Drame
Ljubav u tragovima
Osmero Likova. Četiri priče. Jedna prometna nesreća. I ljubav u tragovima.
LIKOVI:
Maja (37)
Goran (40)
Tamara (35)
Jasna (66)
Antonija (40)
Ozren (42)
Franka (70)
Ivan (70)
Glas tv voditelja
Majin i Goranov stan
Stol je u kuhinji postavljen za dvoje. Goran završava s kuhanjem ručka. Svako malo pogledava na sat. Radio je upaljen. Goran stalno mijenja stanice, pojačava pa smanjuje. Po njegovim pokretima vidi se da je nervozan. Uzima mobitel, telefonira.
GORAN(nervozno): Daj se više javi...
Nakon nekoliko trenutaka odlaže mobitel na radnu površinu. GORAN: Gdje si u vražju mater?!
Goran ponovno uzima mobitel u ruku i nervozno piše poruke. Ponovno odlaže mobitel na stol, kratko nastavlja s poslom, ali stalno pogledava prema mobitelu. Ponovno uzima mobitel. Telefonira. Stišava ton na radiju.
GORAN(pokušava sakriti nervozu): Halo? Ej Goran je. Da, dobro sam... Da , sve je dobro... Jel Maja kod vas? Zvao sam je, ne javlja se pa sam mislio da je svratila do tebe.... Ma da, zadržala se, sigurno će sada doći... Da, znam da puno radi jer su u zaostacima zbog onog sranja, sve mi je jasno... Kiša je, a ona nije ponijela kišobran pa se brinem... Ma da, nije od šećera, neće se rastopiti. ... Da, da, vidimo se.
Goran odlaže mobitel. Uzima bocu vina, ulijeva ga u čašu i nervozno pije. Ponovno telefonira. Po njegovim pokretima i načinom na koji komunicira vidi se da je sve više nervozan.
GORAN(pokušava zvučati pribrano): Halo, jel' Maja kod tebe?... Meni se ne javlja pa sam mislio... (nervoznije): Da, sve je ok. Čekaj, problem što sam nazvao?... Jer ako je problem onda mi reci pa neću zvati. Ok, čujemo se... (prekida razgovor,za sebe): Prokleta debilčina, misli da je najpametniji.
Goran nervozno hoda po stanu. Uzima mobitel u ruku, ali odustaje od telefoniranja i nervozno odlaže mobitel. Maja ulazi u stan. Na početku je dobro raspoložena, ali njezino raspoloženje drastično se mijenja.
MAJA(iz predsoblja; off): Gorane, jesi tu?...Stigla sam!
GORAN: Ooooo, dobrodošla.
MAJA(off): Budi sretan što nisi trebao van jer je prolom oblaka. Kako je krenulo, neće nikad stati.
GORAN: Najavili su kišu.
MAJA(off): Moram početi vjerovati vremenskoj prognozi.
Maja ulazi u kuhinju. Goran nervozno prtlja oko suđa. Čuje se zvuk vode i zveckanje posuda. Goran nervoznim pokretima stvara buku. Maja mu prilazi da ga poljubi, ali on se odmakne. Goran je ljut jer je Maja zakasnila, trudi se ostati miran iako je cijelo vrijeme provocira. Kako razgovor dalje ide to Goran postaje nervozniji. Goran reagira na Majin pogled, ton glasa, pokret kako bi je mogao optužiti za kašnjenje i prevaru. Maja pokušava odgovarati na pitanja što smirenije, ne želi ničim potencirati svađu.
GORAN: Pusti me...
MAJA: Daj, nisi valjda ljut? (stišava radio): Tebi nije preglasno?
Maja sjedne, ispruži noge. Goran je ispitivački promatra.
GORAN: Nisi baš pokisla. Rekla si da nisi imala kišobran.
MAJA: A imala sam ga, Silvija mi je dala svoj.
GORAN: Silvija uvijek nosi dva kišobrana?
MAJA: Dečko je došao po nju pa mi je dala svoj.
GORAN: Aha, blago njoj kad ima super dečka koji ne dozvoli da mu cura pokisne. On nije kao ja koji sjedi doma i čeka. A kako se zove?
MAJA: Tko?
GORAN: Silvijin dečko.
MAJA: Ne znam...
GORAN: Ne znaš?! Stalno si s njom, a ne znaš kako joj se zove dečko.
MAJA: A daj, mislim da se zove David. Ili Davor. Nisam sigurna. Kratko su zajedno. Ona ga zove „dragi“. Naporna je s moj dragi ovo, moj dragi ono..
GORAN: Kako izgleda?
MAJA: Tko?
GORAN: Ajde se uključi u razgovor. Pitao sam te kako izgleda onaj za kojeg ne znaš zove li se David ili Davor.
MAJA: Pa ok je.
GORAN: Nije ti zgodan?
MAJA: Pa je. Zgodan je. Silvija uvijek ima zgodne frajere.
GORAN:Da, vama je najvažnije da je frajer zgodan, ostalo ništa nije bitno.
MAJA (nasmiješi se): Pa i ti si zgodan.
GORAN: Jel' bi bila s njim da je slobodan?
MAJA: Ma daaaj.
GORAN: Pa pitam te.
Maja pokušava ublažiti razgovor, pokazati da takav način komunikacije nema smisla, ali Goran ne odustaje s pitanjima i provokacijom.
GORAN: Onda? Što si odlučila?
MAJA: Ne znam jel' bi bila s njim. Nisam razmišljala o tome, ni ne poznajem ga. Evo, ne bi.
GORAN (sigurno): Bila bi s njim. Iako ti je Silvija prijateljica, ti bi bila s njenim dečkom. Znam ja tebe, kad ti se netko svidi, ništa nije važno. Do cilja ideš bez obzira na sve.
MAJA: Ne mogu vjerovati da raspravljamo o osobi koju ne poznajemo ni ti ni ja. Suludo je pričati o Silviji i njezinom dečku. Baš me briga za oboje. Umorna sam.
GORAN: Od čega si umorna?
MAJA: Danas mi je bio naporan dan. Imali smo sastanke, sad se pokušava naći neki model kako bi nadoknadili izgubljeno vrijeme, mada mislim da je to nemoguće.
GORAN: Žalila si se kad nisi radila, sad se žališ kad radiš. Uvijek ti je teško. MAJA: Pa samo sam rekla kako mi je bilo. Čitala sam da i vi krećete uskoro.
Jesu li ti javili?
GORAN: Da, javili su mi, moram do firme sredinom sljedećeg tjedna. Moramo sve pripremiti pa otvaramo kafić, ali pod nekim drugim uvjetima. Neću se oko toga zamarati.
MAJA: Važno je da sve ponovno krene.
GORAN: Da, onda ćeš opet biti slobodna dok ću ja raditi. Sastajat ćeš se s kim god želiš, a ja te neću zamarati pozivima i pitanjima. Pratim ja tebe; živnula si čim si krenula na posao.
Maja želeći prekinuti priču ignorira Goranovo podbadanje, ustaje i prilazi štednjaku.
MAJA(podiže poklopce na štednjaku): Opa, fino miriše, a ja gladna kao vuk. Nisam ništa jela.
GORAN(hladno): Ohladilo se. Zakasnila si.
Maja uzima žlicu i proba.
MAJA: Mmmm super je. Postavit ću stol.
Goran odgurne Maju. Maji ispadne žlica. Maja se sagne da je pokupi. Goran nogom šutne žlicu.
GORAN: Rekao sam da se ohladilo. MAJA: Pa što si nervozan?
Goran tresne s priborom za jelo u sudoper. Maja se prepadne. Goran joj se unese u facu.
GORAN: Jel' ti mene zajebavaš?
MAJA: Molim?!...Ne ...
GORAN: Šta ne?...
MAJA(na rubu plača): Ne zajebavam te...
GORAN: Namjerno mijenjaš temu, ali nismo završili. I ne gledaj me tako...
Goran se odmakne od Maje. Maja postaje sve nervoznija, ali pokušava djelovati smireno. Na njoj se vidi da ovakav razgovor ne vode prvi put.
MAJA: Kako te gledam?
GORAN: Kako me gledaš? Ozbiljno pitaš? Opet radiš budalu od mene...
Zašto? Ajde, reci zašto?
MAJA: Daj se smiri ... I...
GORAN: I? Što i?
MAJA:Plašiš me.
GORAN:Plašim te?
MAJA: Samo se smiri.
GORAN: Provociraš me, lažeš mi u oči, Jesam li ti rekao da me tako ne gledaš, a onda govoriš da se smirim....
MAJA: Reci kako te gledam? Ne razumijem zašto ti to smeta? Gledam te normalno...
Goran nervozno hoda po prostoriji, po njegovim kretnjama se vidi da mu je prostor previše mali, kao da se nalazi u kavezu i nema gdje, a prostor ga guši. Maji se ne vodi nikakav razgovor, ali nema druge mogućnosti. Odgovara na pitanja nadajući se da će on odustati i smiriti se.
GORAN(provocirajući): Namjerno to radiš...Sve je kod tebe isplanirano. Nisam ja glup.
MAJA: Zašto ne može biti normalno?
GORAN: Tko se trudi da ne bude normalno? Tko kasni kući? Tko mulja i
laže, a onda pita zašto ne možemo živjeti normalno? MAJA: Rekla sam ti da ću danas ostati duže.
GORAN: Lažeš! Misliš da ne bih zapamtio da si mi to rekla? Namjerno si to napravila. A ja sam pospremao stan, kuhao, htio sam te iznenaditi...
MAJA: Rekla sam ti...Rekla sam ti da imam sastanak i da će mi biti gužva na poslu.
GORAN: A kad si to rekla?
MAJA: Jutros kad sam išla na posao.
GORAN: Čuješ li ti sebe, luđakinjo? Sad si upravo priznala da si mi rekla dok sam spavao. I kako sam mogao znati?
MAJA: Nisi spavao....
GORAN: Dobro, samo da ti kažem da ti ovo nije prošlo. Nemoj se truditi. Nisi
imala sastanak. Lijepo te pitam, gdje si bila?
MAJA: Što hoćeš da kažem? Ionako mi ne vjeruješ.
GORAN: Ti misliš da ja ništa ne vidim?
MAJA: Što vidiš? Ajde, reci što vidiš?
GORAN: Drugačija si u zadnje vrijeme.
MAJA: Nisam.
GORAN:Više mi ništa ne govoriš.
MAJA: Ne govorim ništa jer od svega napraviš dramu. Jednostavnije je da ti govorim što manje.
GORAN: Po tebi bi bilo najbolje da prestanemo komunicirati.
MAJA: Pretjeruješ.
GORAN: Ajde, nećemo se natezati. Gdje si bila? Izvadi mobitel i pogledaj koliko sam te puta zvao.
Maja ne reagira.
GORAN: Ajde, izvadi jebeni mobitel.
Maja uzima torbu, kopa po njoj i vadi mobitel.
MAJA: 16 puta....
GORAN: Zvao sam te šesnaest puta. Što si radila da se nisi mogla javiti?!
Maja šuti. Goran je promatra.
MAJA: Rekla sam ti da sam imala sastanke isključila sam zvuk. Što je sad tu čudno?
GORAN: Bio sam lud od brige.
MAJA: Pa vidiš da se ništa nije dogodilo.
GORAN: „Ništa se nije dogodilo, e vidiš, nisi u pravu. Dogodilo se. Shvatio sam
da ti ne mogu vjerovati. To se dogodilo, ali to tebi nije važno. I zadnji put smo se svađali zbog tvoga ponašanja i priznala si da si kriva i da me nećeš dovoditi u ovakve situacije. A znaš što je najgore?
Maja šuti. Goran nervozno hoda.
GORAN: Čuješ li ti mene? Znaš što je najgore?
MAJA: Što je najgore?
GORAN: Povjerovao sam da ovaj put nećeš zasrati, da ti je stalo, ali ne, ti ne možeš protiv sebe. Konačno shvati; lud sam jer si ti takva!
MAJA: Kakva sam to?
GORAN: Znam da je sve smišljeno. Znaš da mi je teško kad te nema, znaš
koliko te volim pa mi se osvećuješ. Uživaš kad se ja osjećam loše.
MAJA: Da me voliš ne bi se ponašao kao kreten.
GORAN: Jesi ti svjesna što govoriš? Želiš me izludjeti do kraja? Pa da opet ispadne da sam ja lud, da se ja ne znam kontrolirati, to hoćeš?
MAJA: Izluđuješ se sam. I uživaš u tome. Ne znaš se ponašati kad je sve u redu, uvijek mora biti neka drama. Znam svaku tvoju sljedeću rečenicu. Uvijek iste paranoje.
GORAN: Sad sam i paranoičan? To što si ti odvratna nema veze, ali ja sam paranoičan. Pa normalno, što drugo i očekivati od tebe? Kad nemaš što reći onda napadaš.
MAJA:Živimo po tvom raspoloženju. Nemam pojma što se događa s tobom. Nisi bio takav kad smo se upoznali.
GORAN: Bio sam lud za tobom pa nisam vidio da radiš budalu od mene. Vjerovao sam ti, mislio sam da nisi kao druge, ali ne razlikuješ se ti od njih.
MAJA: Od koga?
GORAN: Dobro ti znaš od koga. Jako dobro znaš... Ne glumi patnicu, zmijetino, prokleta! Znam da drugima pričaš svoje tužne priče. Zbog tebe me doživljavaju kao luđaka, a ti si fina i draga.... Nitko više ovdje ne dolazi jer si ti takva! Ti! Sve si namjestila kako tebi odgovara. Zbog tebe me svi izbjegavaju. Misle da sam lud.
Maja krene prema vratima. Goran je uhvati za ruke i vuče je do stolca.
GORAN: Ne ideš nigdje! .... Nećeš se skrivati od mene... Rekla si da si gladna. Ajde, jedi sad! Meni je prisjelo, ali ti jedi. .
Goran krene puniti tanjur. Hrana pada s tanjura. Goran stavi ruku na Majinu glavu i gura je prema tanjuru, Maja se opire.
GORAN: Jedi kad ti kažem! Jeeeedi!
Maja je prestrašena, pokuša se izvući, opire se, ali Goran postaje sve luđi.
GORAN: Ti baš želiš da ti naguram hranu u usta?
MAJA: Pusti me!
Goran uzima hranu i prisiljava Maju da jede, Maja se opire, mumlja, hrana joj zapinje u grlu, kašlje boreći se za zrak.
GORAN: Ajde, gutaj...
MAJA: Pusti me.... Ugušit ću se!
GORAN: Gutaj...
MAJA: Pusti me!
Goran gurne Majinu glavu u tanjur i čvrsto je drži. Maja se koprca. Kad njegov stisak oslabi, Maja zgrabi nož i oštricu okrene prema Goranu.
MAJA: Makni se! Ubost ću te ako se ne makneš!
GORAN: Šta ćeš?!.. Nakon svega što sam napravio za tebe?! Ajde, napadni,
samo daj! Ajde, ubodi me!
MAJA: Gorane, makni se!
GORAN: Ne ideš nigdje! ... Ajde, ubodi me! MAJA: Želim proći...Makni se!
GORAN: Možeš pričati da je bilo u samoobrani.
Goran nekoliko puta udari Maju, ona vrisne. Uspije se nekako izvući i pobjeći u sobu. Zalupi vratima i zaključa se. Goran bijesno lupa po vratima. Vidimo ih kako su svaki u svojoj sobi.
GORAN: Otvori jebena vrata! Ajde! Misliš da si sigurna ako si se zaključala? To je tvoj način, gaduro odvratna
MAJA: Samo me pusti.
Goran udara po vratima. Maja gura stolicu i stvari na vrata kako Goran ne bi mogao ući.
GORAN: Nikad te neću pustiti ... Ne inati se sa mnom! Otvori vrata!... Zagorčat ću ti život, kunem ti se! Zapamtit ćeš tko je Goran! Nemaš pojma koliko mi se gadiš. I ti i tebi slični.
Goran se umiri i sjedne na pod. Naslonjen je na vrata kao i Maja.
GORAN: Jesi se smirila? Jel' sad sve u redu?
Maja šuti.
GORAN: Jesi shvatila da si kriva? Jel' ti jasno što si napravila?
Maja sjedi sklupčana i naslonjena na vrata, preplašena je, ne reagira na njegove riječi. Gorana razbjesni Majina šutnja pa počne nervozno lupati po vratima.
GORAN: Samo šuti. Nemoj razgovarati. Mudrica si ti, ali znam ja takve. Čekat ću koliko je potrebno. Jednom ćeš izaći.
Maja ne reagira. Goran je jako nervozan, ne može se kontrolirati.
GORAN: Gadiš mi se, jadnice jadna. Misliš da ja ne znam za tvoje igrice?... Glupačo, vidiš na što si me natjerala! (Goran snažno udari u vrata): Otvori vrata kad ti kažem! Prisjest će ti ako ih ja otvorim!
Telefon zvoni.
GORAN: Evo ih, dobronamjerni susjedi! Već zovu! .... Čuješ ih? Misliš da će ti pomoći? Njima samo smeta buka! Briga ikoga za tebe!
Telefon i dalje zvoni, Goran baci telefon na pod t nastavi udarati po vratima dok ih ne razvali. U sobi nema nikoga.
GORAN: Kujo odvratna! Ubit ću te kad te nađem, kunem ti se. Platit ćeš za sve! Naći ću teeee!
Tamarin stan
Tamara i Ozren u krevetu. Ljube se. Ozrenu zvoni mobitel. On pogleda prema mobitelu, ali ne javlja se. Telefon prestane zvoniti. Ozrenovo nejavljanje na poziv u Tamari budi nervozu.
TAMARA: Zašto se nisi javio?
OZREN: Ma nije važno.
TAMARA: Ne zanima te tko je zvao?
OZREN: Znam tko je zvao.
TAMARA: Moraš ići?
OZREN: Da. Moram. Oprosti.
Ozren polako ustaje iz kreveta. Tamara ga primi za ruku i pokuša ga zaustaviti.
TAMARA: Bio si četrdeset i osam minuta.
OZREN: Znam, ali moram...
TAMARA: Čekala sam te cijeli dan i sada nakon četrdeset i osam minuta kažeš da moraš ići.
OZREN: A što da radim?!
TAMARA: Što da radiš?!... Za početak bi me mogao gledati u oči...
Ozren se okreće prema Tamari.
TAMARA: E sad je bolje. Ti stvarno misliš da je to dovoljno?
OZREN: Tamara, znam da nije. Ni meni nije dovoljno. Misliš da ne bih radije bio s tobom nego ...
TAMARA:...nego s njom.
OZREN: Da, nego s njom. Ali tako je...moramo se strpjeti još malo.
TAMARA: Dragi moj, poznate su mi sve te rečenice.
OZREN: Jedva sam čekao da te vidim, nemoj sada sve pokvariti, molim te.
Tamaru nerviraju Ozrenove rečenice, on se trudi da popravi situaciju, ali sva svakom sljedećom rečenicom je pogoršava. Tamara postaje sve nervoznija.
TAMARA: Jesi li naručio poziv? Ha?
OZREN: Kako to misliš?
TAMARA: Znaš kako mislim. Mogao si se javiti, možda nije ništa važno. Možda da kupiš nešto u dućanu ili tako nešto. Možda ti želi reći da će kasniti doma... Ne znam kako si zaključio da odmah moraš krenuti.
OZREN: Rekao sam joj da ću se brzo vratiti.
TAMARA: A što ona misli gdje si?
OZREN: Rekao sam joj da se moram vratiti u firmu jer sam nešto zaboravio napraviti.
TAMARA: Tvoja žena je zaključila da je četrdeset i osam minuta dovoljno vremena da napraviš to što si zaboravio.
OZREN: Pusti sad to što ona misli...Znaš da bih ostao, ali moram ići...
TAMARA: Ne moraš ići nego želiš ...
OZREN: Molim te... Tamara... Nemoj biti takva...
TAMARA: Kakva sam to?
OZREN: Negativna.
TAMARA: Negativna. Dobro, negativna sam. I što sad?! Imam i ja pravo biti
negativna, nervozna, ljuta...
OZREN: Nemoj opet otežavati...Vidimo se brzo.
TAMARA: Sutra?
OZREN: Ne znam hoću li moći sutra. Ali uskoro...
TAMARA: Kad je to uskoro?
OZREN: Uvijek dođem kad mogu, to i sama znaš.
TAMARA: Pa pitam te kad ćeš moći?
OZREN: Ne znam. Sad stvarno ne znam. Ne mogu ti reći da će to biti sutra ili prekosutra ili za pet dana... Nije mi jasno zašto sad kompliciraš?
TAMARA: Ne, ne. Ti kompliciraš, dragi moj. Ti sjediš na dvije stolice. Što se mene tiče, sve je jednostavno.
OZREN: O tome smo već pričali... I...
TAMARA: I posvađali se. I onda si se durio desetak dana jer ja ne shvaćam tvoju tešku situaciju. Tebi nije jasno kako meni nije jasno da možeš živjeti sa ženom koju više ne voliš.
OZREN: Ti misliš da je lako samo tako otići. Nisam rekao da neću, želim to napraviti, ali sad nije najbolji trenutak. Vjeruj mi da o tome mislim svaki dan.
TAMARA:... aha... Super. Barem misliš o tome.
Tamara ustaje iz kreveta, na sebe navuče haljinu.
TAMARA: Ponekad sam stvarno umorna od svega ovoga, od čekanja da dođeš, od termina kad te mogu nazvati, a kad ne...
OZREN: Znam da ti nije lako. Ali ja sad ne mogu ništa napraviti. I nije mi jasno zašto ne možeš uživati u trenutcima kad smo zajedno.
TAMARA: Ne mogu. ... Ja čekam tvoje dolaske, tvoje pozive, tvoje poruke. Ja imam raspored ponašanja, meni se uvijek nešto brani jer je sumnjivo, neprikladno, prekasno, prerano... Prije nego dođeš isplaniram sve što ti želim reći, onda kratim priču jer znam da nećemo imati vremena, onda pazim da ne izaberem pogrešnu temu i da se ne dogodi ovakva situacija. Čim uđeš u stan čujem štopericu koja otkucava vrijeme. Jesi li svjestan da ti sve odlučuješ?! Sve je uvijek po tvome.
OZREN: Moramo li baš danas o tome?
TAMARA: Ne moramo. Možemo sutra, ali ti nećeš doći. Ne znam, najbolje bi bilo da upišeš u planer kad ćemo pričati o tome. Ali ni to ne možeš jer ne znaš kad će to biti. Onda je najbolje sada, dok si tu.
OZREN: Ne mogu sada o tome. Nemam vremena. Žao mi je, Tamara.
TAMARA: Želim znati koliko još moram biti na čekanju?
NIKŠA: Nisi na čekanju. Svaki slobodni trenutak posvećujem tebi, ali više od ovog ne mogu.
TAMARA: Ili ne želiš?
OZREN: Ljubavi, nemoj tako. Znam da ti je teško, ali sad je tako. Smiri se. Ne znam kako će biti u budućnosti. Trenutno ne mogu ništa mijenjati. Nisam sretan, ali to je moj život. Pun je kredita, obaveza.
Oboje šute nekoliko trenutaka. Svaki gleda u svoju stranu.
TAMARA: Sve se promijenio. ... Prije je bilo nekako drugačije. Bolje.
OZREN: Pa odnos se mijenja...
TAMARA:... da, u normalnim vezama. Veze ili se prodube ili propadnu. Mi samo stojimo i čekamo. Zapravo, samo ja čekam, a ti dođeš kad hoćeš ili možeš.
OZREN: Dosadilo ti je?
TAMARA: Postalo je naporno. Sve je tako isplanirano, nema nikakve spontanosti nego borba za svaku minutu pa telefonski pozivi koji nas upozoravaju da je vrijeme isteklo.
OZREN: Tako je otpočetka. Nije ti smetalo, ne znam zašto sada toliko nezadovoljstvo.
Ozren želi što prije otići, ali ne želi dodatno uzrujati Tamaru, no ona ne odustaje.
TAMARA: Mislila sam da će se promijeniti.
OZREN: Nikad ti nisam tako nešto obećao. Otpočetka si znala za moju situaciju.
TAMARA: Tvoju situaciju? Ja sam trebala prihvatiti tvoju situaciju, ali moja situacija očito nije važna. I ne gledaj na jebeni sat, izluđuje me to...
OZREN: Nekad si tako teška...
TAMARA: Uvijek sam teška kad postavljam pitanja.
OZREN: Ako želiš imati više vremena za sebe...Ako želiš izlaziti...Ja ti to nikada nisam branio.
TAMARA: Ja nemam svoj život otkako si ti ušao u njega. Nemam ništa.
OZREN: Ne moraš se prilagođavati meni. Možeš i ti živjeti normalno.
TAMARA: Hvala na slobodi.
OZREN: Nekada si imala prijateljice, stalno si izlazila, imala si svoj život neovisno o meni. Ne znam zašto si sve to ostavila? Ne želim da si stalno doma i da me čekaš. Znam da to nije normalno.
TAMARA: Da, nije normalno. Sve sam ostavila jer da se ja nisam prilagodila, mi se nikada ne bismo vidjeli. Ja se nisam prilagodila samo tvojem rasporedu nego i rasporedu tvoje žene.
OZREN: Previše si se fokusirala na mene. Trebaš se opustiti, živjeti, trebaš misliti više na sebe.
TAMARA: A mogu li voljeti nekoga osim tebe?
Ozren šuti.
TAMARA: Što šutiš? Želim znati kolika je ta moja sloboda koju si mi dao?
OZREN: A što da ti na to odgovorim? Svjestan sam tvoje pozicije i ne mogu utjecati na tvoje odluke, ali iskreno ne bi mi bilo drago da imaš nekoga. Mada razumijem tvoju potrebu za tim. Znao sam da će ti sve ovo dosaditi prije ili kasnije. Nisi ti osoba za to.
TAMARA: Nitko nije osoba za to...
OZREN: Pristala si...Otpočetka si znala da si druga...Dobro, nisi bila druga, ali nisi mogla biti prva. Razumiješ što želim reći? Uvijek si mi bila bitna, ali nikad ti nisam obećao da ću ostaviti ženu jer...
TAMARA: ... jer to ne bi bilo fer prema njoj. Bilo bi užasno da je ostaviš, ali to što je varaš to je prihvatljivo. Pa pitaj jel' ona s tim ok? Pristaje li ona na takav odnos? To što ne zna da je varaš, ne znači da je sve u redu i da ima savršen brak.
OZREN: A zašto se ti zamaraš s ljudima koji te se ne tiču? Moj odnos s njom je drugačiji, nema smisla da ti pričam o tome. Prije ti je sve odgovaralo. Mogli smo se lako o svemu dogovoriti. Užasno mi je što se moram opravdavati zbog nečeg što je otpočetka bilo jasno.
TAMARA: Da, naravno, sad si ti žrtva.
OZREN: I meni je ovo zamorno. Nije samo tebi. Moram lagati, muljati, skrivati se da ti napišem poruku, smišljati razloge da dođem do tebe, a onda se i boriti s tobom.
TAMARA: Ne mogu više ovako... Osjećam se loše...Nemam zraka. U zraku se osjeća napetost. Oboje šute nekoliko trenutaka.
OZREN: Možda bi se trebali prestati viđati neko vrijeme...
TAMARA: To stvarno želiš?
OZREN: Nije važno što ja želim, mislim da je to najpametnije.
TAMARA: Baš je lijepo čuti da je prekid najpametnije rješenje. I to prekid sa mnom, ali prekid lošeg braka nije opcija i nikako nije dobro rješenje.
OZREN: Kad se emocije malo slegnu možemo nastaviti, ali sada...Meni je teško, ali tebi sve ovo još teže pada. Ne želim te povrijediti, ali mislim da si sve ovo preozbiljno shvatila. Prije je išlo lagano, bez obaveza, ali ti si se promijenila.
TAMARA: Da, ja sam se promijenila. I postala sam teška. Postala sam grozna jer te volim i želim biti s tobom. Ali očito je sad sve to tebi previše jer remeti tvoj mir i sliku o savršenom životu. Zabava ti je postala naporna i opasna, jel' tako? Igrao si se s vatrom pa si se opekao. Ajde, uzmi svoje stvari i idi...
Tamara se počne nekontrolirano ponašati. U njoj se miješaju sve emocije pa u isto vrijeme plače, viče, baca Ozrenove stvari. On je pokušava umiriti, ali svaki njegov pokušaj izazove još goru reakciju.
TAMARA: Evo ti košulja, čarape... Evo ti i plišani medo i parfem i naušnice... Uzmi sve svoje poklone... ne zaboravi četkicu za zube....Obuci se, uzmi stvari i vrati se divnom životu.
OZREN: Smiri se!...Ajde, lijepo udahni, smiri se. Ne trebaju nam scene... (nježnije): Razgovarat ćemo... Nisam ništa krivo mislio... Sve će biti kao prije.
TAMARA: Više ništa neće biti kao prije! Samo idi! I sad se ti želiš prestati viđati sa mnom jer je to za moje dobro?! Što ti znaš što je za mene dobro?
OZREN: Ne želim da se osjećaš loše zbog mene, a vidim da patiš... Nisam ja toga vrijedan.
TAMARA: Da, u pravu si. Nisi toga vrijedan i zato idi iz moje kuće!
OZREN: Znaš da te volim, ti si najbolje što mi se dogodilo. Samo kad bi mogla shvatiti da sad nije vrijeme za neke drastične odluke. Predložio sam da malo usporimo, ništa drugo.
TAMARA: Nisam se trebala petljati s tobom!
OZREN: Obećaj mi da ćeš biti dobro. Slušaj, nazvat ću te kasnije. Samo budi dobro...
TAMARA (bijesno): Samo idi... Idi...Ne želim te više vidjeti!
Tamara gura Ozrena iz stana. Nakon što zalupi vratima sjedne na pod oslonjena na vrata.
Ulica
Maja krvavog lica stoji na tramvajskoj stanici, prestrašena je. Osvrće se oko sebe, gleda je li Goran krenuo za njom.
Zvukovi prometa. Maja polazi pored prolaznika koje se oko nje pojavljuju kao sjene. Ulazi u tramvaj.
MAJA: Ne sjećam se trenutka kad sam otvorila prozor i skočila van. Sva sreća što smo živjeli smo u prizemlju pa nije bilo visoko... U tramvaj sam ušla uplakana, krvava i prestrašena. Nikad nikoga nisam toliko mrzila kao njega u tom trenutku. A mrzila sam i sebe. Zašto sam dozvolila da mi se sve to događa? U kojem sam trenutku zaboravila na sebe i samo se prepustila njegovom ludilu? Zašto sam vjerovala njegovim isprikama? Što sam to tražila u njemu? I na koji je sve način tako dobro skrivao svoje ludilo?
Dvije godine, tri mjeseca i šesnaest dana trajala je naša veza. Goran nije bio moj tip jer tada nisam niti imala neki određeni tip. Zapravo, bila sam u sve tipove podjednako razočarana. Dala sam mu šansu jer sam je i sebi željela dati. Mislila sam nije loše probati, pa ako ide, ide. Uvijek možemo prekinuti, zar ne?! Valjda imamo pravo na izbor. On je bio drag. Bio je ranjen. I bio je lud.
Svako zaustavljanje na stanicama činilo mi se beskrajno dugo, svaki semafor me užasavao. Željela sam što prije nestati iz tog kvarta, iz tog života. Morala sam pobjeći iako je bilo i puno gorih trenutaka, ali teško je objasniti zašto sam ostajala. Možda zato jer ja nisam osoba koja napušta. Ja sam ona koja trpi, guta, trese se i nada kako će se sve jednog dana promijeniti...
Maja izlazi iz tramvaja i krene prema jednoj zgradi, skrivajući pogled od prolaznika.
MAJA: Pitam se jesam li kriva za ovo što se dogodilo? Što bi bilo da sam otišla prije? Dok je njegovo ludilo bilo manje. Možda bi sve bilo drugačije. Svjesna sam da sam ostala predugo. Nikome, pa ni sebi, ne mogu objasniti zašto sam dozvolila da sve ovo toliko potraje. Jesu li me zaustavile njegove suze i isprike da se ludilo više neće ponoviti, da mu je žao, da nije svjestan što govori, da sam ja najbolje što mu se dogodilo, da sam anđeo, da bi poludio da me izgubi?
Goranov glas odjekuje.
GORAN(glas): Umro bih bez tebe....
Jedino me ti voliš.
Idi u kupaonicu i operi lice... Nikad ti to više neću napraviti.
Ajde, nasmij se... Volim kad se smiješ...Reci da me voliš... Oprosti mi...
Oprosti mi...
Oprosti mi...
Oprosti mi....
MAJA: I tako do sljedećeg puta. Do moje krive riječi, rečenice, pogleda.... Lijepih trenutaka se više ne mogu sjetiti. S vremenom su nestali i nastao je grč. Nastao je strah koji me zarobio. Mislim da ga se nikad neću osloboditi.
Maja dolazi pred zgradu. Ulazi. Lupa po vratima.
Stan Majine majke.
MAJA: Mama! Otvori mama! Mama!
Jasna otvara vrata. Zaprepaštena je Majinim izgledom.
JASNA: Maja! Što se dogodilo? Ulazi unutra.
Ulaze u stan.
JASNA: Bože dragi... Ajde zlato... Sjedni. Smiri se. Zvat ću policiju. Gdje je on?!
MAJA: Nemoj nikoga zvati. Dobro sam.
JASNA: Dobro si?! Ne, ne, ne! Nisi dobro. Nikako nisi dobro. Pogledaj se, kako možeš misliti da si dobro. Sjedni.
Jasna čučne ispred Maje, skida joj cipele.
MAJA: Mama, on je skroz poludio... Ja ne znam što se dogodilo... On je... (rasplače se)
JASNA: Smiri se, dušo. Sad si sigurna. Samo se smiri. Više se nećeš vratiti tamo. Nikada. Jesi me čula?
MAJA: Jesam.
JASNA: A on, ako ti se približi, ja ću ga ubiti golim rukama. Samo neka dođe. Ne bojim se ja njega. Samo neka mi se pojavi pred vratima. Ako dođe, gotov je. Živ neće prijeći prag pa taman ja robijala.
MAJA: Dobro, nemoj o tome, molim te. Trebam malo mira.
JASNA: Tu si sigurna, ovdje te neće naći... Daj me pogledaj... Jel' te boli? Hoćeš da ti donesem led? Moraš staviti nešto na oko... Usna je dobro, bit će natečena nekoliko dana, ali proći će.
MAJA: Mama, smiri se...
Jasna nervozno hoda po sobi. Po njenim kretnjama vidi se da ne zna što bi sama sa sobom; bijesna je i nemoćna u isto vrijeme.
JASNA: On je luđak, znala sam to čim sam ga vidjela. Sjećaš li se što sam rekla kad si me pitala jel' mi se sviđa?! Odmah sam ti rekla da s njim nešto nije u redu. Prepoznajem ja luđake bez problema. Samo, ti me nisi htjela slušati. Uvijek si mislila da si najpametnija.
MAJA: Mama... Prestani hodati, nerviraš me...
JASNA: Ne mogu biti mirna...Poludjet ću...
MAJA: Mama...
JASNA: Skuhat ću ti čaj da se malo smiriš... Znala sam ja da se tamo nešto događa. Shvatila sam po tvojim promjenama raspoloženja. Nekad si djelovala euforično, previše sretno, a ponekad si šaputala na telefon i odgovarala kratko. Zvučala si slomljeno i jadno. Sjećaš se da sam te stalno ispitivala što nije u redu, ali nisi htjela reći. Bojala si se?
MAJA: Sramila sam se.
JASNA: Prorijedila si dolaske, a kad bi došla onda je on stalno zvao i pitao te kad ćeš se vratiti kući. Zašto mi ništa nisi rekla?
MAJA: Ne znam... Željela sam da sve bude u redu... Vjerovala sam da može biti dobro. Mama, on nije uvijek lud. Nekad je divan, nekad pomislim da boljeg muškarca nikad nisam upoznala. Kad je dobro onda je pažljiv, zabavan, pun ljubavi. A ponekad...
JASNA: ... a ponekad moraš spašavati živu glavu. Majo, nema te ljubavi koja je toga vrijedna. Što si rekla, hoćeš čaj?Imam mentu, ona će te smiriti.
MAJA: Može.
JASNA: Daj da opet vidim to oko. Ma majku mu milu, zgazit ću ga kad ga vidim. Vjeruj mi. Majo, gotovo je. Previše sam ti popuštala u vezi njega, a sve mi je bilo jasno. Što si odlučila? Čaj ili ne?
MAJA: Ma ne treba ništa.
JASNA: Kako želiš...Tako, lijepo se ispruži. Pokrit ću te. Probaj zaspati. Ja ću paziti na tebe. Ovdje te neće naći.
Jasna sjedne na stolac pored kauča, Maja leži na kauču. Na tv-u su vijesti. Jasna uzima daljinski kako bi prebacila program, ali Maja je zaustavi.
MAJA:Ostavi vijesti!
JASNA: Mislila sam da spavaš.
Jasna pojača zvuk na televizoru. Na vijestima je snimka prometne nesreće. Čujemo u off-u novinarov glas.
NOVINAR: Večeras oko 18 sati dogodila se strašna prometna nesreća u Zagrebu na raskrižju Maksimirske i Bukovačke ulice u kojoj je smrtno stradao vozač automobila. Nesreća se dogodila, prema riječima svjedoka, kad je vozač zbog prevelike brzine izgubio kontrolu nad vozilom i pritom udario pješaka koji se kretao pločnikom. Pješak je s teškim ozljedama prevezen u bolnicu i u životnoj je opasnosti. Promet je trenutno obustavljen. O detaljima nesreće izvijestit ćemo vas u sljedećim informativnim emisijama.
MAJA: Goran?! Mama, jesi li čula? Mama? To je Goranov auto.
JASNA: Jesi sigurna da je to on? Možda nije to taj auto. Što bi on radio tamo?
MAJA: Mama, jesu rekli da je vozač mrtav?! Jesu to rekli?
JASNA: Da... Ima i ozlijeđenih. Jedan je mrtav, a jedan ozlijeđen. Ali možda je...možda ...
MAJA: Mama, što ću sad?! A sve zbog mene...Ja sam kasnila doma, ja nisam čula mobitel, ja sam pobjegla kroz prozor... On je krenuo za mnom i... Mama, ja sam kriva...
JASNA: Nisi ti ništa kriva.
MAJA: Što ćemo napraviti?
JASNA: Mi sad ne možemo ništa. Čekat ćemo. Bit ćemo spremne na sve. Samo ćemo čekati. Ako je on, javit će nam. Mi ćemo čekati.
Maja plače. Mama sjedne pored nje, grli je.
JASNA: Sad si slobodna. Shvaćaš li to? Više ti ne može ništa.
Zazvoni mobitel. Maja i mama se pogledaju. Nijedna se ne miče s mjesta.
Mobitel dugo zvoni. One ne reagiraju.
Drugi dio.
Tamarin stan
Tamarin stan je u neredu. Tamara gazi po razbacanim stvarima. Televizor je upaljen.
NOVINAR: Večeras oko 18 sati dogodila se strašna prometna nesreća u Zagrebu na raskrižju Maksimirske i Bukovačke ulice u kojoj je smrtno stradao vozač automobila. Nesreća se dogodila, prema riječima svjedoka, kad je vozač zbog prevelike brzine izgubio kontrolu nad vozilom i pritom udario pješaka koji se kretao pločnikom. Pješak je s teškim ozljedama prevezen u bolnicu i u životnoj je opasnosti. Promet je trenutno obustavljen. O detaljima nesreće izvijestit ćemo vas u sljedećim informativnim emisijama.
Tamara vrisne i bespomoćno se sruši ispred kreveta.
Antonijin i Ozrenov stan
Antonija preslušava poruku. Čuju se Ozrenov glas pomiješan sa zvukovima s ulice.
OZREN: Još malo pa sam doma. Zadržao sam se u gradu. Sreo sam frenda, bum ti pričao. Kupit ću kruh, ti javi ako još nešto treba.
ANTONIJA: Zvala sam ga da mu kažem da ne kupuje kruh jer sam ga ja već kupila. Mobitel je dugo zvonio, ali nije se javljao. Ponovno sam poslušala poruku i nasmijala se. Znala sam da nije sreo frenda, znala sam da je bio s njom. Osjetila sam grč u želucu i odložila mobitel. Znala sam da me vara. Mrzila sam ga zbog toga, ali ništa nisam poduzimala. Imala sam probleme na poslu i nisam imala snage baviti se privatnim životom. Jednostavno sam sve to pustila. On je prema meni i dalje bio nježan, pristajao je na sve što sam tražila vjerojatno u strahu da ne posumnjam da vodi dvostruki život. Čim je počeo skrivati mobitel, sve mi je bilo jasno. Ali svakome se dogodi trenutak nepažnje pa se dogodio i njemu. Jednom mu je ispao iz jakne kad je išao u dućan. Šifru sam pogodila iz prve, trebalo je ukucati ime njegovom omiljenog nogometnog kluba i tada se njegov tajni život rasprostro pred mojim očima.
Antonija ponovo pokušava dobiti Ozrena, ali on se ne javlja.
Bolnički hodnik
Maja stoji oslonjena na zid. Na suprotnoj strani zagrljeni i očajni stoje Goranovi roditelji.
MAJA: Otišla sam u bolnicu. Osjećala sam se prazno i bilo me je sram zbog toga. Moja mama je bila u pravu; kao da me neka čudna sila oslobodila. Kad sam stigla u bolnicu, Goranovi roditelji su već bili tamo. Iz daljine sam ih promatrala; njegova mama je plakala dok je otac stajao sa strane. Bilo mi ih je žao. Oni nikada neće saznati što se dogodilo toga dana.
Maja prilazi Goranovim roditeljima. Zagrli ih.
FRANKA: Želiš li ga vidjeti?
Ljubav u tragovima
MAJA: Ne. Ne mogu.
FRANKA: Izgleda kao da spava. Jadan moj sin! Majo, kako ćemo mi sad bez njega?!
MAJA: Ništa nisam odgovorila. Franka je i dalje plakala. Ivan je ukočeno stajao i šutio. Pored nas je prošla žena raspitujući se o suprugu koji je stradao u nesreći. U jednom trenu sam se onesvijestila.
Prazan prostor
Tamara, Antonija i Maja stoje udaljene jedna od druge. Nema interakcija među njima.
TAMARA: Dok se borio za život ja sam još nesvjesna svega sklupčana ležala na posteljini i mirisala njegov miris. Bila sam sigurna da ću umrijeti ako umre on. Da ga nisam onako gurala iz stana kao da mi je život u opasnosti. Manijak u automobilu bi već odjurio, možda bi uništio život nekome drugome, a možda nikome. Možda bi i on bio živ. Ponekad se pitam zašto je toliko jurio? Gdje mu se žurilo? Je li ga netko čekao? Ili je bježao od nekoga? Previše mislim o svemu...Pa i o njoj, Ozrenovoj ženi. Pitam se kako ona sve to podnosi. Je li znala za nas? Je li joj ikada išta rekao? Mrzi li me? Možda joj je krivo što ja nisam bila ta koja je tog trenutka prolazila ulicom i nastradala... I što je u toj osobi toliko posebno da je on nije htio napustiti? Zvala sam bolnicu, raspitivala se o njegovom stanju, lažno sam se predstavljala i dobivala samo šture informacije s kojima nisam mogla ništa. On je preživio. Preživjela sam i ja, ali nisam ga vidjela.
ANTONIJA: Ozren i ja smo u braku jedanaest godina. Prije braka bili smo u vezi tri i pol godine. Previše toga smo prošli zajedno i neka prolazna avantura nije se mogla mjeriti s našim životom. Kao i svi imali smo i bolje i lošije trenutke, ali uvijek smo bili zajedno. U bolnici su mi rekli da je kritično i da su napravili sve što su mogli. Na njihovim licima nije se dalo iščitati baš ništa. Imao je nekoliko operacija. Dali su mi njegove svari, sve osim mobitela koji je vjerojatno prilikom udarca odletio. Nikad ga nije dobio natrag.
Dani su se svodili na čekanje i razgovore s liječnicima. koji su bili škrti s prognozama. Danima nisam spavala, nisam ništa jela, samo sam čekala.
MAJA: U stan sam se vratila, nekoliko dana, nakon pogreba. Pred vratima su bile zapaljene svijeće. Susjedi su kimali i izgovarali riječi sućuti. Mislim da su osjećali olakšanje. U stanu je bio krš, hrana na podu, razbijene čaše, moji krvavi tragovi. Hodala sam po stanu, gazila po hrani i porazbijala sve što on nije razbio. U stanu nije ostalo ništa cijelo. Kao ni u mom životu. Rasula sam se u tisuće dijelova. A onda sam se mjesecima polako sastavljala. Preselila sam se u drugi kvart, promijenila posao i krenula polako. Nikome ne pričam o sebi. Nikome ne pričam o onome što se dogodilo. Život mi se svodi na tri rečenice. Tako je moralo biti-s tom rečenicom počinjem svaki dan. Ponavljam je dok putujem tramvajem na posao, ponavljam je na poslu, ponavljam je dok pričam s kolegama, dok pijem kavu. Ponavljam je sve do podneva. A onda je zamijeni druga rečenica; Nisam imala izbora. Ona me prati pri povratku kući, dok se tuširam i jedem podgrijani ručak. Ponavljam je cijelo poslijepodne. Nakon toga dolazi treća: Bit ću dobro. Ponavljam je cijelu večer. Ponavljam je dok se ne umorim od ponavljanja. Te tri rečenice prate me iz dana u dan. Ponavljat ću ih dok im ne počnem vjerovati.
Treći dio.
Frankin i Ivanov stan
Franka i Ivan sjede u dnevnoj sobi. Na polici je Goranova slika i upaljena svijeća. Franka sjedi i tiho moli. U stan ulazi Ivan i zalupi vratima. Franka prestaje moliti. Ivan sjedne nasuprot Franke.
FRANKA: Što je bilo? Jesu li svi dobro?
IVAN: Lažna uzbuna. Ne brini.
FRANKA: Trebao si pričekati.
IVAN: Pa nisam htio stajati pred njihovim vratima, a u stan me nisu pustili. Rekao sam im neka znaju da to neću tolerirati. I da ću sljedećeg puta zvati policiju.
FRANKA: Kako su se ponašali kad si došao?
IVAN: Bilo im je neugodno.
FRANKA: Je li ona plakala?
IVAN: Mislim da nije.
FRANKA:Onda dobro. Zadnji put je plakala. Oko čega su se svađali?
IVAN: Ne znam, nisam ih pitao niti su mi rekli.
FRANKA: Trebao si pitati.
IVAN: Nadam se da se više neće svađati.
FRANKA: A tako su lijep par.
IVAN: Da.
FRANKA: Pristojni su.
IVAN: On uvijek pozdravi kad ga sretnem i pita me kako sam.
FRANKA: I što mu kažeš?
IVAN: Pa kad sam dobro kažem da sam dobro, a kad nisam- kažem da nisam.
FRANKA: Ja uvijek kažem da sam dobro. Ne želim nikoga opterećivati svojim problemima.
IVAN: Mislim da on previše puši. Stalno mu je cigareta u ruci
FRANKA: Ona je premršava. Kad su se doselili bolje je izgledala. I bila je veselija. Tada su bili zaljubljeni i nisu imali problema.
IVAN: Svi imaju problema.
FRANKA: A valjda imaju. Tko će znati kako tko živi?!
IVAN:Da. Svatko se sa životom nosi kako može.
FRANKA: Šteta što nemaju djece.
IVAN: On ima. Iz prvog braka.
FRANKA: Ali taj dječak nikad ne dolazi.
IVAN: Djevojčica je. Bila je jednom, ali čuo sam da živi s majkom u Ljubljani.
FRANKA: Šteta što je daleko pa se ne mogu viđati.
IVAN: Jel' ona prije bila udana?
FRANKA: Nije. Bila je u dugoj vezi, ali su se razišli. Nije mi jasno zašto mladi žele biti u dugim vezama pa umjesto da se ožene, oni se rastanu. Pozvat ću je na kavu, možda već sutra. Žao mi je što se s nikime iz zgrade ne druži. Nažalost, ovdje smo svi stari, ali možemo popiti kavu.
IVAN: Nemoj se previše petljati u njihove živote. Kasnije će ti biti žao kad odu. Uvijek je tako s podstanarima.
FRANKA: Imaš pravo. Možda je bolje da je ne zovem. Čekaj... Franka ustane i osluškuje što se događa na katu iznad.
FRANKA: Koraci, lagani koraci... Sad je ne nešto lupilo...Jesi čuo?
IVAN: Da, ali ništa bitno.
FRANKA: Možda daljinski od televizora. Ili...Dobro je. Sad je opet sve u redu. Ništa se više ne čuje; ni hodanje po stanu, ni puštanje vode, ni njeno plakanje...
IVAN: Sve je u redu.
Oboje ponovo sjednu.
FRANKA: Možda su se pomirili... (zvuk u daljini): Što je to lupilo? Jesi čuo?
IVAN: Ne brini, to su ulazna vrata.
FRANKA: Sigurno on ide malo na zrak.
IVAN: Ili ona.
FRANKA: Ivane, znaš da se u stan ispod nas doselila se mlada žena. Zove se Tamara. Sama je. Uvijek u isto vrijeme izlazi van, nema je po sat, dva, a onda se vrati i više ne izlazi. Čula sam da svaki dan sjedi na klupi ispred onog nebodera u kvartu. Tako mi je rekla susjeda Mira. Ona se tada vraća s terapije pa je vidi. Treba pripaziti na nju.
IVAN: Na susjedu Miru?
FRANKA: Na Tamaru...
IVAN: Ja više ne mogu na nikoga paziti. Umoran sam, Franka. Ne mogu osluškivati što se kod drugih događa. Živimo tuđe živote. Ljudi nas optužuju da ih uznemiravamo, da ne mogu od nas živjeti.
FRANKA: Da su drugi bili kao mi, možda bi i Goran sad bio živ. Možda bi mu se pomoglo.
IVAN: Ne znam. Ljude nije briga dok ne bude prekasno, a ni onda ih nije briga jer je prekasno.
FRANKA: Mi smo dobri ljudi, jel'tako?
IVAN: Naravno, dobri smo.
FRANKA: Popodne ću ići na groblje. Hoćeš li ići sa mnom?
IVAN: Ne mogu danas, Franka. Sutra ću.
FRANKA: Danas je šest mjeseci otkako je otišao.
IVAN: Da, znam.
FRANKA: Nikad ne pričaš o njemu. Kao da ga nije bilo.
IVAN:Ne mogu pričati.
FRANKA: Da ste bili u boljim odnosima možda se sve ovo ne bi dogodilo.
IVAN: Nisam ga ja ubio, Franka.
FRANKA: Znam da nisi... Svaki dan se pitam jesmo li negdje pogriješili. Zašto je bio baš takav...Nije on bio loša osoba, Ivane. Ja sam ga rodila, ja sam ga odgajala, pa valjda ja znam kakav je bio moj sin. Sjećaš se kako je bio osjetljiv. Zapravo, on je bio previše osjetljiv za ovaj život. Sve je previše uzimao srcu... I zato sve te priče po njemu po novinama... I susjedi su nas počeli izbjegavati, kao da smo mi nešto krivi. Nismo mi to zaslužili... Ni Goran nije to zaslužio. Uvijek je bio dobar prema njima. Odrastao je tu, poznavali su ga ... Ne znam kako su mogli reći da je bio nagle naravi i da ...
IVAN: Franka, mi smo njemu puno toga oprostili, oni ne moraju.
FRANKA: On je bio živo i hiperaktivno dijete... A uz to jako osjetljiv. Ja točno znam što je tko rekao, neću to zaboraviti. A i s Jasnom ću se naći kad-tad... A i Maji moram puno toga reći. Mi smo bili dobri prema njoj. Mislim da je i ona dosta kriva, možda se zato ne javlja. Ne bi Goran samo tako izgubio živce. Tko zna što se tamo dogodilo.
IVAN: Franka, nemoj... pusti...
FRANKA: Moram, moram zbog svog sina. Tko će ga braniti ako ja neću?! Lako je tebi, ti se samo isključiš, samo po cijele dane šutiš. A meni u glavi je pakao.
IVAN: Ja samo dišem. I to je puno što radim.
Oboje šute nekoliko trenutaka. Franka uzima Goranovu fotografiju i gleda je.
FRANKA: Voljela bih da je sada dobro. I da zna da ga volimo. Voliš ga, jel tako?
IVAN: Naravno da ga volim. Pa on će uvijek biti moj sin.
FRANKA: Oboje ga volimo....(odlaže fotografiju, osluškuje) Čekaj, čuješ li? IVAN: Nije ništa.
FRANKA: Kako znaš da nije ništa?! A da ipak odeš gore?
IVAN: Ne mogu.
FRANKA:Ne trebaš zvoniti, ali ipak se popni gore...
IVAN: Nije ništa. Franka.
FRANKA: Dobro, idem ja... Ti se malo odmori.
Franka ustane i izađe iz stana.
Antonijin i Ozrenov stan
Ozren pokušava hodati, drži se za Antoniju. Oboje su umorni od svega.
OZREN: Ne stišći me tako. Sve me boli.
Antonija ga drugačije primi. Pokušavaju hodati, Ozrenovo se lice grči, slab je na nogama i svaki pokret ga boli.
ANTONIJA: Jel' ovako dobro? Ajde... Ovako je bolje. Idemo...
OZREN: Gruba si! (zastane): Ne vuci me, ne mogu brže.
ANTONIJA: Ajde, moraš hodati... Samo još jedan krug oko stola. Ajde, meni za ljubav.
OZREN (sve nervozniji): Ne mogu više. Umoran sam. Sve me boli.
ANTONIJA: Ozrene, moraš... Još samo par koraka. Ajde, drži se za mene...Idemo polako; jedan po jedan.
OZREN: Ne mogu.
ANTONIJA: Ajde još samo malo...
OZREN: Rekao sam ti da ne mogu.
ANTONIJA: Ne trudiš se.
OZREN: Ne trudim se?! Pogledaj me, mokar sam od znoja, nemam snage, a ti kažeš da se ne trudim.
ANTONIJA: Ne trudiš se dovoljno.
OZREN: Ajde, pusti me.
ANTONIJA: Ne mogu te pustiti. Past ćeš ako te pustim.
OZREN: Pusti me, rekao sam ti... Ne treba mi tvoja pomoć. Užasno me živciraš.
ANTONIJA : Dobro, očito možeš sam. Izvoli...
Ozren krene, napravi nekoliko koraka pa se spotakne i padne. Antonija se prestraši, priđe mu i klekne pored njega.
ANTONIJA (uplašeno): Jesi dobro?
OZREN: Aaaaaa, nisam... Ne prilazi.
Antonija mu pokušava pomoći, Ozren leži bespomoćno na podu, nervira ga Antonijina blizina, ali ne može sam.
ANTONIJA: Čekaj, polako.
OZREN: Makni se od mene! Ne diraj me!
ANTONIJA (uplašeno): Ne možeš ležati na podu. Pomoći ću ti da ustaneš.
OZREN:Samo se makni. Bit ću dobro, ne brini.
ANTONIJA: Evo kolica....Polako ću te dignuti...
OZREN(vikne): Rekao sam ti da me pustiš. Ne prilazi mi!
ANTONIJA: Pa ne možeš ležati na podu.
OZREN: Pusti me! Rekao sam ti da ne mogu više! Kako to ne možeš shvatiti?
ANTONIJA: Trebao si se jače primiti za mene.
Antonija pokušava podići Ozrena, ali ne uspijeva joj. Svaki njezin pokušaj samo pogorša situaciju.
ANTONIJA(pokušava biti smirena): Ajde, polako, ne možeš biti na podu. Ajde, primi se za mene... Ja ću te dignuti i smjestiti u kolica. Ajde, idemo na tri...jedan, dva, tri..
Antonija povuče Ozrena, ali ne uspije ga podignuti. Očajna je što mu ne može pomoći, ali osjeća i sram što on primjećuje njezinu nervozu.
OZREN: Aaa, ne vuci me tako. ANTONIJA: Ne mogu drugačije. Težak si...
OZREN: Znam da sam ti teret. Približi kolica i drži ih da se ne pomaknu, a ja ću dalje sam. Ti me ne diraj.
Antonija drži kolica, Ozren se muči dok se ne podigne. Antonija mu pomogne da se smjesti u kolica. Oboje su iscrpljeni.
ANTONIJA: Eto, vidiš da smo uspjeli. OZREN: Tebi je to uspjeh?
ANTONIJA: Znaš što je doktorica rekla, ako ne vježbaš nikad nećeš ponovno hodati.
OZREN: Nije rekla ni da ću hodati ako budem vježbao. Nije ništa rekla. Samo se smješkala i rekla da se vidimo za mjesec dana na kontroli.
ANTONIJA: Naravno da ćeš hodati. Pa ljudi imaju puno teže ozljede pa se oporave. Moraš biti uporan i strpljiv.
OZREN: Strpljiv? Meni kažeš da moram biti strpljiv? Pa ja jedino što mogu je biti strpljiv. Antonija, moraš shvatiti da ja više ne hodam, nisam kao što sam nekada bio niti ću ikada više biti. Je li to tebi jasno?
ANTONIJA: Ne, nije mi jasno. Kad bi se samo više potrudio. ... Sljedeći tjedan vraća se Lana pa ćeš biti bolje. Ona ti više odgovara od mene.
OZREN: Nježnija je, strpljivija je od tebe. Zna što radi.
ANTONIJA: Pa to joj je i posao. I ja je dobro plaćam pa je i red da se trudi. I ti si prema njoj drugačiji. Promatrala sam vas. Više se trudiš, ne prigovaraš. Čak se i smiješ.
OZREN: Zabavna je. Prema meni se ponaša kao prema normalnoj osobi. Nikad me ne gleda onako kako me ti gledaš. U očima ti vidim da me žališ, da sam kao neka potrgana igračka koju ne možeš baciti, ali ničemu ne koristi. I uvijek si živčana.
ANTONIJA: To mi je hvala što se brinem, što naporno radim kako bi mogla plaćati Lanu s kojom se ti osjećaš dobro. Prema kojoj si uvijek pristojan i nikada se ne žališ.
OZREN: Ljubomorna si?
ANTONIJA: Nisam.
OZREN: Mogla bi prema njoj biti ljubaznija.
ANTONIJA: Žalila ti se na mene?
OZREN: Nije, ali priznaj da nisi baš ljubazna. I svaki put je odmjeriš od glave do pete. Misliš da ona to ne primjećuje?!
ANTONIJA: Nažalost, nisam s njom uspjela izgraditi tako lijep odnos kao ti, ali potrudit ću se. Zanimljivo mi je kako ti nisi primijetio da se ona meni uopće ne obraća. Osim na kraju mjeseca kad joj dam kuvertu.
OZREN: Ti znaš djelovati jako hladno, vjerojatno ne zna kako bi se ponašala prema tebi.
ANTONIJA: Iskreno, malo mi je čudna, ništa ne govori i kreće se poput mačke. Djeluje umiljato, ali u svakom trenutku je spremna na napad.
OZREN: Tvoj je problem što ljudima ne daješ šansu.
ANTONIJA: Očito si joj ti dao i previše šansi.
OZREN: Razumije me, pomaže mi...Ne forsira ništa, ponekad samo pričamo.
ANTONIJA: To znam, zato tako loše napreduješ. A ona tu ne dolazi kako bi razgovarala s tobom. Previše me košta njezin razgovor.
OZREN: Tebe košta? Pa dobio sam od osiguranja, tebe ne košta ništa. Lana će dolaziti koliko god bude potrebno. Meni je svaki dan isti, meni svaki dan beskrajno traje. Zarobljen sam u ovom stanu. Ne možeš ti to razumjeti.
ANTONIJA: Nemoj se samo previše vezati za nju jer neće ona uvijek tu biti. I ne zaboravi da joj je to posao, ona mora prema svima biti takva. Vjerojatno te posebne trenutke ima i s drugima.
OZREN: Baš ti hvala. Uništi i ono malo nade. Ne možeš podnijeti da ja budem barem malo sretan, kao da nisam dovoljno kažnjen. Svaki dan vrtim onu zadnju scenu dok je još sve bilo normalno.
ANTONIJA: Nemoj misliti o tome, prošlo je.
OZREN: Ne, tek tada je sve počelo. Bila bi lijepa udovica.
ANTONIJA: Baš mi je to bila želja...Predao si se tek kasnije. Tebi nije jasno da ti ne želiš da ti bude bolje. Zatvorio si se u taj svoj svijet i nema dalje, a vrijeme ide. Ništa nije stalo, nitko te neće čekati da se oporaviš. Sjeti se koliko je bilo telefonskih poziva nakon nesreće, koliko ti je prijatelja došlo doma, a gdje su sada? Nema nikoga. Obavili su što je trebalo, suosjećali su koliko je trebalo i otišli. Žive svoje živote; putuju, uživaju, druže se, idu na utakmice, imaju krize srednjih godina, ali ovdje ih nema. Tu si sam. Zatvoren si u ovom stanu kao u krletci.
OZREN: Misliš da ja toga nisam svjestan? Misliš da me to ne boli?
ANTONIJA: Želim da se trgneš. Da opet kreneš živjeti, upoznat ćeš druge ljude.
OZREN: Sad još ne mogu.
ANTONIJA: Počeo si se sažalijevati. Postalo ti je ugodno u ovom tvom jadu.
OZREN: Jednaka si kao i drugi. Oni su uporni u ignoriranju, a ti u forsiranju. Jednaki ste. I tebi je mene dosta, ali nemaš gdje. Dosta si se žrtvovala i sve si više nervozna. Promatram te. Posvetila si se poslu samo da ne misliš o tome u kakvu si se mrežu zapetljala.
ANTONIJA: Nije to baš tako.
OZREN: Možda bi bilo bolje da sam poginuo.
ANTONIJA: Za koga bi bilo bolje?
OZREN: Za sve.
ANTONIJA: Ne pričaj gluposti. Ja sam te prihvatila. Ja sam se pomirila sa situacijom.
OZREN: Pomogni mi da se dignem iz kolica.
ANTONIJA: Ajde, samo polako. I čvrsto se drži za mene.
Antonija pomaže Ozrenu da sjedne u kolica. Ozren se doveze ispred televizora, uzima daljinski i prebacuje programe.
OZREN: Izgleda da sam već sve gledao... Ili mi sve izgleda isto; isti filmovi, isti glumci, iste vijesti... jedino je sport još koliko toliko nepredvidljiv.
ANTONIJA: Hoćeš ovo plavo odijelo i bijelu košulju?
OZREN: Zašto?
ANTONIJA: Za party.
OZREN: Kakav party?
ANTONIJA: Moj party na poslu. Zar si zaboravio da je večeras proslava. Bit će moji kolege, poslovni suradnici, bivši poslovni suradnici, budući poslovni suradnici... Bit će i Maja. Ona nova koju sam zaposlila. Znaš, cijelo vrijeme imam osjećaj da sam je negdje vidjela.. Za sada je vrlo povučena, uopće ne govori o sebi, o svom životu.
OZREN: Tko zna što krije?!
ANTONIJA: Kao da se išta može sakriti....Slušaj, sve sam organizirala. I hranu i piće i poklone. Znaš da mi je ta proslava jako važna. Onda? Plavo odijelo?
OZREN: Ja ne idem.
ANTONIJA: Kako ne ideš? Svima sam rekla da ćeš doći. Mnogi te nisu vidjeli od...
OZREN: ...od nesreće.
ANTONIJA: Od nesreće. I sad je pravo vrijeme da se pojaviš. Moramo
proslaviti uspješan završetak ove godine.
OZREN: P da, ako itko treba slaviti, to sam ja.
ANTONIJA: Lijepo ćemo se srediti i pokazati svima da nas ni tvoja nesreća nije razdvojila i da smo jači nego ikada.
OZREN: Jesi ti svjesna što govoriš?
ANTONIJA: I da ćemo pobijediti sve probleme i preskočiti sve prepreke.
OZREN: Svoje pobjedničke govore sačuvaj za proslavu. Ovdje stvarno nemaju smisla. Ja ne idem. Ne želim da me tvoji kolege žale. Ne želim da se saginju nad kolica kao da pričaju s djetetom.
ANTONIJA:. Znaš, neki ljudi ne znaju kako bi se trebali ponašati. Nemoj im zamjeriti.
OZREN: Ti idi, zabavi se s kolegama a ja ću ostati kod kuće.
ANTONIJA: Jel to radiš samo da meni napakostiš? Želiš da se i ja sad osjećam jadno?
OZREN: Nisam to rekao...ni mislio...
ANTONIJA: Ozrene, oprosti što pokušavam normalno živjeti. Prihvatila sam situaciju kakva je. Ništa ne mogu promijeniti. I umjesto da sudjeluješ u tome ti samo tražiš razloge kako bi sve uništio.
Antonija izlazi iz prostorije. Ozren ne primjećuje da je nema.
OZREN: Uništio. Prvi put si izrekla tu riječ. Da, točno. Ja sam uništio i tvoj i svoj život. Sad si konačno iskrena....
Ozren prebacuje programe na televizoru.
OZREN: Dobit ću žuljeve od daljinskog.
Ulazi Antonija odjevena u novu crnu haljinu.
ANTONIJA:Kako mi stoji?
Ozren je kratko pogleda pa ponovo vrati pogled prema televizoru.
OZREN: Dobro je. Kad si je kupila?
ANTONIJA: Ne sjećam se... Nisam je nosila. Već dugo stoji u ormaru.
OZREN: Kupila si je dok si se pripremala za moj pogreb.
ANTONIJA: Ako te haljina previše podsjeća na smrt koja se nije dogodila, ne moram je nositi. Mogu nešto drugo.
OZREN: Nikad mi nisi rekla što si meni pripremila za pogreb? Zapravo, mislim da bi se svi trebali pokapati u pidžamama jer ionako idemo na vječni počinak.
ANTONIJA: Ne priča mi se o tome. Slušaj Ozrene, nisi samo ti žrtva u ovoj situaciji. I ja sam. I trebao bi imati malo više obzira prema meni. Jesi li se ikada zapitao kako je meni sve ovo vrijeme? Znaš što, duguješ mi... Duguješ mi i zato ćeš ići na tu proslavu i ponašat ćeš se normalno i bit ćeš ponosan na moj uspjeh. Lijepo ćeš se odmoriti pa ćeš obući plavo odijelo i idemo na proslavu. Tamo ćeš se ponašati normalno. I bit ćeš jako ponosan na mene. Ali prije odlaska trebaš se malo odmoriti.
Antonija prilazi Ozrenu koji je zaspao. Pokriva ga dekom. Uzima daljinski i gasi televizor
ANTONIJA: On sad spava. Umorio se čekajući da se dogodi čudo. Umoran je i od mene i mojih planova. On ne zna da ču ga ostaviti kad ponovo stane na noge. Ili kad konačno prihvati ta kolica. Znam da će mi mnogi zamjeriti jer nije u redu ostaviti osobu koja je tako nesretno stradala. Ne volim ga više.
Antonija pogleda kroz prozor. Ugleda Tamaru koja prilazi klupi i sjedne. ANTONIJA: (gotovo promrmlja:) Je li ti opet dolje ispred zgrade ona ista
čudna žena koja često šeće našim kvartom?
Tamara i Antonija sa udaljenosti gledaju jedna prema drugoj.
Ulica.
Tamara sjedi na klupi.
TAMARA: Znam da se susret neće moći izbjeći kao što ni on nije mogao izbjeći suludog vozača. Čekat ću koliko bude trebalo. Još mjesec, dva, tri, godinu, pet godina. Moram ga vidjeti. I znam da će mi biti neugodno kad ga vidim i da neću znati što reći. Ponekad samu sebe uvjerim da se ništa nije dogodilo, da sam sve izmislila. Tada mi je nekako najlakše, jer onda nema te grozne praznine, nema osjećaja krivnje, nema razočaranja, nema ničega. Samo mir i tišina i vrijeme koje prolazi.