Lacrimosa

Matanović Tea

Tišina. U struji svijesti misaonih procesa, u otuđenju prešućenih riječi, gledajući se licem u lice, dva su lika uronjena u vlastite svjetove neizgovorenih misli. Držeći se u distanci kukuljice svoga bivstva, u građanskom zanimanju jednog i uloge pacijenta drugog, suzdržavaju se od dijaloga, premda ga započinju. Zaziru od izgovorenog jezika. Jer njegova artikulacija ne dopire. Tišina kulminira, okružuje i postaje katalizator – odjednom, reanimacija izgovorenog i uspostava dijaloga. Zbog slučajne samilosne topline napukao je neprobojan okov ljudske kukuljice.