Osveta

---

GODINA PROIZVODNJE: 2004.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 2

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 2

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.

---

LIKOVI:

1. TITAN HORVAT (50) – arhić

2. ANA KRALJ (50) – profesorica arhitekture

3. MARKO KRALJ (50) – kirurg

4. RIA KANTOZZI (50) – arhitektica

5. GLAS

 

SCENA JE LUKSUZNI DNEVNI BORAVAK ANE I MARKA. IMA DVOJA VRATA I BAREM DIO JEDNOG PROZORA S ROLETOM. PROSTOROM DOMINIRA TELEVIZOR VELIKOG EKRANA KOJI PUBLIKA VIDI. MARKO SE IGRA S LOVAČKOM DVOCIJEVKOM. UPRAVO KADA JU JE UPERIO PREMA  VRATIMA, ULAZI ANA. OBOJE SE TRGNU.

 

ANA: Marko?!!!

MARKO: Oprosti! Prazna je. Upravo sam je očistio.

ANA: Pusti ti to što je prazna! Koliki su samo pobijeni iz praznih pušaka!

MARKO: Ovo je dvocjevka. Tu nema iznenađenja.

ANA: Ja svejedno jesam bila iznenađena kad sam vidjela da me nišaniš.

MARKO: Normalno. Kad si žena. Vi žene ste plaha stvorenja. Takvima vas je Bog napravio.

ANA: A muškarci? Muškarci su lovci, ha?

MARKO: Nas muškaraca ima bože-mi-oprosti svakakvih. Neki od nas doista jesu lovci. Ja, na primjer.

ANA: Zbilja, kad smo već kod toga, jesi li ti još uvijek član onog lovačkog društva? Kako se ono zove? Fazan?

MARKO: Ma gledaj, Ana, članstvo u nekom lovačkom društvu ne određuje hoće li neki muškarac biti lovac ili neće biti. Lovac je muškarac koji ima srce lovca.

ANA: Da. Fazan. Zašto se sva ta lovačka društva zovu Fazan?

MARKO: A kako bi ti htjela da se zovu? Vepar? Ili dvocijevka? Pa bi svi mislili da su članovi... znaš već... dvocjevke.

ANA: Meni to zvuči kao dobar štos.

MARKO: Lovci na okupu... u zoru... nisko sunce obasjava cijevi pušaka... psi se hoće otkinuti s lanaca, željni su krvi... To je ozbiljna stvar. A ne štos.

ANA: Ti se to kao ozbiljno spremaš u lov?

MARKO: Da. Osjetio sam zov u sebi. Izaći ću u noć i uloviti nešto.

ANA: Pa baš bi mogao. Već dugo nismo imali divljači na stolu.

MARKO: Mda... Već dugo divljač imaš samo u krevetu.

ANA: Da. Imam. Fazana.

MARKO: A što bi ti htjela? Dvocjevku?

ANA: Htjela bih... vepra.

MARKO: U krevetu?!

ANA: Da. A i na stolu.

MARKO: Vepra? Ni manje, ni više, ha? Ništa. Ti lagano zagrij pećnicu, a ja idem uloviti jednog vepra.

ANA: Hoću li i goste pozvati?

MARKO: Riu i Titana?

ANA: Zašto ne?

MARKO: Zbilja, je li te Ria već pitala kako to da je dugo nismo pozvali na divljač? A lovačka puška je stalno na zidu.

ANA: Ne bi vjerovao, Marko, ali nas dvije kad smo same, ne pričamo isključivo o tebi.

MARKO: O čemu onda pričate? O arhitekturi?

ANA: Pa... zapravo da. Istina je. Nas dvije najčešće pričamo o arhitekturi.

MARKO: Tužno.

ANA: Zašto bi to bilo tužno? Nas smo dvije arhitektice i...

MARKO: Tužno je upravo zato što ste arhitektice. Cijeli se dan bavite arhitekturom, i onda još kad se nađete raspravljate o arhitekturi. Misliš da ja sa svojim prijateljima raspravljam o medicini?

ANA: A o čemu ti razgovaraš sa svojim prijateljima?

MARKO: O seksu, normalno.

ANA: I onda, kad dođeš doma, seksa ti je već preko glave, ha?

MARKO: Ne, nego tebi seks nije ni na kraj pameti.

ANA: Ti me nakon svih ovih godina braka čitaš kao knjigu.

MARKO: Hoćeš reći da nisam u pravu?

ANA: Ha, slušaj...

MARKO: Ma nemoj. Znači: ja sam kriv što to nismo radili već tjedan dana.

ANA: Dva tjedna.

MARKO: Vodiš statistiku?

ANA: Samo sam objektivna.

MARKO: E, znaš što, ja zapravo i ne moram izlaziti u noć da bi nešto ulovio.

ANA: Uzbuđuje me kad si tako... mačo.

MARKO: Znam.

ANA: Je l ti zbilja misliš da se meni u životu ništa ne događa?

MARKO: Otkud ti sad to?

ANA: Pa maloprije si mi rekao da razmišljam samo o arhitekturi.

MARKO: A to... Ništa ti ne brini, mala. Imaš mene. Ženi čiji sam ja muž ne može biti dosadno.

ANA: Jesi li siguran da je ta puška prazna?

MARKO: Ova je. Ali zato sam ja nabijen.

ANA: Ozbiljno? A kakve metke koristiš?

MARKO: Slow motion bullets. Moji meci... lete polako.

ANA: Znam. Sjećam se kako je to. Zaspem, probudim se, a metak još putuje.

MARKO: Sviđa ti se to, je l da?

ANA: Ma naravno.

 

IGRU PREKIDA ZVUK ZVONA. MARKO LAGANO GLUMI RAZOČARENJE, ANA IDE OTVORITI. ULIJEĆE RIA. PROMOTRI MARKA PA SE OBRAĆA ANI.

 

RIA: Znaš li da ti je muž naoružan?

ANA: Neka te to ne zabrinjava.

RIA: Puškica mu je prazna, ha?

ANA: Aha.

RIA: Žalosno.

ANA: Pa zapravo je. A znaš li što je po njemu žalosno?

RIA: Što?

ANA: Naši razgovori.

RIA: Otkud on zna o čemu mi razgovaramo?

ANA: Rekla sam mu da najčešće razgovaramo o arhitekturi.

RIA: A, to si mu rekla!

ANA: Ria... to je zapravo istina.

RIA: Dobro, i što sad? Ti Marko hoćeš reći da se nas dvije strašno dosađujemo?

MARKO (u međuvremenu je vratio pušku na zid): Pa… zapravo nisam mislio da se dosađujete... Dosađujete se?

ANA: Ja se nekada dosađujem

RIA (Marku): Nisi li za to ti kriv?

MARKO: Ja?! Kako ja mogu zabaviti ženu kad nas stalno prekidaju nekakvi gosti?

RIA (sama si natače piće): A ma nemoj?! A vi bi se sad kao kresnuli da se ja nisam pojavila?!

MARKO: Daj, molim te, meni natoči jednu votku, kad si već tamo. Da se malo smirim.

ANA: Pustimo sad seks. On nije bitan...

RIA: Bitan je.

ANA: Možda se ja i želim dosađivati.

RIA: Ovo sad govoriš samo zato da ne bi ispalo da si nesretna u braku. Meni možeš reći, znamo se oduvijek. Grozno ti je s ovim mamlazom, je li?

MARKO (Rii): Događa li se tebi što u životu?

RIA: Seksam se s mladim pastusima. A ti?

MARKO: Ja se ne seksam s mladim pastusima.

ANA (Rii): Tebi je svakako uzbudljivije, nego meni.

RIA: Zato što sam neudana?

ANA: Mislim na posao.

MARKO: Opet ste došle na tu temu, ha?

RIA: Zašto misliš da je meni nešto posebno uzbudljivo?

ANA: Slobodni si strijelac. Ja sam na faksu ipak zaštićena vrsta.

RIA: U mom birou uvijek ima mjesta za tebe.

ANA: Znaš da sam razmišljala o tome.

MARKO: Razmišljala si da odeš s faksa?!

ANA: Aha. Što ti misliš o tome?

MARKO: Ha, slušaj, financijskih problema nemamo nikakvih. Ako ti je do promjene, zašto ne?

RIA: Pazi, Marko, u tom se slučaju nećeš moći hvaliti da ti je žena sveučilišni profesor.

MARKO: Pa ja se time ionako ne hvalim. Bože sačuvaj! Kad me netko pita čime mi se bavi žena, kažem da je Ciboneta.

ANA: Ciboneta?! Što je to?

MARKO: To su one zgodne curice koje plešu na košarkaškim utakmicama kad je minuta odmora.

ANA: A to... To, dakako, možeš pričati samo onima koji me nisu vidjeli, je li?

MARKO: Ti si... zgodna žena. Hot woman. To što baš nisi Ciboneta... bože moj...

RIA (Ani): Zna li Titan za ta tvoja razmišljanja?

ANA: Koja razmišljanja?

RIA: Pa to da bi otišla s faksa.

ANA: Mhm... Ne bih rekla da smo razgovarali o tome... Ne. Nisam mu to spominjala. Zašto pitaš?

RIA: Ako odlaziš s faksa, ostaje upražnjeno jedno profesorsko mjesto. Titana bi to itekako zanimalo.

MARKO: Zašto bi ga to zanimalo?

RIA: Da se uvali.

MARKO: Titan Horvat?! Pa zar on nije profesor?

ANA: Nije. Asistent je.

MARKO: A je li?! A ja sam mislio da je profesor isto kao i ti. Pa on je meni često spominjao da predaje studentima. Zar to tamo kod vas na arhitekturi ne rade profesori?

ANA: Ma rade, samo Titan je asistent kod profesora Divljana. A ovaj je već u godinama. I baš mu se ne da previše gnjaviti sa studentima. Zato Titan preuzima dio njegovih obaveza.

MARKO: A tako...

RIA: Titan je dobar dečko.

MARKO: Titan je dvije godine mlađi od mene što znači da već odavno nije dečko. Osim po bračnom statusu. A kod toga se treba napomenuti da je on stari dečko. Uspješno je izbjegao sve zamke iz kojih je mogao upasti u bračne vode.

ANA: Zavidiš mu?

MARKO: Jesam li ja zavidan Titanu Horvatu?! Ja?!

RIA: Što se toliko zgražaš? Misliš da si bolji čovjek, nego on?

MARKO: Bolji sam frajer.

RIA: To je stvar ukusa.

MARKO: A je li?! Titan je frajer po tvom ukusu, ha? Slušaj, jeste li vas dvoje kad… Znaš što mislim?

RIA: Žao mi je ako će zbog toga tvoja mašta ostati uskraćena, ali između Titana i mene nije bilo ničega. Uvijek smo bili samo prijatelji.

MARKO: Ništa? Mhm... Šteta. Kad smo već kod pitanja, ima jedno koje stalno zaboravljam postaviti.

RIA: Pucaj.

MARKO: Otkud Titanu to ime? Titan. Ja ne znam nikog drugog da se tako zove.

RIA: A to... Ha, to je... to je bio...

ANA: Nesporazum.

RIA: Da. Nesporazum. Znaš li što napravi većina očeva nakon što dobiju sina?

MARKO: Valjda se napiju.

RIA: Točno. Napiju se. Ili piju, dan, dva, tri... Tako je i Titanov otac.

MARKO: I onda je tako pijan dao sinu ime Titan?

RIA: Ne, nego Tito.

MARKO: Kao Tito Strozzi? Ili Tito Bilopavlović?

RIA: Kao maršal Josip Broz Tito.

ANA: Od milja zvan Stari.

MARKO: A, kao taj… Tito…?!

RIA: Taj.

MARKO: Mhm... A Titanov je stari bio veliki štovalac lika i djela pokojnoga maršala?

RIA: Mislio je da će to ime njegovom sinu biti određena zaštita. Znaš kakva su bila vremena. Tko bi se usudio mlatiti nekoga tko se zove Tito? Što misliš da se pročuje da je taj i taj namlatio Tita.

MARKO: Na Golom otoku bi završio.

RIA: U najboljem slučaju. Tad se znalo šta je red.

ANA: Njegovao se kult ličnosti.

MARKO: Inače, meni Titan baš djeluje kao neko koga su u djetinjstvu drugi klinci mlatili. Ima na licu nešto što te poziva da ga zvizneš.

ANA: Dok si ti kao klinac bio taj koji je mlatio, je li?

MARKO: Pa... bilo je i toga, bilo je i toga.

ANA: Vidim da ti je i danas drago kada se toga sjetiš.

MARKO: Ha, slušaj Ana, bio sam dječak. Dječaci po mom mišljenju trebaju biti malo divlji. Pogotovo budući kirurzi.

RIA: Dok budući arhići moraju glumiti boksačke vreće, ha?

ANA: Danas za to postoji izraz. Bulling. Znaš li što je bulling?

MARKO: Slušajte vas dvije, napadate me zato što su malog Titana mlatili kad je bio dijete! Što sam ja tu kriv?! Nisam ja stvorio ovaj svijet. Ja samo živim u njemu.

RIA: Imaš pogrešan stav.

ANA: Pričaš pogrešne viceve u pogrešnom trenutku. S pogrešnim izrazom na licu.

MARKO: Dobro, i kako je Tito postao Titan?

RIA: Otac se prepao kad se rastrijeznio i shvatio što je učinio. Pitao se tko je i što je on svom djetetu da ime najvećeg sina naroda i narodnosti. Da je to samo tako, svaki bi se drugi dječak zvao Tito. A ne zove se skoro nitko. Pa nije on najpametniji na svijetu. Tko zna, možda se zbog toga i na robiji može završiti.

MARKO: Sigurno je vidio svog boga kad mu se žena vratila iz rodilišta.

RIA: Mhm... Moguće je. Ti ćeš to bolje znati iz vlastitog bračnog iskustva. Problem je bio u tome što je on prije toga već bio u općini. A općinski službenik nije htio mijenjati ime koje je već upisao. Jer da se po službenim knjigama ne smije križati i prepravljati.

MARKO: I što su onda?

RIA: Nekako su ga uspjeli nagovoriti da onome imenu Tito doda slovo n. I da slovo o prepravi u a. Slova su bila pisana pa se to moglo bez križanja.

MARKO: Razumijem. A zašto baš Titan?

RIA: Ništa im pametnije nije palo na pamet. Imaš li ti možda neku bolju ideju?

MARKO: Nemam.

ANA: Priča je zabavna.

MARKO: Slažem se. Priča je zabavna. Kao i sam Titan.

RIA: Čini mi se da mu je to jedan od većih problema u životu. Mislim, to ime. Nije lako zvati se Titan, pogotovo ako nimalo ne ličiš na Titana.

MARKO: Aha... Sigurno je imao teško djetinjstvo.

RIA: Ovo ti nisam ispričala da bi mu se mogao rugati.

MARKO: Znam da nisi.

ANA: Hoću li ja na brzinu složiti jednu finu večericu?

RIA: Ja baš nisam gladna.

MARKO: Idemo popiti još po jedan aperitiv pa će nam se možda otvoriti apetit.

RIA: Može.

 

NATAČU SI PIĆA. NETKO ZVONI. ANA IDE OTVORITI. U DNEVNI BORAVAK ULIJEĆE UZRUJANI TITAN HORVAT.

 

MARKO: O, Titane. Baš smo te spominjali.

TITAN: Spominjali ste me?! U kojem kontekstu?

ANA: Počelo je razgovorom o... čemu razgovaramo kad se nađemo s prijateljima. Mislim: koje su nam teme razgovora. Najčešće teme.

TITAN: Zvuči uzbudljivo.

ANA: Zapravo, ispalo je baš obratno. Da u našim životima nema dovoljno uzbuđenja. Pogotovo u mom.

MARKO: Ti si tvrdila da uzbuđenja i ne želiš.

TITAN: Ni ja ne želim uzbuđenja u svom životu! A imam ih da ne možete vjerovati! Kao James Bond. Ili, još bolje, kao knjigovođa koji je mafiji zviznuo pet milijuna dolara.

RIA: Ozbiljno?!

MARKO: Što si nekoj curi napravio bebu, ha?

ANA: Marko, molim te...

MARKO: Zašto bi to bila neozbiljna pretpostavka? Titan je zgodan muškarac, elegantan, uščuvan, situiran, ozbiljan, nesklon avanturama, visoko obrazovan, nepušač… nekažnjavan... Predstavlja pravi zgoditak za svaku usamljenu ženu... sličnih osobina. A i za mlade djevojke željne iskustva…

TITAN: Nikom ja nisam napravio bebu!

MARKO: To je sretna okolnost. I za tebe, a i za curu...

TITAN: Hoće me ubiti.

MARKO: Cura?!

TITAN: Ma kakva cura?! Nemam ja nikakvu curu!!!

MARKO: Slušaj, ti izgledaš kao da bi ti pasalo nešto oštro.

 

TITAN PRIHVATI ČAŠU SA ŽESTICOM PA JE ISKAPI JEDNIM GUTLJAJEM. ZATIM POKAŽE MARKU DA MU NATOČI JOŠ PA I TO ISKAPI. OSTALI GA ZAČUĐENO GLEDAJU. TITAN PRUŽI ANI KOMAD PAPIRA.

 

ANA: Što je to?

TITAN: Pročitaj.

ANA: «Noćas ćeš se rastati s ono malo duše što je imaš, Titane Horvat.» Isuse Bože, odakle ti to?!

TITAN: Našao sam ispod brisača automobila.

MARKO: Čijeg?

TITAN: Svog, normalno.

MARKO (gledajući papir koji je uzeo od Ane): Tipično anonimno pismo.

RIA: Ova ti je duboka.

ANA: Tko ti je to stavio?

RIA: Slušaj, Ana, kad bi to znao, onda pismo ne bi bilo anonimno. Ne bi dolazio ovamo, nego bi otišao na policiju i...

TITAN: Znam tko mi je to stavio.

MARKO: Znaš?! Imenom i prezimenom?

TITAN: Da.

MARKO: Mhm... Pa onda ovo pismo i nije baš tako anonimno kakvim mi se u prvi mah pričinilo.

ANA: Znači, ovo je nekakva šala, je li?

TITAN: Ne, Ana, ovo nije šala. Ovo je moja smrtna presuda. Možda si zapazila da je precizno navedeno i vrijeme smaknuća: noćas.

MARKO: Zajebavaš li ti to nas, Titane?

ANA: Ne budi prost.

MARKO: Ja ne vidim drugo objašnjenje. Dolazi nam s tvrdnjom da ga noćas netko kani ubiti i da mu taj netko još ostavlja obavijest ispod brisača automobila. I da još uz to zna tko je taj. Usput, tko je taj?

TITAN: Igor Karača.

MARKO: Igor Karača? Poznajem li ga ja?

TITAN: Ti skoro sigurno ne, Ria isto teško, ali bi ga Ana mogla znati.

ANA: Igor Karača...

TITAN: Sudirao je arhitekturu.

ANA: I diplomirao?

TITAN: Nije diplomirao. Izgubio je pravo studiranja. Zahvaljujući meni. Zapravo, ne zahvaljujući meni, nego zahvaljujući svojoj ljenosti. I pomanjkanju talenta. Ja sam bio samo onaj koji nije dopustio da se kroz program studiranja nastavi provlačiti isključivo na šarm.

ANA: A da, sjećam se. Predavala sam mu. I ti si mi pričao o njemu. To je onaj mali...

TITAN: Nije baš mali. Visok je blizu dva metra.

ANA: Da, visok je... (razmišlja pa se sjeti) Ali Titane, pa on je studiranje napustio prije nekoliko godina.

TITAN: Točno. Ili, ako ćemo biti baš sasvim precizni, prije četiri godine.

ANA: I četiri mu godine nisu bile dovoljne da se ohladi?! Ja ga se sjećam kao normalnog momka, šarmantnog, ljubaznog...

TITAN: Nisi ti vidjela njegovo pravo lice. Ispod tog njegovog šarma krije se zvijer. Zvijer!

MARKO: Daj se smiri.

TITAN: Čemu? Uskoro će me on smiriti zauvjek. Želim ovo malo što mi je ostalo biti uznemiren.

RIA: Ti to najozbiljnije vjeruješ da bi te on noćas mogao... ne znam što... ubiti?!

TITAN: Najozbiljnije. Smrtno sam ozbiljan.

MARKO: Vidi ovako, Titane, objasnit ću ti situaciju: Ti si sad u mom stanu. Pod mojom zaštitom. U koliko-toliko civiliziranom gradu, u državi koja ima nešto što podsjeća na pravni poredak. Shvaćaš? Tu ti nekakav propali student ne može ništa.

TITAN (Ani): Jesi li ti zaključala ulazna vrata nakon što si me pustila unutra?

ANA: Nemam pojma.

TITAN: Dakle, sasvim je moguće da nisi. U tom je slučaju onda sasvim moguće i da on sad uleti i opali mi šest metaka u glavu. I onda ode. Dok bi vas troje shvatili što se događa, ja bih ostao bez ovo malo duše što je imam.

MARKO: Taj bi tvoj propali student nakon toga zaglavio robiju.

TITAN: Ma nemoj?! Znači, ipak mi je glupo bojati se. Kad me zakonodavac čuva.

MARKO: Nikom se ne mili ići u zatvor, Titane.

TITAN: Nemaš ti pojma koliko on mene mrzi. Osim toga, i ne mora zaglaviti robiju. Što ako uleti sa ženskom čarapom na glavi? I s rukavicama, zbog otisaka. Kako ćete poslije dokazati da je bio on? Nikako! Brz je kao mungos i lukav kao lisica. Izvući će se, a onda će, kada ne bude imao pametnijeg posla dolaziti pišati na moj grob.

MARKO: Titane...

TITAN: Nemoj ti meni «Titane». Vjeruj mi, znam što govorim.

ANA (Marku): Daj, molim te, idi vidjeti jesu li ulazna vrata zaključana.

 

NAKON TRENUTAK-DVA KOLEBANJA MARKO IDE UDOVOLJITI MOLBI. ZATIM, PRIJE NEGO ŠTO ĆE IZAĆI IZ DNEVNOG BORAVKA, ZASTANE PRED PUŠKOM NA ZIDU OČITO RAZMIŠLJAJUĆI TREBA LI I NJU PONIJETI. NA KRAJU IPAK IZLAZI NENAORUŽAN.

 

TITAN: Bilo bi mu bolje da je ponio pušku. Kad je već ima.

ANA: Marko tu pušku koristi... samo za lov.

TITAN: Igor Karača je divljač. Krvoločna divljač. Grabežljiva. Zbog takvih kao što je on puške se i proizvode.

 

VRAĆA SE MARKO.

 

MARKO: Vrata su sad zaključana.

TITAN: A do sada su bila otključana, je li?

RIA: Titane... hajde da sjednemo.

TITAN: Misliš da će mi to pomoći?

RIA: Za početak će nama pomoći da shvatimo o čemu se radi.

TITAN: Pa rekao sam vam: Luđak mi se hoće osvetiti zato što sam bio dosljedan. Zato što sam poštivao dignitet struke.

ANA: Dobro, bio si dosljedan...

MARKO: Bio si ti moj Titane fest dosljedan.

ANA: ...Igor je izgubio pravo na nastavak studiranja. Prije četiri godine. I što se onda dogodilo? Je li se uopće išta dogodilo prije, nego što ti je ovo ostavio ispod brisača?

TITAN: Dogodilo se.

RIA: Što se dogodilo?

TITAN: Prijeteća pisma.

MARKO: A ovo nije prvo?

TITAN: Nije.

RIA: Nego?

TITAN: Trideset šesto.

ANA: Zezaš se?

TITAN: Ne.

MARKO: Trideset šesto prijeteće pismo!?

TITAN: Da. Ma mislim, u početku baš nisu bila očito prijeteća. Ili izravno prijeteća. Igor mi je samo davao do znanja da misli na mene. Ali ja sam dobro znao što to znači. Da će to dovesti do ovoga pisma. I do ove noći.

MARKO: Pa dobro, čovječe, je l ti u ove četiri godine terora palo na pamet otići na policiju?

TITAN: Naravno da mi je palo na pamet.

MARKO: I? Jesi li to učinio?

TITAN: Skoro.

MARKO: Skoro?!

RIA: Što sad to znači?

TITAN: Ha, što znači... Došao sam tamo i pitao policajca na ulazu kome se trebam obratiti. A on mi je rekao da pitam na informacijama.

RIA: I?

TITAN: I ništa. Ja sam se okrenuo i otišao doma.

RIA: Pa zašto?!

TITAN: Bio je... bahat.

RIA: Tko je bio bahat?!

TITAN: Konj na ulazu. Užasno bahat. Čak bezobrazan. Kao da bi mu jezik otpao da mi je izgovorio broj sobe. I gledao me svisoka. Superiorno. S omalovažavanjem. Kao da sam ja nekakav kumek.

MARKO: A što si ti očekivao? Da će te dočekati Ministar unutrašnjih poslova osobno?

TITAN: Shvatio sam da mi ova naša policija ne može pomoći.

MARKO: Policajac na ulazu to svakako ne može. Njega su tamo nasrali jer nisu znali što bi s njim.

TITAN: Bilo je to u onoj početnoj fazi, kada su pisma bila još sasvim neodređena.

RIA: A zašto nisi išao ponovo, kad su pisma postala određena?

TITAN: U međuvremenu sam se malo raspitao o propalici. Normalno. Kad ti netko radi o glavi, pokušaš ga malo bolje upoznati, gdje je, kako je, što je radio od zadnjeg susreta. Doznao sam da ima strahovite veze u policiji.

MARKO: Imati veze u policiji ne znači da nekome smiješ poslati trideset šest prijetećih pisama, čak ni u ovoj državi. Imati veze u policiji znači da si možeš spasiti vozačku nakon što te uhvate pijanog za volanom. Ili nakon što prođeš kroz crveno. Ili, eventualno, oboje.

ANA: Kao što je to tebi uspjelo.

MARKO: To sam iznio samo kao primjer…

RIA: A kakve Karača ima veze na policiji?

TITAN: Marketinške.

MARKO: Marketinške?!

RIA: Što to točno znači?

TITAN: Točno to. Nakon što je shvatio da nije za arhitekturu...

MARKO: Nakon što si ga ti u to uvjerio.

TITAN: Dobro, nakon što sam mu ja pomogao da shvati da nije za arhitekturu, osnovao je nekakvu marketinšku agenciju. Stari mu je tajkun pa mu to nije bio problem. Ne samo što mu je dao novce, nego ga je upoznao i s pravim ljudima, lupežima kao što je i on sam. Znate kako to kod nas ide?

RIA: Otprilike. Samo, što to točno znači u ovome tvom slučaju?

TITAN: Radio je oglašavanje za njih.

MARKO: Za koga?

TITAN: Za policiju. Za MUP. Znate ono o sigurnosti u prometu? Ono kad govore duše poginulih vozača? E, to je radila Igorova agencija.

ANA: Meni je to bilo degutantno.

TITAN: I meni. Samo, tu ti se vrti takva lova o kojoj ti i ja možemo samo sanjati.

MARKO: I to je ta veza u policiji koja te toliko muči?! Ja sam mislio da mu je čača u najmanju ruku načelnik Policijske uprave grada Zagreba.

TITAN: Znao bi o čemu govorim da si upoznao Igora Karaču. On je u stanju opčiniti ljude. Takva suradnja s policijom bila mu je dovoljna da tamo stekne prijatelje do groba koji bi za njega sve napravili.

RIA: Ali Titane, kako si i sam rekao, ni ti baš nisi zadnji kumek. Ipak si nekakav vražji intelektualac, predavač na faksu, doktor nauka...

TITAN: Sve je to samo crvena krpa pred očima kretena koji rade u našoj policiji. Oni kad čuju da je netko doktor nauka, odmah zaključe da je subverzivan. Po njima su za ovu državu najopasniji doktori nauka i jazz glazbenici. I, tradicionalno, književnici.

ANA: Vidi Titane, meni to tvoje promišljanje o policiji i o tome koga i kako oni štite nema puno smisla, ali neka ti bude. Mene više čudi nešto drugo: Zašto nama nisi rekao kroz što prolaziš u ove protekle četiri godine? Ipak smo ti mi najbolji prijatelji.

TITAN: Nisam vas htio time opterećivati.

RIA: Živio si s tom tajnom?

TITAN: Da. Vi mi ionako niste mogli pomoći. Nitko mi nije mogao pomoći. Nitko. Iako sam ja od početka znao da mi baš on postavlja prijeteća pisma, to nisam mogao dokazati. Sigurno je pazio da na pismima ne ostavlja ni otiske prstiju, ni vlakna s odjeće. Ni vlasi kose zbog DNK. Ni ikakve druge tragove koji bi se mogli upotrijebiti kao materijalni dokazi protiv njega. I? Što mu je tko mogao? Da je netko došao razgovarati s njim u vezi toga, u brk bi mu se smijao, svjestan činjenice da mu ne može ništa.

MARKO: E pa meni se bogme ne bi smijao u brk.

TITAN: Tebi?! Zašto bi ti uopće razgovarao s njim?

MARKO: Zato što si mi ti prijatelj.

TITAN: Pa što?

MARKO: Otišao bih ga pitati zašto maltretira mog prijatelja.

TITAN: I zašto ti se on nakon toga ne bi nasmijao u brk?

MARKO: Zato što bi znao da bi u tom slučaju slijedila šamarčina. Kao prva opomena. Nakon toga ide šakom među rogove. I na kraju, kao krajnja mjera, metak.

TITAN: Mhm...

ANA: Taj je Igor zbilja ogroman momak.

MARKO: To nema nikakve veze. Pravi muškarac zna suzbiti viceve na svoj račun, na račun svoje žene i na račun svojih prijatelja.

TITAN: Ovo bi sad trebalo značiti da ja nisam pravi muškarac, ha?

MARKO: Ti si, Titane... arhić.

TITAN: Ma nemoj?! Što to, po tebi, točno znači?

RIA: Dobro, pustimo to. Što je bilo – bilo je. Ti si sad ovdje, među nama, na sigurnom. Ničega se više ne trebaš bojati.

TITAN: Ti mene baš nisi pažljivo slušala dok sam objašnjavao kakvom sam monstrumu dospio na nišan, ha?

RIA: Pa da je ne znam kakav monstrum, ovdje ti ne može ništa.

TITAN: Može me ubiti.

RIA: Kako?

TITAN: Zna on kako. Itekako zna. Ima pakleni plan.

MARKO: Ma kakav pakleni plan, čovječe. Prvo, on nema pojma da si ovdje.

TITAN: On sve zna. I to.

MARKO: Misliš da te pratio?

TITAN: Nije morao. On jednostavno... sve zna.

RIA: Ja razumijem da si uzrujan, ali pokušaj biti racionalan. Na četvrtom smo katu, u zaključanom stanu...

TITAN: Vrata su neko vrijeme bila otključana. Igor je imao više, nego dovoljno vremena da se uvuče. Stan je ogroman. Mogao se sakriti bilo gdje. Kad se najmanje budemo nadali, uletjet će odjeven kao crni kosac i jednim mi zamahom otfikariti glavu. Vi ćete ostati nepomični pošpricani krvlju iz moje vratne arterije dok se moja jezivo nacerena glava bude kotrljala po podu dnevnog boravka, a tijelo trčalo po dnevnom boravku kao dekapitirana kokoš. Zatim će nestati munjevito kako se i pojavio. Policiji neće ostati nijedan materijalni dokaz, tek troje užasnutih, beskorisnih svjedoka.

MARKO: Tko je crni kosac?

TITAN: Uskoro ćeš vidjeti.

MARKO: Daj mi reci, molim te.

TITAN: Lik iz jednog filma strave.

MARKO: A je li...?!

ANA: Titane... pretjeruješ.

TITAN: Četiri godine. Četiri godine traje ova noćna mora. Četiri godine me muči. Već odavno znam da ne pretjerujem u svojim najcrnjim slutnjama o njenom ishodu.

MARKO: Koliko sam shvatio, to je noćas. Taj ishod, mislim. Noćas bi se trebalo dogoditi veliko finale.

TITAN: Tako je! Noćas pada odluka. I pada krv. I glava, skupa s krvlju.

RIA: Što će se dogoditi kada svane jutro?

MARKO: Kad zakukuriču prvi pijetlovi?

TITAN: Bit ću mrtav!

RIA: A ako ne budeš mrtav? Nego živ? S rusom glavom na ramenima?

ANA: Dajte ne budite smiješni! Naravno da se ništa neće dogoditi. Noć ćeš provesti ovdje i ni dlaka ti s glave neće pasti! Čak da je Igoru zbilja namjera da ti nekako naudi, nema šanse da te ovdje dohvati.

TITAN: Ako slučajno ne uspije u svom zločinačkom naumu, ja sam pobjednik. A Igor Karača je gotov. Izgubit će... samopoštovanje.

MARKO (Ani): Vidiš? Tako izgleda osoba kojoj se u životu nešto događa. A sada se i nama počinje nešto događati.

ANA: Ma ništa se ne događa...

 

ZVONI TELEFON. MARKO MU TEATRALNO PRILAZI. UKLJUČUJE SPIKAFON KAKO BI SVI MOGLI ČUTI I ONOGA KOJI ZOVE.

 

MARKO: Da?

GLAS: Dobra večer. Ivan Filipović na liniji. Oprostite što smetam. Mogu li, molim vas, dobiti gospodina Titana Horvata.

 

PRESTRAVLJENI TITAN POKAZUJE DA JE TO IGOR.

 

MARKO: Vi ste, gospodine Filipović pogriješili broj. Ovo nije stan Titana Horvata.

GLAS: Znam da nije, gospodine Kralj. Titan Horvat je vaš prijatelj i trenutno se nalazi u vašem stanu.

MARKO: Otkud vam to?

GLAS: Čujem njegovo disanje, gospodine doktore.

MARKO: Titan Horvat nije u mom stanu.

GLAS: Srce mu lupa kao u zeca.

MARKO: Ovako ne možete razgovarati sa mnom, gospodine Filipović! Nisam ja nekakav... propali student, nego... uvaženi kirurg! (prekida vezu, suočava se s pogledima ostalih) Mislim da sam bio dobar. Vjerojatno naziva sve Titanove prijatelje pokušavajući otkriti gdje je. Nakon ovog razgovora nas je prekrižio.

RIA: Nisi trebao spominjati propalog studenta.

MARKO: Zašto ne? Zašto ga ne bi malo podbo? Ne misliš valjda da ga se bojim?!

RIA: Ne, ali... kako znaš da je on propali student?

MARKO: Pa rekao mi je Titan.

RIA: A rekao si mu da Titan nije ovdje.

MARKO: Mhm! Da, vidiš, na to nisam mislio!

ANA: Titan nam je o piscu prijetećih pisama mogao pričati i prekjučer. Ili prije šest mjeseci.

MARKO: Točno!

RIA: U tom slučaju ne bi odmah shvatio da je to frajer koji je nazvao, ljubazno pozdravio i predstavio se kao Ivan Filipović.

MARKO: Mogao bih ako sam pametan. A pametan sam.

TITAN: Znam zašto je zvao!

MARKO: Znamo i mi. Provjerava gdje si.

TITAN: Glupost. On jako dobro zna da sam ovdje. Zvao nas je da nas zavara.

MARKO: Nije uspio. Ja sam zavarao njega.

RIA: Kako bi to on nas zavarao tim pozivom?

TITAN: Vidio sam to u jednom filmu. Horroru. Manijak naziva žensku koja sjedi u dnevnom boravku velike kuće. Kaže joj da je vidi i da će joj uskoro doći da je siluje. Ona dobro zatvori sve prozore i vrata pa nazove policiju. Policajci je prvo uvjeravaju da se ne treba brinuti jer da takvi manijaci uglavnom ne napadaju. Onda provjere odakle je poziv stigao i otkriju da manijak zove iz kuće. S kata. Iz spavaće sobe. Shvaćate? Telefon je izmišljen zato da bi mogli razgovarati ljudi koji su međusobno udaljeni. Ako te netko nazove na telefon, ne očekuješ da je taj u blizini. A Igor je u blizini. U stanu je. Onako je kako sam rekao da je: Uvukao se dok su vrata bila otključana.

ANA: U tom bi slučaju morao zvati s mobitela.

TITAN: Naravno.

ANA: Ovaj telefon ima lovac broja. Možemo provjeriti s kojeg je broja stigao zadnji poziv.

 

ANA ODLUČNO PRIĐE APARATU PA PROVJERI BROJ. RAZOČARA SE VIDJEVŠI KAKO JOJ SE NADA DA ĆE BITI BROJ FIKSNOG TELEFONA IZJALOVILA.

 

TITAN: Zvao je s mobitela, je li?

ANA: Da, ali to ništa ne dokazuje. Baš ništa. Svima nam je često jednostavnije koristiti mobitel, nego fiksni telefon.

TITAN: Uvjeravam vas da je to mobitel s pre-paid karticom koji je Igor kupio samo za ovu priliku. Poslije se neće moći upotrijebiti kao dokaz. A Igor je u stanu.

MARKO: Ha ništa. Idemo onda pregledati stan.

ANA: Ti zbilja misliš da se Igor ušuljao?!

MARKO: Nije važno što ja mislim. Važno je što misli Titan. On je taj kome prijeti infarkt.

TITAN: Sva sreća da imam liječnika pri ruci.

MARKO: Bolje spriječiti, nego liječiti. Idemo se uvjeriti da u stanu nemamo nezvanog gosta.

ANA: Misliš da mi sad idemo pretražiti stan?!

MARKO: Ne vidim drugo rješenje.

ANA: Stan je velik...

RIA: Koliko sam shvatila, i taj je Igor veliki momak. Nema mnogo mjesta na kojima bi se mogao sakriti.

MARKO: Titan i ja idemo kroz spavaću sobu, a vas dvije kroz radnu.

RIA: A ne! Titan ide sa mnom.

MARKO: Mislio sam...

RIA: Što je, frajeru? Bojiš se ostati nasamo sa ženom, ha?

MARKO: Aha! Ti želiš ostati nasamo s Titanom!

RIA: Da! Drpat ćemo se kad nas ne budete mogli vidjeti. A što ćete vas dvoje tada raditi?

TITAN: Ovo nije komedija!

MARKO: Nije. Ovo je... pornografija.

RIA: Titan i ja idemo kroz spavaću sobu.

MARKO: Prezervativi su vam u noćnom ormariću koji je bliže prozoru.

RIA: Nadam se samo da im nije istekao rok trajanja.

ANA: Ja bih mogla ostati ovdje i čuvati bazu.

MARKO: Ne! Ti ideš sa mnom. Čuvat ćeš mi leđa.

ANA: Ha, dobro... Nemojmo samo pretjerivati.

RIA: Nećemo, ne brini.

 

EKIPA IZLAZI U PAROVIMA, NA RAZLIČITA VRATA. OPET MARKO ZASTAJE PRED PUŠKOM, NO OVOGA JE PUTA UZIMA. SCENA OSTAJE PRAZNA, ČUJU SE SAMO GLASOVI GLUMACA.

 

TITAN: E, Marko!

MARKO: Što je sad?!

TITAN: Je li ti ta pušketina napunjena?!

MARKO: Ma normalno!

ANA: Meni si rekao da nije.

MARKO: Ti se ne miješaj u muške razgovore.

ANA: A ti, kao boga te molim, ne okreći tu cijev prema meni.

MARKO: Ništa ti ne brini. Daj, molim te, zaviri ispod kože medvjeda što sam ga lani ulovio. Djeluje mi nekako... namreškano.

ANA: Ria i Titan znaju da smo tu kožu kupili. Ria je čak bila s nama kad smo je kupovali.

TITAN: Što je sad to?!

RIA: To sam samo ja.

TITAN: To si bila ti?!

RIA: Aha.

TITAN: Sigurno?

RIA: Sigurno.

ANA: Ne moraš se baš svugdje saginjati. Tamo ne bi stao ni Titan, a kamoli onaj Igor.

MARKO: Treba biti oprezan.

ANA: Dobro, samo pazi na leđa. Da ti se živac opet ne ukliješti.

MARKO: A platfuse?! Zašto ne spomeneš i da imam platfuse?! Ako nas propalica odnekud sluša, da zna da sam totalni seronja.

ANA: Ma daj budi pametan, nema ga tu.

MARKO: U pravu si, naravno, ali zašto se ja ne bi imao pravo malo igrati?!

ANA: Oprosti. Smetnula sam sam s uma da to dječaci ponekad čine.

MARKO: Rugaš mi se?!

ANA: Ne. Volim te.

MARKO: Nemoj me sad... U akciji smo.

RIA: Oni se tamo drpaju.

TITAN: Fućka se njima što će meni uskoro neki manijak zakrenuti vratom.

RIA: Ništa se ti ne boj, Titane, ja te čuvam.

TITAN: Što to lupa?

RIA: Moje srce!

TITAN: Zezaš me.

RIA: Samo ti pomažem da se opustiš.

MARKO: Pa ovo je, Bože mi oprosti, Sodoma i Gomora, a ne pretraga stana!

TITAN: On baš to i hoće!

RIA: Tko što hoće?

TITAN: Igor hoće da se opustimo pa da nas može smaknuti.

RIA: On nije u ovom stanu, Titane. Sve smo pogledali.

TITAN: Misliš?

RIA: Pa vidio si. Skupa smo gledali.

 

PAROVI SE VRAĆAJU U DNEVNI BORAVAK, ULAZE ISTOVREMENO KROZ RAZLIČITA VRATA. MARKA IZNENADI POJAVA TITANA I RIE PA PODIGNE PUŠKU NA ŠTO SE ONI TRGNU.

 

ANA: Marko!!!

MARKO: Dobro je, dobro je. Prazna je. (otvara pušku) Evo, vidi.

TITAN: Meni si rekao da je nabijena.

MARKO: Htio sam te umiriti.

ANA: Vidiš da nije u stanu.

TITAN: Da, izgleda da nije...

MARKO: Nije osobit problem nekome napisati anonimno, prijeteće pismo. Posebno ako si pismen. Napišeš ga, ubaciš mu u sandučuć, a onda se slatko smiješ kad vidiš da djeluje, da se onaj tamo uzvrpoljio kao prase u vreći.

ANA: Možda se sva osveta i sastoji od ubacivanja prijetećih pisama u poštanski sandučić.

TITAN: Nijedno mi nije ubacio u sandučić.

MARKO: Dobro, stavljao ti je ispod brisača auta...

TITAN: Tako sam dobio samo ovo zadnje.

RIA: Zašto je važno kako ti ih je dostavljao?

TITAN: Važno je. Time mi je davao do znanja da me neprestano ima na oku. Da mi je za vratom. Da motri svaki moj pokret. A ja njega nikada nisam zapazio. Možeš li zamisliti kako je to kad odeš na ljetovanje u Grčku, sjedneš na terasu kafića, naručiš metaxu, odeš na WC, a kad se vratiš, ispod čaše nađeš prijeteće pismo? To je bilo deseto ili jedanaesto, do tada sam već shvatio na kakvog sam se monstruma namjerio. Zato sam i išao u Grčku, da mu pobjegnem barem na tri tjedna.

MARKO: A nisi u Grčku išao na deset dana?

ANA: Marko...

MARKO: O.K., O.K., zaboravite.

TITAN: Bio mi je i u stanu. Tri mi je pisma ostavio u mom vlastitom stanu.

RIA: A, zato na vratima stana imaš sve one brave.

TITAN: Nakon svakog pisma sam po jednu dodao. Sad mi treba dvadeset minuta da otključam vrata vlastitog stana. Dvadeset minuta! Možete li to zamisliti?

ANA: Zapravo je nevjerojatno da do sada nismo shvatili što se događa.

MARKO: Meni si ti djelovao... tako... pomalo ustrašeno, ali sam mislio da je to zato što si... takav.

RIA: Titan je senzibilna osoba.

TITAN: Ne moraš biti posebno senzibilan da ti Igor Karača ulije strah u kosti. Da ste samo vidjeli taj njegov pogled kada je konačno shvatio da neću popustiti i da će izgubiti pravo na daljnje studiranje.

ANA: Svaki bi te student mrzio da je bio na njegovom mjestu.

TITAN: Nitko nije u stanju mrziti kao Igor Karača. Bili smo sami u kabinetu. U jednom sam trenutku pomislio da će me zgrabiti za stopala, zavitlati me i smrskati mi glavu o zid. Bio je posve spreman na to. A onda se predomislio. Vidio sam mu u pogledu da se predomislio. Ne zbog straha od kazne koju u tom slučaju ipak ne bi mogao izbjeći. To ga nije zanimalo. Ubio me nije samo zato što je zaključio kako mi se na taj način ne bi dovoljno osvetio. Htio je da se ja bojim njegove osvete, da godinama strepim pred njom. Zato se okrenuo i izašao iz kabineta. Šest mjeseci kasnije u tom sam istom kabinetu pronašao prvo prijeteće pismo.

RIA: Taj trenutak prije četiri godine u kabinetu… kada je bio spreman ubiti te...

TITAN: Da?

RIA: Zar ti u tom trenutku nije palo na pamet da mu daš drugi potpis, ili ocjenu, ili što si mu već trebao dati da može dalje studirati?

TITAN: Ne! Ima trenutaka kada je važnije ostati čovjek, nego ostati živ. Ima granica ispod kojih ljudsko dostojanstvo ne može ići.

MARKO: Teške riječi.

TITAN: Arhitektonski fakultet najelitniji je na Zagrebačkom sveučilištu.

ANA: Pa sad baš da je...

TITAN: Oprosti, Ana, ali je. Najelitniji je.

MARKO: A medicina?

TITAN: Medicina je na drugom mjestu.

MARKO: Hvala.

TITAN: I sad da se na Arhitektonskom fakultetu koji je hram duha isplati biti fizički snažan da bi se lakše upisalo višu godinu?! I lud?! I opasan?! Ne, ja takvo što neću dopuštati! Neka me ubiju, ali neću!

MARKO: Stav svakako imaš.

ANA: Vidi, Titane, ne bih htjela da me krivo shvatiš, ali ja ne znam ni za jedan slučaj da je neki student prijetio nekom profesoru.

TITAN: Bilo je toga, bilo, ali nitko se s tim baš ne voli hvaliti. Nije nikome ugodno priznati da mu je neki kršni Hercegovac prijetio teškim batinama ako mu ne da ocjenu ili drugi potpis. Ili je čak s njim polirao pod kabineta, dok nije učinio što je mrcina tražila.

ANA: Meni nitko nije prijetio.

TITAN: Naravno da nije kad je na tvojim ispitima prolaznost iznad osamdeset posto. I nikog ne rušiš više od jednom. Ako netko i padne, slijedeći put sigurno prolazi.

MARKO: Zato mi na vratima imamo samo jednu bravu.

TITAN: Ma mislim, ja ne tvrdim da studenti baš masovno prijete profesorima. Samo sam rekao da toga ima. No, s druge strane, treba reći i da je Igor Karača po mnogočemu jedinstven. On je... patološka ličnost. Znaš, Ria, ono što si me pitala: Je li mi u onim strašnim trenucima palo na pamet da mu popustim? Ja vjerujem da bi Igor bio prilično razočaran da sam tada popustio. Njemu jednostavno treba netko koga će iz dna duše mrziti. Na žalost ta je neugodna uloga pripala baš meni.

RIA: Momak je strastan, ha?

TITAN: Lud je. Totalno lud. Ja vjerujem da je njemu ta mržnja i osveta mnogo važnije od diplome.

MARKO: Onda mu je šteta prekidati ovu igru.

TITAN: Igra ima svoja pravila. Jedno od njih je da ima dužinu trajanja. Igor je iz nekog razloga odlučio da to bude četiri godine. Četiri je godine prošlo. Igra završava noćas. Sutra u jutro će se vidjeti tko je pobjednik.

RIA: To ćeš, dakako, biti ti.

TITAN: Volio bih da s tobom mogu podijeliti taj optimizam.

RIA: Ne vidim zašto ne bi mogao. Stan smo pregledali, uvjerili se da se osvetnik nije ušuljao, nema načina da te dohvati.

TITAN: Četiri godine on sprema osvetu. Misliš li da bi je mogli osujetiti jednom banalnom pretragom stana?

RIA: A što ti može? Razmisli malo? Što ti može? U zaključanom si stanu na četvrtom katu, usred Zagreba, okružen prijateljima. Nema načina da ti naudi.

TITAN: Upravo je to ono što on želi. Da mislim da nema načina da mi se osveti.

MARKO: Nije mogao znati da ćeš doći ovdje.

TITAN: Morao je znati da ću nekog vraga poduzeti nakon što pronađem posljednju prijeteću poruku. A to što je nazvao ovamo dokazuje kako baš i nije pretjerano iznenađen.

MARKO: Ma rekao sam ti: On sad sigurno naziva sve tvoje prijatelje kod kojih si se mogao skloniti. Nakon razgovora sa mnom zaključio je da nisi tu. Dokaz je to što nije ponovo zvao.

 

ZAZVONI TELEFON. SVI SE TRGNU. OPET SE MARKO IDE JAVITI I OPET UKLJUČUJE SPIKAFON. TITAN MU POKAZUJE DA NE ŽELI RAZGOVARATI.

 

MARKO: Da?

GLAS: Dobra večer. Ivan Filipović opet na liniji.

MARKO: Što sad hoćete?

GLAS: Isto što i prošli put. Razgovarao bih s gospodinom Titanom Horvatom.

MARKO: Rekao sam vam da nije ovdje.

GLAS: Ja znam da je on u vašem stanu, gospodine Kralj, skupa s vašom zajedničkom prijateljicom Riom Kantozzi. I vašom suprugom, dakako.

MARKO: Ti hoćeš reći da ja lažem?!

GLAS: Pa, kad već inzistirate, da, vi lažete gospodine doktore.

MARKO: A zašto mi ti to što mi imaš reći ne bi rekao u lice?!

GLAS: Je li to poziv, gospodine Kralj?

MARKO: Da! To je poziv! Imam potrebu opaliti te u lice kundakom puške, a to ne mogu preko telefona! Možda te počastim i s dvije patrone krupne sačme!

GLAS: Znam da imate pušku, gospodine Kralj. I da ste član sportskog lovačkog društva Fazan.

MARKO: Nemaš ti pojma na što sam ja spreman!

GLAS: Žao mi je što ste se uzrujali...

MARKO: Ja sam se uzrujao?! Ja?! Dođi ti meni, milo, ovamo pa ćeš vidjeti što je uzrujavanje!

 

MARKO BIJESNO PREKIDA VEZU. OSTALI ZURE U NJEGA.

 

MARKO: Jesi li vidio, Titane?! Tako treba s propalim studentima!

TITAN: Jesam li ti rekao da on zna da sam ovdje? Zna i sve ostalo. Zna čak i da je Ria ovdje.

MARKO: Zna i da smo odlučni braniti te. I oružjem ako treba.

ANA: Zna i da smo uzrujani.

TITAN: Čini mi se da u ovakvim okolnostima nije sasvim nenormalno biti pomalo uzrujan.

MARKO: Ja nisam uzrujan. Ja sam se samo razbjesnio kad mi je rekao da lažem. Neće meni nekakav propali student govoriti da lažem i nakon toga ne dobiti kundakom u lice.

ANA: Trebao si vidjeti što zapravo hoće.

MARKO: Htio je razgovarati s Titanom.

ANA: Pa zašto ti nisi razgovarao s njim?

TITAN: Tako bi mu omogućio da me ubije.

ANA: Razgovorom?

TITAN: Ultrazvučnom zviždaljkom.

ANA: Što je sad to?

TITAN (Marku): Znaš li ti što je ultrazvučna zviždaljka?

MARKO: Ne. Znam što je ultrazvuk i znam što je zviždaljka, ali za ultrazvučnu zviždaljku, moram priznati, još nisam čuo.

TITAN: Ima toga. Vidio sam u jednom filmu. Ljudski je mozak krhka tvorevina. Moguće ga je nepovratno oštetiti dobro naciljanim zvučnim projektilom kroz tanku opnu bubnjića.

RIA: Kako se to nacilja, ako smijem pitati?

TITAN: Jednostavno. Punim plućima zazviždiš u telefonsku slušalicu. A onaj s druge strane linije sruši se mrtav.

MARKO: Ni manje, ni više, ha?

RIA (Marku): Ima li to smisla?

MARKO: Ha, slušaj, ako iz sve snage zazviždiš u običnu zviždaljku, onom s druge strane telefonske linije lako može puknuti bubnjić.

TITAN: Točno! A ultrazvučna zviždaljka je ubitačna. Ubitačna!

ANA: Ali mi smo razgovarali preko spikafona.

TITAN: Marko je govorio u mikrofon pa to Igor po svoj prilici nije shvatio.

RIA: I što bi se po tebi dogodilo da je Igor zazviždao?

TITAN: Nas bi četvero popadali oko telefona kao vrapci ispred zvučnika na koncertu Rolling Stonesa.

RIA: Pobio bi i nas?

TITAN: Nehotično.

ANA: No, dobro. Titan se onda neće javljati na telefon, a ja ću na brzinu složiti nekakvu večericu.

TITAN: Kakva večera, Ana. Ja noćas pokušavam preživjeti!

ANA: Pa nadmudrio si ga. Otkrio si što smjera.

TITAN: Nisam. Samo sam otkrio jednu od mogućnosti. Ima ih još.

RIA: Na primjer?

TITAN: Može... što ja znam... može me gađati snajperom s nekog od susjednih krovova. Pa da! To može!

 

TITAN TRČI I GASI SVJETLA. MRAK.

 

RIA: Mrak. Ideje su ti zbilja mrak.

TITAN: Ovako me neće moći gađati.

MARKO: Ja ne vidim nikakvog snajperista.

TITAN: Snajperisti i trebaju biti nevidljivi.

MARKO: I što ćemo sad? Čekati jutro u mraku?

TITAN: Bolje je biti živ u mraku, nego mrtav na svjetlu.

ANA: A ne bi li bilo jednostavnije spustiti rolete?

TITAN: U pravu si, Ana, kao i obično.

 

ZVUK SPUŠTANJA ROLETA, A ONDA TITAN PALI SVJETLO.

 

ANA: Osjećaš li se sada konačno sigurnim?

TITAN: Ni blizu.

ANA: Baš sam se i bojala da ćeš mi to odgovoriti. Što te sad brine?

TITAN: Isto što i prije. Igor Karača. Kako ne shvaćaš, Ana? Njemu je najvažnije u životu meni se osvetiti. A za monstruma se ne može reći da nije pametan.

MARKO: Zašto nije diplomirao kad je pametan?

TITAN: Rekao sam ti. Zato što je patološka ličnost. Njemu je slađe mene uništiti, nego diplomirati. Mržnja može biti jezivo moćan pokretač.

RIA: Pa je. Ima toga.

TITAN: Ja želim živjeti, a on se želi osvetiti. Žalosno je da je na ovome nesavršenome svijetu destrukcija uvijek jača od konstrukcije. Uvijek je lakše nešto srušiti, nego izgraditi. Zato smo sada tu gdje jesmo.

ANA: Mi jesmo u zaključanom stanu, na četvrtom katu, iza spuštenih roleta...

MARKO: ...Naoružani.

TITAN: Ta je tvoja puška prazna.

MARKO: Hoćeš da je napunim? Nema problema.

ANA: Marko, možda baš nije pametno...

MARKO: Ništa ti ne brini. Pa ja sam lovac. I nabijena puška u mojim rukama je sigurna.

 

MARKO IZ SKROVIŠTA IZVLAČI KUTIJU PATRONA PA ENERGIČNIM POKRETIMA PUNI PUŠKU.

 

MARKO: Eto tako. Osjećaš li se sada sigurnijim?

TITAN: Da, osjećam se nešto sigurnijim, ali još uvijek ne sigurnim.

MARKO: Vidi, Titane, ja imam natprosječan sluh. A u puški je sačma za divlje svinje. Ne moram ni nišaniti. To pere sve što se nađe ispred cijevi.

RIA: To znači da bi se mi u trenutku opaljenja trebali nalaziti iza tebe?

MARKO: Bilo bi poželjno.

RIA: Dobro, ti se Titane drži iza Marka i... to je to. Ničega se ne trebaš bojati. A ti, Marko, ako se budeš išao tuširati, pazi da ti ne ispadne sapun.

MARKO: Da, djeluje kao idealna bojna formacija: mladi ratnici ispred, stari iza.

TITAN: Ti si od mene stariji dvije godine.

MARKO: Da, ali sam mlad duhom!

RIA: Ani bi vjerojatno bilo draže da si mlad tijelom.

 

ZVONI TELEFON. SVI SE UOZBILJE. ANA POGLEDA BROJ NA EKRANU I OTKRIJE DA JE ISTI KAO I U PRETHODNA DVA POZIVA.

 

ANA: Opet on. Hoćeš li ovaj put ipak razgovarati s njim?

TITAN: Ni slučajno.

ANA: Onda pustite mene da se javim.

MARKO: Možeš. Ja ću razgovarati s njim ako se pojavi. Ovako telefonski me samo frustrira.

RIA: Pazi na ultrazvučnu zviždaljku. Da ne prođemo kao vrapci na koncertu Rolling Stonesa.

ANA (javlja se): Ana Kralj na liniji. Izvolite.

GLAS: Dobra večer. Opet ja, Ivan Filipović. Nadam se da ne pretjerujem...

ANA: Što želite?

GLAS: Isto kao i prošli put: razgovarati s gospodinom Titanom Horvatom.

ANA: On ne želi razgovarati s vama.

GLAS: Zašto?

ANA: Ne želi.

GLAS: Vi barem ne tvrdite da nije kod vas.

ANA: Zašto ga trebate?

GLAS: Razlog je osobne prirode.

ANA: Titan je moj osobni prijatelj. Mogu mu prenijeti poruku.

GLAS: Nije mi jasno zašto se ne želi javiti? Čega se boji?

ANA: Treba li se moj prijatelj nečega bojati?

GLAS: Znate za priču s prijetećim pismima?

ANA: Znam. Večeras je dobio tredeset šesto. U njemu mu manijak prijeti da će se rastati s ono malo duše što je ima.

GLAS: To će se i dogoditi.

ANA: Šalite se?

GLAS: Ne. Smrtno sam ozbiljan. Mehanizam osvete je pokrenut i prilično sam siguran da ga više nitko ne može zaustaviti.

ANA: Titan je okružen prijateljima.

GLAS: Znam da je. Vi mu ne možete pomoći. Nikako. Osveta će biti izvršena bez obzira što poduzeli da ga zaštitite.

ANA: Vi ste Igor Karača, je li?

GLAS: Ne. Ja sam Ivan Filipović.

ANA: Slušajte, Igore...

GLAS: Ivan Filipović, gospođo profesor.

ANA: Živimo u pravnoj državi...

GLAS: Osvetnik za svoj postupak neće snositi nikakve posljedice. Apsolutno nikakve. Vidjet ćete.

ANA: Vidjet ću ako preživim, ha?

GLAS: Vama se neće baš ništa dogodita. Ni vašem suprugu, ni gospođi Kantozzi. Na meti je samo gospodin Titan Horvat. Vi ćete ostali bez obzira na moguće aktivnosti u trenutku izvršenja osvete biti samo publika. Nemate razloga za brigu. Dapače. Vjerujem da će vam prizor biti krvavo zabavan.

ANA: Što to znači?

GLAS: Vidjet ćete.

ANA: Titan je moj prijatelj.

GLAS: Znam da je. Prijateljstvo je zapravo vrlo zanimljiv odnos dvoje ljudi. Dobronamjernost u tome nije nužna. Određena okrutnost pak jest.

ANA: Govorite iz vlastitog iskustva?

GLAS: To je svačije iskustvo. No dobro, neću vas sada gnjaviti svojim filozofiranjem. Imate li lovac broja na ovome telefonu?

ANA: Da.

GLAS: Izvrsno. Onda imate broj moga mobitela. Ako se Titan Horvat predomisli, slobodno me može nazvati. U bilo koje doba. Noćas ne kanim spavati. Laku noć, gospođo profesor.

ANA: Laku noć.

 

ANA PREKIDA RAZGOVOR. SVI SU UZDRMANI.

 

TITAN: Što sam vam rekao? On se ne šali.

RIA: Da. Čini se da se ovaj zbilja ne šali.

TITAN: I inzistira na lažnom predstavljanju. Njegov plan očito uključuje izbjegavanje ruke pravde.

MARKO: Joj, što bi ja njemu po zubima dao, samo da mi dođe...

ANA: On tebe ovdje ne može dohvatiti nikako.

RIA: Spominjao je mehanizam osvete. Da je mehanizam osvete već pokrenut.

MARKO: Sere.

TITAN: Znam! Znam što smjera!

 

TITAN SE NA BRZINU SKIDA, OSTAJE U ČARAPAMA, GAĆAMA I POTKOŠULJI. ODJEĆU I CIPELE ZGUŽVA U GRUDU, PRITRČI PROZORU, MALO DIGNE ROLETU, POBACA ODJEĆU I CIPELE VAN PA OPET SPUŠTA ROLETU. OSTALI SU ŠOKIRANI.

 

ANA: Mogao si to nekome na glavu baciti.

RIA: Možda i je.

TITAN: Nisam!

MARKO: Onda dobro. A, ovaj, ako nisam preznatiželjan, zašto si to napravio?

TITAN: Negdje mi je u odjeći bila skrivena bomba!

MARKO: Misliš?

TITAN: Vidio sam to u jednom filmu.

MARKO: Ti si u zadnje vrijeme dosta filmova gledao, ha?

TITAN: A što ću drugo? Zbog manijaka sam se bojao izlaziti pa sam visio doma i gledao filmove.

MARKO: Mhm...

TITAN: U tom su filmu sinu američkoga predsjednika sakrili bombu u kopču remena hlača.

RIA: To se može?

TITAN: Kako ne! Danas se bomba i u pismo može sakriti. Sjećate se da su se jedno vrijeme po Austriji slala pisma-bombe? Onoj novinarki kad je puknulo u facu?

RIA: Ja se sjećam.

TITAN: Eto vidiš.

MARKO: A zašto onda nisi bacio samo remen?

TITAN: Ma bomba je mogla biti bilo gdje. I u... što ja znam... peti cipele. Ili u nekoj olovci. Mi arhići uvijek imamo pune džepove olovaka.

MARKO: A mi kirići pune džepove skalpela.

ANA: Što je to kirić?

MARKO: Kirurg od milja. Internist je intić. A pedijatar pedić.

RIA (odmjerava Titana): Ti si baš lijepo građen.

TITAN: Aha. Uz to sam i pametan. Šteta me da poginem.

RIA: Nećeš poginuti. Mi te čuvamo.

TITAN: Nemate pojma koliko sam vam zahvalan na tome. Što ste uz mene u ovim dramatičnim trenucima.

MARKO: Tome služe prijatelji. Uz to bi iz ove puške baš trebalo ispaliti dvije patrone, da malo pročistim cijevi. A i ja ću udovoljiti svome lovačkom instinktu koji se javio ovih dana. Dakle, spajamo ugodno s korisnim.

 

U MEĐUVREMENU JE ANA IZAŠLA I BRZO SE VRATILA S NEŠTO MARKOVE ODJEĆE. PRUŽA JE TITANU.

 

ANA: Obuci to da se ne prehladiš.

MARKO: To mu je preveliko.

RIA: Da. Titan je vitkiji, nego ti.

 

TITANU JE ODJEĆA DOISTA PREVELIKA PA NAKON OBLAČENJA DJELUJE JOŠ KOMIČNIJE.

 

MARKO: Dolje ništa nije puklo.

TITAN: Gdje dolje?

MARKO: Pred zgradom.

TITAN: A, to…

ANA: A što je trebalo puknuti?

MARKO: Bomba iz neke od Titanovih olovčica.

TITAN: Tko zna za kad je tempirana. Možda za ponoć.

RIA: Možda je upaljač pri padu onesposobljen.

ANA: Možda bombe nije ni bilo.

TITAN: I to je moguće, naravno. Doduše, ona Igorova primjedba da je mehanizam osvete pokrenut baš je upućivala na takvu vrst osvete. Bombu podmetneš, a onda čekaš da pukne, fućka ti se. Ništa te ne košta kratiti vrijeme nazivanjem stana u kojem se tvoja žrtva skriva.

RIA: Meni se činilo da je sto posto siguran u uspijeh svoga plana.

MARKO: Zna li on za moju pušku?

TITAN: Zna. Zna čak i ime tvog lovačkog društva. Pa rekao ti je.

MARKO: A da. Nema veze. To bi moglo presuditi. Imam taj osjećaj. Spasit će nas moja dvocjevka.

ANA: Kako će nas spasiti, za boga miloga?! Ne misliš valjda da Igor kani upasti u stan pucajući poput komandosa?!

MARKO: A što po tebi kani?

ANA: Ne znam.

RIA: Nekakav plan ima, sto posto. To bi nakon tri njegova poziva i svega što nam je Titan do sada ispričao i tebi konačno trebalo biti jasno.

ANA: Dobro, nekakav plan vjerojatno ima. No taj plan ne uključuje puškaranje. Jer da bi došlo do puškaranja, on bi se morao pojaviti osobno. A to mu nije ni na kraj pameti.

TITAN: Ja u to nisam siguran.

MARKO: Zašto zove s mobitela?

ANA: O tome smo već raspravljali. Ne želi da mu se uđe u trag preko telefonskog broja.

MARKO: U tom bi mu slučaju puno jeftinije bilo zvati iz telefonske govornice. Ima ih na sve strane i uglavnom ih nitko ne koristi.

RIA: To je točno. To mu je ne samo jeftinije, nego i jednostavnije. I sigurnije. Tako mu policija poslije nikako ne bi uspjela ući u trag.

ANA: Poslije čega?

TITAN: Poslije mog smaknuća, Ana, poslije mog smaknuća.

RIA: Ja sam htjela reći poslije... akcije. Zapravo, poslije... pokušaja akcije. Koji ćemo mi osujetiti.

ANA: Dajte da budemo razumni. Kako se on tebi u ovakvim okolnostima može osvetiti?

TITAN: Zna da sam ovdje.

ANA: Dobro, zna. I? Što mu to vrijedi? Ne misliš valjda da će sada nogom razvaliti vrata i uletjeti s pištoljima u rukama?!

 

RAZGOVOR PREKIDA ZVONCE NA ULAZNIM VRATIMA. SVI SE TRGNU. MARKO IM DAJE ZNAK DA BUDU TIHO PA IDE VIDJETI TKO JE. USPUT PROVJERAVA JE LI MU PUŠKA NABIJENA. BRZO SE VRAĆA.

 

MARKO: Pred vratima je TV inkasator.

ANA: No, pa plati mu.

TITAN: Čekaj! To bi moglo biti to!

ANA: Što to?

TITAN: Igorov plan! Jesi li mu otvorio?

MARKO: Nisam. Samo sam pogledao kroz špijunku.

TITAN: Mudro.

ANA: Ma čekajte malo. To je onaj inkasator koji uvijek dolazi?

MARKO: Da. Taj je tip meni oduvijek nekako čudan.

TITAN: Ne zaboravite da Titan surađuje s televizijom.

RIA: Radi reklamne spotove. To s inkasatorima nema nikakve veze.

TITAN: Ne znaš ti kakav je Igor. Gdje god se pojavi, ljudi mu jedu iz ruke.

ANA: I što bi mi sad trebali? Praviti da nas nema doma?!

TITAN: Da!

MARKO: Ne! Idemo pitati tipa što hoće!

RIA (iz torbice vadi mali pištolj, ubacuje metak u cijev): Tako je! Idemo ga pitati što hoće!

TITAN: Ria?!

MARKO: Otkud ti to?!

RIA: Ženi koja živi sama potrebna je ovakva vrsta zaštite.

MARKO: Mhm... A, ovaj, ako smijem pitati, koliko si nasilnih muškaraca pobila tim pištoljčićem?

RIA: Nijednog. Nisam morala. Samo sam pustila glas da ga imam. Ne bi vjerovali koliki su muškarci nakon toga postali znatno pristojniji.

TITAN: Nama nisi rekla da ga imaš.

RIA: To dokazuje kako s vama dvojicom nisam imala problema.

MARKO: Je li to kompliment?

TITAN (Ani): Ti si znala što Ria nosi u torbici?

ANA: Da. Slušajte, vi samo raspravite značaj fizičkog straha u životu većine muškaraca, a ja idem platiti TV pretplatu.

MARKO: Idem s tobom.

RIA: Idem i ja. Većina muškaraca su ljige, i sinje kukavice, nema se što tu puno raspravljati.

ANA: Samo smireno, samo smireno. Smireno i hladnokrvno.

MARKO: On će meni pretplatu naplaćivati! Majku mu njegovu!

ANA: Je li ti taj pištolj zakočen?

RIA: Uskoro ćemo saznati.

 

ANA, RIA I MARKO IZLAZE IZ DNEVNOG BORAVKA, TITAN OSTAJE. SILNO JE ZABRINUT. NE MOŽE SE ODLUČITI PLAŠI LI GA VIŠE SAMOĆA ILI OKRŠAJ KOJI SE DOGAĐA NA HODNIKU. IZ HODNIKA DOPIRE SVAĐA. Što je?! Što bi ti?! – Ajme ljudi šta vam je?! – Što je?! Što si zinuo?! – Misliš da samo ludi, ha?! Misliš da smo ludi?! – Mogu ti pretplatu platiti iz obje cijevi, ako hoćeš, razbojniče! – I reci Igoru da ga čekamo! Neka dođe! Samo neka dođe! KAKO SE OBRAČUN ODVIJA I NA HODNIKU PRED STANOM, GLASOVI SU TIŠI I NEJASNIJI, NEGO PRI PRETRAŽIVANJU STANA: TITAN JEDVA DOČEKA POVRATAK BIJESNE ANE I DOBRO RASPOLOŽENIH RIE I TITANA.

 

MARKO: Nisam mislio da seronja može tako brzo trčati.

RIA: Ulili smo mu strah u kosti.

TITAN: Jeste li nakon njegovog odlaska opet zaključali vrata?

MARKO: Jesmo, ne brini.

ANA: Zlostavljali ste nevinog čovjeka!

MARKO: Kako ti znaš da je nevin?

RIA: Netko tko skuplja pretplatu za HTV ne može biti nevin.

MARKO: Točno! Čovjek mora biti duboko perverzan da bi se prihvatio takvog posla. Ne bi me čudilo da nosi žensko donje rublje.

RIA: Možda i uživa u tome da ga se povremeno pomalo zlostavlja. Moguće je, je li?

MARKO: Apsolutno!

ANA: Uživate u ovome, ha?

RIA: Ma ne. Samo se malo šalimo nakon uspješno izvedene akcije.

ANA: Nakon uspješno izvedene akcije?!

MARKO: Da. Onemogućili smo Igorovog pomoćnika da omogući osvetu.

ANA: Kakav vražji pomoćnik?! Čovjek je samo došao po novce za pretplatu.

MARKO: Kakav je televizijski program i to je zločin.

RIA: Mi nikako ne možemo znati što je njemu bilo na pameti kad je pozvonio. Čovjek često ne zna što je na pameti bračnog partnera, a kamoli nekakvog TV inkasatora. Tko zna što bi izveo da mi nismo nastupili tako odlučno?! Možda bi... bombu ubacio u stan.

MARKO: Pa je. Zahvaljujući našim mjerama opreza, osvetniku nije ostalo mnogo prostora. Onaj mu je jadnik bio jedina šansa.

RIA: Vjerujem da će biti razočaran kad mu se ovaj vrati upišan od straha.

ANA: Upišan od straha...

RIA: Ha, što ćeš Ana. Tako je to. Živimo u svijetu u kojemu je važno pokazati da si jači. Poštuju te jedino ako te se boje.

MARKO: Istina je. Strah je najvažniji osjećaj koji upravlja postupcima ljudi. Ako čovjek želi nešto napraviti sa svojim životom, mora biti onaj koga se boje, a ne onaj koji se boji.

RIA: Ljudi se dijele na one koji se boje i one koji ulijevaju strah.

ANA: A da bi se to postiglo, nije loše biti naoružan, je li?

MARKO: Nije stvar u oružju, njega može nabaviti svatko, nego u spremnosti da ga se upotrijebi.

ANA: U spremnosti da se puca u drugog čovjeka? O tome govorimo?

MARKO: Govorimo o spremnosti da se puca u čovjeka koji ima namjeru ubiti tebe. Ili tvoga prijatelja. O tome govorimo. Ti nikako ne uspijevaš shvatiti da ona propalica Titanu radi o glavi. A to se, Ana, doista događa. Nećemo ništa postići uvjeravajući se da su ljudi dobri, i bezazleni, i da se zločini događaju nekom drugom. Moramo obraniti Titana.

TITAN: Tako je.

ANA: Dobro, i što je to po vama inkasator smjerao?

MARKO: Nemam pojma.

RIA: Treba djelovati, a ne razmišljati.

ANA: Pa vi ste djelovali točno onako kako je Igor želio da djelujete.

MARKO: Kako to misliš?

ANA: Dali ste inkasatoru razlog da ode na policiju.

MARKO: I što bi imao od toga?

ANA: Prijetili ste oružjem čovjeku dok je ovaj radio svoj posao. U najmanju vas ruku mogu privesti na obavijesni razgovor.

TITAN: To je zbilja problem. Igor ima veze na policiji.

MARKO: Ma kakve veze na policiji?! O čemu pričaš?! Pa ja sam ugledni zagrebački kirurg! Nisam nekakav kriminalac pa da me policija privodi.

ANA: Uperio si pušku čovjeku u glavu. Čine li to kirurzi ili kriminalci?

MARKO (slisti novo, obilno piće): Mi kirurzi smo oduvijek bili na glasu kao pomalo divlji. Takav nam je imiđ.

TITAN (i on slisti obilno piće): A mi arhići? Na kakvu smo mi glasu?

MARKO: Za vas svi misle da ste... sofisticirani. Što i jeste.

TITAN: Istina je. Jesmo.

MARKO: Doživljavaju vas i kao... estete.

TITAN: I to smo.

MARKO: U svakom slučaju, nemaš se razloga bojati policije.

TITAN: Misliš? Pa da. Kad vide tko sam...

ANA: Kako će vidjeti tko si? Prilično sam siguran da su ti svi dokumenti bili u odjeći koju si bacio kroz prozor.

TITAN: Što?!!! Moji dokumenti?!!! Istina je! Svi su bili u novčaniku! Pobacao sam i sve svoje ključeve! I od auta, i od stana! Što ću sad?!

RIA: Ništa. Ja ću se spustiti pred zgradu i donijeti ti odjeću.

TITAN: Ti bi to učinila za mene?!

RIA: Naravno. Nije to ništa, Titane. Učinila bih ja za tebe i puno više.

TITAN: Samo, nemoj mi donijeti odjeću i cipele. A pogotovo olovke ne diraj. Donesi samo novčanik i ključeve. Ono s bombom ja ne bih baš prekrižio.

RIA: Kako hoćeš.

MARKO: Pazi da ti bomba ne pukne u facu.

RIA (nasmije se): Pazit ću.

 

U MEĐUVREMENU JE ANA MALO DIGLA ROLETU I POGLEDALA DOLJE. VIDJEVŠI TO, RIA ZASTANE.

 

RIA: Odjeća je dolje?

ANA: Ja je ne vidim.

TITAN: Pogledaj bolje.

 

RIA I MARKO TAKOĐER IDU POGLEDATI.

 

MARKO: Čini se da imamo problem, Titane.

TITAN: Netko mi je popalio robicu?

MARKO: Da. Neka vucibatina.

TITAN: Kakva vucibatina! Igor je to učinio! Jezivo je to kako je u stanju predvidjeti sve moje poteze.

RIA: Igore, daj se smiri...

MARKO: Robicu ti je mogao popaliti bilo koji klošar koji je prolazio. Vidio je fini štof, izglancane cipelice, možda je i debeli novčanik šesno ležao nedaleko džepa iz kojega je ispao...

TITAN: Imam ideju!

MARKO: Opet neki film?

TITAN: Zaključat ćemo se i ugasiti svjetlo.

ANA: Mi već jesmo zaključani.

TITAN: Pravit ćemo se da tu nikog nema. Da je stan prazan.

MARKO: Drugim rječima: sakrit ćemo se u mišju rupu, ha?! U vlastitom stanu?!

TITAN: Ja drugo rješenje ne vidim.

MARKO: E pa ja to neću! Ja nisam miš! Ja sam kirurg!

RIA: Koji bi bio krajnji cilj takve taktike?

TITAN: Nekako sam sve sigurniji da Igor u ostvarenju svog zločinačkog nauma planira koristiti usluge policije.

RIA: Zbilja misliš da je predvidio našu reakciju na pojavu inkasatora?

TITAN: To mu je svakako išlo na ruku, ali ja vjerujem da je on za policiju spremio i koješta drugo. Napakirao mi je vrag zna što.

ANA: A ima toga što se tebi može napakirati?

TITAN: Nisam ja nikakav zločinac, Ana, za boga miloga! Danas svakom možeš napakirati. Živimo u vrijeme kad svi strahuju od terorista.

MARKO: Istina je. Danas kad se klincima ne da ići na nastavu, iz govornice nazovu devedeset dva i kažu da je u školi bomba. To pali bez greške.

RIA: Ako nazove da je ovdje bomba, specijalci će upasti bez kucanja, to je istina. No, onda ćemo mi reći da ti nisi uzrujan zato što u glavi vrtiš zločinački film, kako sravniti sa zemljom Zagrepčanku ili Cibonin toranj, nego zato što ti se prijeti...

TITAN: Ne radi se o meni, o tome imam li ja facu terorista, nego o Igoru! On bi i svetom ocu Papi bio u stanju napakirati tako da ga karabinjeri privedu na obavijesni razgovor. A ja ne samo da nisam Papa, nego ne mogu dokazati ni da jesam ono što jesam.

RIA: Mi možemo svjedočiti tko si. Reći ćemo da si naš prijatelj i kolega.

TITAN: Vi ste se kompromitirali oružanim napadom na TV inkasatora.

MARKO: Pa ti si nam rekao da je on Igorov čovjek.

TITAN: Baš mu zato niste smjeli prijetiti oružjem. Trebali ste ga samo ispljuskati, eventualno ga puknuti nogom u jaja ili koljenom u lice. Inače, kad smo već kod toga, imaš li ti, Ria, dozvolu za taj pištolj?

RIA: Imam.

TITAN: Hvala bogu, barem to. Eh, da je meni neka dozvola, barem ribička. Ali da ima sliku.

RIA: Što bi s njom?

TITAN: Pokazao je policajcima kad nahrupe. Da im dokažem da imam ime i prezime, i mjesto stanovanja. Da nisam nekakav... ilegalni imigrant talibanskog podrijetla.

ANA: Ma dobro, Titane, daj nemoj sad pretjerivati. Tvoja je slika u posljednjem broju ČIP-a...

TITAN: Točno! Snimljen sam kako primam nagradu na Varaždinskom natječaju! Imaš li ti taj broj?!

ANA: Eno ti ga među časopisima.

 

TITAN SE BACI NA UREDNO SLOŽENE ČASOPISE POPUT NOGOMETNOG GOLMANA NA LOPTU PA IH POČNE RAZBACIVATI DOK NE NAĐE ČIP. ZATIM GA NERVOZNO PROLISTA. ODUŠEVI SE UGLEDAVŠI TRAŽENU FOTOGRAFIJU. OSTALI STOJE NEPOMIČNI I PROMATRAJU NJEGOVO SUMANUTO PONAŠANJE.

 

TITAN: Evo me! Evo moje slike! (ljubi fotografiju) Tu se vidi da sam netko i nešto! A gdje je tvoja slika, Igore, sunce ti razbojničko?! Bit će uskoro na tjeralici, ako bog da!

ANA: Dobro, eto, i to smo riješili. Sad bi mogli večerati.

TITAN: Ma kakva večera! Mi smo još uvijek usred rata. Ovo je lijepo za vidjeti (pokazuje ČIP), ali mi teško može spasiti lijepu glavu.

RIA: Bit će zanimljivo vidjeti izraze lica policajaca kada im ovo pokažeš umjesto osobne iskaznice.

TITAN: Policajce ne puštamo unutra.

MARKO: Nego što ćemo?!

TITAN: Pa rekao sam. Ugasit ćemo svjetlo i praviti se da nas nema.

MARKO: A ja sam rekao da to ne dolazi u obzir! Nikada se nisam skrivao poput miša pa to neću ni sada.

TITAN: Misliš otvoriti policiji nakon što si dvocjevkom otjerao inkasatora s kućnog praga?!

MARKO: Naravno! Učinio sam to što sam učinio i s tim ću se suočiti. Kao pravi muškarac. Osim toga, i ja imam neke veze u policiji. Ima ih tamo koji su već dospjeli pod moj nož. Ostali bi jednog dana mogli dospjeti, nikad se ne zna. Ako treba, spreman sam i podmititi, dat sto eura, dvjesto, petsto, tisuću, koliko god treba, samo da ne idem na robiju. Ukratko: ja sam muškarac koji se ne skriva.

TITAN: A ja? Misliš da sam ja seronja, je li? Oduvijek si to mislio!

MARKO: Ja tebi, čovječe, upravo pokušavam spasiti život!

TITAN: Glupost! Ti samo koristiš priliku da malo izigravaš opasnog momka. Sviđa ti se mahati s tom puškom i meni govoriti da ništa ne brinem, da ćeš ti srediti Igora Karaču.

ANA: Dobro, nemojmo sad...

MARKO: Hoćeš reći da liječim nekakve komplekse?!

TITAN: Da!

MARKO: Pa jesi li ti normalan?! Znaš li ti kako meni izgleda radni dan?! Ja režem ljude! Otvaram ih! Sve te medicinske sestre i tehničarke koje su uz mene gledaju me kao Boga. Što bi meni trebalo ovo sranje da se osjećam moćnim?!

TITAN: Pričaš gluposti! Misliš da sam veslo sisao?! Da ne znam kako je to?! Mene gomila dugonogih studentica gleda kao Boga pa se svejedno osjećam usrano!

RIA: Čuješ ti to, Ana? Ova su dvojica veći frajeri, nego što sam ja to do sada mislila.

ANA: Mene studenti gledaju kao boginju.

RIA: Ma daj?!

ANA: Aha...

RIA: Znači, samo ja moram trčati za poželjnim pripadnicima suprotnog spola. Vi ostali s tim nemate problema.

TITAN: Slušajte...!

ANA: Ma, policije se ne moramo bojati. Zapravo smo trebali mi zvati njih, odmah nakon što je Igor prvi put nazvao. Znam da nemamo nikakvih dokaza, ali možda bi ih uspjeli nagovoriti da obave s njim jedan duži obavjesni razgovor.

RIA: Možda je on to i očekivao.

MARKO: Meni je toga već dosta. Što god nam padne na pamet, na kraju zaključimo da je on to predvidio.

RIA: Spomenuo je da je mehanizam osvete već pokrenut. Uostalom, to si i sam zapazio.

TITAN: Znam! Znam što Igor smjera! Postoji samo jedan način na koji Igor u ovim okolnostima može ostvariti svoju prijetnju. Upravo je nevjerojatno da to nikome do sada nije palo na pamet. Očito je.

MARKO: Pucaj.

TITAN: Ima među nama svog čovjeka.

MARKO: Netko od nas troje će pomoći propalom studentu da tebe sredi?!

TITAN: Da.

MARKO: Imaš pravo! To je zbilja očito! Kako li samo meni nije pala na pamet ta ideja?! Valjda ne gledam dovoljno filmova. Usput, slutiš li tko bi mogao biti pomagač propalog studenta?

TITAN: Ne da slutim, nego znam.

MARKO: Misliš na mene, je li? Igor Karača i ja smo zbilja savršen par. On ima mozak, a ja sam spreman pucati.

TITAN: Ne, Marko, ne mislim na tebe. Igor nema ništa čime bi mogao kupiti tvoju suradnju.

ANA: Ako nije Marko, ostajemo nas dvije.

RIA: Ovo zbilja postaje sve uzbudljivije.

ANA: No? Koja je od nas dvije Igorova ruka osvete?

TITAN: Ria.

RIA: To bi valjda trebalo značiti da Igor ima nešto čime može kupiti moju suradnju.

TITAN: Tako je.

RIA: A, ovaj, ako nisam preznatiželjna, što bi to bilo?

TITAN: Igor je zgodan muškarac. Mlad. Visok. Atletski građen. I sama si oduvijek tvrdila da si slaba na takve.

ANA: Ma slušaj, to što Ria tvrdi...

RIA: Pusti, Ana. Titana je nemoguće razuvjeriti kada si nešto utuvi u glavu. Već smo to večeras viđali. Nastavi. Uživam kad se u društvu analiziraju moje slabosti.

TITAN: U redu, Ria. Učini što moraš.

RIA: Pomirio si se sa sudbinom, ha?

TITAN: Zapravo mi je drago da je ovako ispalo. Znaš li da sam oduvijek želio provesti život s tobom? Znaš li da sam zaljubljen u tebe? Da si mi najvažnija žena u životu?

RIA: Ne.

TITAN: E pa istina je. No, kad mi već to sudbina nije namijenila, drago mi je da će mi tvoja ruka barem donijeti smrt.

RIA: Ma kakva sudbina, Titane, što lupetaš? Zašto mi do sada nikada nisi najnormalnije rekao to što mi imaš reći?!

TITAN: Zato što sam vidio kojim tempom mijenjaš muškarce. Zato. Nisam htio biti samo jedan u nizu. Zato sam ti i postao prijatelj. Kad sam shvatio da tvoju ljubav ne mogu imati samo za sebe, želio sam tvoje prijateljstvo. Želio sam ti biti prijatelj do smrti. I u tome ću očito uspjeti. Iako će to biti kraće, nego što sam se nadao. Jer ja sam tebi i dalje prijatelj. A sad je dosta priče. Učini ono što moraš.

RIA: Titane...

TITAN: Nemoj me samo, molim te, vrijeđati lažima. Imaj toliko obzira prema meni i prema onome što osjećam za tebe.

RIA: Titane, ja tog tvog Karaču u životu nisam vidjela.

TITAN: Ma nemoj! A zašto si onda nabavila pištolj?

RIA: Pa rekla sam ti. Zbog napasnih muškaraca.

TITAN: Kakvih napasnih muškaraca! Tebe se muškarci boje i bez pištolja.

RIA: E, znaš što, evo tebi pištolj. (pruža pištolj Titanu) Neka bude kod tebe.

TITAN (zbunjeno prihvaća oružje): Zašto mi sad to daješ?!

RIA: Ne znam na koji bi te drugi način uvjerila da ja s tim tvojim Titanom nemam nikakve veze.

TITAN: Doista nemaš?

RIA: Nikada ga u životu nisam vidjela.

TITAN: Nisi?

RIA: Nisam.

TITAN: Pa tko je onda kvisling?

MARKO: To i mene zanima.

ANA: Ma dajte ne budite djeca! Kakav kvisling, kakav pomagač! Svi se znamo sto godina. Tko bi pomagao nekakvom osvetniku. Propalom studentu! Vrijeme je da se svi skupa smirimno i počnemo ponašati kao odrasli ljudi.

TITAN: Znaš li da me već poprilično nervira taj tvoj stav?

ANA: Koji stav?

TITAN: Pa to, da se ništa ozbiljno ne događa, da je sve samo plod moje bolesne mašte. Gledaš me kao histeričnu bebu. Kako se mogu posvetiti borbi s osvetnikom kad me tako gledaš? Sam sebi djelujem... histerično!

ANA: Smiri se, Titane...

TITAN: Ne govori mi da se smirim!!! Ne govori mi da se smirim. Idiot me noćas hoće ubiti i ja imam pravo biti uznemiren! Bilo bi nenormalno da nisam uznemiren. To bi značilo da mi je osjećaj za samoodržanje zakržljao. Da sam se uživio u ulogu glinenog goluba kao Marlon Brandu u ulogu Kuma!

ANA: Je li ovo uvod?

TITAN: Za što uvod?

ANA: Za optužbu da sam pomagačica tog osvetnika?

TITAN: Ne. Nije. Nisi ti taj tip.

ANA: Mhm... A kakav sam ja to tip?

TITAN: Kakav? Jesi li zapazila da ti u životu baš sve ide od ruke? Što god poželiš, dobiješ bez ikakvog napora. Tebe su molili da preuzmeš katedru. Molili! A ja? Ja se tolike godine borim za katedru i nikako. Nikako i nikako. A zašto? Zato što nosim ovo prokleto ime. Titan! Možda sam jedini čovjek na cijelome svijetu koji se tako zove. Kako je to nepravedno da mi je ta jedna jedina odluka mojih ludih roditelja mogla tako upropastiti život.

ANA: Nisam ti ja dala to ime.

TITAN: Nisi. Ali ti je smiješno. I ja sam ti smiješan. Tvoj muž voli biti uz mene zato što se osjeća muževnije, a ti se osjećaš još uspješnije. I zrelije. I pametnije. I...

MARKO: Razvodnjavamo diskusiju.

TITAN: Što ti sad to znači?

MARKO: Udaljavamo se od teme.

TITAN: Od kakve teme?

MARKO: Odgovora na pitanje tko je kvisling.

ANA: Marko, molim te...

MARKO: Dopusti! Idemo riješiti pitanje kvislinga.

TITAN: Misliš da ga ima?

MARKO: Mislim da je to jedino razumno objašnjenje za sve ovo ludilo.

TITAN: Pa je, i meni se čini. Samo, do sada sam zapravo eliminirao sve kandidate.

MARKO: Jednog ipak nisi.

TITAN: Koga?

MARKO: Sebe.

TITAN: Sebe?! Zezaš se?

MARKO: Ne.

TITAN: Kako bih ja to sudjelovao u vlastitom smaknuću?! Ne misliš valjda da sam dvostruka ličnost?! Uz sve ostalo!

MARKO: Mislim da ti uopće nisi meta osvete.

TITAN: Ne razumijem.

MARKO: Ti si nam o tom Igoru napričao takve bajke, uz to si izveo toliko kretenizama kako bi mi u te bajke povjerovali da sam ja na kraju zaključio kako taj tip uopće ne postoji.

ANA: Hoćeš reći da je Titan od svih svojih strahova koji su ga mučili otkad su mu roditelji dali to neobično ime složio lik Igora Karače? I da nikakvog osvetnika nema?

TITAN: Ana...?!

RIA: Što je u tom slučaju s tipom koji naziva i predstavlja se kao Ivan Filipović? Misliš da je njega angažirao Titan kako bi nam večer učinio uzbudljivijom?

TITAN: Kako vas dvije lako prihvaćate ideju da sam ja poremećana budala! I kukavica!

MARKO: Ja ne mislim da je sve što smo do sada doživjeli tek niz tvojih budalaština. Vjerujem da osvetnik doista postoji. Samo što ne želi srediti tebe.

TITAN: Nego koga?

MARKO: Nekog od nas troje. Mene, na primjer.

ANA: Zašto bi se tebi netko želio osvetiti?!

MARKO: Kirurg sam, Ana. Uspješan kirurg. Svaki uspješan kirurg na ovome svijetu ima neprijatelja. Mi se bavimo pitanjima života i smrti...

TITAN: Vi samo režete ljude, za boga miloga.

MARKO: Nije to samo, Titane!

ANA: Ti to hoćeš reći da bi se među rodbinom onih koje si operirao i onih koje nisi operirao, a možda si trebao, moglo naći onih koji bi te željeli vidjeti mrtvog?

MARKO: Moguće je. Mi kirurzi kod običnih ljudi izazivamo osjećaj manje vrijednosti i zato nas mrze. Osim toga, imamo višak energije. Običavamo jedni drugima zabijati noževe u leđa.

RIA: Ukratko, vi kirurzi ste prilično divlji momci, ha?

MARKO: Samo sam htio objasniti zašto nije neobično da se meni netko želi osvetiti.

TITAN: A pri tome ne spomenuti da si nekog izmesario do smrti.

MARKO: Nikog ja nisam izmesario! Ja ljude ne mesarim!

TITAN: Onda si nekome odstranio lijevi bubreg umjesto lijevog plućnog krila. Događa se to. Ljudi smo, je li...

MARKO: Tko te angažirao, Titane?

TITAN: Što?!!!

MARKO: Čuo si me. Zanima me zašto mi noćas u stanu izvodiš sav ovaj cirkus. Tko te na to nagovorio?

TITAN: Ne mogu vjerovati da se ovo događa. Jednom otkad se znamo ja sam u prvom planu! Samo jednom! I ti to ne možeš podnijeti! Želiš prisvojiti osvetnika! Moraš ti biti u centru pažnje, makar to bio i centar snajperskog nišana! Egoistu!!!

MARKO: Ne deri se!!!

TITAN: Ili što?! Udarit ćeš me šakom u glavu?! Ne bojim te se! Udari me! Ne bojim te se!

ANA: Dosta! Obojica!

TITAN: Ti se, mama, ne miješaj dok muškarci razgovaraju!

RIA: Počeli smo se šamarati, ha?

ANA: Ti uživaš?

RIA: Ja? Zašto bih ja uživala?

ANA: Zato što tebe zabavljaju turbulentne situacije.

MARKO: Ovo nije turbulentna situacija, nego pizdarija.

ANA: Nemoj psovati.

MARKO: Nemoj psovati! Nemoj jebati! Danas te boli glava!

RIA: Ma da?! Ima i toga u vašem braku?

ANA: Ti šuti! Ti bi sve dala za bilo kakav brak! Čak bi i Titana zgrabila kad bi pokazao volju!

TITAN: Čak i Titana, ha? A što sam ja?! Zadnja šansa prezrelim udavačama?! Ne mogu vjerovati!

MARKO: Što sada ne možeš vjerovati, kretenčino?!

TITAN: Da smo se družili tolike godine. Pa vi mene prezirete.

MARKO: A što si ti mislio?! Da si nam idol?!

RIA: Titan je u pravu.

ANA: Njušiš mogućnost da se konačno udaš pa mu držiš štangu?

RIA: Ne. Samo mi nije jasno zašto se nas četvero uopće družimo. Zapravo, jasno mi je zašto se ti družiš s Markom. U braku ste, koliko god to vulgarno zvučalo. Kad smo već kod toga, sjeti me da zapalim svjeću u Kamenitim vratima.

ANA: Zašto?

RIA: Zato što do sada još nisam naletjela na konja kao što je Marko. Dok vas ovako gledam, shvaćam koliko je lijepo biti slobodan.

ANA: Ma daj?! Lijepo ti je ovako slobodnoj juriti za balavcima?!

RIA: Da!
MARKO: Daj mi pištolj.

TITAN: Što?!

MARKO: Pištolj. Riin pištolj. Daj mi ga.

TITAN: Zašto da ti ga dam?

MARKO: Zato što te ja to molim.

TITAN: Ne dam!

MARKO: Ne daš?!

TITAN: Ne dam ti ga cijelog. Mogu ti dati samo dio tog pištolja. Koju kuglicu, ako ih želiš.

 

TITAN UPERI PIŠTOLJ U MARKA, A OVAJ U TITANA PUŠKU.

 

ANA: Dosta!!!

TITAN: Ne deri se!

RIA: Budi pametan pa spusti oružje.

MARKO: Kome to govoriš?

ANA: Ti, glupačo, nisi smjela idiotu dati pištolj.

RIA: Mama ti je glupača.

MARKO: Ti mi, kozo, nemoj vrijeđati ženu.

TITAN: Žena će ti uskoro postati udovica.

MARKO: I tvoja će!

TITAN: Ja nemam ženu, seljačino!

MARKO: Tko te na ovo nagovorio, pederčino?

TITAN: Nemoj vrijeđati, pizdo!

 

ZVONI TELEFON.

 

MARKO: Ako je Filipović, recite mu da ću mu jebati mater.

ANA: Reci mu to sam, prostačino.

MARKO: Ne mogu. Ako se pomaknem, tvoj će me prijatelj ustrijeliti. Kao zeca.

TITAN: Kao fazana. Fazančino!

ANA: Spusti oružje, Titane.

TITAN: Ako ga spustim, tvoj će me muž ubiti. Kravetino.

RIA: Neka se netko javi na prokleti telefon!

MARKO: Javi se ti, usidjelico!

RIA: Ovo je tvoj stan, konjino!

ANA: Dobro, ja ću se javiti, samo se nemojte pobiti.

TITAN: To ovisi o tvom prokletom mužu.

MARKO: Ovi si i o tebi, pederu. Ako ti stisneš okidač, i ja ću. A onda smo oba mrtvi. Razmisli o tome.

TITAN: Razmisli ti, majmune. Moj život je ionako pri kraju. Zbog osvetnika.

MARKO: Prestani srati o tom osvetniku!

 

ANA SE JAVLJA NA TELEFON. OVOGA PUTA NE KORISTI SPIKAFON.

 

ANA: Halo! Tko, je?!... I mislila sam da si ti, kenjac mali. Što sad hoćeš?... Što?!... Što ti sad to znači?!... E, znaš što...?... (zuri u slušalicu nakon što je sugovornik očito prekinuo vezu) Propalica mi je poklopila. Uši njemu treba izvući, a ne tretirati ga kao čovjeka!

MARKO: Što je htio?

ANA: S tobom ne razgovaram dok ne spustiš pušku.

TITAN: Dobro, idemo spustiti oružje na tri-četiri-sad.

MARKO: Htio bi da bude po tvome, ha?

TITAN: A ti bi htio da ovako stojimo do jutra?

MARKO: Dobro. Ali pazi, ako me zajebeš – mrtav si.

TITAN: I ti si.

MARKO: Kakva pizdarija! Da me ovaj peder drži u patu!

TITAN: Slušaj ti...!

MARKO: Dobro, dobro, idemo. Tri... četiri... sad!

 

MUŠKARCI SPUŠTAJU ORUŽJE. NAKON TOGA SVI ZVUČNO ODAHNU.

 

TITAN: Što je propalica htjela?

ANA: Da gledamo televiziju.

RIA: Što?!

MARKO: Zajebava nas?

ANA: Bio je sasvim precizan.

TITAN: U kom smislu?!

ANA: Rekao je da gledamo prvi program HTV-a.

MARKO: Što se događa?

TITAN: Nemam pojma. Idiot me i dalje hoće ubiti, očito. I to baš mene hoće ubiti. Kako prvi program HTV-a može ubiti arhića poput mene?

MARKO (ide uključiti televizor): Dosta je te komedije. To ti više nitko ne puši.

ANA: Bio je ljubazan i odlučan.

RIA: Govoriš o osvetniku?

ANA: Naravno. Ne valjda o ova dva imbecila.

MARKO: Zna li da smo se mi ovdje skoro pobili?

ANA: Ako i zna, nije to pokazao.

RIA: Možda to i je bila njegova ideja. Da se međusobno pobijemo. Mogao je znati da u ovakvim okolnostima psihoza raste.

ANA: Nikako nije mogao znati koliko smo mi ovdje ludi. To ni ja do sada nisam znala. Ludi smo k'o divlje svinje. Pogotovo vas troje! Ja sam se još donekle i držala.

TITAN: Velika mama. Mora biti tvoja zadnja, ha?

ANA: Ti, bebo, šuti!

MARKO: Što mi ovo gledamo?

RIA: HTV.

MARKO: Ma, HTV... Što na HTV-u?

RIA: Neki vrag završava. Nakon toga valjda novo sranje počinje. Što ti je rekao da trebamo gledati?

ANA: Nije rekao. Rekao je samo da ćemo za koji trenutak ugledati nešto uzbudljivo.

 

NA PROGRAMU DOISTA UPRAVO ZAVRŠAVA NEKA EMISIJA. NAKON ODJAVE POČINJE PROPAGANDNI PROGRAM. NAŠI JUNACI GLEDAJU (što će drugo?). U PRVOM SPOTU ZANOSNA PLAVUŠA NAPUŠTA STAN, A NA RAZBACANOM KREVETU OSTAJE LEŽATI MLADIĆ U GAĆAMA.

 

TITAN: To je Igor!!!

RIA: Taj na reklami?!

TITAN: Da!!! Taj na reklami!!!

ANA: Pa je. Zbilja je on.

MARKO: Što on i nastupa u tim svojim reklamama?

TITAN: Ovo mu je prvi put. Tiho budite!

TV IGOR: I? Kako se osjećaš, Titane?

 

KAMERA ZUMIRA RASPORAK NA IGOROVIM GAĆAMA. NA NJEGOVO PITANJE OČITO ODGOVARA PIMPEK. OSIM ŠTO SE ZOVE TITAN, PIMPEKOV JE GLAS I SLIČAN GLASU TITANA HORVATA.

 

TV TITAN: Uplašeno.

MARKO: Vidite li isto što i ja?! Ovome se pimpek zove Titan! Igorov se pimpek zove Titan!

RIA: Šuti!

ANA: Prostačino!

MARKO: Pa nisam ja taj koji je...

TV IGOR: Zašto uplašeno, Titane?

TV TITAN: Nisi koristio prezervativ.

TV IGOR: A to... Zaboravio sam ga kupiti, Titane. Ma dobro, to što jednom nisam stavio prezervativ...

TV TITAN: Za AIDS jednom je sasvim dovoljno.

TV IGOR: Daj se smiri, Titane, sutra ću ti kupiti kilogram prezervativa.

TV TITAN: Sutra je možda već kasno. Znaš li ti, Igore, koliko se ljudi zarazi AIDS-om svake godine?

 

MARKO DALJINSKIM STIŠAVA TELEVIZOR.

 

TITAN: Ipak me sredio.

MARKO: Tko?

TITAN: Igor Karača.

MARKO: Mhm...

RIA: Kako te sredio? Pa živ si.

MARKO: Bolje bi mi bilo da sam mrtav.

ANA: Ma daj, nemoj pretjerivati.

MARKO: Ja pretjerujem?! Pa jesi li ti vidjela što je napravio?! Ha?! Jesi li vidjela?! Cijeloj je Hrvatskoj pokazao da sam je njegov... pimpek! I to pimpek koji govori! Ja, Titan Horvat, čovjek u zrelim godinama, vrhunski intelektualac, predavač na elitnom fakultetu, ja sam pimpek jednom propalom studentu! Dogodilo se točno ono što je najavio. Noćas sam se rastao s ovo malo duše što sam je imao! To što sam sačuvao ovu beskorisnu glavu na ramenima, samo je dodatna kazna.

ANA: Ma, dobro...

TITAN: Nije dobro, Ana. Nije dobro. Zlo je. Znaš li da su ovo vidjeli moji studenti? Kolege. Prijatelji. Poznanici. Moji bivši nastavnici. Rodbina. Konobari u kafićima u koje zalazim. Kozmetičarke u salonu. Moj frizer. Ekipa iz fitness centra. Prodavačice u dućanima u kojima kupujem. Svi oni znaju kako se ja zovem. A od noćas, ime Titan postalo je drugo ime za pimpek. I to Igorov pimpek. Od sada do kraja života više nikome neću moći u oči pogledati.

RIA: Titane, daj se smiri...

TITAN: Ne zovi me više tim imenom!!! Nikad više!!! Prokleto ime!!! Prokleto, prokleto ime!!! Nadam se da moj prokleti otac sad gori u paklu zato što mi ga je dao!!! I moja glupa majka koja ga nije znala držati na kraćoj lajni!!! I govnarski urednik koji je ovo pustio…!!!

 

TITAN PRI TOME UPERI PIŠTOLJ U EKRAN I OPALI. USLIJEDI ZAGLUŠUJUĆA DETONACIJA, A ODMAH ZA TIM MRAK.

 

TITAN: Kvragu… Mislio sam da je zakočen…

RIA: Pa i bio je zakočen. Morao si ga otkočiti.

TITAN: Kako bih ga otkočio kada nemam pojma di je kočnica?!

RIA: Možda si ga slučajno otkočio.

TITAN: Onda je to govno, a ne kočnica!

ANA: Zašto smo u mraku?

MARKO: Zato što nam je Titan ustrijelio televizor.

ANA: Da, ustrijelio nam je televizor, a ne svjetla.

MARKO: Iskočio je osigurač. Ili pregorio. Prije ovo drugo.

ANA: Aha…

TITAN: Televizor ću, dakako, platiti…

MARKO: Ma… nema veze…

RIA: Imaš li rezervni osigurač?

MARKO: Da, ali ne znam gdje je. Je l ti, Ana, znaš?

ANA: Trenutno se ne mogu sjetiti ni gdje su nam svijeće, a kamoli rezervni osigurač.

RIA: I što ćemo sad?

MARKO: Ništa. Bit ćemo u mraku. Baš kako je Titan tijekom večeri i htio…

TITAN: Ne zovi me tim imenom!!!

MARKO: Dobro, dobro, neću, oprosti…

 

KRAJ