Kroz sobe

---

GODINA PROIZVODNJE: 2014.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 2

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana, bez prerada. 

---

1.

Jednog ljetnog dana sredinom devedesetih. Skromni dom neke obitelji u provinciji, naprasno napušten. Dnevni boravak. Trosjed, dvije velike fotelje oko malog stola, regal, u regalu uključen televizor na kojem je šum. Nekoliko praznih okvira na zidu iz kojih su povađene fotografije. Četiri prazne čaše na stolu, u vazi buket uvelog cvijeća. Paučina visi s lustera i skuplja se po kutovima.

Ulaze STARIJI i MLAĐI. Obojica su u maskirnim uniformama, s rancima na leđima, plinskim maskama na boku, pištoljima o pojasu i s puškama na ramenu. Stariji ima M-52 i fišeklije na remenu, mlađi kalašnjikov s pripadajućom torbicom za okvire i RAP-om. Stariji na glavi ima kacigu, mlađi ima zavoj na glavi. Stariji ga pridržava. Čim uđu, mlađi se sruši na trosjed.

STARIJI: Boli li te još glava?

MLAĐI: Ne.

STARIJI: Znači, dobro si.

MLAĐI: Sasvim dobro.

Stariji skida kacigu i stavlja je na stol. Zatim skida pušku s ramena i naslanja je na regal, skida ranac, remen s pištoljem i masku. Kad se dokraja raskomoti pomaže mlađemu.

MLAĐI: Što mi radimo ovako odjeveni?

STARIJI: Ne sjećaš se?

Mlađi ga zbunjeno gleda i trepće kao da se upravo probudio.

MLAĐI: Ne. Što mi radimo ovdje?

STARIJI: Bježimo.

MLAĐI: Bježimo?

STARIJI: Da, bježimo i usput se skrivamo.

MLAĐI: Zašto?

STARIJI: Daj, molim te…

MLAĐI(blijedo ga gleda): Ne znam. Molim te, reci mi.

STARIJI: Jer moramo.

MLAĐI: Zašto moramo?

STARIJI: Da nas ne uhvate.

MLAĐI: Uhvate?

STARIJI: Zarobe. Zgrabe. Da, mali moj. Ako nas uhvate, onda smo gotovi.

MLAĐI: Misliš?

STARIJI: Baš kao i onih deset tisuća.

Šute. Mlađi gleda u svoje noge, posve je potonuo. Isteže se na trosjedu, pa si dodiruje glavu. Zaječi.

MLAĐI: Što je ovo?

STARIJI: Pao si i razbio glavu dok smo bježali. Ja sam ti je previo.

MLAĐI: Onih deset tisuća što si spominjao… Tko u oni?

STARIJI: Ti se stvarno ničeg ne sjećaš?

MLAĐI: Vrlo maglovito.

STARIJI: Oni su mrtvi.

MLAĐI: Jadni oni.

STARIJI: Jadni mi, ako nas zgrabe. S njima je gotovo. Njima je sad dobro.

Mlađi se počne ustajati, a onda se beživotno sruči nazad.

MLAĐI: Ne mogu.

STARIJI: Odmori se malo.

MLAĐI: Njima je dobro, kažeš?

STARIJI: Sad im je dobro.

MLAĐI: Zašto i nama ne bi bilo tako dobro?

STARIJI(iščuđava se): Kakvo pitanje… Zato što smo živi. Tek kad se postane… (Zagrcne se.) A što su sve prošli, što su im radili… Bolje da ne znaš.

MLAĐI: Bojim se da znam.

STARIJI: Šuti. Sad su u raju.

MLAĐI: U raju?!

STARIJI: Da. Tako se kaže.

Mlađi dugo gleda sebe, svoje ruke, odjeću koju nosi, razgledava opremu, oružje. Ne može se načuditi. Stariji s pažnjom promatra svaki njegov pokret.

STARIJI: Stvarno se ne sjećaš?

MLAĐI: Ne.

STARIJI: Ničega?

MLAĐI: Baš ničega.

Mlađi zvjera po prostoriji.

MLAĐI: Reci mi tko smo.

STARIJI: Bili smo vojnici.

MLAĐI: A sad?

STARIJI: Sad se povlačimo.

MLAĐI: Kamo?

STARIJI: Na slobodni teritorij.

Mlađi sliježe ramenima.

MLAĐI: Što nam se dogodilo? Što se meni dogodilo?

STARIJI: Dobio si snažan udarac u glavu i sad se više ničeg ne sjećaš.

MLAĐI: Bože…

STARIJI: Šuti. To je dobro. I bolje da se ničeg ne sjećaš. Bila je to jedna strahota.

Stariji sjeda. Zapali cigaretu, povuče dim i duboko uzdahne. Gleda o svoju pušku.

STARIJI: Puška mi više ne treba. Nema metaka. (Skida remen.) Fišeklije također. (Pogleda u kalašnjikov od mlađeg.) Ni tebi. Ostavit ćemo puške ovdje.

Ustaje, uzima njihove puške i stavlja ih u ormar. Pogleda u mlađeg koji još uvijek svu opremu drži na sebi.

STARIJI: Ne treba ti ni ta torbica. Prazna je. Ne treba ti ni RAP.

MLAĐI: Što je RAP?

STARIJI: Rezervni alatni pribor.

MLAĐI(pokušava se prisjetiti): RAP… RAP… (Kao da se budi iz sna.) A gdje nam je RUP?

STARIJI: Nemamo ga, odavno. Bacili smo ga čim je počelo. Od početka rata je bio zastario.

MLAĐI(mrmlja): Čudne riječi. Rat, rap, rup… Rup… Rup…

STARIJI: Je l' se ti uopće sjećaš ičeg što je bilo?

MLAĐI(trgne se): Znam! Radio uređaj prenosivi.

STARIJI: Tako je. Dobro je, vraćaš se.

MLAĐI(zastenje): Da… Sad tek osjećam kako me boli glava… Što je točno bilo?

STARIJI: Pao si dok smo bježali. Od jutra te vučem… Puno nam je pomogao jedan čovjek. On nas je zapravo spasio. Trenutak kasnije bili bi nas uhvatili. Neki dobar čovjek, rekao mi je kuda da bježimo i obećao će nam i opet pomoći.

MLAĐI: Tko je on?

STARIJI(sliježe ramenima): Nije iz naše jedinice. Ni iz mjesta. Samo je odnekud iskrsnuo. (Duboko se zamisli.) Imao je neki čudan naglasak, kao da nije odavde.

MLAĐI: Možda je to bio strani promatrač.

STARIJI: Možda. Obećao nam je da će nas izvući. Naš spasitelj koji se pojavio niotkud. Naša veza za slobodni teritorij. Čudno… Vrlo čudno…

MLAĐI(ne sluša ga): Boli…

STARIJI: Proći će. Nažalost ne možemo doktoru.

MLAĐI: Umoran sam.

STARIJI: Samo se ti odmori.

Prima se za glavu, tiho i umorno mrmlja.

MLAĐI: Da… Stigao nam je rat strašni…

STARIJI(umorno otpuhuje dim cigarete): Da. Ni prvi, ni zadnji, ni najgori, ali naš. Ne baš velik i ne osobito zanimljiv. Nije baš da to nikog nije zanimalo, ali osim nas ljudi i ne znaju točno gdje je, ne znaju čiji je i koji je, ni tko je protiv koga… Zabrinuti su, ali većina – tek tako reda radi i više onako. A nas boli.

MLAĐI(smušeno): Od  jutra je palo 4000 projektila, kuće se ruše, gore. Stoka luta poljima, tužna, zabrinuta, napuštena. Ljudi bježe sa sela, ljudi odlaze iz gradova…

STARIJI: Vrebaju priliku za zbrisati u inozemstvo.

MLAĐI(pogleda ga): Što je inozemstvo? Gdje je to?

STARIJI(uzdahne): To je tamo gdje bjesni neki drugi rat s drugim ljudima.

MLAĐI: Grme topovi, vebeerovi paklenski huče, čuje se dugu mitraljiranje. Zvone nebesa od eksplozija. Sve se potresa i ljulja,

Ali mi čvrsto stojimo.

STARIJI: Tako je. Iako neki vele da je ovo rat niskog intenziteta, vođen zastarjelom tehnologijom, bez velikih bitaka, s malo ljudskih žrtava. Zapravo. I na svu sreću. Malen rat.

Mlađi počne nekontrolirano i neutješno plakati.

STARIJI: Što ti je?!

MLAĐI: Svega sam se sjetio. (Naglo prestane plakati, ljutito.) Zašto si rekao da je ovaj naš rat malen?!

STARIJI: Zato što ima i većih, strašnijih.

MLAĐI(se uzruja): Kako možeš?! Kako itko može reći da je ovaj naš rat malen?!

STARIJI: Daj, molim te. Govorim ti kako ga neki ljudi vide, ne ja.

MLAĐI: Naš rat malen?! Uzrujavaš me! Nikad ti neću oprostiti to što govoriš!

STARIJI: Dobro onda. Smiri se, još si previše osjetljiv od tog udarca…

MLAĐI: Budalo! Stoko! Zvijeri jedna! Izrode!

STARIJI: Dobro, oprosti.

MLAĐI: Nema oprosti.

Šute. Mlađi ga mrko gleda.

STARIJI: Znači ti želiš da je ovo rat visokog intenziteta, vođe najsuvremenijom tehnologijom, s velikim bitkama i morem mrtvih? To želiš?!

MLAĐI: Zaveži! Ne.

STARIJI: Što onda želiš? Da se ovo nastavi ili stane?

MLAĐI: Šuti. Mrzim te.

Još ga malo ljutito gleda, onda uvrijeđeno odmahuje rukom.

MLAĐI: Budalo… (Malo pribranije.) Tko bi u ovom mogao pobijediti?

STARIJI: Tko zna?

MLAĐI: Netko mora pobijediti.

STARIJI: Ne nužno.

MLAĐI: Pa kakav je onda ovo rat?

STARIJI: Onaj koji ne završava.

Šute.

MLAĐI: Zašto se onda vodi?

STARIJI: Vodi se zato što privremeni rezultat nekom ide na ruku.

MLAĐI: A koji je trenutačni rezultat?

STARIJI: Ne muči me. (Gasi cigaretu.) Odavde, gdje mi stojimo, ne vidi se semafor.

Ustaje. Odlazi do prozora i oprezno se naviruje van.

STARIJI: Ovako ćemo. Ovdje ćemo ostaviti puške, rance i svu opremu. To nam može samo smetati. Moramo odavde što prije, na neko sigurnije mjesto.

MLAĐI: Gdje?

STARIJI: Na jedno sigurnije mjesto. Tamo sam se dogovorio s tim čovjekom. On će nam pomoći.

MLAĐI: A kud?

STARIJI: Moramo krenuti prema planini.

Pomaže mlađem da ustane. Krenu.

2.

Soba je slična prethodnoj, samo joj je inventar potpuno uništen. Odnesen je televizor, trosjed, ukrasi. Prozor je otvoren i lupa na vjetru. Ulaze stariji i mlađi s isukanim pištoljima, oprezno se šuljaju. Na sebi imaju samo uniforme. Mlađi više nema zavoj na glavi i dobro se kreće. Provjeravaju svaki kutak.

STARIJI: Dobro je.

MLAĐI: Nema nikoga.

STARIJI: Ovdje bi to trebalo biti.

MLAĐI: Jesi li siguran?

STARIJI: Jesam.

MLAĐI: Bio si već u ovom mjestu?

STARIJI: Jesam.

MLAĐI: Kako se zove ovo mjesto?

STARIJI: Međeđa Glava, mislim.

MLAĐI: I u dobroj smo kući?

STARIJI: Jesmo. Tako mi ju je opisao. Rekao je da će nam ovdje ostaviti hranu i uputu za dalje.

Detaljno pretražuju prostoriju. U kutu, ispod neke prljave deke mlađi pronađe nekakav zavežljaj.

MLAĐI: Što je ovo? Dođi vidi.

Stariji oprezno prilazi. Mlađi se udaljuje na sigurnu distancu. Stariji otvara zavežljaj.

STARIJI: To je to.

MLAĐI: Što?!

STARIJI: Hrana. Ostavio nam je hranu.

Premješta zavežljaj na stol i otvara ga. Reda po stolu desetak konzervi, dva komada kruha, dva tetrapaka mlijeka, cigarete i još neke sitnice.

MLAĐI: To nam je sve ostavio?!

STARIJI: Da. Sjedi i jedi.

Sjedaju za stol. Džepnim nožićem otvaraju konzerve, trgaju kruh i počinju halapljivo jesti. Razgovaraju punih usta.

MLAĐI: Diiivno!

STARIJI: Poslije toliko dana poštena hrana!

MLAĐI: To je znači taj tvoj čovjek.

STARIJI: Naš čovjek. Veza.

MLAĐI: I, kako se zove?

Stariji šuti i jede.

MLAĐI: Je l' ti mene čuješ? Tko je on?

STARIJI: Ma pusti, nije važno.

MLAĐI: Kako nije važno?

STARIJI: Bolje ti je da ne znaš. Jer ako nas uhvate…

MLAĐI: Reci mi!

STARIJI: Reći ću ti kad za to bude vrijeme.

MLAĐI: Reci mi sad.

STARIJI: Ne navaljuj! Nije te briga! Zasad. Strpi se još malo. Prvo da vidimo kud sve ovo vodi.

Mlađi se snuždi. Nastave jesti u tišini. Stariji stane. Osvrće se.

STARIJI: Ovo mjesto mi je poznato.

MLAĐI: Misliš?

STARIJI: Da. Sasvim sam siguran.

MLAĐI: U što?

STARIJI: Ne znam. Trebam još vidjeti…

Pažljivo promatra oko sebe.

STARIJI: Kao da sam već bio ovdje, ali sve je drugačije izgledalo.

MLAĐI: Naravno da ne prepoznaješ kad je sve razoreno. Stalno to viđamo, što se čudiš. Pljačka se, kradu se stvari, kuće se čiste do golih zidova prije nego što se požarom, eksplozivom ili plinskim bocama sravne do temelja.

STARIJI: Gdje su sad svi oni ljudi, da mi je znati…

MLAĐI: Lako za ljude. Ali gdje nestaju ti ormari, kreveti i šporeti, cigla, krovni crijepovi i ukrasi po zidovima?

STARIJI: I kod nas se kralo dugo vremena, posvuda i sve, sve dok jednostavno više i nije bilo kuća koje nisu bile dokraja opljačkane. Onda se počelo pričati gdje su oni koji su sve to pljačkali odvukli. Tada su lopovi počeli upadati jedni drugima. To su bile prave riznice. Zavičajni muzeji i skladišta bijele tehnike u jednom. Ali-babine pećine. Tajkunske dnevne sobe. Pune, k'o rog izobilja. Ali na neko način to, to nikad nikome konačno ne pripadne. To se rasprši, nestane. Stvari se sele s jednog na drugo mjesto, sve dok se presele nekamo… nigdje. Sve je isto, riznice bogataša i sirotinjska popudbina.

MLAĐI: Gdje to sve nestaje?

STARIJI: Vrijedno, bezvrijedno, sve tako stoji nakrcano do neraspoznatljivosti. Onda se rasprši, propadne, pa istrune. Pretvori se u prašinu i preseli pod zemlju pa ponovno postane zemlja, ruda. Sirovina za nove gradnje, novih svjetova.

MLAĐI: To je tužno.

STARIJI: To nije tužno. To je tako.

MLAĐI: Pa ne znam. Ja hvatam samo taj tužni aspekt.

STARIJI: To zavisi od raspoloženja.

Šute.

STARIJI: Mislim da smo im pobjegli. (Gleda oko sebe.) Ma je l' ono tamo… Bože… (Tiho, uznemireno.) Nemoguće. Ne, nije valjda… (Odahne.) Ne, nije ništa. Izgleda da smo im pobjegli. Lažna uzbuna.

MLAĐI: Mene nisi uspio uzbuniti, vjeruj mi.

STARIJI: Ti ih se, kao, ne bojiš?

MLAĐI: Ne bojim se, vjeruj mi.

STARIJI: Ma nemoj.

MLAĐI: Majke mi. Znaš što bih učinio da se sad, ovog trena, pojave ovdje, pred nama?

STARIJI: Znam. Sigurno bi se junačio.

MLAĐI: Ništa. Ja bih im se odmah predao.

STARIJI(začuđeno ga pogleda): Što to govoriš?!

MLAĐI: To što si čuo.

STARIJI: Predao?

MLAĐI: Da.

STARIJI: Pazi što govoriš.

MLAĐI: Predao bih se, pa nek' od mene rade što im god padne napamet. Nek' me sijeku, nek' me peku. Što onda.

STARIJI: ne vjerujem ti ni riječ.

MLAĐI; I ne moraš. Što ja imam od toga je l' ti meni vjeruješ ili ne.

STARIJI: Što? Želiš reći da ti moja ništa ne znači?

MLAĐI: Da. I to mi, ako mi vjeruješ, ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo. Opet, ako mi ne vjeruješ, to mi ne predstavlja nikakvo razočaranje. Jednostavno – emotivno sam neutralan.

Stariji šuti i razmišlja o njegovim riječima.

STARIJI: Nisi neutralan. Možda ti se sada tako čini., ali da nas uhvate, bilo bi posve obrnuto. Ne podcjenjuj strah i bol.

MLAĐI: Ne podcjenjujem. Dugo sam razmišljao o tome. Živjeti ili mrijeti svejedno mi je. Kao i ovoj prirodi. Rađanje, rast, propadanje, razaranje, sve se to odvija istovremeno. Sve živi, sve umire, a prirodi je svejedno.

Šute.

MLAĐI: Prva poštena hrana poslije toliko mjeseci.

STARIJI: Istina. Ni ja ne pamtim kad sam se tako dobro najeo. Jesam ti rekao da možemo vjerovati mojem prijatelju.

MLAĐI: Onda, hoćeš mi reći kako se zove tvoj prijatelj?

STARIJI: Polako. Nije važno. Jedi još.

MLAĐI: A gdje nam je odjeća?

STARIJI: Nema je zasad. Morat ćemo još neko vrijeme ostati u ovim uniformama.

Završavaju s obrokom. Mlađi zapali cigaretu. Uvlači snažno i onda dugo i sa zadovoljstvom otpuhuje. Stariji posprema preostale konzerve i kruh nazad u torbu. Ugleda nešto u torbi. Izvadi papir.

STARIJI: Poruka!

MLAĐI: Što piše?

STARIJI: „Pritajite se ovdje nekoliko dana, a onda krenite na zapad, prema planini. Pođite gornjom cestom iz Međeđe po noći. Pazite da vas netko ne vidi. Kad dođete u mjesto Babina Suza, idite na kraj sela, u usamljenu kući na proplanku. Tamo će vas čekati uputa za dalje. Nakon što pročitaš ovu poruku – progutaj je.“

Zgužva papirić i bez trenutka kolebanja ga proguta. Otpije malo mlijeka.

STARIJI: Uh. Tako dakle. Moramo se ovdje pritajiti nekoliko dana. Dobro. Hrane imamo, vode imamo… (Osvrće se.) Još samo da vidimo kako ćemo ovdje spavati…

MLAĐI: Kako si rekao da se zove selo?

STARIJI(zatečeno): Zove se… (Zamisli se.) Zove se…

MLAĐI(zaprepašteno): Pa ti nisi normalan!

STARIJI: Zove se… Nešto babino… (Sliježe ramenima.) Oprosti.

MLAĐI: Budalo! I što ćemo sad?!

STARIJI: Ne znam.

MLAĐI: O, bože! Kakav idiot! Sad se lijepo napni i povrati.

Gledaju se u čudu. Mlađi je očajan, bijesan. Stariji je na trenutak zbunjen, a onda se sabere.

STARIJI(odrješito): Da izbacim iz sebe ovako savršen obrok? Ma, ne pada mi napamet. A selo ćemo lako naći – Babino nešto. Nema sto Babinih nešto. Nego trebali bismo malo počistiti ovdje, i pospremiti, jer ćemo se ovdje sad malo zadržati.

MLAĐI: Istina. Ne možemo živjeti u ovakvom svinjcu.

Počinju pospremati. Stariji posprema razbacane i razbijene stvari, mlađi pronađe negdje metlu i mete.

MLAĐI(mirno, čak i pomalo zaneseno): Kuće su opljačkane, stvari iz njih su ukradene i raznesene.

Ništa se više ne može staviti na staro mjesto, pospremiti, ponovno dovesti u red, koliko god se trudili.

U novom rasporedu, od ukradenih stvari, napabirčenih sa svih strana,

Formira se, uređuje i puni prostor za novi život.

Od mjesta do mjesta, od sela do sela, dokle god pogled seže, razvlače se ukradene stvari i opremaju se tuđom opremom kuće nesreće.

Iz frižidera jednom preseljenih u neke druge prostorije izlazi neka posebna vrsta podmukle hladnoće.

Stolice ne pašu oko stolova gdje su naslagane, u nekim drugim blagovaonicama, kutne garniture tvore ružan nesklad s tuđim regalima i neki tuđ, loš program je na ekranima na ekranima pokradenih televizora.

Šporeti zdimljeni tko zna gdje spravljaju neku odvratnu i neukusnu hranu koja se ne kuha niti peče već od početka priprave obroka zagara i dimi.

U tuđim krevetima, pod tuđim plahtama,  na tuđim madracima, natopljenim tuđim znojem, tuđom spermom i tuđom menstrualnom krvi, na jastucima natopljenim tuđim suzama, sanjaju se mučni i košmarni snovi.

Vlada neopisivi nered među predmetima što ih je čovjek donio na svijet.

Krajolik se pretvara u smetlište dokle pogled seže.

O, bože, sve izgleda tako zasrano i jadno, oprosti mi bože, ali ne znam kako bih to drugačije rekao.

Nemoguće je počistiti taj nered,

Nema dovoljno energije koju bi valjalo unijeti

Da se malo pospremi

Kuća nove entropije.

Zato očajnički prebiremo po napabirčenim loncima, ćupovima, zdjelama, posudama, uljnim svjetiljkama i zdjelicama za tartar umak, grozničavo ih trljamo prljavim i oznojenim dlanovima naših lopovskih ručica ne bi li iz neke od tih posuda ne bi li iz koje izašao novi đin i izgovorio:

Zapovjedi Novi Gospodaru

I počistio sav taj nered umjesto nas.

Ali đina nema.

Stare stvari je nemoguće smjestiti na pravo mjesto i staviti u novi poredak.

Pospremaju i metu.

3.

Soba u planini. Namještaj i stvari su u neredu, izgleda kao da ih je netko unutra tek prenio. Nasred prostorije se nalaze veliki ormar i sudoper koji nije priključen. S jedne strane su dva štednjaka, na kojima se nalaze tri televizora, uz drugi zid naslagano je pet frižidera koji nisu uključeni.

Ulaze stariji i mlađi. Mlađi odmah stavlja ruku pred usta i čepi nos.

MLAĐI: Je l' ti osjećaš ovo?

STARIJI: Što?

MLAĐI: Smrad.

STARIJI(njuši zrak): Ništa ne osjećam. Ovdje je rekao da će nas čekati civilna odjeća.

MLAĐI: Gdje?

STARIJI: Ovdje negdje.

Pretražuju po prostoriji. Mlađi otvara ormar.

MLAĐI: Nema. (Zaviri pod krevet.) Nema. (Gleda iza ormara.) Nema… Jesi li siguran da je rekao da će nas stvari čekati ovdje?

STARIJI: Baš ovdje.

MLAĐI: Mislim, mogli smo putem obući bilo što. Prošli smo pored toliko praznih kuća.

STARIJI: Opljačkane su.

MLAĐI: Nisi sve. Sigurno je bilo negdje, nešto.

STARIJI: Moguće. Ali rekao je – baš ovdje. Na kraju sela, u usamljenoj kući na proplanku. Osim toga, očekujem od njega i upute.

MLAĐI: Kakve upute?

STARIJI: Kako dalje.

Stariji otvara frižidere jedan za drugim. Kad otvori zadnjeg, trgne se i poskoči ustranu.

MLAĐI: Što je unutra?

STARIJI: Ništa.

MLAĐI: Reci mi što je unutra!

STARIJI: Bolje da ne znaš.

Mlađi rezolutno dođe do frižidera i sam ga otvori. Istog trena se tako prestraši da skoro padne, panično ga zatvori nogom.

MLAĐI(bori se s povraćanjem): Ne… Nemoguće…

STARIJI: A jesi malo dijete… Zašto me nisi poslušao.

Mlađi, da se ne bi srušio sjedne na zahodsku školjku. Drhti. Stariji šuti i traži dalje. Otvori ormarić ispod sudopera.

STARIJI: Evo ga! Tu su stvari. Kako je i rekao.

Izvadi dva zavežljaja. To su zapravo dva velika i čvrsta cekera na crveno-bijele pruge, kakvi se posvuda viđaju na tv-snimcima gdje ih redovito sa sobom vuku izbjeglice. Otvara ih i gleda unutra.

STARIJI: To je to… (Gleda u prvu.) Ovo je za tebe. (Gleda u drugu.) Ne, ovo je za tebe… (Mijenja.) A ovo je za mene.

Pruža mu jednu torbu. Mlađi se malo pribrao. Vade stvari. Stariji iz svoje vadi šarene karirane hlače, majicu na široke crveno-zelene pruge i dvoredni sako boje cigle. Crne cipele, malo u špic, s poluvisokom petom. Skida uniformu, oblači civilnu odjeću.

STARIJI: Nije loše, nije loše…

Mlađi iz torbe vadi donji dio adidasove trenerke svijetloplave boje, pumine tenisice i žuto-smeđu kariranu košulju. Zatim vadi kratku, strukiranu, kožnu jaknu, malo prekratkih rukava i velikog kragna. Gleda stvari i vrti glavom.

MLAĐI: Ovo je jezivo.

STARIJI: Molim? O čemu ti pričaš?

MLAĐI: Ovo je naprosto, apsolutno, potpuno i do kraja odvratno.

STARIJI(mračno ga pogleda): Obuci to i šuti.

MLAĐI: Neću. Ne pada mi napamet. Radije ću ostati u uniformi.

STARIJI: Što ti je? Jesi li ti lud? Hoćeš li da nas zarobe? Hoćeš li danas na licu mjesta ubiju?!

MLAĐI: Ali… Ovako nešto smo mogli pokupiti bilo gdje...

STARIJI(prostreli ga): Zaveži i oblači se.

Mlađi se nevoljko počne odijevati. Sav je jadan. Stariji se već obukao. Dođe do ogledala i ogledava se. Podigne kragno i zavrne rukave od sakoa.

STARIJI: Kako izgledam?

MLAĐI: Apsolutno… ogavno.

Stariji uzdahne. Niti on baš nije najsretniji. Spušta kragno, odvrće rukave. Onda skine cigleni sako i nehajno ga prebaci preko ramena. Vrti glavom. Mlađi je za to vrijeme obukao trenerku i tenisice. Podiže kariranu košulju i gleda je, pa pogleda u starijeg.

MLAĐI: Daj mi barem tu majicu, a tebi evo košulja.

STARIJI(malo razmišlja): Može.

Mijenjaju se. Odjenu se do kraja, stanu jedan do drugog pred ogledalo i gledaju se.

MLAĐI: Izgledamo kao najjadniji ljudi na svijetu.

STARIJI: Ne cendraj. Sad smo u civilu i više ne upadamo u oči.

MLAĐI: Ovako tek upadamo…

STARIJI(ga prostreli pogledom): Ali dobro.

Skupljaju odbačene dijelove uniformi i trpaju ih u vreće. Vreće strpaju u ormar.

MLAĐI: Kud sad?

Stariji gurne ruke u džepove i izvuče cedulju.

STARIJI: Ah, tu je. Rekao je da će poruka biti u odjeći i održao je riječ. (Pokazuje je.) Vidiš. Zato nismo mogli uzeti bilo koju odjeću. Bitno je kako ćemo dalje, a ne kakva je odjeća. Razumiješ?

MLAĐI: I što kaže tvoja veza?

STARIJI(razmota cedulju i čita): „Morate nastaviti. Morate se probiti na slobodni teritorij. Morate se probiti preko planine i stići na drugu stranu, do rijeke, u mjesto zvano Zdrava Voda. Tamo potražite kuću s plavim vratima i plavim žaluzinama. Lako ćete je pronaći, nalazi se točno pored starog seoskog mlina. Tamo će vas čekati dokumenti potrebni za nastavak vašeg puta. Pročitaj i progutaj.“

Stari malo razmišlja, zgužva papirić i prinese ga ustima. Onda se predomisli. Razmota papirić, poravna ga i pruži ga mlađem.

STARIJI: Ja sam gutao onog kod hrane.

MLAĐI(izgubi živce): Ti to gutaj, s tobom se dopisuje.

STARIJI: Što je tebi?! Dopisuje se s nama obojicom. Čovjek se trudi da nas spasi, bezobrazniče. Uzmi to!

Mlađi nevoljko uzima papirić.

STARIJI: No, što čekaš.

MLAĐI: Pojest ću ovaj papir, ali ćeš mi prvo reći kako se zove taj tip koji nam pomaže.

STARIJI: Joj, nemoj me…

MLAĐI: Odgovori.

STARIJI: Zove se Leclerc.

Šute.

MLAĐI: Leclerc?

STARIJI: Baš tako.

MLAĐI: Ne vjerujem.

STARIJI: Ni ja. To mu je lažno ime. Ako nas slučajno uhvate, ne možemo ga prokazati.

MLAĐI(se zamisli): Logično.

STARIJI: Sad to pojedi.

Mlađi trga papir i sporo jede, komadić po komadić, s gadljivim izrazom na licu.

MLAĐI: Osjećam se stvarno jadno.

Stariji ga ignorira. Odjene nazad sako i djeluje skoro zadovoljno.

STARIJI: Sada smo civili. Opet. I ne sjećam se kakav je to osjećaj.

MLAĐI: Sada smo, prema nekima, dezerteri. Ili špijuni. Zavisno od toga tko nas uhvati.

STARIJI: Zato se moramo pobrinuti da nas nitko ne uhvati. Ali ne brini, nitko nas neće uhvatiti. I nismo ni špijuni ni dezerteri.

MLAĐI: Nego što?

STARIJI: Još ne znam.

MLAĐI: Onda smo ilegalci.

STARIJI: Bolje.

MLAĐI: I koji je naš cilj?

STARIJI: Cilj nam je prebaciti se na oslobođeni teritorij.

Šute. Mlađi sa žaljenjem gleda odbačen uniformu. Podiže komad po komad u zrak.

MLAĐI(sažaljivo): Poredak je promijenjen, srušen.

Proslavlja se pobjeda.

Maskirne uniforme se ne razdužuju, one postaju narodne nošnje što se s ponosom i gordošću nose.

Seljaci u maskirnim lajbekima i cabajkama, plešu folklorne plesove novog vremena na starinski način.

Ma gledaj ih, uh, što su im dobre te nove maskirne nošnje, izdržljive i dugotrajne, pogodne za sve,

Za kopanje, za rad u štali, za ić u birtije, za klat prasce, nosit gnoj i ić u crkvu.

Stariji dođe do njega, istrgne mu uniformu iz ruke i baci je u kut.

STARIJI: Dosta! S tim smo završili, to je sad iza nas. Sad moramo vidjeti kako dalje.

MLAĐI: Da. I još kad bismo znali kamo idemo…

STARIJI: Ne žali se toliko.

MLAĐI: Ne žalim se. Samo kažem: kad bismo znali – držao bih se još bolje. Kaniš li ti meni konačno otkriti taj naš put? Nećeš jer ga ne znaš.

STARIJI: Znam. Izdrži još malo pa ćemo se prestati penjati. Uskoro dolazi jedan sasvim ravan dio. To će biti lako. Onda je šuma, vrlo gusta, tu ćemo morati dobro pripaziti. Može biti opasno. Jer osim što se nije lako probiti – na mjestima ćemo se morati i provlačiti – u šumi ti je sve… nekako neodređeno. Ali mi se samo moramo držati pravca. Ne smijemo previše vrludati. Iza toga nam slijedi jedna kosa, vrlo neugodna za hodanje. Uske staze, mjestimično zarasle, i oštre stijene, a sve uz same provalije, tako da moraš paziti kamo staješ. Jedan krivi korak i nema te. Letiš dolje stotine metara. A onda iza jedne okuke postaje lakše. Ne lakše za hodati. Ali doći ćemo do mjesta s kojeg puca takav pogled od čije ljepote ćeš zanijemiti. (Malo podrugljivo.) Ili ćeš zanijemiti od straha, ali ćeš sigurno zanijemiti. (Dramatično gestikulira i pokazuje rukama.) Prizori nezemaljske ljepote; kilometrima daleko nepregledne crne šume, a gore visovi obavijeni plavim i bijelim maglama. I onda, odjednom, začut ćeš strašnu buku – za oglušiti – od koje ti može stati srce. Ali ne boj se, bit će to veliki vodopad. Na tom se mjestu rijeka s visine ruši na divlje brzace. Kod tog vodopada će ti srce udarati u grlu, a ona buka koju ćeš poslije još dugo čuti u glavi, će te strašno plašiti. Morat ćemo se tu spustiti, možda i četveronoške i sasvim mu se približiti. Na jednom mjestu, baš tu gdje je najbučnije, morat ćemo proći kroz pravi bijeli oblak, to jest, provući se ispod slapa, jer ćemo u protivnom morati otići kilometrima dalje. Ništa nećemo vidjeti od silne bjeline od koje se može oslijepiti, bit ćemo mokri do kože i bit će skoro nemoguće disati. Tu ćemo preći na drugu stranu rijeke, i onda oprezno i polako niz tu rijeku i put će postepeno, postajati sve lakši. Vidjet ćeš i osjetiti kako se rijeka smiruje i ti skupa s njom. I onda ćemo doći u dolinu, a tamo su već naša sela. (Uzdahne.) Osim ako i ona nisu zauzeta. To je naš put.

Nakon što ga je saslušao, mlađi poprimi malodušan izraz, dok je stariji nakon svog iskaza vidno zadovoljan.

MLAĐI: Sve ćemo to morati prijeći?!

STARIJI: Da. Ali više dana ćemo to morati prelaziti. Danas do mraka moramo završiti s usponom i prehodati visoravan, koliko stignemo i onda pronaći neko sigurno mjesto, neko skloniše, gdje ćemo prenoćiti. Hodati noću po ovoj planini je – smrt.

Mlađi se zabrinuto češe po glavi.

MLAĐI: Ma, krasno. (Iznervirano.) Reci još samo da ima i divljih zvijeri.

STARIJI: Naravno. Posvuda. Ima vukova, medvjeda, divljih veprova, otrovnih zmija.

MLAĐI(ne vjeruje mu, postaje sarkastičan): Nema lavova, nadam se?!

STARIJI: Znaš ti dobro što ja govorim. Samo budi neozbiljan pa ćemo obojica poginuti.

MLAĐI: A ti si cijeli taj put prešao?

STARIJI: Nisam. Pričao mi je djed. On ga je prešao, za posljednjeg rata.

MLAĐI: A ha, tako. (Razmišlja.) Samo da znaš, onakvih vodopada ti nema kod nas. To je tvoj djed možda mislio na Slapove Kraljice Viktorije ili Niagaru. (Čeka reakciju.) Tvoj djed sere, razumiješ?

STARIJI: Daj prestani. Taj slap možda i nije toliko velik, ali je njegov strah, u ono doba, bio možda još veći nego naš. Osim toga, moj djed je umro prije više od dvadeset godina, pa ne sere. Možda možeš reći da je srao, ali nemoj biti baš siguran.

MLAĐI: Oprosti. Žao mi je.

STARIJI(u čudu): Čega ti je žao?!

MLAĐI: Žao mi je što ti djed umro.

STARIJI: Pa on je umro prije dvanaest godina, budalo, u dubokoj starosti, smiren i namiren, koliko to čovjek može biti. Što si ti neki Englez?

MLAĐI(zine): Zašto Englez?!

STARIJI: Pa oni tako izražavaju sućut, bez obzira je l' ti neko umro jučer na rukama ili prije sto godina, jer ih zapravo boli kurac.

MLAĐI: Htio sam samo biti pristojan.

STARIJI: Onda je to u redu. Htio sam samo reći da nas čekaju sva moguća iskušenja, ali to nije ništa prema onom što smo doživjeli u blizini ljudi. Zato se tješi – računaj da smo najgori dio puta prešli prije nego što smo zašli u planinu.

MLAĐI: Planina je najgori dio puta. Ovo dosad je bilo lako.

STARIJI: Onda se pripremi za planinu.

MLAĐI: Joj, kad bi sve ovo mogao proći netko drugi, umjesto nas.

STARIJI: A tko?

MLAĐI: Ne znam. Netko moćniji i jači. Onaj duh iz svjetiljke. Svemoćni sluga. Đin. Kad bi nas barem on mogao prenesti.

STARIJI: Prestani. Ovo ne možemo izbjeći.

Šute i gledaju se ravno u oči.

MLAĐI: Što ćeš kad se iz svega ovog izvučemo?

STARIJI: Ako se izvučemo.

MLAĐI: Ako se izvučemo.

STARIJI: Prvo ću potražiti svoju ženu.

MLAĐI: Blago tebi.

STARIJI: Imao sam sreće. Barem u tome. Malo.

MLAĐI: Nije to malo. To je sve. Da barem ja imam koga potražiti.

STARIJI: Pa, potražit ćeš onu svoju malu.

Mlađi se snuždi.

MLAĐI: Ništa od toga.

STARIJI: Pa pričao si kako ste se voljeli, kako ste bili iskreni jedno prema drugom, gajili velike nade i kovali planove.

MLAĐI: Da, da, da… Ali ništa od toga. Naše ispovijesti, priče, sve su to bile laži. Otišla je, čim joj se ukazala prilika. Nije se ni osvrnula.

STARIJI: Pusti. Možda se opat sretnete.

MLAĐI: Ni u snu. Znao sam s kim je otišla i to nije imalo nikakvog smisla. Odmah je sve bilo jasno. Ne boli me ti što me je prevarila. Ona je mene, u to vrijeme procjenjivala kao mogućnost. I našla je da je neka druga mogućnost, u tom trenutku, za nju bila puno bolja. Pao sam kod nje na ispitu. Kao kod procjenitelja. To me je razočaralo. Odjednom sam znao koliko vrijedim. I doznao sam da vrijedim malo.

STARIJI: Posjedovala je taj… pragmatizam.

MLAĐI: To se tebi nije moglo dogoditi. Ti si svojoj ženi bio neprocjenjiv. To ostaje, to vrijedi, i zbog toga znaš, do posljednjeg trena, da je vrijedilo živjeti.

STARIJI: Ne osuđuj je. Ima tih koji su pobjegli na prvi znak nemira, na prvi šušanj, a kamoli pucanj. I ja im to ne zamjeram. I ti ne bi trebao. Pogotovo njoj.

MLAĐI: Ni ja nikome ne zamjeram. Nimalo. Osim njoj.

Mlađem se lice izobliči. Ne plače, ali to izgleda još gore. Stari se uozbilji.

STARIJI: Hajde, smiri se, molim te.

MLAĐI: Ne mogu se smiriti. Kako da se smirim?! To me drži! To me nosi!

STARIJI: Hajde, hajde. Kad se izvučemo odavde, veliki su izgledi da ćete se ponovno sresti.

MLAĐI: Kako? Svijet je velik.

STARIJI: Ne. Ova planina je velika, svijet nije. Naći ćeš je, samo ako to želiš. Da je i na drugom kraju svijeta. Ništa se ne gubi u svemiru, samo se zametne i ne može se odmah naći.

Mlađi odbacuje pištolj. Stariji mu ga smjesta vraća.

STARIJI: Nemoj tako. Ipak je to oružje, može zatrebati.

MLAĐI: A za što?

STARIJI(duboko se zamisli): Da nekom zaprijetimo. Da nešto iznudimo, dobijemo. Možda…

MLAĐI: Nove metke?

STARIJI: I to. Pa da se dalje borimo. Borba se mora nastaviti.

MLAĐI(sarkastično): Imaš pravo.

STARIJI: Što drugo.

MLAĐI(rezignirano): Puške smo odmah bacili, pištolji su nam bez metaka… Što veliš, da zašiljimo neke grane, pa da se borimo kopljima?

STARIJI(vadi pištolj): Doći ćemo do metaka. Ali, tući ćemo se i toljagama ako treba. Borba se ima nastaviti.

Zatiče pištolj za pojas kako kakav gangster. Mlađi baš i ne dijeli njegov entuzijazam. Gleda u svoje noge.

MLAĐI: Mogle bi nas odati ove zelene čarape.

STARIJI: Kako to misliš?

MLAĐI: Jer ne pašu. Vojničke su. (Podiže nogavice, zagleda noge, sliježe ramenima.) Zapravo pašu. Svejedno.

Napravi nekoliko koraka po sobi.

STARIJI: Idemo?

MLAĐI: Idemo.

Krenu.

4.

Poluprazna soba s nekoliko komada starinskog seoskog drvenog namještaja. Na podu jedna slamarica. Dva niska drvena stolčića. Plavo obojani prozori koji udaraju na vjetru. Ulaze stariji i mlađi. Umorni su, jedva se vuku.

MLAĐI: Prešli su preko planine i sada smo s druge strane. I što sad?

STARIJI: Tišina!

Stanu i osluškuju.

STARIJI: Više se ne čuje.

MLAĐI: A što si čuo?

STARIJI: Učinilo mi se da sam čuo neke korake.

MLAĐI: Kakve korake?

STARIJI: Čuo sam nešto kao škripu dasaka.

MLAĐI: Ne znači to odmah da su ljudi. Možda su samo zvijeri.

STARIJI: Ni zvijeri, ni ljudi. Na svu sreću. (Otpuhuje.) To smo mi. Čuo dam naše korake. Izludjet ću. (Osvrće se na sve strane.) Idemo to pronaći.

MLAĐI: Što?

STARIJI: Ovdje je rekao da će nas čekati naši papiri i upute kako dalje.

Počne tražiti. Obilazi zakutke. Mlađi se samo sagne, odigne slamaricu i pronađe ispod crnu kožnu torbu.

MLAĐI: Ne moraš tražiti dalje. Ovdje je.

Pruža mu torbu.

STARIJI: Da vidimo.

Sjedaju na niske stoličice. Stariji otvara torbu. Vadi bocu. Odčepi je i pomiriše.

STARIJI(oduševljeno): Rakija!

Nagne i pije. Pruži je mlađem. Pije i on. Stariji izvadi i cigarete.

STARIJI: I cigarete!

MLAĐI: Ovo mi je bilo potrebno. Hvala ti, Leclerc. (Podiže flašu uvis i nazdravlja mu.) Kao da si znao.

STARIJI: Tako je. Samo lakše. Dobro, da vidimo dalje… Naši dokumenti… Novac… Još neki papiri i… (Izvadi kuvertu.) Jedna kuverta.

MLAĐI: Otvori je.

STARIJI(otvara): Leclercovo pismo.

MLAĐI: Čitaj.

STARIJI(čita): „Dragi prijatelji. Nadam se da ste uspjeli preći planinu neozlijeđeni. Ona zna biti smrtonosna klopka. Ali ako ovo čitate, sve je dobro. Veliko je iskušenje iza vas, odsad vam može biti samo lakše. U torbi vam je novac, dokumenti, novi identiteti, a tu vam je i nešto municije, nadam se da pištolje niste bacili…“ Jesam li ti rekao?! A ti si se htio riješiti pištolja.

MLAĐI: Dobro, čita dalje.

STARIJI: „Također, tu sam vam elementi od kojih ćete složiti svoju pozadinsku priču.“

MLAĐI: Što je to pozadinska priča?

STARIJI: Pa to je valjda ono što naše pojavljivanje na nekom mjestu može opravdati i dati mu neki uvjerljiv razlog.

MLAĐI: Ne razumijem.

STARIJI: Dobro, vole, što ćeš ti, ako te uhvati neka vojska ili milicija, pa te pita tko si, što si, kuda ideš? Što ti je činiti?

MLAĐI: Dobro, sad razumijem.

STARIJI: Nekad stvarno mislim da si blesav. (Čita dalje.) „Vi se, kao što piše u pasošima koje sam vam uspio nabaviti, zovete Balazano Millefoiri i Edelwolf von Tittenschnittzel… „ (Vadi pasoše, provjerava i pruža mu jedan.) Evo, ovo je tvoj, ovo je moj.

MLAĐI(uzima): A zašto sam ja moram biti Balanzano?

STARIJI: Pa vidiš da je tu tvoja slika.

MLAĐI: A otkud Leclercu naše slike?

STARIJI: S naših vojničkih iskaznica.

MLAĐI: A otkud njemu naše iskaznice?

STARIJI: Pa dao sam mu ih još prvog dana kad smo se sreli da nam napravi dokumente. Ti si ležao u nesvijesti.

MLAĐI(sprema pasoš u džep): Dobro, svejedno. Čitaj to pismo.

STARIJI(nastavlja): „Dakle, zovete Balazano Millefoiri i Edelwolf von Tittenschnittzel i ovo su sam dokumenti. Vi ste mesari i poduzetnici iz Južnog Tirola, koji su došli sklopiti posao i otkupiti nešto stoke. Tu je kupoprodajni ugovor kojim se potvrđuje da ste kupili pet krava, devet svinja i dva magarca. (Vadi.) Evo ugovora! (Pruža mu ga.) To ste već poslali furgonom u Italiju, a sad se vraćate i vi. Držite se te priče, ako vam je život mio. Naučite sve detalje napamet. Inače, došli ste u ovu zemlju jer je volite i dovezli ste humanitarnu pomoć koju ste donirali svim zaraćenim stranama. Za to ste dobili zahvalnicu… (Vadi i pruža mu.) Evo zahvalnice! – i plaketu (Vadi i pruža mu.) Evo plakete! Proglašeni ste humanitarcima godine. Zatim ste se zadržali radi otkupa stoke.“ Shvaćaš?

MLAĐI(gleda ugovor, zahvalnicu i plaketu): Shvaćam.

STARIJI(čita dalje): Od te stoke vi radite svoje čuvene kobasice – sa i bez svinjetine. Magarci idu u oba recepta… (Podiže papir i pruža mu ga.) Evo recepta!... Recepte ove naučite napamet. Osim toga, pošto ste iz Južnog Tirola, vi ste nužno upućeni u izradu prave, izvorne tirolske salame, pa vam i njega prilažem. (Pruža mu novi papir.) I njega naučite napamet. Dobro to zapamtite i znajte to ako vas netko probudi usred noći. Ljudi koje ćete sretati bit će za njega vrlo zainteresirani, a ako i ne budu, vi svejedno inzistirajte i prepričavajte ga svima. On vam daje izvrsnu pozadinsku priču i čini vašu pojavu autentičnom i vrlo uvjerljivom. Osim toga, pošto se recept za originalnu tirolsku čuva u tajnosti, to će kod onih koje ćete susretati izazivati veliko povjerenje i osjetit će se privilegirani i počašćeni pošto ćete im otkriti povjerljive podatke i tako ih, u neku ruku, posvetiti u veliku tajnu. Osim što će vas učiniti uvjerljivim u ulogama tirolskih mesara, dat će vam i priliku i da se intimizirate sa sugovornicima od kojih onda, zavisno od situacije, možete zatražiti i lakše dobiti kakvu pomoć ili uslugu… (Podiže glavu s pisma.) daj da konačno vidimo što je u toj tirolskoj.

MLAĐI(čita): Goveđe meso, svinjsko meso, svinjska masnoća, kravlji sfikteri, prepuciji od prasca, svinjska kožica, volovska nožica, voda, ječam, sol, papar, malo šećera i sasvim malo cimeta.

STARIJI(pljesne rukama): Znao sam da mora biti malo cimeta! Zna-o-sam!

MLAĐI(mršti se): Nisam baš siguran…

STARIJI: U recept?

MLAĐI: U sve to skupa s Leclercom.

STARIJI: Ne govori mi protiv Leclerca, on nam je prijatelj. Jedini kojeg imamo.

Stariji se nervozno ushoda po prostoriji. Zaškripi pod. On se smjesta ukoči. Mlađi također.

STARIJI(šapće): Čuješ li?

MLAĐI: Ne.

STARIJI: Nešto škripi.

MLAĐI: To je pod. Opet čuješ svoje korake.

STARIJI(prima se za glavu): Dobro su nas izludili.

MLAĐI: Čuvaj živce.

STARIJI: Nije lako.

MLAĐI: Znam.

Obojica još neko vrijeme osluškuju.

MLAĐI: Vidiš. Ništa.

STARIJI: Nadam se. Mislim da smo im pobjegli. (Ode do prozora i oprezno se naviruje van.) Ma je li ono tamo…

MLAĐI(uznemireno): Što?!

Ide do njega. Sad se obojica naviruju kroz prozor.

STARIJI: Ništa. Lažna uzbuna.

Vrate se i sjednu.

MLAĐI: A što si mislio tko je?

STARIJI: Naši progonitelji.

MLAĐI: Jedna stvar mi nije jasna. Sve poklaše, pobiše i spališe, a za sebe tvrde da su vjernici.

STARIJI: To nisu bili vjernici. Molili su se, ali nisu bili. Takvi uzimaju boga nešto kao jataka kad kreću u kakvu pljačku ili pogrom. Bože, jesi li na našoj strani, pitaju ga. A kako ovaj baš uvijek ima običaj da im baš ništa ne odgovori, nikad, ništa i nikom, ta potpuna šutnja uzima se onda kao potpuna potvrda i slaganje. Bog je njima čep kojim začepe svaku rupu u svojoj priči.

MLAĐI: Jesmo li im pobjegli?

STARIJI: Valjda.

MLAĐI: Jesmo ili nismo?

STARIJI: Ne može se pobjeći. Može se samo malo više ili manje udaljiti. On nas uvijek sustiže.

MLAĐI: Tko?

STARIJI: Bog.

Mlađi ga začuđeno pogleda.

MLAĐI: Ne razumijem te sasvim. Ti želiš reći da mi bježimo pred bogom?

STARIJI: Čudno je to s bogom. To njegovo ponašanje. Bojim ga se. Treba se pomoliti, od svega ovog očistiti.

MLAĐI: O čemu ti to?

STARIJI(uzrujan, dohvati bocu i pije): Paklena čeljad. Ulaze, pljačkaju i pale, i još im je božje ime na ustima.

MLAĐI: Ne spominji ga se, ne zazivaj ga.

Mlađi uzme bocu od starijeg i dobro potegne. Stariji promatra papire.

STARIJI: Voliš ti potegnut.

MLAĐI(pruža mu): Hoćeš ti?

STARIJI: Neću, hvala. Pa da ožednim od rakije, samo mi to još treba.

MLAĐI: Meni paše.

STARIJI: To znam. To svi znaju.

MLAĐI: Neka. I nije mi ništa. I to je, valjda, neki znak zdravlja.

STARIJI: To ti je znak… da si pijanac.

MLAĐI: Stari, daj šuti.

STARI: Šutjet ću, ali ti si svejedno pijanac.

MLAĐI(priznaje ironijom): Ne, ti si.

STARIJI: Ti si stvarno pijanac.

MLAĐI(ozbiljno): Da, da. Ali si i ti. Vidio sam te oblokanog, ne jednom.

STARIJI: I bio sam. Ali za mene je svejedno. Ti si mlad. Šteta je.

MLAĐI: Hvala.

STARIJI: Tvoj život još vrijedi. Lako je za mene. Sa mnom je gotovo. Tvoj život stoput više vrijedi.

MLAĐI: Stoput hvala.

STARIJI: Na tvom licu se alkohol još ne može razaznati, makar se osjećaš potpuni uništeno. Samo nastavi s rakijom.

MLAĐI: Ne pijem samo rakiju.

STARIJI: Nego što?

MLAĐI: Pijem sve što ima.

STARIJI: E pa to je.

Mlađi poteže positno dok stariji nastavlja kopati po torbi.

MLAĐI: Što je loše u pijancima, pitam se.

STARIJI(sliježe ramenima): Pa ne znam. (Razmišlja.) Vele da oni, s vremenom, zbog štetnosti svoje navike, gube zdravlje i iskonsku sreću postojanja.

MLAĐI(pravi se začuđen): Da?!

STARIJI: Oni razaraju obitelji.

MLAĐI:  Strašno. Samo, reci ti meni, što je to moja obitelj? (Čeka. Ne dobiva odgovor.) Daj, zbroji se. Otac mi je poginuo, za majku ne znam gdje je. A s curom sam prekinuo.

STARIJI: Oni, navodno, s vremenom, postaju društveno štetni.

MLAĐI: Što je to društvena korist, i kako se to čovjek mora ponašati da bi živio u skladu s njom?

STARIJI: Oni, navodno, vremenom, postaju radno neproduktivni.

MLAĐI(zamisli se): Hm, da. Samo, briga mene za zdravlje, iskonsku sreću postojanja, radnu produktivnost, društvenu korist i razorene obitelji.

STARIJI: Što ti to sve govori?

MLAĐI: Pa, zaključak koji se sam nameće je: piti, pad svaku cijenu. Makar i na silu. Čim prije postati pijanac.

Stariji preuzme bocu od mlađeg. Otpije, zatim zapali cigaretu. Pripaljuje i mlađem.

MLAĐI: Pijani ili trijezni, svejedno. Dovijeka ćemo ovako lutati svijetom izgubljeni.

STARIJI: Ne brini se. Naći ćemo put. Dok si sa mnom, nisi izgubljen.

MLAĐI: Ako nismo izgubljeni, onda nam ti reci gdje smo sad?!

STARIJI: Šuti. I samo kreni. Reći ću ti kad stignemo.

Piju. Stariji se jedva drži.

MLAĐI: Tko je bog? Što je? Gdje je? Kakav je?

STARIJI(zijeva): Ne zna se. Lako ga je neprepoznati. Lako je proći pokraj njega i uopće ga ne zamijetiti.

Stariji se ispruži na slamarici s namjerom da spava. Mlađi otpije jedan dug gutljaj, udobno se namjesti i počne pričati. Prilično je pijan, zažmiri i govori kao da sanja.

MLAĐI: Jedne noći, noći svih noći, najteže noći moga života, zaspao sam ispod drveta i usnuo san.

Pored mene, svako s jedne strane, stajala su dva bića ljubičasto i zeleno.

Poigravali su se sa mnom. Znali su moje misli.

Ljubičasti je imao rogove, a zeleni veliku surlu koju je povremeno povlačio po prašini kao da nešto traži.

Ljubičasto biće je bilo visoko, s dugom bradom koja se plela u pletenice i padala do poda i dolje se ta brada ponovno rasplitala.

Iz njegove glave širila se na sve strane,

Lijevo desno naprijed i unazad

I nazad se plela, rasplitala i komplicirano mrsila u čudesno tanje svijeta, tepih na kojem svi stojimo, tepih čije su šare prikazivale slike svega što postoji i koji se mjestimice mreškao u valiće gdje su se slike gubile i tvorile nešto neprepoznatljivo, nedokučivo.

U ruci je to biće držalo ogromni trozubac.

Posejdon, pomislio sam, ali ne, bio je to veliki ratar i ono što je držao u ruci bile su njegove vile kojim je razbacivao zemlju i gnoj, razbacivao stare i preslagivao nove stogove, miješalo plodnu i jalovu tvar i stvaralo tako svjetove.

Pije. Nastavlja govoriti tiše. Sav je zanesen, odvojen od okoline, isključen. Stariji hrče.

MLAĐI: Drugo biće je imalo surlu koju je podiglo visoko uvis i zatrubilo. Začuli su se odjednom svi glasovi i odjeknuli su odjednom svi zvukovi, oni duboki i oni visoki, ali tako dobro razabrani, da su bili odvojeni, čisti i razgovijetni,

Što je sve zajedno tvorilo strašan i lijep sklad.

Ganeš?

Ne. Čudovište iz bakinog ormara i ono je trubilo, trubilo.

Gledao sam ih, punih očiju.

Tko ste?

Ne razmišljaj o nama

Ne pokušavaj pojmiti nepojmljivo

Začuo sam iako to nije bilo ni izgovoreno.

A zatim su nestali.

Ili je pak nestalo mojeg sna.

Mlađi iznenada krikne.

MLAĐI(očajnički): Bože, tko si?! Nisi li ti valjda jatak, pomoćnik, onaj univerzalni svjedok na kojeg se pozivaju svi na svakom sudu, onaj kojeg prizivaju svi kako u svojim dobrim djelima tako i u zločinačkim pothvatima.

Probudi starijeg svojom galamom.

STARIJI: Smiri se Nema tome odgovora.

MLAĐI: Ali to još uvijek ne znači da ne treba neprestano postavljati pitanje, makar ono bilo uvijek jedno te isto.

STARIJI: A I kakav bi mogao biti odgovor? Možemo li o tome uopće i nagađati?

MLAĐI: Ne znam. Ali slutim da će odgovor koji stigne jednog dana biti potpuno nepredvidljiv.

Pijani zaspu.

5.

Dvadeset godina kasnije. Prostorija prljavih zidova, s potrganim krevetom sa strane, na kojem je truli madrac i neke prljave, poluraspadnute deke. Slomljena stolica s tri noge na kuju se ne može sjesti. Na podu gomila otpada, zgužvanog papira, razbijenog stakla. Ulaze stariji i mlađi. Osvrću se malo oko sebe i traže gdje će sjesti. Onda mlađi s gađenjem uklanja deku i sjeda na rub kreveta. Stariji sjeda do njega. Obojica djeluju strahovito umorno.

STARIJI: Dvadeset je godina prošlo. Prošli smo tolika mjesta, sela i gradove, zemlje…

MLAĐI: Od kuće do kuće, od vrata do vrata…

STARIJI: Bili smo već u tolikim sobama…

MLAĐI: I nigdje se skrasiti.

STARIJI: Kad nas nigdje neće.

MLAĐI: Što je s Leclercom, već godinama nam se ne javlja.

STARIJI: Ne znam.

Šute.

MLAĐI: Čitavo vrijeme smo slijedili njegove upute i to nas je dovelo samo u nevolje. Možda nam taj Leclerc uopće i nije prijatelj.

STARIJI: Znaš, i o tome sam već razmišljao. Vjerojatno nije.

MLAĐI: Ali zašto nam je isprva uopće i pomagao?

STARIJI: Možda nam se smilovao. Sjećaš se, bili smo u jezivom stanju.

MLAĐI: Sjećam se, kako se ne bih sjećao. Samo što smo sad u još gorem stanju.

STARIJI: Možda nam je pomogao zato što su mu takvi kao mi uvijek potrebni.

MLAĐI: Mi? Izbjegli, slabi, bespomoćni?!

STARIJI: To zna. Možda nešto planira s nama.

MLAĐI: Što bi on uopće mogao dobiti od nas.

STARIJI: Možda računa na naš jad, očaj i bijes.

MLAĐI: Misliš da nas želi iskoristiti?

STARIJI: Za svoje ciljeve.

MLAĐI: Čitavo vrijeme slušamo Leclorcove naputke i gdje nas je to dovelo? Nigdje.

STARIJI: Nije baš tako. Svuda smo bili.

MLAĐI:  Da. Jesmo. Dovelo nas je u brojne nevolje. Znaš, ja već pomalo sumnjam u Leclerca i njegove dobre namjere.

Stariji teško diše. Naslućuje se da gubi snagu. Mlađi ga uznemireno gleda.

MLAĐI: A koji su njegovi ciljevi?

STARIJI: Tko zna. Ali ne brini, sve će biti dobro.

MLAĐI: Jesi li siguran?

STARIJI: Jesam.

Zvjera uokolo. Zatim gleda uvis. Počne se smješkati. Mlađi ga zabrinuto promatra.

MLAĐI: Zabrinut sam, jer naslućujem da si se nešto već dosjetio.

STARIJI: Pouzdaj se u moju pamet.

MLAĐI: Dobro. Sad sam tek zabrinut. Molim te, budi bez ideje.

STARIJI: Dobro, kako želiš. Idemo samo naprijed, bez generalne ideje.

Stariji zuri pred sebe. Izvadi fotografiju iz džepa i iznenada se rasplače.

STARIJI: Moja duša. Dušica. Moja sreća.

MLAĐI: Nikad je ne zoveš imenom.

STARIJI: Pred drugima. To ime nose i neke druge žene. Različite. A tu nema ništa općenitog. Ja mislim na stvari koje se odnose samo na nju. (Prošapće.) Možda više i nije živa.

MLAĐI: Hajde, nemoj opet.

STARIJI: Ne mogu… Uvijek mi je tako kad se je sjetim.

MLAĐI: Smiri se, molim te. Moraš živjeti.

STARIJI: Ne živim, uopće. Obećaj mi jednu stvar. Ako me nadživiš, a nadam se da hoćeš, pobrini se da jednom, nekako, budem pokopan pokraj nje. Znam da je to što tražim skoro nemoguće, ali pokušaj.

Šute.

MLAĐI(tiho): Koliko smo to puta već prošli? Koliko sam ti puta već obećao. Hoću. Ali nemoj više o tome. Želio si umrijeti i biti pokopan pokraj nje, kad se to već dogodilo. I što je bilo. Ništa. Nisi umro samo zato što želiš. Nije išlo. Jer još nije bilo vrijeme. A kad jednom dođe vrijeme, ja ću svoje i učiniti kako sam ti već i obećao, pa makar zbog toga morao živjeti duže.

STARIJI: Hvala ti.

MLAĐI: I ne govori tako. Možda je još uvijek iva. Vjerojatno je živa. Žene žive dulje od muškaraca.

STARIJI(neznatno utješen): Imaš pravo.

MLAĐI: Kad te gledam, sretan sam što je moja veza bila zapravo neozbiljna. Površna i mladenačka. Istina da sam ludio i gorio, ali to je nekako prošlo. I zamisli, sad mi se čini – čak i previše lako. Kao da nikad ništa nije bilo.

STARIJI: Nikad ne znaš da li je prošlo. To se zna iznenada ponovno javiti. Vrati se i onda te ne pušta.

MLAĐI: Ne vjerujem da će tako biti. Ne volim je više i zapravo me više uopće ne zanima. To je gotovo.

Šute.

MLAĐI: I, kakvi bismo trebali biti, kad stignemo tamo, na drugu stranu?

STARIJI: Ne znam. Drugačiji. Trebali bismo biti bolji.

MLAĐI(razljuti se): Bolji?! Nema ni jednog razloga da budem bolji! Imam sve razloge da budem gori.

Mlađi se uzrujano ustane, prošeće bijesno prostorijom, pa nazad sjedne. Obojica su neraspoloženi.

STARIJI: Što kaniš učiniti kasnije, jednom, kad se sve smiri?

MLAĐI: Kad stignemo… Tamo negdje… Sve ću im reći.

STARIJI: Što?

MLAĐI: Sve.

STARIJI: A kome?

MLAĐI: Svima. Da, da… Itekako ću im reći.

STARIJI: Mislim da baš nitko na bijelom svijetu nije zainteresiran za naš slučaj.

MLAĐI: Nije baš tako.

STARIJI: Dobro. Nekoliko ljudi. I to naših najbližih, koji i onako sve znaju.

MLAĐI: Ti se, pretpostavljam, želiš negdje skrasiti.

STARIJI: Ne znam. Jednom… Želio bih imati komad zemlje, na ovom ili onom svijetu, svejedno, okruženom nepremostivim provalijama. Upravo to.

MLAĐI: Ne brini. Kad stignemo, ako stignemo, ta želja će ti se sigurno ostvariti.

STARIJI: Sumnjam. U današnjem svijetu nigdje nisi sam. Sve je više ljudi na Zemlji. A ja uopće ne trebam toliko društvo. Ja ne trebam nikakvo društvo.

MLAĐI: Govoriš gluposti.

STARIJI: Znam. Samo sam razočaran.

MLAĐI: A što misliš, kad stignemo tamo, u to izbjeglištvo, što će biti?

STARIJI: Nakon što stignemo i nakon što im ti sve ono kažeš, ravno u lice?

MLAĐI: Da. Upravo tada. Što će biti?

STARIJI: Tada ćete negdje staviti, kao predmet. I ti ćeš tamo dugo čekati. Bit ćeš siromašan i gladan, i svi će te gledati s prezirom ili podsmjehom, zavisi, najvjerojatnije jedno i drugo istovremeno, i ti ćeš ih mrziti. Ali ćeš morati s tim biti zadovoljan, jer taj što ćeš ga mrziti, možda će čak pokazati i najviše osjećaja prema tebi. Možda ćete nekad sažalijevati, možda i udariti. Ispočetka će ti možda goditi sažaljenje, ali će ti ono vrlo brzo teže padati od udaraca. Onda ćeš poželjeti da te nema. Možda ćeš čak poželjeti i ubiti se. Ako se i ne ubiješ, živjet ćeš tako loše i očajno, da se to ne može ni zamisliti, kamoli opisati.

MLAĐI(snuždi se nakon što je mirno saslušao tiradu): Ne vole nas. To je istina. Govore da se tučemo zato što smo primitivni.

STARIJI: Mi primitivni?! Jeb'o ja njima majku.

Smiju se. Stariji se naglo uozbilji.

STARIJI: Nismo primitivni. Mislim, jesmo, ali nije samo to. Mi smo… Teško je to objasniti.

MLAĐI: Nesretni?

STARIJI: I to. Ali… Nepostojani.  Mi smo lišće na vjetru. Niti jedno obećanje, zavjet, zakletvu, u životu nismo održali. Od časne pionirske, do zavjeta čistoće, od prisege domovini, do bračnog zavjeta. Ništa ne možemo napraviti u obećanom ili dogovorenom roku; stići točno na sastanak, na ručak, u kino – nemoguća misija.

MLAĐI: Kad nekud stignemo, obećavam da ću se promijeniti. A što ćeš prvo, kad negdje stignemo?

STARIJI: Potražiti svoju ženu. Nadam se daje na sigurnom. A onda, što ona hoće. A ti?

MLAĐI(oči mu se napune suzama, guta): Ne znam.

STARIJI: Onda ćeš ti sa mnom.

MLAĐI(pokuša se nasmijati): Onda ćemo obojica kako ona kaže.

STARIJI: Ne moraš ako nećeš.

Stariji poljubi fotografiju i spremi je u džep.

MLAĐI: Zašto je nama stalno tako?

STARIJI: Zato što smo slabi. Zato što nismo spremni ili ne možemo poduzeti veliki, odlučujući napor. Radije se prepuštamo.

MLAĐI: Treba li uopće nama taj Leclerc i zašto puštamo da nas on vodi?

STARIJI: Očito ne možemo sami.

MLAĐI: Trebamo probati. Jednom.

Šute.

MLAĐI: Traje li još uopće rat?

STARIJI: Traje, sigurno.

MLAĐI: Ne znam baš. Odavno je sve već prilično tiho.

STARIJI: Ako i ne traje, moramo u njega vjerovati da bi sve ovo imalo smisla.

Mlađi ga začuđeno pogleda.

MLAĐI: Da.

STARIJI: Što – da?

MLAĐI: A zašto mi vjerujemo u rat? Nas dvojica, svi.

STARIJI: Takvi smo rođeni. Tako smo odgojeni. Valjda. To imam  u sebi, onda je to još dodatno usađeno i utvrđeno odgojem i drilom. Mi smo vojnici.

MLAĐI: Ma nismo više, odavno.

STARIJI: Onda što smo?

MLAĐI: Ne znam.

Šute.

MLAĐI: No? Što ti je? Reci nešto.

STARIJI: Ništa. Slušam te.

MLAĐI: I što ti misliš?

STARIJI: Ja već prilično sumnjam u Leclerca i njegovo postajanje.

MLAĐI: Pa tko nas onda vodi?

STARIJI: Svi su odavno izgubili konce. To se sve skupa vodi samo.

Ponovno gleda uvis i smije se. Djeluje pomalo histerično i to mlađeg plaši.

6.

Prostori je potpuno prazna. Soba zloslutnog izgleda s čijeg stropa vise mesarske kuke i klavirske žice. Kroz prozor prodire svjetlost sunca na zalazu i boji prostoriju u crvenu boju. Sa strane na podu su neki zavežljaji. Ulaze stariji i mlađi. Stariji ide naprijed, pa naglo stane i ukopa se. Prestravljen izraz lica.

STARIJI: Ne idi dalje. Pssst. Stani.

MLAĐI: Što je?

STARIJI: Osjećam nešto.

MLAĐI: Što osjećaš?

STARIJI: Neku hladnoću. A ti?

MLAĐI: Ništa.

STARIJI: Nemoguće.

MLAĐI: Ništa.

STARIJI: Svašta.

MLAĐI: Što – svašta?

STARIJI: Svašta pričaš. Naravno da bi ovo morao osjetiti.

MLAĐI: Što to?

STARIJI: Neku jezivu hladnoću. Odjednom. Nešto kao da isijava hladnoću.

Stariji se počinje tresti. Prevrće očima kao da ima nekakav napad. Mlađi je problijedio. Prima ga pod ruku.

MLAĐI: Sjedi.

Posjeda ga na pod. Stari teško diše. Iskolačenih očiju, širom otvorenih usta, pokušava uhvatiti zrak.

STARIJI: Odlazi od mene i spasi se. Bježi! Bježi!

MLAĐI: Što je.

Krajnja uznemirenost. To se prenosi i na mlađeg koji se u panici osvrće.

MLAĐI: Što je bio?!

STARIJI: Bježi!

MLAĐI: Što si vidio? Ja ne vidim ništa.

STARIJI: Ne možeš to…

MLAĐI: Što?!

STARIJI: Ne možeš to… vidjeti. To se na da vidjeti, o se može samo osjetiti. Sreća tvoja ako to nisi osjetio.

Stariji se malo pribere. Kao da je najgore prošlo i sad mu je malo bolje.

STARIJI: O, bože.

MLAĐI: Kako je?

STARIJI(duboko diše, opušta se): Lakše je. Uf. Kao da sam se ponovno rodio. Ili ponovno umro. Zavisno s koje strane gledaš… na ovo što prolazimo.

MLAĐI: Što je to bilo?

STARIJI: Morao bi to osjetiti da bi shvatio. A vjeruj mi – to ti ne želim.

MLAĐI: Pokušaj mi opisati. Zabrinut sam.

STARIJI: Isti takav osjećaj sam imao kad smo polazili. Ali ovo je bilo gore. Intenzivnije. Mislio sam da mi se tijelo raspada. Ruke, noge, glava, misli, sve na svoju stranu. Da se razilazim onako kako smo se svi skupa, tamo dolje, odjednom razišli. Odjednom. Sve na svoju stranu. Ali ovaj put, to sam bio ja, moje tijelo, moja glava. I još gore, moje misli. Kao da je neka unutarnja eksplozija raznijela na komadiće i raspršila po prostoru.

MLAĐI: To su živci.

STARIJI: Zovi to kako hoćeš. Takav je bio osjećaj.

MLAĐI: To što ti opisuješ, izgleda mi kao napadaj panike. Prošlo je. Dobro je. Sad se smiri.

Sjeda do njega.

STARIJI: Ne smijemo stati.

MLAĐI: I meni treba predah.

STARIJI: Kakva panika. Puno gore. Živčana napetost koja postaje neizdrživa, potpuni gubitak kontrole, to smo sve već prošli. Ovo je bilo puno… Puno…

MLAĐI: Strašnije? Jače?

STARIJI: Ovo je bilo konačno. To je to. Stajo sam na rubu provalije i dalje više nije bilo ništa. Pitam se, je li to znak, je li to najava onog što dolazi.

MLAĐI: Ne brini. To što dolazi, neće se najaviti.

Stari i dalje drhti, iako se polako pribrao.

Gotovo potpuni mrak. Ništa se ne vidi, naziru se tek njihove siluete.

STARIJI: Znaš li što nam je činiti?

MLAĐI: Bježati, bježati i samo bježati.

STARIJI: Znaš sve.

Mlađi nevoljko ustaje. Sjedne.

MLAĐI: Ali – kojim putem?

STARIJI: Kojim putem – što?

MLAĐI: Bježati.

STARIJI: A, to…

Zamisli se.

MLAĐI: Mi nikud ne idemo. Mi samo stojimo u našem svijetu, u mjehuru naše stvarnosti, i možda vidimo ono oko sebe, ono vani, a možda toga svega i nema. Ali taj mjehur mi je možemo probiti. On se ugiba, skuplja se i širi oko nas, razvlači, ali se iz njega ne da izaći. I mi zapravo i ne znamo – što je to ono vani.. Umremo i nikad ne doznamo Nikud ne izađemo, nikud ne stignemo i ne znamo uopće što je to, ono što čitavo vrijeme vidimo. Nešto je možda projicirano na opnu koja naš skučeni svijet dijeli od onog vani. To je privid. Samo naša iluzija i ni od kog drugog. Mi smo zatočenici vlastitog mjehura sapunice i unutra nema ništa osim nas samih i naše projekcije na stjenke. Ništa ne znamo, hodamo naprijed dok taj naš mjehur ne pukne, a kad pukne, onda je već kasno za išta doznati.

Mlađi ugleda dva velika crna zavežljaja sa strane. Prilazi im. Boji ih se dodirnuti.

STARIJI: Mržnja je pouzdan osjećaj, ona ne iznevjeruje, ne omanjuje. Za razliku od ljubavi koja zna gadno razočarati.

Dođe tako dan i odjednom više ne voliš,

Više ne ljubiš, više ne osjećaš, više te ne zanima,

a da se zapravo ništa nije promijenilo.

Toga nema kod drage nam mržnje, iskonske i pouzdane,

Te žeđi velike i neutažive.

Da bi se jednog dana, jednog jutra, probudilo bez mržnje,

To bi značilo da si potpuno promijenjen, nanovo sazidan,

Ispočetka stvoren.

A to je velika promjena. Prevelika, preteška.

Lakše se pustiti niz vodu koja ponire u sve dublje i dublje podzemlje

I prepustiti se virovima.

Lako je mrziti.

Teško je ljubiti i plivati uzvodno.

Mlađi i dalje bulji u crne zavežljaje. Stariji zamjećuje jezoviti strop.

STARIJI: Sobe s tuševima. Sobe s mesarskim kukama i klavirskim žicama.

Osjećaju krajnju nelagodu.

STARIJI: Kakvo je to stanje kad se ima kruha, a nema budućnosti?

Kakvo je to stanje kad se ima sklonište, a nema kiše, oblaka, vjetra, sunca, ni snjegova? Kakvo je to stanje kad se ima sigurnosti, a nema slobode?

Jadno stanje.

Jedemo pljesnivi kruh u našem mračnom i memljivom skloništu, braneći svoje zalogaje i udahe u tom svom brlogu puškama i zubima.

Kiše, oblaci, vjetrovi, sunce i snjegovi, blaga su naše prošlosti i s pravom su nam oduzeta.

Ona sad pripadaju nekom drugom jer nismo znali s njima živjeti.

Budućnost koju živimo od drugog nam je odabrana.

I taj nam kazuje:

Idite, evo vam kruh, šator i puška

Siromaštvo je vaša sloboda.

Mlađi konačno skupi hrabrost i sagne se.

MLAĐI: Vidi ovo.

STARIJI: Što?

Sa zebnjom otvaraju zavežljaje. Unutra ih čekaju uniforme.

Uniforme imaju oznake – dvije prekrižene banane. Mlađi izvadi jednu, podigne je uvis i razgledava.

STARIJI: Što je to?

MLAĐI: Uniforme, vidiš.

STARIJI: Kakav je to znak?

MLAĐI: Mrtvačka glava i dvije prekrižene banane. United Fruits Company.

STARIJI: Što?!

MLAĐI: To piše na znakovima prišivenim na rukave.

Stariji mu se oprezno približi. Gledaju se dugo bez riječi, gledaju uniforme. Stari se sagne i bolje se zagleda u drugi zavežljaj.

STARIJI: Tu je i neki papirić.

MLAĐI: Što je to?

STARIJI: Poruka od Leclerca.

MLAĐI: Što piše?

STARIJI: Nudi nam dobro plaćen posao za United Fruit Company.

Stariji ide do prozora i gleda van.

MLAĐI: Gdje smo to stigli?

STARIJI: Ne znam. Ništa ne vidim.

MLAĐI: Kako ne vidiš?

STARIJI: Posvuda, dokle god pogled seže, do horizonta i dalje proteže se samo beskonačno, bespregledno smetlište. Ali ne brini. Sve je to sekundarna sirovina, gradivo novih domovina, novi potencijal, zlato naše budućnosti. Dođi i vidi.

MLAĐI: Neću. Plaši me taj rasap, predmeti razbacani u krajoliku.

STARIJI: Što je ono?!

MLAĐI: Ma ništa. Ne zanima me.

STARIJI: Nije ništa. Dođi pogledati.

Dođe do njega i zajedno gledaju.

MLAĐI: Nije ništa.

STARIJI: To su samo neke ptice što kruže nad smetlištem.

MLAĐI: To nisu ptice.

STARIJI: Nego?

Prate zajedno glavama pokret onoga što je vani.

STARIJI: Imaš pravo. To nisu ptice. To su dronovi.

MLAĐI: Što još Leclerc piše u svojoj poruci?

STARIJI: Veli da smo odsad nadalje prepušteni sami sebi. Poručuje nam da krenemo i sami oslobodimo svoj teritorij. Veli da ćemo za to biti dobro plaćeni.

Pogledaju se.

MLAĐI: Ne pada mi napamet.

STARIJI: Ni meni. Bježimo odavde.

Panično pobjegnu iz prostorije.

7.

Mrak. Ništa se ne vidi. Naziru se samo njihove siluete i čuju se njihovi glasovi. Čuje se neko zloslutno hukanje. Povremena iznenadna i glasna buka, onda tišina. Povremeni bljeskovi kao od eksplozija, ali bez zvuka. Čuje se samo njihovo dozivanje.

STARIJI: Bježati, samo bježati.

MLAĐI: Ali kojim putem bježati?

STARIJI: Ništa ne vidim pred sobom.

MLAĐI: Mrak je, potpuni mrak, bojim se,

STARIJI: Izdrži još malo, još samo malo.

MLAĐI: O, bože! Kolika provalija!

STARIJI: U zadnji čas sam stao. Još samo korak dalje i bilo bi sve gotovo. Završio bi na dnu provalije, a možda bi pritom povukao i tebe. (Uzdiše.) Uf. Zamalo.

MLAĐI: Bez brige. Ja idem kud i ti. Ne odvajam se od tebe.

STARIJI: Da. Ali zamisli da sam te povukao. Provalija nema dna. Beskonačno bismo padali.

MLAĐI: Propadamo i ovako čitavo vrijeme.

STARIJI: Propadamo.

MLAĐI: I kažeš da nigdje ne bismo stali, zaustavili se, smrskali o stijene?

STARIJI: Taj trenutak, ako bi se i dogodio, ne bi ostao zapamćen. Tako će biti. Mi koji padamo, kad jednom tresnemo, o tome nećemo znati ništa.

Tišina.

STARIJI: Snomorice, demoni, stari bogovi.

MLAĐI: Sve je to isto.

STARIJI: Novi bogovi, koji se tek rađaju.

MLAĐI: Šuti o njima. Ne prizivaj ih. I ovih nam je dosta.

Tišina.

MLAĐI: Ali kamo? Kojim putem?

Tišina. Bljeskovi bez zvuka.

STARIJI: Preko planine, pa kroz riječne doline,

pa opet uz brda, preko gora, do obale mora,

pa se onda sa svim ostalim bjeguncima ukrcati na splav Meduze,

pa preko mora, kao paketi, do Lampeduze,

Pa dalje, dalje, dalje,

Stalno dalje,

Gdje god te se protiv tvoje volje šalje,

Dug je put kojim moramo preći,

popeti se uz mnoštvo stepenica,

Do hramova,

Proći pored srušenih minareta,

pored spaljenih crkava,

Uz mnoštvu stuba proći, ljestvi, prečaka,

Proći dolinom stećaka, sve do Ultime Thule,

Onda prečacem pored Ćele-kule,

tim putem treba proći, ali sve po noći, da nas ne vide stražari

Pored polja spaljenih tenkova, kamiona i školskih autobusa,

onda gaziti preko polja od srušenih kuća šute, pored grobova koji šute, kroz gomile otpadaka na koje ne smijemo gledati kao na smeće,

već građu za nove gradnje, obećanje nove sreće.

Duga tišina, a onda odjekne jaka eksplozija.

MLAĐI: Gdje smo?

STARIJI: Ne znam. Odavno ne znam.

MLAĐI: Odavno nismo vidjeli nikakve ljude.

STARIJI: Vidjeli smo kompanijine teretne vlakove.

MLAĐI: To da.

STARIJI: To su bili stočni vagoni iz kojih su provirivale neke ruke.

MLAĐI: Da.

STARIJI: Jesu li svi bili mrtvi?

MLAĐI: Ne. Mahali su.

STARIJI: Hu. Onda dobro.

MLAĐI: Što je još pisalo u Leclercovoj poruci.

STARIJI: Ništa.

MLAĐI: Nije istina. Znam da je još nešto pisalo.

Tišina.

STARIJI: Pisalo je da ćemo biti dobro plaćeni, ako preživimo. I da se pobrinemo za sebe.

MLAĐI: Samo to?

STARIJI: Da izdržimo, jer…

MLAĐI: Da?

STARIJI: Gdje legnemo, tu će nam biti grob.

Tišina.

MLAĐI: Znači, ostavljeni smo.

STARIJI: Odavno.

Začuje se pucnjava. Ništa se ne vidi, samo svjetla koja presijecaju mrak. Bljesak buktinje koja na trenutak obasja krajolik, onda polako pada i gasi se.

Bliska pucnjava. Dva kratka, ali vrlo intenzivna krika.

MLAĐI: To je, znači, to?

STARIJI: Konačno. U mrak naših života ulazi svjetlo kroz rupe od metaka.

Tiho jecanje koje polako slabi, a onda potpuno utihne.

KRAJ