Drame
Dorothy Gale
Drama Dorothy Gale odigrava se u silvestarskoj noći u neimenovanom gradu, gdje se oko priče o gubitku jednog prstena isprepliće nekoliko sudbina ljudi čiji se životi u nekim drugim okolnostima vrlo vjerojatno ne bi dotakli. Svi oni u trenucima koji uglavnom donose teret svođenja računa, sanjaju o novom početku, u kojem će hladnoća zimske noći na kraju biti zamijenjena pokušajem iskrene komunikacije, razumijevanjem i međusobnom utjehom.
MUŠKI LIKOVI: 4
ŽENSKI LIKOVI: 4
ZBOR: 3 MUŠKA
NAPOMENE: ULOGA DJEVOJČICE JE NIJEMA ULOGA
GODINA: 2007
Osobe:
Žena u komi (52)
Njezin muž (60)
Dečko, rane dvadesete, njihov sin
Mlada žena (27)
Susjed (39)
Farmaceutkinja, kasne tridesete
Čovjek bez sjećanja (42)
Tri skinsa (17)
Dorothy Gale, djevojčica
Dorothy Gale.
Priča o prstenu.
Jedna je žena na trenutak skinula vjenčani prsten, a njezin joj se sin prikrao s leđa i ukrao ga. Samo tako. Mislio je malo zaraditi, ukrao ga je naglo, bez razmišljanja, dok nije gledala. Dok nije htjela gledati; jako ju je boljelo u prsima. Njezinog su sina na ulici napala tri skinheada i uzela mu prsten, samo tako. Tri skinheada prsten su prodala vlasniku zlatarnice u kvartu. On je mislio istopiti to zlato, ali jedna se farmaceutkinja toga dana pojavila u njegovom dućanu i odlučila kupiti baš taj prsten. Nedugo potom, nespretno ga je izgubila na radnom mjestu, u ljekarni pokraj velike bolnice. Prsten je u blatu pokraj osvijetljenog izloga s reklamama različitih lijekova pronašao čovjek koji stanuje preko puta. Taj ga je čovjek kradom ostavio na poklon svojoj susjedi, ženi u koju je zaljubljen. Ona ga je pronašla, u malom paketiću na svom kuhinjskom stolu. Kako se našao tamo, to nije znala. Tek je pomislila kako je to još jedan poklon od čovjeka kojeg je već mjesecima promatrala sjediti na drvenoj klupi ispred bolnice. Ona mu je taj prsten na kraju i vratila, uvjerena da nju baš nitko nikad ne može voljeti. A taj čovjek, kad mu se prsten našao na dlanu, istog trenutka taj je čovjek shvatio što promatra. To je prsten njegove supruge. Kako i kad ga je izgubila nije mogao znati, ali da je njezin u to je bio potpuno siguran. Samo trenutak kasnije, rekao joj je da ju voli i prsten vratio tamo gdje i pripada – na njezinu ruku.
To je bila ta priča koja je započela točno prije godinu dana, na Silvestrovo.
To je bila ta priča o prstenu.
Soba u bolnici. Žena u komi leži na krevetu. Dugo se ne dogodi ništa, a onda iznenadni nalet vjetra širom otvori prozor. Prozor nekoliko trenutaka ostaje širom otvoren, a zatim ga novi nalet vjetra podjednako naglo zatvori.
Klupa ispred bolnice. Njezin muž sjedi na klupi i puši. Stišće se u jaknu u koju je obučen ne bi li se zagrijao. Hladno mu je, trese se. Puši u tišini.
Njezin muž: Vraški je hladno.
Soba u bolnici.
Žena u komi: Hladno i bijelo. Mliječno bijelo. Ali, to nije novo, to je isto. (Stanka.) Ja sam žena u komi. Sat koji stalno ide, ali stalno i zaostaje. Od ovoga dana, prije točno dvanaest mjeseci. Prala sam suđe i ostala bez vjenčanog prstena. Skinula sam ga s prsta, kao i uvijek. Na staru godinu, prije točno dvanaest mjeseci, kao danas. (Stanka.) Ne znam, nisam sigurna, ne. (Stanka.) Sigurno sam do sad trebala zakržljati. Barem malo. Više nisam ista, to je jasno. 364 dana. 24 sata. 8736 sati. Puno ili malo? (Stanka.) Da mi je samo znati na što sam potrošila sve to vrijeme, kuda je otišlo. Dugo i neprecizno. Sat koji stalno ide i stalno zaostaje i to je stalno u redu. Ali koliko dugo traje to – stalno u redu? I kud je otišlo? Nije valjda baš sve otišlo samo u mliječno bijelo.
Stan Mlade žene. Mlada žena gleda kroz prozor na ulicu, skriva se iza guste zavjese. Razmiče ju rukom. Promatra Njezinog muža.
Mlada žena: Hladno mu je. Danas mu je hladno.
Tramvaj. Dečko je u gužvi.
Dečko: Kad ima puno ljudi, onda se zamagle prozori. Uopće se ne vidi van. Ništa. (Rukavicom briše staklo.) Ljudi se boje umrijeti na staru godinu. (Stanka.) Lagano možeš zakasniti, onda kad je sve ovako. Preskočiti pravu stanicu. Okrenuti još jedan krug. Kad bi se barem dogodilo čudo.
(Farmaceutkinja se pokušava probiti do izlaza.)
Farmaceutkinja: Samo malo. Pardon. Oprostite.
Dečko: Evo.
Farmaceutkinja: Silazite ovdje? Ja silazim.
Dečko: Gdje smo.
Farmaceutkinja: Gdje. Moj Bože i stara godina. U tramvaju.
Dečko: Gdje je tramvaj, prozori su mutni.
Farmaceutkinja: Kod bolnice.
Dečko: Kako znate?
Farmaceutkinja: Piše vam na displeju. I govori ženski glas. Ne čujete? (Stanka.) Onda, silazite, ili ne?
(Farmaceutkinja krene.)
Dečko: Čekajte malo.
Farmaceutkinja (okreće se): Da.
(Dečko ju promatra.)
Dečko: Recite mi nešto lijepo.
Farmaceutkinja: Kako?
Dečko: Recite mi nešto lijepo.
Farmaceutkinja: Dajte, otvorena su vrata.
Dečko: Molim vas.
Farmaceutkinja: Pijani ste.
Dečko: Nisam.
Farmaceutkinja: Dajte više, no!
Dečko: Što.
Farmaceutkinja: Ne volim se ovako razgovarati s ljudima koje ne znam i koje nikad nisam vidjela. Pomaknite se. Zbogom.
(Izlazi.)
Dečko: Ali ja poznajem vas. Radite u apoteci kod bolnice. Ja vas poznajem. A vi mene ne. (Tramvaj kreće dalje. Stanka.)
Dečko: Gotovo je. Sad su opet zatvorili vrata.
Ulica ispred bolnice.
Farmaceutkinja: Užas. Koja gužvetina. Ljudi odjednom putuju na staru godinu, pravi egzodus, kao da će to nešto promijeniti. Od sutra je taj novi početak, danas je još sve po starom. (Prođe auto.) Evo, na! Još me od glave do pete pošpricao auto! Koja luda sreća. Koji dan za dežurstvo, skroz za poživčanit. Nikad iz ničega još nije ispalo nešto. Iz ničega uvijek bude ništa. Trebala sam poslušati mamu i ostati na bolovanju. Nisam bolesna, nisam ni bila. Ali svejedno sam trebala. Daj me pusti mama, idem raditi, dosta mi je potezanja po doma. Sve je to krivo, sve treba biti po starom, dok još uvijek nije ništa novo. Na, do kože sam mokra!
Farmaceutkinja odlazi u ljekarnu, usput se pokušavajući obrisati. Prolazi pokraj Tri skinsa, oni ju promatraju, pa nekoliko puta fućnu za njom. Ona se okrene, ali odluči ne reagirati.
Njezin muž i dalje sjedi na klupi, puše u ruke.
Njezin muž: Još jedan tramvaj.
Tramvaj. Dečko je u gužvi.
Dečko: Još jedan tramvaj.
Tri skinsa gledaju za tramvajem.
Tri skinsa: Još jedan tramvaj / A tužno je kako kani odustati / Dječak zarobljen u neobičnom vremenu / Otvori vrata i pozdravi dolazak u svjetlosti / Udahni zrak dok polagano silazi / Pogni glavu u poniznosti / Veličanstvena i jedina istina / Kad bi se barem dogodilo čudo / Nakon što oluja napokon stane / I smiri se veliki vjetar / Budu bijeli oblaci i bude nebo
Stan Mlade žene. Mlada žena gleda kroz prozor. Prolaze Tri skinsa.
Mlada žena: Kakva je to strka? Što sad oni hoće?
Soba u bolnici.
Žena u komi: Vani ponovno puše. A kad se napokon smiri vjetar? Kad bi se barem dogodilo čudo.
Ispred bolnice. Tri skinsa prilaze Njezinom mužu.
Prvi skins (Njezinom mužu): Koliko je sati?
Njezin muž: Nemam sat.
Stan Mlade žene.
Mlada žena: Jedno vrijeme mi se jednostavno nije dalo. Inače nisam baš jako neuredna. Nisam lezbijka. U sudoperu je bilo sve manje mjesta, meni se stvarno nije dalo prati. Imam nježne ruke, to oduvijek znam i to je jedino do čega mi je stalo. Nježne i lijepe ruke, inače sam sve drugo samo ne lijepa. Svaki puta kad polagano dotičem zavjesu ne vidi se baš ništa osim onoga što treba. Samo ruke. Nježne, bezglasne i graciozne. Baš ništa drugo. Zato i nisam prala. Znam da nisam lijepa. Inače radim u školi, predajem hrvatski. Nije da volim taj posao, ali mora se nešto raditi. Ja sam ružna učiteljica. Sinegdohalna zavodnica, samo ruke i to je sve. A kad sam se vratila kući, jedne večeri, jednostavno je bilo oprano. Ja to nisam napravila, znala bih, a bilo je oprano. I tako, netko mi je došao. (Stanka.) Da sam lijepa, sad bih sigurno slavila Novu godinu. Bilo bi: tratata, pam pam pam! (Stanka.) Kad bi se barem dogodilo čudo. (Stanka. Pa zatim, zvono na vratima.) Tko je sad?
Soba u bolnici.
Žena u komi: Nikad nije pričao o tome što se tamo događalo. Pitala sam ga ja, ali samo bi rekao da je bilo teško. Samo to. Kao da ne znam da je bilo teško. Bio je rat, to ne može biti drugačije nego teško. Čitala sam da drugi znaju biti nasilni, urlati, da imaju ružne snove. Izađu u dvorište, usred noći, tresu se i legnu na bombu. Umotaju se u zastavu dok ne ostanu bez zraka. Ili se poliju benzinom. Ne moj muž. Nikad nije ništa govorio o tome. Bio je u ratu, i to je bilo jako davno. Jedino što sam znala. 16 godina. 5824 dana. 139 776 sati. Koliko je to davno ako i dalje boli. Ali nisam pitala. On je bio kod kuće ali nije bio, ja sam ga vidjela ali ga nisam vidjela. Tako je to izgledalo, kao da živiš s fotografijom. Samo je velika i hoda. Velika je i hoda, ali ne govori. A sad znam sve. Čudno je da žena ponekad mora biti u komi kako bi napokon saznala neke stvari.
(Otvaraju se vrata, ulazi Njezin muž. Trese se od hladnoće.)
Njezin muž: Bok. Došao sam se malo ugrijati. Samo minutu. Onda se vraćam. (Sjeda pokraj nje. Stanka.) Danas. (Uhvati ju za ruku) Doći će.
Stan Mlade žene. Mlada žena i Susjed. Promatraju se bez riječi u opipljivoj neugodi. U pozadini buka s televizora. Duga stanka.
Mlada žena: I tako, onda…
(Stanka.)
Susjed: S-s-s-smetam vam, malo.
Mlada žena: Ništa nisam radila.
Susjed: V-----vidim da s-s-smetam.
Mlada žena: Ne, stvarno.
Susjed: N-n-n-n-nne spremate se?
Mlada žena: A gdje bih se spremala?
Susjed: Stara je g-godina.
Mlada žena: Ne, ne. Ja ne. (Stanka.) A vi? (Stanka.) Kakva je to buka?
Susjed: M-m-m-moja mama.
Mlada žena: A što to?
Susjed: T-t-t-t-t…
Mlada žena: Razumijem.
Susjed: Što?
Mlada žena: Ne znam, oprostite. Prekinula sam vas. (Stanka.) Rekli ste?
Susjed: T-t-t-t-t-elevizor. Ne čuje d-dobro. No-novogodišnji program, p-p-pa poglasni.
Mlada žena: A. Da, zna biti dobrih emisija. Jako dobrih. (Stanka.) I meni su zgodne.
Susjed: S----smeta vam.
Mlada žena: Ne, ni govora.
(Stanka.)
Susjed: O-o-o-onda, idem ja s-sad.
(Susjed krene.)
Mlada žena: Traka!
Susjed: M-m-molim?
Mlada žena: Ljepljiva traka za poklone, tu je, rekli ste da vam treba. To ste došli posuditi.
Susjed: D-d-da. Jesam, hvala. (Uzima traku.) D-d-d-doviđenja. V-v-vidimo se z-z-za go-godinu dana.
Mlada žena: Putujete?
Susjed: Š-š-š-šala. Znate ono, stara, pa no-nova.
(Stanka.)
Mlada žena (osmjehne se): Vidimo se.
(Susjed izlazi. Mlada žena naglo odlazi do prozora, odmiče zavjesu, gleda kroz prozor.)
Mlada žena: Evo ga na. Sad je otišao. Ali, ja imam prsten. Imam prsten.
Ljekarna pokraj bolnice. Farmaceutkinja iza pulta, u bijeloj kuti.
Farmaceutkinja: Ne znam, nisam sigurna. Sve je nekako čudno i krivo i malo. Od migrene, valjda. Koji šugav dan za dežurstvo. Nije da sam bolesna, ali trebala sam ostati doma, na bolovanju. Jutros, kad sam ustala, mama mi je rekla – ti bi stvarno napokon trebala upoznati nekoga. Bože mili, mama, daj, pusti me više. Znam da to nije razlog za bolovanje. Kako su mali ovi lijekovi, koga bi ikad zapravo mogli izliječiti? A možda je to samo depresija od blagdana. I migrena. Kad bi se barem dogodilo čudo. (Posprdno.) Čudo, baš! Sve je malo i zidovi vise. Osjećam da sam trebala ostati doma. Umjesto toga, sad si fino imam. Ovdje sam, i samo živčanim. Trebala sam ostati doma.
Tramvaj. Dečko je u gužvi. Čovjek bez sjećanja se probija do izlaza.
Čovjek bez sjećanja: Silazite?
Dečko: Ne znam.
Čovjek bez sjećanja: Kako ne znate?
Dečko: Nisam baš siguran.
Čovjek bez sjećanja: Kako niste sigurni, da ili ne. Sad će stanica, blizu smo vrata. (Stanka.) Onda mi se malo pomaknite, ja idem dolje.
Dečko: Ne znam gdje smo sad.
Čovjek bez sjećanja: Na stanici kod bolnice. Pa vidite valjda kroz prozor. Niste oštećena vida, gledate me i trepćete kako treba, vidim da niste. (Stanka, Dječak ostaje na mjestu.) Onda?
Dečko: Morate čekati da se zaustavi do kraja. Inače je opasno.
Čovjek bez sjećanja: Opasno je ako želim sići, a nisam se uspio pripremiti. Pa sve bude navrat-nanos. To je onda opasno. (Stanka.) Dozvolite. No? Maknite mi se…
Dečko: Recite mi nešto lijepo.
(Stanka. Čovjek bez sjećanja ga zbunjeno promatra.)
Čovjek bez sjećanja: Zašto?
Dečko: Uvijek za to treba neki razlog?
Čovjek bez sjećanja: Ne znam. (Stanka.) Ne.
Dečko: Onda.
(Stanka.)
Čovjek bez sjećanja: Kad čovjek preživi nešto strašno, onda se veseli sitnicama.
Dečko: Čovjek kao vi?
Čovjek bez sjećanja: Kako?
Dečko: Vi se veselite sitnicama?
(Čovjek bez sjećanja zatečeno zastane. Pa pobjesni.)
Čovjek bez sjećanja (grubo): Mičite se s vrata.
(Vrata se otvaraju. Čovjek bez sjećanja izlazi. Stanka.)
Dečko: Nisam htio. Stvarno.
(Vrata se zatvaraju.)
Ulica ispred bolnice. Tramvaj kreće dalje. Čovjek bez sjećanja izlazi, prolazi pokraj klupe na kojoj je ponovno Njezin muž. Njezin muž promatra tramvaj.
Njezin muž: Još jedan.
(Čovjek bez sjećanja zastaje.)
Čovjek bez sjećanja: Molim?
Njezin muž: Ništa. Oprostite.
Soba u bolnici.
Žena u komi: Samo tako. Jednog jutra je sjeo pokraj mene i počeo govoriti.
Stan Mlade žene. Mlada žena u ruci drži prsten.
Mlada žena: Samo tako. Jedne večeri sam ušla u kuhinju i prsten pronašla na stolu.
Soba u bolnici.
Žena u komi: Sve mi govori, od onda. Unatrag, sve što je bilo. Fotografije je našao u jednoj kutiji. Mislio je da ih je spremio zauvijek, ali stvari ponekad pronađu tebe. A ne obrnuto. Od kad sam ovdje počeo je gledati u te fotografije, pisati na poleđinu sve ono što se dogodilo, da ne zaboravi. Počelo je tako da je uzeo čitav snop. To je strah da ne odustaneš. Da mogu, to bih mu rekla. Dok mi govori razmišljam: koliko je lakše sve ispričati satu koji stalno zaostaje nego vlastitoj ženi? Možda bih trebala biti ljuta. Rekao je, sjećam se prve fotografije koju sam uzeo. Dobro se sjećam, sjećam se prve. I još je rekao, kad bi se barem dogodilo čudo.
Ulica. Nagli zapuh vjetra. Smiruje se podjednako naglo. Sasvim na dnu ulice pleše djevojčica Dorothy Gale.
Stan Mlade žene. Ona gleda kroz prozor.
Mlada žena: Odjednom se smračilo. Kakva je to strka u daljini? On je ponovno vani, kao da se samo ušao ugrijati. Netko pleše, već su pijanci. Kakva je to strka, gdje su mi naočale?
Ulica. Njezin muž pali cigaretu.
Njezin muž: Pala je na pod i završila pokraj mojih bosih nogu. Tako je sve to započelo. Ponovno u mojim rukama, čitav snop fotografija. Da se ne uplašim. Da ne odustanem. Desetak muškaraca u maskirnoj uniformi. Evo, pogledaj, stojimo ispred tenka. Svaki od nas ima oružje u ruci, svaki od nas drži ga na drugačiji način. Ruke sa dva ispružena prsta prema nebu. Što god se dogodilo, ovdje izgleda završeno. Izgleda kao odmor. Izgleda kao pobjeda. Neki oko glave imaju maramu. Gdje sam ja. Evo, tu sam ti ja, i ja nemam. U desnoj nozi osjećam jaki grč. Kao onda. Samo sad sam pokraj tebe. Jedan crveni mrav sa poda samo tako ušeta na sklisku površinu tenka. Samo tako. Na poleđinu sam zapisao: čitav sam život volio pecati.
Ulica. Ušetaju tri skinsa. Prilaze Njezinom mužu.
Prvi skins: Imate cigaretu?
(Njezin muž mu da cigaretu.)
Drugi skins: Imate cigaretu?
(Njezin muž mu da cigaretu.)
Treći skins: Imate cigaretu?
(Njezin muž mu da cigaretu. Tri skinsa kreću dalje.)
Tri skinsa: A sada?/Kako ćemo prijeći rijeku / Pitala je mala djevojčica / To će biti sasvim lako / Izgradit ćemo splav od drvenih trupaca / I u trenutku se naći na drugoj obali / Drugoj strani ogledala / Vrijeme je za prvi blistavi susret / Tvoje lijepe oči; sigurno možeš vidjeti / Dolazak kristala istine / Stari svijet nestaje u silnoj svjetlosti / Bude velika toplina, promatraj u strahu / Kako prava vojska dobiva rat
(Stan Mlade žene. Ona je stavila naočale i gleda kroz prozor. Sve jači ton televizijske emisije iz susjednog stana.)
Mlada žena: Evo ga, sad je prestalo. Tko zna što je to bilo. (Odmiče se od prozora. Stanka.) Počelo je sa suđem. Sa čistim tanjurima i opeglanim bluzama u mom ormaru. Možda peglam u snu, možda sam ipak mjesečar. Ali onda je došao taj prsten. Samo tako. Jednog jutra sam ušla u kuhinju i pronašla ga na stolu. Stajao je u opranoj zdjelici za šlag, a to se radi samo onima koje se voli. A on, zašto me voli ako me nikad nije vidio? Prvo nisam znala, ali sad znam. Zaljubio se u moje ruke. Ruke koje stalno stoje na zavjesi, kao ukras na nečemu što nema nikakvu ljepotu. (Zastane.) Stvarno nisam lijepa, kad me napokon vidi sve će biti drugačije. Sve će završiti. I još ta buka preko zidova, naravno da smeta. Zašto se ona uopće zabavlja kad je tako stara? Mrzim Staru godinu. Zašto se zabavlja kad je stara? (Stanka, pa naglo.) Idem van! (Hvata kaput i izlazi.)
Susjedov stan.
Susjed: S-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-stišaj malo, mama. Sigurno joj sme-smeta. S-s-s-s-s-s-s-s-stišaj…
Ljekarna pokraj bolnice.
Farmaceutkinja: Dobar dan.
(Stanka.)
Čovjek bez sjećanja: To ste vi.
Farmaceutkinja: Oprostite?
Čovjek bez sjećanja: Da, to ste vi…
Farmaceutkinja (razdražljivo): Evo nas opet.
Čovjek bez sjećanja: Ne razumijem, sad.
Farmaceutkinja: Ovo. Drugi puta. Već mi se dogodilo u tramvaju, nešto slično. Danas me svatko poznaje. Nečuveno. Za poživčanit.
Čovjek bez sjećanja: Ja vas poznajem.
Farmaceutkinja: Bojim se da ne. Ne poznajete me. Stara je godina i ljudi piju, dobro?
Čovjek bez sjećanja: Ja nisam.
Farmaceutkinja: A ja uopće ne bih trebala biti ovdje. Čisti promašaj.
Čovjek bez sjećanja: Ne sjećate me se?
Farmaceutkinja: Što biste trebali?
Čovjek bez sjećanja: Ne sjećate me se.
Farmaceutkinja: Gospodine, gužva mi je.
Čovjek bez sjećanja: Nema nikoga.
Farmaceutkinja: Gužva je. Od kad sam došla ne popušta gužva, ovo je čista slučajnost. I još spadam s nogu. Trebala sam biti na bolovanju. Molim vas.
Čovjek bez sjećanja: Što?
Farmaceutkinja: Izvolite nešto kupiti.
Čovjek bez sjećanja: Kupiti, da. Kupiti. Jedne…pastile za grlo.
Farmaceutkinja: Pastile za grlo?
Čovjek bez sjećanja: Da.
Farmaceutkinja: I to je sve? Za grlo?
(Stanka.)
Čovjek bez sjećanja: Danas se slavi, bit će pjesme.
(Stanka. Ona ga promatra. Pa uzima pastile.)
Farmaceutkinja: Izvolite.
Čovjek bez sjećanja: Vi ste me zaboravili.
Ulica ispred bolnice. Mlada žena izlazi na ulicu.
Mlada žena (osvrće se oko sebe, traži Njezinog muža. Razočarano): Evo ga! Sad je ponovno negdje nestao. (Produžuje dalje.)
Ulica ispred bolnice. Čovjek bez sjećanja izlazi iz ljekarne.
Čovjek bez sjećanja: Ja sam čovjek bez sjećanja. Ali, i dalje pamtim više od drugih. Od kad znam za sebe, sve što radim; samo pamtim. Jutros sam pročitao ovaj članak. "Labrador do smrti izgrizao vlasnicu, sumnja se na bjesnoću." U trećem redu ima pravopisnu pogrešku. Treći red, dvadeset i sedmi znak. Sumljivo umjesto sumnjivo. Lj umjesto nj. Nisam lektor, samo sam bez sjećanja, a sve dobro pamtim. Inače se bavim nakitom. Ili ovaj. "Bugarska vidjelica poznata pod imenom Vanga Pandeva svoje je parapsihološke sposobnosti razvila 1923. godine, kad ju je kao dvanaestogodišnjakinju otpuhao tornado. Pronađena je oslijepljena ali živa, te je odmah počela sa iznošenjem vidjelačkih predviđanja. Njezin prvi točan pogodak bilo je otkrivanje lokacije na koju je odlutalo nekoliko očevih ovaca, a reputacija joj je naglo i nezaustavljivo počela rasti nakon što je u tridesetoj godini predvidjela buduće poteze Adolfa Hitlera. U njezina najuspješnija predviđanja spadaju potapanje podmornice Kursk 2000. godine, kao i viđenje čeličnih ptica nad Amerikom 11. rujna. Jedno od njezinih posljednjih predviđanja je ono da će do 2018. godine tramvaji početi letjeti, koristeći solarnu energiju. Zemlja će tada odahnuti, zemlja će počinuti." (Uzima zraka) "Pastile za grlo? Da. I to je sve? Za grlo? Stara je godina, bit će pjesme. Izvolite. Vi ste me zaboravili." (Zastane) Ali, ja ne mogu zaboraviti. (Zastane, izvadi pastilu za grlo i stavi ju u usta) A onda se dogodi nesreća, a ja zaboravim. (Izvadi još jednu pastilu i strpa ju u usta) Ovo ne pomaže. (Izvadi još jednu pastilu i strpa ju u usta) Uopće ne. (Izvadi još jednu pastilu i strpa ju u usta) Ne. (Izvadi još jednu pastilu i strpa ju u usta) Kad bi se barem dogodilo čudo.
Soba u bolnici. Njezin muž sjedi pokraj kreveta. Hladno mu je. Pa uzima deku s kreveta Žene u komi i omota se u nju.
Žena u komi: Hladno mu je.
Njezin muž: Oprosti, samo na trenutak, samo malo i to je sve.
Žena u komi: Fotografija koju je donio jučer: Dragovoljac Domovinskog rata susreće prijatelje iz Novljanske 125. domobranske pukovnije. Nakon pada grada, danima smo u podrumu. Zarobio puškomitraljez. Nalazimo se u okruženju.
Njezin muž: Prošao je još jedan.
Žena u komi: Film je pri kraju, slikano bez fleša, zato je tamno i mutno.
Njezin muž (drhti): Samo malo, samo malo…
Ulica ispred bolnice.
Tri skinsa: Pogledajte dobro, tako je teško / Tako je teško pronaći mjesto / Gdje ćemo provesti još jednu noć / Došli smo iz zemlje velikoga Oza / Koji izgleda kao Ptica / Koji izgleda kao Slon / Koji izgleda kao Mačka / Naša jedina zadaća; ispuniti veliku želju / Samo je jedna istina i mi ju dobro znamo / Sve je drugo obična sjena / Mi ćemo iščupati to teško korijenje / Prošle smo godine ukrali prsten / Onda smo ga prodali za sitno / Možda smo i prevareni / Ove godine smo odrasli / Nismo više djeca / Izlaz se nalazi u pravoj ideji
Prvi skins: Koja je?
Drugi skins: Koja je?
Treći skins: Koja je?
Tramvaj. Dečko je u gužvi.
Dečko: Onda dođe trenutak. Teško je odlučiti u trenutku. Ja ne mogu. Treba razmišljati, treba biti pametan. Ja ne mogu. Drugo je kad čitav život nešto znaš. Ja sam dugo htio taj žuti auto, od kad ga je tata dobio od svog prijatelja. Od onda, dugo. Prijatelj mu je ostavio žuti auto, nakon što se objesio u dvorištu. O neku gredu, nisam vidio, kažu da je isplazio jezik. Oko nogu je složio svoje spomenice i diplome. Obukao maskirnu uniformu. Tati je ostavio taj stari, žuti auto i ja sam ga htio. A onda sam točno prije godinu dana napokon sjeo u taj žuti auto. Navečer sam mami ukrao prsten, a onda su ga uzeli meni. Sve što je ostalo, žuti auto, moram ga imati, samo je još to u meni. A sad je napokon vani, sad je istina. Bio je parkiran ispred kuhinjskog prozora i morao sam probati. Kad nešto jako želiš, kad jako želiš taj žuti auto, kad ništa drugo nije ostalo, onda moraš probati. Ne postoji ništa drugo. Raste kao neboder, to je to. Morao sam sjesti u taj žuti auto.
Susjedov stan.
Susjed: S-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-stišaj…
Ljekarna pokraj bolnice.
Farmaceutkinja: Izluđuje me buka koja dolazi kroz prozore. Počinju sve ranije i ranije s tom vikom i galamom. Kao da ima ikakve veze. A ja sam ga tu stavila, odložila sam ga samo na trenutak, morala sam oprati ruke. Gdje se otkotrljao? Mama me zvala, ove sekunde, da što mislim jesti kad se vratim, da hoću li svinjetine i francuske. Mama, Bože mili i dragi, pusti me na miru, ne vidiš da sam živčana? Otkotrljao se na ulicu, upao u neki šaht, takve sam sreće. Ili u bolnicu. Perem ruke, a on se za to vrijeme kliže po linoleumu, sve dalje i dalje i dalje od mene. Imala sam peh, još ga i sad povremeno tražim, a prošlo je nekoliko mjeseci. Kad poživčanim, onda ga tražim. Svuda ga tražim, ali ga ne mogu naći. Još i to, stalno mi se vraća. Jednostavno sam ga izgubila.
Stan Mlade žene. Ona je ponovno u stanu. Nepomično sjedi pokraj velikog pakete. Zbunjena je. Frustrirana. Stanka.
Mlada žena (naglo ustaje): Trebam piti. Jako trebam piti. (Otvara frižider, vadi alkohol, pije.) U drugom razredu srednje škole moje dvije najbolje prijateljice, one su mi poklonile knjigu na engleskom. «Lesbian Kama Sutra. The Sapphic Arts and Lovers Guide.» (Zastane.) To znači: «Lezbijska kamasutra. Saphina umjetnost i vodič za ljubavnice.» (Pije.)
(Zvono na vratima, ona otvara. Susjed.)
Susjed: V------ečer.
Mlada žena ne odgovara.
Susjed: N-n-n-n-n-n-nadam se da se sti-stišalo.
Mlada žena: A što bi se stišalo?
Susjed: B-b-b-b-b-b-b-b…
Mlada žena: Pardon ali lufta mi se, dok ovako držim vrata.
Susjed: …buka!
Mlada žena: Kakva buka?
Susjed: Te-televizor.
(Mlada žena ne odgovara.)
Susjed: A k-k-kako ste vi?
Mlada žena: Počela sam piti.
Susjed: S----slavite?
Mlada žena (bez entuzijazma): Tratata, pam pam pam!
Susjed: S-----slavite.
Mlada žena: Pijem.
Susjed: Na f----erju ste.
Mlada žena: Aha, na zimskom ferju.
Susjed: D-d-da stišamo još m-m-malo?
Mlada žena: Neka, ne čujem ništa. Stara je godina. Zabavite se samo.
Susjed: K-k-k-k-k-k-k-k….
Mlada žena naglo zatvara vrata. Susjed ostaje pred vratima.
Susjed: K-k-k-ad bi s-se barem do-do-dogodilo čudo.
(Mlada žena zastaje, pa ponovno otvara vrata, ali Susjeda više nema. Zatvara ih, odlazi do frižidera, otvara frižider. U njemu, u svjetlosti sjedi Dorothy Gale. Mlada žena ju ne vidi, jer joj pažnju iznova zaokupi veliki paket. Odlazi do paketa.)
Mlada žena: Evo! Evo što sam pronašla, kad sam otključala vrata. Stajalo je na tepihu. Pažljivo odloženo na tepihu. Novi poklon. Najnovija stvar, a sve dok sam ga tražila. Zašto to radi? Nije fer igrati se s drugim čovjekom, ako ne misliš ozbiljno. Nije fer. Može se reći – samo te želim uvrijediti. Ili se može reći – volim te. A ovo, ovo ne razumijem. (Iz kutije vadi neukusnu svečanu haljinu) Nisam lezbijka. Samo mi nije stalo. Sve manje i manje. Više se uopće ne volim družiti, pa nemam za koga, sve to. Samo baš nisam lijepa.
Mlada žena plače. Pa ponovno počinje piti.
Soba u bolnici. Dorothy Gale sjedi pokraj kreveta Žene u komi. Ljulja nogama.
Žena u komi: Stvarno to mislim. Dobar je čovjek. Nakon trideset godina čekanja, tek sad ga volim. Što je trideset godina šutnje, kad se napokon jednom progovori? Ne znam, možda bih i trebala biti ljuta. Ali tek sad u svom bijelom i neprekidnom kašnjenju razumijem njegovo vrijeme. I tek sad ga stvarno volim. (Stanka.) A što on sad radi na toj klupi, naš sin neće doći. Strpljiv je, sjedi na toj klupi i hladno mu je. Godinu dana sjedi. Što to radi, kad sin neće doći. (Stanka.) Sestra koja je jutros mijenjala posteljinu izgleda umorno. Pričala je iznad mog kreveta, sanjala je crnog pauka. To je sreća. Ja sam mislila da se i ovako može sanjati, ali je čitavo vrijeme samo bijelo. I moj sin u autu, ali to nikada nije bio san. Tako znam. (Stanka.)
Ali se zato može biti u nekom drugom snu. (Stanka. Okrene se prema Dorothy Gale.) Sad ću ti reći nešto što još nikome nisam. Možda bih se trebala sramiti, ali samo sam tužna, i ništa više. Znaš, ja sam mu otišla u san, tako to znam. Otišla sam mu u san i rekla – sine, nemoj mi nikada nikada doći. (Stanka.) Hvala ti što si ovdje. Tko si ti? Ti si moj anđeo?
Ulica. Tri skinsa.
Tri skinsa: Vatra, uzbuđenje, blještavilo / U blistavom silasku do kore nesretnog svijeta / Pogledaj kako smo hrabri / Imamo tako male ruke / Njezini vojnici / Dresirani psići / Spašeni dječaci / Leteći Majmuni / A gdje se možemo ugrijati
Soba u bolnici. Žene u komi iznova je sama u sobi.
Žena u komi: Tko to stvara toliku buku?
Ulica. Njezinom mužu je hladno. Dorothy Gale sjedi pokraj njega na klupi.
Njezin muž: Ne znam. (Stanka. Dorothy Gale njegove ruke uzima u svoje.) Ruke su ti jako tople. Znam da treba čekati. Kad smo kod kuće ne kaže mi ništa. Kaže mi - vidimo se u bolnici, tata. A onda ga nema. Ne mogu ga pitati, puštam ga da govori. Već je velik, puštam ga da sam govori. Ali, on to ne želi. Jednostavno ne želi.
Ljekarna. Ulazi Čovjek bez sjećanja. Nosi zlatarsko povećalo pričvršćeno za glavu.
Farmaceutkinja: Zašto ste se vratili.
Čovjek bez sjećanja: Stanujem blizu. (Stanka.) Par stanica…
Farmaceutkinja: I dalje vas boli grlo? Onda je streptokok.
Čovjek bez sjećanja: Niste me vidjeli?
Farmaceutkinja: Pa vidim vas, nisam slijepa.
Čovjek bez sjećanja: Prije.
Farmaceutkinja: A gdje bih vas vidjela?
Čovjek bez sjećanja: Kroz izlog.
Farmaceutkinja: Nikad ne gledam kroz izlog. Kroz izlog ljudi izgledaju podlo i ružno.
Čovjek bez sjećanja: Čak i ja?
Farmaceutkinja: Vi izgledate smiješno. Što vam je to?
Čovjek bez sjećanja: Još me ne prepoznajete.
Farmaceutkinja: Čovječe, stara je godina, svi su pijani, ja radim i još sam sva živčana.
Čovjek bez sjećanja: Ne znate tko sam ja? (Pokaže na povećalo.) Ni s ovim?
Farmaceutkinja: Ne.
Čovjek bez sjećanja: Bili ste kod mene.
Farmaceutkinja: Ni govora.
Čovjek bez sjećanja: Jeste, da.
Farmaceutkinja: Kod vas? Gdje kod vas?
Čovjek bez sjećanja: Kod mene u zlatarnici. Ja sam zlatar. Prodao sam vam prsten.
Farmaceutkinja: E ovo je sad stvarno previše.
Čovjek bez sjećanja: Zašto? Sjećam vas se, to ste bili vi.
Farmaceutkinja: Molim vas.
Čovjek bez sjećanja: Prodao sam vam prsten.
Farmaceutkinja: A ja sam ga izgubila.
Čovjek bez sjećanja: Šteta. Bio je to lijep prsten.
Farmaceutkinja (plane): I? Platila sam ga, što hoćete? Znali ste da ga više nemam? Ili uvijek to radite? Progonite ljude koji izgube vaš nakit? Ja sam ga platila i bio je moj. A onda sam ga izgubila. Što sad hoćete od mene? Prestanite mi to nabijati na nos! Izgubila sam ga i može mi biti! Izgubila sam ga. Nisam htjela, ali jesam!
(Čovjek bez sjećanja posegne u džep i izvadi papir. Pruži joj ga.)
Farmaceutkinja (mirnije): Što je sad to?
Čovjek bez sjećanja: Recept. Ono što smiruje. Po to sam došao.
Farmaceutkinja: Zašto to niste uzeli prije? Nego pastile.
Čovjek bez sjećanja: Prepoznao sam vas.
Farmaceutkinja: I onda?
Čovjek bez sjećanja: Nisam htio da pomislite kako sam nesretan.
Susjedov stan.
Susjed: S-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s…
Tramvaj. Dečko je u gužvi. Skinsi su u tramvaju, prilaze mu.
Prvi skins: Koliko je sati?
Dečko: Nemam sat.
Drugi skins: Pogledaj na veliki sat iznad bolnice.
Dečko: Ne vidi se van.
Treći skins: Ako se nagneš.
Dečko: Ukočio sam se od stajanja.
(Tri skinsa zastanu. Povlače se i dogovaraju.)
Tri skinsa: Što mislimo / Možda se nismo trebali grijati u tramvaju / Je li nas prepoznao? Ne vjerujemo / Nije, to je bilo lani / Bili smo još djeca / Sad je drugačije, već se brijemo / Više nismo djeca, sad smo muškarci / Što smo mu uzeli? Lovu? Sat? Naočale? / Bilo je to točno prije godinu dana / One noći kad je auto pregazio curicu / Izgledao je žalosno, toga se sjećamo / Bilo mu je hladno / Klinac tek nešto stariji od nas / Ostao je isti, a mi smo odrasli, sad se brijemo / Bilo je to na staru godinu. Lani / Bio je to prsten.
Dečko: Recite mi nešto lijepo.
Tri skinsa: Prije regrutacije svih novih vojnika / Ubojite opreme, velikih ideja / Gledaj, svakim danom rastu / Tumor u tkivu svijeta / Bude ih sve više / Ali to nije sudbina kukavica / Ja ću vas izvesti / Rekla je djevojčica / Od danas putujemo nošeni freonom / Rekla je djevojčica / Šapni mi istinu
(Stanica. Vrata se otvaraju, Tri skinsa izlaze.)
Dečko: Ovo nije bilo lijepo. Ovo samo ne razumijem.
Stan Mlade žene. Ona zuri u Dorothy Gale. Duga stanka.
Mlada žena (napokon): Kad si već ovdje, mogle bi nešto i popiti. Čekaj, stani malo – imaš mucice. Pa gdje si se ti to povlačila, po nekakvom vjetru? (Čisti ju, pa joj toči alkohol u veliku čašu) Čin-čin. Sve najbolje. (Njih dvije piju.) Nego. Reci mi sad. Iskreno. Je li ja tebi izgledam kao netko kome je potrebna knjiga «Lesbian Kama Sutra. The Sapphic Arts and Lovers Guide.» (Nema odgovora.) To ti znači: «Lezbijska kamasutra. Saphina umjetnost i vodič za ljubavnice»? (Nema odgovora. Mlada žena promatra kroz prozor.) Nesretni čovjek. Nisam mu smjela dopustiti da se zaljubi u moju lijepu ruku, jednostavno nisam smjela. (Toči alkohol sebi i Dorothy. Piju.) Čin-čin. Prestala sam razmišljati o životu, jer kad bih razmišljala nikad nije bilo ovo. Uvijek je bilo nešto drugo. Uvijek drugačije. Nikad ovo. Nikad. (Toči alkohol sebi i Dorothy. Piju.) Čin-čin. Ako mene pitaš. Ne znam, za nekakav savjet, recimo. Stara godina je prilika za novi početak. (Smije se, pa se zagrcne.) Nisam probala. Čula sam, pričaju, govore. Trebala bih probati. Možda bih. (Toči alkohol sebi i Dorothy. Piju.) Čin-čin. (Stanka.) Znaš što? Ti baš puno piješ. A ja ću prestati.
Ulica ispred ljekarne. Čovjek bez sjećanja skida zlatarsko povećalo.
Čovjek bez sjećanja: Kad su me nazvali ja sam (…) Onda su mi rekli da je bila nesreća i je li ona moja kći, ali niste mi rekli ime, recite mi ime, puno ih ima takav isti crveni kaputić, pa su mi (…) Kad su me doveli, bio je mrak i bio je jarak i dvije male čizme virile su iz tog nanosa zemlje, puno ih ima iste crvene čizmice, recite mi ime, još jednom mi (…) Kao da je bio veliko tornado, a ona je djevojčica, je li to vaša djevojčica, je li to vaša mala curica, i ja sam ju (…) neki auto, nije se zaustavio, uopće nije stao (…) a gdje si išla, gdje si ti uopće išla, gdje si išla (…) "I? Platila sam ga, što hoćete? Znali ste to? Uvijek to radite? Progonite ljude koji izgube vaš nakit? Ja sam ga platila i bio je moj. A onda sam ga izgubila. Što sad hoćete od mene? Prestanite mi to nabijati na nos! Izgubila sam ga. Izgubila sam ga. Nisam htjela, ali jesam! Što je sad to? Recept. Ono što smiruje. Po to sam došao. Zašto to niste uzeli prije? Nego pastile. Prepoznao sam vas. I onda? Nisam htio da pomislite…" (Zastane, izvadi sedativ i stavi ga u usta.) Ovo ne pomaže. (Izvadi još jedan sedativ i strpa ga u usta.) Uopće ne. (Izvadi još jedan sedativ i strpa ga u usta.) Ne. (Izvadi još jedan sedativ i strpa ga u usta.) Ne.
Susjedov stan. Susjed sjedi usred buke koja dopire s ekrana iz majčine sobe. Susjed dugo sjedi, pokušava nešto reći ali ne uspije. Pokušava, ali nikako ne može. Pokušava, ali ne ide.
Ulica ispred bolnice.
Njezin muž: Vraški je hladno.
Stan Mlade žene. Mlada žena je sama i gleda kroz prozor na ulicu.
Mlada žena: Hladno mu je. Danas mu je hladno. Danas, ali više ne.
(Mlada žena naglo i odlučno izlazi.)
Ulica ispred ljekarne. Tri skinsa se maskiraju u Leteće majmune. Dorothy Gale im dodaje odjeću.
Tri skinsa: Ujak Henry i ujna Em / Predstavnici nepokazanog logosa / Dorothy leti na ciklonu / Što je grčka riječ za zmijin rep / Rep zmije izašle iz Raja / Put od žute cigle / Savršeni metal - zlato / Izvor mudrosti Iluminata / Gubitak razlike privida i zbilje / Ništa nije kako se u početku čini / Preko duge sa svojih sedam boja / Hipnotičko sredstvo u svijetu magije / Leteći Majmuni stanuju u predgrađu / Poganski idoli sa umetnutim krilima / Odrasli i hrabri nemaju više vremena / Sve je na djeci, neka budu vrijedni i učine svoje / Poslije će slaviti, kasnije, onda
(Tri skinsa sad su potpuno prerušeni i spremni za pljačku. Vade skakavce. Ulaze u ljekarnu.)
Ulica ispred bolnice. Mlada žena izlazi na ulicu i dolazi do klupe. Dugo stoji.
Mlada žena (napokon): Ovoga puta sam ovdje. I čekam. (Stanka) Stvarno je hladno. (Stanka) Ovoga puta sam ovdje i čekam.
Susjedov stan. Susjed sjedi na stolici. Dorothy sjedi na stolici pokraj njega. Ne govore. Okruženi su bukom s televizora.
Susjed (napokon): B-b-b-b-bio je u blatu, sa-samo tako. Č-č-č-čiji je to prsten. O-o-o-oprao sam ga, ja-jako. I-i-i-zgledao je kao n-n-nov. Mo-možda je n-n-n-ekome ispao iz ku-kutijice. M-m-m-možda ga nitko ni-nije nosio. T-t-t-trebao sam ga o-ostaviti s-s-s-s-s porukom. T-to sam proma-mašio. Trebao sam n-n-n-napisati, «A-ako je vo-voljeti te pogrešno, n-n-ne želim ni-nikada b-b-b-b-biti u pravu!» Što ti mi-misliš? (Dorothy ne odgovara.) Z-znam. N-n-n-nikad nije pre-prekasno. To m-mora b-b-b-b-biti tako. (Stanka) I-i-i-išao sam u crkvu p-p-p-prije. I m-m-m-moj svećenik b-bi rekao, č-č-č-č-često bi re-rekao: A-a-ako ti vi-vidiš njih i o-oni vi-vi-vide tebe. Ra-razumiješ? Ako ti – o-oni tebe. (Zastane) Ja nju vi-vidim. A z-----zašto onda o-ona… (Potone u vlastite misli, zatim se trgne i vikne) S-s-s-s-s-stišaj, mama!
Tramvaj. Dečko je u gužvi. Čovjek bez sjećanja se probija do izlaza.
Čovjek bez sjećanja: Silazite?
Dečko: Ja vas poznajem.
Čovjek bez sjećanja: Danas je stara godina. Svatko svakoga poznaje.
Dečko: Već ste bili ovdje.
Čovjek bez sjećanja: Dajte samo malo. Ovo je moja stanica.
Dečko: Morate me se sjećati.
Čovjek bez sjećanja: Ne.
Dečko: Dugo sam tu.
Čovjek bez sjećanja: Silazim.
Dečko: I ja bih trebao, ali ne znam gdje smo.
Čovjek bez sjećanja: Gdje smo.
Dečko: Da.
(Stanka.)
Čovjek bez sjećanja (pogleda ga, pa započne): "Na stanici kod bolnice. Pa vidite valjda kroz prozor. Niste oštećena vida, gledate me i trepćete kako treba, vidim da niste. Onda? Morate čekati da se zaustavi do kraja. Inače je opasno. Opasno je ako želim sići, a nisam se uspio pripremiti. Pa sve bude navrat-nanos. To je opasno. Dozvolite. No? Maknite se…"
(Zastane. Dečko shvati da je Čovjek bez sjećanja upravo izrecitirao njihov prošli razgovor. Nekoliko trenutaka se promatraju, završavaju ga zajedno.)
Dečko i Čovjek bez sjećanja (zajedno): … "Recite mi nešto lijepo."
(Stanka.)
Dečko: Znao sam da se poznajemo.
Čovjek bez sjećanja (mirno): Makni se, dečko. Imam pištolj.
(Dečko se pomiče. Čovjek bez sjećanja se progura i napokon izlazi. Vrata se zatvaraju, Dečko nastavlja dalje. Duga stanka.)
Dečko: Danas je stara godina. Danas svatko ima pištolj.
Soba u bolnici. Njezin muž sjedi pokraj kreveta. Hladno mu je.
Njezin muž: Sad sigurno prolazi još jedan. Dok sam tu.
Žena u komi: Više nije važno.
Njezin muž: On je takav jer sam i ja takav. Čitavo vrijeme sam bio tu, ali negdje drugdje. Nikad me nije imao i sad je takav. Radi mene.
Žena u komi: Ti si drugačiji, nikad nisi bio takav. Čitaj mi.
Njezin muž: Sve sam ti pokazao, ovo je zadnja.
Žena u komi: Čitaj.
Njezin muž: Stvarno. Ovo je zadnja. Evo. (Čita. Teško.) Snimljeno nakon logora. Stajičeva. Nakon razmjene. Jedan. Devet. Devet. Dva. Ljeto. Vraćam se točno na Veliku Gospu. Sakupljam stari otpad po Dubravi. Dobivam dvije spomenice. Čujem za dečke koji se spremaju na Ličko bojište. Tamo će još biti vatre. Ona mi kaže, «Ako odeš, onda...» Nikad ne završi rečenicu. Ipak idem. U autobusu prema frontu, svaki puta pomislim da je zauvijek. Jednom će biti, i u to sam siguran. Daleko od Zagreba, ponovno je kasno ljeto, toplo. Mirujemo na čuki. Svi kažu, nešto će se dogoditi. Nešto. Nešto dobro, samo ako budemo strpljivi. Kako da joj kažem, a da razumije? Možda uzme maloga i napokon ode. Jer ovdje mi se više ne tresu ruke. Ovdje mogu čekati do beskonačnosti. Kad govorim, još samo ovdje imam glas. Ovdje volim i plačem, vidim nebo i ono je jako plavo, ovdje živim. Ovdje još ništa nisam izgubio. Čekamo. (Spušta razglednicu. Stanka. Jedva izgovori.) Nema više.
(Duga stanka.)
Njezin muž (ustaje, jedva se suzdržavajući): Idem ti ja sad. Znaš, ovo je sve trebalo prije i drugačije. Ovo je trebalo… Ja sam te razočarao, zato se sve to.
Žena u komi: Kad se dogodilo, zaštitio si sina. To očevi rade. Moraju.
Njezin muž: Idem.
Žena u komi: Vani je hladno.
Njezin muž: Idem ti ja.
Žena u komi: Ako odeš, onda se bolje i vrati. To ti nisam rekla - ako odeš, onda se bolje i vrati. Nisam. Ali sam trebala.
(Njezin muž zastane. Vrati se do kreveta. Počinje plakati.)
Ljerkarna. Tri skinsa skakavcima prijete Farmaceutkinji.
Tri skinsa: Amonij nitrat i dizel gorivo / U idealnom omjeru / 80% oksidatora, 20% goriva / Brzina detonacije 3400 m-s / Lijevani trotil aktivira se prešanim trotilom / Osnove fizike za početnike / Upaljač na otklon / Pet stupnjeva do pucanja opruge / Inicirajuća kapsula udara u DK 8 / Iduća stanica – eksplozija / Platit će s onim što su sami stvorili / Zlo se vraća na svoj početak / Hodajuće bombe spašavaju svijet
Farmaceutkinja: Vi to meni prijetite eksplozivom?
Prvi skins: Gospođo, nema potrebe za nasiljem.
Drugi skins: Samo dajte lovu.
Treći skins: Dajte tablete.
Prvi skins: Dajte nakit.
(Stanka.)
Tri skinsa: Onda?
(Stanka.)
Farmaceutkinja: Nakit, od svega baš nakit?
Tri skinsa: Lovu, tablete ili nakit.
Farmaceutkinja: Nakit. Da. Imala sam nakit. Prsten. Aha. Imala sam ga.
Tri skinsa: Dajte.
Farmaceutkinja: Ne.
Tri skinsa: Dajte.
Farmaceutkinja (zaurla): Izgubila sam ga, kretenčine, u redu?
(Tri skinsa začuđeno zastanu. Stanka. Ulazi Čovjek bez sjećanja.)
Čovjek bez sjećanja: Dobro je, još ste otvoreni.
Farmaceutkinja: Bože moj. Opet ste tu.
Čovjek bez sjećanja: Radi se o prstenu.
Tri skinsa (Čovjeku bez sjećanja): Dajte.
Farmaceutkinja (Čovjeku bez sjećanja): Zašto vi mene toliko mučite?
Čovjek bez sjećanja: Ne. Ne razumijete.
Farmaceutkinja: Pazite se, poživčanit ću.
Čovjek bez sjećanja: Donio sam vam novi. Novi prsten. Znate, mi cijenimo svoje mušterije. Sad ću vam ga dati, a onda ću se ubiti.
(Čovjek bez sjećanja vadi pištolj.)
Farmaceutkinja: Ne dolazi u obzir. Ne pred djecom.
Tri skinsa: To je bilo lani / Da, bili smo još djeca / Sad je drugačije. Već se brijemo / Više nismo djeca, sad smo muškarci
Čovjek bez sjećanja (pištoljem mahne na Tri skinsa): Skinut ću i njih, ako vam smetaju.
Tri skinsa: Ubio nas je / Nije jako boljelo / Duboko u ljepljivoj toplini / Metak se utopio u koži / Novo čelično srce / Negdje duboko i potpuno stvarno / Tako je izgledalo / Zlo vraćeno na početak / Pet stupnjeva do pucanja opruge / Nakon što oluja napokon stane / Bude velika svjetlost / Bude nebo / Hrabri dječaci spašavaju svijet
(Čovjek bez sjećanja prislanja pištolj na sljepoočnicu.)
Farmaceutkinja: Sad mi je stvarno dosta! Živčana sam do kraja. Svi van! Van!
Ulica ispred bolnice. Kod klupe. Njezin muž izlazi iz bolnice, dočekuje ga Mlada žena.
Mlada žena: Dobro je, u redu je. Nemojte plakati, tu sam. Sad sam tu. (Mlada žena zagrli Njezinog muža.) Dobro je, dobro je, dobro je.
Tramvaj. Dečko je u gužvi.
Dečko: Nisam ju vidio. Kasnije su na televiziji pustili sliku. Trebao sam ju vidjeti, a sve što je bilo je buka. Kao da je pala iz snažnog vrloga vjetra, nekakvog tornada. Nakon što oluja napokon stane, pa ostane samo svjetlost i nebo. Da. Tako je preletjela preko auta. Ali, tko bi mi to mogao povjerovati? Stvarno nisam htio. (Stanka.) Isključili su displej i na razglas pustili valcer. Kako ću sad znati gdje smo?
(Kroz gužvu se probija Dorothy Gale i staje pokraj Dečka.)
Dečko: Tata je znao. On je odvezao auto, nekamo, više ga nisam nikad vidio. Tata je znao što treba. Uvijek je znao. Mama mu kaže – od kad si se vratio, ti ništa ne govoriš. Isključen si. Kao da ne postojiš. Ali ovo je bilo važno. Napravio je što treba. Kad sam se vratio kući, mama je već bila u bolnici a tata je pogledao auto. Prestani se tresti. To sam rekao, to je u mojoj glavi, prestani se tresti. Tata je pogledao žuti auto. Pogledao ga je i rekao – ovo se sve dogodilo zbog mene. Jer sam bio, ali me nije bilo. Onda je sjeo za njegov volan i ja više nikad nisam vidio taj žuti auto. (Stanka. Pogleda Dorothy Gale.) Reci mi nešto lijepo. (Nema odgovora.) Silaziš? (Dorothy Gale ga uhvati za ruku.) Ovo je moja stanica. Mislim da je. Moja.
(Zajedno silaze.)
Ulica ispred ljekarne. Prolaze Tri skinsa.
Prvi skins: Ovo je dobro prošlo.
Drugi skins: Da, zbilja dobro.
Treći skins: Odlično.
Ulica ispred bolnice. Na klupi sjede Njezin muž i Mlada žena.
Mlada žena: Ne. Pustite mene. Dugo sam se spremala, znam što treba reći. Vi nemojte reći ništa, u redu? Malo sam popila, da bude lakše. Dakle. (Rukama napravi gestu.) Ta-dam! Ta-tara-ta-taratam! Sad me vidite i to više nije to. Razumijem. Nema potrebe. Stvarno nema. Sve mi je jasno. Ono su bile ruke, moje ruke na zavjesi i to vas je potpuno zavelo. Zaludilo. Pogledajte, to su te ruke, zar ne? Ruke. Ne ovo lice. Tko se može u to još zaljubiti. Samo budite tiho, sve mi je jasno. Ja to razumijem i zbog toga sam došla. Neke stvari su me dirnule, a neke nisu bile potrebne, ali sve je to sad za nama. Ono s haljinom, samo to. To vam je bilo malo neukusno. Muškarci rijetko znaju gdje treba povući crtu. Ali, zbilja se ne ljutim. Znam da niste ciljali na… U dobroj namjeri, sve sam vam oprostila.
Njezin muž: A tko ste vi?
Mlada žena: I ovo. Ovo vam vraćam. Samo to sam htjela. Nemojte govoriti. Ovo je vaše.
(Mlada žena mu dodaje prsten. Njezin muž ga uzima u ruku.)
Njezin muž: Odakle vam?
Mlada žena: Vi stvarno ne znate tko sam ja.
(Njezin muž odmahne glavom.)
Mlada žena: A ovo? (Mlada žena rukama izvede ples ispred njegova lica.) Ta-dam! Ta-tara-ta-taratam!
(Njezin muž odmahne glavom. Stanka. Mlada žena napokon polagano ustaje. Promatra ga.)
Mlada žena: Zbogom.
Ljekarna. Farmaceutkinja se sprema zatvoriti. Dorothy Gale sjedi ispod pulta.
Farmaceutkinja: Kad bude, kad se stvarno dogodi, e onda počne, i traje, i traje, i traje, i traje, i nikako stati. Evo, sad sam toliko živčana da bih se mogla politi benzinom i zapaliti. Samo tako. (Pogleda Dorothy Gale.) Ali ne mogu, zbog ove curice tu. Sjedi, zuri u mene i ni makac. A što se tu može. Čovjek treba istrpjeti neke stvari, ipak je Stara godina.
(Dorothy Gale nepomično sjedi.)
Farmaceutkinja: A što je sad to, nešto ti je kod nogice. Vidi, na. (Saginje se i uzima prsten.) Nesretni čovjek, taj zlatar. Ostavio je prsten. A i grlo ga boli. Treba dosta hrabrosti za prosvirati glavu u apoteci. I još na praznik. (Zastane.) Dobro, možda nije hrabar, ali je barem pošten. (Stavi prsten.) Vidi, paše mi. Sjetio se i mog broja. Nije isti, ali ipak. Sigurno bude korisno, kad ideš kroz život i tako dobro pamtiš. (Pogleda Dorothy Gale.) Hvala, curice. Tko zna, možda bi ovako ostao, skriven i zauvijek, a ja to ne bih ni znala. Hoćeš piti malo vode? (Nema odgovora.) Valjda nisi žedna.
Stan Mlade žene. Iz susjedstava - buka televizora. Mlada žena ulazi i zatiče Susjeda sa zamotanim paketom u rukama. Ona ga promatra. On joj pruži zamotani paket.
Mlada žena: Što je sad ovo?
Susjed: Po-po-poklon.
Mlada žena: Ja zovem policiju.
Susjed: Ne.
Mlada žena: Ovo je provala. Što je s vama?
Susjed: Ne.
Mlada žena: Kako ne? Provalili ste u moj stan.
Susjed: J-j-ja stanujem vrata d-do.
Mlada žena: I onda je to u redu?
Susjed: N-n-nije to…
Mlada žena: To vam daje pravo da ovako provaljujete?
Susjed: N-----isam mislio da…
Mlada žena: Da ću se vratiti? Planirali ste sve ovo. Čitavo vrijeme…
Susjed: S---samo sam…
Mlada žena: Ja sam mislila da ste vi poštena osoba, a vi…
Susjed: O----o da. Jesam.
Mlada žena: Ne, niste.
Susjed: Jesam.
Mlada žena: Niste i točka.
(Stanka.)
Susjed: O-o-o-o-o-o-ovo je za vas.
(Mlada žena ga promatra. Stanka.)
Mlada žena: Vikat ću.
(Susjed ju pogleda. Ostavlja poklon. Izlazi iz stana. Stanka. Mlada žena odlazi do paketa. Trese ga. Otvara. Unutra je daljinski upravljač. Stanka. Mlada žena ga dugo promatra. Onda ga usmjeri prema zidu i stiša buku susjednog televizora. Zuri u zid.)
Ulica ispred bolnice. Čovjek bez sjećanja sjedi na klupi. Dorothy Gale sjedi pokraj njega. Ljulja nogama.
Čovjek bez sjećanja: Trebao sam to učiniti. Trebao sam, ali nisam mogao. Sve bi bilo drugačije da znam kakva će biti budućnost. Koliko dugo boli i kad prestaje. Ja sam čovjek bez sjećanja, ali i dalje pamtim više od drugih. Mozak neke informacije mora sam blokirati kako bi mogli preživjeli. Nismo dovoljno jaki, jednostavno je to. (Stanka. Okreće se prema Dorothy Gale.) Ako putuješ na uraganu, klimni glavom. (Dorothy Gale ga nepomično promatra.) Ti nisi Vanda Pandeva, zar ne? Da jesi, ti bi mi sigurno mogla reći budućnost. Čitao sam o tome. "Jedno od njezinih posljednjih predviđanja je ono da će do 2018. godine tramvaji početi letjeti, koristeći solarnu energiju. Zemlja će tada odahnuti, zemlja će počinuti." To zvuči stvarno dobro. (Stanka.) Ti nisi moja kći, zar ne? (Počne plakati.) Nisi, znam da nisi, jer ona nije ovdje gdje je sve ovako, ona je sad dobro. Dobro i smije se. Rakete su u boji, one će joj ispuniti nebo.
Soba u bolnici. Njezin muž oprezno ulazi u sobu. Kao da bi se Žena u komi mogla probuditi. On polagano prilazi krevetu. Napokon progovori.
Njezin muž: Išao sam. Krenuo sam, ali. (Zastane.) Nešto se dogodilo. Nešto sam pronašao. Nešto tvoje.
(Njezin muž vadi prsten i stavlja joj ga na ruku.)
Žena u komi: Prala sam suđe, valjda tanjure, kad me zaboljelo, zato ga nisam imala. Ni sad ne znam zašto ga je uzeo. Neke stvari i s ove strane ostaju mliječno bijele. A ja sam se srušila jer mi nije bilo dobro. Postala sam sat koji kasni. I nisam bila tu, ne odmah. Prvo sam bila iznad ceste i gledala sam tvoj žuti auto, ali to nisi bio ti, to je bio naš sin. Pratila sam ga kamo ide. Bila sam lagana jer sam to mogla. Pratila sam ga, a da to nikad prije nisam radila. A onda je naletio na tu djevojčicu. Ona je kad sam visoko još manja nego inače. Stane mi u šaku, toliko je mala i ja se više nisam htjela probuditi.
Njezin muž: Samo sam ti htio reći. To je tvoj prsten, i sad je ponovno tamo gdje treba biti.
Žena u komi: Volim te. Idi doma. Idi spavati.
Njezin muž: Idem spavati. Idem doma. Volim te.
Stan Mlade žene. Susjed sjedi za stolom, nemirno pogledava oko sebe. Nema buke iz susjednog stana. Duga Stanka.
Mlada žena (off): U redu. Spremna sam. (Stanka.) No, recite – tri, četiri, sad!
Susjed: T-t-t-t-t-t-t-t-t-t-t…
Mlada žena (gubi strpljenje): Ma!
Mlada žena ulazi u haljini koju je dobila od Susjeda.
Mlada žena (bez puno entuzijazma): Tratata, pam pam pam!
Susjed ju promatra bez riječi. Ona sjeda pokraj njega. Stanka.
Mlada žena: I? (Stanka.) Da čujem. (Stanka.) Slobodno je smijati se.
(Stanka. Susjed ju promatra. Ona gleda pred sebe.)
Susjed (napokon): A-ako je vo-voljeti te pogrešno, n-n-ne želim ni-nikada b-b-b-b-biti u pravu!
Mlada žena zuri u Susjeda. Pa prasne u smijeh. Onda se i Susjed počinje smijati. Pa se odjednom oboje smiju.
Ulica ispred bolnice. Čovjek bez sjećanja i dalje sjedi na klupi. Njezin muž izlazi iz bolnice i prolazi pokraj njega.
Njezin muž: Dobra večer.
Čovjek bez sjećanja: Sve najbolje.
(Njezin muž prolazi dalje.)
Ulica. Tri skinsa.
Tri skinsa: Gdje smo ono stali / Naša vječna tema / Otkrivanje zla u svijetu / Veliki Oz kao mitski junak Oziris / Prvi i jedini gospodar zemlje / Divlje je ljude naučio jesti / Štovati bogove i prve prirodne zakone / Koji je nakon mučkog ubojstva / Postao velikim gospodarom / Tajanstvenog svijeta mrtvih / Ali mi ne želimo tamo / Mi još nismo odrasli / Još smo uvijek mali / Jako mali / Djeca
(Stanka.)
Prvi skins: A kud onda idemo?
Drugi skins: Sad?
Treći skins: Negdje. Idemo negdje.
Prvi skins: Idemo.
Drugi skins: Sad?
Treći skins: Idemo.
Ulica ispred ljekarne. Farmaceutkinja izlazi i zaključava vrata. Kreće ulicom. Opazi Čovjeka bez sjećanja kako sjedi na klupi. Zastane. Prilazi mu.
Farmaceutkinja: Zatvorila sam.
Čovjek bez sjećanja: Da.
Farmaceutkinja: Kakav dan. A još i stara godina. Kad krene, onda… (Zastane) Oprostite, malo sam poživčanila. Ono, prije. (Stanka.) Ali. Ako vam još nešto treba. Mislim, iznutra.
Čovjek bez sjećanja: Molim?
(Stanka.)
Farmaceutkinja: Ništa.
(Stanka. Ona krene dalje.)
Čovjek bez sjećanja: Sve najbolje.
Farmaceutkinja (okreće se): Kako?
Čovjek bez sjećanja: Sve najbolje.
Farmaceutkinja: Da, da. I vama isto.
(Stanka. Farmaceutkinja krene. Pa zastane. Vrati se.)
Farmaceutkinja: Ako želite.
Čovjek bez sjećanja: Da.
Farmaceutkinja: Ako želite, možete kod mene na čaj.
(Stanka.)
Čovjek bez sjećanja: Hvala.
(Čovjek bez sjećanja ustaje. Kreću.)
Farmaceutkinja: Samo da znate. Ja imam mamu.
Čovjek bez sjećanja: Mislim da je to prirodno.
(Stanka.)
Farmaceutkinja: Vjerojatno ste u pravu. Vjerojatno je.
Soba u bolnici. Dečko sjedi pokraj kreveta Žene u komi. Dugo sjedi, a da se ne dogodi ništa.
Dečko (napokon): Reci mi nešto lijepo.
(Duga stanka. Vani počinje vatromet.)
Ulica ispred bolnice. Dorothy Gale. U jednom trenutku ona dođe na proscenij, sasvim blizu. Svjetla vatrometa. Dorothy Gale tad tri puta udari cipelom o cipelu.
Mrak.