meni ikona

Kruženje

Ferčec Goran

Izvedbenom tekstu Kruženje moguće je pristupiti kao monodrami ili drami za dva izvođača, ovisno o poziciji s koje se analiziraju u njoj predstavljene dramske funkcije. Podnaslov sugerira tematsku okosnicu oko koje se radnja vrši, odnosno, metafizički koncept žudnje suprotstavljen čisto fizičkoj tjelesnosti. (Ne)mogućnost da se susret između protagonista (ako je čitamo kao dramu za dva izvođača) obistini u konkretnoj scenskoj komunikaciji, nekoj vrsti susreta, ili (ako je čitamo kao monodramu) da se sam izvođač susretne i izbori s uvjetovanostima i ograničenostima vlastitog diskursa, neke su od problemskih situacija kroz koje možemo iščitavati ovaj izvedbeni tekst.


GODINA: 2006./2007.

PODNASLOV: Fragmenti diskursa žudnje

BROJ MUŠKIH LIKOVA: najmanje 1

AUTORSKA PRAVA: sva prava pridržana


Izbor vegetacije i vještina prostornog oblikovanja ostvaruju ambijent namijenjen neposrednom dodiru čovjeka s prirodom. Osnovno sredstvo izvrgnuto je stalnim promjenama a djelomice i brzom propadanju, pa se u oblikovanju pretpostavljaju mijene koje slijede opći tok prirode. Želja za reproduciranjem prirode javlja se u određenim stupnjevima urbanoga razvoja, potaknuta potrebom uklanjanja od gradske vreve i težnjom ka odmoru u kultiviranoj osami.

Noć. Hitac puške, ispaljen nasred rijeke, ili povik, koji se odbija o niske litice na obali, dugo odzvanja; prelazeći od jedne obale na drugu odjek se širi kao dugotrajna jeka, koja nagoni na polijetanje čitavo mnoštvo ptica.

Možeš donijeti odluku. Više ili manje svjesno, više ili manje namjerno, više manje politički, kad bi odluka ovisila isključivo o želji. Trebaš samo izabrati;

uređeni gradski park

botanički vrt

Luksemburški park

obraslo tlo pod mostom

raskošni ARBORETUM s upozorenjima o zaštićenim vrstama,

FRANCUSKI VRT iz Schleissheima ili

RATNO OSTRVO na ušću dviju rijeka.

Svako od tih mjesta ostaje tek želja. Okolnosti vremena ograničavaju te. Nailaziš na nemogućnost u njenom najčistijem obliku. Ti ne tražiš drugo nego mjesto koje će ti pružiti intenzivno iskustvo užitka, nakon kojeg će ti se svako drugo mjesto činiti monotonim. Ovo mjesto dovoljno je veliko da pruži užitak svakom onom koji bi mogao poželjeti ono što se jedino željom može ostvariti. Nedostaje tek korak pa da mjesto postane sveto i da se upitaš, čovječe, jesu li tvoje nade zemaljske.

Nitko osim tebe ne zna razlog zbog kojeg stojiš izložen nišanu TIHOG LOVCA, i bojiš se zakoraknuti. Dok ti zubi zvone brojalicu što se utisnula u tkivo mozga, ti znaš da bi tvoj korak mogao načeti odgođenu anegdotu o kraju svijeta. Ti jedini prepoznaješ rizik svakog sata što će označiti zvono s hrama, i znaš da postoje mjesta na koja nikada više nogom nećeš kročiti. Ni za dana, ni u sumrak, i neki će dijelovi svijeta baš kao i neki dijelovi tebe, ostati netaknuti. Bez otisaka koje bi mogao ponijeti sa sobom kao dokaz da si uistinu živio. To je sve što imaš. Nema sumnje. Danas je dan svršetka. Baš kao što je tvoj početak imao dan. Nemaš gdje ugurati sumnju. Ni strah. Pristaješ bez pogovora. Ne pitaš. Jer od znanja koje posjeduješ većim je dijelom načinjen tvoj kraj. Tvoj je kraj ipak drugačiji od svih drugih krajeva. Jer je i strah tvoj.

Jer je i nemoć tvoja.

Jer je želja da učiniš nešto, samo tvoja.

Pomičeš usne. Susprežeš beskrajan lanac smijeha. Pusti smijehu da prevlada. Ne budi budala. Od jutros imaš razloga smijati se. Jer sve što znaš nije starije od izlaska sunca, pa s tvojim svršetkom malo će toga biti izgubljeno. Samo pričekaj noć

Doći će.

Znaš da će doći.

Treba ti svjedok koji će prenijeti legendu o tvojoj tetoviranoj koži. Ti posjeduješ životinju. Nosiš je kao nijemog svjedoka. Jesi li joj dao ime, stiliziranoj ljepotici što se ugnijezdila na listu tvoje noge kao prethistorijski znak? I koja pamti svaki tvoj korak. Svaku prašinu ceste. Svako noćno bježanje. Koja je čula svako tvoje udvaranje dok si skrivao lice, svako tvoje povraćanje, svako gušenje, svako divljenje običnoj zemaljskoj ljepoti. Svaki tvoj plač za istom tom ljepotom u odlasku. Hoćeš li je zato zauvijek ostaviti nijemu? Stezanje tvoje mišice dovoljno je da bi otvarala usta. Da bi progovorila, moraš učiniti više od stezanja mišice.

Izvedi životinju u šetnju.

Okreni njen oklop prema nebu. Ovo mjesto je proročko. Ti ga poznaješ. Mogao bi hodati zavezanih očiju i ne dotaknuti rub, ne zalutati u grad. Mogao bi pokrivenih očiju voditi grupe mladića u šetnju i razgledavanje. Pokazivati im skrivena mjesta ljubavi. Tjerati ih da nauče latinske nazive egzotičnih stabala, uvjeriti ih da dotaknu koru i kažu ti osjećaju li se sada manje smrtnima. Mogao bi na vlastiti dlan tetovirati plan ovog vrta bez da otvoriš oči i usporediš veličine. Mjesto koje tako dobro poznaješ, mora biti više od mjesta kroz koje samo prolaziš. Gradski vrt s kraja prošlog stoljeća, podijeljen stazama između kojih rastu stabla magnolije i šipka i ponekad mirisom mame šetače kojima izgubiti se među borovima još uvijek nije grijeh. Slučajnost da si upravo ovo mjesto odabrao u ovako kasni sat kad je od sunca ostala samo čežnja za suncem, može u tebi izazvati osjećaj panike.

Smiri se. Udahni. Izdahni.

Ne činiš ništa zabranjeno.

Osjećaj panike karakterističan je za svaki oblik slučajnosti.

Neka te mjesto ne uplaši. Poznaješ vrt tako dobro da mu se možeš diviti noću baš kao što bi mu se divio za dana. Pred tobom je noć od koje toliko očekuješ a koja će ti dati ono što ti ni jedna noć nikada nije dala. Premda je već do sada bilo noći za koje si mislio da ne mogu dati više. Noći koje su ti darovale obilje nakon kojeg danima nisi mogao usnuti od onoga što ipak nije bila ljubav. Krivo su ti opisali osjećaj. Ogriješiti se o ljubav ne može biti zlonamjerno. Jer svaka je rečenica o ljubljenju laž, ako nije ljubljenje samo. Ti to znaš. Ti si to oduvijek znao. Nećeš dopustiti da znanje o ljubavi istegne iz tebe poput nemoguće želje.

Pokaži životinji put.

Povedi je stazama koje poznaješ kao što poznaješ želje vlastitog tijela. Izvedi životinju u sretni obilazak ispunjen nadom, kao što izvodiš sebe otkad si prohodao. A sav je smisao hoda u upornosti. I ti znaš da je hod toliko lakši, koliko brže zaboraviš da hodaš.

Ipak se ne usudiš pomaknuti s točke.

Prikloni se Zapadu. Ili provjeri Istok.

Tri milijuna metara kvadratnih pustinje pred tobom. I makar je pustoš prijetnja tvojoj žudnji, ti znaš zašto si ovdje i pretpostavljaš kamo ideš. Pustoš je prevelika, a tvoje tijelo dovoljno snažno da pronađe privid. Zeleno je oko tebe i tamno, a ipak osjećaš strah da će tvoja sjena pasti na sjenu skarabeja, a sjena skarabeja na sjenu pješčanog zrna. I tako sve dok ne napravi krug i vlastita te sjena ne udari u leđa.

U mraku.

Stojiš i spremaš se načeti jedan od tri milijuna metara pustoši koja, unatoč cvijeću nikada nije bila milosrdna. A svaki stupanj vidokruga prazniji je od onog prethodnog. To je mrtvo gradsko zemljište. Pustinja uz cestu koja putnike odvlači prema istoku. Tvoj bi korak trebao biti ohrabren željom.

Kad bi mogao birati. Kad želja ne bi bila jača od neugode. Kad bi na trenutak bio slobodan tako da ni ne pomisliš na slobodu.

Pogledaj oko sebe. Svaki put kao da je prvi.

Mjesto koje je moglo biti stadion.

Koje je moglo biti zatvor.

Koje bi moglo biti gubilište. Ostali su tragovi rulje i odjek njihova oduševljenja. Stabla zalivena spermom. Rijetka trava i korov. Svaka živa stvar povija se na vjetru koji nikad ne prestaje puhati, i kamo god okreneš lice, uvijek je ispred tebe. Otpuhao je barem jednom svako zrno prljavštine na neko drugo mjesto. Pa i mjesto na kojem stojiš, nekad je bilo neko sasvim drugo mjesto na nekom sasvim drugom mjestu i dok pomišljaš da postaviš pitanje na koje ti nitko nikada neće znati odgovoriti, točka na kojoj stojiš sve je manja, sve više nalik vrhu pribadače, ali u toj svojoj metafori najsitnijeg i dalje je točka gdje razrješuje se žudnja svijeta. Tvoja žudnja. Prepoznaješ li je? U daljini naziru se obrisi udaljenog grada preko kojeg svako malo prijeđe sjena što je baca oblak s mjesecom iza leđa. Ti prepoznaješ taj grad ali u ovom trenutku to je bilo koji grad. Toliko dalek da iščezava. Topi se kao što se tope slike u ljetno popodne i pretvaraju se u nevjericu. Noć je. Slike više ne prijete. Ostale su samo privid. Pogledati više nije rizik. Privid ti više ne prijeti.

Otvori oči.

Već su se privikle na mrak.

Okreni leđa gradu.

Čuvaj se LOVCA. Pozovi ga imenom. Pokaži da pratiš svaki njegov pokret. Svaki njegov korak. Pokušaj se približiti i reći da mu je lice kao u anđela. Ili ga pusti da on pristupi tebi. Siguran si. Opasnosti nema dok riječ ostaje u krugu. Ti znaš da se jeka uvijek vraća kao glas djeteta. Glas lava u jeci postaje mijauk. Dok vjetar riječi odnese van kruga, već su opet samo slova. A nitko ne dođe toliko blizu da bi riječi ostale sačuvane. Posadi red topola i više ni slovo neće proći. Beskrajne su praznine koje valja ispuniti. Ukrug, po vanjskoj liniji to je dvanaest tisuća i sedamdeset tri koraka. To je krug. Najdalja točka je uz samu cestu. Tamo nema ničega. A ništa je već pitanje navike. Osim kad netko zaluta, mahne i dobaci riječ koju je nemoguće razumjeti. Prebrzo. Prebrzo mišljeno ili prekratka riječ. Svejedno. Treba zapamtiti grimasu, zapamtiti položaj usana. Jednog dana netko će izgovoriti istu tu riječ i ta će riječ biti upućena tebi.

Tri milijuna metara kvadratnih.

Cijeli život možeš složiti kao slagalicu. Pretvoriti kvadrate u bojno polje. Odavno nisi bio ovako uzbuđen.

Smiri ruke.

Ako smiriš ruke igra privida trajat će duže.

Prije tebe, netko je prošao ovuda smijući se prividu vlastitog života, maštajući o skoku u vis.

Možeš slijediti tragove onoga koji ti je prethodio.

Kad bi se usudio zakoraknuti.

Ali bojiš se koraka jer pustoš je lako prohodna, mjesto prijelaza minirano tuđim željama. Ako krivo zakorakneš, mogao bi to biti tvoj posljednji korak. A posljednje stvari znaju biti patetične, puko nabrajanje svega što nisi i svega onoga beskonačnog što si mogao biti da je samo drugačije bilo.

Sve se ponavlja.

Upao si u zamku. Boriš se s pretjeranom pažnjom vlastitog mozga i neodgodivom žudnjom životinje. Isključi mozak i pokrij životinju. Tako će biti najbolje.

Namjesti grimasu luđaka. Treba se veseliti epohi. Umjerenu prijetnju neka iščitaju s tvog lica, ali ne zaboravi pokazati mekoću. Njega će to namamiti, a tebe ohrabriti u koraku.

Kad konačno odlučiš zakoraknuti.

Kad odlučiš slijediti u mrak mračniji od ovog koji je tvojim očima već pitom. Pomiluj životinju. Ona te poslušno prati. U mraku njene oči sjaje. Mogle bi odati te prije no što za to dođe vrijeme. Otkriti tvoj korak, ritam tvog straha. Ako je on pokazao želju, ti si već odavno naciljan. On će u slučajnosti prići i sasvim slučajno donijeti odluku. Tako uvijek bude. On će odabrati tebe, baš kao što te odabrala životinja. Baš kao što te onog jednog jutra natjerala da ustaneš.

Onog jednog jutra.

Ležao si trideset sekunda u posvemašnjem miru koji se širio poput neograničene mogućnosti. Sekunda za svaku godinu koja je prošla. Bez panike. Bez zalutalih nenahranjenih pasa. Bez bolova u leđima. Trideset sekunda koje kako su odmicale tako su svaku sljedeću sekundu činile još više ispraznom. Jutarnja meditacija umjesto jutarnje erekcije. Tvoj način da budeš praktičan prema činjenici da se svakog jutra budiš sam. Možda ne svakog, ali tog specifičnog jutra ti ipak ležiš sam u trideset sekunda savršenog mira. Životinja na listu tvoje noge miruje. Spava. Ili se pravi da spava. Glava ti je prazna. Disanje svedeno na minimum. Otkucaji srca usporeni. Točno sekunda. Onda pomičeš lijevu nogu. Samo prste. Zatim cijelo stopalo. I to je kraj. Trideset sekunda je isteklo. Što ti misli više nadiru, to nervoznije pomičeš stopala i trljaš ih jedno o drugo. Budiš životinju. To još uvijek nije nervoza. Samo panika pred ponovnim vraćanjem životu. Podižeš ruku s glave i zavlačiš je pod pokrivač. Nisi siguran želiš li se dodirnuti ili pustiti ruku da beživotno padne preko prepona. Od straha pred životom i ruci oduzimaš život. Trebao bi upozoriti se da ne činiš grijeh. Jer voljet će te samo ako zavoliš život. Samo ako se budeš redovito dodirivao.

U protivnom ćeš ostati sam.

Podižeš se na laktove. Gledaš svijet oko sebe kao da ga vidiš prvi put. U nevjerici osjećaš dječačko čuđenje. Ne, to nije čuđenje. To je dosada. Dosadno ti je. Od trenutak kad otvoriš oči, tebi je dosadno. A dosada te ponovo uspavljuje. Moraš nešto učiniti. Životinja se probudila. Gricka te sjekutićima. Kao što bi nagrizala list. Desnom rukom zbacuješ pokrivač. Ostaješ otkriven ležati u majici i gaćama. Onda podigneš noge, zamahneš poput bolesnika i spuštaš ih na pod. Ustao si. Protegnuo se. Spustio glavu i nabasao na malu jutarnju erekciju. Osjećaš sram pred svijetom. Životinja ti se ruga. Kesi se. Ona te natjerala da se posramiš gravitacije. Njoj su poznati svi zakoni fizike svijeta. Sva pravila sila, početka i kraja. Životinja zna što slijedi. Navući dokoljenku preko životinje jedino je što tog trena možeš učiniti. Sve drugo već je odlučeno.

Vojska spasa doći će jednog jutra i pokupiti te.

A jutra se ponavljaju baš kao što se ponavlja čovjek, pa sad stojiš OVDJE i misliš o tom jutru koje je moglo biti bilo koje jutro i ne možeš ne pomisliti kako ovo mjesto neodoljivo podsjeća na vrt nade u razdoblju zimskog solsticija. Netko se gadno našalio. Ili ti više nemaš ni najmanje obzira. Trebao si obrijati se i sakriti životinju. Sakriti kožu kao što bi sakrio golotinju pred majkom.

Jer što ako je ovo mjesto, mjesto nad mjestima?

Mjesto prije svih drugih mjesta?

Staze ga sijeku s jedne strane svijeta na drugu. To je više od latinskog križa. U četvrtini koju sunce dotiče malo poslije podneva, raste deset tisuća biljnih vrsta. Ali sada je noć. Na mjesečini svoju površinu otkrivaju dva manja umjetna jezera. Arboretum u stilu engleskih perivoja zauzima glavninu parka. Ti znaš da na takvo mjesto možeš naići samo jednom u životu i onda ti ne preostaje drugo nego spaliti ga i pretvoriti u pustinju. Mjesto će se obnoviti samo. Najprije će milijardu godina biti mir. Onda će drugih milijardu godina odabirati vrste. I budi siguran da će započeti bez tebe, kao što je već jednom prije započelo. Ti ćeš doći onda kad čovjekova želja postane čovjek sam i nadvlada red. Kad će stid nadvladati kuga. Zakorakni i ne zaboravi da je noć i da otkrivenih ruku i nogu stojiš na samom kraju svijeta postiđenog vlastitog srca. Kad konačno odlučiš napraviti korak, pazi da to izvedeš kako treba. Zaobiđi otpalo lišće pod kojim se još uvijek pjene ostaci poslijepodnevne kiše. I dok zaobilaziš pazi da ti koraci ne zaborave ritam.

Ako koračaš sporo, onda nešto tražiš.

Ako koračaš sporo i pri tom izbacuješ kukove, onda tražiš još nešto više.

Ako koračaš sporo, izbacuješ kukove i pri tom okrećeš glavu, onda tražiš sve.

A to je već rizik. Jer tebi i nekome drugome sve ne mora biti ista stvar. To nikad ne zaboravi.

Zakorakni.

Polagano.

Kao da znaš razloge svakog slijedećeg koraka.

Ovo mjesto traži korak ni previše tvrd, ni previše mekan. Kreni parkom u smjeru istok-zapad. Zatim zakreni desno prema sjeveru i napravi krug oko jezera u kojem dječaci jedni drugima peru leđa. Pravi se da ih ne primjećuješ. Nastavi preko križanja dviju šetnica i vrati se u smjeru zapada. Tvoj smjer sasvim je proizvoljan.

Ti znaš gdje želiš doći.

Zemlja se odupire tvom koraku. Želja zemlje odupire se tvojoj želji. Netko je napravio grešku u pretpostavci da ćeš odustati od vlastitog koraka sada kad ti je još jedino korak ostao. Tvoj korak bit će lagan. Sve priče ponavljaju se. Priču o kraju ostavi za sobom. Zbog nje će te progoniti. Izmisli svoju. Iskoristi povijest. Imaš dovoljno vremena da sve ono što je noć skrila oku nadomjestiš izmišljenim. Melankolična priča o svijetu tako se nikad neće završiti. Neće biti nesretnog kraja, neće biti sretnog kraja, biti će beskraj. A beskraj nas sve tješi i više od šalice toplog mlijeka.

Kako je beskraj divna stvar.

Ako te ipak preplaši, ti umiješ započeti uvijek ispočetka. Uvijek iznova. Sve čemu si uzrok, zanemaruješ. Sve katastrofe ne veće od zrna graška, zanemaruješ. Tako se štede suze. Pogledaj ptice, ostale su jednako glupe. Od vremena kad je svijet bio star samo pet dana. One i svi drugi što se zovu živima, odonda nisu imali želja. Tako ptice ostadoše bez ruku, a čovjek bez krila.

Budi blag prema onome koji će ti prvi pristupiti. To kako čovjek prilazi uvijek je iznenađenje. A kako odlazi, još je veće čudo.

Slaži korake u svojoj glavi.

Broji korake.

Ako počneš misliti o svemu što ćeš izgubiti, onda nisi ni trebao dolaziti ovamo. Jer da je ovo mjesto gubitka, znao si otprije. Ne možeš reći da nisi. Pronašao si put slijedeći želju. A sad je nemaš s kime podijeliti. U najmanju ruku, to je nespretno. Gubitak se čini konačnim i tebe je strah.

Kukavico.

Tebe je strah.

Kukavico. Nakon što je razum nagovijestio konačnicu, ti, kojeg su smatrali najmirnijim čovjekom na svijetu, odjednom više nisi tako miran. A onih koji su te mirnim smatrali, njih nema, pa nema ni tvog mira. Kako onda podijeliti nemir.

Napravi korak.

Pronađi nemiru razlog da te pokrene. Reci, kad odjekne slijedeći pucanj, ti ćeš napraviti korak i dopustiti ćeš da te nagovore na sve.

Hitac puške, ispaljen nasred rijeke, ili povik, koji se odbija o niske litice na obali, dugo odzvanja; prelazeći od jedne obale na drugu odjek se širi kao dugotrajna jeka, koja nagoni na polijetanje čitavo mnoštvo ptica.

Kad odjekne slijedeći pucanj, JA ću napraviti korak i sačuvati želju, a nagovarača, ako ga bude, natjerat ću da učini isto.

Tek vlastitim korakom mogu zakoraknuti. Premda s drugim mogu dijeliti želju, korak je moj. Sad mogu slijediti. Odigrati prolog vlastitom svršetku. Slijediti s odmakom. Sasvim se približiti. Napraviti distancu. Ili naletjeti ramenom o rame koje pripada drugom i praviti se da je sve bilo slučajno. Jer sve i jest bilo slučajno, do trenutka prepoznavanja. Sad kad je korak postao moj, tko me može spriječiti. Moj korak je lagan. Savršeno jasna posljedica ne toliko jasne logike. Svejedno. Treba paziti da budem što manje u pravu. Onda će to biti idealna mimikrija. Ako još naučim govoriti bez da pomičem usne, bit ću produžena ruka svakog zamislivog zla.

Mogao bih biti bilo koja od glava što su maštale o ovom mjestu.

Mogao bih biti bilo koja od glava što su maštale o susretu sa mnom.

Počinjem se nadati.

Nada je cijelo moje naslijeđe. Mogu se potruditi. Onda opet, na mjestu koje me ne želi NE MORAM REĆI NIŠTA. Mogućnost odabira paralizira me. Baš kao što paralizira svakog kome je dana. Ali želim moći odabrati. Moj je početak nijem i ispražnjen. Gol sam poput (nedovršeno). Ni ovo mjesto, ni ova noć, ni moje otvorene namjere neće pokazati tko uistinu jesam, već ono što bih mogao biti. Pažljivo odabirem mogućnosti, makar je ovdje tek jedna mogućnost. U pustoši zemaljskog vrta, od smrti i želje, spašavam svoje tamne oči i pogled natopljen nekontroliranom žudnjom.

Prvi put nazirem TVOJU sjenu.

I čitam te kao iz taloga kave. Bijelac, dovoljno visok da se ponekad osjetiš nezaštićenim. To je sasvim dovoljno za ljubav.

Tvoja sjena najmudrije je što ova noć može ponuditi. Jer vidjeti previše jednako je kao i vidjeti ništa. Ne boj se. Ne želim te preplašiti pričom o kraju, jer smrt jest tek ukoliko je moja. Sve drugo samo je bivanje pored. Ja sam stup društva. Fino isklesani mramorni pilon. Potporanj. Nosač. Kamen u kojem se sastaju svi lukovi našeg zemaljskog života; o kojem ovisi čitav naš zajednički život. Moje ime piše se velikim slovom, ali ne trebaš me se plašiti. Ja sam obelisk. Ja sam pojedinac. Ja sam brat. Tvoj brat. Ravnopravni član društva. Član kolektiva. Član hrvačkog kluba. Član vijeća. Nalik ocu. Uzor. Uzor pojedinac. Iz mojih grešaka uči cijeli kolektiv. Moje su mane savršeno prilagodljive. Moja želja jedini je smisao koji posjedujem. Moja sreća je zarazna. Moji pokušaji uspješni čak i kad ne urode plodom. Moje sklonosti, sklonosti su društva samog. Moje želje, tvoje su skrivene želje. Ja sam beskrajni pojedinac ograničenog kolektiva. O, beskrajne su moje mogućnosti baš kao što su beskrajne mogućnosti ovog trenutka. Ja sam istrošeno, izglasano, ograničeno ja. Moj je želja sad velika poput stida. Možda je to dobar trenutak zakoraknem prema tebi kao u sliku i namamim te. Nikome ni riječi neću reći o tebi. Radije bih lagao o istini. Na kraju svatko isprede vlastitu priču u kojoj žudnja više nije samo žudnja, a vrt više nije samo vrt nego pakao u kojem ti i ja stojimo kao na kontinentu dok su nam tijela mirna poput stabala.

Kako se epoha u ovom trenu čini raskošnom.

Pusta površina zemlje gdje se detalj ni malo ne razlikuje od cjeline. Epoha je još nevina dok je gledam u idealnoj perspektivi jednog humanista. Da mi pogled ne bi lutao, cijeli je kontinent ispresijecan linijama perspektive kao u starim grafikama. Moram samo pratiti linije koje će me odvesti na putovanje života. Prepuštam se. Pogled mi nestaje u sjecištu. Nema sretnijeg čovjeka od mene. Buljim u točku u kojoj se pronalaze nebo i zemlja. Moj pogled je poslušan. Moj duh je velik. Divim se. Točka je mamac. Ako joj se predam, siguran sam od sumnje. Ali moj je pogled samo prividno moj. Jer on hoće preko. I u snu san bi dalje. Izbjegnem perspektivu jednog humanista i prebacim pogled preko fiktivne linije kao preko bodljikave žice. U tom trenutku moja je volja jedina je opasnost svijeta. Trudim se dobro zapamtiti sve što vidim. A sve što vidim dok stojim okrenut istoku toliko je daleko i od snova da počinjem sumnjati da sanjam. Htio bih izbjeći san i napaljeno poput tinejdžera dočarati u nekoliko riječi nadljudsku ljepotu na tog vrta, okruženog, nebom, samoćom, čudnovatošću, gdje s vremena na vrijeme proleti jato velikih močvarnih ptica. Poput brzog noćnog vlaka; čuje se šum njihovih krila. Zatvorim oči pred ljepotom. To je treptaj diva, jer kad otvorim oči idealna perspektiva svijeta slomljena je. Krajolik je manje prostran i manje neodređen. Čujem Johnnyja Casha kako pjeva o četrdeset noći i četrdeset dana kiše. Sav kamen kontinenta sad je blato. Pojest će me život a ja to neću ni osjetiti. Treba bježati, treba trčati kroz vodu. Ova noć ruga mi se u lice. Ova je pustoš proročka. Trči. Trči. Trči pederu, govorim si.

Na kraju sna uvijek postoji spas.

Drugi put nazirem tvoju sjenu.

Ne sanjam.

Neka te moja želja ne preplaši. Kad sanjaš žudnju, buđenje je uvijek tuga. Hoću je podijeliti s tobom. Ne govorim u prazno. Znam da si tamo. Možda si nerazumniji od urođenika u pratnji koji predobro poznaje put i nikad ne zaluta, i možda nisi veći od moje želje, ali si tamo, i to je rizik koji sam spreman podnijeti. Priznat ću ti, uzgajam osjećaj poput cvijeta. Promatram te, kao što bih promatrao rast ljiljana na prozorskoj dasci, kako svakim danom neprimjetno raste, prema vrhu sve tanji, prijeteći da se rascvjeta ili da zauvijek ostane prik kako svakim danom neprimjetno raste, prema pupoljku sve tanji, prijeteći da se rascvijeta riven u pupoljku. Ne cvijet, nego osjećaj. Osjećaj poput cvijeta. Osjećaj u cvijetu. Oblikujem ga i njegujem samo u odnosu prema tebi. Bez tebe, ni ja sam ne vjerujem da bezrazložan osjećaj može biti tako pun, tako neopisivo temeljit. Bezrazložnost mog osjećaja prema tebi, a zbog kojeg ti nemaš razloga snositi ni najmanju krivicu. Jer ti nisi kriv. To mi, molim te, vjeruj. Jer tko bi, gledajući tebe i znajući način na koji o tebi mislim i na koji iščekujem tvoj dolazak, mogao pomisliti da te mrzim. Da te bezrazložno mrzim, i da to ne radim namjerno. Jer ne postoji nikakva ni najmanja otvorena ili prikrivena namjera s kojom ili zbog koje bih te mrzio. Ne mrzim te s razlogom, već zbog toga što jesi. Mrzim te jer si negdje tamo. Ne vidim te, ali znam da si tamo, i u čast našoj zajedničkoj naslijeđenoj panici, mrzim kao što nikoga nikada nisam mrzio. Bezrazložno. Nema drugog osjećaja, drugog postupka, drugog načina. Samo ako te shvatim kao neprijatelja, samo tada postoji šansa da se nikada ne sretnemo i jedan drugome pregrizemo vrat. Samo ako te budem mrzio na neviđeno, nas se dvojica možemo spasiti. Jer ako počnemo razgovarati moglo bi se dogoditi da na samom početku razgovora nećemo biti sigurni jesmo li prijatelji ili što drugo. To je prevelik rizik. Bezrazložna mržnja manje je sirova, ali to što je bezrazložna ne daje ti pravo da pomisliš kako ti želim pružiti mogućnost. Bilo kakvu mogućnost, zbog svih prošlih mimoilaženja. Bezrazložnost ne prikriva dobru namjeru, niti je mržnja manje krvava. Želim ti samo prići. Siguran sam da sam te nekad ranije sreo. Bio si dovoljno daleko da ne mogu reći da sam ti bio preblizu. Mogu bih točno sjetiti se vremena i mjesta kad sam te ugledao, ali ti se nećeš sjećati. Jer, premda sam ja gledao tebe, ti nisi gledao mene. Da si me gledao, onda bi znao da te gledam. Da si samo pogledao, sve bi bilo drugačije. Ovako, nije mi preostalo drugo nego da zatvorim oči i pričekam da nestaneš i opet se pojaviš kad za to dođe vrijeme. Oprosti. To je samo panika što je osjećam prije no što zatvorim oči, jer svaki put kad zatvorim oči, čujem kako fućkanjem dozivaš životinju. Čujem kako udaraš dlanom o dlan ne bi li je privolio da posluša tvoju gestu, ne bi li se tepajući životinji, približio meni.

Treći put nazirem tvoju sjenu.

Možda griješim, jer zamišljanje slika pretpostavlja greške. Čak i onih slika koje misliš da nikada nećeš zaboraviti i da će u tvojoj memoriji uvijek biti prisutne do i u najmanji detalj. Možda je to greška. Možda nije tako. Ne znam. Možda nepovratno nestajanje slika izaziva paniku za koju smo do sada vjerovali da je nasljeđujemo. Panika od neprimjetljivosti. Panika da o tebi ne znam ništa. Je li točka na kojoj stojiš uobičajeno mjesto na kojem te se može vidjeti. Panika da nikad neću saznati kakva je boja tvog glasa, ali da ću uvijek znati da je jedan od glasova tvoj, jer sam ti posvetio više pažnje no što ljudi jedni drugima posvećuju, pa te sada čujem čak i onda kad te nema i kad ne radiš ništa, što je opet dovoljno da budem siguran da si tamo negdje i da te mrzim. Ja o tebi ne znam ništa. Ali ako je moj osjećaj neutemeljen, jer nema tog razloga zbog kojeg bih ja ili netko drugi radio na tome da te uništi, onda mi nije ni potrebno da nešto o tebi znam. Ja tek cijeli današnji dan znam da ćeš doći. I bio sam u pravu. Još te uvijek ne vidim ali te nazirem, i poklanjam ti priču o snu kao metaforu mržnje, a mržnju kao upozorenje. Nemoj se zato uplašiti vlastitih snova, ili omalovažiti mržnju. I nemoj ni pomisliti da je sve ovo maglovita tako bolno prisutna čežnja što proizlazi iz nemoći da ti stanem blizu ili preblizu. Ti o meni jednako tako ne znaš ništa. Neka ti za početak mržnja bude sasvim dovoljna. Krenut ću prema tebi, jer kruženje, bez obzira na rizik, održava ugodno strujanje zraka.

Zbog odvratnog smrada noć se pretvara u pravo mučenje.

U očekivanju, besmisleno se trudim opisati mjesto susreta. Mukla tišina u odnosu s krikovima sreće koji se lome između stabala. Tamo u mraku još je muškaraca u plesu. Čujem njihovo kruženje kao lagano zujanje buba u ljubavnom ritualu. Nesmotreni pucnji usmjereni su prema nebu pretrpanom pticama. Pucnji koje ispaljuje moj vlastiti mozak u nedostatku prelijepog privida u nailasku. Mogao bih se ovog trena zakleti na SVE ono što sam prezirao u sigurnosti vlastite sobe. Zakleti se u stvari koje mame da ih svežeš u zakletvu i ispadneš budala. Ali, da, kunem se da bih te volio ako bi naišao i pravio se da je tvoj  nailazak slučajan baš kao što je ovo mjesto od zbroja drugih mjesta, slučajno, kao što bi slučajna bila naša hrabrost u priči u kojoj zajedno odlazimo s ovog mjesta. Zagrljeni.

Četvrti put nazirem ti sjenu i maštam o našoj sreći.

Kako me samo beskrajno sram. Žudnja postaje divlja poput životinje na mojoj koži. Zabacuje glavu u svom premalenom svijetu. Smirujem je. Svaka pripitomljena zvijer, ipak je samo zvijer.

Čujem vlak kako nailazi. Tlo podrhtava poput tijela u groznici. Poslušaj savjet koji vrijedi za obojicu. Budi miran dok vlak ne prođe. Čuješ ga? Ako me poslušaš i ostaneš miran svaki će osvijetljeni prozor vagona baciti pravokutnik svjetla a naša lica. Učiniti nam obojici uslugu, pa ćemo drugdje moći dočekati svitanje. Sami. Ili zajedno. Čuješ ga. Udahni, pokaži mužjačka prsa.

Vidim te.

Premještaš težinu s noge na nogu. Mlad si. Budi strpljiv. Najveća je vrlina biti strpljiv, rekao je netko kome sam nekad vjerovao, a danas ne mogu sjetiti se njegova imena. Ni lica. Ni dupeta. Ali ostao sam ponizno strpljiv. I u strpljenju moje istine nisu više od riječi. I uvijek dolaze u paru. Ovog trenutak jedna je moja noga strah, druga je žudnja. Osjećam u njima neodoljivu želju, poput struje ili grča. Nikad nisam bio bliže zemlji. Ni jedna moja želja nikad nije bila veća. Ni jedan strah nije me natjerao da se userem. Ali kad konačno napravim korak, to će biti korak žudnje, najsramotnije  stvari koju ću sebi dopustiti. Žudnja čista poput votke.

Kad napravim prvi korak, bit će toliko odmjeren kao da prvi put koračam. Prvi korak na kraju svih koraka koje sam napravio. Korak od sedam milja. Muški korak. Kad zakoraknem, bit će to muški korak bez zadrške. Glave okrenute u lijevo. Pogleda uperenog u sve što prolazi. Razdrljene košulje. Stisnute pesnice. Savijene noge što se odupire o zemlju. I dalje, dočekat ću se u raskoraku, razmaknutih nogu poput hrvača. Skupljenih nogu u vojničkom stavu. Na sve četiri poput pseta.

Pogledaj me.

Raširenih ruku koje otkrivaju radost. Moj je korak lagan. Ponavlja se poput želje. Nema stajanja. Nema osvrtanja. Korak postaje brži. Glazba koju čujem sve glasnija. Ptice sve nervoznije. Možda se do čistilišta može jedino plešući. Tročetvrtinski takt. Ponavljam korak toliko dugo dok ne osjetim slobodu u vlastitim nogama. Gledam stvar s vedrije strane i ponavljam korak u ritmu odlazaka. Okrećem se. Pokazujem leđa. Odaje me ruka. U šaci stežem želju da ne odleti. Pokazujem lice. Odaje me oko. Sjaji se. Suza je samo komentar na privid. U ovom svijetu vječnog svijetla, naše su se sjene odavno izgubile. Želja ipak nekako pronađe put. Okrećem se, pokazujem leđa.

Korak.

Koračam.

Koraci su ili preveliki ili premali za stazu. Pokušavam pronaći svijetu podnošljivu mjeru. Zagrijavam se. Tražim ritam. Tročetvrtinski takt polako prelazi u fugu. Može li se plesati fuga? Tijelo mi je napeto kao pred bitku. Je li svaka forma prihvatljiva. Jedan dva tri. Dva, dva, tri. Tri, dva, tri. Životinja prati moj ritam. Steže se zajedno s mojim mišićima. Liže znoj što mi se slijeva niz nogu. Životinja hoće više. Vrti se u krug. Grize vlastiti rep. Pratim joj korak, prepušten njezinoj volji. Od cijele ove izvedbe, meni ne pripada ništa. U iščekivanju, svijet nikada nije bio ljepši. Pusta svečanost. Moj je ples poput igre. Svakim novim korakom izbjegnem metak. Ili psovku. Ili strah. Tvom pogledu puštam da me pronađe.

Plešem.

Zavodim ti sjenu. Prepoznaješ li životinju na mojoj nozi? Priđi i pruži vanjsku stranu šake. Tako se neće preplašiti. Možeš joj prići kao što bi prišao psu da sam ga kojim slučajem izveo u šetnju. Prići psu, dobar je način da se priđe vlasniku. Pod uvjetom da je volja psa jednaka volji vlasnika. Ali ja nemam psa. Sve što posjedujem komadić je žive kože. Možeš joj tepati. Možeš je dodirnuti rukom. Navikao sam da joj se tepa i dodiruje rukom. To mora biti dovoljno za sreću. Pratim ritam što ga tijelo samo proizvodi.

Koračam.

Sasvim sam blizu tvojoj sjeni. Kad bi ovo bila igra osvajanja, moja pobjeda bila bi sasvim izgledna. Ali ovdje ništa ne može biti dobiveno. Osim vremena. Što bi bio neprocjenjiv dobitak kad bih znao što s vremenom. Tvrdoglav si. Sakriven u mraku. Ali nervoza otkriva tvoju mladost. Ne možemo propasti. Jer kad iskoristimo sve mogućnosti, još uvijek možemo biti otac i sin. Ja ću biti otac a ti sin. Ili obrnuto. Kad otkriješ svoje namjere, želje i uloge, znat ću tko je otac, a tko sin. Možeš otići, ili se ja mogu povući. Samo daj znak da se razumijemo. Djelić tebe što ga nazirem prekrasno je priviđenje. Ti si lovac. Dječak u majici-s-brojem-dvadeset na leđima. Jesu li to tvoje godine? Ili tvoja želja? Mokro priviđenje. Mrlja znoja na leđima. Jesi li trčao ovamo u strahu da ću otići, pa me više nećeš naći. Smiri se. Diši duboko.

Ti si neodoljiva pojava prirode što je ni san ne može smiriti.

Tvoja je mlada čast sve što imaš. Ne usudim se reći nevinost, pa kažem čast kao da se radi o princu. Tvoja je pažnja nevina, premda su tvoje namjere smrtne. Tvoja hrabrost zbog toga nije manje vrijedna. Ti si sasvim slučajno ti. Sasvim slučajno ovdje. I tvoja će želja biti manje bolna ako kažem da me činiš sretnim. Ti donosiš nadu. Znam to. Siguran sam kao što nikad ni u što nisam bio siguran. Kad bi postojala i najmanja naznaka božje providnosti, naš susret pretvorio bi se u mimoilaženje. Netko bi još jednom bio spašen. Sada je kasno za mimoilaženje. Još jedna podvala Ocu. Nešto te natjeralo da navučeš majicu od poliestera koja iskri poput kurvinog plašta. Svijetliš u mraku poput krijesnice. Nikada neću biti siguran u tvoju želju. Ali ako nastavim plesati, želja da budem siguran nestat će kao što nestaje led. Od svega će tek ostati ožiljci mimoilaženja.

Plešem.

Predlažem da napravimo korak dalje. Da postignemo konsenzus. Kao da smo dio iste scene. Sve što trebamo već je ovdje. Vrt. Noć. Vrijeme trajanja. Sami smo. Miljama daleko ljudi su sretni, pa nam nikakva opasnost ne prijeti. Nitko se neće izrugati tvojoj želji. Nema nikog osim nas dvojice. Idealni uvjeti uvijek su samo želja. Budi mi od pomoći. Sve oko nas izmaštana je pastorala. Tako samo blizu jedan drugome, kao da se oduvijek znamo. Prilazimo jedan drugome u čudu. Naša je igra pretjerana. Dovedena do svake krajnosti. Sad više ne možemo stati.

Prilazim.

Premalo je vremena a previše želja. Nižem ih u brojanicu. Nikada nisam znao kad treba stati. Osjećam da je čežnja svakim korakom manja. Slinim poput pseta kad nanjuši krv. Ali ova pastorala ne podnosi krv.

Prilazim ti bliže.

Pozvao bih te imenom, tako da sve ono što smo propustili izgleda manje tragično. Ako smo još sposobni osjetiti tragično. Ne znam tvoje ime. Neka tako ostane. Vidim te kako prebacuješ težinu s noge na nogu. Poput boksača. Ti možeš biti samo sin. Zavodiš.

Od nas dvojice, netko je ipak veća kukavica. Izlažem se riziku da to budem ja. Ali neću otići pognute glave.

Ovo je mjesto susreta.

Najsretnija točka svijeta.

Prilazim.


Hej Johnny, one day they'll make a movie about you.