Moderni oblici patnje
Nekadašnja slavna jugoslavenska radijska voditeljica Irma Valić živi u nezdravoj simbiozi s nezaposlenim i seksualno frustriranim sinom Ognjenom. Pred izazovima kapitalizma, konzumerizma, tehnologije, inflacije i (post)pandemije, majka i sin pokušavaju se izboriti za dostojanstven život, prilagođavajući se i istovremeno pružajući otpor "modernim oblicima patnje", dostupnima više virtualno, a manje u realnom prostoru i vremenu.
Prisjećanje na nekadašnje ugodnije dane, nostalgično proživljavanje fragmenata minule jugoslavenske utopije, kopneći život u prošlosti posrnule i neurotične dive Irme Valić miješa se s gnjevom, tjeskobom, krizama i nemogućnošću osamostaljenja Irmina odrasla sina, koji jedinu mazohističku satisfakciju pronalazi u modernoj božici TV ekrana, senzualnoj Silviji, otjelovljenju potrošačkog društva.
IRMA VALIĆ, u šezdesetima, bivša jugoslavenska zvijezda i radijska voditeljica
OGNJEN, 30, njezin nezaposleni sin, neostvareni sociolog
SILVIJA, 25, TV voditeljica, uglavnom u Ognjenovoj mašti
1. UVOD U UGODAN ŽIVOT
(Svira džingl kao iz ex-Yu radioemisije. Irma Valićs pred publikom. Svjetla na njoj. Kostim i frizura evociraju osamdesete. Slojevi šminke i pudera na njoj ne uspijevaju sakriti znakove starosti. Svejedno, ona ostavlja dojam elegancije, iako izvještačene, čak i prenaglašene i nimalo u skladu s vremenom. Ona kreće s najavom. Radiofoničan glas u trenucima pucanja prestaje joj biti takvim.)
IRMA: Poštovani slušatelji i slušateljice, ja sam Irma Valić, a vi slušate Ugodan život. (Kratki prekid.) Poštovani slušatelji i slušateljice, dobro došli u Ugodan život. Ja sam Irma Valić. (Opet prekid.) Ovo je Ugodan život, a s vama sam ja, vaša Irma Valić. (Ispočetka.) Dobro došli u vašu omiljenu radioemisiju Ugodan život. (Ispočetka.) Opustite se za kraj radnoga tjedna uz Ugodan život. (Već nervoznija.) Poštovani slušatelji i slušateljice, trenutak koji ste čekali. Ugodan život za ugodan petak. Za one koji ne znaju, ja sam Irma Valić. Za vas smo priredili prilog… Pripremili prilog… Pri… Pri-pre-mi-li-pri-log… (Nervoza još veća.) Saberi se. Dosta! Ti to imaš u sebi! (Opet.) Poštovani slušatelji i slušateljice, ja sam Irma Valić, a vi slušate Ugodan život. Za vas smo priredili niz poslastica. (Opet džingl. Ugodna retro glazba.) Krenimo s reportažom s ljetovanja u Opatiji bajnoj. Omiljena destinacija za strane turiste i one koji vole sjaj i ljepotu ljetnog hedonizma… (Zapne. Glazba stane. Zatim potiho svira glazba. Talijanske kancone.) Kako je nekad bilo lijepo. Večer talijanske kancone u Opatiji. On me čvrsto zagrli, i mi plešemo, i plešemo, i plešemo. Nosim zelenu haljinu. Haljina leprša. Stoput je bolja od današnjih jeftinih komada iz Kine. On me gleda kao boginju. Ognjen se još nije rodio. Nije bilo ničega osim nas, zvijezda i mora. Ja sam posebna zvijezda. Nasred Opatije. Prilaze mi na ulicama, trgovima, u parkovima i kavanama. “Drugarice Irma Valić! Drugarice Irma Valić! Jeste li to vi?” I Tito se rukuje sa mnom. Stišćem mu ruku. Drago mi je, druže Tito. “Drugarice Irma Valić, čast mi je. Vaš glas je dar cijeloj našoj Saveznoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.” Smrt fašizmu! Sloboda narodu! Ima i fotografija negdje. Ne znam više gdje je, ovdje je takav nered, sve razbacano zbog mog malog, ali dogodilo se. Dosta! Saberi se! Ja nisam izgubila što sam imala. Ja sam i dalje Irma Valić. Ja i dalje vrijedim. Ono što ne vrijedi to su ova vremena. Sve je nestalo preko noći. Nekad si imao točno onoliko koliko ti treba. Evo - mogao si na ljetovanje. Besplatno! Oni su meni plaćali ljetovanja! Cijenili su mene! Moj rad! Moju dikciju! Moj kultiviran glas! Moju personu! Danas… Ne. Ovo danas nije za spomen. Mladi vise na prokletim smartfonima... smartfonovovima… smartfonima... Uđem u tramvaj. Nitko me ne pogleda. Oni ne znaju tko je Irma Valić. Jebote! Oni mene stvarno ne poznaju. Doduše, neki se tada nisu ni rodili. Ma, oni ne čitaju, čak ni ne gledaju ni televiziju. Njihovo znanje ne seže dalje od ovih fejsbukova i ekrana. U kojem svemiru bi oni ustali? Ta derišta razmažena nemaju respekta! Nekad nisam mogla ući u dućan, a da se netko ne poželi rukovati. Muškarci: posebna priča! Stizala su mi pisma na kućnu adresu. Romantična, nježna pa i erotska, vrlo eksplicitna. Ponekad i buketi cvijeća. Nisam znala kamo ću sa cvijećem. Ne, ja nikad nisam izgubila svoj dar, samo su vremena drukčija. Što imamo danas? Proklete smartfonove, kapitalizam, koronu i inflaciju! Ali ja sam i dalje Irma Valić. Ja sam ista ona Irma Valić s božanstvenim glasom. (Radio džingl.) Poštovani slušatelji i slušateljice, ja sam Irma Valić, a vi slušate Ugodan život. Poštovani slušatelji i slušateljice, dobro došli u Ugodan život. Ja sam Irma Valić. Poštovani slušatelji i slušateljice, za vas smo pripremili prilog. Priredili prilog. Pripremili prilog. Priredili. Pripremili. Priredili.
(Irmu iz transa prekida Ognjen, odjeven u staru Lotto trenirku. Prilično je zapušten, otužan i blijed kao da svijeta dugo nije vidio. Razotkriva se demode namještaj koji odiše na staro i trulo. Posvuda su Glovo vrećice.)
OGNJEN: Mama! Mama! Mamaaaaaa!
IRMA: Radim.
OGNJEN: Što to?
IRMA: Radim na sebi. Život je neprekidan rad na sebi.
OGNJEN: Previše si čitala samopouzdana.hr.
IRMA: Ne. To je iz moje glave. Trebao bi i ti raditi nešto. Tratiš svoje najbolje godine.
OGNJEN: Mama, ne diraj me.
IRMA: Sine moj, čedo moje malo jedino, nećeš više nikad biti ovako mlad, ovako vitalan, ovako lijep… donekle, ovako spreman za velika djela i pobjede, ali ti to ne shvaćaš. Ti odbacuješ blagodati mladosti i zakopavaš se. Kao da to namjerno radiš jer imaš taj prokleti autodestruktivni gen! Da si više na mene, ti bi se već odavno vinuo u zvijezde. Imaš potencijala. Ognjene, ti bi mogao biti plamen! Ne! Ti bi mogao biti vatra!
OGNJEN (na mobitelu): Mama, molim te. Daj, ostavi me!
IRMA: Prestani igrati te svoje igrice!
OGNJEN: Ne igram.
IRMA: Je li to Pokemon GO? Spremi mobitel. Spremi ga. Spremi! Ajde, jedan sat bez mobitela! Jedan sat! Što smo rekli! Treba odmoriti oči od mobitela!
(Ognjen stavi mobitel na stolić. Jede čips. Hrska glasno i inatljivo.)
IRMA: Što radiš po cijele dane? Ništa! Gledaš u ekrane i ždereš to smeće. Ako vidim još jednu Glovo vrećicu, ja ću poludjeti! Poludjet ću od tih dostavljača! Odurni su, masni, prljavi, tko zna gdje se sve šmucaju i odakle su. (Tiše.) Ima i stranaca među njima. (Još tiše.)
OGNJEN: Daj, nemoj opet s tim…
IRMA: Samo se ti igraj. Ti tvoji dostavljači donose hranu koja smrdi na ustajalo. Moram pospremiti ovaj nered.
(Irma posprema. Šuška vrećicama. Uzdiše.)
IRMA: Ne! Što ja radim? Meni ovo ne priliči. Nema više tete Olge da počisti.
OGNJEN (punih usta, hrskajući): Mama, ja ću.
IRMA: Što bi ti! Miči se!
OGNJEN: Dooobro.
IRMA (pospremajući u teškim naporima): Kako je sve neuredno. Uskoro ćemo živjeti ljepše. Sve je u životu ciklično. Postoje razdoblja kada si na dnu, ali postoje i ljepša razdoblja, a ona nam tek stižu. Ništa nije vječno.
OGNJEN: Jel’ to samopouzdana.hr?
IRMA: Kakve veze ima i da je! Što čovjek treba raditi kada je na samome dnu?
OGNJEN: Mama, ukliještit će te! Ajde, prestani spremati!
IRMA: Treba se dići na noge! Mama će naći izlaz. Kad god je bilo teško u životu, mama se snašla. Dođi, Ognjene, dođi mami.
OGNJEN: Ne diraj me.
IRMA: Mama će pobijediti ovaj nepravedni sistem. Mama će naći vezu i mama će tebe zaposliti. Radit ćeš i privređivati i nećeš više jesti splačine i parazitirati u stanu. Mama će tebe nahraniti vitaminima, matcha prahom i spirulinom. Depresija će biti daleko jer zdrava hrana ubija depresiju i lijenost, kao i tjelovježba koju ne prakticiraš. Sve će biti u redu. Mama će riješiti svoj mali teret, svoje nezaposleno slatko čedo, i mamin će glas opet odjekivati eterom diljem Lijepe naše.
2. SILVIJA
(Televizija. Ognjen jede čips. Irma si toči žesticu. Nakon cro-dance-trash glazbe kreće bombastična špica i najava emisije Showbizz. Zanosna Silvija.)
SILVIJA (na TV-u, prenemažući se): Dragi gledatelji i gledateljice, ovo je Showbizz, a mi ćemo začiniti vaš tjedan s nizom sočnih poslastica. I u neizvjesnim vremenima postpandemije i inflacije ne smijemo gubiti duh. Naše zvijezde i dalje sjaje, pa zašto ne bismo i mi?! Onda, da vidimo kako se naši celebovi snalaze uslijed ove situacije koja će, nadajmo se, proći čim prije? Idemo u sridu sa šokantnom viješću! Nećete vjerovati što se dogodilo našem influenseru u usponu Bokiju kojemu je, oh my God, spriječen ulazak u luksuzni SPA resort...
IRMA: Uopće me ne zanima ovaj televizijski program.
OGNJEN: Hoćeš da ugasim?
IRMA: Ne!
SILVIJA (na TV-u): A što se tek dogodilo s poznatom glumicom Marijanom Lalić iz Ponora strasti nakon što je uhvaćena u strastvenom zagrljaju s poznatim sinom još poznatijeg poduzetnika Blagoje Ševe? Nećete vjerovati što čini virus ljubavi, ljudi moji.
IRMA: Današnje voditeljice nisu voditeljice. To su djevojke s ceste. Ljepuškaste i prazne ljušture! Ova je bila sudionica Big Brothera, Ljubavi na selu i nekog drugorazrednog kulinarskog showa koji je išao samo jednu sezonu. Ovaj sadržaj je toksičan za intelekt svakog čovjeka. Pogledaj samo nju.
SILVIJA (obrati se Ognjenu snovito i mazno): Ognjeneee… Pobjegni odavde… Daleko…Prestani biti ovakav papak… Ajde, Ognjeneeee… Dođiiii….
OGNJEN: Silvija… Zove se Silvija.
IRMA: Lijepa ti je?
OGNJEN: Ne znam. Ne. Nije. Što me tako gledaš?
IRMA: Nije ti valja to - umjetno i plastično - lijepo?
SILVIJA (na TV-u): Naša Maša, manekenka, glumica i zaštitno lice Poliklinike Afrodita napisala je autobiografski roman s pikanterijama iz svog burnog života. Nećete vjerovati o čemu se radi.
IRMA: Nakon svih tih emisija Silvija se pokušala ostvariti kao pjevačica i snimila dva singlea i pjevala je po gastarbajterskim svadbama u organizaciji nekog biznismena-makroa iz Splita. Onda su je, tobože slučajno, zvali za sporednu rolu u Ponorima strasti, konobarica ili tako nešto, ali, kažem ti, Ognjene, takvu lošu glumu ja nisam vidjela ni u onome, kako se zove, Krv nije voda. Mene takav sadržaj ne zanima i ja to ne pratim. Ja zaobilazim tabloide pa čak i novine u širokom luku. Ja sam iznad toga. Ja ne želim biti medijski zatrovana žena!
(Opet cro-dance-trash s ekrana. Irma si toči piće. Još ga jače i žešće ispija.)
IRMA: Priča se za Silviju da je povezana s escort skandalom. Tako je, zapravo, i došla do svega. Kao da bi baš ona vodila lošiju verziju Ugodnog života, a ima govornu manu! Izražava se kao da prodaje krumpire i blitvu na tržnici! Glas joj je škripav i neugodan! Takva nikad ne bi ni prošla na radiju! Ja nju ništa ne razumijem, a ti?
SILVIJA (snovito, kao jeka, zamišljaj): Ognjeneee… Nije valjda da nju slušaš…
OGNJEN (zapanjeno): N-ne znam. Ne.
SILVIJA: Kako je očajna i out of date. A ti si mi baš neki mamin sinčić. Bebica.
(Silvijin glasni podrugljivi smijeh upućen Ognjenu, dakako.)
IRMA: Danas je sve tako. Sve je na van. Sve je brzopotrošno. Sve ima jeftin sjaj. Odjeća se iskida nakon dva pranja. Vešmašina ne radi više deset godina kao nekad. Aparati su napravljeni da se kvare, samo kako bi kupovao nove svake dvije godine. Ti producenti mijenjaju voditeljice kao na traci, ali da ti pravo kažem, meni su sve iste. Važnije je da imaju ljuskice, ekstenzije, obline i duge noge nego išta drugo. Hostesa ili voditeljica - ista stvar! Kada jedna takva lutka pokaže znakove starosti, ne daj Bože da joj se nabora vrat i da dobije kilu viška, oni će brzo naći drugu, treću i četvrtu djevojku s ceste prema njihovim standardima. Ne možeš ih ni razlikovati. Znaš zašto? Zato što nemaju ono što smo mi nekad imali. OSOBNOST! Ognjene, ne trebamo se čuditi izokrenutim vrijednostima. Ne smije to tako biti zauvijek. Ne, ne! Ja ću njima pokazati! Silvijo, tvoja će se ljepota istopiti! Jednog dana bit ćeš kao zgužvana papirnata vrećica iz pekare! Pazi što ti kažem! Nema te poliklinike koja će te spasiti estetskim zahvatima! Tko će te onda htjeti, Silvijo? Nitko! TV studio bit će ti daleko kao Mount Everest! Kamere više neće snimati tvoje ostarjelo, potrošeno i pregaženo tijelo, a nećeš utočište naći ni na radiju! Ti ćeš, Silvijo, postati samo sjena!
OGNJEN: Mama, smiri se. Jesam ti rekao da ne smiješ piti.
IRMA: Nisam pila… Ognjene?
OGNJEN: Da?
IRMA: Hoćemo im pokazati?
OGNJEN: Mhm.
3. OGNJENOV SAN
(TV-emisija showbizz. Napadni džinglovi, glazba, reklame i slično. Silvija izlazi iz ekrana poput veličanstvene prikaze iz sna.)
SILVIJA: Ognjeneeee… Jesi budan? Nije valjda da je majčica naljutila svog malog dječaka…
OGNJEN: Moja mama ne zna što govori. Ona ne razumije savršenstvo jedne nadžene, božice TV ekrana, kao što si ti, Silvija.
SILVIJA: Tenks. Nisi ni prvi ni zadnji koji mi to kaže.
OGNJEN: Znam. Zato je i puštam da baljezga. Ionako nitko tebe ne može dotaknuti. Oprosti, Silvija. Zanio sam se. Dugo nisam osjetio nešto ovako stvarno i autentično, neki proces u sebi, makar si, eto, samo na ekranu. Dugo nisam vidio stvarne ljude. Koliko je prošlo otkad sam imao interakciju sa živim bićem?
SILVIJA: Računaš svoju suhonjavu majčicu kao živo biće?
OGNJEN: Ne. Ona se ne računa. Ona je uvijek ovdje. I kada nije ovdje, ona je ovdje. I više je mrtva nego živa. Jedini znak života u njoj je taj što me opsjeda.
SILVIJA: Kako tužno. Stavljam smajlić koji plače. Šmrc. #tugyplaky.
OGNJEN: Znaš, Silvija, nekad mi se čini da me mama špijunira, da prati svaki moj potez, da je u kupaonici, u mojoj sobi, iza moga kreveta, da mi čita svaku misao. Ona je omniprezentna! Silvija, jel’ da, ja sam jedan mali patetični crv kojeg ti trebaš gaziti svojim visokim čizmama?
SILVIJA: Ognjene, stvarno to želiš?
OGNJEN: Da. Vrijeđaj me, Silvija. Drugo ne zasužujem.
SILVIJA: To bar nije teško. Tražili su od mene i gore stvari. Hajde, lezi na pod.
OGNJEN: Sve što ti kažeš.
SILVIJA: Ne, klekni pred TV-ekran.
OGNJEN: Ti si moja ikona, Silvija.
SILVIJA: A ti si nitko i ništa. Zalaji kao pas.
(Ognjen laje.)
SILVIJA: Kako si bijedan. Da te vidim na cesti, ne bih te primijetila. Zakašljala bih na tebe da imam koronu. Ne, pljunula bih ti u to tvoje prosječno lice.
OGNJEN: To, to, još…
SILVIJA: Ti si, Ognjene, mamino malo nedonošće. Ti si toliko jadan da ne postoji TV-rubrika za tebe. Tvoj život je potpuno nezanimljiv. Actually, ti uopće nemaš život. Get a life. Nisi ni lijep. A nisi ni ružan. To je najgore. Biti tako svakodnevan. Biti tako neprimjetan. Biti tako proziran. Dio bezlične mase.
OGNJEN: Gazi me. Još, još, još. Sviđa mi se to.
SILVIJA: Sve je na tebi jadno, Ognjene. Čak i to što uživaš u poniženju.
(Ognjen uzdiše u olakšanju.)
OGNJEN: Hvala ti, Silvija.
SILVIJA: Ništa.
OGNJEN: Nisam dugo bio u doticaju sa živim bićem.
SILVIJA: Pogotovo sa ženskim bićem.
OGNJEN: To pogotovo. Bio sam u karanteni, ali koga ja zavaravam. Ja sam za samoizolaciju trenirao čitav svoj život. Ja, zapravo, nisam ni primijetio razliku od starog i novog normalnog. Ništa kod mene nije normalno; tako je to kad ti je život karantena. Unutar četiri zida si zaštićen. Toplo je. Ponekad smrdi na ustajalost.
SILVIJA: Osjeti se.
OGNJEN: Ne dobivam poruke osim od teleoperatera. Na Facebooku nikad ne piše (1). Imam tajni Instagram bez profilne slike koji mi služi samo da stalkam druge ljude - i to ljude iz svog starog života, s faksa i škole. Oni su već davno pokrenuli svoje živote. Mladi biznismeni! Startup fanatici! Teretana frikovi! Glasnogovornici! Influenseri! CM-ovi! PR-ovi! Producenti! Najmlađi direktori! I njihove zgodne, mlade, lijepe, utegnute, putene cure. Besprijekorne kože. Razotkrivene. Rujne. Mirisne. Zamišljam neki prekrasan, božanski miris drugog živog bića. Božur i magnolija. Mladi, ženski miris i meko podatno tijelo. One objavljuju storyje s plaža i takvih egzotičnih lokacija koje su meni dostupne samo na Google Earthu. One su… One su… Tako visoko... One lebde... Ja se kažnjavam njihovim fotkama i storyjima. Gledam ih na repeat. Kao i tebe, Silvija. (Silvija se samo smije.) Griju me svjetla ekrana. Kada ugasim komp ili TV, prebacim se na mob. Tako u krug. Privid topline. Privid prisutnosti… nečega. Nekad sam mislio da će u tridesetoj biti drugačije. Trideset je okrugao broj. Obvezuje. Kuća-posao-stan. Samo, nema pravila. Matematika mi nikad nije išla. Dovoljno mi ide da znam da od 124 poruke curama na Tinderu, Badoou i na Facebooku nisam dobio nijedan pozitivan odgovor. Ghostanje. Friendzonanje. Block. Je li tako kozmos htio? Ruga li se meni tko odozgo - ako ima nekog odozgo? Silvija? Silvija, zašto šutiš? Silvija?
SILVIJA: Isuse, tako si dosadan. Zijev.
OGNJEN: Tko je tebe poslao, Silvija? Postoji li razlog zašto smo ti i ja ovdje, Silvija?
(Nastaje TV-šum. Sve glasniji i glasniji. Silvija se vrati u TV i nestane.)
OGNJEN: Silvija? Silvija? Gdje si?
4. VIRTUALNA IRMA
IRMA: Sine, imala sam jedan san. Nije bio poput ostalih snova, bio je osobito vividan, rekla bih i proročanski. Kao da me netko uputio u to što trebam raditi.
OGNJEN: Ma da.
IRMA: Ti mene ne slušaš.
OGNJEN (tipkajući po mobitelu): Slušam.
IRMA: Ne možeš biti na ekranu i slušati me.
OGNJEN: Mogu. To danas svi mogu.
IRMA: Svi se zavaravaju. Slušaj me.
OGNJEN: Slušam.
IRMA: Nisi me slušao ni zbog Silvije.
OGNJEN: Jesam.
IRMA: Gledao si je pohotno.
OGNJEN: Što?
IRMA: Jesi. Dok sam govorila, a onda si nastavio i dok sam spavala.
OGNJEN: Kako znaš ako si spavala?
IRMA: Otvorila sam jedno oko.
OGNJEN: Ti nisi normalna.
IRMA: Nisi ni ti ako se pališ na nju.
OGNJEN: Šuti, pliz. Ne palim se na nju.
IRMA: Svi se pale na Silviju. Ne treba ti pornografija, samo upališ neku popodnevnu emisiju, Loto ili bilo što! Uz nju takvi odrasli dječaci kao ti imaju o kome maštariti jer u stvarnosti nisu sposobni za ljubavni odnos. Kakav god bio, tvoj tata je znao sa ženama. Jest da ih je imao mnogo, ali on je bio moj muž i ja sam mu opraštala. Jedino u tome ti nisi na njega. Da jesi, već bih ja bila baka, a ti bi bio odrastao muškarac s potomcima.
OGNJEN: Počela si pričati o snu.
IRMA: Kaže se “govoriti.” Pričaju se priče.
OGNJEN: Whatever.
IRMA (kao da drži politički govor na mikrofonu): Moj vizionarski san usmjerio me na to da se oboje izvučemo iz kaljuže u koju smo upali - ne svojom krivnjom nego spletom nesretnih društvenih okolnosti! Prije svega mislim na ovaj surovi kapitalistički stroj koji nas melje i čini od nas kotačiće podložne diktatu tržišta! Nemamo prostora za osobni razvoj! Nemamo prostora da iskažemo vlastite vrline! Nemamo vremena nizašto osim za puko preživljavanje i pokoravanje! Zašto? Zato što smo svi isti! Svi smo postali H&M odjevni komadi! Svi smo mi roba! Što se radi s robom? Robu se treba dobro upakirati i prodati. Svaka roba ima svog kupca. Treba se prilagoditi svakom vremenu. Treba se prezentirati. Treba potegnuti pravu vezu u pravom trenutku u pravo vrijeme! Čovjek je ultimativni proizvod 21. stoljeća! Moj vizionarski san me prosvijetlio. Otkrio mi je jednu važnu stvar. Sine moj jedini, draga publiko, obožavatelji Irme Valić, vrijeme je da… Otvorim svoj Facebook profil!
OGNJEN: To je to? San ti je rekao da otvoriš Facebook?
IRMA: Da. Danas ne postojiš ako nisi na tim prokletim društvenim mrežama. Irma Valić je prilagodljiva kao mačka. Baciš je s petog kata i ona preživi. Irma Valić ima više života. Jedan od njih je i - virtualan.
(Irma otvara laptop. Pale se Windowsi. Ona klika i tipka mahnito.)
OGNJEN: Što ćeš s time dobiti?
IRMA: Nije pitanje što ću ja dobiti. Pitanje je što će naš narod dobiti. (Tipka.) F-a-c-e-b-o-o-k-točka-c-o-m. Sine, pomozi mi s ovime, ništa mi nije jasno.
OGNJEN: Ovdje upišeš svoj mail. Imaš mail?
IRMA: Naravno. irmavalicvoditeljica-zaokruženo-a-yahoo-točka-c-o-m.
OGNJEN: Dobro. Sad trebaš izabrati password. Što više znamenaka, to bolje.
IRMA: Bože. Znam kako se bira password.
(Irma polagano kuca.)
IRMA: Ovo ne bi ni Svevišnji pogodio! Ha!
OGNJEN: Dobro. E, i trebaš odabrati fotografiju.
IRMA: Što misliš o ovoj? (Pokazuje na mobitelu.)
OGNJEN: To je, onako, iz 1991.
IRMA: 1992. Iste godine su mi ugasili emisiju. Gadovi.
OGNJEN: Mislim, možda bi mogla neku noviju fotku.
IRMA: Mogla bih. Što ne bih mogla?
OGNJEN: Pa da.
IRMA: Pa da. Ali imam ja svoje razloge za sve što radim pa i za ovo.
OGNJEN: Okej.
IRMA: Taaako. (Klikne.) Sad kad da mi se obožavatelji počnu javljati kao ludi…
(Tišina.)
IRMA: Užaaas. Zašto nema nikoga?
OGNJEN: Ti trebaš nekoga dodati.
IRMA: Što? Dodati?
OGNJEN: Kao, prijatelje, poznanike, neke ljude i to. Staviti ih na listu prijatelja.
IRMA: Nikoga Irma Valić ne dodaje. Drugi dodaju Irmu Valić.
(Natoči si vodu. Otpije gutljaj.)
OGNJEN: Jesi ti upravo kljuknula normabel?
IRMA: Nisam! Jesi lud? Što znači ovo: “O čemu razmišljate, Irma?”
OGNJEN: Tu napišeš neki status.
IRMA: Status? Poput udovica? Neću valjda to pisati.
OGNJEN: Ne to nego neko svoje razmišljanje. Ili neku poruku.
IRMA: Jasno. Poruku za javnost.
OGNJEN: Otprilike. Za svoje prijatelje. Onda ti oni to komentiraju, lajkaju, stavljaju srca i razne reakcije.
IRMA: Bože, Ognjene, toliko se ti razumješ u te internet stvari, a sam samcat si. Mogao si curu naći preko toga čuda, kad već ne ideš nikud.
OGNJEN: Mama, prestani. Bila je korona.
IRMA: Uvijek nađeš neku izliku. Dakle, sada čekam da mi se krenu javljati moji obožavatelji.
OGNJEN: Možda da ipak ti njima -
IRMA: Ne! Pričekajmo!
(Kratka pauza.)
IRMA: Ništa. Kompjuter ne radi najbolje! Spor je!
(Zaklopi dramatično laptop.)
IRMA: Pametnom dosta.
5. ANTIMOTIVACIJSKI GOVOR
OGNJEN: Kao što možete pretpostaviti, imao sam u životu puno loših odluka. Upisao sam Filozofski fakultet i čak ga završio. Dvorana D7. Svečana dodjela diploma. Ja, diplomirani sociolog. Mama plješće. Flashforward 5 godina u budućnosti. Radni staž 0. Entuzijazam 0. Za jednog sociologa predobro poznajem društvene strukture, a premalo sam socijalan. Štoviše, asocijalnost je vještina na kojoj radim svaki dan. Ona buja i metastazira! Još malo pa ću ljudske primjerke istraživati kao da su, štojaznam, rijetke životinjske vrste. Onda, što još? Kretao sam u teretanu i odustajao. Više puta. Članarine su propadale više od mene. Nije da mama baš nešto stoji sa svojom mirovinom i da imamo para, ali, ono, još lošije stojim ja sa svojim tijelom. Mrzio sam nabildane frajere oko sebe. Bilo ih je krdo: u svlačionicama, na spravama, s ručnicima prebačenim preko isklesanih, širokih, moćnih ramena. Jebote, antičke skulpture! A ja nisam mogao dići nijedan uteg. Gledao sam tko me gleda. Najviše sam gledao sebe u ogledalu. Mislim, to svi rade u teretanama. Gledao sam sebe, ali zapravo sam vidio obrise fit cura koje razgovaraju s jednako fit frajerima. Sve same utegnute silvije. Silvija…
SILVIJA (ukazuje mu se poput pop-vile): Ognjene… Nisi valjda da si samo zbog cura išao u teretanu? Kao oni jadni djevci s foruma?
OGNJEN: N-ne, nisam, Silvija…
SILVIJA: Mi fit cure iz teretane smo daleko iznad tebe. Mi nosimo Adidas topiće do pupka i uske odgovarajuće tajice. Mi se smijemo od uha do uha. Okidamo selfie jedan, drugi, treći s apolonima. Ti, Ognjene, crve mali parazitski, nemaš šanse kod neke cure poput nas. To ti je valjda jasno.
OGNJEN: Da. Stojim pred ogledalom i sve mi je jasno.
SILVIJA: Ognjene, što si ti fakat mislio da ćeš pronaći sreću u prostoriji koja smrdi po znoju, testosteronima, proteinskim šejkovima i selfijima remek-tijela s heštegom #fitlife? Ne, Ognjene, za tebe su internet-prostranstva, videoigre u podrumu tvoje majčice i druženja s online frikovima na Redditu.
OGNJEN: Na Redditu su lagali! Hejtam Reddit! Nećeš postati bolja verzija sebe u teretani. Ili bilo gdje. No, tu stvari nisu stale. Imao sam ja još faza intenzivnog rada na sebi. Duhovno-intelektualnog. Gutanje teške literature. Thomas Mann od 500 strana. Nabijem ti Buddenbrookove, ništa nisam napredovao. Jordan Peterson: 12 pravila za život. Jedno je: pospremi sobu. Malo sutra. (Kida listove debelih knjižurina) Ovo je dobro jedino za potpalu vatre. Zatim… Meditacija u Maksimiru. Labudovi su me mrzili koliko sam meditirao pred jezerom. Usavršavanje gitare. Butre se lijepe za glazbenike - rekli su pickup artisti. (Nešto nabada po gitari.) Moraš pokazati strast, ono, cure vole strast, iskru u očima, te sheme. Samo, ni to mi nije baš najbolje išlo. A i što bih svirao? Nirvanu? (Pjeva, čak i neloše, uz gitaru.) “I’m so happy, cause today I found my friends in my head. I’m so lonely…” Patetično. Nisam ja Kurt Cobain, ali imamo slične terapije i dijagnoze. Pickup artisti su veći umjetnici od mene iako su šovinističke svinje. I što je još jedna loša odluka? To su one stvari kojih se sjetiš prije spavanja pa mrziš sebe. Možda ovo nije najgora odluka, ali je glupa. Mami, ovaj slavnoj radiovoditeljici Irmi Valić, pomogao sam otvoriti Facebook account.
6. BOOMERI NA FACEBOOKU
(Zvukovi notifikacija divljaju. Irma užareno tipka po laptopu.)
IRMA: O čemu razmišljaš, Irma? Ne znam, Fejsbuče! Toliko toga želim podijeliti sa svijetom! Toliko sam skupljala u sebi da ću se rasprsnuti od muke!
OGNJEN: Skupila je -
IRMA: 1434 prijatelja!
OGNJEN: Više od pola ih ne zna.
(Još jedna notifikacija. Poruka.)
IRMA: Evo, još jedan gospodin iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Internacionalna slava nadilazi okvire regiona.
OGNJEN: Neviđeno se bruka. Svakome mora odgovoriti. Javno.
IRMA (tipkajući ushićeno): Hvala vam na zahtjevu za prijateljstvo. Lajk.
OGNJEN: Lajka sama sebi postove. Fotka kavicu za dobro jutro. Dakle, klasične pogreške boomera.
IRMA: Mili moji, vaša Irma Valić želi vam Ugodan život uz jedan fini cappuccino.
OGNJEN: Otkrila je i filtere. Sve.
IRMA: Na kojoj sam fotografiji ljepša? Na kojoj sam najviše Irma Valić?
OGNJEN: Iste su ti sve fotke.
IRMA: Ljepota je u detaljima. Ti si estetski kastriran!
(Nastavi tipkati.)
OGNJEN: Da ne govorim o mudrim citatima sa samopouzdana.hr.
IRMA: Želim osnažiti žensku publiku. Moj profil je poluaktivistički.
OGNJEN: Na red su uskoro došli i mudri citati s pagea Pozitivan stav.
IRMA: Ja sam virtualni antidepresiv za napaćen narod.
OGNJEN: I… nezaobilazno pogrešno citiranje Ive Andrića.
IRMA: To je sigurno rekao Ivo Andrić. Jel’ lijepo piše Ivo Andrić i lijepo se vidi on na fotografiji?! Jasno kao dan!
OGNJEN: Ali to nije kraj. Slijedi ono najstrašnije. Krenuli su stizati komentari i poruke u inbox. Boomerska generacija. Najgora generacija. Uz moju, naravno.
7. OBOŽAVATELJ
(Irma pjevuši vedro. U pozadini svira talijanska kancona.)
OGNJEN: Zašto si pustila tu glupu muziku?
IRMA: Zbog ugođaja. Ognjene, molim te, učini mi jednu malu uslugu. Ajde ti sada ti mene fotografiraj tako da mi se vidi cijela figura.
OGNJEN: Što? Fakat?
IRMA: Fakat. Imam na hiljade selfija, ali neki pojedinci s međumrežja žele vidjeti cijelu Irmu Valić. Slično je bilo nekad. Moj glas budio je imaginaciju. Sada moj mistični Facebook profil jednako golica maštu. Evo, sjest ću na ovu sofu, tu je dobro svjetlo. Najbolje ispred ove Berberove slike; neka se vidi da imam ukusa. Samo, ne smije izgledati namješteno, kao sam se previše trudila nego, recimo, više kao da si me ulovio u nekom sasvim običnom ritualu… poput čitanja. Uzet ću roman Mani Gotovac da ispadnem senzibilna.
OGNJEN: Razumijem.
IRMA: Ti znaš s tim mobitelima opaliti visokokvalitetnu fotografiju kao da je fotografirano Praktikom iz Njemačke, jel’ tako?
OGNJEN: Jesi ti, mama, ziher da se ne sramotiš? Malo divljaš po Fejsu.
IRMA: Dosta. Tvoja mama je nekad bila naslovnici Studija. Naslov: “IRMA VALIĆ: TAJNE BOŽANSTVENOG GLASA I STASA”. Mediji su se promijenili, a ja sam se adaptirala. Fotografiraj me najbolje što znaš.
(Ognjen fotografira. Klik za klikom. Irma se namješta uz knjigu.)
IRMA: Još. Još jednu. Potrudi se. Daj malo živosti! Daj mi malo umjetničkog žara! Tako! Tako! … Sada mi pokaži svoje uratke!
OGNJEN: Evo.
IRMA: Ne vidi se što čitam na ovoj.
OGNJEN: Vidi se kada zumiraš.
IRMA: Tako već može! Na ovoj sam lijepo ispala. Ova će slomiti neka srca.
OGNJEN: Mama…..
IRMA: Sine moj, nemoj me krivo shvatiti. Sve što činim, ja činim i zbog tebe.
OGNJEN: Ovo je zbog mene?
IRMA: Da. Jesi li čuo za “leptirov efekt”?
OGNJEN: Mhm.
IRMA: E pa, ja zamahnem krilima i dogodi se niz promjena i u tvome životu. Evo, moja aktivnost na jednoj naočigled površnoj i banalnoj društvenoj mreži može donijeti različite benefite.
OGNJEN: Misliš - egotrip?
IRMA: Joj, jesi naivan, dijete moje! Da ti samo znaš koliko je meni ljudi poslalo poruke. Ne obične poruke. Nostalgične hvalospjeve. Oni se svega sjećaju. Nikakve starlete, nikakve silvije koje izvlače loto kuglice, nikakve ljubavi na selima, reality showovi i escort skandali nisu ugasili sjaj Irme Valić. Moj glas daleko se čuje i danas. Poslušaj kakve mi poruke pišu.
OGNJEN: Jel’ moraš to sad?
IRMA: Edukativno je. “Draga Irmo Valić, pozdrav iz Đakova. Puno ste mi značila.” Kaže se značili, ali dobro. “Bez vas je svaki petak bio nezamisliv. Ljepa ste mi i sada.” Piše se lijepa, ali neću pretjerivati. Evo još jedna. “Divni ste.” I tri srca. “Prava dama. Nedostaje mi vaš senzualan glas.” I cvijet, srce, srce. Svi odjednom žele komadić mene. Vidi ovo. Netko mi šalje svijetleći buket ruža, Bože moj. Još nešto. “Draga Irma, vaš glas me…” Ne, ovo je previše škakljivo. (Smijulji se.) Muškarci!
OGNJEN: Zemljo, otvori se.
(Ognjen stavi slušalice pa se prigušeno čuje neka gothic-metal glazba.)
IRMA: Skidaj te slušalice!
OGNJEN: Ne zanimaju me lovorike nekih sredovječnih polupismenih budala.
IRMA: Možda su polupismeni, ali nisu budale! Prestani slušati tu mračnu glazbu. Obolit ćeš na živce potpuno.
(Ognjen nastavlja slušati glazbu.)
IRMA: Znaš što sam ja shvatila na Facebooku? Nisam ja za baciti! Staviš jedan status, pa drugi, pa treći, pa izražavaš svoje mišljenje o padu BDP-a, obrazovnim reformama, odnosu Hrvatske i susjednih zemalja, pa pišeš malo o jugonostalgiji i povijesnom revizionizmu, pa se uključiš u ženske teme i aktivizam, pa pišeš komentare ispod članaka svih vrsta - od estradnih do duhovnih - pa stavljaš svoje fotografije u svako doba dana da ljudi vide da si prezentan - i to sve mora uroditi plodom! Dobivam ja ponude. A-a, ne bio kakve! Nije Irma Valić zaboravljena! Daleko od toga! Sine, ti mene uopće ne slušaš? Daj mi te slušalice, smjesta!
OGNJEN: Čuo sam te. Nažalost. Dobila si ponude. Ziher ćeš opet čitati neke trash reklame za deterdžente ili za lijekove protiv dijareje.
IRMA: Sramota. Truješ si dušu ovim taktovima zla. Ne, ne radi se o tome. Nešto ti ozbiljno moram priznati.
OGNJEN: Da?
IRMA: Takvo priznanje nećeš slušati dok u pozadini svira tvoja satanska glazba.
(Ognjen ugasi glazbu.)
OGNJEN: Dobro. Reci.
IRMA: U našem životu postoji posebno mjesto za tvoga tatu.
OGNJEN: Da. Na zidu. U obliku ovih zlatnih kičastih priznanja i nagrada.
IRMA: Sram te bilo. Ne samo na zidu, nego i u srcima, i u sjećanjima. Tvoj tata nije bio svetac, ali je bio genije. Oni koji su sveci ne mogu biti geniji i obrnuto. Jer, kada je netko genije, taj je prodao dušu vragu, razumije se.
OGNJEN: O ne, opet priča kako je sjajan režiser prodao dušu vragu.
IRMA: Kad je. Činio je zlodjela, ali ja ga svejedno volim i prezirem. Ja neću ulaziti u tvoje osjećaje prema njemu ili bilo čemu drugome.
OGNJEN: To stalno radiš.
IRMA: Red je da ti kažem jednu novost u mom životu koja će se ticati i tebe. Ognjene, tvoja mama se nakon mnogo godina samovanja, žalovanja i žrtvovanja prepustila svojim osjećajima.
(Pauza.)
IRMA: Tvoja mama se zaljubila.
OGNJEN: To će biti netko s Facebooka?
IRMA: Kako znaš?! Da! Jedan gospodin!
OGNJEN: Samo da nije iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
IRMA: Imam nekoliko obožavatelja iz egzotičnih krajeva, ali nije. Ovaj je, simbolike li, iz Opatije bajne. Zove se Milivoj.
OGNJEN: Okej.
IRMA: Ti mi na ovo imaš samo za reći - okej?
OGNJEN: Što da kažem. Go for it.
IRMA: Go for it. Da. Dobro kažeš. Hvala, srce mamino! Go for it, Irmo Valić!
8. IZVOR MOGUĆNOSTI
(U pozadini tiho svira talijanska kancona u kombinaciji sa zvukom Facebook nofitikacija. Irma na mikrofonu recitira poput Rade Šerbeždije.)
IRMA:
Sve je počelo s klikom
Nekad je to bio pogled u oči
Danas mahanje pred ekranom u noći
Srce jedno, srce drugo
Dopisivanje vruće, dugo
Virtualne iskre u ljubavnoj mreži
Koža mi se od tvog lajka ježi
Irmo moja, tko bi rek’o
Da bi čovjek to doček’o
Da ljubim tvoj strasni mem
S roza natpisom je t’aime
Opet se budim poletna, mlada
Otvaram inbox odmah, sada
Plovim morem pohvala i slave
Svi me fanovi traže i gnjave
A ja želim vidjeti jedno ime
Milivoje, očarao si me svime
IRMA: Cikličnost života opet se potvrdila. Svi putevi baš kao nekad vode u Opatiju. Mnogo je poruka obožavatelja u mojem sandučiću, ali samo Milivojeve riječi u meni izazivaju pravi vatromet. Čarobne opatijske večeri ponavljaju se iznova. Doduše, razdvojeni smo 250 kilometara, ali nije li to neobično? Ja plešem, i plešem, i plešem, i osjećaj je upravo kao da plešem s njim. Mi plešemo, i plešemo, i plešemo, i nema ničega osim nas, i neba, i mora. Dobro, Ognjen je ovdje, ali sad igra videoigre, to se ne računa. Mene i Milivoja spajaju ekrani, i svaka fizička udaljenost gubi se u magiji elektronskih čestica. Milivoj i ja imamo elektrokemiju! Pa što? I to je neki oblik kemije. Dok sam vodila Ugodan život, znali su se u mene zaljubljivati silni muškarci - i to prije nego što su mi vidjeli lice. Legitimno. Onaj tko ulazi u tvoj osoban prostor postaje dio tvoga života. Irma Valić bila je u svakom poštenom jugoslavenskom kućanstvu - nekad je radio bio oltar, a danas imamo virtualne oltare! Ja svako malo iščekujem slatki zvuk poruke. Taj zvuk mi je miliji i od talijanskih kancona, jer me podsjeća na moga Milivoja.
(Irma toči piće. Smije se zaljubljena poput tinejdžerke. Posrne i umalo sruši namještaj oko sebe. Pjevuši. Ulazi Ognjen.)
IRMA: Život će ponovo postati ugodan…..
OGNJEN: Mama, jel’ ti to opet….?
IRMA: Počasti se. Ima negdje boca i za tebe.
OGNJEN: Neću.
IRMA: Koji si ti mekušac! Uživaj barem jednom u životu. Tvoj tata je pio litru votke za doručak, i što mu je bilo?
OGNJEN: Sve mu je bilo.
IRMA: Možda. Ali, mogao je umrijeti na bilo koji način. On je umro na boemski način.
OGNJEN: Svi alkosi se vole zvati boemima. Mama, daj mi tu bocu.
IRMA: Pustiiiii meee! Dosado Božja! Moram proslaviti.
OGNJEN: Što?
IRMA: Novi Ugodan život.
OGNJEN: Kako misliš?
IRMA: Moj Milivoj nije bilo tko.
OGNJEN: Nemaš pojma tko je on.
IRMA: Poznam ga više nego što sam poznavala tvoga tatu.
OGNJEN: To nije teško.
IRMA: Milivoj je šarmantan i drži se sasvim pristojno za svojih sedamdeset. Bavi se preprodajom umjetnina. Dakle, poznavatelj umjetnosti! Ljubitelj kvalitetnih vina! Doktor znanosti! Nekad je predavao na fakultetu. Kultura i obrazovanje na prvom mjestu, kao i meni. Nije da padam na materijalno, ali uzgred rečeno, Milivoj ima apartmane po cijelom Kvarneru. I govori sedam stranih jezika. I znaš što još?
OGNJEN: Ne postoji?
IRMA: Ima političke veze. Posvuda. U gradu, u ministarstvima, u kulturi, čak i na televiziji, zlu ne trebalo. On će nam pomoći, Ognjene.
OGNJEN: Mislio sam da ti se gadi taj novi nakaradni sistem. Pogotovo naš TV program.
IRMA: Jedno je sistem, a drugo je Milivoj. On bi to učinio iz poštovanja prema meni. Zamisli naslove na portalima. “Velik transfer voditeljske legende na male ekrane.” “Nećete vjerovati tko će živote naših TV gledatelja učiniti ugodnijim.” “Irma Valić božanstvenog glasa ponovo osvaja - i to u novom mediju.” Zamisli tek reakcije na mom Facebooku. Moj mobitel i laptop gore! Užareni od lajkova i podrške! Silvija si od muke čupa ekstenzije i topi joj se maskara dok lije suze! Zašto? Zato što dolazi prava voditeljska zvijezda! Vrijednosti se obnavljaju kao naša mila majčica priroda! Sve se postavlja u kozmičku ravnotežu! I ti, sine moj jedini, dobit ćeš komadić svoje zaslužene sreće. Naći će tebi čika Milivoj nešto.
OGNJEN: Pusti me.
IRMA: Pitala sam ga ja, ne brini. Misli tvoja majka na tebe.
OGNJEN: Isuse Kriste. Daj, nemoj me s tim vezama.
IRMA: Što misliš kako se mali od Jadranke zaposlio u ministarstvu? Kako se mala od Milice zaposlila u gradskom ureud? Kako se mala od Josipa zaposlila u vrtiću? Kako se itko igdje ikada danas zaposlio? Kako se TVOJA Silvija zaposlila na TV-u? Je li zato što je talentirana? Elokventna? Educirana? To je zato što postoje oni koji su gore i oni koji su dolje. Oni koji su gore odlučuju o onima koji su dolje. Jednostavno. E baš zato jedna Irma Valić nikad više neće biti dolje.
OGNJEN: Ne zanima me ništa što nudi taj tvoj Milivoj.
IRMA: Što tebe uopće zanima? Zašto sam ja ovoliko ulagala u odgoj djeteta? Mogla sam neometano piti šampanjac i krstariti svijetom! Zar sam se ja za ovo borila? (Plače.) Da bi se ti zabarikadirao u stan i živio na mojoj grbači. Imaš trideset, a i dalje voliš te igrice, superjunake i stripove. Kojoj je to ženi napeto, reci mi, molim te? U sobi ti je i dalje onaj grozomorni poster Jokera!
OGNJEN: Stripovi su isto umjetnost. A ti voliš umjetnost.
IRMA: Molim te, kako bi to izgledalo da u svoju sobu pozoveš jednu ženu? Pravu ženu, od krvi i mesa, a ne neku superheroinu iz akcijskog filma.
OGNJEN: Dosta, mama.
IRMA: Brada ti je kao paperje. Nisi se šišao valjda od prvog slučaja korone u Wuhanu. Još lako za to. Na policama su ti i dalje igračke.
OGNJEN: To nisu igračke nego figure. Ti nemaš pojma da ljudi to skupljaju.
IRMA: Trebao bi odrasti, čedo moje. Najlakše je bježati od stvarnog svijeta.
OGNJEN: Kao ti na Facebooku.
IRMA: Facebook jest stvarni svijet, samo virtualan! Evo, vidiš kako nam taj Facebook otvara stvarne prilike! Jedino što mi trebamo je zagrabiti ono što nam se nudi i napojiti se na izvoru beskrajnih mogućnosti!
OGNJEN: Ti se napajaj, a ja ću pronaći svoj put.
IRMA: Ti ćeš ponaći svoj put.
OGNJEN: Hoću. Da. Ja ovo ne moram trpiti!
IRMA: Ti! Ti ne možeš pronaći put od supermarketa! Ti ćeš pronaći svoj put! Da mi je to vidjeti! O tome bi trebalo snimiti story na Facebooku!
9. ISPOVIJESTI.COM
OGNJEN: Moram s vama podijeliti nešto bolesno. Mislim, često sam na Redditu čitao onaj subreddit na kojemu ljudi imaju neke svoje mračne ispovijesti. Stvari koje ne bi rekao ni rođenoj majci. Hrvatska varijanta toga je ispovijesti.com. Puno blaža stvar, po meni. Svačeg sam se načitao pa sam shvatio da ja možda i nisam tako bolestan. Iako, cijeli život mi se činilo da jesam drukčiji. Ono, frik. Brojim svaku stepenicu. Mogu buljiti u strop satima i kontemplirati o paralelnim svjetovima. Riječi volim čitati naopako. Ne znam zašto. Jednostavno moram. Ako stanem na rub pločnika, nešto će se loše dogoditi. Volim simetriju. Čak i kod žena. Silvija je lijepa jer je simetrična. Kao lutka. Ne, više kao savršeni ženski android. Grudi su joj potpuno jednake. Obrve isto. Nego, zbilja volim simetriju i pravilnosti. Ja sam i prije korone prao ruke na ispravan način. Točno 25 sekundi. Inače mi slijedi velika nesreća. Na primjer bolest. Bolesti se bojim. Ne, užasno se bojim. Paradoksalno, ne cijenim svoj život. Puno puta poželim umrijeti, ono sto puta dnevno kao Toni Cetiniski, ali nikad ne od bolesti. U svojoj glavi imao sam i prebolio sve. Limfom, rak mozga, rak gušterače, rak testisa, autoimunu bolest i multiplu sklerozu. Za koronu više nisam imao kapaciteta. Noću sam se gušio. Na meni je sjedila Smrt.
(Silvija se pojavljuje blijeda i lijepa poput Smrti. Sjedne na Ognjena kao mali demon. Paraliza sna.)
SILVIJA: Ognjene, možda bi bilo najbolje a svemu dođe kraj, ne misliš?
OGNJEN: Aaaaaaaa! Dosta! Prestani!
SILVIJA: Nisi ti te sreće da umreš u snu.
OGNJEN: Piše na netu da je to paraliza sna. Mama je rekla da sam ja sav paraliziran, da samo stojim na mjestu, da je to zbog toga. Uglavnom, da. Osjećam se bolesno. Jedna osobito bolesna stvar o meni - a obećajte da me nećete hejtati, barem ne jako - je ta što često, kada gledam svoju mamu kako spava nakon što se nakljukala xanaxima, normabelima, valiumima, naravno, uz cugu, ja dobivam čudne ideje. Ja zamišljam da joj prilazim i da je - gušim. Taj njen naborani vrat. Ja imam želju da ga… stisnem svom snagom. Nisam možda bezveze išao u teretanu. Ili još bolje. Zamišljam da joj stavljam u konjak šačicu razmrvljenih tabletica. Ubojiti miks. Ili najjednostavije. Nož. Imamo taj set noževa koji je kupila na Top Shop akciji. Samo, to bi bilo puno krvi posvuda. Prije toga bih sve trebao obložiti najlonom, tako rade u serijama. Ma, što ja maštam. Nisam ja dovoljno hrabar za to. I što - da se ona jednoga dana ne probudi zbog prirodne smrti - jel’ bih ja bio bolji? Sretniji? Odrasliji? Slobodniji? Neki drugi Ognjen? Bolja verzija samoga sebe? Što bih uopće bio ja? Što bih mogao sa svojim životom? Ovo izgleda kao agonija, ali bez nje bi bilo… Bez nje bi bilo… Ne, ne mogu to zamisliti… Postoji li sve ovo bez nje… Bez nje bi to sve bilo… Obično veliko ništavilo...
(Ognjen zastane. Irma pijano tetura i mrmlja sebi o bradu.)
IRMA: Dragi gledatelji i gledateljice, ovo je povratak legendarne radioemisije Ugodnog života, ali u novom televizijskom ruhu...
OGNJEN: Mama. Razmišljao sam... Mama, mama!
IRMA: Da, sine…
OGNJEN: Razmišljao sam… Da ja probam naći neki posao.
IRMA: Da, da… To ti ja govorim… Posao…
OGNJEN: Vrijeme je za posao. Bilo kakav. Znam da je inflacija i to sve, ali mogu probati. Što misliš?
IRMA: Milivoj iz Opatije bajne… Javi mu se… On napravi jedan poziv i to je to… Sve riješeno… Jedan poziv za mene, jedan poziv za tebe… Jedan poziv…
OGNJEN: Jedan poziv. Tako je. Samo jedan poziv. I ja ću biti bolje.
IRMA Naravno, dušo mamina.
OGNJEN: To je rješenje. Imat ću neku rutinu, neki cilj, kao svi normalni ljudi.
IRMA: Mhm.
OGNJEN: I imat ću curu jednog dana, šta kažeš, mama.
IRMA: Ma koja te ne bi htjela. Samo se malo skockaj. Obrij to svoje paperje. Ošišaj se.
OGNJEN: Pa da. Što mi drugo preostaje? Da životarim? Da parazitiram? Da obaram rekorde u videoigrama? Ili - najbolje - da okončam muke i bacim se s trećeg kata?
IRMA: To nemoj nikako. Što bi majčica bez tebe? Majčica će naći spas.
10. NOVI UGODAN ŽIVOT
(Ognjen i Irma se spremaju. Ona oblači najbolju haljinu sa šljokicama. On donekle pristojnu odjeću koja ne spada u kategoriju odjeće za po doma. Oboje u raspoloženju kao da se spremaju na veliko putovanje.)
IRMA: Kakva ti je ova haljina? Je li malo previše?
OGNJEN: Iskreno? Je.
IRMA: Čudno mi te vidjeti u nečemu što nije odjeća za po doma. Lijep si. Koliko dugo nisi izašao iz kuće?
OGNJEN: Prestao sam brojati.
IRMA: Vanjski svijet ti se jako promijenio. Nemoj se iznenaditi.
(Šprica se parfemom. Ognjen kašlje.)
OGNJEN: Jel’ nije ovo malo previše?
IRMA: Chanel 5 nikad nije previše. Milivoj mora osjetiti kada uđem u restoran. Na kilometre. Nije to bilo kakav restoran. Znaš li koliko je teško dobiti rezervaciju?
OGNJEN: Tamo ide sva glupa politička elita.
IRMA: Prestani biti ciničan. Jednog dana, kada Milivoj tebi i meni posloži neke stvari, nećeš govoriti o glupoj eliti s prijezirom. Moći ćeš si priuštiti Ugodan život. Ići ćeš u restorane, obići ćeš svijeta, upoznavat ćeš važne ljude… Osjećat ćeš se kao da si na vrhu. Znam dobro kakav je to osjećaj. Jednom kada ga iskusiš samo želiš još, još, još…
(Nastavlja se špricati parfemom.)
OGNJEN: Smanji doživljaj, zatrovat ćeš čovjeka.
IRMA: Svaki utisak je bitan, tako i olfaktivni. Na internetu je moj pečat bio smajlić sa srcima. U stvarnosti je to miris. Lijepo ćemo se podružiti. I ti pazi kakav ćeš dojam ostaviti. Moraš istaknuti sve najbolje o sebi. I o meni. Nemoj govoriti gluposti o svom tati. Samo reci da je tata bio vizionarski umjetnik s preko šezdeset režija; nemoj mu kaljati ugled, može? I obavezno istakni sve svoje uspjehe na fakultetu tako da se zna da nisi neki tudum. Dakle, kada ti gospodin Milivoj ponudi mjesto - bilo koje mjesto u bilo kojem uredu - što ćeš ti reći?
OGNJEN: Da.
IRMA: Točno. I što ćeš reći ako ti kaže, ne znam, da kuhaš kave?
OGNJEN: Reći ću isto da.
IRMA: Jest da si diplomirani sociolog, ali od nekuda se kreće. Obavezno istakni da si bio aktivan u debatnom klubu i da si pisao članke za Diskrepanciju, može? Samo nemoj zabrazditi u neku tešku politiku. Nemoj! Šifra je umjerenost. Što ja govorim, ti si sociolog i ti bi to trebao znati. Ovaj susret će nam sve promijeniti. Više ništa neće biti isto. Sama viša sila nam je poslala Facebook, a Facebook nam je poslao Milivoja, a Milivoj nam sada krči put prema zvijezdama, sine moj! Kako si to zakopčao košulju? Pogriješio si gumb!
OGNJEN: Okej, okej. Popravit ću.
IRMA: Joj. Sada si spreman. Sada je sve na svome mjestu. Jel’ tako?
OGNJEN: Sve je na svome mjestu.
IRMA: Spreman si da izađeš u vanjski svijet.
OGNJEN: Jesam.
IRMA: Svjetlo je jače vani nego unutra, znaš.
OGNJEN: Znam.
IRMA: Preživjela sam Černobil i rat. Preživjet ćemo i ovo. Jer smo skupa.
OGNJEN: Da, mama.
IRMA: Vidim sebe na ekranu. Silvija nestaje kao u izmaglici.
OGNJEN: Silvija……
(Silvija kratko uđe na scenu. Napola stvarna, napola zamišljaj. Gleda Ognjena kao patetičnu personu.)
SILVIJA: Ognjeneee…
IRMA: Ne maštaj o njoj više nikad. Obećaj mi da nećeš.
OGNJEN: Obećajem.
IRMA: Osjetiš li taj ugodan život? Dolazi nam! Dolazi! Samo što nije! Moramo izaći. Vanjski svijet nas čeka. Što samo stojiš?
SILVIJA: Mali crve! Sićušni mali parazitu! Piješ majčino mlijeko i dalje!
IRMA: Ognjene, jesi ti dobro? Idemo. Idemo, Ognjene! Idemo!
SILVIJA: Vani je opasno! Kako ćeš ti ovakav van? Ti si rizična skupina samome sebi!
IRMA: Napravi taj korak! Hajde, čedo mamino! Jedan korak.
OGNJEN: Evo. Evo.
SILVIJA: Koljena ti klecaju. Mamica te drži za ručicu. Ajde, ajde.
IRMA: Drugi korak. Ajde. Nije teško.
SILVIJA: Znaš što je vani? Smrt. Smrt je posvuda.
OGNJEN: Znam.
IRMA: Hodaj. Tako.
SILVIJA: Smrt. Smrt. Smrt je posvuda.
11. NOVO NOVI UGODAN ŽIVOT
(Džingl kao u TV emisiji. Blještavi studio. Irma govori na mikrofon.)
IRMA: Poštovani obožavatelji i obožavateljice, gdje god da jeste, hvala vam što ste bili uz mene. Ugodan život morao se privesti kraju, ali ono što je lijepo kratko traje. No, kratko trajanje ponekad je samo subjektivan dojam, rezultat osobnog užitka u kvalitetnom sadržaju. Ja sam uvjerena da, i nakon što se jednom ugasi, Ugodan život nastavlja postojati u raznim drugim oblicima. Na vama je da ih prepoznate i u ovim tmurnim, bezizlaznim i nadasve kontaminiranima vremenima. Vaša Irma Valić.
KRAJ PATNJE