICA: Prekomplicirano je sve što se događa, eto. Ne znam zašto sam došla, ali sam morala doći. Da bar mogu sve nekome ispričati pa da to netko zapiše pa da to pročitam i onda shvatim što se događa.
Lako tako.
GLUMAC: Znali smo da će biti teško.
GLUMICA: Sve što se promijenilo u našim životima je to što smo jučer bili zajedno, a danas više nismo. Spavam sama i nije mi to toliko teško palo. Tebi?
GLUMAC: Samo prvih par noći. Sad je lakše.
GLUMICA: Kada sam bila s tobom, bila sam često sretna. Ne znam da li zbog toga što smo bili zajedno ili sam morala biti sretna, pa bi bila sretna s bilo kim.
Glumac slegne ramenima.
Šalim se.
GLUMICA: Nadam se da nisam ništa ostavila ili uzela ono što mi ne pripada. Ostavila sam ti one stvari koje smo kupovali zajedno, bila sam najpoštenija moguće, ako misliš da sam nešto uzela što mi ne pripada, nije bilo namjerno. Jesam uzela nešto što mi ne pripada?
GLUMAC: Nisam primijetio.
GLUMICA: Susjedi su me pitali zašto iznosim stvari, ja sam rekla da premještamo namještaj, da se rješavam starudije. I susjedi su nas voljeli kao par, ne znam kako im reći.
GLUMAC: Ja ću im reći.
GLUMICA: To su tvoji susjedi, ionako. Ovi s prvog kata kažu da im je kćer diplomirala. Nemoj im zaboraviti čestitati.
GLUMAC: Neću.
GLUMICA: Sjećaš se kad bi te par puta čvrsto stisnula za ruku, kao da ću te ozlijediti, to je bilo da ti pokažem da te volim. Ne znam jesam li ti to ikad objasnila, pa eto da se zna.
GLUMAC: Znao sam to.
GLUMICA: Sjećaš se trenutka kada si ti meni rekao da me voliš i kad sam ti vjerovala.
GLUMAC: Naravno.
GLUMICA: Plakao si kao curica.
GLUMAC: Bio sam pijan.
Gdje je to bilo? Odakle su se točno vratili? Zašto je bio pijan? Da li je ona tada bila ljuta?
GLUMICA: Da. Vratili smo se od negdje, bio si totalno pijan, ja sam te odnijela u tuš da te istuširam, toliko si bio pijan. Onda si gledao u mene i nisi se mogao sjetiti ničega ljepšeg. Tada si mi rekao – „Ne mogu se sjetiti ničeg ljepšeg“.
GLUMAC: Ne bih nikad rekao takvo nešto.
GLUMICA: Jesi, rekao si baš to. Reci.
GLUMAC: Ne mogu se sjetiti ničeg ljepšeg.
Glumac se sjeti da je to njegova rečenica.
GLUMICA: Tada si znao lijepo govoriti. Ne mogu se sjetiti ničeg ljepšeg. Vidiš kako je ja ne znam izgovoriti? Sve to što si izgovorio i osjećao je bilo previše za tebe, nisi mogao prestati plakati. Nisam znala što učiniti s tim tvojim suzama, slinom, licem u grču. Brisala sam ti suze, ovako.
Glumica možda pokazuje kako mu je brisala suze.
GLUMICA: Onda sam te čvrsto uhvatila za ramena, ovako… i govorila: „Smiri se, prestani plakati, voliš me, to je u redu, nema ništa loše u tome.“ Sjećaš se? Rekla sam: „Smiri se, prestani plakati, voliš me, to je u redu, nema ništa loše u tome.“ Sjećaš se? Rekla sam: „Smiri se, što ti je, prestani plakati, voliš me, to je potpuno“….
GLUMAC: Sjećam se.
Tišina.
GLUMICA: Eto. Tako nešto ne bih nikad mogla zaboraviti. A ti si zaboravio trenutak kada sam ti rekla da te volim i kad sam to mislila?
GLUMAC: Oprosti.
GLUMICA: Sjećaš se glazbe?
GLUMAC: Ne.
GLUMICA: Ne? Kad bih se bar sjetila što si mi pustio.
GLUMAC: Oprosti.
GLUMICA: Idem doma. Biti ćeš dobro?
GLUMAC: Hoću. Ti ćeš biti dobro?
GLUMICA: Hoću. Naravno da hoću.
GLUMAC: To je samo kiša.
Tišina.
GLUMICA: Što imam s time što znam da je to samo kiša?
Tišina.
GLUMAC: Do viđenja.
GLUMICA: Do viđenja.
Eto, to je bio druga scena ove drame. Sad vam mogu otkriti i to da drama ima pet scena. Znači da nam je ostalo još tri scene. Možda je zanimljivo reći i to da sam ovu dramu pisao u razdoblju kada sam se preselio iz Hrvatske u Španjolsku. Možda je taj prostor u kojem se nisam mogao smjestiti, jezik koji mi se stalno opirao stvarnosti koju sam živio, razlog što sam u tom razdoblju pisao ovu dramu koja više nego ikad želi biti otvorena i slobodna. Tko zna koga će zateći ova verzija. Tko zna u kojem prostoru i gradu je čitate, no ono što je važno jest da taj prostor upišete u izvedbu.
Kako će Glumica doći u sljedeću scenu? Da li je došla metroom ili taksijem? Da li dolazi iz ljubomore ili egzistencijalne zabrinutosti?
Da li je glumac upravo pogledao vijesti na televiziji? Što misli o svom gradu kada pogleda kroz prozor.
Da li ove rečenice netko čita jednom kada prođe puno vremena pa netko odabere ovaj tekst, pa ga predloži nekom, pa se nađu glumci, pa dođe do sobe za probe, pa se dogovore izvedbe. Tko si ti koji čitaš ove rečenice?
Glumica? Inspicijent? Redatelj? Reci nešto o sebi.
Ja sam Didaskalija, za prijatelje Dida i ja sam većinom u kurzivu. Neki ljudi misle da u dramama nisam potreba, ali ja baš mislim da sam…
3.
GLUMICA: Sam si?
GLUMAC: Vidiš nekoga?
GLUMICA: Na, ali nekako je drugačije.
GLUMAC: Novi tepih.
GLUMICA: Da. Istina.
GLUMAC: Sviđa ti se?
GLUMICA: Lijep je. Sam si ga kupio?
GLUMAC: Da.
GLUMICA: Znači nemaš nikoga?
GLUMAC: Nemam.
GLUMICA: Još. Ti ćeš se brzo opet zaljubiti.
GLUMAC: Trebala si me nešto?
GLUMICA: Ništa bitno. Doma sam imala neku baš jaku želju da ti nešto kažem. Sada kada te vidim tu pred sobom –tu želju nemam.
GLUMAC: Imam puno posla.
GLUMICA: Očekuješ nekoga?
GLUMAC: Hoćeš nešto popit?
GLUMICA: Jesi još nešto mijenjao u stanu?
GLUMAC: Nisam.
GLUMICA: Sve mi je nekako drugačije.
GLUMAC: Hoćeš čašu vina?
GLUMICA: Zalijevaš biljke?
GLUMAC: Da.
GLUMICA: Super.
Tišina. .
GLUMICA: Normalno je da mi nedostaješ. Tebi sam govorila sve što bi mi se dogodilo u životu. Moram se naviknuti na to da ti više ništa o mom životu nećeš znati. Puno više mi se sviđa onaj ti kojeg sam ponijela sa sobom, u mislima. Kako je to čudno? To da mi fališ ti u mislima, a ne ti ovakav, ispred mene.
Tišina.
GLUMICA: Mogu li ti nešto ispričati? Otkad nismo više zajedno često hodam gradom i pogledom žderem muškarce i žene po ulicama. Toliko je izbora, svi mi se čine zanimljivi. Gledam kakve noge imaju, kakve uši, što su obukli, sve mi se sviđa na njima, sve ih želim. Zamišljam naše zajedničke živote, kako bi me dirali, kako bi se ljubili. A onda me odjednom taj val adrenalina pusti, a oni otiđu nekim svojim putem. Otiđu tamo gdje već moraju otići, nekim životima koji su ih snašli. Ne znam zašto mi se to događa. Možda zbog neke nove slobode koju sada imam ili nešto takvo. I ne znam zašto tako kratko traje. Nekada mislim da mi se sve što mi se trebalo dogoditi u ovom životu već dogodilo. Da neće biti ništa novog. Da se više neću zaljubiti. Što sam se zaljubila, zaljubila sam se. Eto, to sam ti htjela ispričati.
GLUMAC: Zaljubit ćeš se.
GLUMICA: A možda i neću.
GLUMAC: Hoćeš.
GLUMICA: A možda i neću. Ti ćeš se zaljubiti. Ti si se uvijek lako zaljubljivao. Ti ne razmišljaš. Ti si površan.
GLUMAC: Ja sam površan?
GLUMICA: Da. Ti si malo površniji.
GLUMAC: Površniji?
Da, malo površniji.
Kao lik si malo površniji.
Ti ne razmišljaš toliko duboko.
GLUMAC: Ja sam glup?
Ti samo ne razmišljaš toliko duboko o emocijama.
GLUMAC: Umorili ste me!
GLUMICA: A ti ćeš se zaljubiti.
GLUMAC: Žao mi je što nisam kao ti. Zašto si tako dramatična? Ti uživaš u ovom prekidu. Ti voliš svoju patnju. Hajdemo sada svi patiti pa da ti možeš uživati. Sjećaš se kad bi prošli pokraj automobilske nesreće, a ti bi me zamolila da stanemo. I onda bi bilo: jao vidi ih – mrtvi. Sigurno su imali psa koji ih sada čeka kod kuće. Možda su se upravo vraćali sa proslave godišnjice veze. Ah, koga će doktori nazvati i tko će prvi saznati da su mrtvi!
GLUMICA: Samo kažem da si ti malo površniji. Ti ćeš se lako zaljubiti.
GLUMAC: I ti ćeš.
GLUMICA: Ovo što se događa nije samo prekid, nego jedno stanje koje osjećam prema svemu, ne samo prema tebi. Ja nisam prekinula samo s tobom, nego i sa sobom. Zbunjena sam. Ništa mi više nije jasno. Tko smo to bili mi? Jesmo li ikada to mi postojali? Bila sam na audiciji maloprije.
GLUMAC: Kako je prošlo?
GLUMICA: Trebala sam plakati. Kamera je bila na meni i ja sam mislila o nama i stvorila sam jednu prekrasnu suzu u desnom oku. Tu suzu sam stvorila razmišljajući i kako je to tužno sve što nam se događa. Osjećala sam se moćno dok su mi snimali tu suzu. Mogla sam ponavljati scenu satima. Mislila sam; evo ova audicija je razlog zašto smo prekinuli, kako je lijepa moja suza, koja prekrasna emocija. Kasnije smo sjeli da pogledamo scenu, ali nije se ništa vidjelo. Moje suze su bile tako sitne da ih kamera nije uspjela snimiti ispod takvog svjetla.
GLUMAC: To je do kamere i do svjetla. Tu ne možeš ništa.
GLUMICA: Da. Možda. Samo sam zbunjena. Više ne znam ni jesam li stvorila tu suzu i ako jesam zašto na kameri moj obraz izgleda tako suho.
GLUMAC: Nije u tvojoj moći.
GLUMICA: Da. Ništa nije. Ti se nisi sjetio onog trenutka kada smo ušli u stan, kad smo znali to je naš stan, mi živimo u ovom gradu? Ono kad sam ti rekla da te volim, a sunce je dolazilo kroz onaj prozor? Onda smo stavili neki CD i slušali glazbu zagrljeni. Ništa posebno se nije dogodilo. Samo smo slušali tu pjesmu. Sjetio si se?
Tišina.
GLUMAC: Ne.
GLUMICA: Zanimljivo.
GLUMAC: Oprosti.
Tišina.
GLUMICA: Idem. Bit ćeš dobro?
GLUMAC: Da. Ti ćeš biti dobro?
Možda pitaju još nešto vezano uz živote koje sada vode. Možda nešto o gradu u kojem žive, poslu kojem se bave, poznanicima koje su susreli.
GLUMAC: Vidimo se.
Glumica izlazi. Kada ponovno uđe, to će biti početak četvrte scene. Između ovoga ovdje i par redaka dalje proći će nekoliko tjedana. Što se sve dogodilo u tim tjednima?
Ja kao Didaskalija moram reći da sam u proteklih nekoliko scena bila jako puno izbrisana. To je u redu, s time se čovjek nauči nositi. Nešto treba izbrisati kako bi do izražaja došlo ovo što ostaje. Ja isto tako želim reći da volim što nisam didaskalija koja opisuje mjesto radnje ili glumcima daje upute kako nešto igrati. Isto tako moram reći da shvaćam kada me preskaču i da često publika koja na kraju čuje ovaj tekst ne zna za mene. Sve je to u redu, ali i malo tužno. To što nikada ne znate što će od mene doći do nekoga, a što će se zanemariti. Na trenutak mi se učini kao da nisam važna. Kao da nemam moć nad ničim. Sve što jesam može se lako preskočiti i opet će sve biti u redu.
Znam kako ti je.
Samo sam toliko htjela reći.
4.
Evo nas u četvrtom dijelu. Ovdje bih htio nešto predložiti. Ja, kao didaskalija, ne kao autor. Ja kao autor nikada od nikoga ne bih ništa slično tražio.
Naime, ovaj četvrti dio je zamišljen tako da se igra dva puta. Jednom ovako kako je napisano, a potom glumci bez objašnjenja zamjene uloge.
Zašto?
Ja sam samo didaskalija i ne morate me slušati, ali imam osjećaš da bi tako pokazali pravu narav ovog teksta. Tako bi se pokazalo publici kako iste rečenice zvuče kada ih prvi put izgovara lik kojem su namijenjene, a kakve kada ih izgovara glumac koji igra drugi lik.
Gdje je nestao karakter? Da li je prešao u drugo tijelo ili je tijelo glumca zadržalo primarni karakter.
Hvala Didaskaliji na preuzimanju odgovornosti za ovu uputu.
Nema na čemu.
GLUMICA: Ej.
GLUMAC: Ej.
Ej.
GLUMICA: Sinoć sam jedva zaspala.
GLUMAC: Što je bilo?
GLUMICA: Nikako nisam mogla zaspat. Učinilo mi se da ako zaspem da ću se probuditi i da ništa neće postojati.
GLUMAC: Hoćeš vode?
GLUMICA: Ne. U redu je. Samo sam imala potrebu doći. Kako si ti?
GLUMAC: Dobro.
GLUMICA: Ti o meni od svih ljudi koji me znaju na ovom svijetu znaš najviše. Ti znaš kakva sam kad sam najbolja i kad sam najgora, jer sam s tobom bila najbolja i najgora. Ne zato što sam te puno voljela i mrzila nego zato jer smo puno vremena proveli zajedno. Oprosti. Danas mi je težak dan. Spavam u svojoj staroj sobi, možda zbog toga. Možda mi se zbog toga učinilo da se sav taj život između nas dvoje nije ni dogodio.
GLUMAC: Dogodio se, naravno da se dogodio.
GLUMICA: Moja mama te mrzi, to si znao?
GLUMAC: Ne.
GLUMICA: Ni ja. Mrzi te.
GLUMAC: Sigurna si?
GLUMICA: Tako mi je rekla.
GLUMAC: Oduvijek ili?
GLUMICA: Da, oduvijek. Samo se nije htjela miješati. Oduvijek je znala da nisi za mene. Rekla je: „Nisam se htjela miješati, to si ti odabrala i što ja imam s time.“
GLUMAC: Pozdravi je.
GLUMICA: Ona hoće da nađem nekog drugog. Boji se da ne ostanem sama. Nije te voljela, ali je bar mislila: „Moja kći neće biti sama“. Netko će o njoj brinuti. To je obično jedino o čemu majke razmišljaju.
GLUMAC: Možda.
GLUMICA: Jučer sam vozila bicikl oko svog kvarta. Izgleda potpuno drugačije nego kako sam ga upamtila. Vozila sam se tako i bilo je neko lijepo svjetlo, predvečerje, sve je bilo spremno da mi prorade osjećaji, ali ništa se nije događalo. Nisam imala nikakav osjećaj nostalgije ili slično, ništa. Dileri na starim mjestima, rupe u asfaltu gdje su i bile, po košarkaškim igralištima igraju se neka djeca. I vozim se ja tako, kad odjednom dođem pred jednu zgradu koja mi je djelovala toliko poznato da me steglo oko srca. Pomislim: „Pa ja sam tu živjela! Pa to je zgrada gdje sam provela onih par mjeseci dok su moji renovirali stan“ Evo i sad se naježim. Približim se i shvatim – ne, pa ja ovdje nikada nisam živjela. Možda i jesam u nekom drugom životu. Ali u ovom – nikada. Ne znam zašto me taj val topline oko srce, sve ono što čitaš u sentimentalnim romanima, baš to – ah obuzelo baš za tu zgradu. I ja danas znam da je sve slučajnost. To sam ti zapravo došla reći. Sve je slučajnost. Zgrade u kojima smo živjeli. Roditelji koji su nas odgojili. Ljudi u koje smo se zaljubili.
GLUMAC: Nemoj misliti da mi nije žao što se ne mogu sjetiti toga trenutka kada smo se vratili s putovanja i kada si mi rekla da me voliš. To što se ne mogu toga sjetiti ne znači da ne znam ništa o nama. Kad smo bili zajedno imao sam baš snažan osjećaj da u tome ima nekog smisla. Da ljudi trebaju biti zajedno. Mogu ti nešto reći?
GLUMICA: Reci.
GLUMAC: Često mi se dogodi, probudim se u svojoj sobi, sjednem na rub kreveta i pomislim – „Evo danas ću živjeti. Danas ću znati zašto sam tu, u ovom gradu.“ Nekad bi se tako probudio i dok bi ti spavala kraj mene. Mislio bih danas ću ponovno plakati zbog toga što si lijepa. Danas ću plakati jer znaš sve o meni. A onda se probudiš i nekako sve krene i sve to skupa što sam mislio zaboravim ili sam samo nespretan pa ne znam kako to podijeliti tijekom dana. Najviše sam te volio dok si spavala. Najviše sam ti htio reći da te volim dok to nisam mogao. Žao mi je zbog toga. Ne ljutiš se?
GLUMICA: Ne. To je lijepo. Hvala ti.
Tišina. Glumica možda jako poželi otići. Možda š to jako poželi, ali ima to jedno pitanje koje ipak, za svaki slučaj, mora postaviti. Jednostavno nekako ne može izaći, a da ipak ne proba.
GLUMICA: Znači, nisi se sjetio onog predvečerja kad smo se vratili s putovanja?
GLUMAC: Ne.
GLUMICA: Ni pjesme koju smo slušali nakon toga?
GLUMAC: Ne.
GLUMICA: Mislila sam da ćeš se bar pjesme sjetiti.
Tišina.
GLUMICA: Bit ćeš dobro?
GLUMAC: Da. Ti ćeš biti dobro?
GLUMICA: Naravno. Zalijevaš biljke?
GLUMAC: Zalijevam.
GLUMICA: Kako su susjedi?
GLUMAC: Pitaju za tebe.
GLUMICA: Što si rekao?
GLUMAC: Da si dobro.
GLUMICA: Zaljubio si se?
GLUMAC: Nisam.
GLUMICA: Nisi još.
GLUMAC: Nisam.
GLUMICA: Diraš nekog drugog? Priznaj.
GLUMAC: Ne.
GLUMICA: Ja ne znam kako ću početi to s drugim ljudima. Tebi će biti lako. Ti se lako zaljubiš.
GLUMAC: Bit ćeš dobro.
GLUMICA: Ostavljam te.
GLUMAC: Već si me ostavila.
GLUMICA: Znam. Ponavljam da ne zaboravimo. Vidimo se. Nemoj da krepaju biljke. Bilo bi šteta zbog svih tih ljudi koji su nam zalijevali dok mi nismo mogli.
GLUMAC: Vidimo se.
GLUMICA: Vidimo se.
GLUMAC: Vidimo se.
GLUMICA: Vidimo se.
Glumica izlazi, potom ulazi. Možda ponove scenu, a možda i ne.
Svakako, sada će odigrati petu, posljednju scenu.
Drago mi je da završavam ovaj tekst. Dok sam ga pisao stalno sam mislio možda ću se zaljubiti pa ću prekinuti i to će toliko boljeti da ću se vratiti ovom tekstu i napisati nešto najiskrenije ikada. Ali nisam se nešto puno zaljubljivao, a prekidi su bili podnošljivi.
Sve sam morao izmisliti. Nešto sam se prisjetio. Nešto sam posudio.
Sada znam da je teško pisati o ljubavi. Drago mi je da sam se usudio.
Otkrit ću vam jednu tajnu. Ja sam čitavo vrijeme bio Didaskalija i bilo mi je lijepo sa svima vama.
I meni s tobom.
Hvala ti.
Idemo još tu petu scenu?
Idemo.
5.
Glumica ulazi.
GLUMICA: Puno sam te voljela. Eto, to sam ti došla reći. Ne samo onda u onom trenutku u stanu, kada smo se vratili s putovanja i kada sam ti to i rekla, nego često.
GLUMAC: Hvala.
GLUMICA: Nema na čemu. Htjela sam da znaš.
Tišina.
GLUMICA: Ne znam zašto moram još uvijek razgovarati s tobom. Kad mi je umro tata umrlo je sve ono što je znao o meni. Kad sam te ostavila, umrlo je sve ono što si ti znao o meni. Kada razmišljam o tome koliko sam te voljela onda znam da sam jednom bila živa. I da kad umrem da ćeš ti nešto znati o meni, da ćeš znati da sam živjela. Da ćeš znati kako sam znala voljeti. Jednom sam bila mlada i voljela sam. Ti si jedina osoba koja će to znati. Eto, to sam ti htjela reći.
GLUMAC: Drago mi je da si mi rekla.
GLUMICA: Da, ja uvijek sve kažem. Ti znaš da si ti prvi učinio ono što sam ja učinila tada.
GLUMAC: Kada?
GLUMICA: Tada kada sam došla u ovaj stan i kada sam te ostavila. Ti znaš da ja znam da si ti to učinio nekada prije, samo si bio lijen u dijeljenju stvari sa mnom pa tako ni to nisi podijelio. Ja sam morala na glas reći ono što smo oboje znali. Ja sam morala izreći to – ostavljam te. Ja sam morala reći te riječi, ali i ti si taj koji je otišao. Ti si sve što sam ja rekla tebi mogao reći meni, ali nisi htio.
GLUMAC: Nisam mogao.
GLUMICA: Ne. Ti nisi htio.
Tišina.
GLUMICA: Možemo li razgovarati o početku?
GLUMAC: Zašto?
GLUMICA: Htjela bi da se sjetimo početka. Toliko valjda možeš učiniti za mene? Sjećaš se kad smo se počeli viđati, ti si rekao: „Stani“. Ti si rekao: „Ja nisam spreman.“ Sjećaš se toga?
GLUMAC: Da. Ja sam rekao: „Ja nisam spreman“. Rekao sam: „Ja ću te povrijediti. Nemoj biti sa mnom“.
GLUMICA: A ja sam rekla: „Nema veze.“ Ja sam rekla: „Ja sam spremna da me povrijediš. Ja sam sretna što sam se uopće u nekoga zaljubila. To nema veze s tobom. To je mogao biti bilo tko. Ti sad radi s time što želiš, ali stvari su takve.“
GLUMAC: Da, to si rekla.
GLUMICA: Rekla sam ti: „Ja nisam dijete. Znam da nije pametno reći drugoj osobi da si u nju zaljubljen i da ti se sve na njoj sviđa. Znam da to nije pametno jer to je velika odgovornost imati nekoga tko je u tebe zaljubljen.“ Ali ja sam tada rekla: „Zaljubljena sam u tebe“ I onda smo se počeli družiti, a ja sam svaki dan mislila kad će doći taj dan kad ćeš me povrijediti i koliko će to puno boljeti. I onda si me povrijedio. I boljelo je. I ona sam došla doma i rekla: „Između nas je gotovo“. A ti si rekao: „A ne, nećeš me ostaviti. Ja sam rekla: „Ali ja te ostavljam! A ti si rekao: „A ne nećeš. Oprosti, ali nećeš“
GLUMAC: Oprosti, ali nećeš.
GLUMICA: Ti si rekao: „A ne, nećeš! Ti si rekao: „Nećeš!“ Ti si rekao: „Nećeš me ostaviti!“
Nećeš. Nećeš. Ne. Nećeš. Nećeš me ostaviti. Nećeš. Ne. Nećeš. Nećeš. Ne. Nećeš. Ne. Nećeš me ostaviti. Nećeš. Ne. Nećeš. Ne. Nećeš me ostaviti. Nećeš. Ne. Ne. Ne. Nećeš. Nećeš me ostaviti. Nećeš. Ne. Nećeš me ostaviti. Ne. Nikako ne. Nećeš me ostaviti. Ne. Ne. Nećeš. Nećeš.
GLUMICA: Znam da smo se dogovorili da naš prekid bude miran. Oprosti što sam pregazila dogovor. Došla sam ti reći da je u redu što sam ja s tobom prekinula. I u redu je što se ne možeš sjetiti kada sam ti rekla da te volim. Ja sam nešto naučila. Ja danas znam da sam sama. Ja znam da smo svi sami. I kad umre jedan od para koji su godinama bili u braku, ovaj drugi ipak nekako preživi. Ne umire se u dvoje. Još malo i sve ovo će mi postati nevažno. Zaboravit ću što sam osjećala kao što si ti zaboravio taj trenutak kada smo došli s putovanja. Možda se nikad i nije dogodio. Neću više dolaziti. Laku noć.
Glumac otprati Glumicu i zatvara vrata. Glumac neko vrijeme gleda gdje se to nalazi. Neko vrijeme gleda i onda odluči. Odlazi prema vratima i otvara ih.
GLUMAC: Dođi.
GLUMICA: Što je?
GLUMAC: Dođi, molim te.
GLUMICA: Zašto?
GLUMAC: Dođi.
GLUMICA: Ne. Gotovo je.
GLUMAC: Dođi!
GLUMICA: Što hoćeš?
GLUMAC: Bože, kako je divan ovaj stan. Što kažeš? A taksist! Skoro nas je pokrao! Užas! I svjetlo! Netko je ostavio svjetlo u stanu! Vidi, biljke nisu uvenule. Tamo je naša kuhinja, tu je naša mala soba. Ovaj stan je kulisa naše ljubavne priče. Evo i pogled. Bože kako je lijep ovaj grad. Znam sve što si mi želiš reći. „Volim te“. To mi želiš reći.
GLUMICA:. Volim te.
GLUMAC: Volim te.
GLUMICA:. Volim te.
GLUMAC: Da, mi se volimo. Da, to je to. Moram ti pustiti jednu stvar. E, danima se mislim kako ti je moram pustiti. Čekaj da ti pustim. Sjedni tu.
Glumac pusti glazbu.
Glumica pomisli kako je baš prekrasnu pjesmu izabrao.
Potom naglo ustane i odlazi.
Ne vraća se.
.
KRAJ