Klasa iznad

reasons i wanna look good
for myself
for myself
to plant the seed of envy in other bitch's hearts
for myself
- Amalia Ulman, dio performansa na Instagramu Excellences and Perfections

jedan te isti pornić po glavi se mota
danas niko nije smotan
- Sajsi MC, Daleko je Dizni

Zašto na ovom svijetu postoje djevojčice koje imaju sve što požele, i druge djevojčice koje nemaju ništa?
- Jo March, Male žene Louise May Alcott

Likovi:
STELLA, zvijezda
EVA, njezin nemesis
MARKO, štreber
LUKA, nogometaš
JARAC, maska


Svi likovi imaju 14-15 godina. Čak i maska.

Mjesto radnje je školska sportska dvorana, koja povremeno i po potrebi postaje disko klub, boksački ring, učionica ili pozornica.

Radnja je popraćena projekcijama fotografija i storyja preuzetih s Instagram profila glavnih likova.

Prizori drame nisu označeni brojevima i(li) naslovima, nego hashtagovima.

#retro (#introdakšn)

Predstava počinje nakon što se tinejdžerska publika udobno smjesti na svoja mjesta na tribinama školske sportske dvorane.
Ružičasti print na crnom ekranu ispisuje prolog:
Zdravo, luzerice i luzeri.
Ovdje vaš vodič u život najhrvatskije škole u gradu.
Jeste li vi, tinejdžerice i tinejdžeri, fanovi hrvatske kulture?
Danas imamo priredbu samo za vas.
Bez himne za početak.
Luzerice i luzeri, samo danas za vas imamo svjež trač.
Dvije najbolje frendice prije nekoliko su se godina brutalno posvađale.
Bilo je krvi do koljena.
Limfe do pojasa.
Otad su u zavadi.
Otad su u ne-prijateljstvu.
Oko njih nastaju klanovi i ruše se carstva.
Projekcija fotografije dvije djevojčice ispred rođendanske torte.
Nakon toga: projekcija pokazuje niz retro fotografija koje svjedoče o dugogodišnjem prijateljstvu djevojčica.
Napokon fotografija njih dvije u predpubertetskim godinama, na kojoj se drže za ruke i obje su u bijelim haljinama, prividno pukne na pola, razdvajajući ih.
Znamo obrazac ove igre.
Sociološku strukturu.
Dramaturšku osnovu.
Vidjeli smo tisuću puta crash dvije ženske zvijezde u našem solarnom sustavu.
One su Katy Perry i Taylor Swift. Britney Spears i Christina Aguilera. Bette Davis i Joan Crawford. Jelena Karleuša i Ceca.
Ovo je chick fight.
Tračerice, usmjerite pogled na svoj Instagram news feed.
Tko je kome zabio nož u leđa?
Je li jedna od njih dvije izbrbljala cijelom razredu neku njihovu zajedničku tajnu?
Jesu li se natjecale koja će imati bolje ocjene?
Ljepšu frizuru?
Modernije krpice?
Uspjeh na sportskom natjecanju?
Natjecanju iz matematike?
Hrvatskog?
Koja ima kulerskije prijatelje?
Više followera?
Više hejtera?
Ili samo zgodnijeg dečka?
JE LI TO SVE ZBOG DEČKA?
DEČKA?
(SIGURNO JE ZBOG DEČKA!!!!!!!111)
Ili borbe za moć?
Bilo kakvu moć?
Možda –
sasvim određenu vrstu moći?
Projekcija mehanički ponavlja prvo cjelovite fraze, a zatim sve isprekidanije pokazuje samo ključne riječi svojeg izlaganja – „djevojčica“, „uspjeh“, „ljepša“,“follower“, „hejter“, „ bolje“, „natjecanje“,„moć“ – dok se ne ugasi.
Svira death metal i tako uvodi publiku u prvi prizor drame –

#chickfight
Stella i Eva, dvije djevojčice o kojima govori prolog, sada su djevojke. Svaka stoji s jedne strane ucrtanog nogometnog igrališta. Nabrijane su kao da se nalaze u boksačkom ringu.
STELLA: Svjetla reflektora na mene. Na mene! NA MENE!!!!
Daju joj njezina jebena svjetla.
Sad je bolje.
Okrenuta prema svojem nemesisu:
Kujo.
Svjetla na nemesis.
EVA: Kujo još veća.
STELLA: Ja sam nevina žrtva tvojeg terora!
EVA: Pričaj to doma mamici i tatici.
STELLA: Neću pričati samo njima. Reći ću cijeloj školi. Idem ravno do ravnatelja. On je dobar s mojim tatom. Svi će znati kakav si bullying i cyberbullying izvršila nada mnom.
EVA: E, jako je loše što ljudi kao što si ti imaju internetsku vezu. Ili bilo kakvu vezu.
STELLA: Nećeš uspjeti uništiti moj društveni ugled. Izdići ću se iznad svoje patnje kao hrvatska nogometna reprezentacija u produžecima utakmice Hrvatska-Engleska na svjetskom prvenstvu. Ti želiš da završim kao ona mala jadnica u 13 Reasons Why, ali neću ti priuštiti to zadovoljstvo!
EVA: Još je gore što imaš i Netflix. A gledaš i HBO. Amazon. Hulu. AMC. Koliko je tih prokletih kanala? Nije ni čudo što si nolajferica. Nije ti ovo fikcija, kujo, ovo je reality show uživo!
STELLA: Stvarno želiš da te satrem kao pomahnitala Kardashianka?
EVA: Pogodi me radije disko kuglom u glavu, dovoljno si trash za to.
STELLA: Kad završim s tobom, svi će znati da si TI ta koja nema dostojanstva i fleša guzicom na svim svojim slikama!
EVA: Barem imam čime flešati. Nisam anoreksična krava.
STELLA: Ja sam profinjene građe, kao Francuskinja.
EVA: Anoreksična Francuskinja.
STELLA: Dečkima se to sviđa.
EVA: Sviđa im se što si anoreksična? Ili što si krava? Francuskinja nisi.
STELLA: Bože, koliko si ljubomorna. Mene dečki obožavaju. Moje veze su famozne i dobro poznate na društvenim mrežama već sad, u mojoj nježnoj dobi. S navršenih petnaest godina ja sam u ozbiljnoj vezi s dečkom koji trenira za Dinamo.
EVA: Pa šta. Ja sam bila s ravnateljevim sinom.
STELLA: Molim?
EVA: Imam fotografije na kojima ON fleša. Jesi baš sasvim sigurna da ćeš do ravnatelja?
STELLA: Ti zli izrode iz pakla.
EVA: Danteov Pakao? Neeee, nije valjda da si malo za promjenu čitala lektiru. Ili išta. Je li moguće da si čitala nešto što nije sažetak na koricama?
STELLA: JA PROLAZIM S PET NULA.
EVA: Jasno. Nakon što na kraju godine navučeš sedam ocjena na lijepe oči. Ustvari, sorkač, tih sedam ocjena navuku mama i tata doktori.
STELLA: Pa barem jesu doktori, a ne pijanci!
EVA: E. Čekaj malo. Nije OK. Samo jedan roditelj mi je pijanac.
STELLA: Vjerojatno ćeš i ti postati upropaštena alkoholičarka.
EVA: A tebi će tata srediti upad na Akademiju dramske umjetnosti, smjer gluma, i onda će te u dvadesetoj godini napumpati neka nova verzija Zdravka Mamića. Bit ćeš #instamom i reklamirati shitty brend dječje hrane otprilike do dvadesetpete. Nakon toga ćeš ubrzo svima dosaditi i ode život u tri lijepe.
STELLA: Ja neću tako završiti! Bit ću intelektualka.
EVA: Bravo, napisat ćeš sapunicu!
STELLA: Studirat ću pravo.
EVA: Ali zaštoooo, Stelice zvjezdice? Ekonomija ti je bliže stadionu.
STELLA: Ne. Ja ću studirati pravo. Ja mogu sve što poželim.
EVA: I to su mamica i tatica rekli svojoj curici?
STELLA: Pa što ako jesu? To je moj životni moto. Da mogu biti sve što poželim. I zapamti ono najvažnije: što god radila, bit ću uvijek za jedan bolja od tebe. UVIJEK. Razumiješ li to? UVIJEK. TO JE MOJE PRAVO PO ROĐENJU.
EVA: I princeze krvare, Stella srećo.
STELLA: Jel ti to meni prijetiš?
EVA: Iako, moguće je da manje krvare kad izgube menstruaciju od izgladnjivanja.
STELLA: Ja jedem!
EVA: Na Instagramu.
STELLA: Muka mi je od tebe.
EVA: Ne, nego nisi dugo povratila. Sad ti prirodno dolazi. Već ti neko vrijeme ne treba prst u usta.
STELLA: Ne, ono što meni treba…
EVA: … je definitivno nešto u ustima…
STELLA: Treba mi pauza.
Izlazi iz boksačkog ringa i briše znoj fancy ružičastim ručnikom. Tamo gdje obriše lice o ručnik, ostaju masni tragovi njezinog pudera. Sa Stellinog lica silazi šminka, a s njom i barem pet godina starosti. Iza šminke je bljedunjava i plaha tinejdžerka.
Eva povlači boksačku vreću sa stropa, navlači girly boksačke rukavice i lupa o vreću.
EVA: Profesionalno bacanje hejta, to je kao sport. Samo što nama još uvijek nisu izgradili stadion. Treba ga vježbati svaki dan. Ako nemaš prikladnu osobu, odabereš jednu svoju prijateljicu koja ti posebno ide na živce da ju malo tlačiš. Izbaciš ju iz društva. Naravno, to se radi u slobodno vrijeme, kad ne pucaš selfieje i ne baviš se toliko predstavljanjem sebe u svakodnevnom životu.
Treba znati izabrati. Moraš pronaći slabost. Mjesto gdje metaforički krvare. Ja sam izvukla cijelu infuziju krvi iz, recimo, Marije koja sjedi u klupi iza mene. Štreberice Marije. Marije bez trunke smisla za estetiku.
Marijin profil na Instagramu.
Dugo smo se družile jer, pa, Marija je draga osoba. Ali onda su mi neke stvari kod nje počele ići na živce.
Marijin profil pokazuje vrlo nevješte pokušaje aranžmana sastavljenih od knjiga, šminke, cvijeća, šalica s kavom i raznih drugih stvari kakve influenserice stavljaju na svoje Instagram profile.
Marijin #instalife. Nevjerojatno je koliko ta cura nema ukusa…
STELLA (iz pozadine): A htjela bi ga imati.
Stella se promatra u ogledalu za vježbanje dok Eva govori: divi se mršavosti svojeg tijela, prolazi prstima kroz dugu plavu kosu i okida selfieje.
EVA: Marijin problem je u tome što je htjela biti kul, a nije joj išlo.
Uvijek bi nešto napravila pogrešno. Recimo, krene uslikati šalicu kave za Instagram i pokraj nje knjigu koju čita, i onda je ta šalica sva zamrljana. Kut svjetla grozan. Filter loše odabran. Na stolu ispod knjige raširen karirani plastični kuhinjski stolnjak. OK, imam i ja takav doma. Imaju ga valjda svi. Ali pobogu, ne slikamo ga za javnost. I ne stavimo ispod milijun hashtagova kao da nas prati cijeli svijet. Ona ima samo pedeset followera.
STELLA: Mi to ne radimo. Mi znamo bolje od toga. Marija ne zna.
EVA: Onda bi naučila napamet, jer to je ustvari jedina vještina koju je Marija razvila, cijeli asortiman skupih ruževa, kupila bi ih barem deset, ona to može, njezini isto dobro zarađuju, valjda svačiji roditelji dobro zarađuju, osim mojih, pričala bi u svlačionici tjelesnog o nijansama tih ruževa stručno kao da ih recenzira za Cosmopolitan, fotkala ih za svoj ružni Instagram, pokazivala svima da nosi marku, ali ja ju nikad, nikad, nikad nisam vidjela da ih je zapravo i stavila na sebe.
Naravno, nikad nije imala dečka. Od prvog osnovne nadalje razvila je naviku da se zaljubljuje isključivo u jako popularne tipove. One u koje su sve cure bile zaljubljene: glasne dečke, razredne klaunove, sportaše, dečke s modernim frizurama, ekstrovertirane, umišljene. Razvila bi čitavu priču od poluminutne konverzacije s takvim dečkom koja bi joj se desila jednom mjesečno. Znam jer sam se družila s njom: uvijek mi je opisivala svaki detalj s oduševljenjem kao da se radi o znanstvenoj fantastici, a ne običnom glupom razgovoru. Dečko bi poput zlatne ribice zaboravio na nju čim bi se maknuo. Koliko je to dosadno bilo. „I onda je on mene pogledao pod kutom od 75 stupnjeva kad je izlazio iz učionice za fiziku, misliš da mu se sviđam?“ Sirota. Naravno da im se nikad nije sviđala. Samo su si hranili ego njom. Kako i ne bi, kad je znala njihov raspored sati do u tančine. Onda bi se pred njima prešetavala pod svakim odmorom, obično bi povela neku svoju jednako jadnu prijateljicu, i pravila se da ne gleda u dečke. Čekala je da, kao u američkoj romantičnoj komediji, oni primijete nju tako neuglednu, priđu joj i magično okončaju njezinu socijalnu anksioznost. Vjerojatno je mislila da bi i ona postala popularna kad bi preko noći prohodala s takvim dečkom.
STELLA: Davala je tim dečkima one jezive nadimke. Mislim, to je razina petog osnovne, a ona je to radila i u sedmom i u osmom razredu!
EVA: Za svakog dečka imala je nadimak, i to su bili tako neki glupi nadimci… Jednog je zvala Monsinjor jer je nosio dugačak crni kaput, takve stvari. Jednom sam se izderala na nju da kog vraga ne zove ljude njihovim pravim imenima, pa nismo u ratu da imamo šifre. A onda se ona baš pokunjila i uvrijedila.
STELLA: Odjevne kombinacije su joj bile grozne.
EVA: Nosila je bakine tabletiće oko vrata. Ima ona dovoljno novca da kupi što god hoće, ali nema ukusa. Dobar ukus nije pravo po rođenju. A najgore od svega je što se toliko jako trudila. Vidio si joj u očima da prije spavanja mašta da bude popularna. Kad bi joj se neka od razrednih šminkerica obratila, Marija bi se zamalo upiškila od ushita. Jako je to pokušavala sakriti: kao i sve asocijalne i skromne cure koje sjede doma, uče i ne izlaze, bila je strahovito tašta. Mogla sam jasno vidjeti koliko energije troši na te svoje jadne objave na Internetu, kad već nije imala hrabrosti da se u stvarnom životu ponaša opuštenije. Druge cure ju nisu maltretirale, nisu ju ni primjećivale, toliko im je bila nebitna, siva i nevidljiva. Ne, nije u drugim curama bila stvar.
Ja sam bila ta koja ju je počela maltretirati. Ne plavokosa Stella, hrvatska Regina George, nego ja. Ismijavala sam njezine objave, trolala ju na Instagramu, komentirala glasnim šaptom njezinu odjeću, a jednom sam joj čak nasilno izbacivala jedan po jedan bezobrazno skupi ruž iz školske torbe, da ju ponizim, dok se pola razreda smijalo. Davala sam nova imena ruževima: ruž Lolita sam nazvala Junferica do četrdesete, i takve stvari. Bila sam baš prava umjetnica u tome. Ali sve je to zato što me stvarno počela nervirati. Nerviralo me što je tašta, a ne želi to priznati jer je odgojena da bude dobra djevojčica. Zato uopće nemam grižnju savjesti. Dapače. Mislim da si je sama kriva.
STELLA: Zapravo… u mnogo čemu je Marija kao mi.
EVA: Kako to misliš – mi?
STELLA: Samo se želi uklopiti.
EVA (zgađeno): Eh, u vezi tog vašeg odvratnog uklapanja.
Eva, koja je već pomalo rumena i znojna od boksa i monologa, skine boksačke rukavice i baci ih na pod.
Imam proglas koji se mora čuti.
Programatski je.
Okrene se prema publici i kaže njima:
JA SAM MAŠINA KOJA PROŽDIRE SLABIĆE.
JA SAM POSVEĆENA SUSTAVNOM UNIŠTENJU SVIH ONIH KOJI SE „SAMO“ ŽELE UKLOPITI.





#booklover
Evin Instagram story je na projekciji - ona istovremeno joggira po dvorani ukrug i govori u kameru.
EVA: Imam simpatiju. On ne zna da mi je simpatija. Ne znam kako da govorim o njemu. Ne znam kako da razgovaram s njim. Zablokiram. Svaki se put osjećam kao da mi je netko – meni, super snalažljivoj social climberici – ispraznio mozak i nemam nijedne misli i nikakve ideje za razgovor. Oboje samo sjedimo ili stojimo i prolaze sekunde šutnje koja je tako napeta da se svaki put uhvatim kako razmišljam: hej, a zašto je ova tišina sad tako napeta? Ništa se osobito ne događa, a ipak se čini kao da će nam se strop srušiti na glavu svakog trenutka ako kažemo nešto krivo. A sigurno će netko od nas dvoje reći nešto krivo. Što je čudno, jer smo baš mi uvijek najglasniji na satu hrvatskog.
Brzinsko namještanje klupa na igralištu za scenu: Eva i Marko na satu hrvatskog. Stella glumi profesoricu i snima ih za story. Marko sjedi ispred, u prvoj klupi, važno i nadobudno, prekriženih ruku na prsima. Eva je iza i povremeno ga iznervirano gađa gumicom.
STELLA: Uvijek sam htjela biti profesorica hrvatskog u gimnaziji. Ili stjuardesa. Dobro, djeco, recite mi kako odrediti razliku između tragedije i komedije.
MARKO: Pih, pa to je bar jasno, tragedija završava nesretno, a komedija sretno.
EVA: U tragediji gledamo ljude koji su bolji od nas, a u komediji ljude koji su lošiji od nas.
MARKO: Stvarno, Sherlock? To bih i ja rekao da me nisi prekinula.
EVA (aparte): Samo na satu hrvatskog uspješno komuniciramo. Kad se svađamo. Kapitalizam je upropastio i odnose između ljudi koji se vole. Da nismo kompetitivni, sigurno bismo se zaljubili. Sretno. I komično.
MARKO: Prestani me gađati gumicom!
STELLA: A je li život tragedija ili komedija?
MARKO: Kako za koga.
EVA: Tragedija zato što u životu uvijek umreš na kraju. U tragediji obično netko umre na kraju.
STELLA: A u komediji, Marko?
MARKO: U komediji se obično netko vjenča na kraju, što nije puno bolje.
STELLA: Što vi, djeco, mislite…
EVA: Pa mi smo jednako stari kao i ti, glupačo. Ne možeš nas zvati „djeco“.
MARKO: Teoretski, može. Zato što je preuzela ulogu autoriteta.
EVA: Nije me briga. Na osobnoj me razini nerviraju ljudi koji druge ljude zovu „djeco“.
STELLA: Dobro, ODRASLI, ZRELI I SAMOSVJESNI LJUDI, kad ste oboje tako pametni, recite mi: je li Sofoklova Antigona bila pametna kad se suprotstavila svojem stricu? Što biste vi učinili na njezinom mjestu? Borili se za pravdu ili spašavali svoju kožu?
EVA: Sad dolazi onaj dio gdje svi unisono kažu da bi se borili za pravdu.
MARKO: Onda kasnije ti koji to pišu u zadaćnicama odrastu i glasaju za sasvim pogrešnu političku opciju.
STELLA: Ha! Marko, koja je politička opcija pogrešna?
MARKO: Stella, to nas pitaš da nas kasnije možeš ogovarati na sastancima mladeži te stranke, ili?
STELLA: Joj, budalo. Ne idem ja na takve sastanke. Samo sam se zekala. Radije ustani i predstavi se mojim followerima na Instagramu. Znat će da sam intelektualka kad vide tebe na mojim objavama.
Marko ustaje, gleda ravno u kameru.
MARKO: Ja sam Marko. Imam petnaest godina. Dolazim iz normalne građanske obitelji.
EVA: Marko je još jedno doktorsko dijete. Fino odgojeno.
MARKO: Nosim prevelike džempere, karirane košulje i velike naočale. Frizura mi je staromodna i sramim se svojeg izgleda, ali na svim društvenim predmetima uvijek sam najglasniji. U slobodno vrijeme ne izlazim, također zato što sam bolno sramežljiv. Naravno, nikad to ne bih priznao, jer čak i nedovoljno muževan muškarac poput mene mora održavati kakav-takav privid muškosti, pa svoju nesigurnost prikrivam maskom bahatosti. Tako da, umjesto da se družim sa svojim vršnjacima i volim sve što vole mladi, ja slušam klasičnu glazbu i čitam stripove popularne u ex-yu razdoblju, poput Zagora, Mistera No-a i Bleka Stene. Volim te likove zato što su mnogo veći muškarci od mene. Također puno čitam knjige. Čitam previše za svoje dobro. Moji školski kolege su mi to dali do znanja na sljedeći način:
Podigne svoj crni školski ruksak na kojem je korektorom, velikim slovima, ispisana riječ PEDERČINA.
Ja to uopće nisam ni pokušao skinuti, nego iz inata takav šećem po školi. Još me nitko nije istukao. Fizički sam dosta velik, pa mislim da ni neće.
STELLA: Ma ne. Izbrisat ću te. Previše si jadan za news feed mojih followera. Puno im je bolje da gledaju moje fotografije uslikane na mondenim zagrebačkim mjestima, s mudrim citatima ispod!
Evo za danas, danas bih mogla staviti ovaj…
EVA: „Ja sam lijepa i glupa“, potpis Nives Celzijus.
STELLA: „Možeš biti najslađa, najsočnija breskvica na svijetu, ali uvijek će se naći netko tko mrzi breskvice“. Dalaj Lama. Jača sam od vašeg jadnog hejta, ljudi!
Odmaršira.
MARKO (za njom, zgađeno): Čekaj, ona STVARNO misli o sebi da je „najsočnija breskvica na svijetu“?
Ne bih ju dirao izoliranim štapom s deset kondoma na vrhu. Nije da ja, doduše, znam išta o praksi s kondomima i da ću išta znati još nekoliko desetljeća, ali hej…
Eva je stala na metar od njega i naginje se znatiželjno ga promatrajući, što je za Marka vrlo neugodno, pa se zagleda u pod. Za vrijeme razgovora proučava sastav svojeg ruksaka mnogo više nego nju.
EVA: Hej, ti.
MARKO: Uh, hej.
EVA: Dobar sat hrvatskog, ha?
MARKO: Da, da, baš, stvarno.
EVA: Kako smo se posvađali.
MARKO: Totalno.
EVA: A baš je glupa ta Stella.
MARKO: Dadadada.
EVA: Da.
MARKO: Da.
EVA: Da.
Zašute na otprilike milijardu neugodnih godina, za vrijeme kojih kiša melankolično kapljuca i loša violina svira u pozadini.
MARKO: Eva?
EVA: Ha?
MARKO: Jel te mogu nešto pitati?
EVA: Možeš, samo brzo, ovako zvučimo kao jako loša i sterilna suvremena hrvatska drama.
MARKO: A zašto se ti i Stella baš tako posebno jako ne volite, mislim, niste li vi prije bile prijateljice?
EVA (odsiječe malo pregrubo): To je privatna stvar.
MARKO: Oprosti.
EVA: Vau, Marko, pocrvenio si kao rak.
MARKO: Crvena nije samo boja jedne političke opcije.
EVA: Tako je!
MARKO: Aha… znači, razumiješ što hoću reći…
EVA: Crvena je i boja rata!
MARKO (naljuti se): Ti mene uvijek sprdaš!
Gnjevno zgrabi svoj „pederski“ ruksak i odmaršira.
EVA: Dobro, pa ja stvarno ne razumijem tog čovjeka.


#richbitch
Stella i Eva ponovno svaka na svojoj polovici ucrtanog nogometnog igrališta. Zvonce za početak boksačkog meča. Natpis na projekcijskom platnu: Runda 1. Na Stelli je potez: svjetla pozornice/ringa/dvorane sada su na njoj.
STELLA: Ja sam krivo reprezentirana u ovoj priči.
EVA: Dokaži.
STELLA: Hoću. Nemaš ti šanse protiv mene.
Stella se prešetava po svojem dijelu igrališta kao mačka u kavezu, a njezino izlaganje prate odgovarajuće projekcije-fotografije skinute s njezinog Instagram profila.
Znate li koliko je teško biti ja? Znate li koliko truda treba da bi se izgledalo ovako kako ja izgledam? Da biste inspirirali ljude ovako kako ih ja inspiriram? A petnaest mi je godina tek.
Ja svakog jutra ustajem u 5. Počinjem dan vježbama iz joge. To mi uzme dvadeset minuta. Fotografiranje sebe kako radim vježbe iz joge uzme mi još dvadeset minuta. Naporno je to. Kad si djevojka, najnapornije na svijetu je upravo to što si podijeljena na dva dijela. Jedan dio tebe živi i radi neke stvari, a drugi dio tebe služi za promatranje i aranžiranje tebe same. Jesam li dovoljno lijepa. Jesam li dovoljno pristojna. Jesam li dovoljno uzorna učenica.
Nakon što ufotkam pozdrav suncu, treba mi sat vremena samo za kosu: pranje, feniranje, pegla. Pola sata za šminku, i pola sata za aranžiranje zdravog doručka za Instagram – jogurt, borovnice i chia sjemenke u mojoj omiljenoj zdjelici millennial pink boje. I ne gledajte me s osuđivanjem, znam da vam je to svima lijepo. Zašto ne bismo gledali u nešto što nam je svima lijepo? Zašto svi toliko hejtaju ljude koji vole fotografirati lijepe doručke za Instagram, kad nam se to zapravo svima sviđa?
Kad se najedem, ne previše, jer moj doručak uvijek bolje izgleda nego što se jede, još jednom odem do kupaonice, da se pregledam, naravno, i onda sam spremna za odlazak do škole. Tata me vozi. Nemamo mi vlastitog vozača. Roditelji su mi ipak samo doktori. Doktori koji pomažu ljudima. Nismo toliko bogati, to su predrasude, ljudi pretjeruju i svašta si zamišljaju. Pa ne živimo u skandinavskoj zemlji. Nemamo vozača, iako bih voljela da ga imamo. Ali dolazi nam kućna pomoćnica. I to je OK. Mama stvarno previše radi, kao i tata.
Ponekad možda malo i previše rade. Možda bih s vremena na vrijeme voljela da malo manje rade. Oni su toliko puno radili kad sam ja bila mala da mi se uvijek činilo da se moram jako truditi kako bih im se svidjela. Kako bi bili zadovoljni sa mnom. Naučili su me da budem radoholičarka – u prezentaciji sebe.
Ne znam što ću ja raditi kad odrastem. Kako ću najbolje predstaviti sebe i od toga napraviti karijeru? Vidite, upravo to je genijalno, ima TAKO PUNO opcija! Možda…
Na ovom mjestu Instagram projekcija potpuno poludi. U sve bržem i frenetičnijem ritmu izbacuje vrhunski sređene kič fotografije svega o čemu Stella govori.
Možda za deset godina budem u Londonu. Parizu. New Yorku. Milanu. Amsterdamu. Imat ću stan u svakom gradu. Imat ću urede s pogledima na Eiffelov toranj, Big Ben, Central Park. Neprestano ću putovati i odsjedati u hotelima sa snježnobijelim plahtama. Doručkovat ću kroasane i kavu i čitati Sartrea na mramornom hotelskom stoliću. Vikendom ću ići na operne predstave, posjećivati galerije suvremene umjetnosti i družiti se s prestižnim ljudima. Bit ću modna urednica. Ne, model. Ne, arhitektica. Balerina. Dizajnerica. Glumica. Zvijezda, u svakom slučaju. Bit ću nježna i krhka, pomalo nedostižna, ali i feministički osviještena kao Emma Watson. Uvijek ću u intervjuima i na Twitteru odašiljati poruku da sve žene na svijetu mogu postati baš sve što požele, kao što sam mogla i ja!
A možda ću se jednostavno udati za čovjeka koji će ostvariti sve moje snove. Već sam na dobrom putu. Moj dečko Luka zbilja igra za Dinamo. Jedva čekam da se vjenčamo. Bit ću prekrasna kao Izabel Kovačić. I isto ću nositi križić oko vrata, poput nje, da ljudi znaju da sam i POBOŽNA. Nosit ću također i Versace. Gucci. Dolce i Gabbana. Prada. Christian Louboutin. Chanel. Dior. Louis Vuitton. Calvin Klein. Tom Ford. Ralph Lauren. Tommy Hilfiger. Na licu Givenchy, Estee Lauder, Fenty Beauty. Fenty Beauty? Pa da, bit ću kučka kao Rihanna!
Potpuna promjena pozadinske glazbe. Kreće beat modernih MTV hitova, a Stella počinje twerkati.
Work work work work work! Ja sam sve što imam pošteno zaradila i nabrijana sam kučka!
EVA: Ne, nisi. To je novac tvojih roditelja, a pjesma i nije o tome.
STELLA: Je!
EVA: Ne, nije. To je pjesma o seksu. (publici) Tinejdžerice i tinejdžeri, znate li vi da je većina pjesama koje slušate na MTV-u gotovo isključivo o seksu? Glazbena industrija vam to namjerno radi. Zarađuju na vama jer znaju da ste podsvjesno napaljeni.
STELLA: Nije istina!
EVA: Naravno da je sve o seksu. Ja to znam, jer sam zapravo glumica i već sam neko vrijeme punoljetna.
STELLA: Ona je obična hejterica. Ti hitovi trešte svuda! Bože, jednostavno me UBIJAJU sve te subliminalne poruke! Ali što da drugo slušam? Punk i metal bendove u kojima su svi ružni? Depresivnu alternativu s hermetičnim stihovima, bendove čiji su se frontmeni ubijali? To nije pozitivno, ljudima se neće svidjeti!
Kao da se nečega naglo sjetila. Krvožedno pogleda Evu.
Ustvari. Čekaj malo.
Ponovna promjena glazbe u generički trash.
Ti alternativni ljudi. Oni su tako DRUGAČIJI.
Stella iz svoje velike roze torbe vadi ljubičastu periku, svjetlucavu haljinicu i tajice s leopard printom.
A ja (sa suzicom u oku) ja – ja sam se cijeli život osjećala drugačijom od drugih. Uvijek su me zlostavljali. Uvijek sam bila nečija žrtva. Jer su SVI TAKO LJUBOMORNI NA MENE i moj način života.
Presvlači se u novo ruho.
Zato razumijem sve one koji su ugnjetavani.
Promjena muzike. Internacionala.
I zato što sam plemenita, ja ću nositi i njihovu zastavu! Napokon, puno je veći heroizam kad imaš sve što poželiš, ali ipak odlučiš da ćeš postati manjina!
EVA: Aha, znači – siromašna? Bit ćeš i siromašna?
STELLA: Zalagat ću se za prava životinja! Udomit ću petnaest pasa, svakog za jednu godinu svojeg života!
Zalagat ću se za migrante i boriti se protiv globalnog zatopljenja!
Zalagat ću se za radnička prava i biti bijesna jer su propale tvornice!!! Iako ne znam ništa o tome!
Upisat ću Filozofski fakultet i nesretno se zaljubiti u svojeg profesora marksista!
EVA: Hoćeš odmah i meni dati pola svoje kuće na Šalati?
STELLA: Borit ću se protiv ugnjetavanja sebe – i drugih, naravno! Bit ću crnkinja!
EVA: Kulturna aproprijacija.
STELLA: Tako je, borit ću se i protiv kulturne aproprijacije! I nitko neće biti bolji od mene u tome, jer sam ja uvijek najbolja u svemu! Nitko neće biti politički korektan kao ja!
Imat ću novi modni izričaj, manje klasično ženstven – bit ću neka čudna kombinacija dječaka i dive! Svi će modni portali htjeti surađivati sa mnom!
Jer ću biti tako posebna, tako drugačija!
Ma dovraga, ostavit ću i dečka i marksista i postati lezbijka!
EVA: Pa već jesi lezbijka, zaljubljena si u mene od prvog osnovne.
Glazba naglo stane. Stella skine periku i šokirano, zgađeno – a možda i uplašeno – pogleda u svoju neprijateljicu.
STELLA: Kako se usuđuješ?
EVA: Mislim, to je činjenica. Svi znamo da si se jedva poljubila sa svojim famoznim Lukom, a opsjednuta si sa mnom. Zato si mi i zagorčala život. Ti si mala lezbijka, ali si toliko opterećena svojim malograđanskim odgojem da si to ne možeš priznati. Tebe su naučili da trebaš biti liberalna i govoriti da misliš da je gay OK, i da ne smiješ biti zla prema siromašnima i manje sretnima od sebe. Ali zapravo nikad ne možeš podnijeti da netko ima nešto što ti nemaš. Misliš da je najvažnije kako IZGLEDAŠ, a ne što radiš. Zato siromašne tlačiš na podmukle načine, a ne direktno. Zato ne možeš pokazati da si lezbijka, jer bi te to dovelo u neugodne situacije, a neugodne situacije ne izgledaju dobro u javnosti.
STELLA: TI SI SAMO LJUBOMORNA NA MENE! UVIJEK SI BILA LJUBOMORNA NA MENE!
EVA: Najlakše je bilo od mene napraviti čudovište.
STELLA: MAKNI SE U SVOJ KUT! Jednom u svojem nebitnom životu, NAUČI GDJE TI JE MJESTO! Vrati se u mrak iz kojeg si i došla, ti odurni, pakleni, ružni stvore s jeftinim tenisicam…
Stella odjednom stane kao da se jako ugrizla za jezik. Ili ga možda progutala i sad će se njime ugušiti, svakog trenutka, evo, samo što nije. Eva slegne ramenima i povuče se duboko u tamu, dalje od reflektora. Prije nego što njezini obrisi izblijede, podrugljivo dovikne:
EVA: Čuvaj si svoj spotlight, svašta može izroniti iz tog ružnog mraka!
Stella sad mora pridobiti publiku. Ipak je ona zvijezda.
STELLA: Ja… ja nisam tako mislila. Ja trebam vašu ljubav i naklonost. Ja sam zvijezda, a na koga ću sjati ako me svi vi ostavite i budete mislili da sam zla? Nisam ja zla, ja sam lijepa, a lijepi ljudi, oni su pravilni, simetrični, idealni. Kako bi iza njihove urednosti i pravilnosti mogle biti loše misli? Naravno da ružni ljudi postaju gnjevni, ogorčeni borci za pravdu koji mrze sve što je lijepo i komercijalno. Ali ja, ja sam zvijezda, mene svi vole. Ja sam rođena da budem prva, kao u pjesmi Lane Jurčević i Severine.
Istina je da ne volim baš kad me dečki diraju, ali to je zato što… zato što je dodir tako prljav. Ako dečkima dopustiš previše, ionako će pričati okolo da si kurva, zato kao djevojka moraš biti pametna. Nisam ja fan ljudskog tijela kao takvog. Tijelo je nepredvidivo, ono nije uredno.
Stella je skinula svoj leopard print i svjetlucavu haljinicu. Pokrila se rukama kao arhetipska djevica.
Ne volim svoje tijelo. Mrzim ga otkako sam prije dvije godine dobila prvu menstruaciju. Naravno, prethodno sam lagala da sam ju dobila još u petom razredu, da budem kul, jer smo tada sve htjele biti prave žene, a ne djevojčice, pa smo se natjecale koja će ju prva dobiti. Koja će se prva zažvaljiti s dečkom. I o tome sam slagala. Ne smijem ispasti kurva, ali ne mogu baš biti ni neka bogorodica!
Ali nije istina da se palim na Evu. Samo sam htjela biti ona. Ona je uvijek u svemu bila bolja od mene. Moja mama je htjela da se bavim baletom, a ja sam bila netalentirana. Ukočena kao glupo drvo i bez osjećaja za ritam. Eva je išla sa mnom u plesnu školu. Tako smo se i upoznale. Ona se rodila sa savršenim osjećajem za ritam. Voljela je sve te teške vježbe, s lakoćom je izvijala i uvijala udove, izražavala se kroz pokret. Ona voli svoje tijelo. Već kad je imala dvanaest godina, gledali su ju ne samo dečki, nego i odrasli muškarci, što je bilo baš scary. Ali razumijem zašto su ju gledali. Mene tako nitko nikad ne gleda. Ne znam želim li da me tako gledaju.
Svi misle da je to banalno i trivijalno. Misle da su ženska neprijateljstva glupa, da su neozbiljan proizvod američkih filmova i da ih treba ignorirati. Dečki nam se rugaju zbog toga. Gledaju to svisoka. Sve što je žensko, ružičasto, sentimentalno, nježno, melodramatično, romantično, uvijek je bilo i bit će ismijavano. Da, dečki nam se rugaju i misle da se uvijek posvađamo zbog njih. A mi se ne svađamo zbog njih, nego jedne zbog drugih. Naša prijateljstva su tako jaka. Puno su jača od zaljubljenosti. Ja i sad kao da ponekad mogu čitati Evine misli. Zato što sam ju jednom bila toliko snažno zavoljela da sam htjela biti ona.
I zato što sam toliko htjela biti ona, zato sam ju i zamrzila. Zato sam… zato sam…
Stella zastane, a onda se zakašlje kao da ju još uvijek dave one neprikladne i ružne riječi koje je progutala. U silovitim grčevima povrati svoj instagramski savršen doručak, jogurt s borovnicama i chia sjemenkama, na pod školske dvorane.


#goodgirlgonebad
Zvonce za nastavak boksačkog meča. Natpis: Runda 2. Stella se sklonila, a Eva je došla s partfišem i kanticom, obrisala njezinu bljuvotinu i vratila se na svoj dio igrališta. Odjevena je u dugu bijelu haljinicu, kao na retro fotografiji koja je pukla na pola na početku predstave i odvojila ju od Stelle.
EVA: Ovo sam napravila samo zato da bude kristalno jasno da ljudi poput mene uvijek čiste bljuvotine privilegiranih. Mi, s druge strane, u svojim bljuvotinama spavamo i s njima se budimo svakog jutra.
To mi je rekao moj tata. Moj je tata najpametniji čovjek na svijetu, pogotovo kad je pijan. Rekla sam mu jednom: tata, da si mogao stalno biti pijan, ali ne prepijan, ono, ne kad se rušiš koliko si pijan, doktorirao bi na nekom prestižnom sveučilištu u inozemstvu. Bila je to loša fora. Stvarno loša, ono, nije ni smiješno, sasvim ispod mog nivoa, inače sam duhovitija. Ali bila je toliko loša fora, u tome je poanta, da se tata rasplakao. Doduše, možda se rasplakao i jer je bio pijan.
Ja nemam zanimljivu priču kao Stella. Neću vas pokušavati zavarati scenskim efektima. Moj tata je pijanac i ponekad živi s nama, a ponekad ne. Mama i on nikad se nisu službeno razveli, nego su u nekom on/off odnosu.
Moja mama je obična trgovkinja. Da, ona radi u ONOM trgovačkom lancu na koji ste pomislili. Radi na kasi. Blagajni! Kasi! (gnjevno) Mislite li stvarno da je sad, u ovom trenutku, važno je li to blagajna ili kasa?
Moja mama je obična trgovkinja i ima jezivih problema s leđima. Ne može riješiti te probleme s leđima zato što nema dovoljno novca za potrebne terapije, kiropraktičare i ostalo. Dođem doma iz škole i nađem ju kako leži na kauču, pokrivena dekicom, gleda neko smeće na TV-u i ima onaj izmučeni izraz lica kojeg nikad ne želite vidjeti na svojem roditelju. U tom trenutku znam da je uredno popila analgetike, ali bol je prejaka, pa oni nisu sasvim pokrili djelovanje. Srećom, prijatelj mojeg brata ponekad joj donese malo vutre. To joj zna pomoći u ublažavanju boli.
Ne znam što bismo bez mojeg starijeg brata. On radi u Austriji, tamo živi sa svojom ženom i malim djetetom, i redovito nam šalje nešto novca. Nije to prevelika svota, ali nama jako puno pomogne. Mama je čvrsto odlučila da će me odškolovati.
Mrzim kad ispada da imam tužnu priču. Nije to nikakva tužna priča. Normalna je. Samo nije ispolirana. Ljudi to ne žele gledati na Instagramu – osim ako je zbilja prikazano kao tužno. U tom se slučaju svima diže ona stvar na takve priče. Zato što se osjećaju bolje kad mogu sažalijevati nekog tko je jadniji od njih. Vidi kako sam pun empatije, žalim te ljude, baš sam dobar kršćanin! Ali i to se obično odnosi na one koji žive još puno gore od nas, ljude u kolibicama sa šestero djece i isključenim grijanjem, takve stvari. Mi koji smo zapeli negdje u uzaludnoj sredini, ne sasvim na dnu hijerarhije, nismo dovoljno izgubljeni slučajevi da bi zaslužili razumijevanje ostatka društva. Čini mi se da je tako i bolje. Barem nas puštaju na miru, ako već nisu solidarni s nama.
Ali pustimo sad to. Sjećate se tenisica koje su Stelli zapele u grlu?
Eva iz svojeg školskog ruksaka izvadi par strahovito ofucanih, iznošenih, starih ružičastih tenisica za djevojčicu od desetak godina i baci ih na pod.
Sve je počelo s tenisicama. Tenisicama koje, suprotno urbanoj legendi, nisu čak ni bile kupljene na placu. Mama mi ih je kupila u nekoj žnj trgovini, da, nekomercijalnoj, nepopularnoj, bezveznoj, to je točno. Ali one su izmislile da su s placa. I tu je krenuo pakao na zemlji. Imala sam deset godina i došla sam u školu u krivim tenisicama.
Zapravo je priča da pukneš od smijeha. Postala sam lidlićka prije samih lidlića. Bila sam toliko prokleto napredna. Ja sam za lidliće ono što je Iggy Pop za punk. Moj je primjer zlostavljanja, kao i primjer mnogih drugih klinaca, bio aktualan mnogo prije nego što su se ljudi počeli kolektivno zgražati na Facebooku zbog klasnog nasilja među djecom. Fora je u tome što su se moji zlostavljači uhvatili za jednu jedinu stvar na koju tada nisam mogla utjecati. Bila sam i lijepa i šarmantna i pametna i zabavna i odana prijateljica, i nimalo skromna, jer skromnost odmalena smatram za glupu i suvišnu osobinu, ali vidi vraga, nisam imala novca za tenisice s markom. I to je odmah uočila vojska Stellinih obožavateljica. Naime, Stella zbilja ima svoju malu vojsku. Svaka osoba, mlada ili stara, odrasla ili dijete, koja je stekla bilo kakvu moć ima svoju malu vojsku. I vojska stoji iza njega ili nje kad ta osoba gazi druge ljude. Stelline vojnikinje su cure koje su joj virile iz guzice zato da im ona može kupovati skupe poklone za rođendane i poslije ih zvati na svoje rođendane. Na njezinim je rođendanima tema tuluma obično bila „princeza“, i redovito se birala miss rođendana, to je uvijek bila Stella, naravno. Tim curama sam smetala jer sam bila bliska sa Stellom i jer sam, pa, bila lijepa i šarmantna i pametna i zabavna i odana i možda malo umišljena, ali nikad zla prema drugima. Onda još ne. Stvarno ne. Tako da, čim je Stellina mala vojska opazila da ja ipak imam slabost – tenisice bez marke – krenula je na mene. Nalazile su mi mane, slabosti i greške što god da sam učinila. Okretale su se protiv mene, jedna po jedna, okretale su drugu djecu protiv mene, sve dok jednog dana više nitko u razredu, možda nitko u cijeloj školi, nije bio na mojoj strani. Odjednom sam bila sama protiv svih. A kad si sam protiv svih, ne možeš apsolutno ništa.
Stella me u početku malo i branila. Nećkala se. Njihala se između mene i njih. Sve dok jednog dana, naravno, pred entuzijastičnim auditorijem, brojnom gladijatorskom publikom, nije rekla da živim u šupi.
Sad se vi pitate, zašto baš šupi. Zato što sam tih dana, kad su mama i tata po svojem dobrom običaju bili u jednoj od svojih off faza od cca pola godine, privremeno živjela s mamom i bratom u kućici koju nam je obiteljski prijatelj iznajmljivao u njegovom dvorištu. Stella je to znala i pred svima glasno i podrugljivo rekla da živim u šupi. U tom trenutku mi je jednom zauvijek pukao ponos. Kao loša kršćanka kakva jesam, nikad joj to nisam oprostila.
Mogla sam se u tom trenutku raspasti. Kao što mnogi klinci na mom mjestu jesu. Povući se u sebe. Izrezati se cijela. Pokušati samoubojstvo. Misliti o sebi sve najgore. Pustiti da potonem. Prihvatiti da su me zgazili, da to tako ide, da ja ne mogu ništa. Da su oni stvarno klasa iznad mene, a preko mene i moje obitelji samo će prijeći, kao tenkovi.
E sad, to bi se možda stvarno i dogodilo, da ja nisam lijepa i šarmantna i pametna i zabavna i da nemam fenomenalne sposobnosti socijalne prilagodbe, kamuflacije i manipulacije, otprilike kao mačka.
Podere na pola svoju bijelu haljinicu. Ispod nje nosi usku kožnu jaknicu, vrlo kratku kožnu suknjicu, mrežaste čarape i crne čizmice s petom.
Bilo je tako lako i tako zabavno postati čudovište u kratkoj suknji. Proučavala sam njihovu igru i počela je igrati i sama, ali na svoj način. Korak po korak, okupljala sam svoju vojsku. Postala sam zastrašujuća. Svi su se zaljubili u mene. Svi su me se također panično bojali. Nije se to dogodilo odmah, preko noći, ali s godinama jest. Naporno sam radila. Onako kako me tata naučio. Tata mi je JARAC. U horoskopu. Naučio me da je život težak, okrutan i da boli. Meni je to OK. Imam dobru toleranciju na bol. Moj me rogati otac također naučio da su ljudi govna. To manje toleriram, jer mi govna smrde.
Izvadi tamnocrveni ruž i nanese ga na usne.
I nije li zato potpuno jasno zašto sam stroga prema štreberici Mariji? Dovraga, Marija, ustani i bori se! Ne mogu te ja držati za ruku i slušati tvoje cendranje dok kao neki mali pas očajnički cviliš i tražiš da te svi vole. Bolje ti je da te malo istreniram. A i neće tebi, Marija, biti ništa. Samo ćeš imati nisko samopouzdanje cijeli život. Ako tako odlučiš. Ti si ipak jedna od tih klinki koje imaju izbor, kojima su roditelji govorili da mogu sve što požele.
Iz džepa suknje izvuče mobitel, okrene ga prema sebi i stisne snimanje storyja. Story paralelno ide na projekciji iza nje. Govori izmijenjenim tonom, glumljenim, ležernijim, kao da se snima za trailer nekog filma.
Guess what, Stelice?
Ja nisam mogla biti sve što sam poželjela. Mogla sam biti samo tvoja neprijateljica. Zato što ljudi poput tebe odlučuju o sudbini ljudi kao što sam ja. Ja nisam imala izbora. Ali ti si mogla odabrati da budeš draga, a da si bila draga prema meni, sigurno bih i ja bila drugačija. Ti budi zvijezda ako baš hoćeš, ali ja ću uvijek biti prva. I nije me odredio nikakav nogometaš. Nikakav dečko. Nikakav „bog“. Ja sam stvorila samu sebe. I stvaram se svakim danom ponovno, ispočetka.
Zagleda se u kameru bijesno.
JA SAM POBJEDNICA.


#relationshipgoals
Eva se nakon snimanja storyja okrenula oko svoje osi da bi upala u atmosferu tuluma u dvorani koja se naglo pretvara u disko klub. Velika trash disko kugla spušta se sa stropa, kreće light show i instrumental koji se iz jezivog, ali ritmičnog techna pretapa u još jeziviju cajku. Ulijeću Stella i Luka u žaru partijanerskog ludila, plešući, skačući kao sumanuti, a zatim se i derući na sav glas. Stella je odjevena u navijačicu, Luka nosi nogometni dres.
STELLA: Punk je mrtav, živio turbo folk!
LUKA: Punk je mrtav, živio turbo folk!
STELLA: Srpska muzika!
LUKA: Srpska muzika!
STELLA: Srpska muzika i hrvatska ruka na srcu!
LUKA: Srpska muzika i hrvatska ruka na…
Biiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip.
STELLA: Luka, zašto ne treniraš?
LUKA: Pa na tulumu smo!
STELLA: Ljubavi, moraš trenirati zato da jednog dana budeš NAJBOLJI strijelac i u skladu s tim basnoslovno plaćen! Zamisli! Basnoslovno plaćeni narodni heroj!
LUKA: Ali na tulumu smo! Zabavljamo se!
STELLA: Luka, ostavit ću te ako me ne poslušaš!
Luka nema izbora. Vadi nogometnu loptu iz ruksaka i natjerava ju po stadionu, a Stella preuzima ulogu navijačice.
STELLA: L kao lijepo! U kao uspjeh! K kao korist! A kao ambicija! L – U – K – A!
LUKA: Evo, ljubavi, samo što nisam zabio!
STELLA: L kao lagodno! U kao ugoda! K kao konformizam! A kao apatija! L – U – K – A!
LUKA: Sad ću, sad ću ga, draga, ubaciti u gol!
STELLA: L kao lukrativno! U kao ustaša! K kao katolik! A kao agresija! L – U – K – A!
LUKA (bijesno zastane): HEJ! Ustaše su ubile mojeg pradjeda, glupačo!
STELLA: Oprosti, ljubavi, ja sam se malo zanijela!
LUKA (vrativši se trčanju za loptom): Koje gluposti. Ja samo želim trenirati. Premlad sam za ova sranja! Želim da me sve te budale ostave na miru sa svojim ustašama i partizanima i davnom poviješću. Ja želim gledati u svoju budućnost, makar je i nemao.
STELLA: Ti imaš budućnost sa mnom, Luka! Kad vide kako lijepu i mršavu ženu imaš, svi će biti ljubomorni na tebe!
LUKA: STELLAAAAAA! You are tearing me apart! Što sam ja tebi? Samo pijun u tvojim igricama. Komad mesa, trofej, kao na natjecanju! Pokazuješ me kao macho frajer svoj novi automobil! Neću se više tako igrati!
Luka bijesno i, mora mu se priznati, vrlo muževno šutne svoju loptu i otrči za njom izvan terena, praćen snimljenim zvucima zviždanja vjernih navijača/ica.
Stella je pokisla i ljutita.
EVA: Pa simpa je taj Luka. Šteta što ga tako mučiš. Možda više nećeš.
STELLA: Luka me treba. Mi egzistiramo u savršenoj simbiozi.
Izgleda da joj se malo zavrtjelo u glavi. Čučne na pod. Mrači joj se pred očima.
EVA: Što ti je?
STELLA: Ništa, ništa, dobro mi je!
EVA: Malo si zelena u licu.
STELLA: To je od svjetala.
U pozadini počinje tiho svirati neka sentimentalna tinejdžerska glazba.
EVA: Roditelji su ti doktori. Kako to da nisu primijetili da si oslabila?
STELLA: Zato što mi je dobro! Ja se zdravo hranim i redovito vježbam! Svi ćete umrijeti prije mene!
A možda i nećete. Možda ću ja umrijeti prije svih vas. Možda neću ni umrijeti, nego ću se samo rasplinuti i nestati i biti potpuno nevidljiva.
Rasplače se.
EVA: Joj ne. Ne, nemoj mi samo s emocijama.
Čučne pokraj nje i pomiluje ju sa zadrškom, kao životinju koja bi mogla imati buhe ili nešto slično.
STELLA (i dalje cendrajući): Zašto sam ja tako užasna osoba? Nije ni čudo da me nitko ne voli i da nitko nikad neće biti zaljubljen u mene. Ja nikad neću biti sretna!
EVA: Svašta. Ušetat će jednom netko u tvoj život.
STELLA (naglo zlobnim tonom): A što ovaj tvoj ogre sad hoće?
Eva se okrene i, dok sentimentalna tinejdžerska glazba i dalje svira, ugleda Marka koji je u međuvremenu došetao. Stoji na nekoliko metara udaljenosti od njih i izgleda potpuno isto kao i posljednji put kad smo ga vidjeli, ali s dva dodatka: velikom tamnom masnicom od koje mu se gotovo zatvorilo desno oko, i kapom na glavi. Na leđima još uvijek nosi ruksak s natpisom PEDERČINA.
MARKO: Ipak su me istukli.
Eva ga neko vrijeme samo užasnuto promatra, a onda prigušeno vrisne i zaleti se prema njemu kao projektil. Skoči na njega, obgrli ga rukama i zalijepi se kao da ne namjerava sići. Njemu je drago, ali je i šokiran i zbunjen ovim naglim letećim ljubavnim napadom. Boreći se s projektilom, gotovo nesvjesno ju malo zavrti. To mu se svidi, romantično je, pa je počne vrtjeti baš kao u američkom romantičnom filmu. Dok se vrte po prostoriji, na Markovim leđima i dalje se bjelasa natpis na ruksaku.
STELLA (sardonično): Mislim da ću si povratiti u usta.
Ovo dvoje se zaustavi, ali svejedno ne izlaze jedno drugome iz zagrljaja.
EVA: Što su ti gadovi napravili?
MARKO: Pa ne znam, sačekali me iza škole… joj… udavit ćeš me…
Stella, kojoj je evidentno sve lošije i lošije fizički, iskoristi njihovu romantičnu zaokupljenost jedno drugim pa počne puzati izvan terena. Do završetka scene otpuzat će sasvim tako da ju nitko ne primijeti, no ne bez truda i muke.
Eva je konačno sišla s Marka.
EVA: Daj da vidim tu ozljedu.
MARKO: Nemoj, ružna je.
Ona ga suosjećajno promatra pa ga podraga po licu i lagano poljubi u stradalo oko. On se zacrveni i razvuče lice u sramežljivi mali osmijeh. Trzne se jer ga boli kad se smije. Onda ga ona zagrli obuhvativši ga rukama oko struka.
EVA: Volim te. Voli i ti mene.
MARKO: Pa… OK.
EVA: Da?
MARKO: Da.
EVA: Sigurno da?
MARKO: Da.
EVA: I to je tako jednostavno?
MARKO: Pa… da.
EVA: Možda će najbolje biti da se volimo, ali da uopće ne razgovaramo.
MARKO: U pravu si.
Onda i on nju polako obgrli, malo smotano, ali dražesno. Baš je sretan. Vidi se.
EVA: E, Marko?
MARKO: Ha?
EVA: A što ti misliš o seksu?
MARKO: Seksu? Sto mu doboša darkvudskih.
EVA: Što?
MARKO: Oprosti. Geek alert. Kako to misliš, što mislim o seksu?
EVA: Pa ne znam, jesi to radio kad? Jel ti se to radi?
Trgne se kao da ga je drmnula struja i odvoji se od nje. Možda i malo grubo.
MARKO: Nisam nikad… radio ništa.
EVA: Pa dobro, to je OK. (pauza) Hoćeš sad?
MARKO: Misliš, ti i ja?
EVA: A koga bi ti da još pozovemo?
MARKO: Pa dobro, da, ajde, može. Mislim, samo mi. Nitko drugi.
EVA: Super!
MARKO: A ti… jel ti… ne znam kako da te to pitam a da te ne uvrijedim…
EVA: Pa ja sam tebe pitala i odgovorio si. Slobodno ti pitaj mene.
MARKO: Jel ti imaš nekog… iskustva?
Pocrveni ponovno kao ružica.
EVA (oduševljeno): Kako si sladak jer crveniš! Ja sam mislila da ljudi crvene samo u knjigama. Meni se to nikad ne događa. Čak ni kad mi je jako neugodno. Valjda nemam gen za crvenilo od srama. A to što si me pitao, ma, ako si nešto čuo, to sam ja sama proširila tračeve da ljudi misle da sam iskusnija nego što jesam.
MARKO: A… da?
EVA: Naravno. Svi to tako rade. Ti si iskren pa misliš da su i svi drugi takvi, ali nisu. Zato te i ne treba biti sram.
MARKO: Oh. (pauza) I što ćemo sad?
EVA: Pa skinut ćemo se. Da bismo to radili, ne možemo imati odjeću na sebi.
MARKO (panično): Ne, ne… Čekaj.
EVA: Što je?
MARKO: Neugodno mi je.
EVA: Aha. Ne možeš sam. Gle, pa ja ću ti pomoći.
Krene prema njemu. On ustukne.
MARKO: Ne. Imam bolju ideju. Ajde ti meni okreni leđa, a ja ću… Ja ću učiniti da budem savršen za tebe.
EVA: Ali ti… Ajde dobro. Ako će ti tako biti lakše.
Okrene mu leđa. Prvo malo viri pa uoči da je skinuo džemper. Fascinirano raširi oči.
MARKO: Nema virenja!
EVA: Ali baš si lijep… Joj, dobro, dobro, kad nemaš razumijevanja za moje nezasitne seksualne potrebe.
Okrene se ponovno i nestrpljivo pocupkuje čekajući da se on sredi. Dok ona i dalje sretno brblja, Marko se presvlači: iz ruksaka vadi novu odjeću, moderniju, seksipilniju, užu. Skida kapu: ošišao je kosu na sasvim kratko.
EVA: Znaš, ljudi ismijavaju tinejdžerske ljubavi. Uvijek se podruguju. Znaš kako to ide? Kažu jedni drugima: essss, što si jadan, zaljubljen si kao tinejdžer. A ja bih voljela biti zaljubljena u tebe kao tinejdžerica cijeli život. Toliko se blentavo osjećam kraj tebe, ponašam se potpuno kao… kao štreberica Marija…
MARKO: Evo, spreman sam. Možeš se okrenuti.
Eva se okrene. Što jest, jest: Marko izgleda kao da je sišao s reklame za muški parfem.
MARKO: Htio sam biti pravi frajer za tebe.
EVA: Ali Marko, meni uopće nije bitno jesi li ti pravi frajer ili ne.
MARKO: Znači, ne misliš da ja mogu biti frajer.
EVA: Ne, ne… Mislim da si savršen…
MARKO: Da?
EVA: … takav kakav jesi.
MARKO: Aha.
EVA: „Aha“. Što „aha“? Marko, umaraš me! Gdje nestane sva tvoja elokvencija, i pamet, i nadobudnost, i samopouzdanje, i hrabrost kad si sa mnom? Ponašaš se kao da sam biće s drugog planeta, mističan stvor iz dubina oceana, sirena, ili creature from the black lagoon, kad već hoćeš geek alert! I uopće mi ne vjeruješ! Kao da sam neki zli grozni vamp koji će ti se napiti krvi, a to nema veze sa mnom, to je sve u tvojoj glavi! Ja sam se prevarila, napravila sam groznu grešku kad sam te zavoljela, jer ti mene uopće ne voliš! Ne znam zašto sam pomislila da me voliš. Ajde, reci to. Reci voliš li me ili ne. Reci, pa da konačno mogu otvrdnuti jednom zauvijek kad čujem „ne“. Onda ću tek postati potpuno nemilosrdna.
MARKO: Pa dobro, reći ću!
EVA: Da te vidim! Pokaži da imaš sportskog duha! Budi muško!
MARKO: Hoću! Reći ću!
EVA: Što?
MARKO: Da te…
EVA: Da?
MARKO: Da te…
Stane. I ne može. Pokupi sve svoje stvari i pobjegne sa sportskog terena u nezaustavljivom, neizdrživom, za njega samog potpuno sramotnom naletu straha.





#hot
Niz tribine sada zamračene školske sportske dvorane, probijajući se između redova tinejdžera i tinejdžerki, silazi momak ili možda muškarac koji je na sebe stavio glavu Jarca. Izvlači si stolicu i sjeda u sredinu igrališta. Sjedi s rukama na koljenima, uspravno, uljudno. Dvorana je prepuna ružičasto-ljubičastog dima, koji se tko zna odakle stvorio ovdje. Možda to isparavaju tinejdžeri i tinejdžerice, možda su to njihova nervoza, strah i sram? Vrag će ga znati.
JARAC: Sve što im se nije sviđalo, stavili su meni na leđa kao teret.

Rekli su:
uzeli smo sve što je tjelesno
i pretvorili to u sramotu
sve što ne želimo vidjeti
guramo u nekoga drugoga

u neko strano lice

Jarac je napaljena životinja. Tako kažu. Može biti opasna. Jarac može biti manijak koji vas gleda iz grmlja dok vi toga niste ni svjesni. Može on svašta. Napasti, ubosti, ozlijediti. Može biti opasan.
Može biti i smiješan.

Znam da ste me sreli i prije.
Rekli su:
tebe će ta djeca koja više nisu djeca sanjati noću
dolazit ćeš im u san da preuzmeš na sebe njihove strahove
frustracije
nesreće
boli
kao tužni i ružni djed mraz
kao iskošena zubić vila

Vjerujete li u mene? Meni je teško vjerovati u sebe. Osjećam se tako usamljeno, tako zarobljeno u vlastitom tijelu. Ali ja sam ovdje zbog vas. Uzmite mobitele u ruke. Podignite slušalice. Učinit ću vjernike od vas. Kažite mi stvari koje vas tište, koje trebate ispovjediti. Ja ću vas razriješiti. Znate da sam sklon oprostu. Posegnite i dotaknite vjeru. Vidjet ćete me u svojim noćnim morama. Vidjet ćete me u svojim snovima. Pojavit ću se niotkud, ali nisam ono što se čini da jesam. Vidjet ćete me u svojim glavama. Na ekranima svojih mobitela. Hej, djeco, podsjećam vas da ih isključite.
Oprostite što lupetam. Vjerojatno sam pijan.

Čuo sam:
bio je jedan dječak
jako nesiguran dječak
skrivao se iza bujne sijede brade
i puno pljuckao dok je pričao od neugode,
stvorio je oko sebe čitavu rijeku neugodne sline

Pročitao sam ovih dana dnevnik jednog momka koji se zove Marko. Rekao je da smijem. Trebao se povjeriti nekom, kaže, nije više mogao izdržati. Da, neki dečki pišu dnevnik, kao i djevojke. Pogotovo ako su senzibilni. Ispovjedna forma se smatra sramotnom, pa ipak se svi ispovijedaju negdje i nekome. Samo što ispovijedi dječaka kasnije postaju književnost, a ispovijedi djevojčica zapisi o histeriji.

Ovako je pisao Marko:

„seks je neugodan zato što se moraš skinuti pred nekim. ne mislim samo skinuti odjeću. kad me pogleda, osjećam se kao da mi čita misli. moje misli postaju gole. nezaštićene. ona me vidi takvog kakav jesam, sigurno. a ja krvarim iz svih pora.
ali i ja skinem nju. osjetim njezin miris. okus joj je specifičan. podsjeća me na neko voće. nešto što sam jednom probao. ili sam imao takav gel za tuširanje? kažem joj to, ona se smije. smije se, voli me, vidim joj u očima, smiješne su joj moje fore koje nikom drugom nisu smiješne, valjda ni mojoj mami. kaže: rekli su mi da imam okus kao nar. ja: nar? kaže ona: da, znaš li da je nar bitan za ljubavnike? ja: kako? ona: njime je had, bog podzemlja, zadržao perzefonu uz sebe. mora da je nar bio dobar kad je pristala ostati s njim, pa, praktički u paklu. za grke je podzemlje bilo neki pakao, nešto tome slično. meni je zvučalo baš rokerski. a netko bi rekao: pakao. možda nisu imali pravi pakao kao mi.
a ja bih ostao ovdje cijelu vječnost. uopće ne bih imao potrebu da se ikad više maknem. samo da budemo jedno pokraj drugoga, vodimo ljubav, izležavamo se, nigdje ne izlazimo i ogovaramo druge ljude. sami protiv svih, kao dok još nije ni bilo ničega drugog, u mitskom prapočetku.
i kad uđem u nju, svaki put pomislim da nikad više neću izaći van
ljubav je kad si potpuno nemoćan ali ti je to super

zašto se toliko bojimo?
zašto hihoćemo i kad odrastemo, kao što smo to nekad radili na satu biologije?
valjda su nas tako naučili
krivi su
ali tko su ti „oni“?
tko nas je istjerao odavde? tko se usuđuje reći nam da ne smijemo? tko nas je razdvojio?

sranje, ne mogu se sjetiti.

zašto, zašto, zašto, zašto, zašto, zašto, zašto,
zašto su nas izbacili iz raja?“

Jarac završi sa čitanjem, pokupi svoju stolicu i izađe s terena.

#princess
Još uvijek je mračno. Na platnu kreće projekcija Stellinog videa na Instagramu. Stella sjedi na bolničkom krevetu, izgledajući malo izmučeno, ali ipak s osmijehom od uha do uha. Obraća se svojim vjernim followerima.
STELLA: Dragi moji sljedbenici! Čitala sam komentare i nemajte dileme, znam da ste se zabrinuli za mene. Zato vam se sad i javljam, da ne živite u crnom mraku neznanja i neupućenosti u moj uzbudljiv život. Dakle, novo uzbudljivo što mi se desilo je… dakle… pa, ja sam završila u bolnici. Mislim, nije ništa strašno, ali roditelji su me htjeli u-bi-ti. Tata je rekao da je jako zabrinut za svoju princezu. Malo sam se preforsirala, znate. Događa se zaposlenim ljudima poput mene. Previše je to bilo rada na sebi. Na vlastitom tijelu. Svemu. A možda sam i pokupila neku virozu. Želučanu. Liječnici još uvijek nisu isključili tu opciju. Ali koga briga za moj medicinski karton? Odlučila sam vam se javiti, ne samo da znate da sam itekako živa i da se oporavljam, kao borac kakav jesam, nego i…
Suza u oku.
Odlučila sam okrenuti novi list u životu! Izlazim iz igre. Da, kao što (ogorčeno) kao što je i Luka izašao iz igre, barem za mene, jednom zauvijek. Vrijeme je za novi početak! Za prave prave pozitivne misli! Bila sam loša, dragi moji followeri. Baš sam bila zlica, moram to skrušeno priznati. Kao Maleficent, samo s boljom frizurom. Nisam se uvijek uzorno ponašala, to mi je sada sasvim jasno, i znam da me bilo teško trpjeti. Na tome vam se najiskrenije ispričavam. Sve je to tako ispalo zato što je bilo jako puno tame u mojoj duši. Ponekad je jednostavno tako. Lana Del Rey napisala je nebrojene prekrasne pjesme o užasnim problemima poput mojih, sigurna sam da znate. Ali dosta je bilo crnila, jer (brišući oči oko kojih se razlilo nešto šminke) crna olovka oko očiju ionako je stravično demode!
Zato puštam i Evu neka radi što hoće. Opraštam joj sve. Ono što sam ja njoj učinila, pa, naravno, nije bilo učinjeno namjerno, jer ja sam uvijek imala najljepše namjere, ali eto… Prijateljstvo je ipak prijateljstvo. Pogotovo žensko. Ono traje duže nego što vi mislite. Za deset godina mi ćemo ponovno biti nezaustavljiv par!
Moja je glavna odluka da ću se početi više žrtvovati za druge. Razmišljat ću o dobrobiti zajednice, a ne o samoj sebi. Pokušat ću biti veća altruistica nego što sam dosad bila. Napokon, tome princeze i služe, tek kad se riješe ega, one postaju kraljice, ne? Mislim da ću se stoga baviti volonterskim radom. Svaki dan ću nastojati učiniti nešto korisno za ljude kojima je to potrebno. Možda ću i ja postati doktorica kao moji roditelji. OK, jest da je na Medicinskom fakultetu potrebno jako puno učiti, što je meni malo teško jer hm, istina je da redovito navučem oko sedam ocjena na kraju školske godine, ali ako se stvarno jako potrudim… ako se stvarno jako potrudim, možda mi uspije, kažu da ako nešto stvarno želiš, to će ti se i ostvariti, možda završim medicinu, možda završim diplomaciju, možda postanem svetica,
možda ću živjeti na selu, da, zapravo, možda ću živjeti na selu, sama, neću pomagati ljudima, ustvari, neću komunicirati ni sa kim, isključit ću sve ove društvene mreže, i neću više gledati sebe kako me drugi gledaju, ne, ne, gledat ću svoje mačke, JOŠ BOLJE, gledat ću svoje OVCE, nabavit ću si ovce i uzgajat ću usrane ovce i zašto sam sad opsovala, princeze ne psuju, princeze su profinjene, uredne, pristojne, MA ZNATE ŠTO, koga briga za pristojnost, jednom ću u životu biti iskrena, ne da neću biti svetica i humanitarka, nego neću biti NIŠTA, konačno ću biti nitko i ništa i odmoriti se! E da! A ako vam to smeta –
ako vam to smeta –
bože što ako vam to smeta –
možda vam to stvarno smeta –
ne sviđa vam se to –
i što ću ja sad s tim –
ako vam to smeta
ma onda –
znate vi što?
ako vam to smeta, onda –

ONDA SE SVI JEBITE!

I tu se konačno ugasi posljednji javni video Stelle, jednom najsjajnije zvjezdice na instagramskom nebu.


hashtag #love
Kad se svjetla upale, Eva upada na teren na kojem leži Marko, potpuno nepomičan. Ovaj put su ga jako pretukli. Oči su mu zatvorene. Eva se zatrči do njega i očajnički ga počne drmati.
Podigne mu ruku, ali ona samo padne natrag, kao da je Marko krpena lutka. Kao da nikad nije ni postojao.
Svuda po njemu, po njegovoj tamnoj odjeći, bijelim su korektorom ispisane riječi. Ona drhtavim glasom čita.
PEDERČINA.
PIČKA.
CURICA.
SRBIN.
RETARD.
PEDERKO. PEDER. PEDER.
SMRDLJIVA PIČKETINA.
OLOŠ. ĐUBRE. SMRAD. PIČKA.
PEDER. PEDER. PEDER. PEDER. PEDER.
Makne se od njega. Okrene se prema tribinama. Stoji u grču s glavom u rukama, a onda urlikne. Urlikne životinjski, iracionalno, demonski, kao da će progutati i tribine i sve koji na njima sjede i koji su možda krivi za ovo što se dogodilo, ili što ona sada vidi pred sobom kao da se dogodilo.
Vrati se njemu. Želi ga pokriti nečim, ali nema čim. Svuče jaknu, svuče majicu. Ne može ga time dovoljno dobro pokriti. Što ga više dodiruje, iz njega tim silovitije kulja krv – crvena, plamteća, pakleno skrletna.
Zagrabi crvenu tekućinu prstima. Po svojem trupu, po koži ispisuje jedno po jedno slovo:
O- S-V-E-T-A.
Nakon toga ostaju samo ona i publika da se krvoločno gledaju. U početku joj je teško izgovoriti ono što želi reći.
Crvena –
Napokon joj uspije.
Crvena nije samo boja ljubavi.