Južina

---

GODINA PROIZVODNJE: 2013

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 3

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 4

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.

---

POLICIJSKI RADIO:

Tim 612, prijem…(šum) Nekakva dojava o nesreći na jugozapadnom dijelu grada, prijem…(šum) Ne znam, nisu rekli. Provjerite, prijem. (šum)…Svim jedinicama, prijem. (Šum)

(Zvuk policijske sirene. Izlazak iz automobila. Čuje se vrištanje.)

POLICAJAC 1: Jebote, šta je ovo?

POLICAJAC 2: Idi iza! Čuje se od iza!

(Koraci, šum policijskog radija)

POLICAJAC 1: A, jebote!

POLICAJAC 2: Zovite hitnu, prijem! (Šum radija)

******************************************

DJEVOJKA:

Gledajte, sjedila sam tamo sa svima. I pila sam. Pa što, smijem tu i tamo nešto popit. I večer je tako dobro krenula, ono, gori grlo, gori mi pod petama, svježe oprana kosa vijori na mekanom propuhu – šampon od vanilije, jel – noć nježna kao nikad prije te godine, rakija žari obiteljska grla. Razmišljala sam kako je malo potrebno da stvari krenu krivim putem i onda…se čulo. To nešto. Čim sam stavila ruku na stomak, nešto kao da je puklo. Kao da je netko slomio umivaonik. Kao da je puknuo kljun rode. Kvrcnulo je i ispunilo zrak komešanjem. I nelagodom, da. Nismo mogli znati, ja nisam mogla znati. Dapače, nije mi palo ni na pamet. Šta to sad pišete, a? Jel nešto o meni? Mogu vidjeti?

BAKA:

Sve je bilo blistavo čisto. Kao iz reklame za Ariel ili Persil. Vidjela sam da je izvadila iz ormara onaj bež stolnjak sa zlatnim porubom. Jako lijepo. Pogotovo za ovakve svečane trenutke. I bor joj je bio baš lijep. Možda bih ja metnula koju crvenu kuglicu. Da ne bude baš sve tako jednobojno. Malo sterilno, a? Vidjela sam joj ruku. Nisam htjela opet zapitkivati, ali ja stvarno, ali stvarno ne razumijem kako joj je pegla mogla doći tako visoko na ruku. (Zamišljeno) Možda se sagnula pa je pala na nju? Šnjira joj se zapetljala? Ko' će ga znat'.

MAJKA:

Možda sam trebala bolje usjajiti prozore. Vide se packe. Ne znam ni čije su. Mi nemamo male, drečave djece u kući. Tko bi ih podnio. Mi smo svi odrasli. Odgovorni. Snosimo posljedice. Mi volimo. A onda poludimo od ljubavi. I prestanemo se kontrolirati. (Pauza)  A da sam nasapunala tepihe prije usisavanja?

BAKA:

(Gleda si u noge) Jel' vi ikad peglate čarape? Pitam zato što sam ja svoje opeglala. (Smijulji se) Ne, ne, inače ih nikad ne peglam. Dobro, gaće sam par puta opeglala kad su bile baš jako zgužvane. Ali to samo kad mi je dosadno. A i dovoljno su velike da ih se prijeđe peglom. Ali čarape, samo večeras. Mah, ne bih ih ni opeglala, ali baš sam bila pogledala Dnevnik i onda sam vidjela na vekerici da imam još 45 minuta prije busa. A znate, bus je blizu moje kuće. (Pokazuje) Odmah tamo, preko puta! Da….I onda sam ih opeglala. Sokne.

DJEVOJKA:

Nije to baš bilo tako kako vi kažete, znate. Pratila sam je prije večere. Tri puta je ušla u blagovaonicu i pregledavala je li sve po špagi. Ne bih ja to tako nikad. Ali ona je morala. Ne kužite vi to…Promatrala sam je. Stajala je pored one ružne lampe i dirala resice cupkajući nogom po parketu: „Jesam li obrisala prašinu sa svih polica? Je li sve uglancano? Je li stolnjak ravan? Jesam li trebala cvijeće odnijeti na terasu?“. Strepila je kao lane ispred nišana. Skrivećke je gledala neprijatelja u oči i molila se da joj da posljednju šansu da se dokaže pravilnom. A neprijatelj se već pripremao na uspavanku…Trebala bih prestati pušiti. Jel znate do koje godine se pluća regeneriraju? Ej, a jesam vam rekla da mi je momak đanki?

MOMAK:

I, šta, sad ja trebam kao pričati? Kuiš, ne znam kak da uopće krenem s tom pričom. Glupa je, do jaja je glupa. Al jebiga, sam sam si kriv, jel? To biste vi rekli tako, jel? E, da, malo pomalo i tu smo. I dođeš tu. Kod vas. Opet, jebote. (Uvlači dim cigarete i gleda ispod oka. Podiže majicu i pokazuje na stomak) Tu, vidiš? Tu su me, ovako su me frrrrr nožem. Zaskočili me. U mraku. Neki klinci. A jel vi'š ovo? (Prelazi rukom preko trbuha) E, pa tu su mi otkinuli madež. Jebote, bio je najveći kojeg sam imao. Fakat, ne zajebavam se. Da budem iskren, ni ne sjećam se. Di bih bio kad bih sve pamtio. Odvjetnik? Kriv sam, časni sude, kriv ko' što je krv crvena!

TETAK:

Fina večera, o da. Jako fina večera. Topla atmosfera.

TETKA:

I svinjetina je ukusna. Hrskava kožica.

TETAK:

Ovako šta se u nas ne može nabaviti.

TETKA:

Jesi ponio slike?

TETAK:

Koje?

TETKA:

Pa rekla sam ti, stari, da poneseš slike. Sa svadbe.

TETAK:

Mislim da su mi u autu.

TETKA:

Da vide. Da vide kako je to u nas.

TETAK:

Pravo dobri su bili svatovi.

TETKA:

Šta jest – jest.

BAKA:

Nagnula sam se preko tog nekog kipa konja ili koze kojeg su nakrndašili preko cijele sobe. Ko još stavlja kipove u dnevni boravak? I to između TV-a i blagovaone! Nagnula sam i slučajno sam srušila čašu. Nije namjerno bilo. A sok se izlio po lijepom stolnjaku. Joj, što mi je bilo krivo! Bilo mi je žao zbog Ruže. I tog njenog stolnjaka. Nisam baš sigurna da se to može oprati nekim dobrim praškom. Zato što stolnjak nije bijel. Da je bijel to je druga priča. A bio je i od nekog finog materijala. Ne sjećam se da sam tako fini materijal ikad prije opipala.

MAJKA:

Možda da sam bolje pazila na sebe. Šminkala se ljepše. Oblačila svilenije haljine. Nosila višu petu. Više kovrčala kosu. Jače potezala tušem po kapcima. A možda da sam….? Nadopunite sami.

DJEVOJKA:

Mislila sam da je neki obični isfurani klinac koji pada na našminkane fufe napućenih usta i s tri kile podstave u grudnjacima. Ali onda je zapeo za mene. Mislim, valjda mi je na licu pisalo koliko imam para, ili što? Ne dolaze nevolje same od sebe. Al' bio je sladak. Onako, kao da je nosio svu bol ovog svijeta u očima. Ko' neko štene. Djelovao je kao da mu treba iskreni zagrljaj. Neka topla i domaća riječ. Netko s kime će moći razgovarati o svom ocu koji leži u ćeliji i majci koja boluje od prokletog srca. I hepatitisa koji joj je razderao jetru.

BAKA:

Nije sad sok bitan, bitno je da nisam uspjela vidjeti kraj serije. A tako ne volim kad ostave upaljen TV za vrijeme večere i onda ga se ne može gledati. A zuji! I znaš da je tamo…vidiš ga! A ne možeš ništa čuti ni vidjeti. Majku im njihovu buržujsku. Meni je televizija sve što imam. Sve!

MOMAK:

Ma, gle, vi radite šta god treba. Jel' trebam dat krv? (Daje ruku) Evo, sišite, vucite, grizite. Režite na dijelove ako hoćete. Kada sam se ja rezao, vi ste bili u pelenama…negdje na policijskoj akademiji drkali na žene od kapetana i načelnika. Ne'š ti to. Al' da nećete naći ništa u krvi, to vam ne garantiram. Reži me ovdje, evo, ako neće biti barem malo horsa. Malčice. Od prekjučer. Ne puno, ali za mene sasvim dovoljno (široki osmijeh).

MAJKA:

U jednom trenutku skupljala sam komade vlastitog srca u plastičnu lopaticu i njima gnojila tulipane pod prozorom. Već u rano proljeće imali su najsjanije latice i najpravilnije glavice. Pitali su me: „A čime ih gnojite, majko sveta, da su vam takvi krasni?“. Onda bih se nasmijala i pokazala im svoja tri zlatna zuba u ustima.

BAKA:

Sve im je fino u kući. (Pauza) I Zoran je pravo fin čovjek. (Pauza) Radi po cijele dane, ni ne viđa ga se. Kad je kod kuće voli da je uredno i fino, da se osjeća kao kod kuće. (Smije se sama sebi) Kad je kod kuće…kao kod kuće (Odmahuje rukom, pa zamišljeno) Tko to ne bi volio… Kod mene je sve staro. Imam stare kredence, staru peć na drva…Htjeli su mi nabaviti novu, i novu kuhinju, s nekim ugradbenim rernama i nekim peračima suđa…Ma joj djeco, šta će to meni, rekla sam im. Ove stare ruke su jedino dobro što je ostalo na mom tijelu. Godinice su to. Idu, idu pa ako ih stigneš – stigneš. Ako ne, pojest će te crvi prvom prilikom.

MOMAK:

Evo, vadite! Vadite krv, drotovi, mater vam jebem vašu! (Molećivo) Samo nemojte reći Juliji, samo njoj ništa ne govorite.

TETKA:

Jedino mi je malo dnevna soba prebijela…

TETAK:

A tako to oni vole. Bijela je boja jako in u zadnje vrijeme.

TETKA:

Ma, ja bih tu opajdačila jednu crvenu zavjesu!

TETAK:

Opajdačila? (ljubi je) Zlato moje, ti si živa vatra. Jel' se sjećaš kad…

TETKA:

(Prekine ga) Ali, da su prijazni – prijazni su.

TETAK:

Nemoj tu riječ koristit.

TETKA:

Koju?

TETAK:

Pa prijazan.

TETKA:

Ma zašto?

TETAK (šaptom):

Nije to naša riječ.

TETKA (šaptom):

A koja bi bila naša riječ?

TETAK (šaptom):

Ugodan. Ugodan je bolje reći.

DJEVOJKA:

Zaboravljena rodbina. Smiješno je to…(Smije se)…Smiješno je to. Oni. Bili su, otišli su, vratili se, otići će opet. Ostaviti nas ovdje i mi ćemo živjeti u njihovim srcima kao okamine. Bit ćemo im dašak domaće atmosfere koje se, ustvari, ne žele sjetiti. Znate, oni su došli iz zemlje gdje je cvijeće šarenije i gdje zrak bolje miriše.

TETKA:

Imaš mrvicu, tu…

TETAK:

Gdje?

TETKA:

Tu, evo…

TETAK (briše se):

Jel sad?

TETKA:

Još malo.

TETAK (briše se):

A sad?

TETKA:

Malo lijevo…lijevo, lijevo…e, tu!

DJEVOJKA:

U kurcu je to, ako se mene pita. (Agresivnije) Da, u kurcu! Do bola je u kurcu! I kurac je kriv za sve! Šta gledate? Jesam rekla nešto krivo? Kad je….

BAKA:

Mala je nekako čudna. Sva je šutljiva. Nisam je prije tako vidjela da samo bleji u čašu i pije taj sok ko munjena. Već joj je ovo 4 čaša soka. Ja ne znam. Ja kad bih toliko popila stalno bih jurila na klozet. Ali dobro, ja imam i nekih drugih problema. (Šapće) Znate, meni su sve povadili…tamo dolje, aha. Sve. Samo su mi rekli „Gospođo Rozalija, ovo ne bu bilo dobro“ i cap cap cap cap…oduzeli su mi moju ženskost.

MOMAK:

Ženstvenost…

BAKA:

Dobro, ženstvenost.

MOMAK:

Ženstvenost. ..ne znam kako bih to opisao. Kad sam nju vidio, pomislio sam jebate. Ono, baš tim riječima, jebate patuljasti pas. Ono, ženska i pol. Srdita na sav svijet maše čašom oko glava, guz savršeno uklopljen u pozadinu… Pomislio sam, će da bude nereda, misleći na svoje gaće. Će da bude nereda, majketi, neredaaa, neredaaaa (navijački, pa odmahne rukom). Mah…ne idem više na utakmice.

MAJKA (polako, pa užurbano, pa sve nježnije) :

Ribaj, četkaj, peri, sapunaj, struži, glancaj, peglaj, drži, pridrži, donesi, podmetni, podmetni leđa, skini majicu, skini majicu da ti vidim sise, izgledaš ko kurva u toj haljini, sunce ti jebem nisi se mogla ružnije našminkati, začepi, začepi, slomit ću ti vrat, začepi, začepi…I onda začepiš. Stvari ne mogu biti jednostavnije.

DJEVOJKA:

Nisam ja stvarno znala da je on takav. Djelovao mi je kao da želi djelovati  opasno. Ali da je opasan, to ne bih rekla. U početku sigurno nije bio, ne, nema šanse. Eventualno pljuga, cuga, 100 kuna duga. Ali ovo, nema šanse…

OTAC:

Boktejebo, ako sam reko' da staviš zdjelu u desnu element, onda tako i stavi, jebemti kolač! Krvcu ti jebem, da ti jebem, tako sam joj rekao. Baš tako. Nije taj desni element za džabe tu postavljen. Majstore sam dovukao iz Dubrovnika da bih njoj stavio taj desni element. Jebemti sreću i sunce, ona će meni nju stavit gore iznad sudopera. (Kroz zube) Kad ti ja zavrnem tom kokošjom glavom, vidit ćeš ti svog boga. Začepi! (Glasnije) Začepi! Zucni samo pa ćeš kupiti zube s poda, kurvu mater ti jebem da ti jebem. E, tako sam joj rekao.

BAKA:

Moj nije nikad vikao. On bi se naloko, obavio svoja padanja po dvorištu, i onda bih ga ja uvukla u kuću, nekako ga uzverala na krevet, izula cipele, i ostavila beštiju da krmi na kauču. A ne, on mora do zore rane biti u birtiji i pjevati, pjevati koliko ga glas nosi. Dok mu pop ne dođe i pita ga „Gdje ti je žena?“. A on mu kaže „Ona spava snom pravednika“. Ali onda bi se uvijek u tom trenutku sjetio da bi joj mogao ići praviti društvo. Pijandura jedna obična. Ali da je bio dobar, je. Da je radio pošteno, je. Sve dok se nije razbolio.

DJEVOJKA:

Rekao mi je da je majka bolesna i da treba pomoć. Kad sam bila malena, govorio bi mi da on liječi majku od njezine bolesti. Da njoj ne pomažu tablete i injekcije, da joj samo pomaže kad se on pobrine za nju. Kad je zatvori na tavan i zaključa vrata i ode na posao i kada odnese sa sobom ključ i ne vrati se cijeli vikend kući…a ja promatram tavanska vrata i pravim se da razgovaram s njima, da je iza njih  moje srce. Tako mi je slomio srce i sada nemam ništa. Nije ostala ni trunka dječje svetosti  u meni. I u to ime pijem ovu rakiju i u ime ove obitelji. Nabijem vas sve!

MOMAK (Molećivo):

Nemojte, molim vas ko' boga, ništa joj ne spominjite. Odležat ću noć, znam već proceduru i sve, sve znam napamet, samo da Julija ne sazna zašto sam ovdje.

TETKA:

Rekla sam ti da si nam trebao rezervirati sobu u hotelu. Vidiš da ne žele da prespavamo.

TETAK:

Maloprije si rekla da su prijatni.

TETKA:

No, no. Rekla sam da su U-G-O-dni.

TETAK:

A u čemu ću spavati?

TETKA:

U hotelu dobiješ pidžamu ako zatražiš.

TETAK:

To košta.

TETKA:

A kad smo bili na Kubi isto je koštalo.

TETAK:

Na Kubi mi nije bilo žao. Ovdje mi je žao.

TETKA:

Onda spavaj gol.

BAKA (Sjetno  nježno):

Jesen, rana. Onako, zazlatilo mi se cijelo dvorište i sjećam se da sam čak dva puta dnevno morala mesti lišće od prokletog oraha. Pada li ga pada. Kako vjetar dune, tako njih deset spadne s grane. Namela sam se te jeseni, auu…Ali, nije mi smetalo. Jer, znate, Valka se te jeseni razbolio. Htjelo mi je srce puknut….ma htjelo mi je srce puć svaki put kad sam ga vidjela kako sjedi na svojoj fotelji u kojoj je proveo zadnjih trideset godina, a on sjedi u fotelji i pita me „Kad ćemo kući, baba? Ne sviđa mi se ovdje.“ Pa me gleda, gledi u mene kao ranjeni dječak, izbečenih okica i moli me da ga vodim kući. A ja mu ne mogu objasniti, ne mogu jer me ne sluša, ne čuje me, tko zna koga je i vidio umjesto mene….a ja mu ne mogu objasniti da smo kod svoje kuće. I tako ja njega nisam mogla gledati pa sam išla mesti lišće po dvorištu. Tri puta dnevno – tri puta dnevno! Samo da mi nije pred očima.

DJEVOJKA:

Sjećam se jednom kad smo išli kući i ukrali smo lubenicu s parkirališta.

MOMAK:

A te noći ja sam se htio praviti važan, ono, malo adrenalina i sve…bio sam neustrašiv tad.

DJEVOJKA:

Bio je usran kao grlica. Molio je boga da se stražar ne probudi.

MOMAK:

I onda se peder probudio. Jebate, sad ću ga još morati i prebiti.

DJEVOJKA:

I onda se stražar zaletio i uhvatio ga za majicu i udario u glavu.

MOMAK:

Kako sam ga odalamio, majku mu, ej, morao sam ispustiti lubenicu.

DJEVOJKA:

Toliko ga je odalamio po faci da je jadan bacio lubenicu na pod i uhvatio šturu.

MOMAK:

Sve je bilo crveno, ko' da su oni crveni mrevi u borbi nekoj.

DJEVOJKA:

Išao je crveni potočić kao da su Crveni Kmeri napravili čistku.

MOMAK:

I onda sam je podigao na ramena i uhvatili smo šturu.

DJEVOJKA:

Trčala sam za njim dok ga nisam sustigla. Putem mi se pokidala japanka.

MOMAK:

Bio sam jako brz. Jako. Nikad brži nisam bio.

TETAK:

Eh, kad se samo sjetim kako smo George i ja putovali motorima do Las Vegasa.

TETKA:

Ti i George niste putovali motorima do Las Vegasa.

TETAK:

Pa su nas opljačkali na benzinskoj.

TETKA (Umorno):

Nisu.

TETAK:

Kakvo divno ljeto je to bilo!

TETAK:

I ono kad si…(smijeh)…kad si onda (smijeh)…ono kad si pjevala na festivalu one udruge…Udruge za…za…(gurne je laktom) šta ono?

TETKA:

Udruga za članove obitelji oboljelih od Alzheimerove bolesti!

TETAK:

(nečujno umire od smijeha)

BAKA:

Znate, ja sam plakala kada se moja Ružica udavala. Zašto? Pa zato, eto…zato što…što, znate Zoran nije baš bio na glasu, kao, ono, dobar čovjek, jel. Pričalo se da je znao tući svog oca. Ne znam, meni se čini da je dobar Ruži. Onako, muško je, zna se ko nosi hlače. Ali to da je tukao svog starog…pričalo se to onda, da. Govorila sam Ruži „Srce moje, pazi što radiš“, ali nije htjela ni čuti. Znala je da kruže priče, znala je da znam, ali nije htjela nikad naglas ništa reći. Bila je to naša javna tajna. Majka uvijek sazna. Majke uvijek sve znaju. Ali, da im je lijepo – lijepo im je. Ne mislite?

DJEVOJKA:

(Pali cigaretu) Zadnja. (Pauza) Mislim, nije meni to što on nju tuče. Više mi je to što se ona ne brani. Ona samo legne i pusti da je slomi. Znam, jer sam gledala to, preda mnom ju je cipelario. Ali uvijek pazi da potrefi stomak, trup i to. Modrice se najlakše vide na rukama i nogama. Jednom ju je gušio. Uzeo je jastuk i stavio joj na lice i sjeo na nju. Kada je krenula trzati nogama prestao je i pitao ju je: Zar te stvarno moram ubiti da bi shvatila koliko te volim?

TETKA:

Sjećam se prvog puta kad smo izašli iz aviona. Oogromaan prostor, taj aerodrom. Ljudi, crnci, psi….Mislila sam, o kako sam mislila da će nam biti lijepo! Da ćemo imati svoju kućicu s vrtom i roštiljem i da ćemo dočekati zlatni pir okruženi Annom i Stevenom, Ellen i Thomasom…Da ćemo slati razglednice svojima kući i da će im slina curiti niz usta kada vide kako mi dobro živimo!

MAJKA:

Obula sam najljepše cipele i uhvatila dobar zalet. Te večeri, obula sam cipele koje nikad prije nisam nosila. Jer sam ih čuvala. Za noć kada ću biti istinski živa.

OTAC:

Šta je? Šta, sad sam još ja kriv? Reko' sam vam da sam otišao zapaliti na balkon. I onda se čuo neki tresak. Jebote konj, odakle da ja znam šta je lupilo? Lupilo je, tamo, negdje iza kuće. Ja sam pušio i gledao auto. Bio je izgreban, mater jebem onom ko je to napravio. Mislio sam zvat majstora da ga prešprica. Bog te mazo, pa nije to jeftin auto!

MAJKA:

Odmjeravala sam svaki svoj korak. Pazila na gracioznost pri svakom prijeđenom centimetru. S lakoćom sam se smješkala i nisam hinila, uopće nisam. Sve je bilo savršeno. Nije mi smetao srceparajući jugo. Inače bih imala migrene. Ali tad mi je pasalo. Nije me uzburkao nego mi je pročistio misli. Bile su lijepe, jasne, najljepše od svih.

TETKA:

Južina je cijeli dan. Nisam ja na ovo navikla. Imaš li možda tabletice sa sobom?

TETAK:

E, ne može!

TETKA:

Što ne može?

TETAK:

Tabletica ne može.

TETKA:

Boli me, Đuro. Stvarno. Ne bih ti lagala.

TETAK:

Ne bi, a? A gdje je onaj paket što smo kupili u ponedjeljak?

TETKA:

Koji?

MAJKA:

Kao na vjenčanju. Baš tako. Sklad i bjelina…

TETAK:

Ne pravi se blesava, ono kad smo išli gradom pa svratili u apoteku.

TETKA:

Ljekarnu, Đuro. (šaptom) Apoteka nije naša riječ….

TETAK:

Ne možeš dobiti tableticu. Ti bi sve rješavala tableticama.

TETKA:

Kunem ti se, nisam niti jednu danas popila.

TETAK:

Ne možeš mene praviti ludim.

TETKA:

Ne pravim te, dušo. Ozbiljno te ne pravim.

TETAK:

A jel se sjećaš kad si prije pola sata išla pogledati slike u hodniku?

TETKA:

I?

TETAK:

Mustrice jedna, znam te ko svoj džep. Drmnula si jednu? Jelda? Jednu malenu, plavu…ili žutu?

TETKA:

Đuro, stvarno me južina danas drži cijeli dan. Nemoj se ljutit. Molim te, jel nećeš?

TETAK:

Srami se.

TETKA:

A sada moram brinuti o njemu i njegovim poremećenim sjećanjima, zaboravljenim ventilima od plina…Jednom je otišao i nije se vratio tri dana kući! Umrla sam od brige i strave. Mislila sam…Mislila sam da mu je…(vrti glavom)

MAJKA:

U mojoj glavi bila je novogodišnja proslava. 8…7…6…5…toliko sam puta bila na hitnoj.

BAKA:

Njihovo kupatilo je jako lijepo. Sve je u bež tonovima…Iako, meni malo neutralno. Znate, vidi se prljavština na tako svijetloj boji. I taman kad sam gledala sve one kremice…kako su lijepo i uredno poslagane na policama…začula sam korake. Ma puno koraka! Kao da krdo konja topoće na katu!

MAJKA:

4…toliko sam imala šavova pod bradom.

BAKA:

Skroz se čulo odande (pokazuje) pa na drugi kraj sobe, tamo (pokazuje).

MAJKA:

3…toliko sam htjela imati djece…

BAKA:

Ne znam što je dalje bilo jer mi je kremica ispala iz ruke i razbila se na pločicama. Nisam namjerno, stvarno, ali ove moje ruke…Znate, lagala sam vam da su moje ruke dobro. Nisu. Ne mogu ih kontrolirati. Zato više niti ne heklam.

MAJKA:

2…dvije figurice su stajale na snježnobijeloj vjenčanoj torti.

BAKA:

Jedva da okrenem broj na telefonu da nazovem svoju Ružicu.

MAJKA:

Jedan usrani, usrani, jadni i prokleti život.

TETAK:

Moja žena ima problema s glavoboljama. Stalno bi pila nekakve pilule, a to ne može.

TETKA:

Dopuštam mu da se brine o meni. Tako mi je lakše. I njemu je. Da ne bude baš neupotrebljiv, jer, to je tako: on je sada neupotrebljiv!

TETAK:

I ja joj onda doziram kada će popiti tableticu. Nekad može, a nekad i ne može.

MOMAK:

Kunem vam se, jebote, kunem se! Vidi, piše „kasni mi“. A pazio sam, fakat jesam. Dobro, bio je mrak i nisam baš ništa vidio, ali sto posto mislim da sam se istovario van na vrijeme. Muško to zna, jel? Jel' da da je to nama urođeno, da znamo? Da se možemo kontrolirati. Jebote život, kad sam tupav i neorganiziran!

DJEVOJKA:

Osjećao se miris rijeke sve do naše kuhinje. Miris slobode pomiješan s vonjom žabokrečine i vizure mutne i prljave vode kako nemirno plovi prema istoku. Rijeka bi me dobro prihvatila. Samo bi me povukla i za tren oka bila bih usred vrtloga i baj, baj, baj, baj. Tko još ima muda to sebi napraviti? Meni se nitko u familiji nije ubio, zašto bih se ja onda upisala prva u knjigu nesretno mrtvih? Postoje i sretno mrtvi, pa da. Djed. Stari mi nikad nije rekao kako je djed umro. Ali pričalo se. I pola familije ne priča s nama pa sam pretpostavila da ima veze s tim. Imam samo djedove slike. Na svima je djelovao sretno. I moja familija djeluje sretno na slikama. Ponekad pomislim da smo stvarno sretna familija.

TETAK:

Želim nazad. Našoj kući. Ovdje sve djeluje bolesno i umjetno.

OTAC:

Ne volim ni ja umjetno cvijeće. Lijepo sam rek'o Ruški da pobaca sve te plastične aranžmane, samo skupljaju prašinu. A prašina nije zdrava. A glupača nije to napravila, jebo je ja.

DJEVOJKA:

Majka je počela zaboravljati. Ostavlja žlice po dnevnom boravku, zdjelice s kikirikijem pronalazim u WC-u. Kao da ima rupu u mozgu, crnu i strašnu prazninu koja je sve jače stišće i obavija.

MOMAK:

Rupa? Ne, ne, ne vide se na meni rupe. Pa ja sam profi, nisam ja od jučer. Ko da ne znam da se pojave podljevi i sve. Znam ja dobro gdje treba ubosti. Učio sam, bogtemazo, od najboljih.

BAKA:

Počelo je prokišnjavat. Imam fleke na plafonu. Pogotovo kad jako pada kiša i kad vjetar nanosi na krov. A šta ću ja, neću se valjda ja penjati ovakva kljakava? Samo se bojim da se ne sruši sve na mene. Jednog dana, pronađu me skamenjenu ispod greda, trošnih, cvrljivih greda u dnevnom boravku, s daljinskim upravljačem ispod glave, a TV zuji na najjače…

TETAK:

Jeste vi čuli da je nešto lupilo?

TETKA:

Ne budi paranoičan, to vjetar vije vani.

TETAK:

Ne, stvarno, nešto je muklo udarilo.

TETKA (Kroz zube):

Ma daj šuti i jedi.

TETAK:

Možda su vam prozori negdje otvoreni?

TETKA:

Pusti ljude da jedu.

TETAK:

Jel, jesu vam negdje otvoreni prozori? Ili balkonska vrata?

TETKA (Usiljenim smiješkom):

Ma pustite ga, to on tako nekad samo…

TETAK:

Ako vam je lijeno, mogu ja otići provjeriti. Tamo u Vancouveru ja sam dobrovoljni vatrogasac.

TETKA:

Ne zanima ih sad to!

TETAK:

Mi imamo vježbe tri puta tjedno. Ujutro. Čim se probudim. Glumimo da se događa neka katastrofa pa spašavamo stvar. Zadnje što sam napravio je…

TETKA:

Spasio je macu s drveta. (Namiguje)

TETAK:

Nije!

TETKA:

Je, je, tamo u East Hastingsu si spasio mačku s drveta.

TETAK:

Nije istina! Spašavali smo starca iz poplave.

TETKA:

Tamo nije bilo poplave zadnjih 5 godina!

TETAK:

Bulazni ona, bila je velika poplava, rijeke su nabujale i dojavili su nam da je starac u rijeci i mi smo ga vadili helikopterom…

TETKA:

Prestani!!

BAKA:

Uplaši me, majko mila! Što je sad to bilo? Jeste čuli?

OTAC:

Jebem mater onome ko mi je sjebo auto!

DJEVOJKA:

Miče se, osjećam ga cijelim tijelom.

MOMAK:

Prošli put je plakala. Šta ja znam zašto.

TETKA:

Znate, on nije baš…dobro. Kako smo mi svi ostali dobro. Nije baš…sasvim svoj. Ali nemojte mu reći da znate. To bi ga povrijedilo.

TETAK:

Glupačetina. Misli da ja ne znam da ona stalno uzima te tabletice, sad jednu zelenu, sad jednu crvenu, pa žutu, ljubičastu, plavu…Kao da ja ne znam da mi ih stavlja u kavu. Nisam ja od jučer, ej! Zato ja uvijek pravim kavu. I znam da mi je prošle godine trovala hranu. Pa kao da sam ja od jučer!

MOMAK:

Ne bih rekao da sam ološ. Ima tu svega. Kru' te! Kad prevrtim ovaj ljigavi život…(odmahuje rukom) Ali vama je bitno ovih par puca što ste našli, jeli, drotovi jedni pederski. Samo da vam je hapšenje! „Mi smo moćni, mi ovo, mi ovo“. Puj, poserem vam se. Meni je urođeno da znam kako s vama. Pajsad ovo, meni je stari ubio čovjeka! Kuiš? Ono, bang-bang, ta-dam. Mrtav. Pao kao drvo. I sad se ja trebam bojati. Neš ti straha…

DJEVOJKA:

Ispovraćala sam dušu i znala sam da ne radim dobro. Trebalo je postati savjesna i odgovorna. Samo tako najednom, preko noći. Odrasti i uzeti stvar u svoje ruke…A još donedavno sam pisala pjesme. Kakve su to pjesme bile! Oduvijek sam zamišljala kako ću pisati nekom u zatvor najljepša ljubavna pisma, puna stihova u kojima ću ogoliti dušu…Pisati uzvišene rečenice pune zanosa na mirisnim podlogama, specijaliziranima za pisma…A ovaj se ne javlja. Ja mu napišem da mi kasni, a on se ne javlja.

OTAC:

Šta ja znam kad je puklo i gdje je puklo i kome je u glavi puklo. Nisam se mog'o kontrolirat. Jednostavno, svaki put kad sam ga vidimo jadnog i istrošenog poželio sam da ga nema. Pa sam odlučio napraviti da ga nema. Više. Mog oca. Mislio sam da radim dobro. Bogtejebo, ej, nisam mogao gledati kako se pati! Nije to baš u redu. Ma jebemti život, i sukrvicu, i…život! Ubio sam boga u njemu! Ne znam šta mi je bilo. Došlo mi je. Oduvijek sam to imao u sebi…

BAKA:

To je tako ružno. Užasna stvar. Jedna žena iz mog sela je morala pokopati svoju malu. Dok je bila curička još. (Pauza) Uvijek mislite da život ide nekim redom, znate, prvo starci. Uvijek prvo starci jer tako bog zapovijeda. Ali bio je ovo nesretni slučaj. Kažu da se bacila. Ja im ne vjerujem, govna jedna! Moja Ružica! Zašto? Ajde neka mi netko kaže zašto? Imala je krasnu kćer, Julijica je divan stvor, imala je dobrog muža, veliku i uređenu kuću. Sve puno slika po zidovima….Uvijek mi je govorila da bi htjela imati lijepe slike u svojoj kući, s puno boja i motiva koji je podsjećaju na mladost. Ona se nije imala razloga ubiti! Nesretni slučaj. I to je moja zadnja!

TETAK:

Što ćeš ti kad ja umrem?

TETKA (umorno):

Ja ću umrijeti prva.

TETAK:

Dobro, ali ako ja umrem prvi.

TETKA (nezainteresirano):

Kažem ti da ću prva ja.

TETAK (zamišljen):

Trebali bismo skupa.

TETAK:

Zaslužujemo lijepu smrt.

TETAK:

Na spavanju.

TETAK:

A ne da me probode bik.

TETKA:

Koga je probo bik?

TETAK:

Carlosa. Prošle godine. Kad smo bili u Španjolskoj.

TETKA:

(prevrće očima)

DJEVOJKA:

Nitko ne voli jugo.

BAKA:

Ja uvijek znam kad će promjena. Boli me koljeno. Onako, kao da me sto žalaca probada. Znate?

OTAC:

Kaki kurac južina? To samo mlakonje pizde na južinu. Budi muško, bogtemazo!

MOMAK:

Pristajem. Sedam godina? Može, jebote, sve samo da nisam tamo negdje…Svijet je pakao. Fakat je, jebote. Život je sranje.

MAJKA:

Smatram da se nisam ubila. Bila sam mrtva i prije.

DJEVOJKA:

„Dragi moj, pišem ti stihove ove šture u nadi da će ti olakšati nesane noći i tjeskobu koju u tebe utjeruju zgusnuti zidovi ćelije. Mi te čekamo. Spremni smo za školu i naučili smo prva slova abecede. Znamo otpjevati i pokoju pjesmicu. Neki dan smo se pitali „A tko je onaj čovjek kojeg smo posjetili?“, ali onda smo zanijemili. I dalje se od tog pitanja o tom čovjeku nismo pomakli. Sve će biti dobro. Na proljeće će sve biti dobro kada nam zrak olakša život  i kada nam srca osvježe jata pridošlih lastavica. Ljubim, jako ljubim.“

MAJKA:

Ne, ubilo me je to što nitko nije vidio dalje od zidova boje ljuske jajeta, od kožne garniture za sjedenje, od zavjesa od muslina i od stolnjaka nabavljenih iz talijanskog kataloga! To me je ubilo!

BAKA:

Halo? Halo, jel me čujete? Upomoć, palo je….palo je sve na mene…guši me…boli! …Jel ima koga? (Plačno) Molim vas da mi pomognete! Nemam zraka. Žedna sam! Hladno je! Ružo? Ružice?! Odgovorite, molim vas, neka netko odgovori? Halo?!?

MAJKA:

Svijet je postao prebrz da bi se zastalo i duboko udahnulo. (Dulja stanka) Najgore je kad te obuzme tišina i onda više ništa ni ne misliš.

TETAK:

Uvijek je lijepo vratiti se na poznato mjesto.

TETKA:

Meni je ovdje uvijek bilo najljepše.

TETAK:

Sunce, voda, pijesak, ritam salse…mmm, uživancija.

TETKA:

Jesi ponio možda tablete iz apartmana?

TETAK:

Samo čista uživancija. A jel se sjećaš onda kada smo vadili unesrećene iz goruće zgrade?

TETKA:

Sjećam. Imaš li tabletu? Glava me jako, jako boli.

TETAK:

Bio sam najhrabriji od svih tamo. Jel se sjećaš, a?

TETKA:

Molim te, daj pogledaj u torbu.

TETAK:

Gori sve, suklja dim, vruće ko' u paklu. A ja nosim po jednog ranjenika na svakom ramenu.

TETKA:

Dušice, ajde samo pruži ruku u torbu.

TETAK:

Bio sam jak. Ko bik!

TETKA:

Naravno, ljubavi.

TETAK:

Nije mi bilo mutno u glavi.

TETKA (Sažaljivo):

Znam, dušo.

TETAK:

A vidi nas sad. Kuba. Nije nigdje ljepše nego na Kubi.

OTAC, star, nemoćan, u elektronskim invalidskim kolicima dolazi na groblje. Kolica mu se zaglave. Pokušava mrdati s njima. Tako neko vrijeme radi, ali ne uspijeva.

MAJKA:

Nisam imala rak. Bacila sam se kroz balkon. Da sam mogla birati opet bih to učinila. Sada je vrijeme za uspomene. Neka lelujaju u srcima i neka struje tijelima poput elektriciteta. Neka vas južina i nemir u mišićima podsjećaju na vama najmilije. Neka uspomene žive vječno…

KRAJ