Ogrebotine

---

GODINA: 2006.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 13, od toga 3 glavna (kasne 20, kasne 40, kasne 70)

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 12, od toga 3 glavna (rane 20, kasne 30, kasne 40)

NAPOMENA VEZANA ZA LIKOVE: Moguće dubliranje. Preporuča se da 3 M i 3 Ž igraju sve likove. 

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana

---

DRAMSKA   LICA :

1. PRIČA – STARAC

GLAVNO LICE: DAVID

Pomoćna lica:  MARIJA

MARKO

ANA

DJEVOJKA

MLADIĆ

2. PRIČA - LEZBIJKA

GLAVNO LICE: UNA

Pomoćna lica:  MARINA

OTAC

OČEVA ŽENA

POLU-BRAT

IVAN

3. PRIČA - SVEĆENIK

GLAVNO LICE: PAVAO

Pomoćna lica:  ONA

MAMA
DOKTOR

4. PRIČA - LJUBAVNICA

GLAVNO LICE: MILENA

Pomoćna lica:  OLIVER

ANJA

ALJOŠA

5. PRIČA – PTSPovac

GLAVNO LICE: PETAR

Pomoćna lica:  MARIJA

DAMIR

6. PRIČA – ČISTAČICA

GLAVNO LICE: BOŽICA

Pomoćna lica:   BOŽO

PREDGOVOR:

11. veljače došlo je do jedne od najtežih saobraćajnih nesreća koje su se u posljednjih 20 godina dogodile u Zagrebu, u 9 sati i 22 minute dogodila se prometna nesreća u kojoj je tramvaj broj 13, koji je prometovao Ulicom grada Vukovara, iskočio iz tračnica i završio na suprotnoj strani ceste u obiteljskom dvorištu u Držićevoj ulici broj 27. Jedanaest osoba zatražilo je liječničku pomoć. Ozlijeđenima je pružena pomoć u Klinici za traumatologiju. Jednoj putnici iz tramvaja slomljeno je rebro, vozačica tramvaja zadobila je manje napuknuće u predjelu lakta. U automobilu, kojeg je tramvaj zahvatio iskočivši s tračnica, nalazile su se dvije žene i jedno dijete. Suvozačica je zadobila teže ozljede kralježnice. Hitno je prevezena u bolnicu. Vozačica automobila zadobila je težu ozljedu glave, prije dolaska u bolnicu, umrla je. Njezno dijete ostalo je na mjestu mrtvo.

1. PRIČA

DAVID: Ovo je moj dom. Ovdje ja živim. Ovo je dnevna soba i blagovaona. Tu je nekoć bio zid koji je dijelio blagovaonu i kuhinju od dnevne sobe, ali je žena htjela da ga porušimo, jer je htjela više svjetla u cijelom prostoru, pa smo ga i porušili. Ona tamo vrata vode u bračnu sobu. Ona pokraj njih vode u kupaonu. Tamo na drugoj strani, onaj hodnik, on vodi u dječju spavaću sobu. E, a ovo je meni najdraži kutak u ovoj sobi – ovaj prozor. Ove zavjese sašila je moja žena. Divne su. Nisu li? E, zašto mi je drag ovaj prozor? Zato što gleda u vrt. Vidite? Ono tamo je trešnja koju smo zajedno žena i ja zasadili kad se rodio naš sin. Ogromna je. Pogledajte. Sad joj je već trideset i tri godine. Svaku godinu rađa sve više i sve sočnije. Obožavam trešnje. A tek kakvu hladovinu napravi u one vruće ljetne dane. Milina. Žena i ja tu smo provodili večeri i večeri. Oboje smo voljeli ljeto. Nikad nismo bili neki naročiti ljubitelji mora, kupanja i svega toga. Na kraju krajeva, ja sam ipak Slavonac, a ona je iz ovog kraja. Nismo navikli na plaže, sunčanja i okus soli na koži. Kad bi došlo ljeto, mi bismo govoto svaku večer sjeli pod trešnju i... Uživali smo. Često smo znali pozvati goste. Onda bih ja napravio pravu roštiljadu. Pilo bi se pivo ili vino, žene bi sjedile na jednom kraju stola i brbljale, a mi muškarci igrali bismo karte i tako... Kad bi se malo popilo, počela bi pjesma. Ja sam svirao harmoniku, a jedan moj prijatelj gitaru. Kako smo se znali zabavljati. Baš nam je bilo lijepo... Kad je Marko, sin, porastao, onda smo ponekad znali otići na more. Tek zbog toga da ne bi djetetu uskratili ono što su njegovim vršnjacima pružali njihovi roditelji. Marko je jako volio more. E da, Marko...

ŽENA: Kraljeviću Marko? Di si? Ajd dođi ovamo, čekaju te kraljevski posli.

DAVID: Tako bi se ona popela na trešnju, pa bi zvala Marka da se i on popenje. Onda bi se i ja nekako uzverao, i nas troje bismo zajedno brali trešnje.

MARKO: Mama, što ti je to?

MARIJA: To su mi naušnice. Sviđa ti se?

MARKO: To su trešnje mama.

MARIJA: Pa naušnice od trešanja. Hahaha…

DAVID: Moja žena smijala se najljepše na cijelome svijetu. Ona je imala onaj zarazni smijeh kojeg kad čujete ne možete, a da se i vi ne počnete smijati. Nekad je znala staviti trešnje na uši, a onda bih joj ja jednu po jednu pojeo, a Marko bi se smijao, i svi bismo se smijali. To su bila lijepa vremena. A onda se dogodio rat. Marko je bio izvrstan plivač. Kad je počeo rat, taman u to vrijeme on je završio srednju školu i dobio je stipendiju da ode u Ameriku i tamo se nastavi školovati. Kad je otišao, nikad se više nije vratio. Ima tome već jedanaest godina… Kako vrijeme leti... Marko sad ima ženu i dvoje djece. Radi kao trener na jednom njihovom, kako to oni zovu, k, k, koleđu, da koleđu… Nikad nisam upoznao svoje unuke. Imam ovdje negdje njihove slike. Marko mi često piše, šalje fotografije i video vrpce. Slatka su to djeca. Ne znaju hrvatski. Majka im je prava Amerikanka, crnkinja. Hahaha… Tko bi rekao da će moj mali Marko jednoga dana imati crnu djecu… Bio je tu kad je ona umrla. To je bilo tri godine po njegovom odlasku. Bio je jako kratko, tek tjedan dana… Čudno je to bilo vrijeme – rat, kaos, dijete na drugoj strani oceana, žena umrla… Nekoć sam imao kuću u Slavoniji. Obiteljska kuća koju su mi ostavili roditelji, točnije majka. Nikad nisam upoznao svog oca. On je poginuo još za "onog" rata. Majka je isto umrla mlada... Čudno je to kako neke ljude kroz život prate smrti bliskih osoba… Da... Kad mi je žena umrla neko vrijeme bio sam pomalo, kako bih to rekao, izgubljen. Da. Bilo mi je teško. Počeo sam se družiti sve više s Anom. Ana je moja susjeda. I ona je ostala bez ikoga. Djeca otišla u grad, tamo rade, žive i tako… A muž, umro par godina prije moje žene… Ana je jedna draga osoba. Jako draga osoba.

ANA: Je li kava gotova?

DAVID: Naravno da je. Tako bi se mi čuli skoro svako jutro preko telefona. I nekako se dogodilo da je Ana nakon nekog vremena počela svaki dan svraćati kod mene na kavu. Onda bi pričali o starim vremenima, o večerima pod trešnjom, pričali bi o djeci kad su bila mala, o... svašta bismo pričali. Ponekad bi zaigrali i pokoju partiju remija ili bi ona gatala iz šalice... Duhovita je bila Ana. Baš mi je bilo milina provoditi vrijeme s njom... Bila je još zima, taman je prošla Nova godina, kad ono, jedan od dva moja bliska prijatelja, isto iz ovog mjesta, umro. Bio je mlađi od mene i nije bio bolestan. Jednostavno – žena ga je jedno jutro otišla probuditi, budila, budila, al' ga na kraju nije probudila. Da... Tužno je počeo taj siječanj. A onda je došla Ana jedan dan i rekla…

ANA: Dragi moj, negovorili su me.

DAVID: Ostao sam bez riječi u prvi trenutak.

ANA: Reci nešto.

DAVID: A što da kažem?

ANA: Bilo što.

DAVID: Pa, drago mi je zbog tebe. Normalno, lagao sam. Nisam joj mogao reći - Zašto? Ne ostavljaj me samog u ovom zaselku. Umrijet ću sam. Molim te ostani. Stvarno mi je drago - rekao sam.

ANA: Drago mi je da je tebi drago. Ako je tebi drago, onda je i meni drago.

DAVID: U tom trenutku bilo mi je neugodno. Nakon toliko godina, osjetio sam se kao lažljivi dječačić koji gleda u djevočicu koju bi najradije poljubo, ali se to srami reći. Strašno nešto! S toliko godina, a meni da se rumene obrazi. Baš sam se zasramio. Još više me bilo sram, jer je i ona to primjetila i prije nego što je sjela za stol da pijemo kavu uštipnula me za lijevi obraz.

ANA: Dijete. Baš dijete.

DAVID: To je rekla. A onda se nasmijala. I sutra, sutra je već otišla. Preselila se u grad, kćerki. Padao je snijeg tih dana. Sve je bilo bijelo. Inače volim zimu. Volim kad je sve pokriveno snijegom i trešnja i vrt i… Tih dana skočila mi temperatura. Jedva sam se mogao izući iz kreveta. Ležao sam u krvetu sam samcat. Kosti su me boljele. Glava mi je bila pregrijana. Nije mi se dalo izaći iz kreveta. Nisam imao razloga. Čak i kad sam bio gladan, ostao bih ležati. Gledao sam televiziju i spavao. Malo čitao, pa opet malo gledao televiziju. Tri dana nisam stavio komad hrane u usta. Onda sam počeo osjećati jake grčeve u želudcu. Ustao sam iz kreveta, otišao u kuhinju i skoro pa se osnesvijestio od slabosti. Pojeo sam komad starog kruha i malo sira, stavio sam stolac pokraj onog prozora i sjeo na njega. Bio je sumrak. Sunce je već počelo zalaziti. Vani je i dalje padao snijeg. Gledao sam trešnju i razmišljao o onim divnim danima, o ljetu, o Marku, o njoj… I odjednom, opet mi se vratio taj osjećaj. Ona je bila tu negdje. Tu iza mojih leđa. Osjetio sam toplinu na svom ramenu… Zaplakao sam. Nešto me stezalo tu, tu oko srca. Plakao sam i gladao tu vražju trešnju bijelu, mršavu i osamljenu. Gledao sam kako je pahulje sve više i više prekrivaju, kako postaje sve hladnija i čini se kao da se udaljava, kao da odlazi negdje u daljinu zajedno s posljednjim zrakama sunca… Bilo mi je hladno. Upalio sam radio. Svirala je neka lijepa glazba. Pomalo tužna, ali lijepa. I tako sam sjedio, sjedio i gledao, a mrak je već pao i više ništa nisam vidio osim odraza svog lica u staklenoj stjenki prozora… Oči su mi malene, nekako upale, brada mi je, neobrijan sam, sav sam nekako… star? Da, star sam. Ove ću godine napuniti šezdeset i petu, a osjećam se kao da mi je sto vražjih godina. Sto!... Zgrabio sam telefon i okrenuo Anin broj. Ona se javila.

ANA: Halo?

DAVID: Dobra večer, David ovdje. Jel'…

ANA: Ti si dragane.

DAVID: Nisam ti prepoznao glas.

ANA: Hahaha…

DAVID: Kako si?

ANA: Ja sam dobro. Kako si ti?

DAVID: Dobro sam.

ANA: Što se dogodilo? Nešto nije u redu?

DAVID: Ne. Dobro sam.

ANA: Čujem ti po glasu da nešto nije u redu.

DAVID: Malo sam se razbolio. Imam temperaturu, ali ništa ozbiljno.

ANA: Doći ću sutra.

DAVID: Potpuno sam se zbunio. Kako je to rekla. Kao puška je odreagirala. Doći će sutra. Bože moj, kako mi se lice odjednom ozarilo kad sam čuo tu rečenicu. Osjetio sam toliko ushićenje da sam opet skoro proplakao. Kenjkavac stari, ostao sam bez riječi.

ANA: Jesi me čuo?

DAVID: Jesam. Čuo sam te. Ali zbilja ne treba. Dobro sam.

ANA: Nema veze. Doći ću ti u posjet, tek tako. Naravno, ako mi dopuštaš. Hahaha…

DAVID: Naravno da ti dopuštam. Stara budala, osjećao sam se kao stara budala.

ANA: Treba ti nešto iz grada?

DAVID: Ne.

ANA: Doći ću ujutro, pa ćemo zajedno kuhati ručak. Može?

DAVID: Može. Samo…

ANA: Što?

DAVID: Ako i sutra bude padao ovakav snijeg, možda bolje da ne dolaziš. Nije ovo vrijeme za nas starce da šetamo po svijetu.

ANA: Ne budali dragane. Imam ja šal i rukavice.

DAVID: Onda možemo napraviti i sniješka tu u vrtu.

ANA: Možemo. Ko u dobra stara vremena.

DAVID: Poklopio sam slušalicu i osjećao sam se tako veseo i tako – zdrav. Nevjerojatno! Jedan telefonski poziv me ozdravio. Bio sam sretan k’o malo dijete...  Međutim, Ana nije došla sutradan. Tu večer, pala je niza stepenice i slomila je nogu. To sam doznao tek ujutro. Kad smo se čuli, predložila mi je da ja dođem k njom u posjet. Rekao sam da ću razmisliti... Od kad mi je umrla žena, nisam bio... Posljedni put bio sam u gradu kad je… Danima sam razmišljao o… Bio sam sam, po cijele dane sam i... Jedno jutro, odlučio sam. Otišao sam na kolodvor, kupio kartu i sjeo na vlak. Htio sam je iznenaditi... U kupeu sa mnom putovali su za Zagreb jedna mlada djevojka i jedan mladić. Ispočetka sam mislio da se ne poznaju. Sjedili su jedno pokraj drugog, ali nisu razgovarali. A onda se u jednom trenutku djevojka okrenula prema mladiću i uhvatila ga za ruku.

DJEVOJKA: Zašto?

MLADIĆ: Rekao sam ti. Ne mogu više.

DJEVOJKA: Pogledaj me, molim te.

MLADIĆ: Ovo nije mjesto, ni vrijeme za... Razgovarat ćemo kad...

DJEVOJKA: Nikad nije mjesto, ni vrijeme. Molim te, kaži mi samo zašto.

MLADIĆ: Ne mogu.

DJEVOJKA: Ne možeš ili ne želiš?

MLADIĆ: Ne želim.

DAVID: Mladić je izvukao svoju ruku iz njezine, ustao, uzeo cigarete i izašao iz kupea. Djevojka je počela plakati. Bilo mi je neugodno. Nisam znao što da kažem, što da učinim. Da li da uopće... Nisam uspio izustiti riječi, ona je sama počela govoriti. Zbunio sam se. Nisam znao što da kažem. Ali njoj ionako nije bilo potrebno da ja išta kažem, njoj je u tom trenutku bio potreban netko, netko tko će je samo slušati, ništa više. Pričala mi je o njemu, o njihovom odnosu, o njegovoj potrebi da neko vrijeme ne budu zajedno iako su već nekoliko godina u vezi; pričala je o tom kako njemu treba vremena, treba mu da bude sam, da napravi nešto od svog života i... Priča je i pričala, a ja sam je samo gledao. Slušao sam to što govori i najrađe bih joj bio rekao – pusti ga, doći će netko drugi, netko tko će te držati za ruku kad ti bude trebalo, netko tko će se bojati kad tebe nema, neće od tebe bježati, ali... Ništa joj nisam rekao. Samo sam šutio. Dao sam joj papirnatu maramicu, a ona ju je samo prebacivala iz ruke u ruku. Dok je govorila, suze su joj tekle sam od sebe, stalno. Onda se on vratio, sjeo, ona se već bila smirila, iako oči, oči su joj još bile uplakane. Prestala je pričati čim je on ušao. Kako je sjeo, uhvatio je za ruku, poljubio u obraz, pustio ruku, izvadio novine i počeo čitati. Ona je pogledala prema prozoru, niz obraz joj je kliznula još jedna suza i gotovo. Do Zagreba više nitko nije rekao ni riječi... Gledao sam kroz prozor i razmišljao sam o Ani, o mojoj ženi, o... Dan je izgledao kao i svaki drugi. Tko je mogao znati da... Nisam bio u tramvaju koji je izletio s tračica. Al’ sve sam vidio. Strašno nešto, strašno! Kaos na cesti. Kaos i košmar! Kad sam izašao iz tramvaja, približio sam se mjestu nesreće. U automobilu kojeg je udario tramvaj bile su dvije mlade žene i jedno dijete. Stravičan prizor. Jedna žena je zapomagala, a dijete i... Uf! Bilo mi je mučno. U tom trenu sjetio sam se... Moja žena je umrla... Nije to bila ovakva nesreća. Kiša je padala, ona je vozila… auto je sletio s ceste i… Stajao sam tamo na tom križanju. Došla su kola hitne pomoći. Bolničari, vatrogasci, policija, svi su bili tu. Ja sam samo stajao i... Glava me boljela. Povraćalo mi se... Sjeo sam na jednu klupicu i... Ne znam koliko sam tamo sjedio. Nisam znao što da radim.  Da li da... Jako me bolio želudac. Imao sam grčeve… Kad sam se malo smirio, otišao sam do obližnje govornice i… Htio sam nazvati Anu da joj kažem da... Nisam je nazvao. Okrenuo sam broj telefona i... Kad se ona javila, poklopio sam slušalicu. Otišao sam na vlak, kupio kartu i… Vratio sam se kući.

2. PRIČA:

UNA: Upoznale smo se već na samom početku studija. Ona je bila frendica od moje dobre  frendice. Iako smo studirale na istom faksu, rijetko smo se sretale. Tek tu i tam’, onak’, u prolazu ili na nekom tulumu. U to vrijeme tko je mog’o znat da će to tak’ faken komplikejted završit, fakat komplikejted... Jebiga. Život je pušiona. To sam znala oduvijek, ali sad imam i dokaz… No, kak’ je to, zapravo, počelo? Nije počelo kad se desila ta faken nesreća. Počelo je puno prije, skoro godinu dana prije. Nesreća je bila samo kap koja se prelila. Točno jedna jedina kap... Uglavnom, nekak’, više ni sama ne znam kak’, desilo se da sam se tu faken zimu, točno godinu unatrag prije nereće, zaljubila. Al’ ono, fakat zaljubila i to u faken ženu. Nikad prije se nisam... Ono, ja sam bila fakat strejt. Prije te... imala sam dvije ozbiljne veze u životu. Jedna je trajala pet godina i to je bila, ono, faken prva, onak’, prava ljubav… Najslađa, najnevinija… On je bio divan. Počeli smo hodati tam’ negdje početak srednje škole. Išli smo u isti razred. Bili smo si dobri frendovi, onak’ baš frendovi. No, kak’ je on bio u sličnim govnima kao i ja, mi smo se, a to je valjda tak’ prirodno, kak’ bi rekla? – jednostavno našli… Njegovi su se starci taman razvodili, a meni je majka, ono, baš nekak’ u to vrijeme kidnula sa svojim švalerom negdje put Engleske i… Dogodilo se… E fakat sam bila zaljubljena u njega, ono, preko ušiju, godinama. Eden i Cruz, ako se sjećate Santa Barbare, e da, tak’ su nas zvali u razredu... No, kad je doš’o na red faks… Ja sam otišla na Filozofski, on na FER. Odjednom, faken sudar svijetova. Ja pričam o knjigama, hoću u teatar, a on priča o novim modelima mobitela, novim antivirusnim programima za komp i… Strašno. Faken nevjerojatno. Čovjek se onak’, preko noći… druga osoba. I onda… Onda me u jednom faken trenutku ostavio. Ne brijemo si više istu spiku – tak’ je rek’o. Točno tak’. Nemreš vjerovat, fakat… Mjesec dana provela sam na infuzijama. Noćima nisam spavala. Nisam htjela jesti. Bila sam u totalnom kurcu, al' onak’ fakat u kurcu. U čem’ je zapravo bila fora? Ostavio me zbog neke fufe sa svog faksa koja je izgledala kao faken Pamela Anderson sa sisama neljudskog broja, a k tome još i genijalka, ono mozak šifra Einstein... Jebeš spiku, sve je sjebala Pamela... Nije prošlo ni… ostavila ga je, a on se ko Lessie vratio… Normalno, ja sam tada još uvijek bila zaljubljena u njega, dočekala sam taj povratak nasamijana k’o zadnji kreten s osmijehom od uha do uha… Kreten! I to je tak’ trajalo još, onak’, ne znam, pol’ godine, možda malo više… A onda je shizofrena Ofelija ostavila Hamleta zbog… S jedne budale na drugu, kak’ to obično biva… Zatalebala sam se u jednog starijeg lika, koji je brijao iste spike kao ja, al’... taj me fakat ispotez’o za nos... Mentalna penetracija. On je fakat bio stručnjak za mentalne penetracije… Mrak razdoblje. Naplakala sam se k’o... Horor, čisti horor! Tek kasnije sam shvatila… faza drugog puberteta. To je bilo to. Trebala sam si razriješit odnos s ocem... Čisti Edip. Otac se, vrlo brzo, po odlasku majke, vezao za jednu buržujku, još brže podario mi malog polu-brata, i to je bilo to… Treb’o mi je taj matorac-intelektualac da si raščistim neke, ne znam, odnose, valjda… I taman kad sam si to… Pojavila se ona… Onak’, k’o grom iz vedra neba… Dogodila se “ta” noć. Ne znam kak’, ne znam… Tu večer bile smo vani, ekipa sa faksa, onak’ pol’ ih znaš, pol’… Svi smo pili. Tulumarilo se. OK atmosfera. I nekak’, ne sjećam se više ni sama kak’, nas dvije ostale smo posljednje… Na putu prema kući, prolazile smo kroz jedan dječji park. Sjele smo na klackalicu i klackale se. Smijale smo se, glupirale… Bile smo pijane, ono, fakat smo se ponašale k’o mala djeca. I onda… To sam već tad trebala skužit, to je bio fakat najbolji znak da… U trenutku kad me podigla gore, opala sam s klackalice k’o kruška na pod i to direkt na glavu.

MARINA: Jesi dobro?

UNA: Jesam. Nije mi ništa.

MARINA: Kak' si to izvela?

UNA: Nemam pojma.

MARINA: Će bit čvoruga na glavi?

UNA: Bit će čvoruga.

Da čvoruga… Kak' sam zabrijala. Fakat sam bila glupa. Trebala sam već onda, pf!… Prestale smo se klackat i sjele smo na klupicu, tu odmah pokraj… Brbljale smo, smijale se, opet brbljale i… U jednom trenutku… Samo je… Jednostavno se desilo... Jesam li ja bila prva ili je ona ta koja je prva… Ne sjećam se sad… Sjećam se samo tog… Taj pogled, te… oči… Imala je… Fakat mi i dan danas nije jasno kako sam se uspjela… zbog jednog faken pogleda! Zbog… Mislim, nije sve bilo samo u tom pogledu. Bilo je nešto u… Te njezine ruke su… I sad se naježim kad se toga sjetim. Jedva me dodirnula, a ja… Prolazila je preko moga obraza prstima i zaustavila se na... Taj trenutak, taj faken… To je bilo nešto tako… Ne znam… Nikad mi se prije nije… takav… mislim, to… Milovanje djeteta... Ne znam kak' bih to drugačije nazvala... Nije tu bilo nikakve… ničeg animalnog, ničeg pohotnog… To je bila, onak', jedna čista… kak' da to… nešto potpuno… Ma, ne znam… Možda je sve to zapravo samo imalo veze s mjesecom. Tu večer bio je pun mjesec, a mi smo sjedile ovak', jedna nasuprot druge. I samo smo… Ona je gledala u mene. Ja sam gledala u nju… Nismo govorile… Trajalo je… to… taj pogled… Gledale smo se i… U jednom trenutku, iz čista mira, ona me… Malo se odmakla i rekla mi… Al' tako tiho je to rekle, tako nekako sva....

MARINA: Ti si dijete.

UNA: I ti si dijete. Dotakle smo se vršcima nosova. I u tom trenutku ja sam…

MARINA: Što je?

UNA: Lijepo mi je. Ti si lijepa. – to sam joj htjela reći, ali nisam. Ona me gledala tim velikim okama, i ja sam u njima, u tom jednom majušnom trenutku, vidjela nešto… Njezino lijevo oko više se caklilo od… Nisam mogla, nisam smjela izgovoriti to što sam htjela, jer… Ustima sam napravila nekakvu glupu, dječju grimasu i k'o posramljeno dijete usmjerila pogled negdje preko svog ramena… Budala. Fakat sam bila budala.

MARINA: Jesi li sretna?

UNA: Jesam. Jesi li ti? Nije mi odgovorila. Samo se nasmijala i rukom mi prislonila glavu na svoje rame. Prebacila sam nogu preko njezinih prekriženih noga i glavu prislonila na njezine grudi. Tako smo stajale neko vrijeme. Šutjele smo, obje… Jednom rukom držala me u svojem naručju, a drugom me… Pomilovala mi je čelo… obraz… oči... I onda me… lagano… nježno… tu, točno ispod oka… točno na mjestu gdje izviru suze… Usta su mi bila suha… Naježila sam se… Dječji poljupci, ne znam kak' bih to drugačije nazvala. Tu večer sam bila ljubljena dječjim poljupcima… i to… to je bilo nešto... Tako je to počelo... Nastavile smo se viđati. Nismo se… Samo smo se… družile. Meni je to bilo dovoljno. Voljela sam s njom provoditi vrijeme. Šetale smo, pričale, pile čajeve, čitale knjige, odlazile u kino, teatar… Lijepo, bilo nam je lijepo… Ponekad bi se desilo i da… Ali rijetko, zbilja… Nitko za to nije znao. To je bila naša mala tajna. I meni je to bilo OK... neko vrijeme. A onda sam počela… Željela sam… Ponekad, nisam se mogla kontrolirati… Ljutila bih se na samu sebe… Slala bih beskonačno mnogo poruka. Nerviralo me da se ne vidimo nekoliko dana. Bila sam stvarno… Mislim, znala sam da to nema fakat… ipak... Što ja znam? Htjela sam da… Ono, ja sam o njoj stalno razmišljala, a ona je… Njezine poruke, ponekad, čuvala bih danima, bez obzira što je sadržaj bio glup i potpuna zajebancija, ja sam te poruke čitala po nekoliko puta… Tražila skrivena značenja, šifre i druge ludosti... Jednostavno, zaljubila sam se. I cijeli svijet se počeo okretati oko… Nisam se znala izvući iz toga. Njoj sam ja bila super, ali ne toliko koliko je ona meni bila super. I to mi je fer plej rekla još na samom početku, ipak… ja sam to s vremenom zaboravila. I onda je došla zima, taj siječanj prije nesreće. Budući da sam ja živjela sama u stanu od svoje pokojne bake, ona je često dolazila k meni. Nekako se činilo da sve to… ono… Provodile smo sve više i više vremena zajedno, ono, sve je bilo onak' kak' bi trebalo bit… Na dan kad se dogodila nesreća bio je njezin rođendan. Ja sam trebala otići starom na ručak. I otišla sam, jer nedjelja je dan za obiteljska faken druženja… Bila sam u trinaestici koja je izletjela s tračnica. Ništa mi se nije dogodilo. Osim šoka, izašla sam iz tramvaja bez jedne jedine ogrebotine. Ništa. Bez traga. Faken nevjerojatno! Zgrozila sam se kad sam vidjela tu, to… dvije žene u automobilu i s njima jedno malo, malo dijete… Strašan prizor, strašan! Promislila sam - koji je meni faken kurac? Ja imam sve u životu. Što brijem da je nešto u kurcu, kad nije? Jesam sretna? Jesam. Jesam zaljubljena? Jesam. Jesam zdrava? Zdrava sam. I što mi više u životu treba? Ništa... Tužno je to kako te tek tako neke stravične situacije navedu na sreću. Počneš se veseliti svome životu, zato što vidiš tuđu patnju. Strašno. Otišla sam starome. Sjeli smo za stol. Počeli smo jesti. U jednom trenutku, ne znam ni sama kako, zašto, to je samo izletjelo iz mene k'o iz topa. Tata ja sam… Muk. Ocu je ispala žlica u tanjur. Kapljice juhe zamrljale su stolnjak.

POLU-BRAT: Mama što je to lezbijka?

OČEVA ŽENA: Ništa sine. Jedi.

UNA: Otac je ustao od stola. Došao do mene i opalio mi takvu šamarčinu da mi se zavrtjelo u glavi.

POLU-BRAT: Zašto je tata udario seku?

OČEVA ŽENA: Jedi sine. Ohladit će ti se juha.

UNA: S radija se čula neka užasno glupa glazba, nekakva… Otac se vratio na svoje mjesto, sjeo i nastavio jesti. Nitko više nije progovorio ni riječi. Svirala je ta faken usrana glazba. Meni se bljuvalo. Nisam mogla jesti. Minutu, možda dvije držala sam oči prekrivene dlanovima. Suze su mi tekle u tanjur. Glava mi je pucala od te glazbe… Onda sam ustala. Uzela kaput. Krenula prema vratima.

POLU-BRAT: Di seka ide?

OČEVA ŽENA: Šuti sine.

OTAC: Vrati se!

POLU-BRAT: Di seka ide?

OČEVA ŽENA: Šuti!

OTAC: Jesi me čula?!

UNA: Kad sam zalupila vratima, čula sam tresak. Nešto se razbilo. Možda je otac bacio tanjur u zid ili… Ne znam. Otišla sam doma. Legla sam u kadu i čekala sam. Ona je trebala doći u šest. Došla je u pola sedam. Dočekala sam je s tortom i šampanjcem. Čim je prešla preko praga, znala sam… Bila je previše ozbiljna. Nije me gledala u oči. Pogled joj je bježao u stranu, daleko od…

MARINA: Zaljubila sam se.

UNA: Molim?

MARINA: Zaljubila sam se.

UNA: Ne kužim. Kako? Kad?! Htjela sam joj glavu ocapariti kako me probola. Direktno u srce. Fakat u srce. Ne razumijem. U koga? Što? Zašto šutiš? Reci nešto.

MARINA: Viđam se s njim već dva tjedna.

UNA: Dva tjedna? S njim?!

MARINA: Ovaj put je ozbiljno.

UNA: To je ozbiljno? To?! Znaš što je ozbiljno?!

MARINA: Ne deri se na mene.

UNA: Ozbiljno je to što sam ja danas rekla starom. To je ozbiljno!!!

MARINA: Nisi imala pravo na to.

UNA: Pravo?! Volim te. Jel' to nije dovoljno pravo?!

MARINA: Ja tebe ne volim!

UNA: Odsjekle su mi se ruke i noge. Trbuh mi se zgrčio. Počela sam se tresti od bijesna, od nemoći. Htjela sam van iz svoje kože. Kako si mogla? Kako si mi mogla to napraviti?

MARINA: Nisam ti ništa napravila. Molim te…

UNA: Krenula je prema meni kao da će me zagrliti, ali sam je ja odgurnula od sebe. Okrenula sam joj leđa da ne vidi da sam na rubu plača i… Tišina… Zvuk kazaljke na satu čuo se nevjerojatno glasno. Sekundom za sekundu čula sam tu kazaljku sve glasnije i glasnije. Bila sam sve… Samo sam stajala, tak', tu… Gledala sam kroz prozor… Dolje na ulici, neka djeca su se igrala, neki psi su lajali, a ja… Kad sam se okrenula, nje više nije bilo. Ne znam kad je otišla. Ne znam koliko dugo sam sam tu, tak', stajala i… Eto… Sad sam ovdje. Prošlo je već… dosta je prošlo od te nesreće. Ja sam sad OK, valjda… Život je u kurcu. Nekad te opali po glavi tako jako da više ne znaš gdje si. Probudiš se jedno jutro i shvatiš da si post'o k'o ona muha koja pod kutom od 45 stupnjeva zuji negdje tebi iznad glave, sumanuto sreće lijevo, desno, a zapravo život si je svela na djelovanje unutar prostora promjera faken jednog dlana. Izgleda kao da se stalno sudara s nečim, s nekim nevidljivim zidovima, a nema ničeg oko nje. Ona samo glavinja… k'o blesava. Zuji, bode ti uši, iritira sve oko sebe, a zapravo ne zna da troši vrijeme. I to je to… Ona ne zna da život postoji i van tih nevidljivih zidova koje je sama stvorila… Dobro je da je sve to završilo... Ja sam sad stvarno OK. Uglavnom sam doma. Rijetko izlazim van. Prevodim, čitam i tak'… Nju sam srela nekoliko puta, slučajno, u gradu. Ne znam je li s tim dečkom ili nije. Nevažno. Sad sam… Imala sam upalu slijepog crijeva. Bila sam na operaciji. Tamo sam upoznala Ivana. Ivan ima trideset i dvije. Doktor je. Dobar je prema meni... Voli me. Živimo zajedno već nekoliko mjeseci. Uglavnom nam je lijepo… Ivan me poštuje. Poštujemo se… On bi htio djecu. Meni se to čini prerano… Ne znam. I ja volim djecu, ali... Tek sad počinjem živjeti. Kaj ne?

IVAN: Jel' počela utakmica?

UNA: Nije još… Kad se navečer vrati doma, gledamo zajedno televiziju. On nije neki tip od velikih izlazaka van. Kaže da je prestar za to. Meni je to OK. I ja sam odrasla.

IVAN: Okreni kanal. To je na drugom, ne na prvom.

UNA: Nježan je. Ne voli se maziti, ali… Ima takta. Zna s ženama, a dobro i kuha... Možda se i udam za njega, hm… Tko zna?

IVAN: Što je? Nešto si mi tužna?

UNA: Nisam.

IVAN: Dođi. Poljubac? Još jedan...

UNA: Ne spavamo zagrljeni. Nikad se ne grlimo u javnosti. Ne cmačemo se k'o mala djeca po tramvajima, klupicama i ulicama. To je OK… Ivan je muškarac. Odrastao muškarac i… Ivan me voli... i ja njega... volim.

3. PRIČA:

PAVAO: Ova fotografija, jedino je što sam ponio sa sobom kad sam otišao. Na fotografiji sam ja kao dijete, moja majka, otac, djed, baka i moj stariji brat. U pozadini se vidi naša kuća. Iza kuće vidi se komad zemlje, ravnica… Ljeto je. Brat i ja goli smo do pasa. Na sebi imamo samo kratke hlače. Majka ima ljetnu haljinu, onu smiješnu haljinu s cvjetnim uzorcima, za koju smo brat i ja uvijek govorili da kad je obuće izgleda kao livada… Da. I tamo su ljeta bila vruća. Kad sunce užeže, ravnica je kao pustinja… Kad sam tek došao ovamo, često su me znali pitati – Jel' mi smeta ova vrućina? Ne – odgovarao bih, a oni bi se čudili. Rekli bi na to – Obično se bijeli čovjek teško prilagođava na afričko sunce. Hm… Ja sam se brzo prilagodio. Al' baš brzo. Zašto? Ne znam. Zapravo, možda… možda sam se tako brzo prilagodio zato što mi je to trebalo. Bio sam itekako svjestan kamo dolazim i s kojim razlogom. Zapravo, nakon te nesreće bio sam siguran da je ovo jedini pravi put. I nisam pogriješio. Ovdje mi je dobro. Još važnije od toga – ovdje sam opet svoj, znam što želim, znam što dajem, koristan sam, pomažem onima kojima zbilja treba pomoć i… osjećam se, ne znam… Siguran? Ne siguran. Osjećam se – iskren. I sretan sam zbog toga… Ponekad se zaželim svoga kraja. Rado bih da mogu vidjeti majku, oca, da mogu pojesti malo kulena, ali… To je rijetko. Ovdje se zbilja ima što za raditi. Osim toga kad ne pomažem u bolnici, u školi sam… Volim djecu i rado se družim s njima… U početku sam imao malo problema s jezikom, ali… poprilično brzo sam savladao neke osnove… i dalje učim… i uživam u tome. Kad se, preko noći, nađeš na drugom kraju svijeta, ne možeš, a da se ne osjetiš kao dijete. Sve ti je novo, odjednom, tu su novi običaji, kultura, jezik, sve ti je nepoznato i potreba za znanjem, jednostavno, vrati te na početak; vrati te samom sebi, onom djetetu koji čuči negdje u tvom srcu, nevino čuči i čeka… čeka i vjeruje; vjeruje u dobro u čovjeku; vjeruje da čovjek može biti čovjeku prijatelj, a ne vuk i smrtna strepnja… E, da – strepnja… Strepnja je povezana sa strahom. Strepi se onda kada postoje očekivanja. A najgore je kada se boriš s vlastitim očekivanjima, kada se bojiš samog sebe, kada strepiš nad sobom, jer nisi više siguran u svoje riječi, nisi više siguran u svoja djela… kad ne znaš tko si i što si, što želiš od ovog svijeta, što… Moja strepnja pojavila se otprilike mjesec dana prije nesreće… Kad se danas toga sjetim, čudno mi je. Imao sam dvadeset i devet godina kad se dogodila nesreća… Bio sam uvjeren da znam što želim u životu. Nitko me nije tjerao da izaberem ovaj put. Sam sam se odlučio za službu božju, za ovaj okovratnik… Nikad prije nisam osjetio tu potrebu da budem, mislim, tu potrebu koja se dogodila prije nesreće… potrebu da budem… Ja sam bio svećenik i to je bio moj život. Nisam sumnjao u svoj poziv, u svoj odnos prema… Ali – ona, kao da ju je sam Bog poslao… ona me stavila na kušnju, ona me… ne namjerno, naravno… Ona to ni dan danas ne zna. Nikad neće ni saznati… Ona je bila moja prijateljica iz djetinjstva. Kad je otišla u srednju školu u Zagreb, ja sam otišao u Đakovo. Nakon sjemeništa, vratio sam se služiti u Osijeku. Tu zimu, poslali su me u Zagreb… Nju nisam vidio godinama. Nisam znao da živi i radi u Zagrebu. Ništa zapravo nisam znao o njoj… I jedan dan, završio sam s misom, za oltar mi je prišla jedna mlada žena. U prvi trenutak nisam je prepoznao… Ali čim se nasmiješila, nasmiješio sam se i ja… Pozvala me k sebi sutra na večeru… Otišao sam… I sve je počelo tu noć. Tu noć je padala kiša.

ONA: Znači pristaješ?

PAVAO: Naravno da pristajem.

ONA: Marko će biti presretan.

PAVAO: Žao mi je što nije mogao doći.

ONA: Kad je to takav posao. Nema pravog radnog vremena. Ali bit će još prilika.

PAVAO: Naravno.

ONA: Hoćeš još malo vina?

PAVAO: Hvala, bolje ne.

ONA: Neće te ubiti još jedna kapljica.

PAVAO: Nije to bila još samo jedna kapljica. Popili smo mi tu večer dvije butelje crnog vina. Svirala je neka lijepa klasična glazba. Mi smo razgovarali o svemu i svačemu. Ona mi je pričala o svom poslu, gdje je, što je, kakve ima planove za budućnost. Završila je Muzičku akademiju i svira u nekom gudačkom kvartetu. Pozvala me na njihov idući koncert i tako… I ja sam njoj pričao o sebi, o sjemeništu, o ovoj novoj crkvi u koju sam prebačen i… prolazili sati, a mi smo se zabavljali… Ono zbog čega me zapravo pozvala bila je molba… Ona i Marko trebali su se vjenčati za dva mjeseca. Htjeli su da ih ja vjenčam. Meni je to bila iznimna čast. Naravno da sam pristao. Marko je bio moj prijatelj. Nas troje zajedno smo išli u isti razred, u istu osnovnu školu. Marko i ja bili smo jako povezani i u srednjoj. Onda je on otišao na fakultet u Zagreb i s vremenom smo bili sve manje u kontaktu… No, eto – sad smo se opet svi našli zajedno na istom mjestu, u istom gradu. To me veselilo jedan dio večeri, a onda… onda sam otišao kući i zaspao sam… Probudio sam se usred noći sav preznojen, uzdrhtao… Sanjao sam… Bio sam žedan. Ustao sam iz kreveta da odem po vodu kad… Pogledam svoje hlače od pidžame i… Nisam mogao doći k sebi… Kako je to moguće? Ovo se ne događa – ponavljao sam sam sebi – Ovo je san. Ovo se ne događa… Srce mi je tuklo sve jače i jače. Drhtao sam. Otišao sam u kupaonu, skinuo hlače, uzeo sapun, pustio vodu i krenuo trljat hlače tako žustro, tako mahnito da su mi se ruke zacrvenjele… U tom bunilu nisam osjetio da je voda vruća, gotovo uzavrela…  Do jutra nisam mogao usnuti… Ponavljao sam molitvu… Nisam znao što se događa… Kako je to moguće? Kako… I onda su počele nesanice… Kad bih i zaspao, sanjao sam… sanjao sam nju… sanjao sam da sam… Budio bi se sav preznojen, sav… Nisam znao s kim da razgovaram. Nisam znao što mi je činiti. Molio sam i molio, ali snovi nisu prestajali… Vozio bih se u tramvaju i mislio na nju… Držao bih krunicu u ruci, ponavljao Zdravo Marijo… ali njezino lice stalno mi je bilo pred očima, stalno… I onda, onda je ona jedan dan ponovno nazvala. Pozvala me opet na večeru… Znao sam da trebam odbiti taj poziv, ali… Pitao sam – Hoće li Marko doći na večeru?

ONA: Nažalost, opet radi. Ja sam sama, a znaš da ne volim biti sama. Rado bih se družila. Dođi. Skuhat ću nam fiš.

PAVAO: Doći ću. Naravno da ću doći. Bože moj, jel' mi to trebalo, jel' mi trebalo da kažem – Naravno da ću doći. Pocrvenio sam do korijena kose. Poklopio sam slušalicu i počeo ubrzano disati. Dah mi je bio sve plići, otkucaji srca sve brži. Bojao sam se. Osjećao sam strah, nevjerojatan strah od… Ipak, otišao sam.

ONA: Kako je to čudno.

PAVAO: Što je čudno?

ONA: Sjećaš se kad smo bili mali… to je bio negdje drugi, treći razred osnovne škole… Bio je to veliki odmor, tako nešto… Dječaci su igrali nogomet, a mi smo djevojčice sjedile na tribinama i navijale… Sjećaš se?

PAVAO: Ne znam na što misliš.

ONA: Onda si ti došao do mene i bio si sav nekako, ne znam, držao si ruke iza leđa… Pitao si me hoću li poći s tobom iza onog velikog bagrema. Rekao si da mi moraš nešto pokazati. Ja sam pitala – Što? Ti si rekao – Dođi, pa ćeš vidjeti. Uhvatio si me za ruku i ja… prvo nisam htjela otići, a onda sam ipak ustala i pošla za tobom. Sjećaš se?

PAVAO: To je govorila dok je rezala feferone na male komadiće. Ja sam gledao u njezina leđa i došlo mi je da zaplačem. Imao sam knedlu u grlu. Nisam bio sposoban išta reći… Glas bi me odao. Šutio sam. Ona je i dalje rezala. Rezao sam i ja, luk, sva sreća.

ONA: Moraš se sjećati. Znam da… Što ti je?

PAVAO: Suze mi oči od luka.

ONA: A, luk, luk… I onda kad si me dovukao iza bagrema, ispružio si jednu ruku i pružio mi kiticu ljubičica. Kako je to bilo slatko, hm… Jel' se sad sjećaš?

PAVAO: Da.

ONA: Pitao si me hoću li ja biti tvoja djevojka? A ja sam se, baš sam bila zločesta djevojčica, počela sam ti se smijati u lice, uzela sam kiticu i rekla… rekla sam nešto u stilu – Kad budeš velik, kad budeš igrao nogomet, onda možda hoću i otišla sam… Što tebi to nije smiješno? Bože moj, kako sam bila bezobrazna kao klinka.

PAVAO: Te večeri opet smo pili crno vino. Imao sam osjećaj da je moj život okružen pogrešnim riječima, pogrešnim djelima, pogrešnim mislima, propustima i šupljim opravdanjima… Nijedna slobodna riječ, nijedna slobodna gesta… Opet je padala kiša… Bubnjala je po prozorima, a ja sam šutio; veći dio večeri, šutio sam… Gledao sam je kako se smije, kako joj obrazi postaju sve rumeniji od vina… Slušao sam priče o Marku… Govorila je o vjenčanici, kupnji novog stana… Svašta je govorila. Milijun informacija koje su ulazile na jedno moje uho i istog trenutka izlazile na drugo… Nisam je slušao. Samo sam je gledao. Kretala se kao… Bila je tako opuštena. Bila je tako sretna… Dok je govorila o Marku oči su joj sjale… Što se ona više smijala, a ja sam sve više osjećao pritisak u očima, čelo mi se vlažilo, osjećao sam da gori… Prvi puta u svom životu poželio sam biti netko drugi; prekršio sam Božju zapovijed – «Ne poželi tuđeg ženidbenog druga»… Sagriješio sam, smrtno. Bio sam zavidan. Bio sam u bunilu… Kad sam otišao od nje, dugo sam šetao ulicama. Kiša je i dalje padala. Nisam imao kišobran. Hodao sam gradom, ne znam ni sam koliko dugo. Hodanje me opuštalo… Hodanje me inače opušta. Dok hodam imam uvijek osjećaj da se negdje krećem, da se nešto događa, da idem prema nekom cilju… Hodao sam dok nije svanulo… Kad sam došao kući, bio sam mokar do kože. Tresao sam se. Kad sam se skinuo, gol golcat k'o od majke tek rođen, sjeo sam na krevet. Pogledao sam u… Počeo sam plakati… Iz mene su izlazile krokodilske suze. Jecao sam kao dijete. Gledao sam u taj križ i… To je bila najduža noć u mom životu, najduža… Bilo je oko šest sati kad sam se malo smirio… Gledao sam sunce kako izlazi… Kiša je prestala padati… Ulice su i dalje bile mokre. Neki ljudi već su bili vani, spremni za nove radne pobjede, hm… To je bilo to jutro, jutro nesreće… Nisam spavao, uopće… Nakon što sam se istuširao i obukao, sjeo sam za stol. Uzeo sam telefon… Mama?

MAMA: Pavo? Jesi to ti?

PAVAO: Mama?

MAMA: Znaš li koliko je sati?

PAVAO: Mama ja…

MAMA: Što se dogodilo? Pavo? Halo? Jesi tu?

PAVAO: Mama ja želim… ja želim biti… Mama ja sam muškarac, ne svećenik. U tom trenutku nastala je tišina. Grobna tišina… Počeo sam se smijati, počeo sam se histerično smijati. Nisam mogao stati. Majka je nešto govorila, ja je ništa nisam razumio, samo sam se smijao, sve dok u jednom trenutku… Poklopila je telefon. Čuo sam onaj zvuk, ono - pi, pi, pi - samo to sam čuo i… Smijeh je prestao. Vrtjelo mi se u glavi. Spustio sam slušalicu i… Na putu za crkvu dogodila se nesreća… Božji znak… To je bilo to… Božji znak! Bio sam u toj trinaestici. Zadobio sam manje ozljede, ali ništa strašno… tek nekoliko ogrebotina, masnica… Čim su se otvorila vrata od tramvaja, iskočio sam napolje. Automobil kojeg je smrskao tramvaj izgledao je kao zgnječena limenka piva… strašno nešto… Prizor mrtvog djeteta, to me najviše potreslo… Plava kosica, plavi uvojci niz koje se cijedi krv… To dijete, to majušno dijete… Priskočio sam, kao i mnogi drugi ljudi, u pomoć. Majka je zapomagala… Pokušao sam otvoriti vrata od automobila, ali nisam mogao, nisam… Tek kad su došli bolničari i vatrogasci, policija, tek su onda uspjeli otvoriti ta vrata… Žena, majka, već je pala u komu… Kad su došli bolničari, sve ozljeđene prebacili su u bolnicu. Ja nisam htio ići… Imao sam tek par ogrebotina, ali… cijela ta noć, ne spavanje, šok od… Vjerojatno sam izgledao jako loše, jer su bolničari insistirali da odem u bolnicu na pretrage… Otišao sam… Pregledali su me. Dali su mi infuziju zbog slabosti… Zaspao sam u bolničkom krevetu. Kad sam se probudio u sobu je ušao doktor.

DOKTOR: Ne znam kako da vam to kažem, ali…

PAVAO: Dobro sam, doktore. Ja sam zbilja dobro. Kako su…

DOKTOR: Dijete je umrlo. Majka je u komi.

PAVAO: Zatvorio sam oči. Osjećao sam se kao da sam u nekom filmu… Ovo nije život… Ovo se događa samo na filmovima… Doktor je zakašljao. Otvorio sam opet oči. Bio je i dalje tu.

DOKTOR: Majka djeteta…

PAVAO: Što s njom?

DOKTOR: Otkrili smo da ima hepatitis. Vi ste joj pokušali pomoći… Bili ste u kontaktu s njezinom krvi. To još ništa ne treba značiti. Ali, morat ćemo obavit još neke pretrage. Za svaki slučaj, morat ćemo…

PAVAO: Doktor je govorio, govorio… ja nisam ništa čuo. Gledao sam u njega, nisam ga vidio… Ne znam više kako sam se osjećao… Bio sam negdje, ni sam ne znam gdje… Kao da sam umro… Nije me bilo… U tom bolničkom krevetu ležalo je moje tijelo, a ja sam bio… Mislio sam… To je kazna. Zaslužio sam. Ovo je tako trebalo biti… Sutradan sam doznao da sam potpuno zdrav. Nisam to očekivao, zbilja nisam… Kad sam izašao iz bolnice, otišao sam kući, kući u Slavoniju. Proveo sam nekoliko dana s majkom i ocem. Majka nije spominjala onaj telefonski razgovor. Nisam ga ni ja spominjao. Jedan dan, otišao sam posjetiti jednog starog, meni jako dragog prijatelja svećenika. Zatekao sam ga dok se pakirao. Spremao se za put. Rekao mi je da putuje u Afriku. Ide pomagati djeci oboljeloj od Side. Odmah sam znao što mi je činiti… Taj dan smo otputovali zajedno… I eto me sad ovdje… Oko mene pijesak, sunce i mala crna djeca… Prošlo je dosta vremena od tog… Ponekad se sjetim Marka, sjetim se i nje… Žao mi je što ih nisam vjenčao, ali… Ovdje sam se ponovo rodio… Uživam u životu… Opet… Ne strepim više. Našao sam mir… Iako znam da sam stalno u dodiru sa smrti, nije me strah… Moja vjera je… Ovo je moj put… Ovako je trebalo biti.

4. PRIČA:

MILENA: Nekad sam bila puno ljepša. Nisam imala ovako rijetku kosu. Nisam imala ove podočnjake. Nokti su mi bili mnogo čvršći. Nisu pucali… Nikad nisam imala problema s viškom kilograma. Druge djevojke jele bi salatu nakon blagdana, a ja sam mogla i dalje jesti meso, slatkiše; jednostavno mogla sam jesti što god sam poželjela. Da… Nekad sam zbilja bila mnogo ljepša. Ne bih se htjela hvaliti, ali znam da su me mnogi muškarci željeli. Uvijek sam imala puno udvarača. Gdje god da sam došla, gledali su me kao boginju. Zbilja ne pretjerujem, ali činjenice su činjenice… To je bilo lijepo vrijeme. Bila sam mlada, puna života, otvorena za… otvorena za sve. Kretala sam se u različitim društvima i poznavala sam ljude različitih sojeva - od prosjaka na ulici do veliki faca – biznismena, umjetnika, estradnih pjevača… Voljela sam izlaziti i družiti se… Nikad nisam bila sama. Imala sam mnoštvo prijatelja… Sad su se stvari malo promijenile. Više nisam tako mlada. Ne izlazim često van… Imam tu, tu jednu ženu, ženu koja mi pomaže. Ona dolazi k meni svaki dan. Ujutro obavi kupovinu. Dođe. Očisti stan. Skuha ručak. Malo popričamo. I onda ode… Pronašla sam je preko oglasa. Ona je mlada. Nije nešto naročito lijepa, više ljepuškasta, onako, ima lijepu kosu, vitka je, ima dobre zube, ali… Nešto joj nedostaje. Ona neka žica, žica ženstvenosti… Malo je pogrbljena. Ne previše, ali to je već dovoljno da nema ono, ono nešto što bi plijenilo pogled muškaraca… Ja sam to nekoć imala, a sad… Sad su stvari drugačije… Olivera sam upoznala na jednom domjenku. Njegova, tada još nevjenčana supruga, imala je izložbu. Ona se zvala Anja. Bila je kiparica. Mi smo se poznavale od prije. Zajedno smo studirale, ali nismo se nikada družile… Oliver je bio arhitekt. Imao je svoju tvrtku. Dobro je zarađivao. I znao je dobro uložiti zarađen novac. Bio je, što bi se reklo, tipičan horoskopski bik. Volio je dobru hranu, fina vina; volio je zadovoljiti sve svoje potrebe za luksuzom i bio je majstor u tome. Volio je skupe stvari, zapravo, volio je lijepe stvari. A ja, ja sam onda bila lijepa i nije me bilo lako dobiti. Bila sam okružena muškarcima…  Naša romansa počela je sasvim slučajno. U početku, činilo se da će to biti samo jedna malo duža avantura, no… Avantura je potrajala nekoliko godina. On i Anja već su se bili oženili, ona je čekala dijete kad je sve to počelo i mislim; mislim da je baš zbog tog djeteta sve to uopće i započelo. Kad su se oni oženili, on je već imao trideset i četiri godine, navikao je na veze, čak i one dugotrajnije, ali ne na obavezu i pravilo da – netko te uvijek čeka doma, ne možeš prespavati bilo gdje, blablabla… Ta nefleksibilnost ga je gušila. Iako on to nije priznavao, ja sam to s vremenom osjetila na vlastitoj koži… Anju sam rijetko viđala. Mi nismo bile prijateljice, više poznanice. Znala sam da misli o meni sve najbolje, ali… Nisam se ugodno osjećala u njezinom društvu. Izbjegavala sam mjesta gdje smo se mogle sresti. Tako je bilo lakše. Barem u početku…

OLIVER: Moram ići.

MILENA: Tek je…

OLIVER: Moram.

MILENA: U početku, znali smo provesti cijelu noć skupa. Prespavao bi kod mene i ujutro bismo zajedno popili kavu i razišli se. U naše razgovore nije se uplitala Anja. Njezino ime nije se spominjalo. Zapravo, tada smo uopće i rijetko razgovarali. Naši razgovori bili su kratki. Više smo vremena provodili… Strast je bila obostrana. No, s vremenom ja sam postala njegova druga obaveza. Ponekad bih se naljutila kad bi rekao da tu večer ne može doći ili kad bi rekao da će se javiti, a onda ne bi nazvao… Znala sam da to nije pravi put, ali… Muškaraca oko mene bilo je sve manje i manje. Prošlo je nekoliko godina, ja sam još uvijek bila poželjna, ali… Nisu me više zabavljale igre zavođenja. Htjela sam nekog tko će biti… Nije mi se dalo sve ispočetka – upoznavanje, navikavanje, razgovori… Nikad ništa nisam tražila od Olivera. Znala sam vrlo dobro kamo bi odvelo pitanje – Zašto si još s njom? Ili – Zašto je ne ostaviš? Nije imalo smisla o tom uopće razmišljati, iako… kad bi bila sama, onih noći kad bi mi bilo lakše samo da je netko tu, da… uvjerila bih sebe da ću sutra to reći; sutra ću postaviti to «kobno» pitanje, pa kud puklo da puklo… Nikad to nisam napravila… Nikad.

MILENA: Ostani još samo malo, da popijemo ovo vino do kraja.

OLIVER: Vraže mali, znaš da imam posla.

MILENA: Ovakav sigurno ništa nećeš moći napraviti… I uvijek ista stvar. Ritual, tako tipični ritual kojeg smo sami stvorili…  Poljubio bi me. Još jednom zagrlio. Rekao nešto tipa – Nazvat ću te i… nestao… kao san… Onda je Anji umro otac. Nakon tog pogreba počela me češće nazivati na telefon. Bila je depresivna – malo dijete, muž koji radi, nikad nema dovoljno vremena; ona sama, stalno… Ne znam zašto je odabrala baš mene. Od svih svojih prijatelja, ona je tražila utjehu kod mene. Nevjerojatno… U početku sam osjećala strah. Mislila sam da ona nešto zna, možda je načula, pa sad igra neku igru i želi… Ali, nije to bilo ništa tako prepredeno. Ona je zbilja bila samo sama; a ja, ja sam vjerojatno ulagala mnogo više pažnje i pozitivne energije u nju, kako bih prikrila Olivera koji je tinjao kao plamičak vatre u mom oku… Čudno je to bilo… Nas dvije s vremenom smo postajale sve bliže, a Oliver je… Mislim da je imao još nekog, neku treću, mlađu, ljepšu… Tko zna? Nas obje bile smo njegov oslonac… Kao što nju nikad ne bi pustio, tako ne bi pustio ni mene, jer mi smo bile njegovi suigrači, nas dvije smo bile njegov tim. Nikad nismo postavljale suvišna pitanja. Malo smo tražile, malo smo dobivale, al'… To je bio naš izbor. Zajedno smo stvorili nepisana pravila. Nije nam ih on nametnuo… Njemu nije smetalo što se nas dvije družimo. Štoviše, volio je kad sve troje zajedno večeramo, družimo se i… Znao je pričati šale. Bio je nevjerojatno maštovit i duhovit. Kad bismo se napili, on bi nasmijavao i jednu i drugu… Obje smo se smijale njegovim dosjetkama i zaboravljale smo na sutrašnji dan kad će on opet… kad ćemo mi opet… Hm… Tog jutra Anja je došla k meni. Bilo je rano ujutro. Oliver je nakon dugo vremena prespavao kod mene… Taman je otišao… Ja sam još bila u pidžami, nisam se ni istuširala, netko je zvonio na vratima… Anja. Sva uplakana. U rukama je držala njihovog sina… Mali Aleksandar, Aco su ga zvali, spavao je na njezinim rukama…

ANJA: Opet cijelu noć nije bio doma. Zvala sam ga na mobitel, isključio ga je.

MILENA: Uđi. Kad je ušla, odnijela je malog Acu u spavaću sobu. Položila ga je na krevet na kojem smo se mi do malo prije… Osjetila sam mučninu. Ona je bila potpuno hladna, nekako čudno smirena, ali suze su joj tekle same od sebe. Nos joj je bio crven. Oči potpuno natečene… Kad smo ušle u kuhinju, ponudila sam je s rakijom. I ja sam popila jednu.

ANJA: Bio ti je netko ovdje?

MILENA: Molim?

ANJA: Ovi kondomi na stolu…

MILENA: Da. Bio je…

ANJA: Nisam znala da imaš…

MILENA: Nemam! Htjela sam propasti u zemlju. Natočila sam na još svakoj po jednu rakiju, sjela nasuprot nje i zapalila cigaretu.

ANJA: Nek' je barem tebi lijepo, kad…

MILENA: Nasmijala se i bacila kutiju s kondomima na stol.

ANJA: Mogu?

MILENA: Naravno da možeš.

ANJA: Nisam pušila već dva tjedna, ali sad… Ne znam što da radim, što da… Milena, reci mi – bi li ti na mom mjestu… jel' bi ga… ma, ne znam… Oprosti što sam ti ovako upala iz ranog jutra, ali nisam više mogla stajati kod kuće. Morala sam… trebala sam vidjeti nekog tko… Ti me razumiješ, ti si moja prijateljica…

MILENA: Samo tu riječ – ne! Samo tu riječ nije smjela upotrijebiti. Ja sam sve drugo, samo ne prijateljica. Odvratno sam se osjećala u tom trenutku. Došlo mi je da joj sve kažem, da joj sve priznam, ali… prije nego što sam i uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, ona je rekla…

ANJA: Mislim da Oliver ima nekoga.

MILENA: Zašto to misliš?

ANJA: Ne znam. Možda i nema, ali… Me, ne znam… osjećam to. Osjećam to kad me dotakne, kad legne u krevet… Između nas više nema… Ne znam…

MILENA: Opet je počela plakati. Nisam znala što da radim. Htjela sam je utješiti. Nisam mogla ništa reći. Nisam znala što reći, što učiniti. Da li da je zagrlim, da li da…

ANJA: Zagrli me, molim te. Stisni me… još jače.

MILENA: Držala sam je. Grlila sam je… Plakala je ona. Plakala sam i ja. Držale smo se zagrljene nekoliko trenutaka, a onda me ona… Poljubila me…

ANJA: Oprosti. Oprosti mi, molim te.

MILENA: Ne, ne…

ANJA: Oprosti mi…

MILENA: Nemam ti što oprostiti. Nemam ti što…

ANJA: Ne znam što mi se dogodilo. Ne znam zašto sam to napravila, ne znam zašto sam… Oprosti mi, molim te mi oprosti…

MILENA: U tom trenutku na vratima od kuhinje pojavio se Aleksandar.

ACO: Mama, mama…

MILENA: Anja je potrčala k njemu. Podigla ga je i zagrlila. Ja sam ostala na mjestu ukopana. I meni je došlo da zaplačem. Koljena su mi klecala.

ANJA: Sve je u redu, maleni, sve je u redu. Ne plače mama. Nemoj ni ti plakati.

MILENA: Poljubila ga je u čelo i nastavila ponavljati – Sve je u redu. Sve će biti dobro… Aco se smirio. Prestao je plakati. Prestala je i ona plakati. Ja sam sjela za stol i zapalila još jednu cigaretu. Ona je počela pričati o Acinoj teti u vrtiću… Pričala je o slikama koje Aco crta, pričala je i pričala, a ja sam… ne znam… Zamolila me da odem s njom do trgovačkog centra. Trebala je tamo nešto kupiti, nekakav materijal za svoju novu skulpturu. Pristala sam… Anja, Aco i ja, mala sretna obitelj, sjeli smo u auto i krenuli… Dok smo se vozili gradom, meni je zazvonio mobitel – Oliver. Htio je da se vidimo. Jutros nema takvu gužvu kakvu je mislio da će imati – tako je rekao. Nisam mu rekla gdje sam i s kim sam. Pristala sam da se nađemo. Poklopila sam telefon i rekla Anji da ipak neću moći s njima u trgovački centar. Imam jedan sastanak, na kojeg sam zaboravila… Htjela me odbaciti autom do mjesta na koje trebam otići, ja sam rekla da ne dolazi u obzir. Zamolila sam je da se zaustavi, negdje na cesti. Ionako smo još uvijek u centru grada, mogu sjesti na tramvaj i brzo sam na… Anja je rekla da će se zaustaviti negdje, nakon što prođemo križanje, nakon što… OK – rekla sam, u mislim sam već bila s Oliverom… To jutro sam znala što mi je činiti. Ako ona neće, ako ona ne može, ja mogu. Sve ću mu reći. Sve! Bila sam bijesna. Nisam više bila preplašena, nego bijesna, ljuta na cijeli svijet, na sebe, na nju, na njega… I – bum! Ne znam kako, ne znam otkud, odjednom… Mrak! Kad sam otvorila oči, bila sam u… ležala sam u bolničkom krevetu. Sve oko mene bilo je bijelo. Nisam bila sigurna da l' sanjam ili… Vidjela sam slike pred očima, vidjela sam… Osjećala sam se jako čudno. Htjela sam pomaknuti nogu, nisam mogla… Došao je doktor… Anja i Aco su umrli. Taj dan ja sam prestala biti lijepa… Izgurali su me u kolicima iz bolnice. Izašla sam na kotačima. Sunce je sijalo. Bilo je toplo. Proljeće se osjećalo u zraku… Oliver je došao po mene. Na putu do stana, nismo prozborili ni riječi.

OLIVER: Oprosti, ali ja to ne mogu.

MILENA: Zgrabila sam vazu. Al' nisam ga pogodila. Rasprsnula se u hiljade komada. On se nije ni pomaknuo. Gledao je u mene ukopan na mjestu, ja sam gledala u njega. Ni on, ni ja… Ništa više nije rekao. Navukao je jaknu na sebe i izašao… Više nikad nije nazvao. Više nikad ga nisam srela. Ne znam gdje je sad. Ne znam što se s njim dalje događalo… Prošlo je mnogo vremena od tad. Već sam se priviknula na ova moja kolica… Ruke su mi očvrsnule. Više nisam lijepa. Sve drugo na meni više nije lijepo, ali ruke… Kad se pogledam u ogledalo, vidim prsni koš atletičara – ramena, bicepsi, tricepsi… Kad sam bila mlada, imala sam tanašne ručice, gotovo pa bez mišica… Dječje ruke – Oliver je znao reći – Ti imaš dječje ruke… Ponekad mi je lakše otpuzati do nekog mjesta, nego provozati se u kolicima… Moj stan je malen. Ja uglavnom provodim vrijeme u ovoj sobi. I dalje slikam. Imala sam prije nekoliko mjeseci novu izložbu. Jako dobro je prošla. Kritičari su mahom prepoznavali – saobraćajne nesreće na platnima, iako… ja sam zapravo crtala slike iz svog djetinjstva… Ali, eto, ne zamjeram im – kao da su Miroovi kritičari znali o čemu je Miro razmišljao dok je slikao Psa koji laje na mjesec…

5. PRIČA:

PETAR: Ja sam ovisnik o slatkom. Volim kolače, al' sve kolače - domaće, kolače iz slastičarnica, tvornički napravljenu slatkariju, volim sve… sve što u sebi ima šećera. Al' ipak, najdraže od svega mi… to je domaća baklava. Uf! Kako volim domaću baklavu. Onu pravu domaću baklavu. Mmm… Domaća baklava je lijek. To je bolje od ne znam kojeg sredstva za smirenje – Apaurina, Persena, Neofena, bolje od… Psss!… Mnogi ljudi misle kako je lako napraviti dobru baklavu… Staviš malo badema, malo grožđica, maslaca, kupiš dobro tijesto, smućkaš šećera, vode i limuna, sve to lijepo usitniš, posložiš, ubaciš u pećnicu i eto ga. Ha! Nije to baš samo tako… Ima onih žena, onih što ih ja od mila zovem – baklavđinice, e te žene, to su one žene koje znaju tajnu dobre domaće baklave. Tajnu, da, točno to – tajnu! Moja žena, jedna je od njih… Baklavđinica, al' prava… Kako je ona znala napraviti dobru baklavu. Milina! To je bila prava milina… Baklavu, koju bi ona napravila, ja bih mog'o jesti za doručak, ručak i večeru, svaki dan, al' apsolutno svaki dan i nikad je se ne bih zasitio. Nikad! Čovjek se naprosto rodi s tim osjećajem ili ne. Znala je vraški kuhati. Da… Ne sjećam se više kad sam posljednji put pojeo komad baklave. Ima tome već… prošlo je… prošlo je dosta vremena… Sin kaže, kad mi dođe u posjet, da majka još radi baklave… Ponekad mi dođe da ga zamolim da mi donese komad, ali… Ne. Znam da to ne bi bilo u redu… On nije neki ljubitelj. Zapravo, njemu slatko ne znači baš puno… On je više, ono, tip od slanog. Daj mesa, kulena i čvaraka – i on sretan. Više je na majku, nego na mene. Da… Ne viđamo se često. Od kad sam se odselio, živim ovdje, u ovom maloj garsonijeri. Dobro mi je ovdje. Nije baš centar grada. Al' imam tu sve što mi treba. Blizu mi je jedna mala trgovina. Tamo obično kupujem hranu i tako… Njih dvoje su u našem stanu, na drugom kraju grada… Mislim, normalno je da se ne viđamo tako često. Damir, naš sin, sad je već pred kraj srednje škole. To su te godine. Nije mu do druženja sa starim i sa starom, normalno… Ima neku svoju ekipu, druži se s njima, zajedno izlaze van i… Dobar je u školi… Pametan klinac… Kaže da nema djevojku, ali… To je ok. Premlad je da bi se vezivao. I ja sam u njegovim godina… tražio. Da… Mariju ne viđam skoro pa nikako… Doduše, čujemo se tu i tamo telefonom. Nazove ona mene. Nazovem ja nju… više zbog dogovora vezanih za Damira, ali… Meni je to u redu. Nemam s tim problem. Znam da joj nije lako… Trudi se. Radi dva posla, jer… Novaca je uvijek premalo… I ja pomažemo koliko mogu. Sad, nažalost, nisam baš od pomoći, ali… Tražim, čekam, nešto će već iskrsnuti… Kad se dogodila ta… mislim, kad se dogodilo sve što se dogodilo, ja sam imao stalni posao. Dobro mi je išlo…. Nije to bio bog zna kakav posao, ali… uredno sam primao plaću za ono što sam radio… Svako jutro sam ustajao i… Moje radno mjesto bilo je križanje Vukovarske i Držićeve. Tamo sam prodavao novine… OK je bio taj posao, mislim… Stalno si na nogama, smjenjuju se crveno, zeleno svjetlo, a ti… kuc, kuc – na prozor: Jutarnji, Večernji, Plavi oglasnik… nabrojiš sve što imaš kod sebe, pa neki kupe, neki i ne otvore prozor, ali… Dok ne prodaš, radno vrijeme traje. I to je u redu… Bio sam, zapravo, ponosan na svoj rad. Nakon dugo vremena, znao sam da… bio sam koristan. Donosio sam kući novac. Nisam više mor'o žicat ženu za cigarete ili… Tako… Prest'o sam pit… Izbjegavao sam one svoje pajdaše… Nisam više odlazio na mjesta na kojima bih mogao naići na… Donio sam odluku i držao sam je se sve do… Al' ta zima nekako je bila depresivna.  Mjesec unatrag od nesreće, možda nešto malo više, opet sam počeo… Nisam mnogo pio, ali… Opet su počele nesanice, depresija, razdražljivost… Ništa nisam želio govoriti Mariji. Ništa nisam spominjao. Šutio sam kad bi ona pitala…

MARIJA: Gdje si bio do sad?

PETAR: Radio sam.

MARIJA: Do sad? Znaš koliko je sati?

PETAR: Znam. Zavalio bih se u fotelju, upalio televizor i tupo buljio, nekad satima, nekad po cijele noći… Kad sam otišao u rat, Marija je plakala… Molila me da ne odem. Razne stvari padale su joj na pamet.

MARIJA: Povući ćemo neke veze. Ne moraš ići. Ostani, molim te.

PETAR: Ništa me nije moglo spriječiti. Osjećao sam dužnost i bio sam ponosan što mogu pomoći, što mogu… Kad smo bili, tamo, u tom selu u kojem se dogodio… Bacili su granatu… Moj prijatelj, stradao je. Mene su hitno prevezli u bolnicu… Ostao sam bez palca, ali… sve drugo… Oporavio sam se, oporavio sam se poprilično brzo… A onda… Dva puta sam se pokušao ubiti. Prvi put, bio sam pijan, nagutao sam se tableta… Marija me pronašla onesviještenog u kadi… Doktor je rekao – Sva sreća… Da ste ga pronašli malo kasnije… Nakon toga, Marija me prisilila da potražim psihijatra… Godinu dana, nešto možda malo dulje, odlazio sam… ipak, sve češće sam imao napade panike, izgubio sam dva posla, jer… nisam se bio sposoban ustati ujutro… ili bih došao pijan… Bilo je dana kad sam mrzio samog sebe. Gledao bih Mariju i znao sam da joj… da je… U sebi sam se nadao da će me ostaviti, da će… A onda bi se opet desilo… Nisam mrzio sebe, mrzio sam nju. Mrzio sam sve one koji mi žele biti prijatelji. Poštapalice – Nemoj se živcirati… Misli pozitivno… Budi optimist… Trgni se… Suoči se sa životom… To što ti se događa je prirodno… Prirodno?! Ludio sam kad bi mi ljudi dolazili i govorili takve nebuloze. Kao da sam ja htio da je meni loše. Kao da sam ja uživao u tom što danima ne mogu spavati, što imam noćne more, što ne mogu izbaciti iz glave slike tih unakaženih tijela, mrtve djece, mrtvih majki, staraca… Kao da sam ja to izabrao, ja!!! Trebaš to prihvatiti – kad bi mi netko to rekao, to me najviše izbacivalo iz takta, to me… Prihvatiti? Što prihvatiti? Prihvatiti, znači tolerirati, razviti toleranciju, e nažalost, osoba ne može po volji nešto tolerirati ili ne… odlučiti hoće li se od nekog podražaja razboljeti ili ne… Ne može! Jebiga! E, ja sam bolestan i što da se radi, što?!… Neću se živcirati. Nema smisla. Mislim, ne živciram se. OK sam. Samo… Drugi put prerezao sam sebi vene… Nisam imao namjeru, ali… Taj dan, bilo je nešto u zraku… neka trulež… osjećao sam kao da netko negdje nešto pali i taj miris me izluđivao. Podsjećao me na… Marija je bila na poslu. Damir u školi. Nisam bio pijan… Krv je šištala na sve strane… Damir me pronašao… Taj put, duže su me zadržali u bolnici… Damir nije sa mnom razgovarao nekoliko mjeseci. Marija se svađala s njim. Ljutila se na njega. Stalno je plakala. Nikad ispred mene, ali… Znao sam kad ode u kupaonu da… Pobacala je sve oštre predmete iz stana, očistila sve ladice, mislim, bacila sve lijekove, sve…

MARIJA: On ti je otac, zaboga.

DAMIR: On je propalica.

MARIJA: Damire?!

DAMIR: Što? Neka me čuje. Neka!

MARIJA: Molim te, samo…

DAMIR: Neću. Ne želim.

PETAR: Dok bih gledao televiziju, čuo bi ih kako se razgovaraju u kuhinji. Takvi razgovori najčešće bi završavali tako što bi Damir pokupio svoje stvari i rekao da će prespavati kod prijatelja. Marija se ponašala kao da se ništa nije dogodilo, kao da je sve u najboljem mogućem redu… Jednom kad se sjela tako pokraj mene na kauč… Imala je onaj lažni osmijeh… Vidio sam joj suze, al' smijala se i pitala…

MARIJA: Hoćeš da odem do videoteke, pa da gledamo neki film?

PETAR: Zašto mu to radiš?

MARIJA: Molim?

PETAR: Zašto to sebi radiš?

MARIJA: Ne razumijem o čemu govoriš.

PETAR: On je pametan momak. Ne trebaš ga prisiljavati da… Ima potpuno pravo biti… Normalno, počela je plakati… Ona je, jadnica, valjda stvarno mislila da ja ne čujem o čemu oni razgovaraju u toj vražjoj kuhinji. Toliko joj je bilo stalo da me ne živcira, jer doktorica joj je rekla da sam osjetljiv i da… Baš se trudila. Al' stvarno se trudila… A ja sam je iskorištavao. Ne namjerno, al'… Dan prije nesreće, dogodilo se ono što… Prešao sam mjeru. Napravio sam… Vratio sam se taj dan kući. Bilo je kasno popodne. Loš dan sam imao. Padala je kiša. Cijeli dan sam visio u kabanici na kiši i prodavao te… Imao sam rakiju u ruksaku. Pijuckao sam, ne puno, ali… Negdje kroz popodne, taman je bilo crveno, ja kucam na jedan prozor, na drugi… vidim Damira. Prolazio je preko zebre s nekim svojim prijateljima. Zazvao sam ga… On me samo pogledao i nastavio hodati… Jedan njegov prijatelj, zaustavio se i rekao kroz smijeh – Tko ti je ovaj? Ja sam opet zavikao – Damire! Krenuo prema njemu.

DAMIR: Nemam pojma k'o je ovaj luđak. Ajmo ljudi.

PETAR: I samo proš'o… Ja ostao k'o gavran na grani. Upalilo se zeleno svjetlo na semaforu, auta krenula… Damir, nijednom se nije okrenuo. Samo je… onaj njegov prijatelj, nekoliko puta bacio je pogled preko svoga ramena. Smijao se… Bio sam ljut, bio sam bijesan. Mrzio sam vlastito dijete u tom trenutku. Bilo me sram, jer je njega bilo… Kad sam došao kući, Marija je peglala… Sjeo sam na kauč.

MARIJA: Skini tu kabanicu. Mokar si.

PETAR: Odjebi!

MARIJA: Petre?

PETAR: Počeo sam se derati na nju. Glava me rasturala kao da me netko nekakvim tupim predmetom bode ovdje, točno ovdje… Urlao sam: Hoćeš mi opet govoriti da sam sebični gad?! To ćeš mi govoriti? Kurvo! Kurvo odvratna!!! Ona je počela plakati… Sjedila je na kuhinjskom stolcu, rukama držala prekrivene oči i plakala… Molila me da se smirim, al' što je ona više molila, to sam ja bio sve agresivniji, sve bjesniji, sve…

MARIJA: Obećao si da više nećeš piti. Obećao si da…

PETAR: Pun mi je kurac i tebe i tvojih suza! Pun mi je kurac svih vas zajedno. Odjebite iz moga života! Sišete mi krv, sišete mi krv na kapaljku… Zgrabio sam peglu i svom snagom udario… bacio je u prozor. Staklo se rasulo na hiljade komadića. Ona se zaletjela prema meni kao da će me udariti… Bio sam brži. Udario sam je tako snažno… pala je na pod i… Udarao sam je i udarao… Ona je skvrčena, na podu, plakala, a ja… Nisam se mogao kontrolirati… Damir me zaskočio s leđa. Bio je snažniji od mene. Slomio mi je nos. Krv mi je tekla niz lice… Ležao sam na podu, on me… cipelario me. Nisam pustio glasa…

DAMIR: Nakazo! Nakazo odvratna!

PETAR: Marija ga je zaustavila. Da nije… tko zna, možda bih sada bio… Noć sam proveo s onima svojima… Pili smo do jutra… Bio sam pijan k'o svinja kad sam se ujutro vratio. Vrata su bila zaključana. Prvi trenutak nisam shvaćao što se događa. Ispred vrata bila su dva kofera. Lupao sam na vrata k'o sumanut, derao sam se – Marija! Pičko, otvori! Ubit ću, ako… Ubit ću te! Otvori jebena vrata! Bio sam potpuno umoran, pokreti su mi bili nekoordinirani, nisam bio sposoban stajati na nogama… Srušio sam se na pod pred vrata i dalje sam urlao, al' sve tiše i tiše… Damir je otvorio vrata, ja sam pao, glavom udario o prag. Gurnuo me nogom. Bacio na mene snop novčanica… Kad sam se osvijestio, pokupio kofere i otišao. Došao sam s koferima na križanje Držićeve i Vukovarske. Nisam imao novine kod sebe. Zaboravio sam da ih trebam pokupiti… To sam shvatio tek kad sam došao na križanje. Spustio sam kofere na sred ceste, između dvije trake i sjeo… Sjedio sam i gledao… Auta su prolazila i trubila, a ja… Nisam znao gdje sam… U trenutku kad sam pripalio cigaretu tramvaj je… Bum! To je bio znak, to je bio… Ne pijem već dulje vrijeme. Redovito posjećujem psihijatricu. Ona je OK. Odem ponekad i na grupnu terapiju. Lakše mi je nakon razgovora, iako… I dalje mi se događa – probudim se nekad usred noći, pred očima su mi… ti ljudi, to selo koje gori, pucanje, vriskovi… Najradije bih popio bocu vodke, al'… Ne držim nikakav alkohol u kući… Upalim televiziju i gledam. Nekad odem van i šetam. Hodam satima, sve dok ta lica ne odu, sve dok se… Trenutačno sam nezaposlen… Teško je ovih dana pronaći posao sa završenom srednjom elektrotehničkom školom. Za par dana idem na taj… imam razgovor za jedan posao. I tako… Nije mi teško. Dobro se nosim sam sa sobom… Ponekad se uželim baklave, al' inače je sve u redu, nije idealno, ipak se… kreće se… Damiru ide dobro škola. Ići će na fakultet, ima želju, tako barem kaže Marija. To je super. Sretan sam zbog njega, sretan sam zbog…  Malo sam omršavio. Nisam baš naročito vješt u kuhanju. Jedem manje slatkog… Ponekad, ponekad kad mi se javi potreba da… onda kad su duge noći i televizija ne pomaže, prošetam se tamo, odem do… S ulice vidim prozor od kuhinje, prozor od dnevnog boravka. U to vrijeme obično su svjetla pogašena. To je visoka zgrada, ne mogu odmah točno znati koji je prozor… brojim katove, od prvog pa nadalje. Mi smo bili na, mislim, oni su na petnaestom katu. Smiješne su mi te narančaste zavjese na prozorima. Sjećam se kad ih je Marija kupila. Rekla je da želi da nam soba miriše na naranče, da ima miris i okus proljeća, da sve bude lijepo… Ja, u ovoj garsonijeri, nemam zavjesa. Imam samo jedan prozor. Rolete su plastične, zelene. Prozor gleda na vrt. U vrtu je jedan pas. Gazdaričin pas. Gazdarica živi na katu iznad mene. To je mala obiteljska kućica. Ona je sama. Ponekad me pozove na kavu. Imala je sina. Poginuo u ratu… Dobra je ona. Dobar je i taj njezin pas. Za punog mjeseca zna zavijati, nekad, zavija po cijele noći… Ne smeta mi to. Obično ne spavam kad je mjesec pun, zavijanje me umiruje. Sjednem na prozor i gledam ga. Gledam ga i slušam ga. On, zapravo, ne zavija, pjeva. Pjeva nekoj svojoj družici tu, negdje, u blizini, pjeva joj o… ma, ne znam, možda i ne pjeva, ali meni je drago vjerovati da pjeva. Pjesma je lijek, tako barem kažu ljudi, tako kaže svjetina i to je valjda onda točno. Da… Pjesma je lijek…

6. PRIČA:

BOŽICA: Umorna sam. Nisam se naspavala. Jutros me probudio oko pola pet. Opet je bio gladan. Nisam znala dal' da ga nahranim ili… Gledala sam ga… plakao je k'o… Hoću, neću – razmišljala sam, a onda… Ipak sam mu dala jesti. Malo sam mu dala. Onako kako je doktor rekao, tek toliko da… Htio je još. Kad sam ga vratila u krevet, opet je počeo plakati. Pjevala sam mu… I dalje je plakao… Onda sam mu dala još malo da jede, al' stvarno malo… Smirio se tek oko… ne znam, možda je bilo sedam ili možda čak i kasnije. U osam sam već trebala biti na poslu… Vratila sam se doma, majci, malo nakon poroda. Nisam to htjela, al' situacija je bila takva. Drugog načina nije bilo… Nešto malo više od mjesec dana Roko, moj sin, bio je u bolnici. Hranili su ga sondom. Doktor me upozorio da pazim koliko mu dajem jesti. Rekao je – Nije gladan, samo osjeća da nije sit. To nije ista stvar, zapamtite! Mislila sam, pa dobro, u našoj se kući ionako uvijek dobro jelo. Što, ako bude malo debeljuškast, ako… Svi smo mi malo debeljuškasti. I ja, mislim, bila sam, do prije… Nakon poroda izgubila sam dvadesetak kilograma. Naravno, nije Roko toliko težio kad se… On je bio malo dijete, majušno… Ne znam kako sam tako omršavila, jednostavno, dogodilo se… Ne sjećam se kad sam imala ovoliko kila. Možda dok sam još bila djevojčica. Sad mi je, evo za dva mjeseca napunit ću četrdeset i jednu, a imam osjećaj da… iz dana u dan sve sam nekako manja, sve se na meni smanjuje… A jedem. Dobro jedem. Sve što mi se stavi u tanjur ja pojedem, ipak… I to će valjda proći… ne znam… Kad sam odvela Roka posljednji put na pregled, doktor me nije prepoznao. Oduševio se kad me vidio. Rekao je – Svaka čast. Ja sam pitala – Koja čast? Komu vi to? A on je na to rekao – Rijetko kad sam vidio tako pozitivne promijene na majkama od… Počeo se smijati. Da…  On kompliment, a ja se mislim – Koje li sramote… Nemam više hlača, ni gaća, sve s mene pada… Ljudi iz sela misle da sam bolesna… Svaka čast – da, možeš mislit koja čast. Meni je i prije bilo dobro. Bila sam, onako, al' sam se barem dobro osjećala u vlastitoj koži. Nikad prije nisam bila ovako blijeda, nisu me kosti boljele, nisu me noge boljele. Imala sam snage za… A sad, kad dođe nova roba u dućan, kad treba prebaciti vreću s krumpirima ili ne daj Bože nešto još teže, ja imam umrijet, ruke mi se tresu, vilica mi izleti prema van, sva se nekako izdeformiram, izgledam kao da ću sad ovaj tren eksplodirat, kao da ću… Prije sam radila puno više, a umarala se manje. Bila sam čistačica, zapravo kućna pomoćnica. To je bilo onda, dok sam još bila u Zagrebu, prije nego, prije Roka. Radila sam u toj jednoj kući, kod tih doktora… Oni su bili fini ljudi. Muž, žena, troje djece, jedan stariji srednjoškolac i dvoje manjih, blizanci, nisu još išli u školu. On je bio gospodin doktor, kirurg, a ona, ona je bila gospođa doktorova žena…  Dobro mi je bilo kod njih. Čuvala sam im djecu, spremala kuću, kuhala, peglala, onako, sve ono što taj posao i jest… Živjela sam s njima. Imala sam jednu malu sobu, odmah do kuhinje i… Imali su veliki stan. Svi u toj zgradi imali su velike stanove. Tu su živjeli sve samo poznati ljudi, oni koje gledate na televiziji ili čitate o njima u novinama, e ti, baš ti… Sportaši, političari, pjevači, bilo ih je svakojakih… A Božo je radio kao zaštitar, dolje na porti, na ulazu u zgradu. Došao je na to radno mjesto nakon mene. Ja sam već radila kod Majerovih nekakvih pola godine, onda je došao Božo… E, da – Božo zvani Griža. Tako su ga zvali prijatelji. Dalmatinac je bio, pravi muškarac, onako, visok, snažan, vrat k'o u vola, velike šake, sve na njemu bilo je veliko, veliko i snažno… Pravi čuvar-zaštitar… Bio je mlađi od mene, ne puno, tek nekoliko godina. Ne znam zašto sam mu se svidjela… Volio je…

BOŽO: Takav guz imaju samo boginje…

BOŽICA: To bi rek'o i udario me po dupetu, tek onako, u prolazu. Ja bih se nasmijala na to.

BOŽO: K'o da te Meštrović tes'o.

BOŽICA: Volio je Božo žene, žene od kojih su ti pune ruke, a ja sam u to vrijeme bila… Bilo me. Da… Drag mi je bio Božo. Volio je jesti, a meni su nekako, uvijek su mi bili dragi oni muškarci koji jedu k'o pravi muškarci. Taj nikad ne bi ostavio komadić hrane na tanjuru, sve bi očistio, samo što ne bi polizao tanjur. I meni je to bilo drago… Za razliku od njega, djeca gospođe Majer nisu baš lizali tanjure.  Znalo se točno u kojim omjerima se što jede. Toliko i toliko bjelančevina, toliko i toliko  ugljikohidrata, bla, bla, bla… Sve se nešto mjerilo na deke i mililitre… Zašto si im izvadila tri krumpira na tanjur? Rekla sam dva, ne tri. Znaš li ti koliko to ima škroba? – Tako bi meni gospođa Majer znala reći. Što jest jest, mora se priznati, bila je brižna majka… Kad bi se izvadila hrana na stol, ona bi brojala zrno po zrno graška, da slučajno njezina djeca ne bi pojela više nego što im treba. Da… Treba pazit na sebe. Pazit! – To joj je bila jedna od dražih uzrečica. Obično bi je izgovarala dok sam ja kuhala, a ona je za stolom lakirala nokte na nogama u crvenu boju, prava gospođa doktorova žena, da… Nekad bi se dogodilo da djeca nisu zadovoljna s onim što sam skuhala, pa bi ja kuhala ispočetka, ako treba i cijeli ručak na novo… Al' nije meni to bio problem. Ja volim kuhati. Samo, bilo mi je onda žao hrane. Ja bih skuhala novo, pitala – Što ćemo s onom hranom što je ostala? Gospođa Majer, samo bi rekla – Bacite to u smeće. Nije šteta… Nije šteta? Kako nije šteta?! Ima gladnih ljudi na ovome svijetu… Tako bi ja, ono što Majerovi ne bi pojeli, odnijela Boži, a da gospođa Majer ne zna. Božo bi bio sretan k'o prasac. Da… Gospođa Majer nije voljela da to radim. Ljutila bi se. Nekad, ovisno o tom je li taj dan bila manje ili više raspoložena, vikala bi. Al' mene to stvarno nije smetalo. Znala sam da i ona ima svojih problema. Gospodin Majer nije baš bio uzoran, što bi se reklo, muž. Imao je on jednu, jednu ženu s kojom se viđao. Nije to bilo ništa ozbiljno, ali… Mogla sam shvatiti nalete bijesa gospođe Majer. Božo bi se ljutio kad bi se gospođa Majer na mene derala i… Znala je nekad bacati pokućstvo po stanu, znalo mi je nekad nešto i doletjet u glavu…

BOŽO: Zašto joj ne vratiš?

BOŽICA: Ne mogu.

BOŽO: Trebala bi je tužit.

BOŽICA: Ne mogu.

BOŽO: Baš si glupa, baš si…

BOŽICA: Žao mi je. Ona je sva nekako…

BOŽO: Žao ti je? Nema veze što ti je oko nateklo da jedva kroz njega gledaš, tebi je žao…

BOŽICA: Onda bi se Božo ljutio na mene. Vikao bi, vikao bi na mene, jer je bio ljut na nju. Jednom se čak zaputio prema stanu Majerovih. Htio je istući gospođu Majer, ali… Na vrijeme sam ga spriječila… Drag mi je bio Božo kad bi se tako ljutio, jer sam znala da se ljuti zato što mu je zapravo stalo do mene… I koliko god mi nije bilo drago da se gospođa Majer na mene ljuti, da viče i udara, ipak… Bilo mi je drago vidjet Božu, kako mu krv udari u glavu, obrazi mu se zarumene kad mu ja dođe ispričati kako je gospođa Majer opet poludjela. Sav bi se zajapurio. Onda bi vikao. I onda bi se ispričavao, jer je vikao… Na kraju bi me zagrlio i poljubio. To mi je bilo nekako, ne znam, milo mi je bilo… A onda se dogodilo to da…

BOŽO: Kako to misliš – trudna si?

BOŽICA: Trudna sam.

BOŽO: S kim?

BOŽICA: Prvo sam mislila da se šali. Kako s kim? Kakvo je to pitanje?

BOŽO: Pa s kim?

BOŽICA: Božo?

BOŽO: Moje sigurno nije.

BOŽICA: Božo je stvarno mislio da se ja, eto, tako… malo s njim, malo tko zna s kim…  Pokušala sam ga uvjeriti da je on jedini s kojim ja… ali' on nije htio čuti za to. Poludio je. Derao se na mene. Vikao je da sam neozbiljna, da sam pokvarena, prepredena… Ja sam samo sjedila u kutu sobe i… Plakala sam, nisam znala što se događa, što da učinim, što da… Taj put Božo nije vikao na mene kao što je znao vikati zbog gospođe Majer.

BOŽO: Trebaš se toga riješiti.

BOŽICA: Ali ja želim dijete.

BOŽO: Ti si luda.

BOŽICA: Nisam luda. Samo želim dijete.

BOŽO: Prestara si. Pogledaj se. Kako te nije sram?

BOŽICA: Šutjela sam i plakala, a on je i dalje govorio. Govorio mi je same grozote. Uvjeravao me da se trebam riješiti djeteta, da trebam što prije otići na…

BOŽO: Što ti možeš dati tome djetetu? Što?!

BOŽICA: Ljubav. Mogu mu dati…

BOŽO: «Ljubav, možeš mu dati ljubav»

BOŽICA: Ponavljao je to i smijao mi se u lice. Mislila sam da ću… Srce mi je htjelo iskočiti van, tresla sam se, u glavi mi je bio kaos… Pobjegla sam od njega. Pobjegla sam od Bože u stan Majerovih… Nisam znala što da napravim. Nikom ništa nisam govorila. Prolazili su tjedni, razmišljala sam o onom što mi je Božo rekao… Nemam novaca dovoljno da bih podizala dijete, to sam znala; ne mogu se vratiti doma s trbuhom do zuba, a bez muža… Što da napravim? Željela sam to dijete… A Božo, Božo mi se prestao javljati. Kad bismo se sreli, on bi okrenuo glavu i pravio se da me ne poznaje… I onda jedan dan, odlučila sam. Nazvala sam doktora i rekla da… I sad se preznojim kad se toga sjetim. Kad sam izgovorila tu rečenicu preko telefona, mislila sam da ću se onesvijestiti. Imala sam osjećaj k'o da netko drugi govori iz mene, k'o da… Doktor mi je rekao datum. To je trebalo biti za nekoliko dana, a onda… Onda se dogodio taj dan. Ja sam bila u toj trinaestici. Išla sam na tržnicu. Taj dan gospođa Majer htjela je da njezina djeca jedu ribu i povrće. Kad se tramvaj zabio u automobil, kad sam vidjela to dijete… unutra je bilo dijete i majka… Šok! Šok sam doživjela. Onesvijestila sam se. Odveli su me u bolnicu. Ja sam mislila da ću od šoka… da će… ali nije. Ništa se nije dogodilo. Bila sam dobro i ono, u meni, bilo je dobro… Donijela sam odluku taj dan. Znala sam da… To je dar od Boga, govorila sam sama sebi. Ne smijem to učiniti. Ovo je Božji dar. Nazvala sam doktora i otkazala sam… Nekoliko mjeseci još sam radila kod Majerovih, onda sam im objavila sretnu vijest. Gospođa Majer bila je ljuta, poludjela je. Naljutila se na mene zato što joj nisam to prije rekla. Vikala je da sam – Kurva! Fufa! Da me treba bit sram. S toliko godina… Vikala je i vikala, a onda je gospodin Majer počeo vikati na nju. Prvi put vidjela sam gospodina Majera kako viče. On je inače bio smiren čovjek, nikad nije podizao glas ili mlatarao rukama… Ispričao mi se i rekao da ako mi bude trebala bilo kakva pomoć, nek ' ga slobodno nazove, bilo kad… Ostala sam s njima još tjedan dana, dok gospođa Majer nije pronašla novu pomoćnicu. Čim je stigla nova pomoćnica, gospođa doktorova žena, izbacila je moje kofere pred vrata stana… Vratila sam se u svoje rodno mjesto, vratila sam se kući. Majka je bila sretna zbog mene. Doduše, već je malčice ostarjela, pa… Svako je malo znala pitati – Kćeri moja, zašto ti je trbuh sve veći i veći? Ja bih onda nanovo morala objašnjavati kako čekam bebu i kako… Prvih nekoliko mjeseci kad sam se vratila, gledali su me u selu kao da sam zaražena, kao da imam neku bolest… Šuškalo se. Znala sam ja to. Nagađalo se – Tko je otac? Di sam ja to bila? Što sam radila kad… Al' to je tako. Zlih jezika svugdje ima… Božu sam jednom nazvala na telefon. Ohrabrila sam se, malo prije poroda. Htjela sam mu reći da će skoro postati… Poklopio mi je slušalicu. Bez riječi… Eto… Sve u svemu trudnoća je prošla bez komplikacija. Doktor nije mogao pretpostaviti da… Kad se Roko rodio odmah su znali da… Bio je lijep dječačić, ali… Doktor je rekao da ima Prader Willy sindrom. Tijelo mu je bilo nekako, čudno, mlohavo. Zato su ga prvih mjesec dana hranili sa sondom. Rekli su da ima nepravilnost rada centra sa sitost u mozgu i da… Nema lijeka. Cijeli život trebat će kontrolirati koliko jede i što jede, jer… Takva djeca mogu umrijeti od… Sjetila sam se gospođe Majer, kad mi je to doktor rekao… Al' ako se pazi, sve će bit dobro – i to mi je rekao… Možda mu motoričke sposobnosti budu malo slabije, neće bit visok, al'… Ja sam mislila da je to zbog… Doktor je govorio i govorio, meni su kroz glavu prolazile Božine riječi – prestara si, to ne može bit normalno dijete… Onda mi je doktor objasnio da to nema veze s mojim godina. To se dogodi i mladim majkama. Nema pravila i nije tako neuobičajeno… Nema pravila. Da… Prvo vrijeme bilo mi je teško… Osjećala sam nekakvu krivicu, osjećala sam da… Al' nikad nisam požalila što… Nikad! Kad ga gledam, ja sam… Tako sam sretna što ga imam, tako sam… Meni je on nešto najdivnije što mi se dogodilo u životu. Moj Roko je za mene… On je meni sve. On je moje malo sunce, moj mali anđelak, moj… Nazvala sam ga Roko po svetom Roku. Kad malo poraste, poklonit ću mu psa, pa da bude baš kao pravi sveti Roko… Sigurno će voljeti životinje. Uvjerena sam. Ja volim životinje i on će. On je moj mali svetac i ja ga… volim ga više nego cijeli svijet.