Drame
John Smith princeza od Walesa
John Smith je automehaničar iz londonskog predgrađa. Razveden i u kasnim tridesetim, dane provodi u radionici, a večeri u jednosobnom stanu u kojem, bježeći od svega što zaista jest, utjehu pronalazi u glamuroznom svijetu princeze od Walesa. Umišljajući da je princeza od Walesa, John Smith pripovijeda istinu o Dianinom životu onako kako ga on vidi, te na način na koji je predstavljen u žutoj štampi. Međutim, kraljevsko okružje koje je izgradio daleko je od idealnog i prepuno problema poput njegovog realnog života, što ga jedne kolovoske večeri dovodi do stupice iz koje teško može pronaći izlaz.
BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 1
BROJ MUŠKIH LIKOVA: 3
GODINA PROIZVODNJE: 1999
OSOBE:
John Smith - automehaničar, kasne tridesete, razveden, sasvim običan muškarac
Will Kronck - Johnov gazda, u ranim šezdesetima, vlasnik automehaničarske radionice u predgrađu
Kathie Lee - Johnova bivša supruga, sama o sebi reći će ovako: “... razvedena žena pokunjeno ušetala u srednje godine, polualkoholičarka, nezaposlena šnajderica.”
Patrick Bennet - Johnova mušterija, u ranim tridesetim godinama, razmažen kicoš iz londonskih viših krugova
... događaji započinju jedne sparne, kolovoške večeri, a završavaju te iste noći
U trenutku kad publika počinje ulaziti u dvoranu, prazna pozornica obasjana je blagim svjetlom koje otkriva neugledan, jednosobni stan. U pozadini kuhinja, u prosceniju desno jedna fotelja, televizor, stol s telefonom. S lijeve strane tek nespretno složen toaletni stolić i stolica. Po zidovima slike kraljevske obitelji, uglavnom izrezane iz časopisa “Sun”, nevješto uokvirene. Tek nekoliko sugestija: slika vjenčanja Diane i Charlesa u Katedrali sv. Pavla, Diana kao djevojčica za ljetovanja u zapadnom Sussexu, Diana na putovanju u Kanadi, službena fotografija kraljevske obitelji nakon Williamovog krštenja, princeza sa sinovima, i sl. Dok publika zauzima svoja mjesta, na pozornicu ulazi John Smith. Smith je u kasnim tridesetim, odjeven u stari, tamnoplavi radni kombinezon prekriven masnim mrljama, na glavi ima sličnu tamnoplavu kapu, u desnoj ruci veliku metalnu kutiju s alatom. On zatvara ulazna vrata i umorno se naslanja na njih, zatim odlaže kutiju s alatom, skida kapu i neko vrijeme stoji zagledan u publiku koja zauzima svoja mjesta. Iz razmišljanja ga prene isprva tiha, a zatim sve glasnija muzika koja dopire negdje iza pozornice, John Smith se okreće prema prozoru i promatra kako mali orkestar limene glazbe odjeven u svečana odijela prolazeći ulicom izvodi britansku himnu. On prilazi prozoru i navlači sive, prljave zavjese, a zatim skida radni kombinezon i samo u donjem rublju odlazi do kuhinjskog sudopera i snažno se umiva. Publika je gotovo sasvim zauzela svoja mjesta i svjetla se pomalo prigušuju, pa John Smith počinje žuriti - iz ormara u pozadini vadi ženski kostim na vješalici, periku koju odmah nespretno stavlja na glavu, a zatim i cipele koje uzima iz kutije i s tim stvarima nestaje negdje izvan pogleda publike, dok se svjetlo potpuno prigušuje. Nakon nekoliko trenutaka svjetlo se vraća. Na stolici sasvim u prvom planu nepomično sjedi John Smith, obučen u onu istu, dva broja premalu, jeftinu imitaciju rozog Channelovog kostima, s lažnim biserima oko vrata i plavom perikom. Šminka na njegovom licu djeluje izrazito groteskno, no ona nije prenaglašena, već jednostavno u žurbi ili neznanju nespretno i vrlo nervozno nanesena. John Smith licem koje podsjeća na masku intenzivno zuri u zamišljenu točku iznad publike, izgleda kao da ne diše, vrijeme prolazi beskrajno sporo, njegove ruke ukočene u krilu sasvim su mirne. Prvi pravi pomak na sceni njegova je glava koja se okreće u desno, a zatim i njegova desna ruka kreće u zrak, i John sad odmahuje imaginarnim prolaznicima i imaginarnim novinarima skrivenim negdje u lijevom krilu pozornice, dok crna limuzina prolazi londonskim ulicama prema palači Kensington. Iz daleka dopire buka snažnog automobilskog motora i klicanje mnoštva. Klicanje se nakon nekog vremena stišava, a zatim i konačno prigušuje. John Smith, i dalje u svojoj stolici, sa stola uzima veliku zdjelu ukrašenu rozim ružicama, punu jorkširskog pudinga prekrivenog šlagom i stavlja je u krilo. Nepomična tišina. A zatim, isprva sasvim polagano, gotovo plašljivo, a potom sve furioznije, uz glasno mljackanje i zagrcavanje, naš junak s odsutnim izrazom lica, počinje puding trpati u sebe. Slika traje dovoljno dugo da pobudi mučninu, John Smith napokon prestaje, i ponovno nekoliko trenutaka vlada potpuna tišina. Zatim naglo ustaje, hvata se za usta, zdjela pada na pod, a John Smith trči prema pozadini pozornice, a onda u polumraku lijevom rukom pridržava periku dok se nadnosi nad niski, musavi sudoper i glasno povraća. Potom ustaje pomažući se rukama, u ogledalu popravlja periku, otire znoj, ponovno nanosi ruž. Polaganim koracima vraća se do svoje stolice, umorno sjeda. Dva puta duboko udahne, tražeći koncentraciju.
JOHN SMITH (višim glasom - njegov normalan glas, naime, prilično je taman bariton, tako da kad govori, a namjerno pokušava govoriti nešto svjetlije, to je i nadalje prilično duboko. Inače, njegov govor i sve njegove kretnje ne smiju se dotjerati do ruba groteske ili isprazne preglumljene sprdnje.): Ja ... ja ... ja Diana, princeza od Walesa ... Narodna Princeza ... Kraljica Srca ... Majka Budućeg Kralja, ja ... ja imam sve, stvarno sve imam, sve osim sreće. (Ustaje. Pauza.) To sam pročitala baš jutros u novom broju časopisa Sun. (Pauza.) Nepismeni reporter je napisao da je to izjavila Kraljica Majka nad svojom rođendanskom tortom, na kojoj su tri dana palili svjećice i još ih je devet ostalo neupaljeno. Laž. Kao u ostalom i sve ostale, glupe, nepotrebne laži. To da ja imam sve osim sreće, moja je izmišljotina, ja sam je upotrijebila prva, što znači da ju je Kraljica Majka morala pročitati i upisati u svoj dnevnik i sad je, iz meni sasvim nepoznatih, zlobnih razloga predati štampi. A ja sam to rekla davno, nevjerojatno davno. Krajem osamdeset prve, sjećam se točno jer sam tjedan dana prije otkrila da sam trudna s Willom. (Sasvim oprezno prolazi rukom kroz periku.) Dakle, nalazila sam se na vrhu zavojitih stuba u zapadnom krilu Buckinghamske palače i tu rečenicu viknula Elizabethi koja je baš prolazila hodnikom, trčeći za svojim, potpuno neodgojenim, koker španijelom. Viknula sam joj: “Kako sam ja nesretna, osjećam da na cijelom svijetu ne postoji osoba nesretnija od mene.” Mislim da me Elizabetha nije ni okrznula svojim kraljevskim pogledom. Zurila je u pseći repić, sjećam se kao danas, oporo je rekla: “No, no, draga. Jutarnje mučnine nisu nešto baš tako tragično.” Na to sam joj rekla da ona mene ne razumije, da me nikada nije razumjela, a ona je odgovorila, kao da se obraća duševnom bolesniku: “Dušo, ja sam Kraljica. Kraljice nisu tu da se trude razumjeti druge ljude. Gdje bi, molim te, na taj način završile? Narod je taj koji treba razumjeti svoju Kraljicu. Je li to jasno?” (John Smith uzdahne i nakon pauze progovori s velikom tugom.) I sve što sam mogla na to reći bilo je: “Ja se budem onda hitila.” – “Pa se ti hiti.”, promrmljala je Elizabetha i otrčala za psićem. I ja sam se stuštila niz stube, ne vjerujući ni u jednom trenu da bih mogla biti razlog velikog tugovanja. Ili, možda, toga da Kraljica, u tradicionalnoj božićnoj poruci naciji, ‘81. proglasi anusom teribusom, ili kako to već ona zove one godine kad joj se na primjer sruši komadić stropa u Plavom salonu ili joj neko polupa šalicu iz koje je pila njezina daleka rođakinja Victorija. (Trenutak potpune tišine.) I tako sam koraknula u prazno, a Charles je, kad se navečer vratio s redovite utakmice pola četvrtkom, samo pitao: “Je l’ ovaj puta napokon slomila vrat?” (Nakon dramatične pauze nastavlja oporo.) Već sam tada znala da ću se razvesti od Charlesa. Ili možda, kad sad razmišljam o tome, još prije, kad sam jedne noći, razdirana bulimijom i nesanicom, prolazila hodnikom uz njegov radni kabinet i čula kako iza hrastovih vrata šapuće ... (nešto dubljim glasom imitira Charlesa) ... “Pipice, moja mala, mala Pipice.” (Zgroženo zastane.) U prvi tren sam pomislila da je zaspao nad važnim kraljevskim dokumentima, stežući u ljevici zlatni pečatnjak, pa da ponovno ima jednu od svojih krajnje neugodnih noćnih mora u kojoj na nekom prijemu moli mamu da ga pusti piškiti, ali ona mu baš ne da, i ne da, i ne da, a zatim sam shvatila da razgovara s onom kravom Camillom. (Suho.) I što napraviti? (Strpljivo, kao da govori djetetu.) Lijepo sam mu rekla, u pauzi onog ružnog sastanka o sporazumnom razvodu, istina je, Horace, rekla sam mu: “Zašto sad cviliš, Charlie? Zato što više ja ne želim plakati? Tako ti teško pada činjenica da uopće ne marim što neću biti kraljica? Tvoja majka ionako tvrdi da će živjeti točno onoliko dugo, koliko će trebati da Willa smjesti na tron.” (Nasmije se.) Na kraju sam ga još poljubila u obraz: “Da, dušo, i ja mislim da je pod hitno moraš pitati što je time mislila. I ne opterećuj se činjenicom da si me ponovno ugnjavio, lijepo je ćaskati s tobom o sudbini Monarhije.” (Okreće se prema fotelji.) Dragi moj, odani Horace, vama to mogu otvoreno priznati, Charles je obična, pompozna budala. Sjećam se, još na bračnom putovanju Britanniom, shvatila sam da s njim nešto nije sasvim u redu. U predvečerje je naložio da pristanemo uz usamljenu obalu negdje u Grčkoj, i dok smo se kupali on je stao na ježa i ostatak je večeri cvilio kao štene. Čitavu sam noć provela vadeći jednu po jednu bodlju iz njegove noge, brišući mu suze. A kad sam, nekoliko dana nakon toga, sama stala na ježa, na plaži u blizini Rima, samo je rekao: “Popišaj se u lavor i gurni petu unutra. I daj molim te ne skviči.” (Zamišljeno zastane, a zatim se naglo prene.) Oprostite, dragi Horace, gdje smo mi stali?, gdje?, na utorku?, tako je, utorak poslijepodne, auto neću trebati prije šest, nikako, pozvana sam na ručak kod princeze Anne, a nju nakon dva šerija više nitko ne može zaustaviti, (Pauza.) da, biti će najbolje da me nazovete tamo i poslužite se nekom laži, jer ja ne mogu (Pauza.) jasno, jasno, sve ste to ionako već upisali u svoj mali, pozlaćeni rokovnik, vi sve savršeno razumijete, dragi Horace i mislim da je najbolje da se sad povučete. Jednostavno se moram malo odmoriti ... (Odlazi do kuhinje i čajnik stavlja na štednjak) ... jer ponekad, a sasvim je čudno, osjećam kako su neke stvari potpuno previše za mene i onda se, odjednom, izgubim i sasvim je suvišno, tada, upoznavati me s budućim obavezama, jer ja ih jednostavno ne mogu ni čuti, a kamoli zapamtiti. (Imaginarnog tajnika prati do vrata.) Sutrašnji ćemo raspored pretresti kad se vratite, večeras ... sad jednostavno trebam nekoliko sati tišine ... da? ... a što ne valja s tim govorom u povodu otvaranja hipodroma? (Pauza.) Znam, i ja sam pomislila da je izjava kako pastuhe volim više od vlastitog života malo prenapuhana. Izbacite je, dragi Horace, sasvim je slobodno izbacite, dajem vam otvorene ruke. (Odjednom se resko oglašava telefon.) Tko je sad? (Osmjehne se u pravcu vrata.) Do večeras. Da, naravno, ja ću vas pozvati. (Zatvara vrata i umorno se naslanja na njih.) Bože. (Telefon ne prestaje zvoniti, pa John Smith odlazi do stolića i naglo podiže slušalicu. Ne stigavši razmisliti, poprilično razdražen zvonjavom, naglo se javlja nepromijenjenim glasom): Molim? (Slušalicu prislanja na grudi i desnom se rukom udara po čelu. Dubljim glasom.) Halo? (Okreće očima i ponovno podiže glas. Nešto opuštenije.) Ne, gospođo, vas su spojili sasvim krivo. Ovo nije garsonijera Johna Smitha, rođenog od majke Mary, sa stanom u Rudarskoj ulici 12, nego kraljevska palača Kensington. (Pauza.) Da, moguće je gospođo, i sasvim je jasno da vaš sin ne može živjeti ovdje. Naime, ja bih to znala. (Pauza.) Molim? Sad jednostavno ne mogu razumjeti taj vaš sarkastični ton. (Pauza, John Smith je ponovno sve nervozniji.) Uostalom, kako ste dobili ovaj broj? On bi trebao biti potpuno zaštićen, nisu ga valjda ponovno tiskali u Daily Mirroru? (Pauza.) Ne, ja vas ne shvaćam. Poklopit ću. Još me i plašite. Kako to mislite da se prestanem pretvarati? (Pauza.) Vi prestanite. Prestanite ponavljati da ste moja majka. (Pauza.) I molim vas, shvatite da ne mogu osobno doći popraviti vaš kotlić. Odakle vam uopće ta suluda ideja? Ako ostavite svoju adresu možda bih mogla ... (Pauza.) A kako bih ja trebala znati vašu adresu? (Pauza.) Bože, ovo je previše, moja će sekretarica znati što se događa, ili moj osobni tajnik, zaboravite ovaj broj, ovo je nedopustivo, potpuno izvan moje kontrole, laku noć, ne, potpuno je uzaludno raspravljati dalje, laku noć ... (Odsutno spušta slušalicu, odlazi u kuhinju, i nekoliko trenutaka hvata koncentraciju naslonjen na sudoper, zatim iz čajnika koji počinje pištati ulijeva vruću vodu u šalicu. Sa šalicom se vraća do fotelje i umorno sjeda.) Sanjala sam jučer potpuno neobičan san, gotovo moru. Sanjala sam kako se kupam na nekoj plaži, vjerojatno je u pitanju bila Azurna obala, nisam sigurna jer je sve bilo mutno. (Otpija iz šalice.) Uglavnom, ja sam tako uživala, sve dok se odjednom s pučine nije pojavio gliser, koji je zapravo bio otkinuti pramac kraljevskog broda Britannia, kojim je upravljala sama Kraljica, odjevena u jednu od onih jezivih cvjetnih haljinica za plažu, kakve obično nosi u ljetnikovcu Balmoral, i koja me odjednom počela natjeravati tim strašnim gliserom, a ja sam plivala što sam brže mogla, ali ona je jurila sve brže i preko ramena vikala Charlesu da još malo podmaže, a kad joj je nakon dvije milje napokon pregorio motor izbacila je Charlesa preko palube i upotrijebila Camillu kao veslo i počela veslati Camillom i tad je stvar očito postala previše strašna jer sam se odjednom, sva slomljena, probudila. (Odlaže šalicu na stolić, ruke prislanja na grudi.) I koliko onda vrijedi činjenica da su sve novine pisale kako je Diana šarmom potukla svog supruga? Skok niz stube? Koliko vrijedi nemilosrdno ismijavanje Camilline pojave na nedjeljnoj misi u katedrali? Neizliječenu bulimiju? Koliko vrijedi činjenica što Elizabethu nitko, ali baš nitko ne shvaća ozbiljno? Rezanje staklom? Jedno ili dva povraćanja? Koliko? Ja ne znam odgovor. A tko bi ga još uopće mogao znati? Sve je to tako tužno. A činjenica da sve mora biti upravo tužno, najtužnija je od svega. Princeza Margaretha mi je jednom rekla, “Mnogim djevojkama ovo je nikada dostižan san. A ti ga tako uludo rasipaš, Di. Navikni se da tvoj život mora izgledati kao najjeftiniji dramolet.” Sjećam se kao danas, sjedile smo pokraj fontane u vrtu palače St. James i ja sam je pitala: “A što je s tvojim životom, Margaretha?” Ona mi se osmjehnula i rekla: “Budi sretna što bar nekome ideš na živce, mila. A tko mene jebe?” (Stavlja ruke preko očiju.) Mislim da mi je baš te noći Charles sasvim otvoreno rekao za Camillu. Odgovorila sam da se, jer je napokon sve jasno, smjesta idem ubiti. “Opet?”, nasmijao se i otišao u svoju sobu, okrenuo privatnu liniju i nazvao svoju Pipicu. (Idući dio monologa započinje sasvim polagano, da bi se na kraju sasvim izgubio u furioznom tempu izgovarajući riječi isprekidano, u poluplaču.) A ja sam iduće jutro pojela kajganu od šest jaja i svih šest ispovraćala, otišla na dvije dobrotvorne priredbe, posjetila četiri bolnice, tješila bolesnike, ljubila rumene djevojčice, smijala se u objektive, smijala se još malo, otvorila novi Harrod's i povraćala u njihovom zahodu, kao prva mušterija, po mramornim pločicama, plakala ostavljajući otiske na ogledalu, zatim izašla i rukovala se s tri top modela, dobrojutro Naomi, Claudia, kako si, draga, dobrojutro Cindy, održala govor na dobrotvornom ručku gdje su se prikupljali prilozi za otvorenje lanca psećih svratišta, rasplakala se kod rečenice: “Životinje su kao ljudi, ali ljudi koji ne razumiju baš najbolje ili su retardirani”, da, rasplakala se jer sam shvatila da je riječ o još jednoj Charlesovoj sabotaži, ručak sam naravno izbacila, a odmah potom s tajnikom dogovorila posjet Pakistanu, pa sam pošla obići sinove ali su mi rekli da ih ne smijem smetati jer su s dadiljom, pa sam ponovno izašla, ponovno se smijala u objektive i upravo sam tad imala tu čudnu, strahovitu viziju, jer sam osmjehujući se u nijemo svjetlo izgubila čitavu robu koju sam taj dan nosila, a bio je to Lacroix, (možda baš zbog toga?), izgubila sam sav nakit, čak i vjenčani prsten, izgubila svu kožu, svo meso, pretvorila se u kostur, u živi skelet, prestala postojati, istopila se, potpuno nestala, i čudeći se samoj sebi, otišla na premijeru Fantoma u operi, tamo poljubila Elthona Johna i onog njegovog pederskog prijatelja, pohvalila predstavu iako nemam pojma što se izdogađalo na daskama, zatim pohvalila predstavu još malo, otišla kući i napokon potpuno izgubila svijest. (Zastaje i nekoliko trenutaka gladno hvata zrak, a zatim jednako grubo.) A sanjala sam da sam ponovno djevojčica. (Pauza. John Smith se polagano smiruje, a zatim ponavlja blaže): A sanjala sam da sam ponovno djevojčica. (Polagano odlazi do desnog kraja pozornice gdje stoji nezgrapni, stari gramofon. Saginje se i iz donje ladice izvlači ploče. Razgledava ih i prašinu s njih briše dlanovima. Tiho i nostalgično): Kad sam bila mala, majka mi je rekla: “Znaš, Diana, dugo sam razmišljala i mislim da bi ti mogla biti balerina. Što kažeš? Mislim da bi bila baš dobra balerina, srce. Sutra ću te, odmah iza doručka, upisati u baletnu školu, u Nothampshireu.” (Pauza. John Smith vadi jednu od ploča i oprezno ju namješta na gramofon.) Mama je, međutim, sutradan podnijela zahtjev za razvod od tate, otputovala u Škotsku i nisam je vidjela idućih dvadesetak godina. Prvi puta nakon toga, kad sam je sasvim slučajno susrela na nekoj dobrotvornoj priredbi u Royal Opera House u Covent Gardenu, i podsjetila je tek na jedno od njezinih neispunjenih obećanja, ono o baletnoj školi, ona me potapšala po ruci i šapnula mi, da to ne bude previše neugodno: “Ionako si bila predebela.”
John Smith podiže iglu i nadnosi je na ploču. Tama. I dalje u mraku, pozornicom prvo odjeknu zvukovi "Labuđeg jezera". Zatim reflektor hvata Johna Smitha koji je skinuo suknju i obuo nešto nalik improviziranim baletnim papučicama i samo je u sakou koji ovako izgleda kao smiješna baletna haljinica, i reflektor ga prati dok na prstima pleše po pozornici. Nakon nekog ga vremena, iz potpune zanesenosti prekida zvono na ulaznim vratima. Nakon što se prvi puta oglasi, John Smith ukočeno zastaje usred pokreta, reflektor se gasi i na pozornicu se vraća jednolična svjetlost. Zvono se ponovno javlja, John Smith, i dalje nepomičan, prošapće) Što je sad ovo? (zvonjava se pretvara u lupu.)
GLAS IZVANA (Will Kronck): John! Johnny ...? Što radiš, lijena guzico? Ševiš? Otvaraj, zaboga, Johnny. (Pauza.) Johnny!
(John Smith se napokon budi iz mrtvila, ruke mu mlitavo padaju niz tijelo, a zatim, i dalje nepomičan, uspijeva progovoriti.)
JOHN SMITH (normalnim glasom): Willy ... (nakašlje se) to si ti? Evo me. Zar se vani nešto zapalilo? (i kao da mu je zvuk vlastitog glasa bio potreban da se potpuno sabere, odjednom počinje furioznu transformaciju; isključuje gramofon, odbacuje periku, skida gornji dio sakoa i baletne papučice i vodom snažno trlja lice iznad kuhinjskog sudopera. Zatim duboko udahne, i samo u donjem rublju i mokre kose odlazi do vrata i otvara ih.)
WILL KRONCK (prolazi pokraj Johna i ulazi u sobu): Nadam se da je vrijedna ovolikog čekanja, prčeviti jarče.
JOHN SMITH (oprezno): Nemam pojma o čemu govoriš.
Iza Willa u sobu šutke ulazi i namrgođeni Patrick Bennet, Smithova posljednja mušterija, i John Smith je, ugledavši ga, sve zbunjeniji.
JOHN SMITH (Patricku): Dobra večer, gospodine ... Bennet. (Patrick Bennet ne odgovara ništa i gleda u pod, John Smith zuri u njega.)
WILL KRONCK (kroz osmijeh): Ti ne razumiješ? Hahaha. (Pokazuje na stolić pokraj fotelje.) A koja je to fifica upravo posrkala svoj crni čajić? (Odlazi prema kuhinji.) Pa te slike princeze Diane, i nova ih voli? Mislio sam da si ih se riješio nakon što te je ostavila ona tvoja, sad bivša. Hahaha. Nisi joj ih poslao u paketu? I princezi ucrtao brkove? Previše si dobar čovjek, Johnny. Od kad te poznajem, ja to govorim. Ali opet, žene se na to lijepe kao muhe. (Otvara frižider i iz njega vadi pivu, a zatim se okreće prema Bennetu.) Pivo, gospodine Bennet? (Bennet odmahuje glavom.) Johnny, probudi se, momče. (Vraća se u sobu i putem snažno lupne Johna po remenima.) Ha. U ovakvim slučajevima, i ja bih bio grogi. Nadam se da bježeći nije slomila nogu. Mislio si da ti je došla mama? Hahaha. Imaš još ruža na obrazu Johnny. Sigurno nećete pivo, gospodine Bennet? Johnny!
JOHN SMITH (posramljeno trlja obraz, Bennetu): Mogu li vas ja ...
PATRICK BENNET: Da sam želio piće svratio bih na Chivas u Hilton.
WILL KRONCK (suho): No, da.
JOHN SMITH: Svejedno mi je drago da ste došli.
WILL KRONCK: Rekao sam vam, gospodine Bennet, da je ovo najbolje rješenje. Johnny je dobar dečko. Rekao sam da se sve da dogovoriti.
PATRICK BENNET: Ništa ja ne znam, dok nije crno na bijelom. Kad čovjek svakodnevno kroz ruke propusti tisuće i tisuće funti, s vremenom postane oprezan, dragi gospodine.
JOHN SMITH: Ja uopće ne razumijem o čemu se radi.
PATRICK BENNET (ironično): On ne razumije.
WILL KRONCK (Johnu Smithu): Gledaj, mali - gospodin Bennet mi, naime, čitavo poslijepodne tvrdi da si jutros, servisirajući njegov auto ...
PATRICK BENNET (bijesno se ubacuje): ... novi Jeep Cherokee!
WILL KRONCK: ... dakle, da si servisirajući gospodinov novi Jeep Cherokee, ogrebao ...
PATRICK BENNET (još bješnje): ... namjerno ogrebao!
WILL KRONCK (okreće se prema Johnu Smithu i prevrće očima): ... namjerno ogrebao njegov novi Jeep Cherokee, nakon što si obavio servis.
PATRICK BENNET: Ili prije samog servisa.
WILL KRONCK: Ili prije samog servisa.
PATRICK BENNET: Ili za vrijeme servisiranja.
WILL KRONCK (na rubu): Ili za vrijeme servisiranja.
JOHN SMITH (potpuno izgubljeno): Bože.
PATRICK BENNET (Smithu): Što sad to znači? Znate li cijenu mog novog modela?
WILL kronck: Nije potrebno vikati, gospodine Bennet. Držimo se suhih činjenica. Johnny je sasvim savjestan radnik i do sad ...
PATRICK BENET: Vaša bijedna radionica do sad nije imala takvu mušteriju. I to je suha činjenica, gospodine Kronck. A činjenica jest i da od danas na lijevom blatobranu imam ogrebotinu od tri centimetra dužine, koja na pojedinim mjestima doseže promjer od nevjerojatnih 0,4 milimetra. (Uzdahne.) Zar mi svuda moraju zamjerati na uspjehu? Koliko je niska ljudska zloba. Zar nitko od vas jadnika više nije zadovoljan svojim malim, patetičnim životom?
JOHN SMITH (mirno): Ja uopće ne zamjeram višoj klasi. Štoviše, sasvim dobro znam koliko je teško probiti se, uspjeti, oduprijeti svim iskušenjima, očuvati samoga sebe u vrućem kotlu strelovitog probitka. Iz prve ruke vam mogu posvjedočiti da stvari nisu baš onakve kako ih predstavljaju časopisi koji se mogu kupiti u svakom samoposluživanju. Cijena slave rijetko se može staviti u ravnopravan odnos s podnesenom žrtvom.
PATRICK BENNET (iskreno zapanjeno): Molim ...?
JOHN SMITH: Da, istina je. Kolike su to neprespavane noći, nemirna jutra, grčevi u podne, večernje nesvjestice s vječnim osmjehom na usnama ... a nikoga da vam pruži ruku, uhvati vas kad posrnete.
PATRICK BENNET: Što vi znate? Bože. Jedan običan radnik me ismijava.
JOHN SMITH: Ja nisam htio, mislim, ja, gospodine Bennet, stvarno ...
WILL KRONCK: Naravno da nisi, Johnny. Smirimo se malo.
PATRICK BENNET: Lijepo su me upozorili moji odvjetnici u Bennet & Bennet, da ne dajem auto na popravak u jebeni slam.
WILL KRONCK (uvrijeđeno): Ovakve riječi nisu potrebne. Ja, dragi gospodine Bennet, svoju radionicu držim već godinama i do sada nije bilo ali baš nikakvih incidenata.
Patrick bennet: To je sasvim jasno, kad do sad niste davali psihotičnim radnicima da servisiraju poštene automobile.
JOHN SMITH: Willy ovo nije zaslužio, gospodine ...
PATRICK BENNET (Smithu): Začepi ti! (Kroncku): Ovaj tupan je do sad uglavnom drkao po starim kombijima, zar ne? Ma, pogledajte ga! Siguran sam da u čitavom svom životu nije zamijenio ni tri akumulatora. Danas je vjerojatno prvi puta vidio pravi auto, iz bliza. I evo ga. Dobar dan, bolesna podsvijesti. Dobro došla, zlobo. Odmah odvijačem po metaliksrebrnom laku.
will kronck: Gospodine Bennet, uvrede nas ne vode nikamo. Ako je Johnny i učinio ono za što ga okrivljujete, učinio je to sasvim slučajno.
JOHN SMITH: Ali ja nisam ...
PATRICK BENNET: A tako znači ... ? Još i lažeš?
WILL KRONCK: Gledajte, dragi gospodine, svi smo ozbiljni, odrasli ljudi, popijmo radije po pivu, a Johnny će vam, siguran sam, rado nadoknaditi ...
PATRICK BENNET: Ajde umukni napokon, stara strvino. (Pauza. Will Kronck zapanjeno zašuti.) Tako je. Bravo! Ovo te se zapravo više uopće ne tiče. Ovo je između mene i ovog kripla. (Pokazuje na Johna Smitha koji se povukao u kut, mlitavo spustio ruke i psihički potpuno nestao s pozornice.) Pogledaj ga. Ma, pogledaj ga samo. (Patetično gleda prema stopu.) Bože, gdje mi je bila pamet? Ja jednostavno nisam normalan. Ostaviti mu auto. Ili, ili, još bolje, sad se nadati nekom priznanju. (Odlazi do Smitha i gurne ga rukom, ovaj zamalo padne.) Iskrenom pokajanju? Od retardiranog imbecila? (Willu) Pa pogledaj samo ovu sobicu. (Velikim koracima obilazi pozornicu.) I ove silne slike kraljevske obitelji ... Diana u parku, u dvorcu, u kupovini, u zahodu, u limuzini, a volio bi sigurno i njenu limuzinu malo kresnut, ha? Svojim poganim odvijačem. Ti si zapravo potpuno, potpuno, potpuno nepovratno sjeban, zar ne ... Johnny? (Hodajući dođe do nemarno odbačene štikle podiže ju s poda.) I ta zgodna cipelica, broj ... četrdesetčetiri ... pet? Tvoja mala ima neki gadan hormonalni poremećaj ... (Iznenada se okreće, prilazi Johnu Smithu i unosi mu se u lice): ... ili su to zapravo tvoje cipelice, ha, koje si malo oblačiš kad nema nikoga, kad spustiš zavjese, kad zaključaš vrata, kad drugima pričaš da ševiš, a zapravo gledaš sebe u štiklicama i drkaš, jer ti si malo u mozak, je l' da, malo u mozak, pederčino ...
U tom trenutku Will Kronck munjevito prilazi Patricku, tako da se ovaj ne uspijeva ni snaći, i snažno ga udara. Patrick pada na leđa, John Smith ostaje ukočeno stajati na mjestu. Will Kronck ne progovara ni riječi.
PATRICK BENNET (u nevjerici se hvata za obraz.): Krasno ponašanje. Svaka čast. Divan način postupanja s mušterijama. Bravo, bravo. (Ustaje a zatim staje u boksači stav i počinje mahati rukama oko Willa.) ‘Ajde sad ... da te vidim ... ‘ajde dok te gledam u oči, stara crkotino ... udari sad ako se usuđuješ ... gdje si sad, kad smo prsa o prsa ... gdje si ishlapjela, neuka, primitivna vrećo ... (Šaka Willa Benneta ponovno ga prekida, Patrick je ponovno na podu, ali ovaj tren odmah ustaje i vrisne.) Bolesne, bolesne životinje, to ste! (Ne čekajući reakciju brzo trči prema vratima): Živina! I ako mislite da je ovo kraj, da će se sve završiti na ovome, jako se varate. Jako, jako, jako se varate! (Izlazi i zatvara vrata, a zatim se ponovno vraća.) Jer ja ću se vratiti, a onda ste stvarno najeb ... (Will napravi pokret kao da će krenuti prema njemu, Patrick Bennet brzo zatvara vrata, i ne vraća se više.)
Kratka pauza.
WILL KRONCK (naceri se, udarivši Johna Smitha po leđima): Hej, Johnny-boy, a da sad popijemo po pivu?
JOHN SMITH (i dalje izgubljeno, sasvim u kutu.) ... po pivu?
WILL KRONCK (odlazi prema kuhinji): Naravno. Čovjek ožedni od ovako duge rasprave. A mi smo ga, života mi, večeras pošteno otegnuli. (Nasmije se.) Ali to je ono što ja stalno ponavljam - svaka mušterija zaslužuje kompletnu uslugu. Hahaha.
JOHN SMITH (s vidljivim naporom odlazi do stolice i sjeda, nakon pauze.): Oh, kad bi se barem moglo izaći, pobjeći, nestati.
WILL KRONCK(iz kuhinje): Nešto si rekao?
JOHN SMITH: Kad bi se moglo izaći.
WILL KRONCK(donosi pive i jednu dodaje Johnu): A da odemo u pub?
JOHN SMITH (sve furioznije, ignorirajući ga): Kad bi se moglo napustiti sebe, otisnuti od sebe, zaboraviti sebe, prestati biti tek sjena na staroj žbuki kuće u predgrađu, prestati biti tek neznanac koga nitko ne prepoznaje na ulici, koga nitko ne primjećuje dok prolazi pokraj tebe, netko toliko neugledan da trenutak nakon što je prošao zaboraviš da je nešto živo dotaknulo tvoju ruku i odmah pomisliš na ispupčenje u zidu, istureni koš za smeće, tuđi kišobran, vjetar.
WILL KRONCK (zbunjeno): No, to je ionako bio samo prijedlog. Glupava ideja, ha, ništa više. Ali ako kažeš da vani puše ...
JOHN SMITH: Kad bi se moglo otputovati dovoljno daleko da sve prestane biti važno, a opet dovoljno blizu da se izbjegne samoća.
WILL KRONCK (ustaje, pomalo razdraženo) : Ma daj, Johnny. Ionako se radi o jednoj običnoj ogrebotini. Ogrebotinici. (Prilazi mu bliže.) Sam sam je vidio, kad ti kažem. Dvije funte štete. Stvarno. Deset minuta posla. I uopće nije važno, kad ti kažem, nije važno tko je to uči ...
JOHN SMITH: Jer ja više ne mogu podnijeti toliku samoću.
Kratka pauza za koje John Smith, i dalje sjedeći, zamišljeno lomi ruke, a Will Kronck ga potpuno zbunjeno promatra ne znajući kako treba reagirati, što reći.
JOHN SMITH: WILL KRONCK:
(ustajući nastavlja) ... ja više ne mogu podnijeti samoću koja je toliko živa da je postala stvarna, ili možda obrnuto, toliko stvarna da je mogu opipati rukama, razgovarati s njom, bezuspješno joj se opirati, noćima ... bezuspješno ... joj se ... opirati ...
(nespretno počinje odlaziti prema vratima): Johnny-boy, ja ... ha ... ja sad ...nemoj se ljutiti, ali moram ... pišati ... zahod je još uvijek ... hmm, na istom mjestu ...?
John Smith bez riječi stoji i izgubljeno zuri u prostor iznad publike. Will Kronck ga neko vrijeme promatra iz daljine, a zatim se okreće, putem sliježe ramenima i izlazi.
JOHN SMITH (još je kratko vrijeme sasvim nepomičan, a zatim odlazi do ormara i iz njega izvlači grudnjak, ponovno ga puni papirom i prikopčava ga, gledajući se u ogledalu. Ponovno počinje govoriti, ali isprva sasvim muškim glasom, a zatim, boja glasa počinje pratiti njegovu ponovnu fizičku transformaciju.): Odjednom mi je postalo preteško neprestano se odupirati stvarima, stvarima za koje znam da su sitnice, ali ja te sitnice više ne mogu kontrolirati (navlači svijetle, ženske čarape) ni one najmanje kao što su prevruća juha, zastoj kod Picadillija, jedan broj premali Channel, ili jedan broj prevelik, svejedno, hladan popodnevni čaj, zakašnjela božićna čestitka, Kraljičino obraćanje naciji, cipele koje žuljaju, (oblači stari rozi kućni ogrtač s perjem, zatim i slične papuče) sat koji prestane raditi ili onaj koji ide naprijed, ružna fotografija iz Suna, poderana najlonka, izgubljena knjiga, loša radio stanica, zametnuta naušnica, slučajna ogrebotina iz koje lipti krv, loše kukuruzne pahuljice, anonimne prijeteće poruke, pukotina na zidu, prašina na fotografijama, prepun koš za smeće, rđave škarice za nokte, neznatno oguljen lak na kadi (na brzinu se šminka ispred ogledala na toaletnom stolčiću) nalivpero koje ne piše, tinta koja curi, pismo s plavim mrljama, borove iglice na parketima, nered u ormaru, buka na ulici, izgužvane novine, zagubljena važna poruka, hrpa nevažnih poruka, hladni puding od riže, puna bočica od parfema, prazna bočica od parfema, teniski reket bez žica, sasvim male sličice svetaca koje baš ne volim, zametnute sličice svetaca koje volim, televizija bez tona, napuklo ogledalo, pregorjela žarulja, i još jedna, i još jedna, i još jedna, previše tijesan prostor ispod kuhinjskog stola, nemam se gdje sakriti jer više ne stanem tamo. (Napokon, i dalje ispred ogledala pažljivo stavlja periku i s novim samopouzdanjem se okreće prema Willu koji je ušao i bez riječi se ukočio. Ja više ne mogu podnijeti toliku samoću. (Duga pauza.)
WILL KRONCK: ... Johnny ...?
JOHN SMITH (tek ga sad ugleda): Bože, vi ste još uvijek ovdje?
WILL KRONCK: A gdje bih bio? Pa rekao sam da idem pišati. (John Smith mu prilazi i vodi ga do fotelje.) Johnny što je s tobom? Izgledaš kao vlastita majka u Psyhu. Incident s onim ludim Bennetom za tebe je očito bio previše.
JOHN SMITH (odmahuje rukom): Ma, sve je zapravo započelo sa zarukama.
WILL Kronck: Zarukama?
JOHN SMITH: To je u ovom slučaju, zapravo neznatno preoštra riječ, Horace.
will kronck: Horace?
JOHN SMITH: Radilo se tek o pisamcu. (Počinje kopati po ladici i tražeći pismo izbacuje stvari, jednu po jednu.) Ili bolje reći notici, papiriću, ma gdje sam ga samo zametnula?, papiriću na kojem je pisalo nešto o tome, oh, ovo su računi za struju, pisalo kako mogu biti sretna jer se nasljednik britanske krune udostojao odlučiti uzeti me za ženu.
WILL KRONCK (zapanjeno): Tko? ... Koga? ... Tebe? ... Tko? ... Bože ...
JOHN SMITH (Odustaje od daljnjeg traženja i ustaje.) “Poruka veća od života na papiru manjem od šupkobrisa”, rekao je tata. Tata se naravno napio. Od sreće, dakako. Ipak, pred jutro je, omamljen od vina, postao nešto razdražljiviji. Pokušala sam ga smiriti spominjući njegovu cirozu, međutim on je svejednako vikao, (John Smith nastavlja odlučnim glasom): “Već godinama tvrdim da nije moguće upravljati jajnicima. Samo jajima, dragi moji. Samo jajima. To strašilo od Kraljice. Napokon, zar mi da budemo sretni?”
WILL KRONCK (hvata ga za ruke i odvodi prema stolici): Johnny, Johnny, sjedni malo, hajde, sve će biti u redu, uhvati zraka, sjedni malo, sjedni malo ...
JOHN SMITH (odsutno sjeda): Da, tako je vikao, “Mi, lordovi od Spencera? Mislim da je vrijeme tim budalama od Windsora da nam se klanjaju do zemlje jer im tako velikodušno darujemo uštrcak prave plemićke krvi u njihov otežali kraljevski skelet.”
Na kraju se srušio u fotelju i rekao da će preskočiti ranojutranji lov, siroti tatica. A ja sam pošla spavati, nesvjesna da je to posljednja, stvarno posljednja spokojna noć u mojem životu. Već idućeg jutra, dok sam piškila i kroz otvoren prozor udisala svjež, proljetni zrak, odjednom me obasjala snažna svjetlost, a zatim sam začula prodoran glas: “Evo je. Sere.” I odmah potom: “Imate li izjavu za BBC?”
WILL KRONCK (nakon kratke pauze): Tebi je potpuno pao šećer. (Sretan zbog te svoje teorije, nastavlja nešto brže.) Tako je, siguran sam. Kao mojoj, sad već pokojnoj punici, Bože, davno je to bilo, prije sto godina, jedne večeri, hahaha, da si samo vidio tu scenu. Nešto ćeš pojesti i odmah će ti biti bolje. Pizzu? Što kažeš Johnny-boy. Maksicu sa svim i svačim. (Odlazi do telefona.) Šećer, šećer, kažem ja. Stara je umislila da je ona usrana kemičarka iz kamenog doba, ma kako se ... mislim ... Mery i još nešto, Cure ili slično ... uglavnom, moja joj je žena rekla: “Mama, ja znam da ti je loše i da imaš vizije, ali ti si u mojoj kući, a u mojoj kući ja ti jednostavno ne dozvoljavam da umišljaš kako si jebena Francuskinja.” Hahaha. (Pauza. Bira brojeve.)
JOHN SMITH: WILL KRONCK:
Tada. Upravo tog proljetnog jutra počelo je komešanje koje ni do danas ne prestaje. Nekako sam uspjela zatvoriti prozor, stavljajući obje ruke na grudi, pokušavajući doći do daha. Dobro sam čula kako otac u Lovačkoj sobi psuje i navlači zavjese. Mislim da je rekao nešto nepristojno o Kraljici. I nešto o mom, tada još uvijek budućem mužu. Nešto o njegovim ušima, što i nisam baš najbolje čula.
Halo, halo ... ne mogu vjerovati da nitko ... halo ... hmm, da ... Pizzeria Vesuvio? ... dobra večer ... da, čekam ... dobra večer ... Ovaj, želio bih jednu maksi (pogleda prema Smithu, ali on uopće ne reagira) da maksi, sa špekom, rotkvicama, vrhnjem ... i mljevenim mesom, da, tako je, mljevenim mesom i još sa svim i svačim ... fino ... Rudarska ... 12 ... da, 12 ... na prezime Smith ... (spušta slušalicu)
Duga pauza.
WILL KRONCK: A dok čekamo večeru, mogli bismo porazgovarati o ...
JOHN SMITH: ... putovanjima. Tu smo stali. Dakle, zatim su započela putovanja, zaredali se posjeti koji nisu prestali ni kasnije, kad sam rekla svoje posljednje zbogom budućem kralju. Toliki bezimeni gradovi, države kojima nisam zapamtila imena, moja posljednja američka turneja, nesvjestica u zahodu privatnog Concordea, Four Seasons u Chichagu, Hilton u New Yorku, Cats na Brodwayu, zagrljaj s Brooke Shields, dobrotvorni teniski meč s njezinim mužem, obilazak sirotinjskih crnačkih četvrti, svladavanje nove mučnine, prvi ples s Travoltom, večera u Bijeloj kući.
WILL KRONCK: A da gledamo nogomet, što kažeš? (Ustaje i odlazi do televizije.) Malo nogometa, čisto kao terapija, ha? (John Smith ne odgovara ništa.) Ili da prčkamo po akumulatorima?
JOHN SMITH: Molim? Što je večeras s vama, Horace?
WILL KRONCK: Tako je, akumulatori. (Ustaje i odlazi do vrata.) Ja ću skoknuti kući, samo na tren, na minutu ili dvije, otrčati po akumulator, pa ćemo malo pročačkati po masnoj unutrašnjosti i vidjeti što sve tamo duboko unutra ima, kao jutros, u radionici, sjećaš se?, sve će odmah biti bolje, ha, Johnny-boy?, baš zgodno, zar ne? Ti me samo tu čekaj, ja ću trknuti, minuta, jedna kratka minuta, odmah ću, nema ništa bolje od prljavih, zaposlenih ruku, uvijek sam to govorio, akumulator, sjajno, da, minuta ... (Odlazi.)
JOHN SMITH (začuđeno gleda za njim. Pauza.) No ... gdje smo ono stali ... gdje smo stali ... gdje ... (odlazi do prozora, i leđima okrenut publici glasno vikne normalnim, prodornim glasom, gotovo urla) Johnny - gdje - smo - stali? (a zatim se okreće i nastavlja s igrom) ah, da ... Bijela kuća ... ne sjećam se više što je bilo na jelovniku, ionako sam jela stvarno malo, sjećam se tek nečeg kašastog, nedopečenog, izrazito gnjecavog. Čitavu sam večer imala osjećaj da Clintonovi nisu baš najbolje pripremljeni za moj posjet, činilo mi se kao da sam iznenada banula, pa su me oni pozvali na večeru tek da ne ispadnu nepristojni. Sjećam se, Hillary je Billu pola sata objašnjavala da je London u Velikoj Britaniji, a ja sam zatim pola sata objašnjavala njoj da Velika Britanija nije na Bliskom Istoku. Bill je zatim, potpuno iživciran svojim nepoznavanjem geografije, ustao i uz neku glupu ispriku napustio stol. (Pauza.) Mislim da je rekao kako hitno mora na sastanak s nekom novom asistenticom. Noć sam provela u stvarno tijesnoj sobici koju iz nekog razloga zovu Lincoln room. Tamo sam imala ogroman napad tjeskobe. Čula sam kako se Clintonovi prepiru u susjednoj sobi. Hillary je vikala: “Billy, idući puta nauči tu jebenu zadaću!” Ja sam legla na krevet i čitavu noć razmišljala o sutrašnjem prijemu ... (odjednom se prene i panično skoči na noge) Gospode, prijem! ... (užurbano trči stanom, vadi haljinu iz ormara, gleda se u ogledalo, uzima cipele, nakit, čitavo vrijeme ponavlja): prijem ... prijem ... prijem ... prijem ... prijem ... prijem ... (Izlazi.)
Blago, prozračno žuto svjetlo koje daje dojam nestvarnosti obasja prazan jednosoban stan Johna Smitha i nekoliko trenutaka prizor je nepomičan. Zatim, sasvim polagano, s lijevog i desnog krila u prostoriju ulaze dječaci u dugim, bijelim košuljicama, na visokim, uskim stalcima noseći upaljene svijeće. Ulazeći, oni sasvim tiho i gotovo neprepoznatljivo mrmljaju “Greensleeves” Ralpha V. Williamsa, zauzimajući mjesto kora, u dnu pozornice. Pjesma postaje sve glasnija, ali odjednom je prekida glasno lupanje po vratima. Soba postaje siva, dječaci istog trena gase svijeće i ostaju nepomični u mraku.
GLAS (Kathie Lee): Johnny? Jesi li kod kuće? (Pauza.) Johnny. Nazvala me tvoja majka. (Pauza.) Ovo je tvoja pizza, na otiraču? Sa svim i svačim? Johnny?
Glas Kathie Lee se gubi, nestvarna svjetlost se vraća i dječaci pale svijeće na taj način da je prvo upali vođa kora a zatim svjetlo dodaje ostalima. Napjev ponovno počinje, točno od onog mjesta gdje je prekinut, sve svijeće su upaljene, kor završava pjesmu. Nakon trenutka tišine iz pozadine krene isprva mutan žamor koji se postepeno pretvara u sve glasnije klicanje, pljesak, uzvike odobravanja. U pozadini se, negdje između štednjaka i frižidera odjednom pojavljuje John Smith, odjeven u nešto što bi trebalo predstavljati dugu, crnu, svečanu haljinu, s tijarom na glavi i musavim rukavicama na rukama. John Smith napokon krene prema prosceniju, sasvim polagano, gotovo imitirajući vjenčani korak, odmahujući i kimajući glavom, najprije u lijevu, a zatim u desnu stranu. Hodajući na taj način, on napokon stiže na samu sredinu pozornice i tamo ukočeno zastaje. Klicanje odjednom prestaje, John Smith se osmjehne i pokloni imaginarnom plesnom partneru, kor podiže glave i gromko zapjeva Elgarovu “Lend of Hope and Glory”, John Smith pleše u sasvim oprečnom ritmu valcera, obujmivši rukama prostor oko sebe, s ljupkim osmjehom na licu.
KATHIE LEE (naglo otvara vrata i ulazi u stan, s pizzom u ruci.) Johnny!
Njezin uzvik naglo prekida čitavu igru. Svjetlo ponovno postaje sivo, a dječaci iz kora uz histerične vriskove u strašnoj panici biježe s pozornice. Samo John Smith ostaje ukočeno stajati na sredini pozornice, zastao u pola plesnog koraka, lijevom rukom pridržavajući haljinu. Zatim jednostavno svladan iznenadnim otkrivanjem, klone na pod.
KATHIE LEE (ne smije djelovati previše iznenađeno): Johnny ... Gospode.
JOHN SMITH (nakon kratke pauze, rezignirano, normalnim glasom): Da mu jebeš mater.
KATHIE LEE: Oh, Johnny ...
JOHN SMITH (Progovara s poda, sasvim tiho, odsutno, normalnim glasom, kao da se napokon predaje): To je stvarno toliko puno? ... nekoliko mirnih sati, u tišini ... samo to tražim... a kao da živim na kolodvoru.
KATHIE LEE (nesigurno): Ali, dugo sam kucala.
JOHN SMITH (i dalje rezignirano): Jesi? Nisam čuo.
KATHIE LEE: Zato sam jednostavno ušla. Pomislila sam ... (Prilazi mu i dodaje pizzu.) Ovo je tvoje.
JOHN SMITH (napokon ustaje i pizzu stavlja na stol): Nisam bio gladan. Uostalom, ne sjećam se da sam naručio pizzu.
KATHIE LEE (duga pauza.) Tko zna ... možda i nisi.
JOHN SMITH (pokazuje prema fotelji): Hoćeš sjesti. Jesi li za čaj? Još vruć stoji u čajniku. Skuhao sam ga, malo prije, kao da sam znao da ćeš doći.
KATHIE LEE (klimne glavom): Hvala. To bi bilo lijepo.
JOHN SMITH: Uvijek si govorila da ja najbolje kuham čaj, sjećaš se? Svima si govorila, da ja najbolje kuham čaj, sjećaš se toga, svima, baš si svima to govorila.
KATHIE LEE: Sjećam se.
JOHN SMITH (odlazi u kuhinju): Naravno da se sjećaš. Dakle, jedan jaki crni s mlijekom i medom.
KATHIE LEE: Da. (Pauza. Zatim glasnije i pomalo ironično.) Nadam se da te nisam prekinula u nečem neobično važnom.
JOHN SMITH (iz kuhinje): Ne, ne. Ničem važnom, ničem neobičnom ...
KATHIE LEE (gleda u svoje nervozne ruke): Znaš, razgovarala sam s tvojom majkom, prije nekoliko sati, mislim da je zvala ovamo, djelovala je uznemireno, obećala sam joj da ću ... zato sam ...
JOHN SMITH (vraća se): Evo ga. Baš onako kako ti voliš. (Dodaje joj čaj, popravlja tijaru i oprezno sjeda u stolac preko puta nje.)
KATHIE LEE: Hvala, Johnny.
JOHN SMITH: Molim, Kathie Lee.
(Pauza. Kathie Lee se s neugodom osvrće oko sebe, John Smith ju netremice promatra s osmjehom na usnama.)
KATHIE LEE: Dosta se stvari ovdje promijenilo, mislim, ti si dosta stvari ovdje promijenio, mislim, u stanu više gotovo ništa nije ostalo isto, od kad sam ja, i ti, od kad smo se, mislim, (gotovo vikne) Gospode, kako je ovdje zagušljivo!
JOHN SMITH: Sviđa ti se?
KATHIE LEE: Vruće je i zagušljivo.
JOHN SMITH: Ako želiš, mogu otvoriti prozor.
KATHIE LEE: Molim te, budi tako dobar.
JOHN SMITH (ustaje i odlazi do prozora): Znaš, prognozirali su da će kraj kolovoza biti sparan. Ali će zato kiše početi sa samim početkom rujna.
KATHIE LEE (nakon pauze, zamišljeno): Ne znam, jednostavno je drugačije. Ove slike i sve, ne znam, Johnny.
JOHN SMITH: Molim?
KATHIE LEE: Pitao si me za stan.
JOHN SMITH: Molim?
KATHIE LEE: Mislim, jel’ mi se sviđa stan. To si pitao.
JOHN SMITH: A to. Malo su osvježile zidove, ove fotografije, ne misliš? Nije više tako tamno.
KATHIE LEE: Razgovarala sam s tvojom majkom, danas.
JOHN SMITH: Danas?
KATHIE LEE: Da, danas. Jadnica je bila sva izvan sebe.
JOHN SMITH: Tko bi rekao.
KATHIE LEE: Stvarno je bila.
JOHN SMITH (odjednom ponovno visokim glasom): Mislim, tko bi rekao da se nakon toliko godina napokon vratila iz Škotske.
KATHIE LEE (naglo ustaje, bez mogućnosti daljnje kontrole): Oh, zaboga, Johnny. Prestani s ovim. Dobro znaš da tvoja majka čitav život nije napuštala svoju ulicu ni na jedan dan. Niti će to učiniti. I zato prestani sa svim tim glupostima. Jednostavno prestani. (Okreće se od njega i pokušava se svladati.) Ja to više ne mogu podnijeti, i svaki dan zahvaljujem Bogu što sam otišla, ali ako ne mariš za mene, a očito je da ne mariš, barem na trenutak prestani s glupostima i sjeti se te jadne starice, kojoj svaki dan kad nazove, uporno i uporno ponavljaš da je nazvala palaču Kensington.
JOHN SMITH: Ali, ona to stalno čini. Ja uopće ne znam tko joj je dao ovaj broj. Lijepo sam rekla svojoj tajnoj službi ...
KATHIE LEE: Prestani, prestani.
JOHN SMITH: Što se dogodilo?
KATHIE LEE: Dogodilo? (Grubo ga hvata za ruku i odvodi pred ogledalo.) Dogodilo? Pa pogledaj se! (John Smith bez riječi zuri u svoj odraz u ogledalu, a zatim popravlja periku.) A ja sam mislila da to činiš samo zato da me otjeraš od sebe. (Okreće se i umorno spušta u fotelju.) Predajem se. Dokazao si mi da nisam dobra supruga. Priznajem. Evo, ja ti sad priznajem. (Pauza.) Znaš, sjećam se kad je to sve počelo. Kako sam glupa morala biti kad nisam jasnije prepoznala tu tvoju opomenu. Sjedila sam na ovom istom mjestu, kao da se sve ponavlja, tako jasno vidim, mislim da je televizor bio upaljen (ustaje i pali televizor, zatim se vraća) tako je, ne znam jedino što sam gledala, a ti si došao kući, vratio se iz puba, odbacio kutiju s alatom, Bože, kad je to bilo, prije godinu ili dvije, kao da sam sanjala, odbacio si svoju kutiju s alatom, promrmljao ono svoje dobrativečerdraga, skinuo odijelo i kapu bacio na pod, i kao svake večeri, kao svake druge večeri, umio se iznad sudopera u kuhinji, u kojem je još uvijek bilo suđa od ručka, iako sam ti stalno govorila da to ne radiš, jer će vjerojatno jednom to suđe biti i oprano i što onda, ali ti me ionako nikad nisi slušao, iako sam ti i te večeri rekla: “molila sam te da to ne činiš iznad sudopera, jer će jednom suđe sigurno biti oprano”, ali ti si to bez riječi učinio, (okreće se prema njemu) ma znaš da nisam ni mislila da nećeš, stvarno nisam, a zatim si otišao u kupaonicu, ponovno bez riječi, bez ijedne jedine riječi, a kamoli da pitaš: “kako si jesi li dobro provela dan ima li što novo”, i vratio si se nakon pola sata, dvadeset minuta, i (gotovo se nasmije) i ja sam svoju šalicu čaja, ali bez jebenog meda i bez jebenog mlijeka koje mrzim, čuješ li me, mr-zim, ja sam, dakle, tu šalicu ispustila na pod (uzima šalicu čaja i pušta ju na pod) evo, ovako, jer sam te ugledala ispred sebe (monolog koji je započela u bijesu sada izgovara kroz smijeh) u mojoj suknji u kojoj nedjeljom idem u crkvu, i koju si jedva stavio na sebe, i rasparao ju na boku da bi ti to uspjelo, i u mojem kaputu koji ti je bio do laktova i s mojim vjenčanim šeširom s čipkom koji sam tko zna zašto sačuvala, i tada si mi rekao (grca od histeričnog smijeha) sjećaš se, rekao si (afektira): “Ja sad idem gledati kako princ Charles igra polo.” (Guši se u smijehu, a zatim napokon prestaje i umorno klone. John Smith koji je čitav monolog odslušao bez ikakve reakcije, sjeda preko puta nje. Pauza. Kathie Lee djeluje potpuno slomljeno, John napokon pokuša nešto reći, ali u tome ga prekida Patrick Bennet, koji iz veliku buku provaljuje i furiozno ulazi u stan, trijumfalno mašući pištoljem.
PATRICK BENNET: Gdje ste sad? Da vas vidim, pederčine!
John Smith i Kathie Lee istovremeno ustaju i sad stoje sasvim blizu jedno drugome.
KATHIE LEE (sasvim tiho i prestrašeno): Isuse.
PATRICK BENNET (preneraženo zastaje, napokon spazivši Kathie Lee i Johna, i gotovo vrisne): Jebem ti friknuti život! (Nekoliko trenutaka se privikava na sliku pred sobom) Vidi ti sad ovo, kakav obrat. (Obilazi ih kao eksponat u muzeju) Kako je to sve zapravo zgodno. (Smije se.) I onda ja ne znam što govorim. I onda ja ne mogu prepoznati bolesne perverznjačine. I onda ja ne znam što moj majstor radi kad izgrebe sve što se izgrebati dalo da mu jebem majku, i kad se navečer vrati kući. Ma nemoj, ma nemoj, ma nemoj. On kao odlazi kući komadu. Ha! (Približava se Johnu Smithu, mašući pištoljem) Malo sutra. On prvo uništi tuđu, krvavu stečevinu, prvo se namiri na MOM autu, zar ne, Johnny (prislanja mu pištolj uz glavu) a zatim odlazi kući i oblači štiklice i haljinicu koju mu je sašila mamica i stavi perlice oko vrata i šljokice i pretvara se da je, da je ... ma fuj! (S odvratnošću se okreće od njih.)
KATHIE LEE (rezignirano): Divno. Nakon svega još i manijak.
PATRICK BENNET: Krasan cirkus. Sve više mislim da su mi to smjestili partneri u Bennetu & Bennetu. Lijepo mi je rekao tata. Čuvaj leđa, Paty. (Okreće se Johnu Smithu.) Oni su u dosluhu s tobom, zar ne, majmune? Koliko su samo dugih sati morali tražiti ovakav freak show?
KATHIE LEE: A tko ste uopće vi? I što radite ovdje?
PATRICK BENNET (bijesno se okreće prema njoj) A tko si ti?
KATHIE LEE: Ja sam ovdje sasvim slučajno.
PATRICK BENNET (Kathie Lee): Svakako, nakazo. Obojica ste isti. Bolesne nakaze. Par bolesnih nakaza što prvo uništavaju skupe automobile, možda kao prljavi plaćenici, ili možda tako iz čiste obijesti, što je još odvratnije, a zatim zaključaju vrata, obriju noge i presvlače se u haljinice i smijulje se i hihoću i onda im je baš fino. Fuj, fuj, fuj.
KATHIE LEE: Vi ste bolesni. Poznamo se dvije minute i ja sam već zgađena. I što ...
PATRICK BENNET (Kathie Lee): Ti si zga-đe-na? Daj ne glumi više, seronjo, jer ću ti osobno otkinuti jaja, pa se onda hihoći i prenemaži do prekosutra, ako želiš.
KATHIE LEE (uvrijeđeno): Ja sam žena, imbecilu.
PATRICK BENNET (ironično): A-ha, ma naravno da jesi. (Odlazi do Kathie Lee i povuče ju za kosu misleći da je perika i kad vidi da se zaista radi o kosi zbunjeno zastane, promrmlja): Isuse! (ali u tom trenu njegovu zbunjenost koristi John Smith i uzima mu pištolj i ubija ga. Sve se dešava vrlo brzo, i kad pištolj opali u prvi tren nismo sigurni što se dogodilo, ali zatim Patrick Bennet bez riječi pada na pod.)
KATHIE LEE (zaneseno): Ha!
JOHN SMITH (i dalje visokim glasom): Uvijek sam govorila, tajne službe nigdje, baš onda kad ti je najpotrebnija.
John Smith odlazi do Benneta i prstima mu traži puls na vratu. Kathie Lee sjeda natrag u fotelju ispred i dalje upaljenog televizora i odsutno ispija dva gutljaja čaja.
JOHN SMITH (klečeći, s rukama na Patrickovom vratu, visokim glasom): Ovo primanje i nije bilo baš nešto. Isprva ples ... ples koji je doduše bio simpatičan, iako pomalo teatralan, mislim, za moju ukus. A zatim, odjednom, sasvim nepotrebna gužva, nesporazumi, gnjavaža, natezanje. I kako je sve završilo? (Okreće se i pogleda Kathie Lee.) I ... kako je sve završilo? (Ona sliježe ramenima, John Smith pokazuje na Patricka.) Kraljici Majki iznenada je pozlilo, srušila se nasred podija i počela trzati nogama. Phillip je predložio vodu sa šećerom, Margaretha med od bazge. Elizabetha je odbila oba prijedloga riječima: “ Mama je oduvijek govorila da želi krepati na balu.” Na kraju smo tajnim glasovanjem pokušali odrediti treba li pozvati hitnu pomoć. Bilo je šest - šest. Neriješeno. Tada je kraljica preuzela stvari u svoje ruke i rekla da sve ostavimo Bogu. Pa smo i ostavili.
KATHIE LEE: Oh, Johnny. Ovo je bila najljepša stvar koju je netko napravio za mene. U čitavom mom životu. (Nasmije se Johnu Smithu koji ustaje, prilazi joj, staje iza nje i spušta ruke na njezina ramena.) Mislim, Johnny, u onom nevjerojatnom trenutku kad si uzeo pištolj iz ruke ovog manijaka, da, baš tad, vjeruješ mi Johnny?, napokon sam se osjećala kao da sam stvarno posebna, nekome stvarno važna. I kao da uopće više nije bitno jesam li još nešto osim toga što sam Kathie Lee. (Pauza. Kathie Lee svojim rukama prekriva njegove.) Ma dobro ja znam da to što sam Kathie Lee i nije baš nešto. Ili ako možda insistiraš - razvedena žena pokunjeno ušetala u srednje godine, polualkoholičarka, ne znam, jesi li znao da pijem nešto više no što bih smjela?, ali, to što ti priznajem mora nešto vrijediti, zar ne, i da ne zaboravim, da, nezaposlena šnajderica, jer izgubila sam posao, rekla ti je mama? Ali, Johnny, Johnny, u trenu kad si mu prošupljio trbuh, toj bolesnoj hulji, kunem ti se da mi je u tom trenu baš sve to što jesam silno trebalo i samo to mi je bilo potpuno dovoljno da budem sasvim, sasvim zadovoljna. Nevjerojatno, zar ne?
JOHN SMITH: Prijem, jel' tako? Hmm. Charles je bio s ... (i dalje stojeći iza Kathie Lee upadljivo prstima pokazuje na nju.) Da. Oni su sad kraljevska stvarnost. Izgledaju stvarno komično, vjerojatno se zaslužuju. Ona je nosila imitaciju haljine koju sam ja odjenula na večeri s Nelsonom Mandelom. Nakon predjela mi je prišla i pitala kako mi se sviđa. Rekla sam joj: “Da sam znala, mogla sam ti posuditi originalnu, draga.” Mislim da se naljutila, jer je podigla svoj špičasti nos i promrmljala: “A znaš li da mi je tvoj Harry danas rekao mama?” (Pauza. John Smith stisnutim usnama ponovno prilazi Kathie Lee.) Meni međutim nisu dopustili da na bal dovedem Al Fayeda. Razlog tomu je vjerojatno činjenica što je Musliman. (Pauza.) Zapravo, Al Fayed se ni meni ne sviđa. (Pauza.) Ali ne zbog toga što je Musliman, nego zbog toga što je dlakav kao majmun. (Pauza.) Mrzim dlakave muškarce, a Al Fayed je dlakav kao majmun. (Pauza.) Sad bih mu baš mogla napisati kurtoazno pisamce, sasvim sažeto, ali dovoljno otvoreno da zadržim njegov interes.
KATHIE LEE: Oh, Johnny, reci mi što da učinim i ja ću to učiniti, mili. Ne želim vjerovati, ne nakon ovoga večeras, da je za sve prekasno. Ima nešto u tvom pogledu, slobodno reci da sam melodramatična, ili nerazumna, ili luda, ima nešto što mi govori, iz dana u dan mi govori da ne odustajem, da se ne predajem. Neka mi se Bog smiluje što sam toliko slaba. Molim te, Johnny reci što da učinim i ja ću učiniti sve što želiš.
JOHN SMITH (ponovno ustaje): Kad ste već došli, draga, pomozite mi sastaviti to pisamce.
KATHIE LEE (na rubu plača): Molim te, Johnny ...
JOHN SMITH: Oduvijek sam mrzila pisati pisma. Naime, a malo me je sram to priznati, još uvijek miješam slova b i d. (Dodaje blok i olovku Kathie Lee. Netrpeljivo.) No, uzmite papir i olovku i po prvi puta u životu budite korisni.
KATHIE LEE: Dobro, dobro Johnny.
JOHNY SMITH (diktira): Pišite: “Dragi Al Fayed.” Ne, ne. Trebala bih ipak osobnije. “Dragi ...”, ma kako ti je samo ime ... “Dragi ...”
KATHIE LEE: ... Dodi.
JOHN SMITH: Ah, da, Dodi, tako je, dakle, “Dragi Dodi.” Tako pišite. “Od srca hvala na tako lijepo upakiranoj sitnici, osamnaestkaratnom brošiću u obliku ... ždrala?” (Sa gorkim smiješkom.) Draguljari u Tiffaniju ovoga su puta malčice podbacili. (Okreće se prema stolici.)
KATHIE LEE (piše): ... su malčice podba ...
JOHN SMITH: Ah, ne, zaboga, draga. Nemojte to staviti u pismo. ( Pauza. ) Koja je ono bila moja posljednja rečenica?
KATHIE LEE: ... osamnaestkaratnom brošiću u obliku ždrala ...
JOHN SMITH: Tako je. “... u obliku ždrala.” Da, neka ostane “ždrala.”, iako je to možda obična jebena kokoš. Dakle, “Vaš poziv u Pariz za sad me ostavlja ambivalentnom.”
KATHIE LEE: ostavlja ...?
JOHN SMITH: (nervozno se okreće prema stolici.) Am-bi-va-len-tnom. (Bijesno.) Zar na Oxfordu više ne upotrebljavaju riječi koje imaju više od tri sloga?
KATHIE LEE: Oh, Johnny ...
JOHN SMITH (pomirljivo): No dobro, uskoro će jutro i vi ste sigurno umorna, draga moja. Hajdemo na završnu rečenicu. “Otključati ću najskrivenije strune svojeg srca i odgovor vam poslati preporučenim telegramom. Odano Vaša, Dia ...”
Prekida ga slika koja se pojavljuje na ekranu, lice spikerice i slika tamnog automobila, smrskanog do neprepoznatljivosti.
GLAS (spikerica): Štovani gledatelji, sasvim izvanredno prekidamo program, da vas izvijestimo kako je noćas u Parizu, glavnom gradu (traži među papirima) ... Francuske? ... u 4 sata poslije ponoći od posljedica prometne nesreće preminula Diana princeza od Walesa ... (nastavlja dalje).
Kathie Lee odlazi do televizora i iz velike blizine zuri u ekran, slušajući spikericu, John Smith hodajući unatrag nekako napipa stolicu i ukočeno sjeda. Duga pauza za koje je glas spikerice jedini zvuk koji dolazi s pozornice.
JOHN SMITH (napokon progovara kroz šapat): To nije moguće.
kathie lee: Mili Bože.
john smith (kao gore): To – nije - moguće.
KATHIE LEE: Znam, dušo, ni ja ne mogu vjerovati.
JOHN SMITH: Mislim, nije moguće da daju takve glupe neistine po medijima.
KATHIE LEE (ponovno povisuje glas): Oh, probudi se, dovraga.
JOHN SMITH: A ja sam sasvim živa. Gdje je moj telefon?
KATHIE LEE: Koga zoveš, koga sad zoveš?
JOHN SMITH: Netko mora odgovarati za ovaj glupi incident. Moja tajna služba mora biti informirana.
KATHIE LEE (stavlja ruke preko ušiju): Prestani. Prestani! Ja to više ne mogu slušati.
JOHN SMITH (odlazi do telefona): I moram smjesta nazvati sinove u Balmoral. Ne želim da se brinu bez razloga.
KATHIE LEE (dolazi do njega i hvata ga za ruke): Bože, Johnny, slušaj me.
JOHN SMITH: Ostavite me da nazovem svoje sinove. Stvar je sasvim urgentna.
KATHIE LEE: Zar si zaboravio, Johnny?, mi nemamo djece, slušaj me, nemamo, zar se ne sjećaš?, ja sam neplodna.
JOHN SMITH (zastaje, sasvim mirno, gotovo trijumfalno, nakon kratke pauze): Ali ja nisam.
KATHIE LEE: Isuse.
JOHN SMITH: Gdje je broj od dvorca Balmoral? Zar opet moram preko centrale? Glava će mi eksplodirati. Prestanite trčkarati oko mene, kao degenerična kobila. Nevjerojatno. Apsolutno sve moram sama.
KATHIE LEE: Slušaj me Johnny! Slika je još na ekranu. Pogledaj. (Odvodi ga prema televiziji.) Gledaj! Diana je poginula. Mrtva je, Johnny.
JOHN SMITH (okreće se od nje): Jednostavno ne želim slušati gadosti. Ne od vas.
KATHIE LEE: A ja ću ih ponavljati sve dok te, kako ih već nazivaš ... gadosti ne dođu do tebe. Diana je mrtva.
JOHN SMITH: A ja kažem da napokon prestanete zanovijetati.
KATHIE LEE: Mrtva je Johnny!
JOHN SMITH: Šutite! Vi!
KATHIE LEE(mirno kao da objašnjava djetetu): Ne mogu vjerovati da sam to ne vidiš, gledaj njezina je slika na ekranu, ne tvoja, i ti bi zapravo trebao biti sretan, sretan što si živ, zar ne vidiš kako stvari idu, tragedije se događaju, Johnny, i ona jednostavno nije imala sreće, i otišla je, zauvijek i sad je pravo vrijeme da se napokon rastanete, vrijeme je da je pustiš, da joj lijepo kažeš zbogom ... zbogom, ... jer ... jer ... jer ... (ponovno gubi živce) Diana je mrt-va!
JOHN SMITH(vrisne): U-muknite!
KATHIE LEE: Mrtva!
JOHN SMITH: Kome to treba? Zar me želite sluditi? Vi ste obična bolesna luđakinja, oh, i ja ću ... vi .. vi ... (okreće se od nje i nemoćno odlazi do prozora)
KATHIE LEE (u nadi da je zamalo uspjela): Napravi konačan napor i poslušaj što je istina, ma kako okrutna bila - ti si John Smith, bijedni automehaničar iz predgrađa Londona, a ne Diana princeza od Walesa, jer je Diana princeza od Walesa, koja, usput nije ti, jer ti nisi ona, dakle ta prava Diana princeza od Walesa je upravo poginula, što znači da je m-r-t-v-a, a kako ti još uvijek stojiš, a logična je pretpostavka da nisi ženski hodajući zombi, nego potpuno živ i tek neznatno smušen muškarac, izvucimo konačni zaključak – zombiji ne postoje, Diana je mrtva, a John Smith živ! (Duboko udahne.)
JOHN SMITH (odjednom vrlo mirno): I to je vaša zadnja?
KATHIE LEE: Moja zadnja.
JOHN SMITH: No, neka bude. (Ubija je iz pištolja kojeg je neopazice ugrabio, Kathie Lee pada kao pokošena, a on joj prilazi i gurne ju nogom, a zatim popravlja tijaru gledajući se u ogledalo. Nastavlja sasvim mirno, gotovo uz smijeh.) Oh ne, ne, ne, ne! Došlo je do strahovite zabune! Vi ste napokon mrtvi ... (bijesno) ... Camilla! (Pauza.) I stvarno se nadam da ćete preživjeti tu istinu, ma kako okrutna ona bila, draga. (Pauza.) Camilla?
WILL KRONCK (s akumulatorom u rukama zadihano upada u stan): Hej, Johhny, evo me! (Pauza. Will ispušta akumulator, prestravljeno promatra prizor.) Isuse Svemogući Stvoritelju!
JOHN SMITH (sasvim polagano se od ogledala okreće prema Willu) : Horace?
WILL KRONCK: Horace?
JOHN SMITH: Horace.
WILL KRONCK: Horace?!
JOHN SMITH: Horace ...?
WILL KRONCK: Horace ...
JOHN SMITH (oprezno mu prilazi s pištoljem i dalje ležerno ostavljenim u desnoj ruci): Horace ...
WILL KRONCK (napravi korak unatrag, sasvim tiho): Horace.
JOHN SMITH (razdragano): Horace! (Pištolj stavlja među grudi, hvata ga za ruku i vodi prema fotelji.) Napokon ste došli, da samo znate kako sam vas čekala, ova se večer strašno odužila.
WILL KRONCK (Sjeda u fotelju kamo ga gura John Smith, i dalje zuri u leševe, progovara pomalo nesigurno.) Da-a. Došao sam.
JOHN SMITH: Oh, nema nikakve veze. Opraštam vam, iako je ova večer bila paklena. Zapravo, jedna od onih kad vam se čini da ne živite samo svoj život, da vam još netko uporno diše ispod kože, ako me razumijete, dragi Horace.
WILL KRONCK: Razumijem.
JOHN SMITH: Ma naravno da me razumijete. U vas se mogu potpuno pouzdati.
WILL KRONCK: Hvala.
JOHN SMITH (tapša se po grudima gdje se nalazi pištolj): No, ostavimo se čavrljanja, važniji je posao pred nama.
WILL KRONCK (uplašeno skače): Isuse!
JOHN SMITH: Horace, vama je dobro? Ako tako želite, moj sutrašnji raspored možemo proći i za doručkom.
WILL KRONCK (nešto mirnije sjeda natrag u fotelju): Ne, ne sve je u redu.
JOHN SMITH (intenzivno razmišlja, monolog počinje mirno, a zatim se sve više gubi): Dakle, ako krenemo redom, ako krenemo redom, da, svakako, sasvim jasno vidim kako će stvari izgledati sutra, sasvim jasno, jer, vidite, prvo ću doručkovati, tako je, a zatim ću uskočiti u auto, mahnuti paparazzima jer će sigurno ponovno čučati u žbunju, na stražnjem sjedalu potpisati četiri pisma, tri čestitke i pet brzojava, posjetiti zoo vrt i plakati nad umirućom pandom, govoriti malo protiv Kine jer mi tako piše u rokovniku, ali ću se isti tren naći na udaru novinara i shvatiti da je to još jedna podvala Charlesovih krtica, ponovno u autu povratiti ću u Fendijevu torbicu, zatim nazvati sinove ali će Harry biti zauzet loptanjem s dadiljom, a Willa će Kraljica Majka baš podučavati judo, auto će me ostaviti na dobrotvornom ručku gdje iz straha neću održati nikakav govor, ali ću zato pasti u nesvijest u zahodu, pa ću ponovno sjesti u auto i završiti u posjeti prvo jednoj a zatim drugoj bolnici, praveći se da znam imena svih pacijenata, ili makar onih u VIP sobama, a nakon toga dugo brisati ruke u osvježavajuće maramice vozeći se na domjenak u čast dolaska Jacquesa Chiraca u Veliku Britaniju, tamo održati govor o potrebi zaustavljanja kolere u Zambiji i odmah shvatiti da je to pogrešan govor i da ponovno kasnim s rasporedom svojih dnevnih aktivnosti, no ja ću se snaći i pročitati govor o potrebi zabrane protupješačkih mina, iako će i to biti potpuno krivo, na što će mi ljubazna gđa. Chirac reći da malo prilegnem, jer je sasvim očito da mi nije dobro, ali ja neću imati vremena, ja ću se ponovno ukrcati u limuzinu i odjuriti do Fergie, išćuškati njezine kćeri koje su potpuno izvan kontrole i smiriti Fergin novi slom živaca, požuriti na otvaranje novog dućana s hranom za ribice i tamo održati govor o iskustvima iz Ruande, na što će prodavačica uz naklon reći da to nisu egzotične ribice, već da ih je nabavila u škotskim jezerima, a ja ću u suzama otići na svečanu večeru na kojoj ću većinu vremena provesti u zahodu moleći se da nitko ne primijeti da nedostajem, ali će neki glupi novinar ući u bijelu prostoriju i viknuti, “Tu je. Upravo se ispraznila.”, a ja ću kraljevski dostojanstveno preći preko toga, kao što sam i do sad prelazila preko svih prepreka koje su mi se postavljale pod noge i sasvim ljupko otplesati ples s generalom Powellom koji će mi šapnuti kako su mu Clintonovi rekli da je Britanija pred mogućim ratom sa susjednim Hong Kongom, i pitati me je li to istina, ili se tek radi o bezazlenim čarkicama oko zajedničkog teritorija uz granicu, kako mu je to telefonom objasnio bivši predsjednik Regan, a ja ću se ispričati, otrčati na premijeru Tomya u Covent Garden, tamo se rukovati s Kim Wilde i s dvije od pet Spice Girls razmijeniti iskustva o šminki, pozirati za Daily Mirror, pozirati za Time, pozirati za Vogue, tražeći limuzinu bježati pred paparazzima, bježeći pred paparazzima slomiti lijevu potpeticu, slomivši lijevu potpeticu složiti se na pločniku, složivši se na pločniku još malo s osmjehom pozirati, a zatim napokon doći kući, doći kući i onda napokon doći kući i napokon napokon doći napokon ...
WILL KRONCK (sasvim blago ga prekida): Johnny ... Johnny-boy ... a da nam donesem po pivu ...?
JOHN SMITH (izgubljeno): ... pivu ...?
WILL KRONCK (ustaje i odlazi u kuhinju): Pivu. Mislim da smo zaslužili, Johnny.
John Smith bez riječi zuri u televizijski ekran, program je potpuno na kraju, tek velika in memoriam fotografija princeze Diane s crnim okvirom prekriva ekran, ukočeni prizor traje prilično dugo, a zatim fotografija nestaje i pojavljuje se britanska zastava.
JOHN SMITH (uzbuđeno ustaje): Horace ... Horace ... Horace ... (Duga pauza. Potpuno normalnim glasom.) Hej, Willy!
WILL KRONCK (dolazi s pivama i Johnu dodaje jednu): Što je, Johnny?
JOHN SMITH (pojačava ton do maksimuma): Požuri, požuri, sad će početi.
Snažni zvukovi britanske himne ponosno odjeknu, ali u izvedbi groteskno usporenog ritma, uz ono isto nestvarno osvjetljenje, John Smith i Will Kronck ukočeno stoje, Kronck mrmlja riječi. Odjednom s poda ustaje Patrick Bennet, odlazi do Kathie Lee i pomaže joj ustati, te i njih dvoje stanu mirno, Bennet s desnom rukom na srcu. Kathie Lee odlazi do Johna Smitha i uhvati ga ispod ruke. On skida svoju periku, stavlja je njoj na glavu i zagrli je. U isto vrijeme iz pozadine na pozornicu ulazi kor dječaka sa svijećama i razdragano se pridružuju pjesmi. Kad svečana izvedba himne napokon dođe svom kraju, dalje se sve odvija munjevito - svjetlo ponovno postaje sivo, Patrick Bennet i Kathie Lee istog trena padaju kao pokošeni, John Smith vadi pištolj iz haljine i ubija Willa Kroncka, dječaci vrišteći panično trče s pozornice, sudaraju se i padaju, ustaju ponovno se sudaraju i padaju, pa ustaju i napokon odlaze. John Smith ostaje sam, odbacuje pištolj, trga sa sebe haljinu i jednim potezom ruke uklanja šminku, ostaje samo u donjem rublju. Zatim sa stola uzima pivo, sjeda u stolicu kao na samom početku, počeše se po glavi, noge stavlja na stol, otpije pivo i podrigne.
JOHN SMITH (potpuno muškim glasom, pomalo posprdno): Ha ... jebi ga, Kraljica je kriva za sve.