Grupa za podršku

---

Sedmorica protagonista sastaju se u prostoriji opremljenoj jednim stolom, jednim stolcem, jednom vješalicom na kojoj su kaput i šešir, lutkom na napuhavanje i tapiserijom replike „Posljednje večere“ na kojoj nedostaje Isus; oni su grupa za podršku. Oni su anonimni, pa su tako i njihovi identiteti u drami obilježeni znakovima. Najmlađi ima osamnaest, a najstariji se bliži četrdesetoj. Oni, za razliku od sličnih grupa, nemaju neki osobit problem, već sve probleme koji se mogu zamisliti. Njihovi razgovori si intenzivni i duboki, jer je njihova povezanost puno veća nego kod neke druge grupe za podršku. Njihov odnos se kreće od prigovaranja i međusobnih optužbi, pa sve do svađe i fizičkog obračuna. Nakon nekog vremena postaje jasno da se radi o jednom jedinom čovjeku koji u svojevrsnom transu razgovara sam sa sobom razdijeljen u sedam svojih životnih razdoblja, promišlja svoju prošlost, analizira svoje postupke i preispituje svoju savjest.

---

GODINA PROIZVODNJE: 2005.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 7

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana, bez prerada.

---

“Neuvjetovano jedinstvo, u mnoštvu i u vremenu, to jest, ona spoznaje samu sebe ne kao nešto numerički drugačije, već kao jedinstven i uvijek istovjetan subjekt.”

…

“ neuvjetovano jedinstvo egzistencije u prostoru, to jest ona ne spoznaje sebe kao svijest o mnoštvenom svijetu izvan sebe, već kao svijest o svojoj vlastitoj egzistenciji, a i ostalih stvari se sjeća samo kao svojih predstava.”

(Immanuel Kant, Kritika čistog uma)

“O, Bože, da li se može,

Živjeti u cipeli od kože?

Može, može, ako niste znali,

Ako je cipela velika,

A stanari mali.”

(Stihovi iz dječje slikovnice)

LICA:

♪

☺

♂

♥

‰

☻

+

su anonimni. Oni su grupa za podršku, sit-down comedians.

Intimna atmosfera neke zapuštene sobe, prilično prostrane, koja, moguće je, zbog oblika i nekih detalja pomalo nalikuje i na neki napušteni javni prostor. Dakle, možda je to i školska učionica, možda društvena prostorija neke udruge, zajednice, crkve, staračkog doma, veteranskog kluba, ali ništa se ne može tvrditi zasigurno, i nemoguće je dokazati. Osam drvenih stolica je postavljeno na sredini, u nekakav krug, dok su tri-četiri preostale poredane uza zid. Drveni pod je istrošen i nelakiran – nikako parket – već  obične, mekane i pomalo gnjile daske. Ukraj je nagurana još i jedna klupa željeznih nogu, s ladicama, na kojoj je postavljeno malo električno kuhalo. Vreća za spavanje i prašnjava deka su nagurane pod klupu. Lavabo, ormar koji se zatvara zakrivljenim čavlom, vješalica kraj vrata na kojoj visi samo jedan kaput.

Prostorija je čvrsto zatvorena, spuštene su žaluzine i žmirka neonska rasvjeta od koje bole oči i zbog koje je nemoguće odrediti doba dana, i to da li je uopće vani dan ili noć, i da li uopće postoji ono vani, i da li uopće postoji išta od tog svijeta, prostor, ponor i vrijeme.

Zidovi su obojani običnom uljenom bojom, tamnom i uprljanom, nekako mutnozelenkastom, ali više po duhu, nego po svom koloru. Boja se mjestimično guli. No, taj okoliš nije definitivan, on je promjenjiv, zavisan od oscilacija unutrašnjih stanja protagonista.

Ipak, da sve ne bi izgledalo otužno, uzmimo da je prostorija i malo ukrašena: na zidu visi preslica, klip kukuruza, gitara bez žica i veliki goblen koji je trebao predstavljati Posljednju večeru, ali kako se zna dogoditi onima koji neki posao rade zajedno, svaki sa svoje strane, potkrala se greška, pa kad su se našli na sredini, više nije bilo mjesta za Isusa.

Sedam stolica je za komedijaše, anonimne osobe koje se tu nalaze i sastanče. Na osmoj, razvaljena na stolici, u čudnom, neprirodnom položaju, mlohava, razjapljene šupljine usta i otvorenih očiju uprtih uvis, sjedi odiozna persona, znana kao Surogat Majka. To je zapravo plastična seksi-lutka koja se, nažalost, napola ispuhala.

♪ je mršav, duge crne i nakostriješene kose, u potrganoj jakni i prljavim tenisicama. Imo oko sedamnaest godina. Prgav je, voli tjerati inat, zna biti prilično osoran, ali istovremeno je plah i stidljiv, na neki infantilan način.

☺, šutljiv, blijed, duže kose, ali uredno počešljane. I odjeća mu je uredna; bijela čista košulja. Ponosan je, drži se uglavnom rezervirano i na ostale gleda s visine. Inzistira na tome da je hladan, iznad situacije. Nekoliko je godina stariji od prethodnog.

♂ je nabildani grubijan, podšišan vrlo kratko, u crnoj majici kratkih rukava i širokim hlača s velikim džepovima sa strana, a na nogama ima poluvisoke vojničke čizme. Maljav; često, samo da bi se zabavio, pali sebi dlake na trbuhu. Glasan, dosta razmetljiv, čime neprestano svima želi dati do znanja koliko je siguran u sebe.

♥ je šminkerski upicanjen, u poluraskopčanoj crvenoj košulji širokog kragna i uskim crnim trapericama. Crne cipele uglancane do visokog sjaja. Samodopadljiv i prilično tašt, ali se voli uživiti u sentimentalnost situacije, ne bi li time skrenuo pažnju na sebe. Zabacuje glavu unazad, kao pijetao koji će sad zakukurikati.

‰, neobrijan, skoro klošarski zapušten i djeluje prilično nesređeno, nervozan je, napet za poluditi i mrzovoljan, kao da je maloprije prebrodio težak mamurluk. Na trenutke gotovo pobješnjeo. Prljav. Zbog zapuštenosti i podbuhlog lica, ostavlja dojam da je stariji nego što zapravo jest. Odnosi se grubo, ali ga izdaje glas pa u najdelikatnijim situacijama pijuče kao kokoš.

☻ je uredno izbrijan, na trenutke ostavlja dojam životnog elana i svježine. U ranim tridesetima, prve sjedine u kosi. I on ima crvenu košulju širokog kragna, ali pomalo dotrajalu, ispranu. Zna biti naporno poletan i aktivan, i tada je usredotočen i podrugljiv, u drugim situacijama odluta u mislima i šuti. Voli se nasloniti na zid da bi time svima pokazao da je po strani.

+ je mračan tip, mrzovoljan, koji sve propitkuje optužujućim pogledima, zadubljuje se u lica i sve pažljivo sluša. Grozničavo želi biti razborit i smiren. Često se mršti i napadno pilji u ostale, gotovo da ih strelja očima. Mulja nešto po ustima kao žvakaću, ali to više podsjeća na tvrd komad gume. Stariji je od ostalih, u kasnim tridesetima. Kratko podšišan, napola sijed. Pokušava se nositi pristojno, i time se malo distancira od ostalih.

1.

Tišina u prostoriji, koju jedino remeti otkucavanje zidnog sata. Neko doba dana ili noći. Prisutni mirno sjede, osim ♪ i ☺ koji petljaju oko Surogat Majke koja mlohavo visi, nabačena na stolicu. Zabrinuto je obilaze, a onda, da bi je nekako popravili, pomogli i njoj i sebi, počinju je  brzo napuhivati. Trude se, ali koliko god oni bili hitri, ona se ipak brže ispuhuje. Bjesomučno pušu sve dok ne poplave u licu, beznadno i divlje. Kako lutka ima ventile na grudima, oni izgledaju kao očajna, gladna djeca koja pokušavaju isisati malo mlijeka iz tih jalovih dojki. ♂, ♥ i ‰ su nezainteresirani, ☻ ih podrugljivo mjerka, dok + doslovce kipi od bijesa.

+, izgubivši strpljenje dolazi do njih, otima im lutku, gužva je i baca u smeće.

+: Tako. Idioti jedni. Koga vi ovdje zajebavate. Bolje bi vam bilo da se pripremite pa da počinjemo.

♪ i ☺ žalosno pogledaju prema kanti za smeće, ali se pomire sa situacijom i snužde.

☻(uz duboki uzdah): O, čudnovata li si prirodo ljudska! Kakvi sve napori uma i volje, besani sati mišljenja i tjeskobe, dani tjelesnih napora i bolova, tjedni i mjeseci upornosti, godine patnje i borbe, su potrebni i za najmanji uspjeh! Ali kakva samo sve postignuća na stoje iza nas, braćo moja, a tko zna kakva nas još čekaju na našem tegobnom, neizvjesnom putu! O, što sve u životu ne činimo, tužni moji plačidruzi, čemu se sve dovijamo, samo da bismo se dokopali pičke!

+: Daj začepi gubicu.

Tišina. Sad kad je Surogat Majka u kanti za smeće, više im ništa ne bi smjelo odvlačiti pažnju, pa mogu početi sastančenje. ♪ i ☺ sjednu s ostalima, ali ne previše oduševljeni. Kad su se svi primirili na svojim mjestima, + se nakašlje da bi na sebe skrenuo pažnju.

+: Dobar dan.

Šute i ne odzdravljaju mu.

+: Rekao sam – dobar dan!

☻: Kako kome. Meni nije dobar.

+: Možeš ti i tako. Ali prvo kažeš dobar dan, sjedneš, i tek onda kažeš meni nije dobro. U redu? Slušamo te, zato smo tu.

Šute.

+(grubo): Idemo, svi! Do-bar dan! (Čeka.) Što je, kume? Ništa od – dobar dan? (Izdere se.) Dobar dan!

♪(promrsi): Nosi se u kurac sa svojim dobrim danom.

+: Nisam te dobro čuo.

‰: Nema više dobrih dana. Nema ničeg dobrog.

☺(okreće se ostalima, nagovarajući): Hajde, ljudi, idemo... Dobar dan!

Ostali uzvraćaju s jednim mlakim dobar dan, ali preko volje i potpuno neiskreno.

+(tobože zadovoljno, samo da bi ih motivirao): Eto, tako. Pozdravi, rekoh ti, pozdravi pristojno. Je l’ bilo teško pokazati malo kulture? Je li vas to nešto koštalo?! Ovdje ste da biste konačno priznate neke stvari, sebi i drugima. Izgovoriti naglas, urbi et orbi, selu i gradu, pa nek’ pukne i bruka, ako treba. I onda govoriti – ali, molim lijepo – uvijek samo istinu. I pokažite malo elementarne pristojnosti kad ste u društvu… Kultura, momci, kultura…

♪ ustaje. + ga, prekinut, bijesno pogleda.

+(plane): A kud ćeš ti, jebem ti mater?! Kud si krenuo?!

♪: Kanim se preseliti u Gospić. Zadovoljan? (Drsko ga gleda.) Idem popiti malo vode. Je l’ smijem?

Odlazi i na umivaoniku si natače vodu u plastičnu čašu. Vraća se i sjeda.

♪: Čuvaj živce, stari. Ne pizdi.

+(ignorira ga): Kad neke stvari kažeš, otvorena srca, možda ponovno stekneš prijatelje. A ti ih ovako i dalje nemaš. Možeš imati tko zna kakve idiote, možeš steći i nove neprijatelje, jer je tebi i ovih starih, očito, premalo. A ti možeš biti sretan, jer imaš svoju grupu. Svatko bi trebao imati svoju grupu. To vam je, ljudi moji, nešto jako vrijedno. Grupa ljudi koji se međusobno podržavaju – ne mora biti velika – može i omanja grupica, dovoljno je. Ali ono što je najbitnije, jest da su to ipak prijatelji, koji ti mogu pomoći da se izvučeš iz govana. Ovako, ili zovi pravnike u pomoć, ili doktore, ili se izvlači sam. A za početak trebaš samo biti prijatelj sebi i izgovoriti taj prokleti dobar dan.

♥ i ‰ prasnu u smijeh.

♥: Dobar dan! Ja sam bankrotirao.

‰: Dobar dan! Ja sam epileptičar.

♥: Dobar dan! Meni je odlutao pas.

‰: Dobar dan! Ja imam hemeroide.

♪: A ja sam nahoče. Dobar dan!

Grubo se izruguju. + ih promatra u nevjerici, okreće se prema ostalima kao da u njima traži podršku. Oni zdušno prihvaćaju.

☻: Dobar dan, ja sam alkoholičar!

☺: Dobar dan, ja sam narkoman!

♂: Dobar dan, ja sam ovisnik o poker aparatima!

♪: Zdravo! – ja sam fašist!

Cerekaju se.

+: Dobro, dosta preseravanja. Shvatili ste. Tako se počinje. To pomaže. Treba se to izgovoriti i sjesti među prijatelje koje ste ponovo stekli. Ali prije svega, treba pregristi govno i to izgovoriti. (Mrmlja.) Za što vi, očito, niste sposobni.

Šute.

♂ (nestrpljivo): Hoćemo li već jednom početi, ili ćemo se ovako natezati do srpske nove godine?

+(poletno): Dosta priče. Ajmo! Tko će prvi? (Čeka.) Pitam – tko će?

☻(pokazuje na ♪): Daj oguli malog.

♪(protestira): Zašto mene?! Znate i sami da kad god počnem… odmah mi zapne.

♥: Gukni, golube.

+: Već će on progovoriti. Bez brige.

♪: Neću.

♪ se pravi blesav. Ustaje sa stolice i ide do lavaboa. Skida jaknu i majcu, umiva se, prska ispod pazuha. Ostali ga neko vrijeme iščekuju, onda odmahuju rukom i pale cigarete. Osim +, nitko više ne obraća pažnju na njega, odustali su i rezignirano puše. ♪ se, nakon što se podaprao, briše s majcom, zatim je napola mokru oblači, a preko nje i jaknu. Kad završi s ritualom osobne higijene, skida tenisice i pod mlazom vode pere blato s njih. Dolazi bos do stolice, sjeda i oblači ih mokre.

♪: Eto, sad je već puno bolje. Ne možemo baš ići svijetom ovakvi, je li?

+: Dobro, hoćeš li ti pričati ili ne?

♪: Ne pada mi napamet.

♪ tvrdoglavo šuti. Pije vodu iz plastične čaše. Ostali pilje u njega.

‰: Zašto si toliko žedan?

♪: Rekao sam ti. Igrao sam nogomet do maloprije. Zadovoljan?

♥: Koja liga?

♪:: Odjebi.

+: Nastavi.

♪: Zašto? Nema se što tu za reći.

Čekaju ga.

♂: Treba ga ispljuskati. Ako ga volimo, batine će mu samo pomoći i prizvati ga pameti.

♪(prezrivo): Gorila.

‰: Govori kako... (Štuca.) spada. Kamo mi se štuca... Da mi je znati tko to misli na mene.

+ smiruje grupu. ♪ se koleba, a onda im nevoljko daje do znanja da je spreman početi.

+: Idemo od početka. Kako je bilo u školi?

♪: Nisam bio u školi.

+: A zašto?

♪: Tako.

☻: Zapili su se na Opatovini.

♪: Nismo. Bili smo na igralištu. Poslije pred školom.

+: Tko?

♪: Jurica i ja. Odmarali smo se od nogometa, pa smo malo zasjeli.

+: I, što je rekla majka?

♪: Ništa. Što može.

+(strogo): Kaniš li se ti prihvatiti posla i maturirati?

♪: Vidjet ćemo.

Prijekorno ga promatraju.

+: Jesi li napisao zadaću?

♪: Jesam.

☺: Jesi dokraja pročitao Sveto Pismo kako sam ti savjetovao?

♪: Jesam.

♂: Jesi li napravio propisanih dvjesto sklekova?

♪: Nisam. Rečeno je da imam vremena do večeri.

♥: Jesi li pojebao nešto u zadnje vrijeme, i da li nekog srčano i punom dušom ljubiš, ako da – koga, ako ne – reci zašto?

♪: Da, Dariju, nažalost – ne, i hvala na pitanju, ne znam.

‰: Sanjaš li, štogod?

♪: Nemam more, ako to pitaš.

☻: Jesi li otišao do Trsta i provjerio tko nam to radi iza leđa?

♪: Prevalio sam sedamsto kilometara uzalud. Društvo iz pristaništa se je razbježalo. Jedva sam izbjegao karabinjere. (Zamisli se.) Dobro da si to pitao. Upisat ću fakultet i skinuti ovo klošarenje s kurca. Bolno je i odvratno, dobro ništa ne donosi, a pritom je i beskrajno iscrpljujuće.

+: To je, konačno, u redu.

Šute.

+: Da li sad priznaješ svoju objektivnu odgovornost?

♪(nakon podužeg razmišljanja): To, nažalost, ipak ne mogu.

2.

☺ navrat-nanos vadi iz ormara stvari i baca ih u putnu torbu. Ostali sjede na stolicama i mirno čekaju da završi. ☺ pogledava na ručni sat, osluškuje da li otkucava, onda ga navija, pa prekida pakiranje i ode promijeniti vrijeme na vekerici. Na vekerici je dosad bilo jedan i petnaest, što on mijenja u osam i četrdesetpet.

+(zadere se): Što to radiš?!

☺: Navijam satove. Vidiš i sam.

‰: I, na koje si to vrijeme stavio sat?

☺: Na svoje vrijeme. O njemu jedinom mogu svjedočiti.

‰ ga ironično promatra. Imao bi mu što za reći, ali se obuzdava.

‰: Onda, koliko je kod tebe sati?

☺: Osam i četrdesetčetiri.

‰: Ujutro ili poslijepodne?

☺: To ovaj sat ne pokazuje. Žao mi je. Ovo je običan sat, s kazaljkama. Ide od jedan do dvanaest, pa opet u krug. Uporan je kao magare. Ako je suditi prema njemu, nikad ništa ne počinje niti ne prestaje.

Sad se i ostali uhvate naštimavanja satova. Svaki naštimava po svom.

+: Fakultet?

☺: Sve pet. Ne brini. Moram samo skoknuti do Istambula. Ne brini, vraćam se ponedjeljak.

+: Ne brinem, samo pitam. U srijedu si viđen na stadionu. Viđen si kako divljaš u gomili. Bila je policija i raspitivala se.

☺(zagonetno se osmjehuje): Akcija – stadion. Da. I što sad?

+(jedva suzdržavajući bijes): Dobro ti znaš što. Ne smeta me što si se tukao. (Zaurla.) Što imaš raditi u gomili?!

☺: Ne prijeti u prazno. Dobro? Ti si umišljen. Zapamti da si ti samo jedan komadić. Atom, čestica. Neizrecivo malen dio sveukupne mase! (Prezrivo.) I što se ja tebi imam ispričavati...

♥(podrugljivo):Ako ćeš se vraćati preko Bugarske, pozdravi Simonidu Janjev.

☺: Hvala. Prenest ću joj pozdrave u tvoje ime.

♂: Reci joj da je i ja pozdravljam. Kučka će znati...

Prije nego što se i snašao, doleti mu šaka u glavu. ♥ sruši ♂ i udara ga. Ostali ih razdvajaju.

+: Dosta. Nećemo više ovako. Sjedi. I ti.

Sjedaju, ali i dalje gledaju kako bi se pograbili. Ostali ih zato oprezno nadziru.

+(da bi odvukao pažnju): Vratimo se nazad. Reci mi jednu stvar. O čemu u životu najviše razmišljaš?

☺(kao iz topa): O sebi.

Svi se nasmiju; to je malo popravilo raspoloženje.

☻: Nisam drugo ni mislio…

‰: Pošteno.

+: Ne, ne. Pokušajmo opet. Ovako ćemo. O čemu – kojem predmetu – si u životu posvetio najviše svojih misli?

☺(nakon kraćeg razmišljanja): Suicidu.

+: Jesi li baš siguran? Razumiješ što te pitam?

☺: Razumijem. Istina je. Razmišljam ja o svakojakim predmetima, o pojavama, ljudima i stvarima, općenito. O ljubavi. O ženama, seksu. O sreći i obitelji. O moći, obilju i novcu, o uspjehu. O slavi. O životu, bolesti, ratu, smrti i smislu svih tih stvari. O ljepoti. To je istina, ali kad bi se sve te misli zbrojile, ne bi se ni približile onoj o smrti i samoubojstvu. Samoubojstvo vodi.

☻(usklikne): Eto, što sam vam rekao! Sve potvrđuje!

☺: Samo malo. Suicidi su lijep san. O njima samo govorim, drugi ih pokušavaju. Osim toga, kad bih se baš i odlučio, to ne bi ostalo na pokušaju.

Te njegove riječi ne ostaju bez odjeka. Viču na njega, glasno protestiraju.

♂: Pa ubij se!

‰: Što već nisi?!

☺: Nije to samo tako...

☻: Ma nemoj. Nego je kako?! Učini nešto. Moramo li samo slušati jalove prijetnje? (Pobjesni.) Pa skoči kroz prozor, napij se deterdženta pa poseri dušu, popij kiselinu za zahode!

☺(s mržnjom): Ako ću koga ubiti, ubit ću prvog – tebe!

☺ se zaleti na ☻ i pokuša ga opaliti šakom u glavu. ☻ se obrani i uzvrati mu jednom žestokom pljuskom. Hrvaju se. Padnu na pod. Ostali priskoče i grubo ih razdvaju, nesebično dijeleći obojici udarce.

+: Dosta! Obojica! Svi!

Smiruje ih, razdvaja. Oni prekidaju, razmjenjujući ubilačke poglede. Strasti se polako primiruju.

♪: Što se čeka?

☻: Čeka se da se on ispriča.

☺: Dobro. Oprostite. Ojađen sam, do kraja.

+: Tako. Prestanite. Nitko nikoga neće ubijati. Je li jasno? Nema više ubojstava, samoubojstava, ni razbojstava. Zabranjujem vam! (Tišim glasom. Staloženo.) U nekom drevnom smislu… to bi bilo isto.

☺: Kad bi tako nešto uopće postojalo.

+: Što?

☺: Drevni smisao.

+: A što postoji?

☺: Gole činjenice, ako su to uopće činjenice, koje dolaze bez reda, kao da ih naplavljuje. Djelići informacija povezanih u apsurdne nizove. Čisto slučajno povezivanje, bez unutrašnje mehanike.

Šute. ☺ odlazi do ormara i vadi knjigu.

☺:  Oprostite. Ali ne mogu više ovako. Dozvolite mi da vas niti ne vidim, niti ne čujem. Ako ništa drugo, umiri me lagana, spora motorika riječi. (Otvara knjigu.) Lako ćemo, poslije, za smisao.

☻: Učiš, istražuješ, spoznaješ, valjda zbog nekakvog napretka! (Sablažnjeno.) A ti nikako ne napreduješ! (Hvata se za glavu.) Pa kako će ti proteći život?! Pogledaj nas.

☺(spušta knjigu): Smiri se, srećkoviću. Još si dobro i prošao. (Ustaje i nervozno šeta.) Posve mi je jasno da ću najveći dio svog života provesti pateći, živeći kao zvijer. U životu postoji svega nekoliko trenutaka čiste, potpune i umirujuće jasnoće. (Poetično, ironizirajući.) To je onaj rijetki tren u rijetkom proljetnom danu, kad su tu, oko tebe, u mirisnom zraku, svi odgovori na sva pitanja... Ali bez riječi, bez govorenja, bez pitanja i bez odgovora. Sama od sebe gradi se misao. Misao i postojanje su jedno, i bez govora postoji sveobjašnjavajuća tišina. I brojevi su dokučivi, jer tog trenutka i sam stojiš u struji beskonačnosti. Ne čuješ je, ne vidiš, ali su tu. Tijelo tada nema granica i istovjetno je s čitavim prostorom. Ništa ne muči niti ne prlja osjetila, ne nanosi bol. Trenutak božanstva, kao nadoknada za sve zvijerske trenutke. Tada si čista misao i ništa. Živiš u čistoj sveprisutnosti. To je komadić smrti, onako kako je bilo na početku, kako će biti i na kraju. Svo ostalo vrijeme živiš pokušavajući se prisjetiti tog trenutka. A to je ipak većina vremena – treba to nekako ispuniti. Nekako potratiti. Zato lutaš uokolo svijetom i radiš pizdarije. I zato se danas, iz čista mira, spremam na put.

♂: I zato se ne radiš ništa pametno, nego se samo baviš sranjima?

☺: Tako je.

+: Zanimljivo.

+ si zavezuje čvor na kravati, a onda vadi blokić i nešto piše.

♪:: Što to radiš?

+(dovršava): Tako! Podsjetnik. (Piše.) Pri-ja-vi-ti se na pre-gled glave!

♪: Što će ti čvor? Ne možeš to samo zapisati.

+: Zapisujem, ali opet, ovako je sigurnije.

♪: Postaješ dementan.

+: Moguće. Zna mi se dogoditi da zaboravim stvari. Obične stvari. Na primjer, da sam već jeo. Pa onda pojedem opet – i svejedno zaboravim. I tako još jednom. Onda povratim i imam što vidjeti. Pljesnem se po čelu i velim sebi: budalo jedna, već si jeo. I sendvič, i paradajze, i sladoled, i rizi-bizi, i pljeskavicu. Zato je bolje da zavežem čvor. Tako su naši stari radili, a oni su, valjda – mudar narod – bolje znali. Nisu previše vjerovali u pisanje i pisanu riječ.

♪(zbunjeno): Pa mi smo vele, pismen narod. Kultura knjige nam je u tradiciji.

☺(prepun gorčine): Tko ti to veli, slobodno ga nabij na kurac.

Rezignirano šute.

☻(prvi živne): To nije loša ideja. Idemo doktoru. Samo bismo trebali pronaći neku vezu.

♥: Imam jednog prijatelja. Dobar liječnik. Puno je pomogao oko oca, kad se razbolio.

+: Kod koga imaš vezu?

♥: Kod doktora. Kod primarijusa Miće Skočibušića. Kod koga smo i onda izvukli onu potvrdu.

♂(zaprepasti se): Kod njega?! (Skeptično.) Jeste li ga vidjeli u posljednje vrijeme? Niste?!

☺: Što se dogodilo?

♂ oklijeva.

♂(oprezno): Govori se da je oštetio jednog pacijenta za njegu, još ga pritom i ružno uvrijedivši.

☺: Daj reci što je bilo. Ne govori toliko diplomatski.

♂: Prijavilo ga.

+(zapanjeno): Je li?! Ma, nemoj! A takav stručnjak...

♥: Ljudi su prokleti.

♂: Prokleti, točno. Ali taj što ga je prijavio – to je tek gad. Doktor ga je sasvim lijepo primio. Ispada da je za pregleda samo djelovao pomalo odsutno. Na one smiješne slušalice... stetoskop... mu je poslušao pluća, dišne puteve, srce i Raketu.

♪: Što ti je to?

♂To je ručni sat ruske marke.

♥: Što mu je onda rekao?!

♂: Možete pretpostaviti. Rekao mu je: sat radi. A za ostalo ne garantiram. Rekao mu je: ja vam ne mogu pomoći. Istina, nije to lijepo, ali poslije su i drugi liječnici potvrdili da je ovaj nasmrt bolestan. (Sliježe ramenima.) Što je drugo mogao? Obatite se travaru ili svećeniku, to mu je rekao.

+: Nemoguće. Oblatio je čitavu struku!

♂: Naravno. Rezignirao je. Posve je izgubio vjeru u medicinu. Taj kao da je posve okrenuo leđa i medicini i svoj znanosti. Pacijente šalje travarima i kojekakvim vračevima. Drugi put, dolazi mlada majka s malim djetetom. Dijete ima osip po guzi. Plače. Njega to nervira. Popije sedativ. I djetetu prepiše puder i sedativ. I majci prepiše sedativ. Svima samo prepisuje sedative. Medicinska sestra mu nešto prigovori za gablecom, ne ide to tako, doktore, prigovara mu, živcira ga ženturača, a on njoj – lijepo otopi šaku tableta u čaju. Ljulja se njoj, oči joj se sklapaju, ne može stajati na nogama. Poslije, k’o za vraga, dođe inspekcija Ministarstva zdravstva i uhvati ih na spavanju.

‰: Je li on nama neki rod?

♂(ne sluša ga): Jedan drugi put, dođe čovjek – rak prostate, prilično poodmakao. Traži još jednu uputnicu za specijalistu. Doktor Skučibušić gleda one nalaze i samo vrti glavom. Čovjek čeka, strepi. Da mu uputnicu, ali mu i veli: otputujte radje u Lurd ili u Međugorje, pomolite se na Zidu plača.

♥: Je li?!

♂: Baš tako. Dolazi mu jedna gospođa. Sa suprugom. Divni ljudi. Žele dijete, ali ona nikako ne može ostati noseća. Pokušavaju oni, ali žena nikako da zatrudni. Pokazuju mu onih tisuću nalaza i mišljenja, i traže od njega još jedno, da to nekako... subsumira. Otiđite u Nišku Banju, veli on njima. “Niška Banja, topla voda, za mangupe, prava zgoda…” Ceri im se u lice i još im, usput, malo popijeva.

♥: I jesu li otputovali?

♂(odmahuje): Ma vraga. Kud će među Srbe.

Svi šute i zgražaju se.

☺: I takvom doktoru nas ti šalješ!

‰(zabrinuto): Bolje bi nam bilo da se odemo brici. Nekom vidaru, ranarniku, ili bilo kojem drugom živoderu.

Šute. Zabrinuto stavljaju ruke na čelo i provjeravaju da li imaju temperatuju, opipavaju bilo, provjeravaju da li im srce još kuca.

3.

Žmirka neonska rasvjeta, ♪ grize nokte, ☻ nervozno udara nogom o pod, ♂ ga mjerka kao da bi ga udario, ♥ pripaljuje cigaretu na cigaretu, a + se trza i osvrće, ne bi li pohvatao što se to zbiva. ☺ se izvlači ustranu, sakriva se iza vješalice s kaputom, i tamo iz papirića vadi nešto i nabrzinu guta. Ne pada mu napamet da ikome ikad kaže što je to pojeo. ‰, opsesivnom kakav jest, to ne može promaknuti.

‰: Pažnja – pažnja! Nešto je pojeo! Pogledajte ga.

♪: Što si to pojeo?

☺: Ništa.

♪: Odgovori!

☺: Nije te briga.

♪(pohlepno): Daj i meni!

☺: Nema više.

♪(molećivo): Daj malo. Samo da kljucnem.

☺: Rekao sam ti. Nema više. I još zadugo neće biti.

♪(grubo): Daj!

☺ se blaženo osmjehne i odlučno zavrti glavom. ‰ ga gleda s kombinacijom zavisti i bijesa. I ♪ se strašno uznemirio. Ustaje i nervozno pretražuje prostoriju. Baca stvari na pod. Pretresa je kao pandur. Zagledava se u svaki kutak, otvara ladice stola, odmiče predmete, zadiže tapiseriju. I on postaje grozničav, jedva obuzdava nestrpljenje i ljutnju.

☻: A što ti istražuješ?

‰: Traži, tele, ima li ovdje kakvih tragova novca.

To raspoloženje se prenosi i na ostale. Nervozni smijeh. ♪ se ne obazire, već uporno traži dalje. Prazni kantu od smeća nasred poda. Gledaju u njega kao u luđaka: ne znaju da li bi mu se rugali ili se naljutili.

+: Ta govna što si ih sad istresao ćeš pokupiti nazad. Do zadnje mrvice.

♪(ne obatire se): Znam nekad zgužvati i baciti neku novčanicu zajedno s praznom kutijom cigareta…

♂: Što će ti novci?

♪: Želim izaći van. Odmah, ove sekunde. Ne mogu više čamiti ovdje.

☻: Treba mu za šit. Za ljepilo. Ne dajte mu!

♪: Ne mogu više ovako. Ne mogu vas gledati. Treba mi neko govno da me smiri.

☻: Spriječimo ga!

♥: Bez brige. Ništa neće naći.

☻: Kako znaš?

♥: Već sam ja sve pretresao.

♪: Vidjet ćemo da li govorite istinu.

♪ dolazi do kaputa na vješalici i pretresa ga, bunari po džepovima.

+: Hej, hej! Samo ga se takni…

♪ ignorira upozorenje i svejedno pretresa kaput. Ništa. Onda se malo vrti pa zagledava predmete kao da im procjenjuje vrijednost. Uzima rešo u ruke, kalkulira, ali onda ipak odustaje.

‰: I? Je l’ ima para? Ima li, štogod, išta, što bi se dalo dobro unovčiti?

♪: Nema.

‰: Naravno da nema.

♪: A kako ti znaš?

‰: Misliš da već nisam sto puta pretresao?! Nema, brate, niti u tragovima. Nema više zlata u potoku. Isprali tragači.

♪(obraća se ☺, molećivo): Imaš li još malo?

☺: Ma kakvi! Nije to za tebe.

♪: Molim te!

☺: Odjebi.

‰(plane): Eto vidiš što si napravio! Sad hoće i ovaj. Stoko.

☺: Svi mi odjebite s očiju.

♪ ga još neko vrijeme gnjavi, poteže za rukav, ali ☺ ostaje neumoljiv. Zapravo ga i ne sluša, već čeka da tajanstvena tvar počne djelovati. Promatra svoje ruke, pravi spore pokrete, ljulja se na stolici kao da usporeno pleše. Uvidjevši da ništa neće postići, ♪ razočarano sjeda. Ostali su sve napetiji, obliva ih znoj, naprežu se skrenuti pažnju na nešto drugo. Šute.

♪: Ima li netko nekakav sedativ?

♂(stisnutih zubi). Sad si stvarno pretjerao. Mogao bih te zadaviti...

☻: Nema.

♪(skromno, pokazuje prstima utanjivši glas): Jedan ovako mali...

+(izdere se): Jesi li čuo?! Nema! Idi spavati. Ako ne možeš zaspati, zaleti se glavom u zid i onesvijesti se.

♪ se uvrijeđeno povlači u sebe.

4.

♂ prekapa po ormaru, ostali čekaju i gledaju što to izvodi, a onda on vadi prastare požutjele papire o registraciji poduzeća. Pokazuje ih svima, kao prosjak-invalid, varalica koji svima za dvije kune pokazuje svoju ranu. Za divno čudo, ostali ga ozbiljno shvaćaju. Baca fascikl pred njih.

♂: Eto. To je to.

☺: Što je to?

♂: Dokumenti o registraciji poduzeća. I poslovna knjiga, računi i stvari za koje bi bilo najbolje da ih nitko nikad ne vidi. Dinko i ja smo osnovali poduzeće.

Šute. Ozbiljno zabrinuti, uzimaju papire i oprezno ih pogledavaju.

☺(čudeći se): Osnovali ste poduzeće?

♂: Da. Bili smo partneri, ali smo se razišli. U početku nam je dobro išlo. Iznajmili smo lijep poslovni prostor na Zrinjevcu. (Uzdahne.) Ali, eto, sad se moramo razići.

♪: Čujemo da je morala uredovati policija.

♂: Dinko me već neko vrijeme izbjegava. Nema ga, ne javlja se na telefon. Nije mi bilo druge, nego da ga potražim. Otišao sam nekidan do njegove majke. Stara me nije lijepo primila. Posvadili smo se i ona me je ispsovala. Izgrebala me. Urlala je. Susjedi su sve otvoreno i bezobrazno slušali. Rekao sam... neke svari što mislim o njoj i njenom sinu. “Stara kurvo, reci svinji da mi vrati pare!” Ona me onda pljusnula. Pa krenula… Zateturala… (Neuvjerljivo.) I onda se, teatralno... nekako kao da se ruši... bacila niz stepenice.

♪: Bacila se ili pala?

♂: Svejedno. Nije trebala ni padati, ni bacati se. Bilo je jasno da je to učinila namjerno.

‰(se zlobno cereka): Je li pala ili si je ti gurnuo?

♂(govori ‰, decidirano): Ja je nisam gurnuo. Ja nikoga ne guram. (Prezrivo okreće glavu od njega, pa nastavlja govoriti ostalima.) Živ sam se zasrao. Baba je ostala ležati. Netko je povikao da se zove policija. Nisam znao što se zbiva. Leži kao mrtva. Bacila se, ljudi moji, niz tri stepenice! Pa je li to pokušaj samoubojstva, pitam ja vas?!

Upitno ih gleda. Oni razmišljaju.

+(uzdahne): Je. I to se računa.

♥: Da li se ozlijedila?

♂(sarkastično): Strašno. Razbila malo tikvu i natukla rebra. Samo, trebalo je to brzo sanirati.

♥: Ozljedu?

♂: Dobila je četiri šava na glavi.

‰: Dobro si se izvukao.

♂: Nisam se uopće izvukao.

♂: Bio sam pozvan na policiju. Tamo su me pitali da im kažem što se to zbilo.

+: Jesu li bili grubi?

♂: Još gore. Bili su puni sućuti.

♪: Što si im ti rekao?

♂: Sve kako je bilo.

+: Je li policija još nekog obavijestila o... incidentu?

‰(ispravlja ga, sarkastično): O pokušaju ubojstva.

♂(staloženo): O pokušaju samoubojstva, koje čak to nije ni bilo, dozvoli da te ispravim, hvala. Nisu.

Uznemiri se. Odlučno korača po prostoriji.

♪: Što sad?

♂: Bankrot. Firmu u stečaj i zbogom prijatelji. Tko će sad plaćati račune i vraćati dugove.

♥: Razumijem. (Zamisli se.) Samo jednu stvar ne razumijem. Zašto se negdje ne smirite i ne skrasite? U nečemu što volite, pronađete sebe u poslu koji vam se sviđa, ili s nekom divnom ženom, kao na primjer ja s Klarom?

‰(se namrgodi): Bolje ti je govori o Klari, stoko. Ne spominji je.

♥: Zašto ne bih govorio o ženi uz koju sam pronašao sreću? Je li?! Da vidim toga koji će mi to zabraniti.

☻: A gdje je Klara, trenutačno, kad je već spominješ?

♥: Mislim da je na poslu. Privremeno smo je zaposlili, samo dok se ne izvučemo iz gabule. Poslije će nastaviti studirati. (Raznježi se.) Kad se vratim kući, srce moje, obično je mrtva umorna i spava.

‰ mu uputi jedan ledeni pogled. Ostali šute. ♪ prekida muk i svraća pažnju nazad na ♂.

♪: Za koji si kurac uopće osnivao firmu?

♂(sliježe ramenima): Bilo je to odmah nakon što sam se vratio iz rata. Isprva sam pomislio da je biznis prava stvar, ali sam se vrlo brzo otrijeznio. Kapitalizam nije za mene, tužni moji.

☻(krajnje sarkastično): Drago mi je što si odbio ponude za takav uspon na društvenoj ljestvici, drago mi je što si se odupro kapitalu, korupciji i korporacijskoj sili, i što si se, nakon svega, iz toga sretno izvukao.

♂(skromno): Bilo je to takvo vrijeme. Bili su to dani smrti i slave. Dani velikih riječi i ljudske malenosti. Kakav samo polet. Pregnuće. Slijepo se vjerovalo u promjenu, poduzetništvo, sitno obrtništvo i privatnu inicijativu. (Višestruko podcrtava.) Baš slijepo. Svatko tko je tih dana želio propasti, zasnovao je neki posao. Ali ljudi, u to vrijeme, još to nisu znali. Krilo se od njih.

+: Srećom ti nisi toliko naivan.

Čeka malo, tek toliko da bi na sebe privukao pažnju, pa nastavlja.

♂: Nažalost, otac se razbolio u to vrijeme. Ja to nisam odmah znao. On nije bio čovjek od puno riječi. Stamen čovjek. Nikad se nije žalio. Čelik. Došao sam mu samo jednom, da mi potpiše papire zbog nekog posla. (Žalostivo.) Moj otac, moj nesretni otac.

♪: Što ga je snašlo?

+: Kakva bolest?

♂: Izraslo mu je nešto na guzici.

Šute i zabrinuto se pogledavaju. Sućutno klimanje glavama.

♪: Kako ti se zove poduzeće?

♂: C.D.E. (Izgovara afektirajući.) Croatian Domination Enterprise. Ubrzo smo zapali u goleme dugove. Dugove smo pokušao sanirati pozajmicama. Pozajmice smo onda pokušao riješiti kreditima. Kredite smo pokušali eliminirati posudbama od zelenaša. I to je trajalo neko vrijeme, ali gubitak koji se proizvodio bivao je sve veći i veći. Na kraju je Dinko, samoinicijativno, situaciju pokušao riješiti krađom i bijegom. Zato sam ga morao posjetiti. Sad je sve ostalo na meni...

♥: Hoćeš li izaći u novinama?

♂: Sumnjam. Presitne smo ribe za novine.

♥: Hoće li te tužili?

♂(čudi se): Zbog čega bi me tužili? Pa nisam ja neki lopov.

☺: Pa valjda zbog duga, idiote.

♂: Nisu. Banka se dobro naplatila. Prije deset dana su zaplijenili očev stan, kojeg smo dali pod hipoteku. Jadni otac. Srce bi mu prepuklo od žalosti, da ga nije odnjelo ono što mu je izraslo na guzici.

Otresa se, mantra, baca uroke sa sebe.

☺: Katastrofa. Tvoje poduzetništvo i poslovna propast su takvi da ne nasmijavaju, nego, jednostavno, rasplaču čovjeka.

♂(odsutno): Jest. Propao sam.

+: Jesi iz toga izvukao poduku?

♂(trgne se): Iz čega?

Gledaju se bez znaka trunke razumijevanja. + bezvoljno odmahuje. Odustaje.

☻: Sreća da nas nitko ne čuje. Ovo je sramotno.

Ostali ga gledaju s nelagodom, samo se ♂ smješka.

5.

♥ gromoglasno plače. Ostali ga sućuno gledaju, ali to nije nužno lišeno poruge. ♥ stane pred tapiseriju i nekontrolirano tuli. Vadi fotografiju iz džepa i grčevito, očajnički je ljubi.

♥: Klaraaa!

+: Pa hoćeš li više prestati!

♥: O, Bože, moj Bože! Gdje si da si – pomozi mi!

☻: Odlepršala golubica, ha?

♪(se nasmije): Otišla nam Klarica...

♥(tronutim glasom): Neka sam proklet! (Sjeda, briše suze.) Često se pitam – zašto. Zašto sam takav? Baš kad bude najbolje, dođe mi da pobjegnem. Toliko volim lutati. Jednostavno moram, nešto me iznutra goni. Nigdje nemam mira, niti počinka. Nešto razdiruće i opako mi struji mozgom, živcima. Otkad znam za sebe zapadam u neku vrstu noći bez svjetla i nema stvari na svijetu koja bi me mogla umiriti, usrećiti. Zato nestanem i ne javljam se danima.

Sprema sliku. Muk.

☻: Što se točno dogodilo?

♥: Samo sedam dana nisam bio kod kuće i već se naljutila.

♂: Otišla je?

♥: Jutros.

‰: Trči za njom!

♥: Što?

‰: Ne pitaj nego leti!

‰ ga gura. ♥ je smeten. Ne pomiče se s mjesta, već tupo pilji pred sebe.

☻: I što ćemo sad?

‰(s mržnjom): Pokaj se. Liži pod.

☺: Ne pizdi. Baš te briga. Ne shvaćam zašto se pravi tolika frka oko jednog običnog prekida sa ženskom...

♥(pogleda ☺, bijesno): O, zvijeri jedna! Gade! Tvore! Ti dobro znaš koga sam ja jedinog želio… Koga sam jedinog ikad volio u životu… (Grozničavo.) I koga ću ikada voljeti do kraja, do zadnjeg dana, do zadnjeg otkucaja srca…

Na njegove riječi ostali se vidno uznemire.

♥: Da. Znate da je ne mogu preboliti.

Šute.

♥: Neka crknem.

☻: Crkni!

♪: Svinjo!

+: Idiote!

‰(raspali se): To ti je bio jedini trenutak kada si mogao biti sretan. Tvoj jedan jedini sretni trenutak u moru, u svemiru tuge! To ti je bila jedina prilika. Ona te je voljela, majmune, jako voljela. Dugo se je pravila da je sve u redu. Bila je puna energije i vedrine, a ti si joj pio krv kao pijavica. Svojim mrakom si gutao njenu svjetlost kao crna rupa. Sad pati.

♥(stavlja ruke na uši): Dooosta!

‰(kroz zube): Nema je više. Nema, brate. Nema Klare. Za tebe će ona zauvijek ostati izgubljena. Za vijeke vijekova. Nikad je više nećeš imati. Amen.

+: Dosta je bilo, ostavite ga.

Ne mogavši više izdržati ♥ grune u još očajniji plač, riče kao zvijer. Baca se na koljena. Šakama udara po podu, a onda se odvuče do zida i udara glavom u zid, sve dok ga ne poklopi goblen Posljednje večere, zajedno sa svojim teškim okvirom. + dolazi do njega i tješi ga, dok se ostali krvoločno smješkaju.

+: Ustani! Ne radi budalu iz sebe. Iz svih nas. Shvati da je gotovo i da se tu više ništa ne može promijeniti.

+ mu pomaže da se pridigne. Više ga natjera da se ustane.

♥(fatalistički): Htio bih da mi se vrati, pa makar propao svijet.

♪(uznemireno): Dokad će ovako?

+(stavlja prst pred usta): Pssst. Kaje se.

♥ obamrlo sjedi na stolici i tiho ječi. Nikako da se sabere. Ostali su ga okružili i ljubopitljivo ga gledaju. Prilazi mu ♪ i pruža čašu vode. Ovaj je želi uzeti u ruku, ali mu je ♪ ne da, već ga škropi po licu, kako da ga blagosiva. Umjesto da mu osvježi ranjenu dušu, to ♥ iznervira.

♥: Hvala ti na pomoći. Ostavi me.

♪(se cereka): Tko kaže da ti želim pomoći.

+: Ostavi ga, mali. Sjedaj tamo.

♪ izlijeva vodu u sudoper i vraća se na svoje mjesto. Ostali ga zabrinuto gledaju.

♥: Nije mi dobro.

♂: Zamisli kako je sad njoj.

‰: Bolje o tome i ne razmišljaj. Slomit ćeš se.

+: Smiri se. Jest da je to velika trauma, ali oporavit ćeš se.

♥: Ne kanim se oporavljati.

☻(smiruje situaciju): Dobro, dobro. Vrlo vjerojatno je i ona u šoku. I sama je istraumatizirana.

☺: Krivo. Što je trauma jača i veza je jača. Ako je trauma ogromna, veza je neraskidiva. Što će reći… Da je tako, još bi bila s tobom. A ona je ipak smogla snage i otišla. Njoj je sada lako. Ne želi te.

‰(pobjesni): Veza je trauma? To želiš reći?! Bijedniče! I ti mi obrazovan, inteligentan čovjek?! Što si to doznao, što si spoznao i shvatio u svom bijednom životu?! Sramota. To, kako sve lijepo i jednostavno uništiti, kako sve zdravo potrovati, kako sve što je sveto prezreti, kako sve što želi živjeti – hladno ubiti?! To ti znaš, pseto pakleno. Idi tamo i skvrči se u kutu od stida, govno svoje pojeo...

+ sve pažljivo sluša i pravi bilješke.

+: Baš da vidimo kako ćemo se iz ovoga izvući.

6.

Prisutni se osjećaju prilično ojađeno. ♪ i ☺ petljaju oko lutke koju su nekako uspjeli pokrpati, napola napuhati i koliko-toliko dovesti u red. Donesu je i posjednu između sebe na stolicu.

+: Prestanite!

♪: A zašto?

+: Odmah da ste to bacili!

♪: Ne dolazi u obzir.

☺: Nipošto.

+: Ne jebi po Majci!

♪: Ne jebem.

+: Stavi Majku nazad tamo odakle si je i uzeo.

♪ se pravi da ga nije čuo. I dalje po svom.

+(cijedi kroz zube): Odnesite Surogat Majku i nazad je bacite u smeće. Sramota.

☻: Ne. Neka Majku stave u vreću za krumpire. Nikad ne znaš kad opet može zatrebati.

♪(odlučno): Surogat Majka ostaje. Ima pravo biti s nama. Mi nemamo nikakvih tajni pred njom.

Privuče je sebi stolu zajedno sa stolicom i cmokne u obraz.

+(promrsi): Vi ste niske životinje.

☺: Slažem se. Naši smo; ima pravo sudjelovati.

☻: O, jebeni Edipovci.

‰: Pusti ih. Neka im bude.

+(mirnije): U redu, nastavit ćemo, ali prvo odložite Majku nazad na stolicu.

Postavlja majku nazad na stolicu, ali mu ona pada. Konačno je nekako namjesti. ♥ nijemo zuri u lutku  koja je nakaradno iskrenuta, kao da joj je slabo pa će se svaki čas od muke srušiti na pod. Sad kad su je malo napuhali, razaznaju se crte njenog plastičnog lica, istovremeno idiotske i bezizražajne. Ipak, okrugli otvor ustiju kao da ispušta nečujan, dug i tuleći urlik. Ona ostaje i šutke svjedoči mučnom događaju.

♥(zamišljeno): Nije ni njoj lako.

‰: I kamen bi proplakao nad nama, a gdje neće guma i plastika.

Šute. + je odustao od natezanja s njima, ali ih gleda kivno, stisnutih očiju.

+: Mrzim vas koliko sebe mrzim. Ima u vama nešto nisko, zaumno i pokvareno.

7.

U grupi vlada svakidašnje raspoloženje. Nitko previše tužan, nitko veseo. ‰ spava na strunjači, ostali piju kavu. ♪ ide od jednog do drugog pušući u šalicu, a onda se okrene od njih i pokušava gledati kroz zatvoreni prozor. Kako mu to ne polazi od ruke, dolazi pred tapiseriju i bulji u nju. Zatim se ponovno vraća prozoru.

♥: I? Što se tako zanimljivo ima za vidjeti vani? (Srkne kavu.) Pričaj, što ima.

♪(karikira): Svanulo je prilično tmurno jutro. Puše vjetar. Tamni oblaci se približavaju.

☻: I? Kakvo je vrijeme bilo danas? I što kaže meteorološki izvještaj? Kakva nam je sinoptička slika? Temperatura? Stanje na cestama?

♪ odbaci opušak kroz prozor pokušavajući pogoditi prolaznika.

♥: Što gledaš?

♪: Gledam kakvo je danas stanje s bogom na svijetu.

♥: Pa kakvo je?

♪: Oko nule, izgleda mi.

♥: Počela je kiša?

♪kroz zube): Da kiša…

♥: Što veliš? Ne mrmljaj sebi u bradu, stvarno te ne čujem.

♪: Mrtve ptice padaju s neba kao kamenje.

♥: Vidim da si dobro raspoložen.

♪: Da. Nisam dobro raspoložen. Jesi li zadovoljan?

♥: Dobro. Mrtve ptice, veliš? (Tobože pomirljivo.) I što još novog ima u kući Gospodina našega?

♪ revoltirano izlije ostatak kave u sudoper.

♪(rasrđeno): Pa gdje je, na kraju, taj vaš bog, moj bog?! (Pobjesni). Mogu upitati, mogu vriskati.

♥: Pitaj!

♪(grozničavo): Koga?!

♥: Ne znam. Obrati se autoritetu. Obrati se vlastima.

♪: Svjetovnim ili crkvenim? O, nemoguće, one se obadvije otimaju za moju mržnju.

♥: Dobro. Kad tako želiš. Ja ću još spavati.

♥ izgura ‰ nogama na pod i iz protesta se zavali na strunjaču. Ispruži se i pokrije preko glave, jer ih više ne želi slušati. ‰ ustaje.

‰: Sad vidiš. Ako si došao po duhovni savjet, ne mogu ti pomoći. I samom mi je teško. Sve sam i sam već probao. Išao sam psihijatru. Vježbam jogu. Savjetuju mi reiki. Ne znam. Skakao sam bungee jumping. Trudio sam se. Želio sam pod svaku cijenu pronaći sebe. Ali sad je sve gotovo.

☻: Zašto sad praviš problem? I tako nikad nisi vjerovao u boga.

‰: Nije sasvim točno. Pokušavao sam, ali izgleda, nisam uspio. Gotovo je. I njega sam izgubio. Slika se razlomila. (Rezignirano.) Protestanski i katolički, ruski i filipinski Krist, Krist nacija, Krist bogatih i Krist siromašnih, Krist komunist, komercijalni Krist trgovaca i tv-propovjednika, i svatko tvrdi da je baš njegov pravi. To su za sve različiti bogovi svjetine, drugačiji oblici mnogoboštva. Toliko sam razmišljao o svom Gospodinu, sve dok konačno nisam izgubio iz vida svaki njegov obris, oblik i značenje.

☻: Hoćeš reći da više ne vjeruješ?

‰(ne sluša ga): Iz čistoće nebeskih visina Bog spusti svog sina u dubinu, ono snoliko, magijsko. Dolje pak, prepoznat od raznih svjedoka drugačije, kao drugačije biće, on nehotice udari temelje novog mnogoboštva. Živimo u zemaljskom paklu, sine. A ja se, povrh toga, sebe još i stidim.

☻: Nemoj se stidjeti. Nemaš čega.

‰(mrmlja kao molitvu): Bez veličine rođeni i onda još dodatno uniženi, rukama opipavamo i tražimo blistavu svjetlost u potpunom mraku. (Hvata se za glavu, čupa kosu.) Dajte mi barem jednog proroka, makar bio i lažan, pa ću misliti da uz lažnog mora postojati i pravi. I još jedno lažno čudo, za ono istinsko.

Šute potreseni.

‰(jeca): Gotovo je s mojim kršćanstvom.

☻: Ne gubite nadu. Tako sada mislite. Ali stvari će se promijeniti. Nada nikad ne nestaje sasvim.

‰: Nema pravde!

☻: Nema!

‰: Svijetom hara siromaštvo!

☻ ga želi umiriti, ali, izbjegavajući preveliku prisnost samo ga potapše po ramenu.

☻: Stvari će se popraviti.

‰: Kako?

☻: Svijet će se jednom promijeniti. Novo vrijeme, nova nada! Kršćanstvu novog vremena Krist i Lenjin biti će njegova antika. Ne gubite vjeru!

‰: Gotovo je. (Snuždi se.) Naša vjera može biti jedino luda.

☻: Što onda da radimo?

‰(baci mu se u zagrljaj): Što da radim?! Pomozi mi!

☻(lagano ga odruruje): Ne znam. Od mene nemoj tražiti razriješenja. Ja ti ga dajem laka srca, ali ono nije važeće.

‰ se rasplače. Groteskno grči ruke i busa se u prsa.

‰(cvili): Moj grijeh, moj grijeh...

Prisutne obuzme osjećaj stida.

♪: Da šuti!

☺: Dosta!

♂: Ne bih volio da me netko vidi u ovakvom stanju.

☻(slegnuvši ramenima): Izgubit ćemo se, jednom, konačno. Naši svećenici postali su vračevi zagubljenog plemena. Izdani, osamljeni, predvode svoj zatvoreni, zaboravljeni narod. Na otoku svoje sebičnosti, sigurni iza svoje dimne zavjese, oni ga uče da štuje drugačije božanstvo, ti apostoli novog boga, King-Konga.

+ nervozno šeće po prostoriji s rukama na leđima i zdvaja. Ostatak grupe je zasjeo, djeluju zabrinuto. ♥ ustaje, nije uspio zaspati. Zapali cigaretu i ode se popišati u sodoper.

+(obraća se ♥): Ipak si trebao nešto raditi. Bilo što. Klara ne bi otišla da si se samo malo potrudio. Ali nije ni ona od čelika.

♥: Možda. Ali mi se nije dalo. Kakvog sve to skupa ima smisla, mislim si. Poslije, kad nas je stislo, nije više bilo prilike.

+: Što si drugo očekivao?

♥(ne sluša ga): Odjednom više nismo imali ništa. Propali smo. Bili smo gladni. Izolirali su nas. (Postiđeno, oklijevajući.) Bili smo… društveno marginalizirani. Deplasirani.

‰: Kako je to Klara podnosila?

♥: Teško.

☻: Zar stvarno?!

♥: Iako to nije željela pokazati.To stanje je trajalo mjesecima. (Iznenada mu se mijenja raspoloženje. Poletno.) Tim povodom sam napisao i jednu pjesmu, koja je vrlo slikovito predstavljala tu našu situaciju.

+: Kakva je to pjesma?

♥: Tematska.

+: Hoćeš li nam je izrecitirati?

♥: Vrlo rado. Izvolite.

♥ ustane, nakašlje se, lagano nakloni i započne.

♥: Pjesma se zove: “Gladna djeca nisu pozvana.” Ide ovako.

“Mi stojimo vani na zimi,

nesretna bića što ne smiju ući,

jer trebalo bi nas prvo krstit

pa pandurskom palicom tući.

Oni su unutra, a mi smo vani.

O, pustite nas malo unutra,

makar da stojimo po strani,

kunemo se, bit ćemo tihi,

i nećemo pristupati hrani.

Oni su unutra, a mi smo vani.

O, pustite nas malo unutra,

makar u zadnje klupe

i makar da majčici vašoj

uvalimo prst u dupe.”

Prekida da bi im dao jednu uzgrednu napomenu.

♥: Ovaj dio je Klara tražila da ga brišem, ali sam ga ja svejedno ostavio. Iako se solidarizirala sa značenjem, tvrdila je da pjesma ima općenito muški ton. (Nastavlja.) Dakle… Dalje ide ovako:

“Oni su unutra, mi smo vani.

Marš odavde rekoše oni iznutra,

Ovo je naša crkva

Cure su naše, klopa i cuga,

a za vas je krumpir i repa

i jedna Velika Mrkva.

Marš odavde rekoše iznutra oni,

ovdje za probrano društvo

sviraju Crni Baroni.

I mi nosićima diramo hladno staklo

i gledamo kako dijele hranu,

i jedemo očima gladnim

kolače kroz izlog u dućanu.

Oni su unutra, mi smo vani.”

Završivši, još jednom se pokloni i zaradi bučan aplauz. Navijaju, zvižde, pale upaljače i gađaju ga opušcima.

♥: Hvala vam. Ovo “Oni su unutra, mi smo vani” je refren. Kad bi pjesma bila uglazbljena taj dio bi se pjevao zborski. Kitice inače zamišljam kao molski dio jer je tužan, dok je refren durski dio, jer ga u svojoj glavi doživljavam nekako himnički. Na moju veliku žalost, ne znam note, inače bih je komponirao sam. (Žalostivo.) Ali sada kad je ona otišla... ne znam. Odlučio sam je zato posvetiti svim pobratimima i prijateljima koji se nalaze u istoj situaciji. Možda će nam svima tako biti lakše.

☺(sablažnjeno): Ne tumači poeziju jer ćeš sve upropastiti! (Razočarano.) Eto, pokvario si mi čitav ugođaj.

Šute.

☻: Dobro je bilo, ali samo za nas. Dozvoli da budem iskren. Loše je rimovano. Nikakva metrika. Ali to je najmanji problem. Ono što jest problem, je u ovoj posveti. (Sažeto i decidirano.) Ti – jednostavno – nemaš prijatelja.

Nakon ovih riječi ♥ izgubi kontrolu. Urla.

♥(na rubu plača): Kako možete?! Neljudi! Kako vas nije stid, zar nemate srca? Zar ne vide kako mi je?! Ostao sam bez svoje drage! Moj život je uništen!

Pokušavaju ga umiriti, ali na način da ga još više uznemiruju i razdražuju. ♥ ih izbezumljeno gleda.

‰: Sebi si život pokvario, ali si ga bogme pokvario i njoj, ako te to tješi. Bez brige. I još puno gore.

♥: Što drugo možemo drugo, nego se međusobno upropaštavati.

+(klima glavom, potvrđujući): Prah i pepeo; svi smo ponikli u siromaštvu i svjetlo naših života će se u siromaštvu i ugasiti.

☺: Tako to biva. Veza se s vremenom kvarila, dok se sasvim nije pokvarila. Nije vam više išlo. Ona je često plakala, veliš. Ti nisi znao što ti je činiti. Onda si izgubio živce i zbrisao. Je li?

♥: Hvala vam na utješnim riječima!

+: Postao si grub. Boli te?, pitao si je. A kad ti je ona rekla, iskreno, očajnički – molim te, prestani, boli me, ti si joj rekao žao mi je, ali ja ti ne mogu pomoći. I nemam ti što dati, osim tvoje boli. Je li tako bilo?

♥ ne odgovara. Samo postiđeno spušta glavu.

+: Jesi li sad zadovoljan?

‰: I ona je sigurno bila jako, jako, zadovoljna. Presretna!

Šute.

♥: Tražio sam je.

☺: Dugo si je tražio?

♥: Da, tražio sam je. Dugo i često. Išao sam svuda gdje sam se mogao dosjetiti. Tumarao od mjesta do mjesta na kojima smo jednom bili zajedno. Ulazio sam u kuće u kojima smo jednom bili, dolazio pred vrata stanova koje smo napustili, gdje danas žive neki drugi, strani ljudi. Pokušavao sam osjetiti dašak negdašnjeg, proteklog života. Podizao sam glavu u nadi da bi, svaki čas, mogla iskrsnuti na nekom od prozora. Šuljao sam se po hodnicima. Više puta mi se dogodilo da budem primjećen. Jednom prilikom nasmrt sam prestrašio neku staricu. Ne bojte se, rekoh. Odlazim. I mnogi se tako uplaše jer misle da sam manijak, ali ja brzo odem, da ne bih morao dokazivati da sam, na svu sreću, samo obična budala.

Šute. Uspio se izboriti za njihovu sućut.

‰: Ne boj se. Sada boli, ali će jednom prestati.

♪: Ako i prestane, što će uopće ostati?

♥(uzdišući, sentimentalno): Kad to jednom završi... - kao zapis iza svega ostat će nekoliko redova, potpuno nerazumljivih…-  nekoliko slika, nedokučivih i zastrašujućih…-  nešto stare pošte i potrgane odjeće koju će biti nemoguće podijeliti čak ni prosjacima, jer je potrošena predugo stajala pa su je požderali moljci i pretvorili u rite… - policijski dossier greškom izbrisan u kompjuteru… - nerazmrsiv čvor na komadu trulog konopca, što će se raspasti čim ga se pokuša razvezati... I ostat će dva-tri ljubavna pisma po kojima se slučajno razlila tekućina, pa su postala potpuno nečitka jer su se i slova razlila u mrlje, i ostat će otisak koraka u blatu parka koje će neko vrijeme biti moguće pratiti, a onda će i tragova koraka nestati u razlokanoj zemlji, prekrivenoj trulim lišćem i poplavljenoj jesenjim prolomom oblaka, i dalje ih više neće nitko pratiti, jer ništa ne ostavlja traga i ne ostaje zapisano na baruštini, u močvari gdje sve što živi, živi od raspadanja i proždire ono što je ranije na tom mjestu živjelo.

Rastuže se. I ‰ se polako pridiže i onda dugo sjedi na strunjači ošamućen. Za razliku od ostalih koji su potpuno utučeni, ♥ se sasvim smirio.

+(ojađeno): Jesi li zadovoljan? Je li ti sad lakše?

♥: Neopisivo.

8.

Grupa za podršku je zaokupljena radom. Po trojica sa svake strane radi na velikom goblenu. Konci, igle. Skoncentrirani su, djeluju zaposleno. Samo + ne sudjeluje već čita vjersku brošuru.

+: Samo naprijed. Još uvijek nije kasno. Treba učiniti nešto korisno, moralno. Još uvijek bi nas moglo spasiti čudo.

♂: Ako je pitanju čudo, nikad nije kasno. Ono nas još uvijek stigne spasiti.

☻ odustaje i pali cigaretu.

☻(odmahuje rukom): Nema više čuda za nas. Prekasno je.

+: Vrati se radu na goblenu. (Koluta očima.) Bože…

‰: Ne izazivaj ga. Što ti znaš o Bogu i čudima?

☺: Što ti pričaš? Malo govoriš o Bogu, malo protiv njega. Isto tako govoriš o revoluciji. O ženskama. Pričaj radje kakav si zapravo nitkov, pametnjakoviću. Zbrkan si, proturiječan, vrtiš se kao prdac u gaćama.

☻: On samo traži izlaz kojeg se ne može naći.

☺: Kakav izlaz?

☻: Iz ove sobe.

☺: Pronađi radje izlaz iz svog dupeta.

+ ljutito strpa brošuru u džep, ustaje i ide od jednog do drugog.

+: Je, je, svima je teško. Tebi je najteže. I tebi. I tebi…

Miluje ih po kosi kao svoju malu, bespomoćnu nedonošćad. Onda poludi.

+: Tebi, meni, svima je uvijek najteže! Nezahvalnici i razmetljivci. Nezabožačka ruljo! (Ljutito.) Kao da je to sve skupa nešto! Kao da na svijetu nema ljudi koji proživljavaju prave, istinske strahote. A vi plačete k’o neke babe. Što k’o babe, cvilite kao slijepi, bespomoćni kučići. Stid vas može biti!

‰: Tako u životu ispadne…

+: Ispadne?! Ma nemoj. (Nešto smirenije.) Je li baš sve moralo biti tako?

♥: A kako je drugačije moglo biti?

+: Ovako!

+ vadi nazad brošuru iz džepa i pobjedonosno je pokazuje. Lista, traži označenu stranicu.

+: Sad slušaj što su prave nesreće. Pa ti ljudi, svejedno, nisu nikad… Evo ga, tu je… Citiram. (Čita.) “John Traynor bio je za vrijeme prvog svjetskog rata teško ranjen komadićem granate. Rastrgano mu je desno rame i probijena lubanja. Desna ruka mu je posve atrofirala. Šaku nije mogao pokretati. Kroz ranu na lubanji vidjelo se pulsiranje mozga. Obje noge su mu bile uzete. Uz to je imao dnevne napade epilepsije. Pri tim je napadima gubio svijest i do dvanaest sati. U Lourdesu je John Traynor poslije devete kupke odjednom stao na noge. Za vrijeme procesije s presvetim sakramentom, točno u vrijeme blagoslova s presvetim sakramentom, bio je odjednom i potpuno izliječen. Otvor na lubanji više se nije primjećivao (!) i ni traga više od epilepsije i uzetosti.” Kraj citata. Je li ti sada nešto jasnije?!

Gledaju ga zbunjeno, u čudu trepću očima.

+: Nije?! Očito nije. Dobro. Onda idemo dalje.

Lista malo dalje, pa im ponovno čita.

+: “Nekoliko primjera: jednostavno mora biti čudo da se otvorena plućna tuberkuloza unutar nekoliko dana savršeno zakreči ili kada TBC potrbušnice gotovo trenutačno iščezne, kada tuberkolozna upala moždane opne s bacilima TBC-a u moždanom likvoru bolesnika iz termalne kome…” (Naglašava.) “smrtna borba”!… “odjednom se budi i 14 dana kasnije ima normalnu lumbalnu tekućinu bez bakcila…” (Malo preskače.) ili… (Nastavlja.) kada Yvonne Aumaitre s urođenom manom obiju skvrčenih nogu, odjednom, trenutačno ozdravi, kada tri i pol godišnji Guy Leydet 1946. odjednom biva izliječen od potpune idiotije, koja je nastala od upale moždane opne…” “…a sve to trenutačno biva izliječeno.” Eto. To se zove čudo.

Trijumfalno ih promatra. Oni ostaju hladni. + sprema svoju brošuricu nazad u džep. Očito, nije mu bila ni od kakve koristi, i ovaj sitni trik nije upalio. Defetistički sjeda

+(inatno, s dozom likovanja): A što ako se Bog sad pojavi? Sad, na licu mjesta. Biste li onda požalili sve što ste izgovorili?

♪(zbunjeno): Što si izgovorio?

+(se ne obazire na njega): Biste li onda svoje riječi nazad gurnuli u gubicu i s njima se ugušili?!

‰: Kad bi se Bog sad pojavio, bilo bi to nešto kao delirium tremens.

+: Nije istina. Zaštro se ne bi pojavio? Mislite da se Bog ukazuje samo dobrim ljudima? Čestitim? Što je tu nemoguće?!

☺(s visoka): Bog je causa sui, neodgovorni otac, i nemam pojma zašto bi se on bavio s nama, nakon što nas je jednom napravio…

☻: Dosta priče!

Zašute, ali odjednom postaju nekako nostalgični. Pogotovo ‰, kojega je izgleda čitava stvar najviše dirnula.

‰: Kako god bilo, ja svejedno za njim ponekad žalim…

☻: I ti dosta. Svi zašutite. Ti ne znaš, ja ne znam. Nitko ne zna. (Upire prstom u +.) Bog je tvoj vrhunski uzlet, poslije kojeg tvoja misao više ne može dalje. Tvoja ptičica doleprša u njegovu blizinu i tu stane. I kad mašta, i kad leti na krilima brza poput bljeska, od njega se odbije kao od zida.

+(ljutito): Ali ja hoću! Hoću da bude! (Svećano objavljuje.) Bog je među nama!

♪: Misliš, u tvojoj glavi? Baš tvojoj?!

Svi prasnu u smijeh, što + baci u neku vrstu najgore malodušnosti. Uvrijedi se.

+: Ako je tako – ja sam očajan. (Viče.) Dajte mi onda babicu! Dajte mi nazad babicu! Odmah! Da me vrati tamo odakle me je izvadila!

Ostali, i kad bi mu mogli pomoći, neće. Odrično vrte glavama.

☻: Nema babice. Niti dedeka.

+(tronutim glasom): Veliki majeutičar, ne glasnogovoreći s trgova, već tihi šaptač u samoći, moli se sada da pomogne otići sa svijeta, onako kako se i na njega i došlo, samo bez vike, plača i sramotne galame.

Gledaju u +, ali su već posustali. Predali su se i čekaju što će učinti. On šuti. Očekuje njihovu reakciju, ali je nema.

+(autoritativno): Nećete se maknuti odavde dok ne završite goblen. Ima biti prekrasan ili idemo ispočetka.

9.

♥ bludi uokolo, gleda lijevo-desno i vidno je neraspoložen. Ostali u prvi mah ne obraćaju pažnju na njega, ali on staje kod sudopera, naslanja se i bulji u njega. Teško je ocjeniti što je naumio, što istražuje, da li možda kani unutra povraćati.

♪: Što gledaš?

♥: Gledam kako bih se strmoglavio unutra i pobjegao kroz slivnik.

♥ dolazi do kante na smeće i zaviruje u nju.

♪(pita +): Je li on poludio?

♥ konačno uzima bocu konjaka koju je držao sakrivenu u kanti za smeće i poteže jedan dobar, dug gutljaj. ‰ ga gleda u nevjerici. Ostali se naglo zabrinu. Od muke se već primaju za glave.

‰(zapanjeno): Što… Što to radiš?!

♥: Što bih radio… Popio sam piće. Što me tako gledate? Zar ne smijem?

‰ dolazi do njega i istrgne mu bocu iz ruke.

‰: Daj to ovamo!

☺: Sad će biti pizdarije…

‰ naginje i poteže iz boce. Pije požudno, kompulzivno. Ispija do kraja sve što je u boci preostalo, a onda zadovoljno obriše rukavom usta. Nekoliko trenutaka izgleda blažen, preporođen, a onda nenadano poludi i zavitla praznu bocu u zid. Boca se razleti u tisuću komadića.

‰: Stoko! Koliko sam vam puta rekao da ne pijete predamnom?! Barem jedno milijun puta! (Obraća se ♥.) Tebi pogotovo! Pogledaj što si mi učinio! (Zajeca.) O, jadan ja, jadan ja, ooo, jadan li sam... A toliko sam se trudio, borio sam se sam sa sobom…

Zatetura. Dok ostali šute u šoku, ☻ disciplinirano ustaje, uzima metlu i mete staklo.

‰(plete jezikom): Ti si kriv… Ti si kriv… (Obraća se ♥.) Je li, zašto me nalivaš? Ja ne bih, nikad, da me se ne izaziva… Uništio si sve moje napore… (Obraća se ☻.) A što ti meteš? Kao da ćeš sad s time nešto popraviti.

Uzima mu metlu iz ruke i prebije joj štil preko koljena. Baca stolice, divlja i razbija.

♪: Kada pije, postaje gadan. Mučan. Divlji.

☺: Jest. A inače je dobar kao dušica. Nema boljeg čovjeka na svijetu…

♥(umiruje ‰): Smiri se, smiri se…

‰: Ne mogu se smiriti. Svi ste vi krivi, pogledajte samo kakvi ste… Ološu, bando jedna…

Izbezumljeno se osvrće, ali sada ne bi dalje razbijao, već traži ima li još štogod za piti. ♂, koji je sve to dosad mirno promatrao, naglo ustaje, hvata ‰ za šiju i grubo ga vuče. Ovaj se opire, ali nema previše izgleda, ♂ je puno jači.

‰: Što ti je?!

♂: Dođi ovamo!

‰: Ostavi me! Ne diraj me!

♂: Dolazi ovamo kad ti kažem!

Vuče ga prema lavabou. ‰ još pokušava nešto, ali je njegov svaki otpor uzaludan.

‰: Što hoćeš od mene?

♂: Povrati.

‰: Ne mogu na silu. I zašto bih povraćao?!

Prima ga za kosu i silom mu naginje glavu nad sudoper.

♂: Povraćaj!

‰: Ne mogu!

♂: Možeš. Nagni se, gurni prste u usta i bljuj.

Bore se. ‰ na kraju ipak popušta. Napinje se, gura prste u usta i pokušava povratiti, ali mu ne ne ide.

♂(blaže): Hajde, potrudi se. Izbaci to iz sebe. Bit će ti bolje. Garantiram ti. Samo probaj. Svima će biti lakše.

‰ napravi još jedan napor, a onda iz njega konačno krene. Bljuje. Uzdasi i zvukovi malaksalosti i olakšanja. Zatim umiva lice.

10.

‰ je pozlilo. Leži na strunjači, prljavom dekom pokriven do nosa. + se bavi oko njega, potpomognut s dva najmlađa, ♪ i ☺. Ostali mirno promatraju sa strane, dobacujući tek pokoji zlobni prigovor.

♪: Što mu je?

+: U depresiji je.

☻: Pokušao se otrovati alkoholom.

♥: Koliko su mu promila našli?

+: Tri zarez osam. U krvi. Ali sam Bog zna koliko se toga još putem prolilo.

♪: Što da učinimo?

☺: Što da mu damo?

☻: Ništa. Nedajte mu ništa. Odlučio je umrijeti, pa neka mu bude. Baš se veselim.

♂: Vjerojatno bi ga trebalo samo nahraniti, pustiti mu da se ispava, a kad se odmori i oporavi čestito isprebijati.

☻: Tko ga jebe. Bolje da mi nešto pojedemo. Treba otići u dućan i donesti nešto hrane. (Gleda oko sebe.) Tko će?

Nitko se ne nudi.

☻: Evo, ja ću sastaviti spisak za cijeli tjedan. Idemo po redu. (Vadi papir i zapisuje.) Kruh. Komad mesa. Kukuruzno brašno. (Razmišlja.) Neko voće. Ribizl!

+: To će htjeti. Ali nema, nikad nitko od vas ne misli koje je godišnje doba.

☻: Trešnje?

+: Ne. Mogao bi se ugušiti košticom. To jedva čeka.

☻: Onda nešto sasvim osnovno. (Zapisuje.) Destilirana voda. Alkohol, medicinski naravno, drugi mu ne treba. Zavoji. Oblozi. Mogli bismo mu skuhati... kukuruznu krupicu.

☺(ne sluša ga): Tražio je oblog. Tražio je neko štivo. Tražio je da mu se čita o Ovidijevom progonstvu. (Zapisuje.) Onda: Tit Lukrecije Kar, De rerum natura, i još nešto strašno za san, o zatvoru, o panoptikumu.

☻(ne sluša ga): Sebi bismo mogli ispeći komad mesa.

+ poteže ‰, čije tijelo je mlitavo, naizgled beživotno.

+: Pomoći ćeš mi okrenuti ga.

☺: Nije problem.

♪: Čuje li nas?

+: Sve. On sve čuje, sve vidi, sve zna.

☺: Što radi?

♥: Halucinira ili spava. Izgubio se i sada se više ne može vratiti.

+(drmusa ga i dere mu se na uho): Vrati se. Probaj se prebrojati; glava, tijelo, ruke, nokti. Pomisli na usta, vapaje!

☺: Što je bilo? Što je zadnje učinio?

+: Dodirnuo je trbuh, noge, dlanovima pritisnuo oči i pokušao se sakriti. Onda je pogledao stvari po sobi, kao da ih broji, provjerava da li je sve na mjestu. Ničeg nema, ništa ne nedostaje. Nekoliko puta je umorno dahnuo i odmah zapao u drijemež, zapravo, to je više neka omamljenost.

☺: Pokrijmo ga.

+: Ne treba. Živci su mu u takvom stanju da ne osjeća hladnoću. Čuje, ali sve je to iznutra. Stanje u koje je zapao po tjelesnom osjećaju je slično groznici. Samo što je to, umjesto nepovezanih i nelogičnih slika, potaknulo nešto poput bolnog, točnog prisjećanja. Kombinira.

♂: Što kombinira?

+: Nas.

‰ se prvo malo pomakne, onda se dugo budi uz bolno stenjanje. ♪ i ☺ mu zdušno pomažu snažnim pljuskama. + odahne.

+: Vraća se.

♪: Što mu je?

☺: Što ti je bilo. Odgovaraj!

♥: Jesi li dobro?

‰ unezvjreno gleda oko sebe. Ne shvaća gdje se nalazi.

‰ (tiho, zavjerenički): Neke babetine u crnom me slijede, zbijene u grupi, o, znam ih ja dobro. To su stare vještice iz crkvenog zbora, iz udruge gutemplera, one s iglama za pletenje, noćnim kapicama i krvavim očnjacima.

♥(uplašeno): Što ti je?

‰: Jesu li zaključana vrata?

♥: Jesu. Prestani.

‰ se malo primiruje. Gleda oko sebe, a kad uvidi da je siguran i da je to što misli možda samo sanjao, smiruje se.

11.

☻ kuha nešto na malom kuhalu i veselo fićuka. Najponosniji je čovjek na bijelome svijetu. Skockan je, obrijan i zbog toga drži da ima pravo pametovati cjelokupnom čovječanstvu. ☺ čita prastare Sportske novosti listajući unatraške, ‰ sjeda do ☺, naviruje se, pokušavajući čitati s njim. Ovaj namjerno pomakne novine tako da ‰ ništa ne vidi.

‰: I, što ima?

☺: Nema što nema.

‰: A čega ima?

☺: Zavisi što te zanima.

‰: A što ti čitaš?

☺: Zimski sportovi.

‰: A koje pratiš?

☺: Pratim sve zimske sportove. Skijanje, natjecanje u bobu, borbe polarnih medvjeda.

♪ i ☻ ih površno slušaju.

♪: Zar je već zima?

☻(sliježe ramenima): Meni nije.

♪: Ni meni. Ali doći će.

☻: Sigurno će doći.

Šute.

☺(sklapa novine): Zanimljivo, zanimljivo…

‰(uzdiše): Bolje ti je da čitaš iz snova.

☺ gužva novine i baca ih na pod. ‰ ih podiže i poravnava.

♪: Daj malo.

☻: Čega? Što je opet?! Stalno nešto tražite.

♪(poviče): Gladni smo!

☻: Ma nemojte, dječaci… Sad će vam mamica, nešto na brzinu…

Gledaju ga puni gnjeva.

☻(zadovoljno): Poslije ću vam ispeći jedno jaje. A ovo je za mene.

♪: I jučer sam jeo jaje!

☻: Odlično. I sutra ćeš. (Oblizujući se.) Ovo je specijalitet. Kuham glavicu karfiola, koju ću poslije posuti krušnim mrvicama prepečenim na margarinu.

Gadljivi izrazi. Snužde se i obore glave.

☻: A što biste vi? Kavijar? Jastoga? A da se malo skockate pa da konačno i zaradite nešto za tu svoju prokletu hranu. Ja sam, budale jedne, ovdje jedini skockan. I zato sam, za nagradu, sit čovjek.

Mrze ga.

☻(mljacka). Taaa-ko! Sad ću se fino napucati. A vi se samo inatite pa pocrkajte od gladi.

☺: Otkud ti novac?

☻: Kakav novac?

☺: Za… sve to.

☻(afektirajući, nježno): A nije li ti ga tvoja mamica, jučer ostavila na stolu, prije nego što si otišao na predavanje? (Grubo.) Morao si sve polokati, stoko!

☺: Proklet bio.

♪: Gladni smo kao životinje.

☻ njuši to što je skuhao.

☻: Diiivno! (Prijeti ☺.) Ne prkosi se sa mnom, kučkice, jer ću te sad zaključati u špajzu!

♂(postrance, za sebe): Ako se sad ne prestane praviti važan, dobit će ozbiljno po zubima.

♪: Ima li još šunke? Ja bih šunke.

☻: Nema. Pojelo se.

+ odmjerava sebičnog kuhara, pa ostale. Želi nekako primiriti situaciju.

+: Hrane, u posljednje vrijeme, gotovo da nikad nema. Ima još samo dva jaja, nešto margarina i jedna glavica salate, ali je trula. Hoćete li margarina?

☻: Jedu kao termiti.

♪: Ja neću margarin.

☺: Ni ja.

☻: Onda niste gladni. Doviđenja.

♪: Ne možeš tako. Nemaš pravo.

‰: Ja uopće nisam gladan. Ja sam žedan.

Dovršivši obrok, ☻ uzima zdjelu, dovlači stolicu u sredinu i u slast jede pred svima.

☻: Možete se i vi srediti, promijeniti, kako sam se i ja promijenio. Život će vam biti lakši. Osjećat ćete se… preporođeno.

☺: Je l’ istina da si se očistio?

☻(nadobudno): Istina je.

‰: Pa ja ti se divim!

Osrednji pljesak, ironičan, ali ne sasvim.

☻: Nije to ništa. (Odmjerava ih.) Za čovjeka. (Naglašava.) Za muškarca. Treba se jednom odvažiti i povuči odlučan potez. Ali samo da znate, nije mi bilo lako. Drhtaji, bolovi, napadaji panike. Sedam dana i sedam noći agonije. Ali to je samo početak. Treba biti uporan.

Slušaju ga s fascinacijom.

+: I, koliko si već čist?

☻(gleda na sat kojeg nema): Već oko dva sata.

Ostali složno, kao jedan, pljunu na pod; njihov jedini komentar za ovu složenu situaciju. Malčice šute. Tek toliko. ☻ je dovršio svoj obrok. Odlaže zdjelu na pod.

☻(mirno): Kunem vam se. Ja sam sređen.

♂: Brzo si to pojeo.

☻: Šteta što nije bilo više. Ali što je tu je. Ja se mogu obuzdati i kontrolirati. Čak i svoje prohtjeve svesti na razumnu mjeru. Ja sam, za razliku od vas, discipliniran i organiziran. (Obraća se ☺.) Danas u pola dvanaest. Svi iz ulice su te vidjeli. Jedva si se držao na nogama. Što si to uzeo?

☺: Uzeo sam malo morfija, sinoć.

Šute. ☻ ne zna što bi rekao, kako bi postupio. Isprva izgleda da će ga udariti, ali odustaje.

☻: Umri zajedno sa svojim svijetom.

Od neke privremene, latentne i podsvjesne sreće ☻ se, brzim korakom, vraća na ono isto, staro.

12.

♂ je razmotao auto kartu na podu. Čuči pokraj nje i pročava je. Ostali ga sa zanimanjem promatraju.

♪: Kako je bilo u Njemačkoj?

♂: Super.

☺(zagrijano): I, kakvo je stanje u emigraciji? Jesi li posjetio Juricu?

♂:Jesam. Otkako je otišao u Njemačku, sve mu je na bolje krenulo. Preporodio se.

☺: To mi je drago čuti.

♂: Živi u gradu koji se zove Ausgang i lako ga je naći, ne možeš pogriješiti, jer na svakom autoputu ima tabla gdje trebaš skreniti. Samo moraš paziti, jer je to u Njemačkoj, očito, dosta često ime za grad. Uglavnom se nalaze u neposrednoj blizini glavnih prometnica. Zato moraš točno znati u koji Ausgang ideš: ovaj gdje sam ja bio je Ausgang na Rajni.

☺: I, kako ti se svidio grad?

♂: Zanimljivo. Nije to kao kod nas. Široke ulice, puno svijeta, sve uređeno. Bogat narod. Biznis cvate. Svuda reklame. Nasmijana djeca, psi, gole manekenke. Svuda samo reklame, reklame, reklame. Ima toga sto puta više nego kod nas.

☺: I veliš – Jurica je uspio.

♂: Jest. Vodi dućan s rabljenim seksualnim pomagalima, a prodaje i suvenire iz Međugorja. Kod njega sam upoznao i Surogat Majku, koja mi se na prvi pogled toliko svidjela da sam je doveo nazad sa sobom.

♪: Znači Surogat Majka je Nijemica?

♂: Prava pravcata. I po ocu i po majci.

Začude se. To im daje za misliti.

+: Dok si radio Njemačkoj...

♂(ispravlja ga): Došao. Samo sam došao i vidio.

+: Svejedno. Kakav je to bio posao koji su – drugi – radili?

♂: Loš. Težak.

♪: Je li na tom poslu bilo naših?

♂: Bilo je. Odmah, čim sam stigao, sam ih potražo. Došao sam na jedno gradilište i povikao: “Eee-hej, ima li ovdje naših?!”

Ustaje da bi im demonstrirao kako se to pita. Širi ruke, urla kao da se dovikuje s brda na brdo.

♂(grleno): E-heeej! Ima li ovdje koga, iz mog kraja?! Od mog naroda? Ima li ovdje koga od moje sorte, od mog plemena, pitam vas?! E-heeej! Ima li ovdje koga iz istog krila materinog, pitam?! Ima li ovdje barem koga iz Zapadne Hercegovine?! Eeej-ehehe-heeej! Ima li ovdje koga, od bilo kojeg plemena Morlaka, i ima li ovdje uopće ikoga od naših, pitam vas?! Nema, nema, odmahuju glavama. Naravno, prestrašili se, da ću ih osramotiti pred stranim svijetom. Ali poslije, kad su se opustili...

Sjeda. Ostali ga skeptično gledaju. Nisu oduševljeni njegovim objašnjenjima i baš mu previše ne vjeruju.

♂: Otišao sam i do Jurice. To znate. On mi je puno pomogao.

+: Kako ti je pomogao?

♂: Kod njega sam se odmorio. Njemu, velim, gore dobro ide posao. Ima taj svoj dućan i povrh toga prodaje i neke suvenire. On mi je posudio novac. S tim novcem sam se vratio u zemlju i još mi je potrajalo neko vrijeme. Rekao je da mu i ne trebam vraćati. Ali naravno da ću mu vratiti.

+: Jesi li mu vratio?

☻: Kao i svima ostalima.

♂: Vratit ću mu, rekao sam, jednog dana. Samo da malo finacijski ojačam. Sve ću ja to jednom vratiti.

‰: Jednog lijepog dana.

Šute.

♪: Dobro je našim ljudima gore.

♂: Pa i nije. Nije uopće. Jurica je jedan od rijetkih kojemu je uspjelo postići nešto.

☺ kojeg bi zanimalo tisuću detalja o emigraciji, sada se zbuni.

☺: Ne može biti. Naši ljudi su snalažljivi.

♂: Jesu snalažljivi, ali…

☺: Jesu li bogati?

♂: Nisu.

☺: Jesu li uspjeli?

♂: Nisu.

☺: Jesu li to dobro obrazovani ljudi, jesu li sretni tamo, zauzimaju li kakav dobar položaj tamo, i imaju li kakav ugled u društvu?

♂: Nisu dobro obrazovani, nisu sretni, ne zauzimaju dobar položaj i nemaju ugleda. Oni kojima je drugačije, s ovom prvima, naravno, nemaju nikakvog posla.

Šute.

☺(u nevjerici): Od nečega, valjda ipak žive?

♂: Rade silno teško i slabo zarađuju.

♪: Znači, isto kao i ovdje.

♂: Još gore. Velim, rade.

♪: Uf. I, kane li se, jednom, vraćati?

♂: Neće. Nikada.

☺ se snuždi, a onda mu u oku zaiskri iskra nada da ipak nije sve tako.

☺: Pamte li još svoju domovinu?

♂: Pamte.

☺: Drže li je u srcu?

♂: (zamisli se): Možda bi bili ispravnije reći da je nikako ne mogu izbiti iz glave.

☺ zapade u očaj, dok se ostali tajanstveno osmjehuju, kao da smišljaju nešto zakulisno.

13.

☻ stoji pred ogledalom i sapuna lice, sprema se za brijanje. Ostali uopće ne obraćaju pažnju na to. ♪ siše kažiprst i valjda misli na djetinjstvo, ☺ čita, ♂ upaljačem pali dlake na trbuhu, što sa superiornim podsmjehom promatra ♥, ‰ drijema na strunjači i usput lagano podriguje, + nešto ispisuje u tekicu; valjda sređuje bilješke.

☻: Trebalo bi se otrgnuti od ovih misli. Valjalo bi se društveno angažirati.

☺: Zar već sad nismo angažirani?

♂: Nikad dovoljno.

♪: Što nas briga za druge. Puca meni kurac za društvo, državu, planetu, svemir i okolicu.

☻: Nemoj tako. Kada svi problemi ovog svijeta ne bili naši, naše bi postojanje bilo vrlo upitno.

‰(nakratko se pridigne, razdraženo): Samo mi ne govori o svijetu, molim te. Ne govori mi ništa, što imalo podsjeća na tezu! (Bijesno.) Kad ne znaš što bi sa svojim usranim životom – kritiziraj Ameriku! Fantastično.

‰ se pokrije preko glave i ljutito zadrijema. ☻ i ☺ se pogledavaju; očito, namjera im je samo da ga iritiraju.

☻(glasno): Svijet je danas gologuzi kreten sa steatsonom na glavi, koji sjedi ispred televizora. U ljekovitim sandalama doktora Scholla i s astrološkim magazinom zataknutim za kupaće gaće.

☺(glasno): Da. I to treba promijeniti. Novo vrijeme treba novog  Lenjina! (Promatra reakciju od ‰, ali ona izostaje. Još glasnije.) Ono što sada samo grije, treba zapravo paliti! Naš cilj je uliti benzin ravno u otvoreni plamen društvene vatre!

‰ ostaje hladan, ali to uspije uzrujati ostale.

♂: Dosta sranja. Pederi.

♥: Tako je! Mijenjaj temu!

Šute i dosađuju se.

+(obraća se ♪): Reci nam, sine nešto bitno za nas, nešto iz daleke prošlosti. Što je zanimljivo bilo danas pred školom?

♪(sliježe ramenima): Ništa. Sjedimo tako... i gledamo stvari. Gledamo ljude kako prolaze i stvari kako se događaju.

+: To, to! Ispričaj sve, daj nam slike.

♪: Dobro, kad baš hoćete. (Stišće oči, zasanjano.) Danas je bio divan dan. Zasjeli smo na zidić pred školom. Sunce je pržilo. Te boje, ti mirisi. Diiivno! (Duboko udiše.) Dječica vrišteći istrčavaju iz škole, radnice kuljaju iz tvornice cipela, bakice se vuku s tržnice. Uz sam rubnik trotoara leži pregažen pas i ono što je od njega ostalo, sunce polako pretvara u mumiju. Promiču djevojke iz obližnje srednje škole, medicinske. Prodavačica, jaka kao vol, unosi odjednom po dvije kašete u mesnicu. Zatim prolazi jedna mlada mama, sva mliječna i sisata, s bebom u kolicima.

Zastane i sklapa oči. Ostali se polako počinju zanimati.

♪: Kotačići škripe.

Uzdiše sladostrasno.

♥: Pričaj dalje!

♪(se trgne, hladno): Do maloprije smo, Jurica i ja, bili na školskom igralištu. S dečkima smo zaigrali na jedan gol. Na vratnicu suprotnog gola je sletila vrana. Grakće i lagano serucka u kazneni prostor. Gore, na školi, na vjetriću što pirka, poigrava partijska zastava.

♥: Pričaj ono o mamici!

+(obraća se ♥): Ne prekidaj ga.

Ponovno sklapa oči. Nastavlja zasanjano.

♪: Kotačići škripe sve slabije, mlada mamica se udaljava. Moj prijatelj Jurica i ja se pogledavamo. Svaki misli svoje. Znam o čemu ćemo obojica misliti kad navečer legnemo u krevet. (Nježno, topeći se.) Na slatkoću djevojaka iz medicinske, na šećer bivolske mesarice, na med i mlijeko mamice ispred koje škripe dječja kolica.

Sad svi uzdišu i snatre. ♪ skromno, plaho, pogledava ostale. Oni su isprva ošamućeni, ne reagiraju negativno, ali se naglo smrače.

♥(ošamućeno): Kakve su to sladunjave gluposti? Kome ti podvaljuješ, posranko?!

+ Sedamnaest ti je godina. Radje govori što tome dolikuje, govori o sebi i svojim temama. O školi, o roditeljima.

♪: Tražili ste slike.

♥: Govori o pravim stvarima. O svojim pravim osjećajima.

+: Da. Govori bitno.

♪: Stvarno? Što bi vam značile te slike? Do njih se ne može prodrijeti. Uostalom, ja o njima znam koliko i vi.

+: Obavijesti nas detaljnije. Da sagledamo, to što ti misliš, iz blizine.

♪: Možeš misliti. Sigurno ću se vama ispovijedati.

14.

+ je neobično uzrujan hoda po prostoriji lijevo-desno, čekajući da netko nešto konstruktivno započne. Ostali sjede u krugu i nezainteresirano šute.

+: Dobar dan!

Nitko ne uzvraćuje pozdrav. + skida kaput s vješalice i odlučno ga oblači.

+: Dobro. Hoćete-nećete! Odlično! Mogu ja i sam. Ne trebam vas, kukavice! Idem!

Nitko ne kreće za njim, pa on skida kaput i vraća se.

+: Pa glumite malo barem... da ste zainteresirani!

Nitko ne glumi bilo koji oblik zainteresiranosti.

+: Govna jedna. Ni glumiti ne želite. (Zakvrarenih očiju.) O, što ja nisam glumac! Da sam ja glumac, bio bih John Willkes Boots! Preuzeo bi tu ulogu na sebe!

Sjeda. Drži se za srce kao da mu je pozlilo.

+(dahće): Šlag će me trefiti! Gdje su moje tablete za srce?!

Ponovno ustaje, ide uokolo i razbacuje stvari. Traži svoje tablete za srce.

☻: Prestani. Ti ne piješ tablete za srce.

+: Nema veze. Od danas počinjem.

Zastaje i prijeteći ih gleda. Krvave oči, djeluje kao da bi ih sve najradje pobio. ☻ prvi popušta.

☻: Ovo je previše. Dobro, zašto nam to činiš?!

♪: Da. Stvarno. Što nam to radiš čitavo vrijeme?

+ se pribere i sjedne. Dugo razmišlja.

+: Zbog sebe. Zbog vas. Za našu korist i za korist drugih ljudi. (Stavi laktove na koljena i primi se za glavu.) Zar ne vidite? Branim vas od sebe, štitim vas od metka svoje besplodnosti, svoje jalovosti, od ploda svoje besmislenosti. Ova oplodnja ne donosi život već ga oduzima. Branim vas od svog uzaludnog dara, od svog ništavila koje kako zarazu prenosim, od praznine mog nasljeđa koje se prenose na sve buduće praznine.

♪(izdere se na +): Stani!

I ovaj stvarno stane.

+(očiju punih suza): Pomozite mi! Kome se mogu obratiti, ako ne vama! Molim vas, vi to možete, siguran sam!

Gleda ih s mješavinom ponosa i očaja.

♪(prezrivo): Nažalost, tvoje riječi teško da koga više mogu umiriti.

Pogledavaju se u strahu. Uvidjevši da je vrag odnio šalu, ♂ na sebe preuzima odgovornost, uzima jednu stolicu i s njome opali + po glavi. Ovaj se, obliven krvlju, sruši u nesvijest.

15.

Prisutni ukočeno sjede na stolicama i kao da se ne mogu niti pomaknuti. Zahvaćeni malodušnošću, oni šute zarobljeni u pozama svojih unutrašnjih stanja, dok se + malo pribrao, žao mu je zbog svega što je učinio i izgovorio, pa hoda između njih, pokušavajući održati grupu kojoj prijeti rasulo.

♪: U vrijeme ljetnih praznika, kad se samo nalazimo na školskom igralištu, obično nakon igre kad se svi raziđu za vrijeme ručka, ostajem sam u dvorištu i nabijam loptu u zid stare škole.

☺: Ljeto je, danima već loše spavam, a tek je počelo. Vruće mi je, vrućine su nesnosne. Noću spavam tek nekoliko trenutaka, ostajem dugo budan, do samog svitanja. Tada se nakratko sve rashladi i blijede boje se prospu po zidovima i namještaju. Pred jutro promatram sjene koje se rađaju sa svjetlom. One su moji jedini prijatelji.

♂: Rođen sam za bol, rođen sam da osjećam bol i nanosim je, rođen sam da mislim bol, rasap i prazninu. Stvoren sam za razaranje, uništavanje, vrijeđanje boga. Ruke su mi prljave od krvi, ali ne brinem se. Ima li još neko čudo koje moram vidjeti?

♥: Dodirujem rukom hladni zid. To su njezina glatka leđa koja su mi se zauvijek okrenula. Stvari su postale meke, glatke, baršunaste na dodir. Živim u labirintu njenog tijela i zalutao sam. Znam da ću u njemu ostati vječno. (Sanjareći.) Kroz nju sam se mogao neprestano kretati, bez reda i izlaza, baz smjera i smisla. Ona je postala moj svijet u kojem sam se jedino snalazio. (Čeka.) Ona mi sada više ne pokazuje put, jer njezin um je mrtav, njene misli su mrtve, ipak, njena duša je bila smrtna. (Uzdiše.) Ali je zato njeno tijelo vječno, meso živi. Njeni osjećaji su samo vjetar koji zapuhuje moje užareno čelo. Pogled njenih očiju je prazan i više ne prati. Mogu učiniti što hoću, više nitko ne pazi na mene.

♪ se odjednom počinje blaženo smješkati. Izgleda istinski sretan. Snatri.

☺: Što ti je?

☻: Peku uspomene, ha?

♪: Bilo je divno vrijeme. Milena i ja smo otišli u šetnju po Tuškancu. Onda smo se zavalili na livadi, ljubili se i udisali ljepilo. (U glavi ponovno proživljava događaj.) Baš smo se lijepo odvalili od ljepila. Poslije smo se valjali po travi. Ona je... cičala.

Ostali se živo zainteresiraju.

♥: Kako je cičala?

♪: Kako to misliš? Valjda glasno.

♥: Mislim, od boli, ili onako, kao snajka?

♪: Cičala je – od radosti. Smijali smo se. Dotrčao je neki pas, zalajao i veselo mahnuo repom. Skinuo sam je i legao joj među koljena. Bila je, isprva, nekako… stisnuta. Ali poslije... Onda su kočnice popustile. Što je poslije bilo... Da samo znate... Taj veseli smijeh će danima i godinama odzvanjati livadama.

Gledaju ga sumnjičavo, kao da mu ne vjeruju ni riječi. Ako bi i željeli povjerovati, ne mogu. Mir. Iščekivanje. Šute. ♂ se nervozno češe po glavi.

♂: Pa, sad… Što da se na to kaže… (Prestaje se češati.) Ja bih rekao da laže.

‰: I meni je sumnjivo. Ne znam što da velim.

♪: Nikome nije važno što ćete vi reći. (Likujući.) Ali čar je u tome što da smo bili omamljeni od ljepila, tako da na cijeli događaj ne postoji potpuno sjećanje. Kako se to točno odigralo? Tko bi mogao ispričati pravu istinu? Ona? Ja? Bog? Onaj pas, kada bi mogao govoriti? Možda vi?! Za sve će prava istina zauvijek ostati tajna. Možda je bilo lijepo, možda je to bio grozan košmar, ali vi to nikad nećete doznati. Pojedite se. Istrunite u neznanju.

☺: Nisam siguran da upće želim proniknuti u tu tajnu.

+(staloženo): Možda je tajna životne radosti u tome da bi se sve uspomene trebale tumačiti lijepima. Voliš li je?

♪(razmislivši): Ne osobito. (Hladno.) Ne zanima me. Nije me briga.

‰ se uznemiri. Iznenada skoči na noge i grabi ♪ za vrat. Davi ga. Ostali ih razdvajaju.

☺: Što mu je?!

♂: Pusti ga, idiote.

‰(otima se): Ti si hladnokrvni gad, ti nemaš pojma što znači voljeti.

☺: Što znači – voljeti?!

‰(žustro): Voljeti znači umirati! Svakog dana, svakog trena, neprestano, uvijek i ispočetka.

♪(dolazi do daha) : Što mu je?

+: Ništa. Podsjetio si ga na njegovu nesreću.

♂: Dosta je. Bježi tamo. Tako, dalje od njega.

♂ satjeruje svakog u jedan kraj prostorije i onda pazi da se ponovno ne pograbe.

♥: Nemojmo više o ljubavi, dosta je toga... Radje... (Oblizujući se.) Mmm, ljepila. Odnekud odozdo dopiru sjećanja iz djetinjstva. Mirisi kemikalija, sintetskog ljepila, benzina, lakova. Mirisi djetinjstva.

+: Da...

Neko vrijeme svi šute i prisjećaju se. ☺ odlazi do zidnog sata i pomiče ga unazad.

☺: Tako. Dajmo si još malo vremena.

+: Sklapam oči i vidim vatre, snivam svoj posljednji san i ne sjećam ga se. Ne razumijem, ne tiče me se. (Pomireno.) Nije važno. O svemu će ionako odlučiti tročlana komisija koja će naknadno biti imenovana. Oprostite mi.

Ostali šute.

+: Dosta. Ima u meni još puno poleta. Pljunite mi u lice ako se ikad predam. (Maštajući, zadovoljno.) Letio bih nad oblakom.

♥: I ja. Uzjahao bih vjetar i jahao na njemu. Kočperio bih se nad svijetom, svjetinom i svojim malešnim životom.

☺: Volio bih se nazad pretopiti u tvar i kao tvar graditi nebo, more i vatru.

♂: Ono što bih želio, jest samo to da bih želio ući u novu priliku.

+: Ponekad žalim za svojom mladošću. Istina, ne previše...

‰: Toliko sam žedan, da bih popio more.

+: Sanjaj, sanjaj, što je u tome loše.

Šute i sanjare.

16.

Grupa za podršku sjedi na svojim stolicama. Međusobno se pogledavaju ispod oka i ispituju. + pljesne rukama, ne bi li zaokupio njihovu pažnju. Mir u sobi. + ima krpom povijenu glavu. Blaženo se smješka, jer se još uvijek nije dokraja oporavio od udarca.

+: Dobar dan!

Ne odzdravljaju mu.

+: Rekao sam: dobar dan!

Podmuklo šute. On odustaje.

+: U redu, kad tako želite. Nije važno.

Ostale je zahvatila opća malaksalost. Tišina je potpuna; čuje se otkucavanje srca.

+: Što mi je?

Oklijevaju mu odgovoriti.

♪: Pa… Izgleda…

+: Prestanite okolišati i recite što mi je.

☻: Ne zna se. Možda ništa. Ali izgleda da, vremenom, polako slabi racionalna osnova tvog bića. Sve ćešće bježiš u izmišljeni svijet jer ti je tamo bolje. Preplavljuje te… ono drugo.

Bura protesta: viču uaaa!, zvižde.

♪: Ne, ne…

☺: Mi nismo izmišljeni.

♂: To – nikako.

♥: Mi smo dio tebe. Žalosno, ali je tako. Sve je isto i mi smo svi jedno.

‰: Od početka si solidaran samo sa samim sobom.

+: Nije istina.

☺: Istina je. Nisi li rekao da najviše misliš o sebi? Poslije samoubojstva, razumije se, ono vodi…

+: Nisam.

☺: Jesi, rekao si. Ja sam to rekao.

Utučen njihovim riječima + tupo bulji pred sebe. Ostali, kao da su ostali bez svoje matice, govore bez reda i to teče iz njih kao bujica.

+(s indignacijom): Rođen sam u onoj starinskoj uličici, ali me nikad nije bila briga za starinu. Rođen sam blizu crkvi, ali pamtim samo zvona i ona mi buče u glavi. Ništa više i ništa dublje od toga nisam uspio shvatiti. Mislim da sam već tada bio… loše koncipiran. Pun proturiječja. Žalim što me nije bolje posložilo. Zbog toga se svaki put iz početka nanovo kombiniram, slažem i preslagujem sam. To me proždire.

♪: Što te proždire?

+: Proždiru me uspomene. Čak i one kojih se ne mogu sjetiti. Eto, ne mogu se dokraja sjetiti niti svojih pijanstava, a znam da je u mnogima bilo i nešto lijepo. Ne! Bolno romantično. Ne mogu se dokraja sjetiti čak ni svog prvog ljubakanja u travi, jer sam se nadisao ljepila. (Govori ♪, prijekorno.) Zašto si mi to učinio?!

♪ se bezazleno smješka, vragolasto namiguje i sliježe ramenima.

♪: Ne znam, ali, bogme, ne znaš ni ti.

+: Je li to slika prve ljubavi?! Onog idelnog, vječitog… (Pobješnjelo.) Jesu li se Romeo i Julija nagutali speeda a zatim otrovali pelinkovcem?! Jesu li se Abelard i Heloise prvo nagongali, a onda pisali pisma?! Ni razglednicu ne bi mogli napisati! Je li Petrarca, da bi sanjario o svojoj lijepoj Lauri, morao zato udisati benzinske pare?! Odgovori mi!

♪ se smije.

+: To je neodgovorno i protuprirodno. Sramota.

☺: Mene se to ne tiče. (Pokazuje na ♪.) Jeftinoća je njegov stil.

+: Ti šuti. Sve se već tada počelo kvariti. Trebao si ići za… za… (Traži riječ.) za… preciznog mehaničara. Da barem nešto u mojem životu bude precizno. (Zavapi.) O, mladosti moja, izgubljena!

☺: Ne vidim što je tu izgubljeno. Bio sam dobar sin i prijatelj, odličan đak, nadobudan student i izvrstan znalac mnogih velikih knjiga.

+: To su gluposti i to dobro znaš. Ali ipak ih govoriš, samo da bi me živcirao. (Grozničavo.) Volio bih da sam ja izumio rotirajuće magnetsko polje! Volio bih da mogu proizvoditi munje! (Govori ☺.) Što barem nisi išao za veterinara, seoskog učitelja. Mislim da bih tada uspio živjeti u skladu s prirodom. Ovo je bolesno.

Svi su postiđeno i malaksalo spustili glave, što + daje još više vjetra u jedra. Nastavlja bjesniti.

+: Zašto ste se uvijek tako ponašali? Tako da sam ja sad mamuran i mene boli glava. Izdajice!

♪(sarkastično): Ma nemoj. Onda je izdajica i Surogat Majka!

♂: Samo mi nju ne dirajte!

+(obraća se ♂): Zašto si bježao iz zemlje za koju si ratovao? Zar nisi mogao ostati ovdje, kad si se već borio za za sve te… ideale?! (Izdere se.) Ovo je tvoja rodna gruda, ovo je tvoja zemlja jalovica! (Smirenije.) Mogao si ostati ovdje i primiti neku javnu funkciju. Nisi li se i ti mogao negdje uglazbiti? Što bi ti falilo da si nas sve fino uhljebio?!

♂: Žao mi je. Ja sam rođen poduzetan, ali, opet, takav poduzetnik nisam.

+: I nisi.

Posvađani šute.

+(malo popušta): Već se tada znalo… Osjećalo, ako ne već znalo, diljem merdijana i paralela… Da je tijelo napustila duša, i da je ono tako nastavilo živjeti. I vi ste živjeli kao tijelo, kao milijarde buba, kako se danas posvuda živi. Niste li ipak mogli malo bolje?!

+ se uspuhao i umorio. Ostali šute.

♥: Možda i jesmo. Malkice.

‰: Je li? Sad si se toga sjetio? A zašto si me onda naveo da se uništim? Dvije godine je to trajalo. Zamalo sam zaginuo.

♥: Nisi zbog mene, nego zbog Klare. Ali ne želim više o tome.

Ovo posljednje je ražestilo i ostale i podsjetilo ih na mnoge ružne detalje. Svade se po parovima; dijagonalno, uzduž i poprijeko; prepoznali su se.

‰(obraća se♂): A ti? Kad si mi namjestio onog lihvara? Već sam ga bio sasvim zaboravio, ali je on mene pet godina tražio. Bio je, seljak, čvrsto naumio da me ubode nožem, tako da je njegova volja nadišla i prostor i vrijeme. Je li, stoko, zašto si mu pokupio one novce?

♂: Trebalo mi je za jednu poslovnu investiciju. Nakon onog s Dinkom nisam mogao previše birati.

+: Još uvijek kad se mijenja vrijeme osjećam ožiljak. A vrijeme se stalno mijenja. Jedanaest štihova. Hvala ti.

♥, kao da je to tek sad primjetio, se iznenada zabulji ☻ u košulju.

♥(preneraženo): Kakva ti je to košulja?!

☻: Jedna stara. Ali, kao što vidiš, čista je i popeglana.

♥ ga kratko gleda, onda prasne u neobuzdani smijeh. ☻ ostaje zatečen.

♥: Pa to je… (Brižljivo popravlja odjeću.) Ti dobro znaš kako se ja nosim. Lijepo, kao i uvijek. Ne napadno, nego decentno. A ti nosiš moje rite. Stidim te se. To je moja košulja. Skidaj je.

☻(hladno): Ne. To je ista košulja.

+: To je svejedno. Poslije sam je potrgao i s njom brisao pod u šekretu. Budale!

♂(obraća se ☺): Zbog tebe sam, kretenčino, otišao u rat!

♥: Želio si gurnuti glavu pod gusjenice tenka. Ne hvali se time!

♂: Moju glavu.

+: Našu glavu!

Škrguću zubima. Mrze se.

♪: Najbolje bi bilo da svi odmah prestanete. Zamislite da nas netko čuje?! Lijepo bi se obrukali. Pogledajte se, na to ste izašli. U što ste se izrodili… A udario sam vam dobre temelje.

☺(obraća se ♪): Šuti, balavče. Sve je to zbog tvog bezobrazluka.

♂(obojici): Zamalo ste me glave koštali!

♥: Šuti, ubojico! Zbog vas sam se tako nastavio ponašati.

‰(obraća se♥): Zbog tebe sam podivljao. (Krvoločno.) Proklet bio, zbog tebe sam nju izgubio!

☻(ogorčeno): U emigraciju ste me zamalo potjerali. (Obraća se ♂.) Zbog tebe posebno. Zamalo sam i ja krenuo na put. Htio sam putovati i poslovati.

♂: Oprosti.

Svi upiru prstom u ostale. + se posebno okomljuje na ♪.

+: On je kriv! Stoko!

♪: Ja?! Zašto ja?! Zbog vas sam se rodio, u to sam još jedino siguran…

♪ vidi da nema smisla nastavljati pa odustaje. Grupa zapada u muk.

+: Dakle, što želimo postići? Što da se radi?

♂: Odnekud valja početi.

☻: Za početak - valja početi od početka. Ovdje i sada.

♂: Slažem se.

+: Onda – definirajmo se. U čemu je naš problem?

☺ i ♂ se pogledaju kao da će se posvaditi, ali odustaju od međusobnog prepucavanja.

+: Šutite. Zbog svih vas sam već dovoljno najebao u životu. Žao mi je što u životu nisam bio bolji, ali to je sve zbog vas, skotovi. Zato vam više ne dam više govoriti. Počinje ujedinjavanje.

Ostali se naglo stišavaju i smiruju.

+(govori polako, pazeći da ga oni prate): A nakon što se ujedinimo, ostaje samoća. Konačno. Pobijedit ću ja jednom sebe, kunem vam se. A kad se to dogodi, svijet više neće biti raspršen i mnoštven, barem ne za mene. Na jedno te isto pitanje više neće biti tisuću odgovora, u to vam se kunem. Smisao – on više neće biti važan. Usredotočit ću se na prazno.

Muk. Oni mu se više ne odupiru. To + malo smiruje i on nastavlja odmjerenijim tonom. Takav će ostati do kraja.

+: Sad ćemo izaći iz sobe i nećemo se doskora u nju vraćati. Nadam se da se nećemo viđati. Eto, to sam odlučio. Izaći ćemo nazad na sunce, u gradove, na ulice, na polja i u šume. Izaći ćemo u noć i dan. Ponovno ćemo gledati kako svijet živi vani, a onda ćemo se pomiriti s tim i sami tako živjeti. Nećemo postavljati pitanja. Vi ćete izaći prvi i nećete mi se više vraćati. Ipak, ostat ćete u blizini, kao prijetnja, kao zmija koja leži pod kamenom uspomena. Ja ću ići naprijed, a vi ćete pratiti svaki moj korak i vrebati me. Rekli smo što smo imali; idemo odavde, grupa za podršku je ionako postala grupa za odmaganje. Gotovo. Izlazite.

KRAJ